Adnan Čirgić

CRNOGORSKA USMENA
TUŽBALICA
 BIBLIOTEKA
Posebna izdanja
KNJIGA 18

IZDAVAČ
Fakultet za crnogorski jezik
i književnost – Cetinje
UREDNIK
Aleksandar Radoman
RECENZENTI
Novak Kilibarda
Boban Batrićević
ADNAN ČIRGIĆ

crnogorska
usmena
tužbalica

Cetinje 2016.
SADRŽAJ
UVODNE NAPOMENE 011
OPŠTE 017
TUŽBALICA U SVJETSKOJ KNJIŽEVNOSTI 031
POSTANAK I RAZVOJ 035
ŽANROVSKO ODREĐENJE 043
PODJELA 053
KOMPOZICIJA I STRUKTURA 061
Uvod 063
Pohvala pokojnikovih vrlina 068
Pohvala opreme pokojnika 070
Prikaz žalosti i praznila u porodici i društvu 072
Prikaz zagrobnoga života i poziv umrlome da se vrati 076
Pozdrav prethodno umrlima 078
Svršetak 081
MELODIJA I STIH 083
PRIPJEV 093
TUŽBALICA KAO IMPROVIZACIJA 099
POSTOJANO TUŽENJE 107
PROFESIONALNO I PLAĆENO TUŽENJE 113
MUSLIMANSKA TUŽBALICA 121
ALBANSKA TUŽBALICA U CRNOJ GORI 133
MUŠKA TUŽBALICA 139
LELEK 153
USTALJENI REPERTOAR 165
Stilska sredstva 166
Motiv zmije, čavke, kukavice i gavrana 176
 Pastoralni motivi 185
Kolo 187
Svadba 190
Zagrobni život 193
Prijekor mrtvima 200
Prijekor živima i izricanje moralnoga suda / osude 207
Prikaz neprijateljske vlasti u tužbalicama 213
Žensko dijete iza smrti roditelja 216
Nadgornjavanje tužilica 219
Humor 224
Kletva 230
Šišanje (striženje) kose i grebanje (grđenje) lica 235
Heroizam 241
Vjerski i mitološki elementi 244
Motiv osvete 249
Nada i utjeha 251
Skromnost tužilice 254
NARACIJA U TUŽBALICAMA 257
DEGENERACIJA I GAŠENJE TUŽBALICA 265
CITIRANA LITERATURA 273
INDEKS IMENA 279
288
Uzeću ti oštru kosu,
pobiti je na livadu,
ogrnut je pelerinkom –
neka njome vjetar maše,
nek mi tužnoj srce vara!
UVODNE NAPOMENE

Tužbalica je najizrazitija lirska i uopšte najpostojanija usmenoknjiževna

vrsta u Crnoj Gori. Što pod tim podrazumijevamo? To je pjesnička vrsta
ko­ja se održala u Crnoj Gori u kontinuitetu od agrafijskih vremena do
na­­ših dana. Prirodno, za sve to vrijeme ona se morala mijenjati i na
spo­­lja­šnjem i unutrašnjem planu. Od pjesme koja je prvobitno sigu­rno
bila vezana isključivo za pogreb razvila se do našega vremena u po­ezi­ju
koja nije nužno vezana za pogreb, a nekad čak ni za smrt. Kao ta­kva
jednako je pripadala svima – i pravoslavnome i katoličkome i musli­ma­
nskome življu, jednako je bila pjesma planinštaka i župljana, jednako je
bi­la i primorska i zagorska. U njoj je, kako će se dalje viđeti, i lirski i epski
repertoar dobio najuspjelije poetsko ruho. Pjevala se uvijek – i u ko­ro­ti i
dugo nakon njezina prestanka. I po tome se razlikovala od ostalih pjesa­
ma. Kad nastupi korota, sve ostale pjesme prepuštaju mjesto tužbalici,
pa čak i junačke. Ona je tako nečija djela opjevala prije guslara, pripremila
je ne­rijetko i teren za junačku guslarsku pjesmu. S druge strane, i po
pre­stanku korote, i nakon skidanja spoljašnjih obilježja žalosti, ona se
mo­­gla pjevati čak i na saborima oko crkve i tako prekidati vesela kola
i pje­­smu. Nekad pjesma svakodnevice, tužbalica se i do naših dana
održa­­la makar i sporadično, ili samo u vezi s pogrebom ili pokajanjem. I,
za ra­zliku od svih ostalih usmenoknjiževnih vrsta, nijesu je u potpunosti
ni do danas suzbili ni vjerski dostojanstvenici, ni religijska pripadnost, ni
ma­sovno obrazovanje. Pa ipak je i do naših dana u Crnoj Gori izostala
nje­zina monografska obrada. Ova studija je stoga pokušaj da se o toj
poetskoj vrsti reče nešto više, da se na jednome mjestu nađu najbitniji
podaci iz dosadašnje literature o njoj, onoliko koliko su dozvoljavale mo­
gućnosti autora ovih redova.

Osnovni je problem u vezi s proučavanjem crnogorskih tužbalica u to­me

što one nikad nijesu, kao što uostalom nije nijedna druga naša usme­no­
književna vrsta, sistematski sakupljane pa su sva uporedna zapaža­nja
(i na nivou Crne Gore!) uslovna. Ništa manji problem ne predstavlja ni
či­nje­nica da se malo zna o njihovim autori(ca)ma i o povodu i mjestu
na ko­jem je izvedena svaka pojedina pjesma. To je donekle uslovljeno i
zasta­rjelim pristupom usmenoj književnosti od strane naših sakupljača
koji su je tretiralo kao kolektivno blago. One, kao uostalom i cijela knjiž­
e­­vnost – i usmena i pisana, i jesu kolektivno blago, ali nijesu produ­kt kole­
ktiva već nadarenih pojedinaca, koji su za našu nauku ili ostali ano­ni­mni
ili i djelom i biografijom samo fragmentarno poznati. Ako bi zainte­re­
so­vani istraživač pokušao pronaći, recimo, cio repertoar (ili njegov veći
dio) kakve talentovane tužilice, vrlo brzo bi uvidio da se bavi uzaludnim
po­slom. I tako je bez izuzetka.

Što se tiče razvoja tužbalice kao vrste tokom vjekova, tu se nailazi na

pro­blem koji manje-više prati cijelu našu usmenu književnost. Mi o to­
me donosimo samo posredne zaključke jer kompletna znanja svodimo
ugla­vnom na zapise iz XIX vijeka. Kad je tužbalica u pitanju, najstarije
po­znate u cjelini zabilježene pjesme jedva su starije od vijek i po, što je
sa­svim kratak period u poređenju s njihovim dugim trajanjem na ovim
pro­storima (a i na prostoru čovječanstva uopšte). Zaključci do kojih
smo u ovoj studiji došli bazirani su na analizi tužbalica iz zbirke Vuka
Vrče­vića, sastavljene 1868. godine, zbirki sastavljenih u prvoj polovini
XX vijeka – Novice Šaulića i Tatomira Vukanovića te zbirke partizanskih
tu­žbalica Vukomana Džakovića iz druge polovine XX vijeka. O onima
starijima može se jedino posredno zaključivati.
Za nastanak ove knjige posebnu zahvalnost dugujemo Nadi Drašković,
bibliografu Nacionalne biblioteke s Cetinja, Oliveri Todorović, biblioteka­
ru Biblioteke CANU, te kolegama Nikoli Popoviću, Bobanu Batrićeviću
i Igoru Bokanu za pribavljanje literature za njezin nastanak. Oso­bi­tu
zahva­lnost dugujemo na vrijednim sugestijama uredniku ove knjige
Ale­ksandru Radomanu i recenzentu Bobanu Batrićeviću.

Srdačnu zahvalnost dugujemo i informatorima Milici Milošević (za ko­­la­­

šinski kraj), Senadi Đešević (za plavsko-gusinjski kraj), Merjemi Đeče­vić
(za podgoričke muslimane), Biseri Osmanagić (za podgoričke mu­sli­
ma­ne), Ranku Vešoviću (za moračku, rovačku i vasojevićku mušku tu­
žbalicu), Aleksandru Čoguriću (za Moraču), Miki Čirgić (za Bjelo­pa­­vli­će),
Rumici Mišković (za Bjelopavliće), Miloradu Nikčeviću (za Pje­šivce), Ta­
mari Čirgić (za Župu Nikšićku).

Posebnu zahvalnost dugujemo i nekad čuvenoj tužilici Ikoniji Mišković,

rođ. Popović (Zagreda (Katunska nahija), 1924 – Jelenak (Bjelopavlići),
2014), čija je svakodnevna tužbalica odavno pobudila naše interesova­
nje za ovaj segment crnogorske usmene književnosti. Njoj i posvećujemo
ovu knjigu.

Autor
OPŠTE

Vuk Vrčević, najbolji poznavalac tužbalica, kako ga s pravom ka­

1
ra­kteriše Radmila Pešić , prvi je utemeljeno upotrijebio termin tu­
žba­lice. Nema sumnje da je taj njegov naziv bio poznat i kasnijim
istraživačima i sakupljačima te sastavljačima antologija, iako je nje­
gova zbirka na publikovanje čekala preko sto godina. Istraživačima
2
je njegova zbirka bila dostupna u rukopisu. Novica Šaulić, takođe
pa­sionirani sakupljač tužbalica, prenebregava tu činjenicu pa naziv
tu­žbalice i zaslugu za nametanje toga u odnosu na druge brojne, ta­
ko­đe narodne, nazive (jaukalice, tužbe, žalopojke, naricaljke i sl.)
3
pri­pisuje sebi. Kako god, danas je – u literaturi barem – uglavnom
usta­ljeno da tužilice (žene) pjevaju tužbalice (pjesme), premda se i
da­lje u narodu može čuti sinonimna upotreba ta dva termina, a u
li­te­raturi nerijetko umjesto tužilica sresti naziv tužbarica. No kako
je u većini antologija i studija usvojeno da je žena što tuži tužilica,

1 Radmila Pešić, „Tužbalica sestre na Njegoševim odrom“, Glasnik Etnografskog muzeja na

Ce­­­tinju, III, Cetinje, 1963, str. 347–351.
2 Zbirku je publikovao, priredio i opsežnim predgovorom opremio Danilo Radojević 118 godina
nakon što ju je Vrčević spremio za štampu. Za ovaj osvrt korišćeno je njezino drugo izdanje
ko­je­mu je pridodat faksimil. Priredio ga je takođe Radojević. Viđeti: Vuk Vrčević, Tužbalice,
pri­redio dr Danilo Radojević, drugo izdanje, dopunjeno faksimilom rukopisa, Institut za crno­
gorski jezik i knji­ž­evnost, Podgorica, 2011.
3 Viđeti: Novica Šaulić, „Tužbalice“, Zbornik Etnografskog muzeja u Beogradu 1901–1951, Beograd,
1953, str. 316–326.
17
a pje­sma koju pjeva tužbalica, nema razloga da mi u ovome osvrtu
upo­trebom drugačijih naziva uvećavamo terminološku zbrku. Samo
će­mo napomenuti da naziv tužilica za ženu koja tuži nije izvorni,
odnosno narodni. Izvorni je i najčešći oblik tužbarica i nešto rjeđe
4
tu­žbalica, koji se i danas narodu mogu čuti.
U vezi s terminologijom treba dodati da se naricanje, nabrajanje i
tuženje ne mora uvijek sinonimno tretirati. Tome treba dodati i op­o­
ziciju đekanje (đekati) – tuženje (tužjeti/tužiti), koju je objasnio Jovan
Vu­kmanović: „Kad nariče ili đeka samo jedna žena, onda se to zove
na­ricanje, odnosno đekanje. Kad pak dvije žene idu polako između
na­roda jedna za drugom, prekrste ruke na grudima, obore poglede u
zemlju i tuže, druga ponavljajući riječi prve ili svaka za sebe, to se zo­
5
ve tuženje.“ Može se reći da je ovaj drugi način u potpunosti iščezao.
A u ovome osvrtu će pjesme i jednoga i drugoga slučaja biti tretirane
kao tužbalice.
Iako je tužbalica izrazito lirska i izrazito ženska pjesma, ona se kao
vrsta najviše proslavila upravo po jednoj muškoj, autorizovanoj.
Ri­­ječ je o tužbalici sestre Batrićeve u Njegoševu Gorskome vije­ncu.
Nešto slično primijetio je i Novica Šaulić kad govoreći o ne­o­ba­vi­
je­štenosti naroda našega o toj pjesničkoj vrsti kaže za Nje­go­ševu
tužbalicu da je „po toj samo jedinoj tužbalici dobila neku cijenu ova
vrsta pjesništva, jer je manija da sve ono što je u Gorskom vijencu
6
ocenjuje se kao vri­jednost i kao dobro i bez ispitivanja.“ Njegoševa
je tužbalica bila i osnovni motiv za inače vrlo mukotrpan posao sa­
7
ku­pljanja ove vrste poezije.

4 Oblik tužbarica kao tipičan za Crnu Goru navodi i Vuk Vrčević u citiranoj zbirci, str. 40.
5 Jovan Vukmanović, „Vjerski i društveni običaji u Crmnici“,
Zapisi, XIV/1, Cetinje, 1935, str. 161.
6 Novica Šaulić, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. XIII.
7 „Koliko je mene poznato ni jedna naša tužbalica nije prije naštampana i svijet ugledala od one
u Gorskom vijencu vladike crnogorskoga Petra II (...) koja se u više knjiga posle preštampavala,
pa i sad uz ove moje. Od onog časa u komu sam Gorski vijenac proučio, rodila se u meni želja
i stalna namjera da i tužbalice, uz druga narodnja umotvorja, skupljam kad goć mi se desila
zgoda i prilika...“ – Vuk Vrčević, Tužbalice, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica,
2011, str. 35.
Pa i pored toga tužbalice su se teško probijale i do čitalaca i do istra­
živača. Zbirka Vuka Vrčevića, kako je već rečeno, objavljena je go­tovo
120 godina nakon što je nastala. U njoj očigledno nijesu sve tužbalice
koje je Vrčević skupio. Uostalom, tu zbirku i sam je na­značio kao
knji­ga prva. Druga, ako je đe sačuvana, nikad nije objavljena. I No­­
vi­ca Šaulić je čekao godinama da objavi svoju prvu zbirku od sto­
ti­nu tužbalica. Druga nikad nije objavljena – iako je sakupljač više
no na jednome mjestu istakao da ih ima još. I on je svoju zbirku na­
značio kao knjiga prva. sveska prva. Nije bolje sudbine bila ni zbi­rka
crnogorskih tužbalica Tatomira Vukanovića, skupljena među ise­
lje­nicima na Kosovu i Srbiji. Pripremljena 1941, dopunjena nakon II
svje­tskoga rata, na kraju je u skraćenoj verziji objavljena (u Vranju!)
tek 1972. godine.
Saznanja o tužbalicama Aleksandar Radoman u svome pregledu crno­­
gorske usmene književnosti sažima ovako: „Tužbalice, kao naj­inti­
mnija lirska forma, relikt su drevnog kulta mrtvih. Za razli­ku od osta­lih
lirskih usmenih pjesama, tužbalice sadr­že sna­žnu indi­vi­dualnu notu,
uokvirenu ustaljenom metričkom fo­r­mom, sti­ho­vima formulama
i je­­dnolič­nom, tužnom melodijom. Kara­kte­ristična za prostor pa­
tri­­­­jarhalne kulturne zone (Crna Gora, He­rce­govina, Dalmacija), tu­
žba­lica, najčešće u osmercu, s osobenim četvo­rosložnim pripjevom,
sa­drži pohvalu i spomen pokojniku, nerijetko i obraćanje i poziv
na povratak iz zagrobnoga života. Upotreba stilskih figura, osobito
po­ređenja, metafore i metonimije, nigđe kao u tim pje­smama ne po­
ka­zuje raskoš i stilsku izgrađenost usme­noknjiževnoga repertoara.
Za prikupljanje tužbalica osobite zasluge pripadaju Rišnjaninu Vuku
Vrčeviću, saradniku Vuka Karadžića, a znatan korpus prikupio je i
8
No­vica Šaulić između dva svjetska rata.“
U vezi sa sakupljanjem i publikovanjem tužbalica Novica Šaulić je
odlično zapazio: „Skupljači i radnici bez osobita ukusa, spreme i po­
znavanja, često postanu odabirači i mijenjaju, izostavljaju po nekad

8 Aleksandar Radoman, Studije o starijoj crnogorskoj književnosti, Matica crnogorska,

Podgorica, 2015, str. 15–16.
19
najjače, mijenjaju najizrazitije, bez moći i strpljenja da uhvate trag je­
dne misli i da ga slijede do njegova izvora. Mijenja se izraz, jačina pa
9
do same misli.“ Šaulićeva opomena nije ostavila traga. Sve su naše
antologije tužbalica više antologije antologijskih stihova no antologije
pje­sama. Takav postupak nema opravdanja. Sve tužbalice koje su ovđe
unijete, dijelom ili u cjelini – zavisno od potrebe, prenijete su u onome
obliku u kojemu su objavljene od njihova zapisivača. Jedino u čemu
smo odstupili jeste pravopis, što ni u čemu ne utiče ni na prirodu ni na
do­življaj tužbalice kao pjesme. Neke koje su ovđe date, u djelovima ili
cjelini – svejedno, možda nijesu antologijske s estetskoga stanovišta,
ali jesu s etnografskoga jer je u njima sadržano ono što je etnografski
re­levantno, tj. upečatljivo. A tužbalice jesu i književna i etnografska
gra­đa, kao i sva usmena književnost uostalom. Uz to su i jedini vid kla­
sične narodne književnosti u Crnoj Gori koji se i danas razvija, ka­ko
je to konstatovao Novak Kilibarda u jednom od najznačajnijih svo­jih
10
radova o crnogorskoj usmenoj književnosti.
Tužbalica je bila odlika cijele Crne Gore, bez razlike na konfesionalnu
pripadnost. Taj se običaj dugo čuvao i u iseljeništvu. U onome sko­
ri­jem, preseljenom u XX vijeku, to i nije neobično. No taj se običaj
11
do­sko­ra čuvao i kod najstarijih iseljenika, poput onih u Peroju.
Lju­bomir Nenadović svjedoči o izuzetnoj zastupljenosti tužbalice
u Crnoj Gori druge polovine XIX vijeka. Ona je onda bila bukvalno
svakodnevna pojava. Njezinu su učestalost uslovili, nema sumnje,
i brojni ratovi i pogibije toga perioda. Nenadović veli: „Mati i sestre
nekoliko meseci, kud se god maknu, glasno nariču. Ko ne zna toga
običaja misli da pevaju. One u pesmama tuže. Svako jutro kad pođu
na njivu ili na vodu, nove žalostive pesme izvode. (...) U vreme sva­
koga rata, kud se god maknete, čujete pokajnice kako tuže; druge

9 Novica Šaulić, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. XXVI.

10 Novak Kilibarda, „Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori danas“, Studije i ogle­
di o crnogorskoj usmenoj književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica,
2012, str. 71–100.
11 Viđeti: Mirko R. Barjaktarović, „Peroj i njegovi stanovnici“, Glasnik Etnografskog muzeja na
Ce­tinju, I, Cetinje, 1961, str. 91.
 12
pesme ne možete ni čuti.“ Ovđe se može dodati da je u Primorju
bi­lo uobičajeno tužjeti i u barci.
Praveći razliku između tužbalica nastalih neposredno nakon smrti
onoga za kojim se tuži, koje su uglavnom neposredni izlivi bola, i onih
koje nastaju kad se žalost stiša, Novica Šaulić za ove druge s pravom
ističe da su „opisima i razradom događaja na granici junačke pesme,
ko­joj vremenski i prethode, jer se neposredno po junačkoj pogibiji
13
ne peva uz gusle.“ U nešto daljoj prošlosti tužilice su pripremale te­
ren za guslara jer osmanska vlast, i kad je zabranjivala pjevanje uz
14
gusle, nije zabranjivala tužbalicu.
Svodeći brojne funkcije „srpskohrvatske“ tužbalice, poznata njema­
čka balkanološkinja, slavistkinja i antropološkinja Dagmar Burkhart
navodi ove elemente:
„- ona psihički rasterećuje osobu koja nariče, koja bi npr. pri ne­ur­ o­
tično uskraćenom žaljenju oboljela (upor. Buzova, Psihoanaliza ža­
lovanja, Zagreb, 1989);
- oslobađa i osobe koje nisu u stanju da nariču;
- smrt člana društva stupa uz pomoć tužbalica u javnost, i djeluje s
time (...) kao socijalni poziv;
- i, konačno, ona ukazuje mrtvom počast, koja mu pripada, a tu le­
ži magično-apotropejska osnova u arhaičnom modelu svijeta, ko­ja,
sma­trajući da je mrtvi opasan, želi da ga spriječi od moguće odmazde
15
protiv živih.“ Ovo potonje u suprotnosti je s činjenicom da se u većini
tužbalica javlja vapaj, makar i svjesno uzaludan, da se mrtvi vrati po­
16
ro­dici. To malo dalje konstatuje i sama D. Burkhart.

12 Ljubomir Nenadović, O Crnogorcima, Srpska književna zadruga, XXXII/212,

Beograd, 1929, str. 93.
13 Novica Šaulić, „Tužbalice“, Zbornik Etnografskog muzeja u Beogradu 1901–1951,
Beograd, 1953, str. 316.
14 Isto, str. 317.
15 Dagmar Burkhart, „Tekst-kontekst-aspekti srpskohrvatske tužbalice“, Raskovnik,
XVI/61–62, Narodna biblioteka „Vuk Karadžić“, Beograd, 1984, str. 89.
16 Isto, str. 90.

21
Tužjeti je dozvoljeno u svim slučajevima osim u dva: noću (preciznije,
17
prije i poslije izlaska sunca) i ženi za mužem. Ipak, i jedno i drugo
ima­ju izuzetaka. Kad umre potonji muški član porodice, kad se kuća
„ugasi“ ili „iskopa“, onda se tuži i noću, i tu tužbalicu neće niko
18
prekinuti. Tome smo i sami prisustvovali prije desetak godina.
Tu­žiće noću u kući i godinama nakon sahrane majka za sinom je­
di­ncem ili sestra za jedinim bratom (ali samo u njegovoj kući). Još
je Vuk Karadžić konstatovao da „u sadašnje vrijeme sramota je ženi
tu­žiti za mužem, a još veća isprošenoj djevojci za momkom; ali se u
pjesmama pjeva da su i žene tužile za muževima i djevojke za mo­
19
mcima.“ Iako su po pravilu žene za muževima krile i suzu, a kamoli
tužbalicu, ipak ima zabilježenih slučajeva koje opovrgavaju to pra­
vilo. Poznat nam je slučaj čuvene tužilice Ikonije Mišković koja je
tu­žjela na godišnjici svoga muža. Već u uvodu je pjesnički uspješno
istakla kako ne tuži muža, čime je izbjegla moguće zamjerke starijih
slu­šalaca što krši običaj, već njegovu ugašenu kuću. Postigla je time
i jači efekat, svi su slušali kako žena tuži za mužem ne kao žena no
kao tobože objektivni posmatrač. Činjenica da na muževoj godišnjici
17 U vezi s tužbalicom žene za mužem N. Šaulić kaže: „Isto bi tako izazivalo porugu tuženje
žene za mužem ma on bio veliki junak, a žena mu najbolja tužilica.“ – Novica Šaulić, „Tužbalice“,
Zbornik Etnografskog muzeja u Beogradu 1901–1951, Beograd, 1953, str. 318.
18 I inače su žalbeni običaji radikalni i tužbalice vrlo potresne u slučajevima „kućne ugase“,
makar „ugasnik“ bio uveliko starac. I striža kose i grđenje lica tada je bila češća i obuhvatala
i širu svojtu, ne samo u Crnoj Gori no i u śevernoj Albaniji, Sandžaku i Hercegovini. Evo što o
tome kaže Petar Đ. Stojanović u studiji „Običaji narodnog žaljenja i njihovi društveni korijeni u
Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji (stanje u XIX. i prvoj polovini XX. vijeka“, Zbornik za narodni život
i običaje Južnih Slavena, 48, Zagreb, 1980, str. 176: „Kad u sjevernoj Albaniji umre posljednji
mu­ški izdanak porodice, čijom smrću se kuća ‘gasi’, u kući mu poruše odžak, tamo gdje je bilo
ognjište stavi se snop trnja, prozor na kući se zazida, u vrtu se posiječe voće i iščupa cvijeće. Sro­
dnici nose za njim izvrnuto odijelo. U Vasojevićima, ako umre jedinac, a ostanu roditelje i sestre
‘bezbratnice’, drži se da je sa njim ‘ognjište ugašeno’ i ‘svijeća utuljena’. Svi ukućani su za njim
u do­životnoj crnini, a na kući se istakne crni barjak, koji se nikako ne skida. U Hercegovini, ako
umre jedini sin, odmah zaliju ognjište vodom, što simbolizuje ‘ugasu svijeće’ u kući. Oko Plevalja
je obi­čaj da žene ‘ukinu’ kosu za muškarcem čijom se smrću gasi kućni odžak. ‘Iskopština’, odno­
sno imovina ugašene kuće, drži se za prokletstvo i na nju se, u ranije doba, ni najveći siromah nije
htio naseliti. Ako bi ta imovina dopala zetu, na osnovu nasljedstva, on je izbjegavao da podigne
ku­ću na mjestu gdje je bila stara kuća.“ Ovđe se može dodati da ono što je rečeno za pojedina
crno­gorska plemena važi manje-više i za svu Crnu Goru.
19 Vuk Stef. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, Srpska književna zadruga,
Beograd. 1957, str. 145.
nije bilo nijedne dobre tužilice iznudila je njenu pjesmu. Nažalost,
nemamo zabilježenu tu njenu tužbalicu u neočekivanoj prilici. Go­
vo­reći o pogrebnim običajima u Crmnici, Jovan Vukmanović do­da­je i
treći slučaj u kojem se nije oplakivao pokojnik, a koji već i u XIX vijeku
bijaše iščezao: „Danas oplakuju muškarca pa ma na koji način umro.
Dočim u pređašnje doba bio je običaj, ako neko izvrši samoubistvo ili
20
sramotno pogine, da ga nikako ne plaču.“
Već je pomenuto da nema noćnoga tuženja. U literaturi se često na­
vodi kako je taj običaj motivisan strahom da se ne namame duhovi.
Me­đutim, u naše vrijeme obrazloženje izostaje usljed prestanka vje­
ro­vanja u duhove i demone. Iz toga se razvilo i drugo sujevjerje da ako
se noću tuži za pokojnikom, time se na kuću navlači zla sudbina za
njezine muške članove. To je tumačenje vjerovatno potpomognuto
obi­čajem izostanka zabrane tuženja u „iskopanoj“ ili „ugašenoj“ ku­
ći, odnosno kući bez muškoga potomstva. Običaj izostanka noćnoga
tu­ženja našao je potvrdu i u stihovima jedne tužbalice:
A neću te, brate, žalit,
ne u kući, brate, tvojoj,
neću suncu po zaodu,
neću, brate, prije sunca!
U kući bez muškoga potomstva sasvim je bila uobičajena noćna tu­
žbalica i dugo godina po sahrani posljednjega muškoga člana.
Vuk Vrčević navodi da se „samo ljudi i momci tuže, a nigđe ni žene
ni đevojke, niti pak muška đeca koja još nijesu oružje zapasali, nego
sa­mo po nekoliko riječi, (...) a zato što ženi i đetetu nema nikakve
21
slave da joj dokaže što se junaštva tiče.“ Ipak, iako naš najznačajniji
sakupljač i interpretator tužbalica, Vrčević je tu daleko od istine. Da
se tuži i za ženama i za đevojkama, potvrđuju brojni čak i antologijski
primjeri takvih tužbalica. One su često i intimnije od onih muških.
20 Jovan Vukmanović, „Vjerski i društveni običaji u Crmnici“,
Zapisi, XIV/1, Cetinje, 1935, str. 159–160.
21 Danilo Radojević, „Crnogorske tužbalice“, In: Vuk Vrčević, Tužbalice,
Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011, str. 40.
23
Tuži se čak i za ženama umrlim u dubokoj starosti (bez obzira na
ro­dbinski ili kakav drugi odnos tužilice i pokojnice). Takvim tu­žba­
licama i sami smo prisustvovali. Što se pak tuženja za malom đecom
tiče, naročito ženskom, izgleda da duže tužbalice za njima u nešto
daljoj prošlosti nijesu bile uobičajene. Međutim, raspitujući se na te­
renu, doznali smo se da ni u takvim slučajevima tužbalica nije izo­
stajala iz tužne pogrebne svečanosti.
Evo i stihova koji negiraju Vrčevićev stav.
1. Dio tužbalice majke za kćerima nedugo iza rata u kojemu je po­gi­
nulo dosta momaka čije su majke prisustvovale ovoj tužbalici; dakle,
ni u takvim uslovima tužbalica za kćerima nije izostala:

A mene je i sramota
što vas vako jadna žalim!.

2. Majka tužeći odraslu kćer kaže za mlađu, takođe preminulu:

Miśu neću ni žaliti,

sramota je i veliko!

Vidi se i ovđe da je to ili manir ili relikt davnih vremena u kojima to

nije bio običaj).
3. Kad su iza braće ostala samo ženska đeca,
jedna sestra tužjela je ovako:

Đevojke su prazna kuća,

ledna kuća, tužna sreća,
kod njih nema razgovora,
no žalosti i kukanje,
kuku, braćo, pod ranama!

Ovaj opis ženske đece nije u službi njihova nipodaštavanja no isti­

canja njihove nesreće jer će im život biti žalost i kukanje.
4. Tužbalica za sestrom i zetom:

Ja ću s tobom govoriti:
Što si srcem otvrdnula,
 namrznula domovinu
i rodbinu, rode Ćale!
i malenu guju tvoju,
i bez oca i bez majke.
Ja ću zmiju sebe uzet
nek mi u rod roda gradi
mjesto tebe, sestro moja!

5. Majka se usteže da tuži kćer, ali je ipak tuži:

No ne mogu, sramota je,

kad pogledam majke ove,
koje mnoge rane nose,
prije rata i od rata,
što su momci nestanuli,
sve po namu i po glasu,
pa se majke ne podaju,
no se one s tijem sile.

6. Tužbalica za viđenom đevojkom koja je kao muškarac učestvovala

u boju:
Vas se plaši neprijatelj:
Kako j’ ono čudo nođe?
Il’ je nođe sivi soko?
Il’ je nođe bijela vila?
Drugo čudo bit ne može!
A to nije sivi soko,
a to nije bijela vila,
no đevojka junakinja,
od koljena junačkoga,
a od roda viteškoga,
vilo gorska!

Što se u nekim prilikama za nedoraslom đecom, starcima ili ženama

tužjelo manje no u drugim, kriv je bio i „nevakat“ njihove smrti,
tj. ako bi umrli usred kakvih većih momačkih pogibija u bojevima,
jasno je da za njima neće tužbalice biti ni česte ni potresne kao za
isuviše cijenjenom izgubljenom ratničkom snagom patrijarhalnoga
društva. O tome svjedoče i ovi stihovi tužilice za majkom umrlom u
„nevakat“:

Nestade mi u nevaktu,
te te niko žalit nema.

Da su kako-tako već i đeca znala tužjeti neka pokaže ova tužba­

lica četvorogodišnje đevojčice iz Pipera za ocem, koju je objavio
T. Vukanović:

Kuku mene, kukavici,

bezrodnici!
Ja ostala bez dijela
roditeljska!
Bez dijela i očina
i majčina!
Mi smo dvije kukavice
ostanule!
Majka će se preudati!

Ipak, to neće biti klasična tužbalica već naricanje ili jekavica, ka­ko
ih Vrčević naziva. Osnovna je razlika između tih pjesama i tu­žba­
lica u tome što se one ne pjevaju, već gotovo samo klikuju. O tome
će kasnije više biti riječi. U vezi s navedenom tužbalicom treba re­
ći da je zbilja teško zamisliti četvorogodišnje dijete da može sro­
či­ti onakvu tužbalicu, naročito da može baratati riječima poput
be­zrodnica, pa i da je svakodnevno slušala žene kako tuže. Uz to
ne može a da se ne primijeti da je u formalnome pogledu njezina
tužbalica besprijekorna – svaki stih ima osam i svaki pripjev četiri
sloga, a pripjev prirodno proističe iz stiha. Biće najprije da je to
četvorogodišnje dijete naučeno da „protuži“ za ocem i ugašenom
kućom jer „bez odiva žalbe nema“, kako se često moglo čuti u tu­žba­
26
licama. Da je bilo tužilica koje su od najranijega đetinjstva počinjale
svoju tužnu pjesmu, vidi se i iz pojedinih stihova samih tužbalica,
kao što su Mi smo ođe ostarile / dolazeći! Može se reći da je među sta­
lnim motivima tužbalica bilo i isticanje korote tužilice, bez obzira
na to je li riječ o koroti za onim za kojim tuži u tome trenutku ili za
ne­kim davno umrlim. Evo stihova koji to potvrđuju:

A otkad sam nastanula,

mnogo jada zapazila,
od milosna roditelja,
kraj Ostroga manastira.
Od godinu punu dana
crno ruo udarila
i nikad ga ne skinula.

Slični su i oni kojima tužilica najavljuje da korotu nikad

neće prekinuti:

A kad ću vas preboljeti?

Kad ne mognem govoriti!
Kad uvatim crna vrana,
te umijem sjajna krila,
kad mu krila pobijele,
tada ću vas preboljeti.

Jedna tužilica s Mokroga odgovara Novici Šauliću ovako: „Pošto je

Švaba ižljegla, tada sam počela kukati i kako su mi turili crnu krpu za
22
ocem Pavlom, u kolijevci, nikad je skinula nijesam, ne vala!“ I ovi
stihovi potvrđuju rečeno:

22 Novica Šaulić, „Tužbalice“, Zbornik Etnografskog muzeja u Beogradu 1901–1951,

Beograd, 1953, str. 323.
 No sam davnja brojilica,
no sam davnja tužilica,
a koja sam započela
od godina četrnaest,
kad izgubih rod veliki.

No bez obzira na korotu, ma koliko duboka bila, tužilica izbjegava da

riječju iskobi ostatak, makar to ne bila njezina đeca no đeca njezina
brata ili đevera. Stoga je liše vrlo često u tužbalicama. Uz to treba istaći
i težnju nekih tužilica da riječju (verbalno) ne iskobe ni ime i slavu
umrlih, onih čiji je život svakako iskobljen. Evo dva takva slučaja:

Ja ću s jadom govoriti,
prežalosna!
Neće sestra s jadom zborit,
ne daj Bože!
Neće s jadom nego s bratom,
sunce brate!
i sa rodom glasitijem,
rode lele!

Moj Bogdane, sunce moje!

tvoja sestra kukat neće,
ti si vazda junak bio!

28
TUŽBALICA
U SVJETSKOJ
KNJIŽEVNOSTI

Govoreći o tužbalicama u svjetskoj književnosti, Vojislav Đurić u svo­

joj doktorskoj disertaciji zaključuje da su formalne razlike među tu­
žba­licama raznih naroda uslovljene različitim temperamentima i ra­­
zličitim uslovima života. „Ali je jedno van svake sumnje: da su ove
vrlo stare i primitivne pesme, možda više nego ijedna druga vrsta
na­rodne poezije, pesme celoga čovečanstva. U tome i jest njihova ve­
23
lika vrednost za nauku.“
Kratke podatke koje ćemo ovđe donijeti o tužbalici u svjetskoj književnosti
baziramo upravo na nalazima pomenute Đurićeve disertacije.
Tužbalica je u antičko doba bila sastavni dio pogrebnih rituala cije­
lo­ga čovječanstva. Đurić daje podatke ne samo za zemlje Evrope, ne­go
i za Malu Aziju, Indiju, Japan, Kinu, Persiju itd. Za Malu Aziju ka­­že da
se može smatrati ako ne kolijevkom tužbalice, a ono bar te­ri­torijom
đe je tužbalica bila posebno njegovana.
I u srednjem vijeku tužbalica je bila vrlo rasprostranjena i živa. Tada
u starome Rimu počinje običaj plaćenih tužilica. Novi vijek je doba

23 Vojislav M. Đurić, Tužbalica u svetskoj književnosti, Beograd, 1940, str. 4.

31
po­četka gašenja tužbalice, za koju Đurić kaže da je imala dva stalna
ne­prijatelja: crkvu i prosvijećenost. Međutim, i pored svih zabrana,
i crkovnih i državnih, tužbalica se žilavo opirala. Đurić smatra da
joj je prosvijećenost bila ipak veći neprijatelj od crkvenih i državnih
vla­sti. U Škotskoj i Irskoj XVIII vijeka još uvijek je bila aktivna. U za­
padnoevropskome svijetu tužbalice iščezavaju uglavnom do po­četka
XIX vijeka, ali se čak i u prosvijećenim zemljama Evrope održavaju,
makar u ruralnim predjelima, i do polovine XX vijeka, i to u Njemačkoj,
Francuskoj, Španiji, Portugaliji, Norveškoj, Italiji, Švajcarskoj itd. No
kod svih njih od XIX vijeka do gašenja tužile su plaćene tužilice.
Iz­gle­da da je plaćeno naricanje potonji pokušaj otpora i najsigurniji
pokazatelj gašenja ove vrste poezije.
„Kod ostalih evropskih naroda, mada su naučnici pre pedeset go­
di­na ukazivali na brzo iščezavanje naricanja, tužbalica je ostala ne­
pro­menjena, onakva kakva je bila pre sto ili više hiljada godina. I
da­lje ona postoji kod naroda Italije, na Korzici, kod Finaca, Zapadnih
Slo­vena, Rusa, Rumuna i kod svih balkanskih naroda. – Na teri­to­­
ri­ji Italije još uvek se nariče u Kampaniji, Kalabriji, na Siciliji, u alb­
a­nskim kolonijama u Apuliji i grčkim kolonijama južne Italije, na­
ro­čito u Otrantu. U svim tim krajevima nariču rođake, prijateljice,
susetke i poznanice. (...) Nariče se još uvek i kod Zapadnih Slovena:
24
kod Poljaka, Čeha, Moravaca i Slovaka.“ Isto se navodi za Ruse, Bje­
lo­ruse i Ukrajince, za Rumune i Bugare, za Albance, Grke i Cincare.
Ipak, i pored dva neprijatelja tužbalica koja je Đurić definisao, on sam
ističe da su „tužbalice daleko od toga da iščeznu, uporno i žilavo su se
održavale, i još uvek imaju izuzetno važno mesto u mrtvačkom kultu
mnogobrojnih naroda. Zemlje u kojima one iščezavaju pretstavljaju
samo neznatan deo čovečanstva; u onom drugom, ogromnom delu
ljudske zajednice tužbalice su još uvek u punoj snazi. Još uvek na­
ri­ču narodi svih rasa i na svim kontinentima; u Aziji: Čerkezi i dru­
ga ple­mena na Kavkazu i primorju Crnog Mora, Tatari, Kirgizi,
Tibećani, Persijanci, Arapi, Indijanci, Kinezi, Bataci na Sumatri; u
24 Isto, str. 18–19.
Americi: meksikanska plemena na Siera Madre, Karaibi, Indijanci
na severozapadnom primorju, u Kolumbiji i Paragvaju; u Africi:
Misirci, stanovnici Maroka, Alžira, Sahare, Nubije, Kilimadžara, Za­
nzibara, Madagaskara, Bergdami i Evejci; u Australiji: Maori na
No­vom Zelandu i stanovnici Tonga Ostrva. Tužbalice prema tome
nisu ni glupe pesme, ni štetne, ni đavolske, već čovečanske pesme
du­bljeg i skrivenijeg smisla u koji nisu mogli ili nisu hteli da uđu pre­
25
tstavnici duhovne i svetovne vlasti na zemlji.“
Kao najstariji pisani trag crnogorskoga tuženja Danilo Radojević na­
vodi Ljetopis Popa Dukljanina iz polovine XII vijeka: „kad je sa­hra­
njivan Svetopelek, ‘veoma dobri kralj’, zakonodavac, u Crkvi Sv. Ma­
rije u Dukljanskom gradu, uz veliki sprovod – narod ‘naricaše ga pla­
26
čući’.“ Još razvijeniji opis rituala vezanoga za tuženje mogao bi se
nazirati u XLII glavi Ljetopisa, đe je opisana reakcija kraljice Ja­kvinte
na vijest o smrti njenoga miljenika Kozara: „Kad to dozna kra­ljica,
rasplete kose i stade se snažno tući po licu, plakati i govoriti svo­
jem mužu: ‘Jao, jao, jao, zar zbilja ne vidiš, kralju, kako ubijaju tvo­je?!
Njihovi su rođaci u nas, a oni ne prestaju da svakodnevno ranjavaju i
ubijaju tvoje. Zar nisi svjestan onoga što uradi Kočapar? Što dopuštaš
27
da žive njihova braća, koju držiš u okovima?’“
Ono što se analizom primjera iz raznih književnosti svijeta, koje je
Đurić u pomenutoj studiji dao, može zaključiti jeste da među tu­žba­
licama svih naroda svijeta bitnijih razlika na planu sadržaja nema.
Sve se razlike mogu svesti na formu, odnosno plan izraza.

25 Isto, str. 23–24.

26 Danilo Radojević, n. d., str. 12.
27 Ljetopis Popa Dukljanina. Sclavorum Regnum Grgura Barskog, Conteco, Bar, 1999, str. 86.
POSTANAK I RAZVOJ

Za nastanak tužbalice kao vrste uzmimo ovđe dva oprečna mišljenja.

Jedno je ono što ga zastupa Hedvig Janov da je tužbalica nastala evo­
lucijom od primitivnoga neartikulisanog ćeranja mrtvih do ka­snijeg
28
panegiričkog pjevanja. Drugo je Đurićevo po kojemu je tu­žba­lica na­
29
stala kao „živa reč koja brani od zaborava nekadašnje ljude.“
Đurić negira stav H. Janova prije svega na osnovu toga što ne postoji
nijedan prelazni oblik koji bi potvrdio rečenu evoluciju te stoga što su
današnje i prastare tužbalice bez znatnijih razlika. Ipak, koliko god
da se nema što reći protiv Đurićeva stava o tužbalici kao o verbalnoj
potrebi da se sačuva uspomena na nekadašnje ljude, čini se da taj
stav nije ni u kakvoj opreci sa stavom s kojim polemiše. Naročito se
negacija ne može svoditi na komparaciju današnjih i davnašnjih
tužbalica jer nijedna od njih nije zapisana dok je čovječanstvo bilo
na nivou primitivizma, tj. nijedna od onih koje znamo nije starija od
pisma. A što se tiče prelaznoga oblika, takvim bi se moglo smatrati
oj­kanje ili naricanje bez reda, kad se u kratkim iskazima, najčešće ne­
posredno poslije smrti, žalbenici obraćaju pokojniku. Takvo je oj­ka­
nje samo po spoljašnjim elementima srodno s tužbalicom, inače ni
po formi, ni po strukturi, ni po motivima, ni po razvijenosti s njome

28 Hedwig Jahnow, Das hebraische Leichenliend, Giessen, 1923.

29 Vojislav M. Đurić, n.d., str. 50.

35
nema veće veze. Stoga smatramo da bi se i jedno i drugo mišljenje
moglo uzeti kao relevantno jer među njima i nema suštinske opreke.
Da Đurićevo i Janovljevo mišljenje nijesu u opreci neka pokaže i
ovaj nalaz Vladimira Ćorovića: „Psihički protumačiti postanak ovih
pjesama za mrtvacem, nije teško. Instinktivno i čovjek i životinja
kri­kne, kad osjete neki bol, udar; taj krik je izliv osjećaja toga bola,
va­njski znak njegov. Divlji, užasan mora da je taj krik, ako je i bol
uža­san, jak i uvijek je silniji, što je čovjek manje kulturan. Iz toga kri­
ka, iz takvog jednog izliva bola, razvila se i tužba nad mrtvacem.
Ona se s početka kazivala strasno, s besprimjernim očajom: čupale
su se kose, greblo se lice, derale se haljine. Kasnije tek, što je kultura
bivala jača, i strast je bivala staloženija, upravo određenija. Iz kri­ka
se razvijao jedan uglađen ton, niz tonova, i njima se davala ne­po­
sredno sva tuga za izgubljenim. Momentu žalosti pridružio se mo­
menat junaštva i društvenog saučešća. Uz umrloga, s bolom, što ga
gubimo kao člana porodice, osjećala se potreba, da se istaknu nje­
go­ve dobre strane, njegove vrline, da se pomenu njegovi junački,
mu­ški podvizi. U tom, upravo, da bude slavljen i spominjan, bila je
gla­vna jedina težnja svih junaka. Zbog toga jedan literarni istoričar
nje­mački, Adolf Bartels, i stavlja tu pjesmu nad mrtvacem kao prelaz
iz svješteničke pjesme u junačku. On ima na ime ovakvu podjelu:
prvo su elementarni momenti, onda svešteničke pjesme: čarolije,
ba­janja, razne formule i iz svešteničke pjesme, preko ovih narodnih
tužaljaka (‘slavljenjem nekog zaslužnog mrtvaca’) razvila se junačka.
Momenat saučešća ističu žene. Svojom mekom prirodom i željom,
da dirnu slušaoce toplinom i iskrenošću svoga bola, naročito mati,
se­stre, dovelo ih je, da su u tu pojeziju unosili sve plemenite, nježne,
30
dirljive tonove, oplemenjivali ih do izvjesnog savršenstva.“
Ako se pitanje nastanka tužbalice kao vrste ne može do kraja ra­svi­
je­tliti, na pitanje kako nastaju pojedine tužbalice kao pjesme lakše je
da­ti odgovor. U odgovoru na to pitanje pomažu nam i same tužilice.
To je pitanje možda najbolje objasnila jedna od Šaulićevih tužilica:
30 Vladimir Ćorović, „Narodne tužaljke“, Brankovo kolo, XIV, Sremski Karlovci, 1908, str. 173.
„Zaboli na srcu – i tuži. Pominje u onoj žalosti svoga, kao da se sa
njim živijem razgovara, pa joj žalost odumine; kao da ih je viđela kad
31
se isplače.“ A kako se uče, neka pokaže ovaj citat iz Staroga zavjeta:
„Zato, žene, čujte riječ Gospodnju i neka primi uho vaše riječ usta
32
nje­govijeh, i učite kćeri svoje ridati i jedna drugu naricati.“ Ne ka­
že­mo naravno da su majke kćerima davale časove tuženja nego da
su se ove učile slušajući svoje majke, babe i druge dobre tužilice u
fa­­miliji i izvan nje i podražavajući ih u osami tako stvarale sopstvenu
tužbalicu, a talentovanije i sopstveni repertoar. Kao učitelja za ko­
m­po­novanje svojih pjesama tužilice često metaforično navode bli­
skoga člana porodice, za kojim je žalost bila osnovni motiv za stva­­
ranje tu­žba­lice. Evo jedne takve u kojoj se snaha obraća rano pre­
minulome đeveru:

Sestre su ti, đešo, male,

žalosti se ne učile.
Ali će se naučiti,
a ti ćeš ih naučiti,
ka i snau osobnicu!

Postavljeni problem indirektno se rješava i odgovorom na pitanje

kako same tužilice doživljavaju svoju pjesmu:

Evo danas treći danak,

bogom brate,
da te zovem i prizivljem,
moj delijo,
crnom pjesmom, tužnim glasom,
jaoh, brajo!

ili:

31 Novica Šaulić, „Tužbalice“, Zbornik Etnografskog muzeja u Beogradu 1901-1951, Beograd,

1953, str. 316.
32 Jeremija. Citirano prema: Vojislav Đurić, n. d., str. 110.
 da ti ovu pjesmu pjevam,
kukavica!
ili
da ne čuješ crne pjesne,
sestra crna. itd.
33
M. S. Lalević u studiji Odnos i veze bugarštica i tužbalica elaborira
uslovljenost nastanka jedne i druge vrste pjesama. On smatra, na­
ime, da su se još od davne prošlosti te dvije vrste dopunjavale i
premetale jedna u drugu jer nije bilo smetnji ni formalnih ni sa­
držajnih za tako nešto, ali da su tužbalice ipak služile za ugled bu­
garšticama, a ne obrnuto. Time se indirektno daje primat starini tu­
žbalica u odnosu na bugarštice. Za ovu priliku taj je odnos manje
bitan od podataka koje Lalević daje o tužbalicama, o čemu će u da­
ljem tekstu biti više pomena. Ovđe samo u vezi s Lalevićevim mi­šlje­
njem da su te dvije pjesme „potekle s jednog izvora: etičkog i psi­hi­
34
čkog, a otud i etničkog“ , treba reći da nas metodologija autora nije
uvje­rila u zaključak do kojega je došao. Za poređenje jedne i druge
vrste pjesama korišćene su, naime, one i od jednih i od drugih koje
su najsličnije jedne drugima. Zanemareno je, recimo, da na prostoru
na kojem je zabilježen ogroman broj bugarštica, na prostoru dana­
šnjega Hrvatskog primorja, postoji i veliki broj tužbalica koje se ra­
zli­kuju od crnogorskih (koje je autor gotovo jedino uzimao u obzir
pri uporednoj analizi). A u vezi s etničkim srodstvom treba reći i to
da je prostor na kojemu su bilježene bugarštice zanemarljivo mali u
odnosu na prostor na kojemu su i danas prisutne tužbalice. Čvrstu
vezu koju pridaje tim dvjema vrstama posredno negira i sam Lalević
kad s pozivom na Vatroslava Jagića tvrdi da bugarštice kao pjesme
dugoga (i nevezanog) stiha nijesu bile pjesme puka kao što su to
bile lako pamtljive deseteračke pjesme. Nasuprot tome, tužbalice
su bile isključivo pjesme puka – koji ih je i osmišljavao i pjevao. A
neke reprezentativne stihove i pamtio. To i jest nepremostiva razlika
između te dvije vrste.
33 M. S. Lalević, „Odnos i veze bugarštica i tužbalica“, Prilozi proučavanju narodne poezije,
III/1–2, Beograd, 1936, str. 50–73.
34 Isto, str. 71.
 Iako tužbalice tretira kao improvizaciju, Miodrag Maticki
ih ipak svrstava u usmeno prenošenje, što potvrđuje običajem uče­
nja naricanju, „što je siguran znak da postoji proces usmenog pre­
no­šenja. Poznato je da su se uspele tužbalice pamtile i podražavale,
ma­da ustaljeni tekst nije mogao biti stvoren. Nije redak slučaj da
tu­žaljke u stihu pomenu i običaje u vezi s naricanjem. One, često,
na­glašavaju napor koji ulažu u pripreme tužbalica: Teško nama smi­
šljajući, // duge jade jadajući. (...) Kada neka od mlađih devojaka prvi
put nastupa kao tužaljka, oseća se obaveznom da to na neki način i
na­glasi: Ja nijesam tužilica / no skorašnja učilica; Ja nijesam tužilica
35
// ne­go roda učilica; Mi nijesmo učevnice, / nego od zla mučenice.“
Da postoji usmeno prenošenje, odnosno variranje već utvrđenih sti­
hova pa i cijelih slika i stereotipa inače, nije teško utvrditi. Ipak ne
bi se reklo da će žena, osim po izuzetku, svoju prvu tužbalicu ja­­vno
spjevati. Dok je tužbalica živjela punim životom u Crnoj Gori, imale
su buduće tužilice bezbroj prilika da u osami vježbaju tužjeti, ne iz
za­nata no i stoga što im je to bila manje-više obaveza na pokajanjima
– bilo da je riječ o krvnoj bilo o kakvoj drugoj svojti. To potvrđuje
36
i di­stih Teško nama smišljajući, // duge jade jadajući, koji navodi
Ma­ticki. Dakle, one se jesu učile tome „poslu“, jesu „uvježbavale“ i
stva­rale buduću pjesmu koju će razvijati od slučaja do slučaja, ali
ne tako što bi jedna drugu učile nego tako što bi se jedna od druge
učile – podražavajući. Tako su one talentovanije bile i jezički i stilski
pre­poznatljive, ne samo među slušaocima no i među današnjim čita­
ocima zbirki u kojima su objavljene. To ističe i Maticki kad kaže da
one koje su prepoznatljive „poseduju određen broj stajaćih stihova
improvizovan na svojstven način, manje-više svoj i ujednačen si­stem
37
epiteta, naročito u pripevima...“
Međutim, nema opravdanja, makar kad je u pitanju Crna Gora, za

35 Miodrag Maticki, Dvori samotvori, Rad, Beograd, 1979, str. 8.

36 U vezi s ovim stihom vrijedi spomenuti i zapažanje N. Šaulića: „Kad je tužilica samo sama,
ona se i onda u žalosti zanese i ako je niko ne sluša, izgubi čitave sate, kad zauzme tužiti i za­
bo­ravi da prestane, dok je ko ne makne s toga mjesta, ili potpuno malakše.“ – Novica Šaulić,
Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. XVI.
37 Miodrag Maticki, n. d., str. 8.
tvrdnju da tužilice na bilo koji način naglašavaju napor koji ula­žu
u pripremu tužbalica. To je u suštoj suprotnosti s njihovom ste­re­
o­tipnom skromnošću. Stoga ako tužilica kaže da nije tužilica nego
„sko­rašnja učilica“ ili „roda učilica“ ili „bratska učilica“ ili ako na­
gla­šava dugo smišljanje, to nipošto ne znači da ona ističe svoje umi­
je­će ili trud. Riječ je, zapravo, o figurativnome iskazu kroz koji se
ne naglašava njezino umijeće nego jad i nesreća koji su je do toga
um­ijeća doveli. Njihova skromnost ih i poslije nekoliko decenija
navodi da prećute umijeće, čak i onda kad i same znaju koliko je to
umijeće visoko cijenjeno u društvu. Da je tako potvrdiće distih Ja
nijesam tužilica // nego sestra bezbratnica ili nego bratska iskobnica i
sl. koji će izgovoriti i vrlo stara i vrlo poznata tužilica, što smo i sami
imali prilike više puta čuti. Slične stihove jedne postarije „učilice“
zabilježili smo prije desetak godina u Bjelopavlićima, na pokajanju
svoje babe:

Ja sam došla da te žalim,

oh mi jadnoj!
Nego jadna ne umijem,
uh da mi je,
A to malo što umijem,
to me Dragan naučio,
ti znaš, strina!

Riječ je o tužilici koja je ujutro, nakon „dvorenja mrca“, tužjela za

muževom strinom. Tada je već imala preko 70 godina. Nije bila
čuvena tužilica no među ženama koje su provele noć kod pokojnice
ona je bila najstarija i samim tim najpozvanija da se ujutro „glasne“
po izlasku sunca, u skladu s običajem. Dragan joj je sin koji je
preminuo desetak godina prije toga. Kroz tih nekoliko stihova vrlo
je slikovito prikazan način na koji je naučila tužjeti. Nije to naučila ni

40
od jedne žene iz svoga sela, a tu ih je do skoro bilo nekoliko vrlo po­
znatih. Bol za rano preminulim sinom bila joj je zapravo učiteljica.
Da je i u većini slučajeva bilo tako, svjedoči i potonji distih iz citata
M. Matickoga (Mi nijesmo učevnice, / nego od zla mučenice).
Nema sumnje da su buduće tužilice „vježbale“ đe na osami svoju bu­
du­ću tužbalicu. Smrt je bila toliko česta, usljed ratova i bolesti, da ih
je mnogo koje su odrastale uz tu pjesmu, kao što je bilo mnogo i onih
što su „zakukale“ prije no su se zađevojčile. O tome vježbanju Stevan
Du­čić kaže: „Tužbarice se vježbaju u naricanju u putu, kod stoke i
u ostalim poslovima, koje u osami vrše. Obična je stvar čuti u ranu
zo­ru po gorama glas tužbarica, koje nariču davnje svoje pokojnike i
38
bližnje rođake.“

38 Stevan Dučić, „Život i običaji plemena Kuča“, Srpski etnografski zbornik, XLVIII,
Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1931, str. 263–264.

41
ŽANROVSKO ODREĐENJE

Ako ko u raspravama o crnogorskoj usmenoj književnosti pokuša

pronaći precizno žanrovsko određenje tužbalica, vrlo će brzo uviđeti
da se bavi uzaludnim poslom. U većini tih rasprava one se tretiraju
39
kao obredne pjesme, bez mnogo elaboracije takva postupka.
Takav je postupak proistekao iz potrebe proučavalaca da svaku vrstu
pjesama ukalupi u jednu od klasifikacija koju je ranije postavio neki od
autoriteta u proučavanju usmene književnosti. Da je svaka klasifikacija
samo uslovna i da treba da posluži samo kao olakšica proučavaocima,
nije otkriće autora ovih redova. Ali se ne možemo oteti utisku da
proučavaoci vrlo često osobine određene vrste, podvrste ili kako god je
zvali, podređuju samoj klasifikaciji. To se bar lako može uočiti kad
su u pitanju tužbalice.
39 Tužbalice kao obredne pjesme u svome pregledu tretira i Krinka Vidaković-Petrov (Ogledi
o usmenoj književnosti, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1990, str. 43–67). Na str. 63
kaže se: „Shodno svojoj obrednoj funkciji pogrebna tužbalica ima za cilj da osigura bezbedni
prelazak duše umrlog u drugi svet; otuda magijska funkcija figurativnog govora (izvesnih
njegovih elemenata) i jedna formalna odlika pogrebnih tužbalica – upotreba pitanja i upitnih
rečenica koja se odnosi na kontekstualnu situaciju.“ Ništa od citiranoga ne može stajati uz
crnogorsku tužbalicu u kojoj nema ničega ni obrednog ni magijskog, nema figurativnog govora
(osim, naravno, u poetske svrhe), osobito nema ničega što bi upućivalo na njenu navodnu svrhu
obezbjeđivanja prelaska duše iz jednoga u drugi svijet. Svi elementi koji bi na to ukazivali, a
ima ih podosta, javljaju se u raznim vjerovanjima i postupcima vezanim za smrt, ali su svi oni
izvan tužbalice. Sklapanje očiju, podvezivanje brade, razvezivanje čvorova prije spuštanja u
zemlju, čuvanje pokojnika i sl. običaji su koji nemaju ni indirektne veze s tužbalicom. Ako se
što od toga u tužbalici i spomene (poput sklopljenih očiju, skrštenih ruku, podvezane brade i
sl.), to nije odraz običaja već opis konkretne situacije (a takvih koje se mogu spomenuti i koje
se spominju mnogo je) u poetske svrhe.
Većina autora ove pjesme tretira kao obredne. Nešto je manji broj
rasprava u kojima su one prikazane kao običajne. Najznačajniji naš
proučavalac usmene književnosti Novak Kilibarda kompromisno ih
40
svrstava u grupu obrednih i običajnih pjesama.
Krenimo od najpoznatijega autoriteta južnoslovenskih usmenih
književnosti Vuka Karadžića. On, poznato je, pjesme dijeli na muške,
ženske i one koje su na granici jednih i drugih, tj. na epske, lirske i
epsko-lirske (lirsko-epske). Ta podjela se javlja i u današnjim teorijama
književnosti. Za muške Karadžić kaže da se pjevaju radi slušalaca, a
za ženske radi razgovora sa sobom. Za muške opet veli da se u njima
više obraća pažnja na sadržaj nego na pjevanje, a za ženske više na
41
pjevanje no na pjesmu. Uzmimo tu podjelu kao tipičnu za XIX i prvu
polovinu XX vijeka. Druga polovina XX vijeka razradila je tu podjelu,
pa se javlja više klasifikacija. Pomenimo ovđe samo jednu – onu na
osnovu namjene, što je u Istoriji crnogorske usmene književnosti
(ICJK, Podgorica, 2012) uzima, s pozivom na Vida Latkovića, drugi naš
najpoznatiji autoritet u ovoj oblasti, koji je obilježio drugu polovinu
XX vijeka i naše doba, Novak Kilibarda. On navodi ove vrste lirskih
pjesama: obredne i običajne, pjesme o radu i uz rad, vjerske pjesme,
42
ljubavne pjesme i porodične pjesme. Zadržimo se na tim podjelama.
Da su tužbalice izrazito lirske pjesme, to i nije potrebno posebno
dokazivati. One su takve i po tematici, i po tonu, i po vrsti stiha, i po
motivima, i po osnovnome ośećanju koje prožima i pjesmu i njezina
slušaoca (čitaoca) itd. Međutim, one se ne uklapaju u potpunosti u
Karadžićev kalup ni muških ni ženskih. One bi tu zbilja bile pjesme
na međi. Pjevaju ih (uglavnom) žene, ali – zavisno od situacije –
pjevaju ih i radi razgovora sa sobom i radi publike. Ono po čemu se
bitno razlikuju od Karadžićeva određenja ženskih pjesama, makar
40 Novak Kilibarda, Istorija crnogorske književnosti. Usmena književnost, Institut za crnogorski
jezik i književnost, Podgorica, 2012, str. 172.
41 Viđeti o tome više u citiranoj Istoriji N. Kilibarde, str. 171–172. Ovđe ističemo da je kategoriju
epsko-lirskih pjesama utemeljeno odbacio N. Kilibarda pokazavši da su epsko-lirske pjesme
zapravo ili epske ili lirske.
42 Novak Kilibarda, Istorija, str. 172. Kilibarda prihvata tu klasifikaciju, ali naglašava da je dalja
njena podjela na podvrste neprimjenljiva do kraja na crnogorsku usmenu književnost.
kad su crnogorske tužbalice u pitanju, jeste da se u njima ne gleda
toliko na pjevanje koliko na sadržinu pjesme. Po tome bi, dakle, bile
više muške (epske) no ženske (lirske). Ako opjevaju kakav događaj,
a opjevaju ga počesto, radnja je toga događaja uvijek rudimentarna;
ona je uvijek u funkciji pojačavanja utiska – bilo utiska o kakvoj junačkoj,
mučeničkoj, bolnoj smrti onoga kome je posvećena bilo utiska o
bolu koji preživljava tužilica ili porodica onoga kome je tužbalica
posvećena. Dakle, nije riječ o tipičnoj epskoj radnji (iako – kad su u
pitanju martirske smrti – nosi elemente epskoga). Po svim ostalim
elementima, ona je izrazito lirska.
Ako je tretiramo u okviru epsko-lirskih pjesama, onda odmah treba reći
da se ona ne uklapa u dvije najčešće uzimane podvrste tih pjesama –
baladu i romansu. Uzgred recimo kako nema ni formalnih ni estetskih
niti kakvih drugih razloga da se epsko-lirske pjesme izdvajaju kao
posebna kategorija. Ni balade ni romanse ne daju povoda za to jer je
svakako riječ o lirskoj poeziji. Ali tužbalice nijesu balade, a još su
manje romanse.
Poznato je da su lirske pjesme uglavnom kratke. Tužbalice se formalno
uglavnom ne uklapaju ni u taj šablon. Makar se ne uklapaju one izvan
tzv. postojanoga tuženja. Ima ih i među onima što su ih objavili Vuk
Vrčević i Novica Šaulić izrazito dugih. A zna se da ima tužilica čija
pjesma u kontinuitetu može trajati skoro čitav sat.
Vratimo se sad na Latkovićevu podjelu.
Jesu li tužbalice obredne pjesme? Ako se pokajanje ili sahrana tretira
kao obred, onda one jesu obredne pjesme. Ali što u tome slučaju s
ogromnim brojem tužbalica zabilježenih kod nas, a takve i danas
traju, koje se pjevaju mimo pokajanja ili sahrane? One se nikako ne
uklapaju u taj šablon. Što s tužbalicama koje se tuže čak i bez posebna
povoda, čak i bez konkretne žalosti, onima koje su pjevane gotovo za
prekraćivanje vremena ili koje su bile neki vid uvježbavanja za neki
naredni javni nastup? Ni te se nikako ne mogu uklopiti u obredne

45
 43
pjesme. Nema spora u tome da su tužbalice izvorno nastale kao
pogrebne pjesme. „Naricanje je jedan od najstarijih elemenata
44
pogrebnih običaja.“ No tužbalice više nijesu dio rituala, ili bar –
kako je rečeno – to im nije jedina namjena. Proširile su se značajno
izvan prostora i vremena pogreba. O tome svjedoče one koje se
pjevaju i po nekoliko decenija iza smrti pokojnika.
Jesu li tužbalice običajne pjesme? Opet i jesu i nijesu. Današnje
uglavnom jesu i pjevaju se najčešće kao nasilno održavanje običaja.
One su danas najčešće više običaj no poezija. No takve nijesu predmet
ove rasprave. Tužbalice poput one koju je zabilježio Vrčević od žene
ko­ja je pletući čarapu i noseći vreću soli iz Kotora u Njeguše tužjela
cijelim putem svakako nije običajna. Ne može se reći da je običaj bio
da žene same putem tuže, iako to jest bila svakodnevna pojava. Toga
dana kratila je i put i vrijeme tužbalicom. Ni osamljena čobanica koja
tuži kod ovaca – bilo brata bilo kakva nacionalnoga heroja davno
minulih vremena – ne pjeva običajnu pjesmu. Ali ona koja pristupi
pokojniku da ga pred iznošenje iz kuće na groblje upita kad se s
dušom dijeljaše / što ti bješe najžalije ili koja umrloga domaćina istom
prilikom pita je li na samrti zvao sina da mu preda(š) domaćinstvo –
svakako da pjeva običajnu pjesmu. Pjesmu koja je doskora bila ne­
45
odvojivi dio toga običaja.
43 Simo Trojanović u svojoj studiji „Stari slovenski pogreb“ (Srpski književni glasnik, III, Beograd,
1901, str. 136–137) navodi jednu ovakvu tužbalicu: Nosite ga povisoko / kopajte ga ponizoko /
pospite mu lugom oči / da nam vino ne otoči / da se na put ne povrati / da nam decu ne pomlati!
Veli da je tu tužbalicu zabilježio u Dalmaciji. Da nije u Crnoj Gori svjedoči jezik te tužbalice. Takve
tužbalice u Crnoj Gori nijesu zabilježene niti se po bilo kojem elementu uklapaju u crnogorski
tip. Kod nas je ni laici ni profesionalci ne bi povezali s tužbalicom. Takve svakako jesu obredne.
Ujedno to potvrđuje da crnogorske nijesu obredne.
44 T. P. Vukanović, „Studije iz balkanskog folklora“, Vranjski glasnik, VI, Narodni muzej u Vranju,
Vranje, 1970, str. 258.
45 To uobičajeno pitanje odraz nalazi u vrlo staru običaju po kojemu su umirućega pitali da se
kakvom oporukom ili oproštajem obrati prisutnima. I to je opisano dosad na nekoliko mjesta,
a ovđe upućujemo na opis koji je Stevan Dučić dao za Kuče, a mogao bi se odnositi na bilo koji
drugi crnogorski kraj: „Kad se sam bolesnik ne sjeti, a kad se vidi, da je smrti blizu, opomene ga
neko od ukućana ili rođaka na oproštaj, veleći: ‘Ti ka da oj da umreš, pa neka ti je junački, nemo
se osramotit, da bez riječi umreš no oprosti koga’. Na to bolesnik obično odgovara: ‘Da je od
mene i od Boga po iljadu puti prost ko čuje i ko ne čuje, i kami, i drvo, i tica u goru i zmija pod
kami.’ Na taj način i prisutni bolesnika uz plač ‘oprašću’.“ – Stevan Dučić, n. d., str. 247.
Jesu li tužbalice pjesme o radu ili uz rad? Pjesme o radu nijesu, ali
uz rad jesu. Brojne etnografske studije opisuju crnogorske žene kako
tuže radeći svakodnevne poslove oko kuće, u polju ili čobanstvu.
Čak je konstrukcija radit radnju (ne misleći naravno na radnju tu­
že­nja) vrlo uobičajena u tužbalicama. Uz to tužilica može tužeći
pomenuti i kakav bizarni posao koji obavlja dok tuži – ne da bi tome
poslu pridala značaj no da bi istakla svoju tugu od koje je ni rad ne
može zanijeti. Ipak, ni motivski ni sadržajno tužbalice nijesu pjesme
koje bi imale sličnosti s bilo kojom drugom podvrstom pjesama o
radu ili uz rad.
Jesu li tužbalice vjerske pjesme? Ako imamo na umu bilo koju od
da­našnjih monoteističkih religija, one to nijesu. Ako se zna da su
tužbalice nastale i kao odraz vjerovanja paganskoga čovjeka, o čemu
svjedoči i podatak da su bile rasprostranjene u cijelome čovječanstvu,
onda se ne može negirati i njihova nekadašnja vjerska ili mitološka
funkcija. Crnogorske su to ponajmanje očuvale, ali paganski slojevi
u tužbalicama očuvali su se relativno dobro u nekih nama okolnih
naroda, poput Talijana. Ipak, i u crnogorskima su dobro očuvani
re­likti vjerovanja u zagrobni život, sastajanje umrlih, doček ranije
umrlih tek pridošlome pokojniku, pa sve do gotovo jezivih opisa
udaje ili ženidbe na „onome svijetu“ rano preminulih đevojaka ili
momaka. I to se održalo do našega vremena, iako tužilice ni same ne
vjeruju u zagrobni život. Ipak, po osnovnoj svojoj namjeni tužbalice
nijesu vjerske pjesme jer nijesu vezane ni za jedan vjerski praznik,
ni za jedan onostrani događaj. One su uvijek vezane za konkretnu
osobu ili više njih.
Jesu li tužbalice ljubavne pjesme? Ako je koji motiv jak u tužbalicama,
46
onda je to prije svega motiv ljubavi – snahe prema đeveru, kćeri
pre­ma roditelju, sestre prema sestri i osobito bratu, majke prema sinu
ili kćeri, babe prema unuku i – vrlo rijetko, jer se to kosi s pravilima
46 O tome i Petar Đ. Stojanović, n. d., str. 192, kaže: „Vječito prisutna tema o ljubavi između
majke i sina, sestre i brata sa naročitim je naglaskom prisutna u leleku i tužbalici. Ona se,
osobito u albanskim tužbalicama, preliva u treperave, duboko osjećajne i prisne elegije umrlom
sinu i bratu.“
47
patrijarhalnoga društva – žene prema mužu. Namjerno nijesmo spo­
me­nuli one koje su konvencionalnije prirode – kad se tuži za zetom, za
komšijom, prijateljem, kumom i sl. Ni u jednoj drugoj lirskoj pjesmi lju­
bav nije tako jasno i snažno istaknuta kao u tužbalici, prije svega zbog
to­ga što je ta ljubav trajno izgubljena. Ipak, po nekakvoj inerciji po kojoj
se ljubavne pjesme tretiraju prije svega kao pjesme momka i đevojke (u
ko­jima likovi momka i đevojke mogu biti posredno dati ili pjesnički
uzeti iz biljnoga (npr. plavi zumbul i zelena kada) i životinjskoga
(npr. jelenak i košutica) ili kakvog drugog svijeta), tužbalice neće bi­
ti svrstane među ljubavne pjesme. U njima nema tjelesne ljubavi, na­
ro­čito zbog toga što je i staroj ženi bilo zazorno tužjeti za mužem, a
ka­moli mladoj nevjesti ili zaručenoj đevojci. U epskim pjesamama ni­
je­su nepoznate epizode u kojima žena javno oplakuje muža. Ipak, to
su samo epizode u epskim pjesmama, lirski elementi u njima, ali to
ni­jesu tužbalice. Prikazuju li te epizode zapravo i jednu drugačiju vrstu
tu­žbalica u kojima je bilo slobodno oplakivati i putenu ljubav, naše je
vri­jeme zakasnilo da dade odgovor.
I konačno, jesu li tužbalice porodične pjesme? Jesu u potpunosti.
Ni­jedna druga vrsta porodičnih pjesama nije se tako uspješno ostva­
rila kao tužbalica – upravo stoga što se u njima prikazuje razur po­
rodice, osobito kad je riječ o potpunome razuru, ugasi, iskopu. Stalni
repertoar tužbalica nudi nebrojeno mnogo načina za prikaz toga
porodičnoga razura: sestre umjesto brata jedinca grle gavrana koji
je simbol zla i nesreće, kućno šljeme spada na nejaka ženska pleća
poslije smrti posljednjega muškog člana porodice, majka grli kamen
umjesto đece; upotrebom različitih antiteza vrlo se slikovito daje
poređenje nekadašnje porodične idile s aktuelnim razurom u kojem
npr. majka poslije smrti sina ostaje samohrana

da je hrane tuđe ruke,

da je grije tuđa vatra!
Da vi kuka bez prestanka,
budi drvlje i kamenje! itd.

48
Takve se tužbalice u potpunosti uklapaju u definiciju porodičnih
pje­sama. No pored takvih ništa manje nijesu zastupljene i one druge,
koje su uglavnom odraz konvencije, kad za umrlim tuži neko ko
nije ni u emotivnome ni u krvnome srodstvu. Neki stihovi direktno
upućuju na takve tužbalice, npr. Bih te dobro ožalila // đe u tebe ma­
jke nema! Stihove je izrekla tužilica koja je tužjela za momkom (ne
na njegovu pokajanju!) kojemu je umrla majka, pa ga nema ko često
spo­minjati i žaliti.
Odmah da naglasimo, na sva postavljena pitanja upućeniji istra­
ži­vači zasigurno bi mogli dati i bolje i preciznije odgovore. No ni­
je­dan od tih odgovora ne bi mogao ponuditi materijala za negaciju
ono­ga što je rečeno. Kakvi god ti odgovori bili, oni ne bi mogli
opo­­vrgnuti činjenicu da se ni u jednu od dosad datih klasifikacija
tu­žbalica ne uklapa više nego djelimično. I upravo to ide u pri­log
njezina umjetničkoga kvaliteta. Kao lirska pjesma koja se ra­zvijala
milenijumima od bolnoga krika primitivnoga čovjeka do sa­vre­me­
noga doba, kao jedina naša usmena lirska pjesma koja je pre­ži­vjela
sve faze razvoja civilizacije, koja pretrajava kako-tako i danas, kao
pje­sma koju ne karakteriše usmeno prenošenje već svaka više ili
ma­nje nosi individualni pečat tužilice koja je izriče, tužbalica je bila
u prednosti da u sebi objedini kvalitete svih u ovoj kratkoj analizi
pomenutih vrsta. Ona je tu prednost i iskoristila.
Stoga umjesto nasilnoga uklapanja u bilo koju od datih klasifikacija
tužbalicu treba tretirati kao posebnu vrstu lirskih pjesama koje opje­
vaju smrt i život čovjeka čiji je život bio vrijedan pjesme, porodičnu
prazninu ili pustoš koja iza njega ostaje, prazninu koja ostaje ne sa­mo
u kući no i u društvu (bratstvu, plemenu ili čak naciji), ukinutu lju­
bav njegovu prema njegovim najmilijim, ali i ličnu nesreću onih ko­je
je ostavio i neku davnu pagansku sreću predaka koji su ga do­če­kali u
svoj zagrobni svijet. I odmah treba dodati da su one danas uglavnom
običajne, kao što su nekad to ponajmanje bile, te da su odavno,
mnogo prije no su se kod nas počele zapisivati, prestale biti obredne.

49
Ovđe se može dodati da je njihovo neuklapanje u dosadašnje kla­si­
fi­kacije uzrokovano i time što nijedna od poznatih nam klasifikacija
ni­je rađena u odnosu na crnogorski usmenoknjiževni korpus. Bu­du­
ći da je taj korpus odavno zaokružen, izrada te klasifikacije ostaje kao
jedna od važnijih obaveza naših proučavalaca usmene književnosti.

50
PODJELA

U svome pregledu o narodnim tužbalicama Krinka Vidaković-

Pe­trov tužbalice dijeli na lične, porodične i nacionalne. Samo ove
dru­ge, porodične, smatra obrednim. Što smo o tome mislili već smo
rekli u dijelu o žanrovskome određenju tužbalica. Ov­đe do­datni
osvrt zahtijeva činjenica da ta autorica spominje sva­dbe­ne i po­
gre­
bne tužbalice. Analogiju izvodi prije svega iz ovoga zaje­
dni­
čkog elementa: i u jednoj i u drugoj vrsti ispoljava se žalost (u sva­
dbenim (onima koje pripadaju tome tipu) žalost zbog napuštanja
roditelja i odlaska u drugu kuću (da tuđu majku majkom pozove, /
a svo­ju majku da zaboravi; / da tuđa brata bratom pozove, / a svo­
47
ga brata da zaboravi) , a u pogrebnim zbog napuštanja ovoga svi­
je­ta: „Analogno nevesti, pokojnik pri prelasku iz sveta živih u svet
48
mrtvih gubi živu rodbinu, ali stiče mrtvu rodbinu.“ Ipak, to neće
bi­ti dovoljan razlog da se određene svadbene pjesme tretiraju kao
tu­žbalice, još manje da se govori o svadbenim tužbalicama. Ni­je­
su samo formalni razlozi prepreka za takav tretman (većina je na­
ših sva­tovskih pjesama desetarčka s cezurom poslije petoga sloga)
no se te pjesme i po osnovnoj svojoj namjeni razlikuju: jedne su
uvi­jek vezane za vjenčanje, druge uvijek za smrt – dakle, za dva
47 Nije u pitanju crnogorska svadbena pjesma.
48 Krinka Vidaković-Petrov, Ogledi o usmenoj književnosti, Institut za književnost i umetnost,
Beograd, 1990, str. 47.
53
oprečna momenta. Nije to nepoznato ni laicima, a kamoli citiranoj
autorici, ali je ovđe to ipak bilo neophodno pomenuti upravo zbog
previše slobodnoga tretmana jedne i druge vrste. Ako je tuga kao
osnovno ośećanje tužbalica i onih svadbenih pjesama o kojima je
ri­ječ dovoljan element da se i jedne i druge tretiraju kao tužbalice,
onda bi se i svaka elegija mogla smatrati tužbalicom. A zna se da ni­
je tako. Da je riječ o proizvoljnu postupku posredno svjedoči i sa­ma
Vidaković-Petrov: „Pogrebne pesme su u načelu tužne, ali se u ne­
kima izražava i radost povodom susreta pokojnika s mrtvima; sva­
dbene pesme su u načelu radosne, ali se u nekima izražava žalost
49
povodom rastanka neveste s roditeljskom kućom.“ Upravo to i jest
razlog da se svadbene pjesme ne mogu smatrati tužbalicama, kao što
se ni tužbalice ne mogu smatrati radosnicama. Uz to još obavezno
treba dodati da nijedna od dosad zabilježenih tužbalica u Crnoj Gori
ne sadrži ni radost ni veselje. Ako se u njima i pominje radost onda
je ona ili u službi lažne nade, koju na kraju sama tužilica raspršuje
po­put npr. Aoh, jadna, kud sam zašla, / ja kukala!), ili u službi he­
ro­izma, kad tužilica govori kako neće žaliti one što su poginuli za
slo­bodu. Motiv radosti u njima, osim navedenoga, može se još shva­
titi samo kao relikt pradavnih vjerovanja paganskoga vremena u na­
stavak života poslije smrti. Stvarne radosti u tužbalicama nema kao
50
što nema ni stvarne žalosti u svadbenim pjesmama. Uz to ana­logija
koju citirana autorica navodi nije primjenljiva na Crnu Go­ru. Nema
potvrda ni u pjesmama ni u životu, pogotovo klasične Crne Gore.
Nevjesta udajom nije gubila rod, ni simbolički. Njenom uda­jom čak
sklapa se prijateljstvo između dvije porodice. To je i primarno zna­
čenje riječi prijatelj kod nas, danas već arhaično.
Jovan F. Ivanišević tužbalice i tuženje je podijelio u tri kategorije:
đekanje – đekače/đekalice, tuženje/naricanje – tužbalice, tuženje za

49 Isto, str. 47.

50 Da su i svadbene pjesme, ne sve no samo one o kojima je riječ, mogle imati motive tuge
(konvencionalne, svakako) neka potvrdi ovaj detalj. U podgoričkoj Malesiji (kod katolika) i u
drugoj polovini XX vijeka bio je običaj da nevjesta na odlasku iz rodske kuće „hojka“, ponavlja
monotono hȍj, hôj povodeći se kao da će pasti. Informator Merjema Đečević.
razgovor – tužbalice. Druge dvije kategorije su one koje su predmet
obrade ovoga rada. Razlika je među njima samo u prilici kojom se tu­
ži. Tuženje za razgovor zapravo je tužbalica žena izvan posmrtnoga
ambijenta – putem, pri čobanstvu, „u drva“ ili pri kakvim drugim
po­slovima. Đekanje je pak tzv. nabrajanje, tužbalica koja nastaje ne­
po­sredno uz smrti, to je kukanje u stihovima:

Kuku, brate, dobro moje!

Moje oči izvađene!
Moje dobro izgubljeno!
Moje sunce ogrijano!
51
A sad mi je potamnjelo!.

Vojislav Đurić ovako je podijelio tužbalice: 1. tip materine tužbalice;

2. tip babine tužbalice koji je vrlo blizak tipu materine tužbalice;
3. tip sestrine tužbalice; 4. tip udovičine tužbalice; 5. tip ćerkine
tužbalice (za koji veli da je sličan prethodnome tipu); 6. tip snahine
tužbalice; 7. tip tužbalice za mladima; 8. tip tužbalice za starima; 9.
tip tužbalice za znatnijim ljudima; 10. tip tužbalice za ubijenima; 11.
tip tužbalice za junacima; 12. tip tužbalice za umrlima u tuđini; 13.
52
tip tužbalice nad pokojnikom u kući; 14. tip tužbalice nad grobom.
Iščitavanjem crnogorskih tužbalica nije teško doći do zaključka da
ova podjela nije u potpunosti primjenljiva na naš korpus. Naime, za
sva­ki od navedenih tipova može se naći podosta naših tužbalica, ali
sa­mo tematski. Ne i tipski. Ne može se reći da je i za Crnu Goru ka­ra­
kte­ristično, kako to Đurić obrazlaže za svjetsku tužbalicu uopšte, da
se za mladima žali mnogo, a za starima srazmjerno malo. Naprotiv.
I za prestarjelim đedom, ako je bio viđen čovjek ili „ugasnik“ dobra
do­ma, tužjeće se više no za kakvim mladim prośečnim momkom.
A da se u Crnoj Gori za „rđom“ ne tuži, odavno je poznata stvar.
Dalje. Iako je i među crnogorskim tužbalicama zabilježeno nekoliko

51 Viđeti više: Jovan Fil. Ivanišević, „Pokajanje, pokajnice i korota“,

Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, XIII, Sarajevo, 1901, str. 618–635.
52 Vojislav M. Đurić, n. d., str. 75–109.

55
udovičkih, ipak se one ne bi mogle izdvojiti u poseban tip jer su
ati­pične, izuzetak su od pravila da žena za mužem ne tuži. U pa­tri­
jarhalnoj Crnoj Gori ona za njim čak i ne plače. Poznata nam je si­
tu­acija u kojoj je udovica prekinula tužilicu iznad odra svoga muža
onda kad je počela pozdravljati njezinu (udovičinu) braću. Prekinula
ju je da joj pomen „ugašenoga roda“ ne izmami suzu koju bi zluradi
mogli protumačiti kao suzu za mužem. Tek se ne bi moglo prihvatiti
da su ćerkine tužbalice nalik udovičinim. Ćerkine su u crnogorskoj
književnosti znatno slične snahinima (za svekrom ili svekrvom), kao
što su sestrine za bratom slične snahinim za đeverom. Itd. Uz to tre­
ba reći da podjela nije metodološki dobro postavljena jer se uz tipove
kao što su materina, kćerina, snahina, babina i sl. ne bi trebali naći
ti­povi – na grobu, u kući, za poginulim u tuđini, za junacima itd. jer
za svima njima opet različito mogu tužjeti majke, babe, snahe, kće­ri,
ali i one što su ima dalja svojta ili koje s njima nijesu ni u kakvu srodstvu.
Tužbalicu, uostalom kao i svaku pjesmu koja se ad hoc stvara i usme­
no ne prenosi generacijama, prije svega određuje talenat osobe koja
tuži. Sve drugo je u śenci toga talenta. Pa čak i to kakva je bila osoba
za ko­jom se tuži. Tako talentovana tužilica može otužjeti estetski
vrh­u­nskom pjesmom i onoga za kojim se inače ne tuži. O njemu se
ne­ma što prilično reći, stoga osrednje i netalentovane moraju ću­ta­ti
jer lagati ne smiju. Da za talentovanu ni to nije prepreka, neka po­
kaže ovaj primjer koji je Novak Kilibarda zabilježio u Goliji, na po­
grebu maloumna mladića, za kojim je tužjela samo najpoznatija tu­
žilica u tome kraju:

Da ti kažem: grade Špiro,

gradovi su od kamena.
Da ti kažem: bore Špiro,
borovi su po planina.
Da ti kažem: vilo Špiro,
ma su vile ženske glave.
No ti kažem ono što je:
56
Ao Špiro, majčin sine!
Tebe tvoja majka žali
evo punih dvades ljeta,
danas će te prežaliti!

Tužilica se nije mogla sukobiti s logikom žanra kojemu pripada nje­

na pjesma, a upotrebom uobičajenoga repertoara (grad, bor, vila) na
sasvim neuobičajen način postigla je maksimalan poetski efekat i pri
tome nije zaboravila istaći i jednu, sigurno jedinu, održivu pohvalu
– ma­jčin sine, jer i malouman on je majci bio sin, a konstatujući im­
plicitno maloumnost njegovu nije ničim povrijedila majčinu emo­
ciju. Tako se tužilica nije ogriješila ni o pjesmu, ni o pokojnika, ni o
53
po­rodicu, ni o realnost, tj. ni o slušaoce.
Od svih ponuđenih podjela čini nam se najprikladnijom ona što je
da­je Novak Kilibarda: „Tužbaličko pjesničko stvaranje u vidu razgo­
vora s umrlim ima dva vida: a) intimna tužbalica koja nastaje u tre­
nucima osame ožalošćene žene i b) javna tužbalica koja projicira
interakcijske odnose stvaraoca-izvođača i slušalaca njegove tužne
54
pjesme.“ Intimna tužbalica uvijek je oslobođena konvencije koja je,
makar i nehotično, uvijek prisutna u javnoj. Stoga je intimna uvijek
u estetskoj prednosti u odnosu na javnu. Nažalost, po prirodi stvari,
do čitalaca je stiglo najmanje onih intimnih.
Istina je da bi se moglo navoditi mnogo načina za podjelu tužbalicu
– i po tome kome je posvećena (sin, brat, kćer, prijatelj, kum, heroj
iz davno minulih vremena), i po tome đe je izvedena (nad odrom,
pu­tem, nad grobom, nad oružjem, nad odjećom), i po tome kad je
izve­dena (na pokajanju, odmah nakon smrti, u zoru, pred nošenje
pokojnika iz kuće, odmah nakon sahrane, duže vremena nakon
smrti), i po tome ko je izvodi (član uže porodice, neko iz bratstva,
se­la, ili čak neko ko nije ni u kakvu srodstvu), ali je ključna razlika
53 Viđeti o tome više u: Novak Kilibarda, „Usmena tužbalica – najintimnija pjesma“, Studije i
ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica,
2012, str. 255–257.
54 Isto, str. 252.

57
među svima njima ipak samo tužbaličin talenat. Stoga takve podjele
ne smatramo svrishodnim. S druge strane, sve se one mogu podvesti
pod one dvije kategorije koje je naveo Novak Kilibarda. Zbog svega
toga njegovu podjelu smatramo dovoljnom i adekvatnom.

58
KOMPOZICIJA I
STRUKTURA

Ne poričući improvizatorski karakter tužbalice, D. Burkhart navo­di

ove stalne elemente njene strukture: 1. obraćanje mrtvome; 2. te­ma­­
ti­ziranje tuge, bola i samoće porodice i tužilice; 3. pri­ka­zivanje detalja
iz života i opis smrtnih okolnosti; 4. pohvala pokojnika; 5. zahtjev da
se pokojnik vrati porodici; 6. molba da pozdravi prethodne umrle i
izvijesti ih o životu na zemlji; 7. ako je ubistvo u pitanju, proklinjanje
55
ubi­ce i poziv na osvetu. Slično je elemente strukture odredio i Vo­
jislav Đurić u već citiranoj studiji o tužbalicama u svjetskoj knji­že­
vnosti: 1. panegiričko obraćanje, tj. pohvala pokojniku; 2. slika
teške su­dbine onih koji su iza pokojnika ostali; 3. velika žalost, tj.
umrloga svi žale, čak i stvari i životinje; 4. prijekor pokojniku;
5. opis groba ili „onoga svijeta“; 6. poziv pokojniku da se vrati; 7.
56
po­zdrav ranije pre­minulima.
Na osnovu objavljenih crnogorskih tužbalica u koje smo imali uvid
te na osnovu onih što smo ih imali prilike čuti, može se reći da ne
po­stoji obavezni šablon kojega se tužilica mora pridržavati. Takav
ša­blon naročito ne postoji u onima koje se pjevaju u osami, kad tu­
ži­licu ne obavezuje auditorijum. Pa ni u onima javnim, pri pogrebu
55 Viđeti: D. Burkhart, n. d., str. 90.
56 Viđeti: Vojislav M. Đurić, n. d., str. 51–74.

61
i po­menima mrtvima na grobu, kompozicija nije uvijek ista. Evo i
zašto. Ako pri pokajanju jedna žena tuži više puta, teško da će svaki
put otpočeti istim uvodom. Na jedan će se način obratiti mrtvome
kad mu „pristupi“, a na drugi u kasnijim tuženjima. Prvi put ga mo­
že recimo zapitati A đe mi se na put spremaš, ali je besmisleno da ga
u novim obraćanjima apostrofira na isti način. Prethodne umrle pok­
ojnike koje je jednom pozdravila neće istoga dana opet po­zdra­vljati,
tj. u narednoj pjesmi ne mora ih ni spominjati. Na jedan će na­čin tu­
žjeti putem, a na drugi više groba ili odra, na jedan način uju­tro, a na
drugi pred iznošenje pokojnika iz kuće itd. Ipak, to ne znači da se mo­že
govoriti o koliko-toliko postojanoj kompoziciji tužbalica. Ri­ječ je o to­
me da svi djelovi te kompozicije ne moraju biti obavezni te da se za
nji­hovu razradu može koristiti mnoštvo različitih načina iz vrlo bogata
opšteg repertoara ili, kod čuvenijih tužilica, njihova indi­vidualnoga.
Tužbalice koje smo upoređivali mogu ponuditi i ovakvu mogućnost
odre­đivanja njihove kompozicije i strukture. Prije no pređemo na
opis tih elemenata naglašavamo da oni ne moraju u tužbalici imati
ra­spored kakav im je ovđe dat niti da uvijek svi moraju biti dio svake
po­jedine tužbalice niti da se u nekima od njih ne mogu naći i neki
ele­menti koji ovđe nijesu spomenuti.

62
Uvod

Uvod je najčešće apostrofa – ili pokojniku ili auditorijumu. Vrlo če­

sto je stereotipan. Evo takvih primjera opštega repertoara:

1. Kad bih jadna zborit mogla,

imala bih koga žalit,
i od roda i od doma!

2. Nijesam došla ni da ijem

ni da pijem,
no da grozne suze lijem.

3. A što sam se skamenila

ja kukala!
I što s jadom ne govorim,
o ja jadna!
No se mene dojadilo,
jadnoj lele!
sve o jadu govoriti,
jad da mi je!

4. Tužno mi je pogledati,
tužni brate,

63
 tvoje oči zatvorene,
crni dome!
E si ruke prekrstio,
moj sokole,
a lice ti potamnjelo,
tamno nama!

5. Ja bih malo govorila,

no me žalost umorila!

6. Što se plavo nebo smuti,

te iz neba grom zagrmlje,
niđe ne šće udariti,
no u kuću roda moga,
brata Vuka!

7. Ja nijesam tužilica
nego crna kukavica!
Pa i njoj je drugi lijek.
Kukavica ima znaka,
ima znaka i uzmaka,
goru ima kukavica.
Majka nema niđe nikog
ni od doma ni od roda!

8. I ja bih ti pripomogla,
no ne mogu, ne umijem.
Ja nijesam tužilica
nego bratska iskobnica!

9. Da sam vješta nabrajanju,

imala bih koga žalit.

64
 10. Đe si mi se podigao,
moj sokole?
S tobom ide dosta brata,
bratsko krilo!

11. Je l’ ti sade neobično,

brate Perko,
u zemljici pod kamenom,
kami nama!

12. Zloga jutra, a zla puta!

13. Nemojte se začuditi,

druge moje,
ni ajduci ni putnici,
aoh jutros,
kuda smo se uputile,
zli nam puti,
te zle pjesne začinjemo,
ja kukala,
kroz lugove i putove,
zlo mi jutro!

Svaki od pobrojanih uvoda prilagođen je situaciji. Neće recimo tu­

ži­lica koja pristupa pokojniku ili grobu najednom otpočeti I ja bih
ti pri­pomogla, // no ne mogu, ne umijem. // Ja nijesam tužilica // ne­
go bratska iskobnica! Takav uvod načiniće tužilica koja prekida
onu što se tužeći već umorila ili koja nastavlja odmah po predahu
pre­thodnice. Ili neće prije no krenu s pokojnikom prema groblju
otpo­četi uvodom tipa Đe si mi se podigao, / moj sokole? // S tobom ide
dosta brata, / bratsko krilo! Taj je uvod rezervisan za scenu u ko­joj
braća i rođaci iznose pokojnika iz kuće. Neće ni potonje dvije na­ve­

65
dene uvodne partije otpočeti tužilica niđe drugo do putem. Niti će
se­stra prvu svoju tužbalicu kad pristupi bratu otpočeti Tužno mi je
po­gledati, / tužni brate, // tvoje oči zatvorene, / crni dome! // E si ruke
prekrstio, / moj sokole, // a lice ti potamnjelo, // tamno nama! To je
uvod u jedno od brojnih kasnijih njenih javljanja. A kad bi tužilica
otpo­čela tužbalicu za još nesahranjenim pokojnikom Je l’ ti sade ne­
obično, / brate Perko, // u zemljici pod kamenom, / kami nama! – ta­
kav bi uvod izazvao podsmijeh auditorijuma.
„Tužbalica često u početku upozorava slušaoce na svoju ličnost i ka­
zuje, u skromnosti svojoj, ko je i šta je goni da nariče. Ali ne kazuje
ime svoje nego ističe, recimo, da je od roda kukavica, a od doma ne­
sre­ćnica, da je sestra bezbratnica i u Boga sirotica i sl. I time se hoće
da pribavi pažnja slušalaca i da skrene pažnju njihovu ne na sebe
57
ne­go na pesmu.“
Pored stereotipnih uvoda tužilice su imale i individualni repertoar,
a uvod je često bio inspirisan nečim u tome trenutku aktuelnim. O
to­­me svjedoči npr. uvod tužbalice jedne Njegušice za rođakom, pu­
tem, so noseći iz Kotora. Slušao je Vrčević „kad sam iz Kotora odio na
Ce­tinje, a ona, pod uprćenom vrećom soli i pletijući čarapu, tužjela
sve doklen je do Njeguša došla“, uvod:

Okrećah se na sve strane,

brate rano,
po pazaru, međ’ trgovce,
moj trgovče,
pa po gradu kotorskome,
grade brate,
ne bih li te ugledala,
ja kukala...

Kao što se vidi, uvod u tužbalicu prilagođen je situaciji. Sličan je pri­

57 M. S. Lalević, „Odnos i veze bugarštica i tužbalica“, Prilozi proučavanju narodne poezije,

III/1–2, Beograd, 1936, str. 54.
mjer i jedne koju je zabilježio Novica Šaulić: nerijetko je bivalo da
že­­ne mole kojom prilikom neku čuvenu tužilicu da se „glasne“ ne bi
li spo­menula koga njihova ili prosto zato što im je bilo milo slušati:

Što me s jadom zanuđate,

prijo moja!
Ja sam s jadom zanuđena,
odavno sam zakukala,
kitu roda izgubila
što bi bila kita svata
al’ cijeli barjak vojske,
a za više zborit neću.

Kao što potvrđuju i ovđe navedeni uvodi, i stereotipni i originalni,

tužbalica podjednako može otpočinjati i obraćanjem umrlome i au­­
ditorijumu. Pa čak i tužbalica u osami može apostrofirati audi­to­
rijum. Samo što to tada nijesu ljudi no gore, planine, brda, doline,
zvi­jeri, zapušteno imanje, grob itd.

67
Pohvala pokojnikovih vrlina

Već je rečeno da obraćanje pokojniku može otpočeti već uvodnim

sti­hovima. Za obraćanje pokojniku kao zaseban elemenat strukture
tu­žbalica nema metodološkoga opravdanja jer je cijela tužbalica
ugl­a­vnom obraćanje onome za kojim se tuži, dijalog uskraćen za
odg­ovor. Već nakon uvodnoga obraćanja najčešće uslijedi pohvala,
ma­da se ona može iskazati i na kraju – kao kontrast prethodno opi­
sanoga praznila zbog smrti dragoga pokojnika. Pohvala može bi­ti
izrečena i kroz stihove i kroz pripjev. U tome drugom slučaju naj­če­
šće se variriaju pripjevi u kojima se uzdiže pokojnikova vrlina i tu­
žiličina nesreća (mada tužilica koja nije u krvnome srodstvu s poko­
jnikom može pripjev koristiti za isticanje nesreće njegove majke,
sestre, žene, kćeri i sl.). Pohvala se može isticati ne samo opisom no
i retoričkim pitanjima. Evo nekoliko primjera:

1. A ti mi se ne ozivlješ,
krilat sine!
Đe je tvoja kruta snaga,
kruti sinko!
pruži babi ruku zlatnu,
zlato moje!
Otvori mi crne oči,
crna nado!

68
 2. Ja ću malo s tobom zborit,
o Blagota, zorni brate!
O moj orle pod krilima!
Kad iđaše, letijaše!
Kad zboraše, grmijaše!

3. Rsom srzni, rukom vrzi,

ljudski rsu!
Otresi se od zemljice,
sinko Vuko!
kao soko od rosice,
moj sokole!
ne dotrči no doleti,
kam da mi je!

4. Što si mi se ti ponio,
moj ponose,
e ćeš tamo dobra naći,
dobra srećo,
od tvog roda glasitoga,
glasit brate!

Metafora, poređenje, metonimija i hiperbola glavna su stilska sre­

dstva kojima se postiže navedeni cilj. Mada ima primjera kad su opi­
si pokojnikovih vrlina cijela narativna deskripcija u stihu. Takvi su,
razumije se, poetski manji uspjeli. Ovđe još treba istaći poznatu či­
nje­nicu da iako je hiperbola dozvoljeno i ustaljeno stilsko sredstvo u
tu­žbalicama, tužilica mora voditi računa da ne uzdiže lažno onoga
ko­ji toga nije vrijedan.

69
Pohvala opreme pokojnika

Ne tako davno nije bilo neobično ako tužilica stojeći iznad odra po­
kojnika zavrne pokrov i tužeći nabraja divno su te opremili, a onda
istakne čak i koju pojedinost. Pohvala pokojnikove opreme, orde­nja,
oružja i sl. bila je zastupljena ipak manje od pohvale vrlina. Obi­čaj
prećeranoga kićenja pokojnika i groba mu, makar kad je u pita­nju
prośečan čovjek, nije stariji od XIX vijeka. (Skorašnji običaj sahra­
njivanja pokojnika u onome što često sebi za života nije mogao pri­
uštiti dio je savremenoga primitivizma. Raniji običaji nalagali su da
se pokojnik obuče u što ljepšu garderobu koju je imao za života.)
Po­hvala opreme pokojnika može biti iskorišćena kao povod za re­to­
rička pitanja tipa

Đe si mi se opremio,
svekre bane,
tako divan i oružan,
moj viteže,
što l’ s ođelom naresio,
divni bore!
Al’ ćeš jutros u gradove,
grade svekre,
da s gospodom saborišeš,
mudra glavo,
70
 il’ u bratsko kmetovanje,
biran kmete,
il’ za svata od svatova,
dični svekre!

Takvi su i stihovi tužbalice sestre za Njegošem:

Što si mi se pobanio,
bane grade!
te Biljardu okitio,
dični kralje,
tako divan i narešen,
vilozofe...
Slični su i ovi:

A jesi li ti to, Pero,

brate kruno,
tako krutan i urešen,
dični brate.

Može biti i povod da se implicitno ukaže na uzaludnost takve opre­

me koja će istrunuti u grobu jer uprkos „narešenosti“ pokojnik vi­še
neće biti nikad ono što je bio u toj opremi – ni kmet, ni svat, ni sta­
rješina..., što potvrđuju i navedeni stihovi. I jedan sasvim prozaičan
razlog može usloviti opis ili isticanje lijepe opreme pokojnika – da se
istakne ispunjena dužnost porodice prema svome preminulom čla­
nu. U tome su slučaj i stihovi odraz iste prozaičnosti.

71
Prikaz žalosti i praznila
u porodici i društvu

Ovaj segment strukture tužbalice najčešće je i njen najuspjeliji dio.

Uvijek na ivici između poezije i stihoklepanja, uspjela tužilica čuva
se da ne klizne u patetiku. Prikaz žalosti i praznila uslijedi često
odmah nakon isticanja pokojnikovih vrlina jer je time kontrast jači.
Ta­kav je recimo nastavak stihova navedenih u prethodnoj tački đe
sna­ha tuži za svekrom:

Što si oči zatvorio,

zlo mi jutro!
Mudra usta podvezao,
mudri svekre!
duge ruke prekrstio,
snahi lele!
krutu snagu oborio,
snažni grome! (...)
Nesta kući domaćina,
aoh kući,
četnicima četovođe,
moj četniče!
Svi stanovi i temelji

72 bez uprave itd.

Prirodno, prikaz žalosti i praznila biće jači u tužbalicama za sinom
ili bratom, osobito jedincem, no u nešto konvencionalnijim za sve­
krom, prijateljem, kumom, rođakom itd. Evo i tih uspjelijih:

1. A ja tužna pogledujem
kad ćeš konja doigrati,
kad će sablja zazvečati,
a biljega zaśajiti!

2. Božidare, sunce moje!

Nadala se tužna majka
kad ti, sine, grobu dođem
da ćeš groba otvoriti!
Kamen majci kukavici
u tu nadu izgubljenu!

3. Mi se jadne ne mogasmo
nagledati te ljepote
i momačke i junačke!
A kako se povraćate?
Zakovani u sanduke,
samo kosti, bez mladosti!

4. Poletite, utrenici,
sa bojišta krvavoga,
donesite brzometke,
dabogda vi opušćele!
da gađate gavranove
na kućama pustijema,
kuće su vi ocrnjele
i žalosna sirotinja!

73
 5. Kukala bih, žalila bih,
dnevi, noći, bez prestanka!
Ne bi l’ pamet izgubila,
da nagrdim divnu braću,
ne bi l’ im se dosadilo,
dako bi me okarali!

6. Kuće su vi opušćele,
roditelji salomljeni,
kukavice bezbratnice!
Bratstvo vi je na đevojke
ostanulo, znate, braćo!
Đevojke su loše sreće,
nema fale ni junaštva,
nema glasa ni imena,
nema tavre sa ljudima!

7. A kamoli na sve strane

đe se samo kolež čuje,
ne meću se bojne puške,
nit se pjesma iđe čuje
no sve tavni i tuguje!
A ništa nam biti neće,
mi smo tvrđi od kamena!
Kamen bi se rastvorio
da se jada najadio
kao što su mnoge majke!

8. A moj brate, moj Bogdane,

jadno li ti sestre tvoje
ostanuše!
74
 Jadna li je kuća tvoja,
sa kamenom studenijem
zatvorena!
Na ognjištu crno trnje,
oko trnja pet sestara
kukavica!
Pred njima je crna čavka,
te sve kuka bez prestanka,
dovijeka!

Kao dio ovoga segmenta može se tretirati i opis smrti pokojnika, na­
ročito ako je riječ o viteškoj ili smrti mlade osobe.

75
Prikaz zagrobnoga života i poziv
umrlome da se vrati

Ova dva elementa strukture tužbalice najčešće su međusobno uslo­

vljena. Ta uslovljenost može biti dvojaka: ili se prikazom zagro­
bnoga ništavila mrtvi poziva da se vrati svojoj porodici, nakon če­
ga sama tužilica po pravilu rasprši nadu u povratak, ili se, nakon
svje­sno uzaludnoga poziva da se vrati, iskazuje razumijevanje po­
k­oj­nika koji se ne želi odvojiti od predaka, prijatelja, roditelja, bra­
će, sestara i dr. koji ga onđe čekaju. I jedno i drugo u vezi je s dvo­
strukom (suprotstavljenom, a često u istoj pjesmi iskazanom) slikom
zagrobnoga života – kao ništavila bez sadržaja, mjesta đe se legu guje
i akrepi, odnosno kao gotovo idiličnoga prostora đe pokojnika željno
čeka njegova ranije preminula rodbina. Prilično je rijetka poetski
uspjela slika zagrobnoga života prikazanoga kao Polje jadikovo u
kome se nastavljaju jeka ranjenika i uzdasi bolesnika.
Evo jednoga od mnoštva prikaza zagrobnoga života u tužbalicama:

Zmije će se uvijati
u junačka njedra tvoja,
sunce tata!
Kuća će ti prokapati,
kamen mene!
Kako ćeš mi tamnovati

76
bez prestanka, dovijeka!
i poziva umrlome da se vrati:
Rsom srzni, rukom vrzni
ljucki rsu.
Otresi se od zemljice,
sinko Vuko,
kao soko od rosice,
moj sokole.
Ne dotrči, no doleti,
kam da mi je,
samoranu majk’ ućeši,
vila u jad.

77
Pozdrav prethodno umrlima

Opšta je pojava da se u tužbalicama pokojnik za kojim se tuži uzima

ili kao povod za tužbalicu za nekim svojim bliskim članom porodice
(majka za đecom, sestra za braćom) ili se „po njemu“ šalju pozdravi
ranije umrlima. I jedno i drugo karakteristično je za javno tuženje.
U intimnoj tužbalici, u osami, tužilicu ne obavezuju konvencije,
ona tuži za onim što je boli. Kad su u pitanju javne tužbalice, pri­
su­stvovali smo prije desetak godina jednoj tužbalici koja je na go­
di­šnjici smrti muževa strica pozdravila bukvalno sve, a bilo ih je
sigurno preko pedeset, članove šire porodice njezina muža koji su
umrli otkad se ona udala. Auditorijum je bio povelik, nije imala pra­
vo na grešku, tj. kad je počela „redom nabrajati“, nije smjela pre­sko­
čiti nikoga. Zainteresovano prateći njezinu tužbalicu, a s tuži­li­com
smo bili u bliskom srodstvu, zadivila nas je koncentracija osa­mde­
setogodišnjakinje koja ređajući pokojnike „od kuće do kuće“ nikoga
nije preskočila. I odmah da rečemo, u auditorijumu je bilo i onih koje
iritira svaki autentičan običaj, no nijesmo primijetili da je bilo kome
za­smetalo uzdizanje umrloga člana svoje porodice.
Da je nečije pokajanje povod za obraćanje ranijim pokojnicima, mo­
gu potvrditi brojni stihovi klasičnih tužbalica: Pa ću roda ostaviti, //
do­ma ću se dovatiti. Tužilice nekad i ne skrivaju u samoj pjesmi da
im je tuđe pokajanje povod i mogućnost za javnu tužbalicu za svojim
bli­skim pokojnikom. Osobito tako čine sestre za bratom ili majke za
si­nom. Evo stihova koji će to potvrditi:
 Ja sam jadna poitala
da pozdravim rod veliki,
ponajprije brata moga.
Striko dome, moliću te
pozdravi mi brata mila,
prekori ga, zazor mu je,
što je kuću ostavio,
kuća mu je zatvorena.

Takvi su i ovo što predstavljaju cijelu epizodu jedne tužbalice:

Kad đe čuje crna jatka

da se neko prestavio,
bijel svijet mijenio,
ja poitam kukajući
da pozdravim mila sina,
da mu kažem za zlo moje
đe mu kukam dnevi, noći,
bez lijeka nikakoga,
pa ne mogu dajan biti
ni kukanje ostaviti.
Da je pjesma ili svadba,
pa da majka sina ženi,
da veliki ratluk čini,
bi se mene dosadilo,
moj u malo razgovore!

Ipak, na pozdrav se skrene spontano, bez naglašavanja da je i ta tu­

žba­lica zapravo više posvećena onome koji se pozdravlja no onome
či­je je pokajanje:

79
 Pozdravi mi dobra dosta,
pozdravi mi brata Spasa,
moj Spasoje, zor delijo!
Da je pozdrav prethodno umrlima pokojnicima bio očekivani dio tu­
žbalice, neka potvrde ovi stihovi koje smo zabilježili na jednome po­
kajanju u danilovgradskoj kapeli prije 5-6 godina:

Druge neću spominjati,

jaoj, jaoj,
Imala bih bogme koga,
i od roda i od doma,
ma je ovo žalba tvoja,
Kose moja!

Stihovi su to jedne čuvene tužilice. Imala je tada blizu devedeset

go­dina, nije imala snage da nastavi onako kako je naučila, nije „po­
zdravila“ nikoga, ali je naglašavanjem da ih neće pozdraviti ipak
ista­kla ponos i na rod i na dom – imala bih bogme koga. Tako je i
izo­stankom pozdrava postignut isti efekat.
Vrlo često tužilice osim pozdrava svojima pozdravljaju i sinove ili
bra­ću žena koje su oko odra, čineći im tako „milost“. Tako je tužbalica
pre­dstavljala produžetak života umrlih, čuvala je uspomenu na ne­
čiju izgubljenu mladost, tragičnu smrt, ugašeni dom, junaštvo, mu­
drost i sl.

80
Svršetak

Svršetak tužbalice nije tipski. U njemu nema steretipa. Tužilica može

svršiti tužbalicu poslije bilo kojega od navedenih segmenata. Može
je svršiti otegnutim ooooj, ooooj ili kuku mene ili kakvim drugim
pripjevom ili stihom u kojem će reći da više nema snage ni znanja da
nastavi itd. Ipak možda je izostanak ne samo stereotipnoga svršetka
no svršetka uopšte motivisan i time što se zna (ili se u doba klasične
tužbalice znalo) da to nije ni jedina ni potonja tužbalica za onim
kome je posvećena.
Evo što o svršetku kaže M. S. Lalević: „Kad tužbarica iscrpe nabra­janje
ili se stvarno zamori (...), obično prekidaju naricanje naglo uzvi­kom ili
uzvičnim frazama: Kuku! Kuku mene! i sl., a zatim iz jednoga daha
nižim, blažim tonom i često s uzdrhtalim i nezdravim osmehom kažu
iz stvarne ili nameštene skromnosti da ne znaju više, da ne umeju ništa,
da je ona slaba tužbarica i velika žalosnica, nesrećnica, iskopnica i sl.
Potom dolazi druga tužbarica i tako redom. Srodnica tužbarica neće
prekinuti ni sa kakvom patetičnom rečju ili nameštenom skromnošću,
58
nego će samo reći da više ne može.“ I ovaj citat potvrđuje da
stereotipnoga svršetka nema.

58 Miodrag S. Lalević, „Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije“, Narodno stvaralaštvo

– Folklor, XII/47–48, 1973, str. 82.
81
MELODIJA I STIH

Tvrtko Čubelić smatra da se u načinu izvođenja tužbalice nekoga

kra­ja mogu naslutiti osnovna obilježja pjevanja uopšte u tome kraju
jer tužbalica uklopljena u sistem pjevanja kraja prostora kojemu pri­
pada. Tako nalazi da je crnogorska tužbalica nerazdvojivi dio ra­zvi­
59
jenoga načina guslarskog pjevanja u Crnoj Gori.
Slušajući tužilice iz raznih krajeva Crne Gore, što uživo što na snimcima
do kojih smo uspjeli doći, uočili smo zajedničku karakteristiku da se
akcenat tužilice u tužbalici ne poklapa s njezinim stvarnim akcentom,
akcentom kraja kojemu pripada. Tačnije, primijetili smo da će se u
tužbalicama koje pjevaju recimo žene s prostora nenovoštokavskoga
akcenatskog prenošenja naći akcenti onđe đe im nije mjesto ni u tim
go­vorima ni u novoštokavskim govorima (dakle nije riječ o po­
dra­žavanju), kao npr. roditȅlji umj. rodȉtelji odnosno ròditelji
(nom. mn.). Napominjemo da je riječ o ženama bez formalnoga
obra­zovanja. Imali smo prilike tako slušati jednu čuvenu tužilicu iz
Bjelopavlića, rodom iz katunske Zagrede, kako ovako akcentuje ovaj
stih: Drȕgē nȇću̅ spominjáti̅ // ȅ je òvo̅ žâlba tvȍjā. U njemu su neobični
akcenti spominjáti̅ (zbog dugouzlaznoga akcenta onđe đe ga inače
nema ni u jednome crnogorskom govoru) i òvo̅ (zato što ga nema ni u
59 Tvrtko Čubelić, „Narodna tužbalica – impresivni dio u pogrebnim običajima i jedan od
najstarijih oblika izvorne narodne pjesme“, Rad XI-og kongresa Saveza folklorista Jugoslavije
u Novom Vinodolskom 1964, Zagreb, 1966, str. 351.
83
bjelopavlićkome govoru ni u govoru Zagrede, a ona nigđe drugo ni na
60
kratko nije boravila). Zanimljivo je da ovaj potonji primjer opovrgava
nalaz Jovana Vukovića da se kratkouzlazni akcenti ne mogu javiti u
61
tužbalicama osim u pripjevu.
Iako je cio jedan rad Jovan Vuković posvetio problematici intonacije i
strukture tužbaličkoga stiha, čini se da se naša saznanja o toj problematici
nijesu znatnije promijenila ni nakon njegova publikovanja. Ono što je u
tome radu zanimljivo i što smo potvrdili uporednim preslušavanjem
tužbalica (na vrlo ograničenome korpusu, što je razumljivo za savremeno
doba) jeste da se razlike u intonaciji, melodiji i strukturi stiha među tu­
žbalicama u pojedinim krajevima ogledaju dobro i u razlikama u ime­
novanju njihovu na raznim stranama: tužbalice / tužbarice, naricaljke,
62
jaukalice, jekavice i sl. To potvrđuju i različiti glagoli kojima se imenuje
pjevanje o kojemu je riječ: tužiti / tuž(j)eti, naricati, jaukati, zapijevati,
63
nabrajati, redati i sl. Još jedan bitan podatak koji je Vuković u to­
me radu ostavio jeste da se deseterački stih tužbalica ne razlikuje od
gu­slarskoga deseterca. Vuković ne ulazi u razrješavanje složene pro­
blematike određivanja starine deseteračkih i osmeračkih tužbalica,
koje je dodatno komplikovano činjenicom da se i jedan i drugi stih
mo­gu javljati ne samo u istome kraju, no ga mogu upotrebljavati i
64
iste tužilice. No nas ovom prilikom najprije zanimaju klasične
60 Isključujemo mogućnost da nijesmo dobro registrovali akcente jer je taj stih kao tipičan
ko­ristila da završi tužbalicu na pokajanjima kad je već bila u dubokoj starosti – što od starosne
ne­moći što zbog činjenice da je pod starost ostala sama, i bez roda i bez doma.
61 Viđeti: Jovan Vuković, „Intonacioni momenti i struktura stiha u tužbalicama“, Rad VII-og
ko­ngresa folklorista Jugoslavije u Ohridu 1960. godine, Ohrid, 1964, str. 411–417.
62 Isto, str. 412.
63 Plavsko-gusinjske muslimanke u tužbalicama rēdȇ. Kolika je terminološka neujednačenostu
u ovome pogledu neka pokaže ovaj detalj. Vuk Karadžić je u Životu i običajima naroda srpskoga
(Beograd, 1957, str. 166) izdvojio kao posebno poglavlje Zagorske jaukalice. Neki istraživači ve­
zali su te „jaukalice“ za Hrvatsko Zagorje, neki pak za crnogorsko selo Zagoru (cetinjska opština).
Sa­svim je pak prozirno značenje tih tužbalica: one se odnose na crnogorsko zagorje, tj. na oblasti
iza planina koje odvajaju kontinentalni dio Crne Gore od mora. To ne svjedoči samo jezik, stil, fo­
rma i svaka druga osobina tih tužbalica – identična sa svim dosad zabilježenim u Crnoj Gori, no
i činjenica da su kod Karadžića odvojene od paštrovskih i nekih drugih na Primorju zabilježenih.
Da nije u pitanju nepreciznost no izgleda u ono doba uobičajeni sinonim Zagorje = primorsko
za­leđe, odnosno antonim Zagorje – Primorje, svjedoči i monografija Sava Nakićenović, „Boka“,
Srpski etnografski zbornik, XX, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1913, str. 17.
64 Jovan Vuković, n. d., str. 416.
crnogorske osmeračke tužbalice, onakve kakve su našoj javnosti po­
znate iz Vrčevićeve, Šaulićeve, Džakovićeve i Vukanovićeve zbirke.
Ono što je na početku ovoga poglavlja rečeno o akcentu tužbalica
uočio je još 30-ih godina XX vijeka M. S. Lalević. Govoreći o važnosti
„tonike“ tužbalica, kojom tužilice „nadoknađuju i popunjavaju sve
65
ne­ujednačenosti koje bi se pojavile u stihu“ , te objašnjavajući tro­
hej naših osmeračkih tužbalica i u stihu i u pripjevu, Lalević daje
ovu šemu:
̱̮̱̮̱̮̱̮
̱ ̮ ̱
̮

i odmah zatim ističe da „ta shema nema nikakve veze s akcentom,

ne samo u književnom, nego ni u narodnom jeziku dotičnoga kraja,
nego je to raspored uslovljen samom vrstom pesme, tužbaličko na­
gla­šavanje. Bez obzira na akcenat ili dužinu književnog ili narodnog
66
jezika, u tužbalicama se uvek čuva istaknuti trohejski raspored.“
N. Šaulić, govoreći o ritmu tužbalica, veli kako „jamb, inače redak
67
kod nas, u tužbalicama s uzvicima bola postaje prirodan.“ Ipak, ni
de­taljnijim uvidom u stih tužbalica mi nijesmo mogli potkrijepiti taj
Šaulićev zaključak. Ne isključujemo mogućnost da se u njima kat­
kad upotrijebi i jamb, poput recimo u stihu Lîše onȇ brȁćē mojȇ, pre­
mda će i tužilica što dolazi s govornoga područja za koje je tipičan
na­vedeni akcenat podjednako često, ako ne i češće, to izgovoriti ova­
ko Lîše ȍnē/ònē brȁćē mȍjē/mòjē. To bi potvrđivalo da je ipak trohej,
ma­kar ne bio uvijek pravilan, obilježje tužbaličkoga stiha.
Melodija i ritam tužbalica nijesu uvijek isti u svim crnogorskim kra­
je­vima, a kamoli na širem prostoru. Ipak osmeračka tužbalica s po
dva (manje ili više pravilna) troheja u stihu, razdvojena cezurom, s
65 M. S. Lalević, Odnos i veze bugarštica i tužbalica“, Prilozi proučavanju narodne poezije,
III/1–2, Beograd, 1936, str. 53.
66 Isto, str. 53.
67 Novica Šaulić, „Tužbalice“, Zbornik Etnografskog muzeja u Beogradu 1901-1951,
Beograd, 1953, str. 319.
85
čestim pripjevom (opet trohejskim), koji nekad predstavlja i običan
nastavak (smisaoni, sadržajni) stiha na koji se naslanja, razvučenoga po­
68
to­njega sloga više nego ostalih, može se uzeti kao tipična crno­gorska.
Kažemo tipična crnogorska, a ne tipično crnogorska, jer ne isklju­ču­
jemo mogućnost da se i na prostoru širem od crnogorskoga pjeva(la)
takva tužbalica. Ona je takva ne samo u kontinentalnoj Crnoj Gori
no i na Primorju. Za one u Kotoru M. S. Lalević veli da su „iste vrste
69
kao u Crnoj Gori“ . Takve su i one koje smo čuli u mjestima herce­
gnovske opštine.
Od tipičnih crnogorskih melodijom i dužinom stiha (ali ne ni naj­
ma­nje repertoarom, sadržinom, motivima i porukama) razlikuju se
one koje smo čuli u plavsko-gusinjskome kraju (muslimanske). Te
pla­vsko-gusinjske muslimanske melodijom su slične tipu albanskih
70
tu­žbalica iz toga kraja, koje smo imali prilike čuti. Ipak, teško je da­
nas utvrditi jesu li razlike u melodiji i dužini stiha uslovljene gaše­
njem tužbalice u određenome kraju usljed izumiranja klasičnih tu­
žilica ili je zbilja riječ o autohtonoj razlici. Onđe đe običaj istrajava,
71
a đe se gube profesionalne tužilice, nerijetko tužbalicu smjenjuje
naricanje, ojkanje ili nevješto tuženje koje stvara dodatnu odbojnost
kod savremenoga auditorijuma. Te i takve tužbalice isključujemo iz
analize u ovome poglavlju.
68 Osim onih najčešćih, osmeračkih tužbalica, zabilježeni su i primjeri u desetercu. P. Vlahović
kaže „tužbalice u desetercu brojne su u mnogim našim krajevima. Često su vešto ukomponovane
u dužu epsku pesmu, kako u starijoj tako i u novijoj deseteračkoj epskoj poeziji. Moglo bi se čak
reći da su tužbalice i češće u novijoj epskoj poeziji“. – Petar Vlahović, „Neki noviji oblici naših
narodnih tužbalica“, Narodno stvaralaštvo. Folklor, IX/35-36, Beograd, 1970, str. 111. (cio rad
105–111). Tužbalice u okviru dužih epskih pjesama nijesu dio ove analize. Zapravo, ne tretiramo
ih kao tužbalice već kao epizode u okviru tih epskih pjesama.
69 M. S. Lalević, „Odnos i veze bugarštica i tužbalica“, Prilozi proučavanju narodne poezije,
III/1–2, Beograd, 1936, str. 58.
70 Ne isključujemo mogućnost da su i plavsko-gusinjske bile u ne tako dalekoj prošlosti osme­
račke, poput ostalih koje su uobičajene za Crnu Goru. Danas kad se tužbalica gasi i degeneriše
i kad se tuži samo iz običaja ne smije se isključiti mogućnost da one koje nijesu vične „zanatu“
tu­že kako znaju i umiju, ne uklapaju se u tradicionalne forme stiha, pa tako koriste i duži stih, bez
re­da. Na mogućnost da su i plavsko-gusinjske tužbalice bile poput ostalih crnogorskih upućuje re­
la­tivno očuvan pripjev koji je uvijek trohejski i četvorosložan, s izrazito otegnutim potonjim slogom.
71 Naglašavamo da pod profesionalnim tužilicama ne podrazumijevamo plaćene tužilice ne­go
klasične tužilice, talentovane žene koje svoju pjesmu uklapaju u davno zadatu melodiju i osme­
rački trohejski okvir, što se „glaskaju“ na pokajanjima ne samo rodbinskim no i šire.
Nažalost, autoru ovih redova nedostaje i minimum muzičkoga obra­
zovanja da bi mogao preciznije predstaviti način izvođenja klasične
tužbalice. Umjesto toga prinuđeni smo osloniti se na već date notne
za­pise – u nadi da su ispravno dati.
Evo jednoga koji se odnosi na jednu vasojevićku tužbalicu:

T.P. Vukanović, „Studije iz balkanskog folklora IV“, Vranjski glasnik, VIII,

Narodni mu­zej u Vranju, Vranje 1972, 257.

Naredni notni zapisi dati su prema tuženju u cetinjskome kraju. Dati

su prema zapisu J. F. Ivaniševića, koji je izdvojio đekanje od tužbalice
i tu­ženja uz razgovor.
Primjer za đekanje (tj. za prvo tuženje pokajnica kad uđu u kuću ili
tu­ženje porodice neposredno poslije trenutka smrti, naricanje):

Primjeri za tužbalicu (javno tuženje):

Jovan F. Ivanišević, „Pokajanje, pokojnice i korota“,

Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1901, 625.
Primjer za tuženje uz razgovor (intimna tužbalica):

U vezi s intonacijom i melodijom treba još istaći da one ne moraju

bi­­ti kruto određene i da čak ista tužilica u različitim situacijama, ali
i to­kom jednoga istog izvođenja, može mijenjati i melodiju i into­na­
ciju, čak i kad su u pitanju iste formule. Tako recimo snaha koja tu­ži
đevera može u jednome pripjevu reći môj đȅverē a u drugome môj
đevérē, u sklopu iste tužbalice! To može zavisiti i od umora, i od ko­
ncentracije, i od toga što želi svjesno varirati melodiju i intonaciju ka­
ko bi pjesma i akustički bila djelotvornija, što želi skrenuti pažnju na
pojedine djelove tužbalice itd. M. S. Lalević ističe poznatu činjenicu
da tužilica svjesno diže i spušta glas, usporava i ubrzava tempo svoje
tužbe te da u ubrzanoj tužbalici nerijetko izostaje pripjev. Međutim,
ne može se prihvatiti njegov stav da „kako je svaki tužbalički stih
72
čvrsto izdeljen u stope, svaki se slog izdvojeno i s otezanjem peva“ .
Ono što smo mi zapazili u klasičnih tužbalica koje smo slušali ne
potvrđuje taj njegov nalaz, ili ga ne potvrđuje kao pravilo. Uostalom,
taj stav negira i sam Lalević kad govori o troheju u tužbalicama.
Što se pak rime u tužbalicama tiče, ona uglavnom izostaje, ili – ako je
ima – onda je nepravilna. Nedostatak rime nadomješta se vrlo uče­
sta­lim asonancama i aliteracijama. Tomaš Kn. Katanić zabilježio je
1897. na sahrani Zarije Protića u Vasojevićima jednu kratku tužba­licu s
dosljednom parnom rimom u pripjevima, tj. jedan izvod iz te tužbalice:

Na oltaru sveštenome,
svešteniče!
Na sovjetu plemenskome,
sovjetniče!
72 M. S. Lalević, Odnos i veze bugarštica i tužbalica“, Prilozi proučavanju narodne poezije,
III/1–2, Beograd, 1936, str. 54.
 Na mejdanu junačkome,
mejdandžijo!
Među braćom i družinom,
zor delijo!
A sad zbogom i oprosti,
seratlijo!
I nek ti je laka zemlja,
ban Zarijo!
Prijatelju roda moga,
Protoviću!
Mudra glavo i birani
73
Vaseviću!

Sigurno je da je moglo biti i takvih stihova s pravilnom rimom. No

oni su izuzetak od pravila. To potvrđuje i tužbalica koju u cjelosti
Ka­tanić navodi u svome kratkom radu, za razliku od ovih koji su da­ti
kao izvod. Što se pak stihova ovđe navedenih tiče, svaki od njih mo­
gao je biti dio stalnoga repertoara te tužilice, tj. vjerovatno je riječ o
usta­ljenih nekoliko stihova koje je ponavljala u pogodnim trenucima
ja­vne tužbalice. Sve u njima ostaje isto, kad govori o kakvu biranu
čo­vjeku, dakako, samo se mijenja ime i prezime. U vezi s time treba
spo­menuti i danas najpoznatiju tužilicu kolašinskoga kraja Milicu
Mi­lošević, koja tuži isključivo rimujući, onako kako je to prikazano
u na­vedenim stihovima. Ta rima je nerijetko remetilački faktor za
po­stizanje poetskoga kvaliteta. Njoj je i njezina tužbalica vrlo često
po­dređena, iako je riječ o talentovanoj tužilici. Da nije riječ o tipičnu
po­stupku nekadašnjih tužilica, to je u razgovoru potvrdila i sama
74
tužilica Milica Milošević.

73 Tomaš Kn. Katanić, „Jedna tužbalica iz Vasojevića“, Glasnik Etnografskog muzeja u Beo­
gradu, XIV, Beograd, 1939, str. 75–76.
74 Razgovor s Milicom Milošević po unaprijed spremljenu kvestionaru vodila je Teodora Kovačević,
koja nam je snimak ljubazno ustupila za ovu potrebu, na čemu smo joj osobito zahvalni.
89
Dakle, rima nije neobična u tužbalicama. Pored pomenute parne rime
u pripjevu, ona je moguća i na kraju stiha (ili šetat po svijetu, / glasit
brate, // kao pčela po cvijetu, / moj cvijete), moguća je unutrašnja rima
– kad se rimuju potonji slogovi između djelova razdvojenih cezurom
(tako krupan i ugledan; na kumove, na drugove; što je kolo naokolo),
moguće je i rimovanje pripjeva sa stihom na koji se naslanja (Panuće
mu sa ramena, / na kamena) itd. Međutim, pravilna i dosljedna rima
nije obilježje klasičnih tužbalica. Ona je jedan od pokazatelja gašenja
klasične tužbalice kao i usmene pjesme uopšte.

90
PRIPJEV

Pripjev je vrlo često nerazdvojni dio stiha, nekad njegova dopuna, ne­
kad neophodni nastavak. Ukoliko ga ima, kao što je ranije rečeno, uvi­
jek je četvorosložan i trohejski.
Već je, s pozivom na M. S. Lalevića, rečeno da u brzome tempu tu­
75
žbalice često izostaje pripjev. Isti autor međutim na drugome mje­
stu, pokušavajući da dovede u vezu pripjev bugarštice s pripjevom
tužbalice, ističe s pravom da ima i tužbalica bržega tempa u kojima
je pripjev redovan. A kako je pripjev česta pojava u tužbalicama, uz
to – već je istaknuto – iste je prirode kao i stih tužbalice (dva troheja),
on se može ponekad tretirati i kao prosta trećina stiha. Tako Lalević
do­zvoljava mogućnost da se stih tužbalice tretira kao dvanaesterac.
Istina je da i ovlašni pogled na štampane tužbalice s pripjevima stvara
utisak o dvanaestercu. Taj utisak naročito je pojačan činjenicom da
pripjev pojedinih stihova nije puko ponavljanje kakve riječi iz sti­
ha, uzvik ili dodatna mogućnost za asonancu ili aliteraciju (npr. Ja
sam davno zakukala, / kukavica!; mjesec stade za gorama / gore me­
ne; za mladijem roditeljem, / kuku, tata!), nego nerijetko i dopuna
sti­hu – ne emocionalna no sadržajna i sintaksička, npr. pozdravi
nam dobro naše / izgubljeno!; Da su gorske vile stale, / pa gledale itd.
To su primjeri u kojima se misao iz jednoga stiha ne završava tim

75 Lalević umjesto pripjev upotrebljava termim refren.

93
stihom no se prenosi na pripjev. Ako se stih posmatra kao rečenica,
onda se može reći da ima tužbalica koje su u dvanaestercu. I to bi
potvrdilo mišljenje M. S. Lalevića. Međutim, ako se uzme u obzir da
su takvi slučajevi neznatni, da je u njima tužilica, najvjerovatnije u
ne­mogućnosti da sabije misao u osmerac, iskoristila mogućnost da
„zauzme“ pripjev kao stalnu pratnju stiha – ne remeteći pritom me­
tri­ku ni stiha ni pripjeva, kao i da su tužbalice bez pripjeva gotovo
po­djednako obične kao i one s pripjevom, onda se može sasvim
osno­vano tvrditi da je klasični stih crnogorske tužbalice dosljedni
osme­rac. Eventualna odstupanja mogu biti odraz nevičnosti tuži­
li­ce (kao recimo kad upotrijebi jedan ili dva sloga manje ili više od
osme­rca) ili njezine vještine da pripjev iskoristi kao smisaonu do­
pu­nu stiha. Da je u navedenim slučajevima riječ o vještini a ne o
ne­vičnosti lako je pokazati ako se npr. Panuće mu sa ramena, / na
kamena razbije u klasičnu formu s pripjevom tipa panuće mu sa
ramena / prazni dome! // sa ramena na kamena / kukaj, sestro. Čini
se da naše mišljenje potvrđuje i sam Lalevićev nalaz da se nerijetko
76
„kod življeg kazivanja tužbalice (...) sam refren razvio u pravi stih“.
Na drugome mjestu M. S. Lalević konstatuje: „Tužbarica, prirodno
77
je, ima odmore uz refren.“ Možda se i ta funkcija pripjeva može
uze­­ti kao osnovana, u smislu odmora za stvaranje novoga stiha, ma­
da nam se čini da je upravo ona efemerna. Da je pripjev odmor ili da
je to njegova bitna funkcija, tužilice ga nikad u osami ne bi upo­tre­
bljavale. Pa i tu njegovu funkciju, funkciju odmora u ma kojem zna­
čenju, moguće je negirati činjenicom da je pripjev prisutan i u tzv.
po­stojanim tužbalicama. U njima nije potreban bilo kakav odmor –
ne tre­ba smišljati stih jer je unaprijed poznat, ne treba se odmarati
jer su takve tužbalice uglavnom kratke i ne tuži ih jedna nego više
že­na naizmjenično.

76 M. S. Lalević, Odnos i veze bugarštica i tužbalica“, Prilozi proučavanju narodne poezije,

III/1–2, Beograd, 1936, str. 58.
77 Miodrag S. Lalević, „Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije“, Narodno stvaralaštvo
– Folklor, XII/47–48, 1973, str. 80.
U osami nema konvencije, može se napraviti pauza bilo kad, ne mora
se za nju koristiti pripjev. Pa ni u konvencionalnim tužbalicama du­
ži­na nije kodifikovana. Tužilica može stati kad želi, može preda­hnu­
ti pa opet nastaviti nakon duže ili kraće pauze. Stoga nam se či­ni
da je funkcija pripjeva prije svega estetska. Njime se, pored ono­ga
već navedenoga znatno rijetkoga nastavka stiha, ističe ono što se
tužbalicom inače želi istaći – najčešće bol i nesreća tužilice ili ožalo­
šće­nih (kam da mi je; jaoh, jaoh; uh mi vazda; kukaj, sestro; zlo mi
ju­tro; ja se strigla; sestri lele; dom ti jadan) i pohvala onoga za kojim
se tuži (moj sokole; kruti sinko; mudra glavo; mejdandžijo).
Pripjev je najčešće u vezi sa stihom na koji se naslanja.
Ta veza može biti:
a) zvukovna (najčešće postignuta asonancom i aliteracijom): pored
stada po planina / stala s jadom; kao svoju uzdanicu / uh ti majci; da
se kune majka tvoja / manje njojzi; mjesec stade za gorama / gore me­
ne; kud si mi se zaklonio, / sunce Kole;
b) značenjska: često tebe klikujući / kuku mene; na ognjište ugašeno,
/ dom ti jadan; zla strijela ugrabi te, / ne bilo je; iz naručja majčinoga
/ njojzi lele.
c) zvukovna i značenjska istovremeno: rsom srzni, rukom vrzi, / lju­
dski rsu; đecu ludu u tamnicu / tamnoj sestri; teke kuću obradova, /
moj Obrade; tužno srce oveseli / zlo veselje.
Evo jednoga primjera kako se u istoj tužbalici mogu nizati pripjevi na
svaki od navedenih načina, tj. kako pripjev može i semantički i gla­
sovno i kombinovano proisticati iz stiha koji mu prethodi:

Ja sam davno zakukala,

kukavica!
za mladijem roditeljem,
kuku, tata!
kad su prve rati bile,
rano moja!
95
 u malenoj Crnoj Gori,
crna li sam!
u nesretnoj Duzi onoj,
Bog je kleo!
na krvavo Petnje brdo,
propalo se!

96
TUŽBALICA
KAO IMPROVIZACIJA

Da je tužbalica improvizacija, to smatra većina autora koji su o njima

makar i uzgredno pisali. Ipak, ima autora, čak i među onima što je
karakterišu kao improvizaciju, koji joj pridijevaju makar donekle
usmeno prenošenje. Da se tužbalice improvizuju neka potvrdi ovaj
slikovit slučaj koji navodi Ljubomir Nenadović. Na sahrani jednoga
komandira koji je preminuo u cetinjskoj bolnici bilo je mnogo svijeta,
ali kako je bio daleko od doma nije se pri sahrani javila nijedna tu­
ži­lica. Stoga se odmah nakon što je pogreben jedan starac okrenuo
put žena i rekao: „Javite se koja!“ Poslije njegovih riječi izdvojila se
že­na i otpočela svoju tužbu, a svijet se pokupio oko nje, kao kolo.
78
Lju­bomir Nenadović donosi tu njenu tužbalicu. Tužilica nije znala
da će nastupati, a ipak je spjevala i formalno i estetski dobru pjesmu.
Istina je da su usmenim prenošenjem mogli biti usvajani poje­di­­ni sti­
hovi, određena uspjela mjesta koja su se manje ili više mo­di­fi­kovana
ka­snije slobodno upotrebljavala od raznih tužilica. To je odlika cijele
usmene književnosti, pa djelimično i tužbalica. No tu­žba­lice se uvijek
odnose na konkretnu osobu, pa se i tužbalica razlikuje jedna od druge

78 Viđeti: Lj. Nenadović, O Crnogorcima, Srpska književna zadruga, XXXII/212,

Beograd, 1929, str. 98.
99
ugla­vnom onoliko koliko se razlikuju oni za kojima se tuži i koliko se
razlikuje njihov značaj u društvu, porodici i životu tužilice.
Da su tužbalice improvizacija, to se može zaključiti i na osnovu po­
je­dinih epizoda ili elemenata u njima. Vidi se to često u odgovorima
je­dne tužilice drugoj, pri nadgornjavanju ili repliciranju, ali i u sti­
ho­vima motivisanim nekom trenutnom situacijom. Takva je i ova u
ko­joj oni što ga sahranjuju zaklanjaju pokojniku sunce, a majka taj
de­talj ad hoc umeće u svoju tužbalicu:

Dragoljube, blago moje!

Moj cvijetu iz livade!
O moj mladi ljetoraste!
Sunce su ti zaklonili,
ne pada im – evo – na um
da te grijat više neće!
Da se oće pomaknuti,
nek te grije jarko sunce,
e ćeš sada lednoj zemlji
i kamenju – kamen majci!

Navedene stihove majka nije mogla unaprijed smisliti kao što nije
mo­gla ni predviđeti situaciju koju je opjevala.
Takva je i ona u kojoj „pokajnice iz Zagarča došle na žalbu, jedna tu­
ži­la pokojnika, jedinka, pa se obrnula i nevjesti koja se razboljela i
le­žala tu“ (Šaulić, str. 293) ovako kroz tužbalicu rekla:

A što si se premostila,
a očima preklopila?
Strašiš majku i svekrvu,
kao da ćeš umrijeti!
E ako ćeš umrijeti,
ispale mi živoj oči –

100
 no da dođu mladi momci,
po njima bi pogledala,
koji bi ti mili bio.
Zadajem ti Božu vjeru,
udati se nigda nećeš,
no su ljudi poginuli,
a pogani ostanuli!
Pa i njima poručuju
da i oni tamo idu!

Osvrnimo se sad na to kako se u literaturi o tužbalici južnoslovenskih

naroda tretira ovaj problem. Miodrag S. Lalević obrazlaže svoj stav o
tu­žbalici kao improvizaciji: „Školovan čovek (...) sroči šta će reći, pa
to i napiše, a lelekač i tužbarica i kad se preberu, svedu, razmisle,
79
sve to treba da kažu iz glave, neposredno, kao improvizaciju.“ S tim
ni najmanje nije u suprotnosti njegov stav da „izvežban lelekač ili
tužbarica u svakom slučaju raspolažu ne samo većim fondom re­
čni­čkim nego i većom okretnošću, sposobnošću da prave izbor, da
iza­zivaju jače, snažnije utiske i svojim tonom, izgovorom, ličnim
80
sta­vom.“ Matija Murko konstatuje određene stereotipne stihove,
ali i začuđujuću estetsku vrijednost improvizovanih stihova: „Ove
pje­snikinje imaju svoje sheme i ustaljeni pjesnički materijal, ali se
ipak moramo čuditi ljepoti njihova jezika i mnogim originalnim mi­
81
sli­ma.“ I Dimitirj Sergejevič Lihačov zastupa slično mišljenje: „Čak
ako se imaju u vidu samo opšte formule, koje je izradila tradicija i
koje su postale ritualno obavezne, i u tom slučaju valja priznati da
se prilikom svakog novog izvođenja rađaju, u suštini improvizuju
individualni i neponovljivi spregovi uobičajenih, ritualno obaveznih

79 Miodrag S. Lalević, „Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije“, Narodno stvaralaštvo

– Folklor, XII/47 – 48, 1973, str. 79.
80 Isto, str. 79-80.
81 Matija Murko, Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, JAZU, Zagreb, 1951, str. 269.

101
elemenata, nove nijanse i crtice, izazvane konkretnim obrisima fa­
82
kta koji je položen u njihov temelj.“
Nešto više o tome pitanju u crnogorskoj književnosti i tradiciji pro­
zbo­rio je Vido Latković. Tužbalica je „po pravilu improvizacija, tj.
stva­ra se nova pesma za svaki posebni slučaj. Utvrđeni su samo bili
izve­sni okviri, izvesne norme za slične slučajeve: znalo se kako i u
kom smislu se tuži za detetom, kako za mladićem ili devojkom, kako
za bra­tom, kako za odraslim istaknutim čovekom i slično, o čemu sve
u po­je­dinim slučajevima treba govoriti, ali u tim opštim okvirima slo­
83
bo­dno se improvizuje.“ Govoreći o terenima poput crnogorskih čija
je istorija obilježena mnogobrojnim i čestim ratovanjima i bojevima,
V. La­tković ističe da „tamo nije mogla nastati tipizirana tužbalica
za čo­vekom poginulim u borbi, na primer, jer je svaka smrt u borbi
dru­kčija, zasluge svakog poginulog u borbi drukčije su, a tužbalica
je na­stojala baš to da istakne. Uspele tužbalice su se pamtile, pa i
84
po­dražavale, ali ustaljeni tekst nije mogao biti stvoren.“ Na ta­
kvim terenima upravo je tipična tužbalica u kojoj se osim ličnoga
bo­la ističe i društveni značaj onoga na koga se odnosi. I Edmund
Šne­vajs tačno primjećuje da je crnogorska tužbalica improvizacija
s oslo­ncem na ranije ostvarene pjesničke kvalitete toga žanra: „Ove
tu­žbalice improvizuju žene u svakom slučaju, prema tekstu tužaljke
85
i epi­tetima kakve čuvene narikače.“
Da su tužbalice uvijek improvizacija, tvrdi i Tihomir Đorđević. Upravo
zbog toga što sve tužilice nemaju talenta za dobru improvizaciju, ima
86
i loših primjera, a čak i „besmislenih i glupih“. Za te besmislene i
glupe upućuje na nekolike što ih je objavio Lj. Nenadović. No da one
nijesu takve, pokazaćemo u odjeljku o humoru u vezi s tužbalicama.

82 D. S. Lihačov, Poetika stare ruske književnosti, Beograd, 1972, str. 286. Citirano prema: Kri­
nka Vidaković-Petrov, n. d., str. 65.
83 Vido Latković, Narodna književnost, Naučna knjiga, Beograd, 1987, str. 167.
84 Isto, 170.
85 Edmund Šnevajs, „Glavni elementi samrtnih običaja kod Srba i Hrvata“, Glasnik Skopskog
nau­čnog drušva, Odeljenje društvenih nauka, V/2, Skoplje, 1929, str. 269.
86 Tihomir Đorđević, „Nekoliki samrtni običaji u Južnih Slovena“, Godišnjica Nikole Čupića,
XLVII, Beograd, 1938, str. 185.
 87
Tužbalica „se stvara na licu mesta i samo za tu određenu priliku“.
S druge strane, ista autorica govori kako „su tužbalice koje su sma­
tra­ne da su posebno lepe i uspele bile pamćene i postajali modeli za
88
nove“. Taj djelimično tačan zaključak proizilazi iz autoričina nera­
zli­kovanja tužbalica od leleka. To se vidi iz njezina obrazloženja. Na­
ime, govori o čovjeku koji je ispred kuće održao „posmrtno slovo“, tj.
le­lek, u ime bratstva, a njen prađed znao je to „posmrtno slovo“ i tri­
desetak godina kasnije „naizust“. Lelek se kao kraća forma, oso­bito
ako je bio izuzetno kratak, možda mogao i naučiti napamet, me­đutim
tužbalica kao znatno duža i razvijenija forma mogla se pa­mtiti u
djelovima, u cjelosti gotovo teorijski nemoguće.
„U većini slučajeva ženske same improviziraju te tužaljke, što je i sa­
89
svim prirodno“ , ističe Vladimir Ćorović. Da je barem dio pjesme či­
sta improvizacija, i to onaj njezin glavni dio, posvjedočimo na kraju
opet vrlo uspjelim stihovima jedne tužilice izazvane konkretnom po­
javom žalosti u momentu tuženja:

A kad dođeš, Pajo bolan,

na to Polje jadikovo:
čućeš jeki ranjenika
i uzdahe bolesnika.
Al’ ti njima, Pajo, kaži
da su u nas žešći jadi
od mladije udovica,
od sestara bezbratnica
i od piske đece tvoje!

87 Lasta Đapović, „Problematika smrti u tužbalicama“, Tradicionalno i savremeno u kulturi

Srba, Etnografski institut, SANU, Begrad, 2003, str. 125.
88 Isto, str. 125.
89 Vladimir Ćorović, n. d., str. 281.

103
Stihove je izvela sedamdesetogodišnja tužilica za rođakom iza koje­
ga su ostale tri sestre, mlada udovica i mala siročad. „Tužilica se da­
90
kle pokazala kao pjesnički opservater tužne svečanosti.“

90 Novak Kilibarda, „Usmena tužbalica – najintimnija pjesma“, Studije i ogledi o crnogorskoj

usme­noj književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, str. 254.
POSTOJANO TUŽENJE

U vezi s postojanim, tj. ustaljenim tuženjem, onim što se prenosilo

usme­nom predajom, pored onoga što je već pominjano, treba istaći
da se ono, zahvaljujući podacima koje je dao Vuk Vrčević, uvijek (kad
je u pitanju Crna Gora) veže za Paštroviće. Vrčević na str. 83 citi­
rane zbirke ističe: „Niđe na drugom mjestu osim u Paštroviće ne­ma
postojanog naricanja za mrtvima, već kako ko zna i ośeća, ona­ko i
nariče“. Ipak, ističemo da upravo zbirka Vuka Vrčevića nudi ma­te­
rijala za argumentovanu tvrdnju da je postojanoga tuženja bilo i
izvan Paštrovića.
Na str. 88–89 svoje zbirke, u okviru poglavlja Pokajnice, Vrčević je
obja­vio jednu „prastaru tužbalicu“, koja se nekad tužjela u barci,
kad bi pokajnice krenule na pokajanje iz mjesta u mjesto u Boki. Go­
vorile bi je „dvije i dvije redom, tek što bi se u barku ukrcale i kre­
nu­le“. Vrčević nije prisustvovao tome činu, u njegovo doba običaj je
već bio ugašen. Tužbalicu je zabilježio od jedne starice, a navodi je
kao nekad tipičnu za „distrekt novski“ (u Boki). Nije je, dakle, slu­
šao s pokajnicama već je dobio kao staričin recital. Na isti je način
do­bio i sve postojane paštrovske tužbalice, što objašnjava na str.
83–84: „Dužan sam, pak, kazati da sam sve ove paštrovske tužbalice
pre­pisao iz usta oglašene tužbalice Goše, rođene Radović, iz Risna,

107
a udovice (sad se ne spominjem kojega) Ljubiše sa Sušćepana iz Pa­
štrovića, jošt kad sam u Budvi živio (1840-te god.), poslije velike mo­lbe.“
Ta Rišnjanka, snaha paštrovska, diktirala mu je postojane tu­žba­­lice
namijenjene različitim situacijama: nad mrcem u kući, kad mrca
iznesu iz kuće, kad mu čitaju opijelo, nad iskopanim grobom, kad
udovici meću crnu maramu. Zanimljivo je da je i tužilica koja mu je
diktirala tužbalicu u Baošićima, za koju držimo da je takođe postojana,
opet bila Rišnjanka, kao što je zanimljivo da Vrčević tokom svoga
dugog boravka u Budvi nije čuo nijednu postojanu tužbalicu no ih je
na veliku molbu dobio posredno. Ali ostavimo to po strani.
Evo tih stihova koje je Vuk Vrčević zabilježio (opet posredno)
u Bao­šićima:

Zelen bore procaptio,

e, jaoh!
u Primorje, u pitomlje.
Velje grane razgranao,
gusto perje raširio,
zlatna roda urodio.
Pod borom se kolo vije
mlada momka i đevojak,
kao ovce u plandište.
A iz bora biser pada;
kupilo ga mlado borje,
biserom se okitilo.
To ne bio zelen bore,
no ban Gligo u Primorje;
od roda je gospodskoga,
od koljena junačkoga,
od plemena oglašena.

108
 Sagradio mermer kule,
oko kule čardakove;
dični porod izrodio,
porodom se ponosio,
ka bor zelen sa granama.
Sve sinove poženio,
a sve šćeri poudao,
unučadma okitio,
kao s perjem zelen bore.
Bor se danas salomio,
grane svoje ulomio;
velje perje uvehnulo,
glasna doma otrekao
i svoj porod ojadio,
svoju braću ucvijelio,
sestre svoje ocrnio,
šćeri svoje okupio,
snahe svoje i nevjeste –
u crno ih obukao.
Aoh, bane, velje rane,
aoh, zbore na sabore.
Bratska slavo, mudra glavo,
e ja-o-h!

Vrčević naglašava da svakome stihu slijedi isti pripjev e jaoh, a po­tonji

pripjev „produlji toliko koliko čitavi jedan stih i znači – svršeno je.“
Nema sumnje da je ova tužbalica koju je Vrčeviću kaživala starica
Rišnjanka koja je „živjela i umrla u Baošiće novske obćine“ pokazatelj

109
da je i užoj Boki bilo postojanoga tuženja. Evo nedvosmislenih argu­
menata za tu tvrdnju:

1. Vrčević u napomeni uz tužbalicu kaže da su je u barci pjevale poka­

jnice „dvije i dvije redom“. Dakle, ne onako kako je bilo uobičajeno
ina­če u Crnoj Gori – da jedna otpočne, a druga pripijeva ili ponavlja
nje­zin stih ili, ako je vještija, nadovezuje drugi. Onđe (u Boki) stih su
isto­vremeno izgovarale dvije tužilice, što znači da su ga unaprijed
zna­le. Druge dvije nastavljale su sljedeći stih, što znači da su i te dvi­
je drugi stih napamet unaprijed znale. I tako redom.
2. Ni jedan jedini stih navedene tužbalice, osim onoga u kojemu se
spominje ime pokojnika – ban Gligo u Primorje, pa i ono prilagođeno,
ne sa­drži bilo kakav podatak karakterističan za određenoga poje­di­
nca, za bana Gliga konkretno. Odnosno, svaki bi se stih iz date tu­
žba­lice mogao spjevati uz bilo kojega umrlog muškarca iz Primorja.
U nji­ma nema ničega individualnog – ni u vezi s onim ko je pjeva ni
u ve­zi s onim kome je spjevana.
3. Za razliku od pripjeva u kojima se u crnogorskim tužbalicama go­
tovo uvijek može nazrijeti o kojemu je konkretno pokojniku riječ ili
u ka­kvu je on srodstvu s tužilicom (ne u svim pripjevima naravno, ali
u nekoliko takvih u okviru jedne pjesme – svakako), ovđe je pri­pjev
uvijek isti, tipičan, ustaljen. Baš kao i u paštrovskim koje su ne­bro­jeno
puta navedene kao jedine tipične za postojano tuženje u Crnoj Gori.

Sve što je rečeno za navedenu tužbalicu može se reći i za još nekoliko

koje je Vrčević objavio u citiranoj zbirci (179–189) i koje se odnose
na „tužbe ženah iz Lepetana, iz Bijele, Jošica i Baošića“ koje su kao
pokajnice išle barkom prema Risnu.
I na kraju. Kod nas su za malo koji problem provedena sistematska
istraživanja. Životne okolnosti dovele su Vuka Vrčevića u blizak
kontakt s Paštrovićima. Stoga je on ostavio podatak o njihovim „po­
sto­janim“ tužbalicama. Da su ga iste okolnosti dovele u koji drugi
kraj, možda bismo imali podataka i o nešto široj pojavi postojanoga

110
tuženja u Crnoj Goru, u daljoj prošlosti dakako. S druge strane, da po­
menute okolnosti nijesu dovele Vrčevića u Paštroviće, mi o nji­ho­vu
po­stojanome tuženju ništa danas ne bismo znali jer je bilo već iščezlo
po­četkom XX vijeka kad je Jovan Vukmanović davao etno­grafski opis
paštrovske oblasti. Dakle, mi nemamo podataka po­
tvrđenih si­
ste­
matskim istraživanjem da je postojano tuženje bi­la isključivo paštrovska
osobina. Imamo samo podatak potvrđen za Paštroviće. Razlika između
tvrdnje da je postojano tuženje bila pa­štrovska specifičnost i tvrdnje da
se u Paštrovićima tužjelo „po­stojano“ ogromna je.
Smatramo da navedena novska tužbalica, kao i ostale (str. 179–189)
iz Lepetana, iz Bijele, Jošica i Baošića, pokazuje da je takvoga tuženja
bi­lo i na teritoriji izvan Paštrovićima.
Uz to treba dodati i ovo: nema razloga da činjenicu o postojanome
tu­ženju u određenome kraju uzimamo kao argument da u tome kra­
ju nije bilo i onoga drugog oblika tuženja, karakterističnog za svu
Crnu Goru, tj. da nije bilo improvizovanih tužbalica. Činjenica da je
Vrčević u svoju zbirku (str. 124–128) unio i jednu „tužbu jedne Bu­
dvanke, Jovane, udovice Račetine, koja je naricala oglašenog go­
spo­dičića i vlastelina budvanskog Jakova Vickovića, kad je prostrt
le­žao na sred kuće (...) šjedeći mu više glave“ u kojoj nema ni traga
od postojanoga tuženja, tužbalicu koja je identična s ostalima ko­je
su tipične za Crnu Goru, daje nam za pravo da vjerujemo da je i u su­
śe­dnim Paštrovićima bilo i onoga češćeg, improvizovanog tuženja.
Ta tužbalica za vlastelinom spada u onu prvu kategoriju paštrovskih
– „nad mrcem u kući“, a u njoj i onoj koja je objavljena kao postojana
ne­ma nijednoga identičnog stiha.

111
PROFESIONALNO
I PLAĆENO TUŽENJE

Odmah treba naglasiti da je crnogorska specifičnost nepostojanje

pla­ćenih tužilica i narikača. U literaturi se nerijetko takve žene na­
zivaju profesionalnim tužilicama, ali ne treba poistovjećivati pro­fe­
si­onalne i plaćene tužilice. Naime, gotovo je svaki crnogorski kraj
(u prošlosti zasigurno svaki, bez izuzetka) imao ženu koja se među
osta­lima isticala i pjesničkim i muzičkim talentom i koja je selo ili
bra­tstvo najčešće predstavljala tužbalicom na pokajanjima izvan
svo­jega kraja. Takve žene nijesu po pravilu morale biti ni bezbratnice
ni bezrodnice ni bezdomnice. Mogle su živjeti relativno srećnim ži­
vo­tom, i s bratskom i sinovskome zaštitom (da upotrijebimo tu
već arhaičnu sintagmu). Međutim, one su svoj talenat mogle ra­zvi­
jati bilo kojom prilikom – za ovcama, u njivi, putem, pletući ča­ra­
pe, žanjući žito i sl. Razvivši svoj talenat i pokazavši se prvo na do­
maćim pokajanjima kao relevantne da o pokojniku iznesu sud do­
brom pjesmom, one će predstavljati svoj dom ili bratstvo na tuđim
po­kajanjima. Kao po nepisanome pravilu takva će se žena izdvojiti
od ostalih pokajnica kad stignu na pokajanje, svi prisutni čak će oče­
kivati da se ona „glasne“ i svi će je rado slušati. Ona je i tužbalicom
obe­zbijedila sebi zavidan status u društvu. (Isto vrijedi i za muškarca

113
lelekača.) Takve će se pominjati i dugo pošto umru i s njihovom tu­
žba­licom porediće se naredne. Upravo za takve žene možemo reći da
su profesionalne tužilice ili klasične tužilice. One po pravilu nijesu
tu­žjele za novac. Takav bi se postupak, iako prilično rasprostranjen
u na­šem okruženju, smatrao dostojnim prezrenja. Ako je bilo kakvih
izu­zetaka, onda ih treba tretirati kao izuzetke a ne kao dio običaja.
S time ne treba miješati slučajeve u kojima ožalošćena porodica ja­
vno zahvaljuje tužilicama ili u kojima porodica daruje tužilicu (ne
no­vcem!). I jedan i drugi običaj (zahvaljivanje i nagrađivanje) nijesu
sta­rijega datuma.
Među Albancima u Crnoj Gori bilo je darivanja tužilica. T. Vukanović
91
spo­minje da te tužilice dobijaju nagradu „u naturalijama“. Taj obi­
čaj veže za Plav, Gusinje i Rožaje. U današnjoj podgoričkoj Malesiji
(me­đu katolicima) nije rijetkost da se za novac najmi lelekač ili tu­
ži­lica pri pokajanju. Međutim, činjenica da se takve osobe dovode iz
Alba­nije upućuje na to da nije riječ o ukorijenjenu običaju plaćanja
tu­žbe ili leleka, već je to proisteklo usljed želje da se običaj održi a
do­brih domaćih tužilica i lelekača nema.
92
Tatomir Vukanović , govoreći o plaćenome tuženju kao starome obi­
čaju u Južnih Slovena, tvrdi da je i u Crnoj Gori u XIX vijeku to bio
93
obi­čaj, a naročito kod muslimana u Nikšiću i Gacku. Nešto slično
ka­že i S. Trojanović objašnjavajući termin narikača: „Narikače su
kod Srba u Dalmaciji, Crnoj Gori i okrajcima zapadnih naših zemalja
94
že­ne kojima se plati da za mrtvacem žale.“ Međutim, takva se tvrdnja
kao neosnovana i nepotvrđena mora odbaciti. Ne samo zato što
ni Vu­kanović ne nudi za to nikakvih dokaza, no i stoga što Vuk Ka­
ra­džić i brojni drugi autori poslije njega jasno konstatuje da to nije
95
ta­čno. Što se pak muslimana Nikšića tiče, literatura ne potvrđuje
91 Tatomir Vukanović, „Studije iz balkanskog folklora IV. Profesionalno naricanje u balkanskih
naroda“, Vranjski glasnik, VIII, Narodni muzej u Vranju, Vranje, 1972, str. 244.
92 Isto, str. 229–307.
93 Isto, str. 252.
94 Dr. Sima Trojanović, „Stari slovenski pogreb“, Srpski književni glasnik, III, Beograd, 1901, str. 136.
95 Vuk Karadžić, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd, 1922, str. 100.
Vukanovićeve nalaze. Uostalom, što bi muslimani nikšićki, makar
u XIX vijeku, inače cijenjeni kao građani, kao ljudi i junaci, plaćali
tu­žbalice kad su živjeli u sredini u kojoj su besplatne tužilice tako če­
ste. I u to doba bilo je pobratimstava i tvrdih prijateljstava među pri­
padnicima različitih vjera, a odveć je poznato da se za muževim po­
bra­timom tuži kao za đeverom. Takvu slučaju đe pravoslavna žena
(od Šutulovića) tuži muslimana (Osmanagića), muževa pobratima
za kojim je čak i u koroti bila, prisustvovali smo u Podgorici (1992.
go­dine). Da tužbalice za pripadnicima drugih konfesija nijesu bi­le
strane, poznat nam je jedan primjer u sopstvenoj porodici đe je mu­
slimanka tužjela za katolikom (Malisorom). Ti podaci daju povoda
da se sumnja i u stav da je među nikšićkim muslimanima bilo pla­
ćanja tužilica.
Ono što je moglo zavesti Vukanovića na takav zaključak jeste primjer
koji se pripovijeda i u literaturi navodi u raznim varijantama: kako je
pra­voslavna tužilica tužjela za mito nekoga agu (negđe se kaže nikši­
ćkoga, negđe spuškoga, negđe podgoričkoga). Ožalošćena porodica
obe­ćala joj je, naime, da će joj vrećom soli platiti tužbalicu, a ona je
tu­žeći zapravo klela: danas jedan, śutra sedam, / Bože jedan! // za go­
dine tri stotine itd. (različito u različito varijantama), završivši da ne
bi ni tako tužjela no me nagna zlo neslano. U svim tim varijantama tu­
ži­lica, prekinuta od porodice kad shvate poruku njene tužbalice, na
kraju biva isplaćena vrećom soli. No ne treba mnogo biti upućen u
pri­like toga vremena a da se shvati da je riječ o fikciji. Da je neka žena
tu­žjela viđena „turčina“ i za to dobila nagradu, to je vrlo moguće. Ali
da su je solju uslovili da to čini, pa još dozvolili da bude nagrađena
za tako nedopustiv čin, zbilja je teško povjerovati. Još je teže povje­
rovati u to da bi se moglo naći čeljadeta koje bi u utvrđenome tu­
rskom gradu preglo da vrijeđa pokojnika na njegovu pokajanju. Ta
ane­gdota kao i njoj slične (što se i danas mogu u narodu čuti) u
ko­jima se spominje pokajanje čovjeka kojega nije krasila nijedna
po­zitivna osobina da bi je vrijeđelo spomenuti u tužbalici, nakon
če­ga porodica odlučuje da za novac unajmi tužilicu, a onda ona
115
besprimjernim uvredama „kiti“ pokojnika, ne samo da ne mogu biti
potvrda za plaćeno naricanje, no je očigledno riječ o izmišljenim ili
radikalno prerađenim događajima koji su se počeli pripovijedati
onda kad je proces degradacije naše usmene književnosti uveliko
bio uzeo maha. I iole upućeni u kult pokojnika u Crnoj Gori (svih re­
li­gija) zna da za takav događaj nije bilo ni teorijske mogućnosti. Kla­
si­čna tužilica nerijetko koristi hiperbole, ali samo u razumnoj mjeri,
i sa­mo onda kad se njima dodatno dočarava inače dobar čovjek ili
že­na. Za onim za kojim se nema što lijepo reći, ne tuži se.
T. Vukanović spominje još dva kraja u kojima je tipično plaćeno tu­
že­nje u Crnoj Gori. Jedan je, po njegovu nalazu, Župa Nikšićka, i to
se­la Miločani i Broćanac, a u fusnoti navodi da je podatak zabilježio
96
kod Crnogoraca iseljenih u Lab. Ako se zna da ni jedno ni drugo
se­lo ne pripadaju Nikšićkoj Župi te da autor zaključak zasniva na po­
sre­dnome kazivanju iseljenih Crnogoraca koji su očigledno toliko
ne­upućeni da ne znaju ni kome pripadaju sela što ih vežu za tobožnji
97
obi­čaj plaćenoga tuženja, jasno je da se taj zaključak može odbaciti.
Dru­gi primjer je vezao za Vasojeviće. Pominje jednu čuvenu staru va­
so­jevićku tužilicu, umrlu prije II svjetskoga rata, koju su Vasojevići
po­veli sa sobom na jedno pokajanje u Rovcima i za tu tužbalicu joj
platili. Taj slučaj opet ne može biti potvrda običaja plaćenoga tu­že­
nja. Sasvim je moguće da su Vasojevići svojoj čuvenoj tužilici da­li
(ili obećali) nagradu da ode na pokajanje u drugome plemenu i da
u tome plemenu pokaže nadmoć i u tužbalici. Ako se poznaju ne­
ka­dašnji patrijarhalni odnosi, to eventualno plaćanje ili nagrada za­
pravo je unutrašnja vasojevićka stvar. Plemenici su nagradu dali
svo­­me članu da zablista u ime plemena. Bitno je da ta tužilica nije
naručena od ožalošćene porodice, kako je to bilo uobičajeno izvan
crnogorskih granica. Kad se uzme u obzir da Vukanović napominje
da je ta tužilica toliko voljela rakiju da ju je čak i u tužbalici spominjala
96 T. Vukanović, „Studije iz balkanskog folklora IV. Profesionalno naricanje u balkanskih naro­da“,
Vranjski glasnik, VIII, Narodni muzej u Vranju, Vranje, 1972, str. 257.
97 Ne može se odbaciti ni pretpostavka da nije riječ o njihovoj neupućenosti no o Vukano­
vićevoj grešci.
(kao što je, obraćajući se pokojniku, prekorila Rovčane koji joj je nije­
su ponudili rakiju: Rada bih te pomenuti, // ko ti popit slatku čašu, //
no je nije među nama!), onda nije nezamislivo uz takvu osobu vezati
98
i mogućnost plaćenoga tuženja. Ipak, to ni u tome slučaju neće
biti običaj.
Da plaćenih tužilica u Crnoj Gori nije bilo svjedoči i poznati pro­uča­
valac naše usmene književnosti Vido Latković: „U krajevima gde se
obi­čaj naricanja sačuvao u starijem obliku, na primer u Crnoj Gori,
99
pla­ćenih profesionalnih tužilica može se reći nije bilo.“ Običaj pla­
ća­nja tužilica negira i Jovan F. Ivanišević: „Tužbalice, naricaljke i đe­
ka­če (đekalice) u Crnoj Gori ne dobivaju nikakve nagrade u novcu ili
če­mu drugome više no ostale pokajnice. Niti one to traže niti im ko
daje. To se smatra kao neko prvijenstvo, a tijem u isto vrijeme i na­
gra­da, što ona može između ostalijeh, da se odlikuje izvađanjem te
100
ža­losne pjesme pred svojijem drugama.“ Plaćeno tuženje poriče i
je­dan od prvih proučavalaca naših tužbalica Novica Šaulić: „Ja sam
se raspitivao i ni od koga nijesam mogao dočuti da se žene koje tuže
mo­gu najmiti za pare, ili da to kao zanimanje čine. To ne znači da
je­dna žena, koja je dobra tužilica, ne može biti pozvana i ako nije
svo­jta i rod da pođe u drugo selo ili pleme, da tuži, ali se to uvijek čini
101
iz ljubavi i iz čojstva.“

98 Isto, str. 256–257.

99 V. Latković, n. d., str. 169.
100 Jovan Fil. Ivanišević, n. d., str. 635.
101 Novica Šaulić, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. X.

117
Nadamo se da smo ovim pokazali da nema osnova za tvrdnju da je
u Crnoj Gori postojao običaj plaćanja tužilica. Naglašavamo – običaj.
Usamljeni eventualni primjeri plaćenoga naricanja mogu se shvatiti
samo kao kršenje toga običaja. Čak i danas kad iščezavaju i tužilice i
tužbalice teško je naći primjera u kojima se za novac obezbjeđuje taj
način žalbe, pa i u onim porodicama koje se do kraja žele pridržavati
nekadašnjih običaja. (Iz ovoga stava, kako je već rečeno, izuzimamo
102
slučajeve plaćanja tužilica kod naših Malisora.)

102 Činjenica da se neki običaji, obredi, rituali javljaju u cijelom okruženju jedne zemlje ili naro­
da ne mora po automatizmu sugerisati na zaključak da su tipični i za taj narod ili zemlju. To se
li­je­po vidi i na osnovu jedne studije A. Brenča koja za cilj – čini se – ima da pokaže da većina
na­ših balkanskih sličnosti zapravo nijesu balkanske nego sveslovenske, čak indoevropske.
Izme­đu mnoštva karakteristika koje navodi u vezi s magijskim radnjama prilikom smrtnih obi­
čaja (poput dvorenja mrtvaca, kupanja, sahranjivanja u zemlju kako bi se onemogućio nje­
gov povratak, zatvaranja očiju, podvezivanja brade) izdvajaju se i oni koji su u potpunoj su­
protnosti s crnogorskima, kakav je recimo običaj izmicanja jastuka ispod glave umirućega. U
Crnoj Gori, naprotiv, samrtnik se pridiže, „ispravlja“, to čine najbliži muški članovi porodice iz
uvjerenja da će samrtnik tako „lakše dužu ispuštiti“. Neki su opet običaji, prikazani kao sve­
slo­venski, poput ritualnoga kupanja i sahranjivanja, poznati i na mnogo širem prostoru od
slo­venskoga, poznati su gotovo cijelome čovječanstvu. Primjena analogije uz konsultaciju
ma­loga broja uzoraka nerijetko daje sumnjive rezultate. – Upor. Andžej Brenč, „Zajednički i
oso­beni elementi u pogrebnim običajima u zapadnih i južnih Slovena“, Glasnik Etnografskog
instituta, XXIV, SANU, Beograd, 1975, str. 57–68.
MUSLIMANSKA
TUŽBALICA

Vrlo često u literaturi se srijeće podatak da nema muslimanskih tu­

žba­lica. Prvi ga je, koliko nam je poznato, iznio Vrčević u predgovoru
ci­tirane zbirke (str. 38): „Nigđe ovđe u Hercegovini nijesam Turčina
čuo đe kuka na glas, ili ženu tursku đe tuži ikoliko, makar da je je­di­
nak sin pod oružje, niti iko od turske vjere na sebe što crno stavi kao
hristjani. Ne bih znao kazati (kao ni ko drugi) zašto ne, ali ja mislim da
nije to njima u al-Koranu zabranjeno, nego da se i u ovome ne slože s
fukarom rajom ili, što oni vele, Vlasima.“ Drugi autori takvih tvrdnji
oslanjaju se uglavnom na vjersku zabranu tuženja u muslimana.
Činjenica je da se među muslimanima manje tužjelo, da je takva
tu­­­­žba­lica uglavnom bila vezana za prostor u kojem je izložen po­
ko­­­jnik (na sahranu žene ne idu, pa samim tim nema tužbalice na
103
sahrani). Nekakav novi poredak u muslimanskome svijetu, uspo­
sta­­vljen u posljednje vrijeme, za uzor je uzeo ponašanje jednoga na­
ro­da u okruženju, prije svega Bošnjaka u BiH, pa se putem religije
vrši i svojevrsno potiranje vjekovima uspostavljenoga poretka te
konfesionalne skupine u Crnoj Gori. Tako u najnovije doba ne samo

103 U nešto daljoj prošlosti tužjelo se i nakon sahrane, dakle izvan prostora u kojemu je izložen
po­kojnik. Tužjelo se i nad njegovom robom, kapom; tužjelo se u osami pri kakvu poslu i sl. Info­
rmator Merjema Đečević.
121
da nema naricanja nad pokojnikom nego pokojnik sve češće izostaje i
iz čina koji mu je posvećen – iz pogreba. Manje-više slična asimilacija
vrši se nad pravoslavnom skupinom koja se pod uticajem sve većega
upliva Crkve u društveni život asimiluje opet prema jednome dru­
gom narodu – prema Srbima (u Srbiji). Tako je recimo sve češća po­
ja­va da pravoslavci pod uticajem novih popova više neđeljom ne idu
na groblje, kako su to ranije vjekovima činili. Popovi ili hodže, sve­
jedno, pod izgovorom da su dosadašnji viševjekovni običaji, ili pre­
ci­znije – način življenja, bili ćafirski ili nevjernički ili u suprotnosti s
vje­rom, više su doprinijeli kulturnome zatiranju Crnogoraca nego ije­
dna okupatorska vlast prije njih. I uspjeli su to za rekordno kratko
vri­­jeme. Paradoksalno, naši preci, okrenuti religiji između ostaloga i
kao jednome od rijetkih kulturnih sadržaja svakodnevice, izgleda da
su bili apsolutni nevjernici u odnosu na savremenoga čovjeka koji re­
li­­giju konzumira uglavnom samo prividno, spolja, i u mnogočemu
su­­protno svojim precima, bez obzira na konfesionalnu pripadnost.
Pri to­me prośečan savremeni čovjek u Crnoj Gori nije nimalo religijski
obra­­zovaniji od svojih predaka. Naprotiv. No vratimo se osnovnoj temi.
Po­daci o muslimanskim tužbalicama izostaju u našoj literaturi, ili
su po­grešno dati, uglavnom i zbog toga što su se sva znatnija etno­
gra­fska i ina proučavanja u Crnoj Gori bazirala manje-više sa­mo na
pra­voslavnome korpusu, a podaci o ostalima i davani su i do­bijani
najčešće posredno, što je uzrokovalo i brojne praznine i gre­ške. Izu­
ze­tak su proučavanja koja su za cilj imala muslimanski ili kato­li­čki
ko­rpus, a ona su neznatna u odnosu na opisana.
Da je naricanja bilo i u muslimana, već smo spomenuli. Iako rijetki,
po­daci o tome mogu se naći i u literaturi XIX vijeka. Tako npr. Vid
Vu­letić-Vukasović u vezi s tim saopštava: „Naricanje za mrtvijem ne
smi­je da bude glasno niti javno, no tajno, a to rod kriomice jedno od
dru­goga, da se ne bi tako jače ožalostili, nego što su i tako. Ovako će,
na primjer, mati za sinom: ‘Moj sine (po imenu), moje rane ne­pre­
bone, majčine teške žalosti, po mom srcu teške rane! Majci su pune
oči bile, kad bi te pogledala, a danaske tvoja mladost u kamenju
122
truhne, a tvoji se vrsnici šetaju i vesele! Sve su majke vesele svoja srca
gledajući, tvoja majka nevesela za tobom tvoje ruho gledajući pusto
i žalosno, grozne suze lijevajući! Da si Bog do ti prije po vremenu
svoju majku zakopo, da ju nijesi kukavicom iza sebe ostavio; ko što
si me naučio u jad teški, za moje potlenje žalosti, otkud god dođeš,
svoju majku dozivati i milost joj donositi! Kamen ćeš joj više doći, a
žalosnu nasmijati, tvoja mladost sada truhne, haljine ti puste stoje, ti
kad si ih nabavio, mislio si ih poderati u mladosti pjevajući i boljijeh
mijenjati; pa ti bilo kratko vječno, da ih gleda majka tvoja, u žalosti
suze roni! Ja ću kamen iščekati, svoga sina oženiti i šnjime se oklinjati
ko i svake druge moje!’ i t. d. Tako ti isto majka nariče (nabraja) za
kće­­rom, kći za majkom, sestra za bratom, žena za čovjekom i t. d., a
sa­­mo se izmijene neke riječi po smislu, te se odnose po bliže na po­
104
ko­­jnika.“ Citirano naricanje nije zabilježeno u Crnoj Gori no u „He­
rceg-Bosni“, kako autor kaže u naslovu. Za naricanje crnogorskih
mu­­slimana ne može se reći da ne smije biti glasno i javno. Više puta
u to smo se i sami uvjerili, premda je današnje tuženje uglavnom
sve­­deno na naricanje i nabrajanje. Nedavno je u Šipčaniku, pokraj
Tu­­za, preminula jedna poznata muslimanka tužilica. I muslimani
Alba­nci tuže, opet ne tajno i potiho, no vrlo glasno: „Mrtvacu najpre
za­­klope oči. Onda žene počnu naricati iz sveg glasa. (...) Kad umre
mu­­škarac, zovu ga po imenu i pozivaju da se digne iz groba: žele
ga njegov mač, njegov konj, njegovo stado, njegovi prijatelji. Kao i
kod drugih indoevropskih naroda i kod Arbanasa postoji naricanje
u ho­ru: jedna žena otpeva dva stiha, a hor žena ih ponavlja. (...) Mu­
slimanke, uostalom, tuže za pokojnicima i svakog petka. U pla­ni­
nskim predelim žene u znak žalosti seku kosu, a muškarci puštaju
bradu, kao što su činili i Rimljani. Kad neko umre u tuđini, kod ku­
će priređuju iste pogrebne svečanosti kao da je umro tu; to je ka­ra­
105
kteristično za snažne osećaje za zavičaj i dom kod Arbanasa.“

104 Vid Vuletić-Vukasović, „Samrtni ili pogrebni običaji kod Muhamedanaca u Herceg-Bosni“,
Letopis Matice srpske, Novi Sad, 1899, str. 153–154.
105 Ekrem Čabej, „Život i običaji Arbanasa“, Knjiga o Balkanu, I, Beograd, 1936, str. 309–310.

123
Za razliku od hrišćanskih sunarodnika, muslimanke crninom ne ko­
ro­tuju svoje mrtve, osim u rijetkim slučajevima kad se ugasi kuća.
„Crnjela se nekad i nevljesta za mladijem mužom“, rekla nam je je­
dna ispitanica iz Podgorice. Ali ni tada to nije crna nego tamna teget
ili braon boja. Glava se najčešće pokrije bijelim jašmakom. Iako je bi­
106
jela boja slovenska boja žalosti, teško da je ovđe o tome riječ. Uz to
treba napomenuti da ima i pojedinih krajeva u Crnoj Gori đe mu­sli­
manke nose i tamnije (ne crne) marame ili tamnu robu a bijelu ma­
ramu. Danas uglavnom korota potpuno izostaje nakon sahrane, čak
i po selima. Jedino još muslimanski iseljenici iz Crne Gore u Skadar
crni­nom korotuju mrtve.
O tužbalici (ženskoj) i leleku (muškome) u Mrkojevićima izvještava
107
nas Tihomir Đorđević i Andrija Jovićević: „Mrkovići su ranije le­le­
kali nad umrlima, kao što još i danas Crnogorci leleču, ali su taj ru­žni
običaj napustili, pod izgovorom, da im to zabranjuju njihove ‘knji­
ge’. Ranije su i njihove žene đekale i tužele nad umrlima, kao danas
Crno­gorke; danas samo nariču nad umrlim u kući, a nikako putem
108
kad ga nose ka groblju.“
I o podgoričkoj tužbalici, čak i leleku, imamo potvrde kod mu­sli­ma­­
nskoga stanovništva koje je dao Alija Nametak koji je između dva
svjetska rata neko vrijeme radio u podgoričkoj gimnaziji: „Ako je
umrli imao ženu, ona mu sjedne niže nogu, a ostale žene oko nje­ga.
Više glave mu sjedne ona koja zna najbolje kukati.“ Dalje Name­tak
govori da se, ukoliko nema muslimanke koja umije tužjeti, do­bavi
pravoslavna tužilica kojoj će za taj posao dati nagradu. Ni tu za­si­
gu­rno nije riječ o unajmljivanju tužilice, kao što je ranije objašnjeno,
već o nagradi u zahvalnost koju će joj porodica nakon sahrane dati.
Zanimljivo je da „sve žene na kraju svakog stiha po taktu viču: Ku­ku!
106 Da se taj običaj u nekim crnogorskim plemenima čuvao do XX vijeka, svjedoči Mirko Barja­
ktarović („Pogrebne radnje i običaji u okolini Ivangrada (Berane)“, Glasnik cetinjskih muzeja, 1,
Cetinje, 1968, str. 84): „Do pre tri-četiri decenije, sem toga, bilo je starijih žena koje bi u žalosti
povezivale glavu belom maramom.“ Riječ je o pravoslavnim ženama.
107 Tihomir R. Đorđević, Naš narodni život, VI, Beograd, 1932, str. 41-42.
108 Andrija Jovićević, „Crnogorsko Primorje i Krajina“, Srpski etnografski zbornik, XXIII, Srpska
kraljevska akademija, Beograd, 1922, str. 143.
i udaraju dlanom o dlan. (...) Kad nekoga mrtvaca ponesu iz dvo­ri­
šta, ako niko za njim ne zakuka, prebacuje se ukućanima da su je­
dva čekali da taj bolesnik umre i kažu: ‘Nema ko da ga ožali’. Sinovi
za ocem obično viču: Lele mene, babo! I nakon toga dana kad čovjek
umre i bude opremljen i ukopan nariče se petkom i ponedjeljkom
u ku­­ći gdje je umro. Za to se stavi mrtvačev fes na jastak (ako je bio
mlad, fes se zakiti cvijećem), sahat i prsten, pa se oko toga žene oku­
pe i nariču. To se ponavlja dugo vremena, obično jedan mjesec, a
na pri­mjer za Tahirom Pokrklićem sedam godina se naricalo. I oko
109
mrtve žene se plače; oko mlađih više, a oko starijih manje.“
O tužbalici kod kučkih muslimana ostavio je svjedočanstvo Stevan
Du­čić: „Tužba je u Kuča, kao i kod ostalih Brđana, Crnogoraca, Arba­
na­sa, pa i muslomana, tako razvijena da su žene koje nariču česte i
zo­vu se tužbarice, arbanaški vajtan. Svaki seoski i drugoselski grup
pla­čara ima sobom po jednu ili više tužbarica, koje kad izađu na po­
gled kući umrloga, s puštenom maramom niz lice i s podbočenim
ru­kama na kukove, počinju tužeti idući: A što s jadom ne govorim? /
No ne mogu! // No se mene dojadilo / sve o jadu, // sve o jadu govoriti,
110
/ jad da mi je! // Jad me jadnu jadu daje, / te odavno...“ Isti autor o
mu­slimanskome tuženju u Kučima ostavlja i ovaj podatak: „Dirljivi
tu­žbarski izrazi su mnogobrojni ne samo u tužbarica kučkijeh Srba
111
no i u arbanaškijeh i muslomanskijeh.“
Ne samo u krajevima što su pripadali Skadarskome sandžakatu u
osmansko vrijeme, no i u ostatku Crne Gore muslimanska je tužba­
li­ca bila znatno prisutna. Da ju je bilo i u Nikšiću, potvrđuje Sait
Ša­botić s pozivom na Petra Šobajića, a znatno šire podatke daje o
tu­žbalici u Bihoru. Prenosimo ovđe u cjelosti jednu tužbalicu koju
je S. Šabotić 1995. godine zabilježio u Beranama (Hareme) od jedne
muslimanke koja je tužjela za majkom:

109 Alija Nametak, „Neki narodni običaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici“, Glasnik
Etno­grafskog muzeja na Cetinju, II, Cetinje, 1962, str. 195.
110 Stevan Dučić, n. d., str. 253.
111 Isto, str. 263.
125
 Majko moja, srce iz njedara,
što sam ovo danas dočekala?
Ti si mene srce iščupala,
ti si mene, majko, prevarila.
Išaretom makar što ne kaza,
adet takav tvoj ne bješe...

(tužilica prekinuta plačom, nastavlja)

Zar ti, majko, edžel dođe

i vasika da se pođe,
kakva te je želja obuzela,
pa si, moja majko, poželjela
ka kaburu da mi ideš
da obiđeš mračne dvore
đe stanuju naši mili,
da povedeš razgovore,
da ih pitaš, milosnice,
je li njima tamo teško,
jesu li nas poželjeli
a ne misliš, majko moja,
kako li će mene biti
i kako ću ovo, majko,
ja sve sama preturiti,
kako ću ti, diko moja,
bez savjeta roditeljskog,
ko će sada da me pita
kako mi je i šta radim!
Majko moja, ljuta rano,

126
roditeljsko toplo krilo,
ne ostavljaj đecu svoju
da za tobom vječno plaču.
Ko će snahe i unučad
i sinove da pogleda,
medet njima da učini!

(opet prekinuta plačem nastavlja)

Ti si, moja majko, bila

dobra žena, svi to znaju
domaćica kakve nema
i odiva stimanica.
Ti nas nikad ne zasrami,
fala tebe, majko moja,
po namu su tebe znali,
fala Bogu velikome!
Ej da ti je, moja vilo,
moj bajrače među žene,
da se digneš pa da vidiš
kako tebe đeca žale
i unučad kako plaču,
snahe tvoje šta ti čine
i sav evlad što j’ od tebe
i ostali što su došli
da t’ isprate, moja lile!
Ti si kod njih zaslužila,
pa su danas svi kod tebe
pohitali, moja majko!

127
 Ah, ah, majko moja!

(kratka pauza, pa nastavlja)

Kad u dženet stigneš, majko,

ti potraži baba moga
i selame njemu, majko,
ti odnesi od nas svija,
i reci mu, kućo moja,
da smo dobro i svi zdravo,
đeca su mu sva porasla,
sinovi se poženili,
unuci se obrodili,
pa se evlad proširio,
snahe su mu bogme dobre,
još mu kaži, moja đulo,
nijesmo ga zabravili,
Bog je s nama šahid moćni...
Ah, ah, majko moja, ah...

(pauza dok u prostoriju ulazi osoba koju je pokojnica voljela, što tu­
ži­lica koristi kao povod da nastavi s tužbalicom)

Evo, majko, Raša tvoga,

tvoga milog zaovića,
što ti se je uželio
pa je došo da te vidi,
a ti si se uspavala,
pa ne vidiš ko ti dođe.
Probudi se pa ga sretni,
tako si ga naučila,

128
 i adet je takav stari,
pa ne valja da se kvari,
jer je Rašo tebe, majko,
cijenio, pribirao,
jer je, majko, dobro znao,
da si ponos među žene,
da si ljudsko ti poštenje,
da ti ravne žene nema.
On je, majko, naučio
da ga sretneš i ispratiš,
a ne, majko, kao danas
da ga tako ti dočekaš.
No se nadam, mili dome,
oprostiće Rašo tebe...
Majko moja, ah, ah,
Sunce moje, ah, ah
što mi danas se zatamni, ah...

Kao što se vidi, bitnijih razlika u odnosu na hrišćanske tužbalice ne­

ma. Samo što je učestalost orijentalizama znatnija. I u muslimanskim
tu­žbalicama „tužilica po umrlome obično pozdravlja ranije umrle,
oba­vještava ih o nastalim promjenama, a Boga moli da umrlog kojega
tu­ži lijepo primi na ‘drugom svijetu’. Uobičajeno je da se prilikom
izgo­varanja tužbalice, koja je javna riječ, vodi računa o realnosti i isti­
nitosti izgovorenog, kao i o tome da ne pretjera. Takođe se vodi ra­
112
čuna i o tome ‘da se dušmani ne naslade’.“
I u plavsko-gusinjskoj oblasti tužbalica je bila nerazdvojni dio po­gre­
bnoga rituala sve do u najnovije doba. Ljubaznošću Senade Đešević,
112 Sait Šabotić, „O običajima vezanim za smrt i tužbalicama kod Muslimana“, Almanah, 3–4,
Podgorica, 1998, str. 64.

129
prof. crnogorskoga jezika i književnosti iz Plava, raspolažemo prili­
čnim informacijama o tužbalicama iz toga kraja, a neke smo dobili
sni­mljene i na CD-u. Ni danas u tome kraju tužbalice nijesu nimalo
ne­obične, naročito su u seoskim područjima redovni dio pogreba.
To je posebno značajno istaći jer je riječ o kraju koji je većinski mu­
slimanski, pa nije riječ o asimilaciji običaja prema hrišćanskoj sku­pi­
ni, već o čuvanju davnih prethrišćanskih običaja koji su se uvriježili
kao sastavni dio života. I tužbalice toga kraja uglavnom su poput
osta­lih crnogorskih. Razlika je u dužini stiha i rimi, ali je teško reći
je li to odraz gašenja te vrste pjesama usljed nedostatka autentičnih
tu­ži­lica ili je riječ o autohtonoj formalnoj razlici u odnosu na ostale
crno­gorske tužbalice. Sadržajnih razlika nema. Tužbalice su imale
stru­­kturu kakva je dosad opisana: obraćanje pokojniku, isticanje nje­
go­vih osobina, opis smrti ili pogibije. Redovno se spominju ranije
pre­minuli članovi porodice, poručuje im se preko pokojnika na čijoj
se ža­lbi tuži kako su im đeca, roditelji, kuća, imovina i sl. Pozivaju se
ra­nije umrli da dočekaju novoga rahmetliju (majka sina, sestra brata,
brat sestru itd.), da mu previju rane, ublaže bolove. Ako je rahmetlija
mlad, pozivaju se umrli roditelji da ga dočekaju, da npr. majka po­
kri­je sina, baba unuče, da tetka ili neka druga žena iz porodice na
„dru­gome svijetu“ zamijeni majku sestriću ili brataniću. Postavljaju
se retorička pitanja umrlima ko će im đecu podizati i školovati, sta­re
roditelje paziti itd. Mladu momku se poručuje da mu nije mje­sto u
crnoj zemlji no među đevojkama, a ako mu je majka ranije pre­mi­nula
onda joj se tužilica kletvom obraća npr. Pukla, majko, što dođe za
(ime pokojnika). Nije običaj da žena tuži za mužem, a dok je pokojnik
(mejt) izložen u kući, žena mu śedi ispod nogu, a iznad glave su mu
kćeri, tetke, rođake...
Ovđe ćemo još dodati da je i kod muslimana bilo tužilica koje su osa­
mi tužjele i po nekoliko godina nakon smrti pokojnika. Kao potvrdu
navodimo primjer svoje babe koja je i pune dvije decenije poslije
pogibije svoga brata u osami tužjela za njim radeći kućne poslove,

130
najčešće za natrom (razbojem) uz koju je kao udovica podizala svoju
đecu. Napominjemo da je osim toga brata imala još petoricu žive
bra­će. Nije joj dakle bio „rodski ugasnik“.

131
ALBANSKA TUŽBALICA
U CRNOJ GORI

Između mnoštva mentalitetskih, kulturoloških i inih sličnosti crno­

go­rskih i albanskih, prije svega mislimo na albanska plemena u
Crnoj Gori i śevernoj Albaniji, teško je odoljeti a da se ne spomenu
i tu­­žbalice. Kad bi se organizovalo kakvo sistematsko prikupljanje
crno­gorskih tužbalica i njihova analiza i proučavanje, taj bi korpus
bio nepotpun ako se ne bi sagledao makar komparativno s albanskim
tu­žbalicama iz pomenutih krajeva. Nećemo se ovom prilikom baviti
spo­ljašnjim elementima tuženja.
Poznato je iz literature da i Albanci imaju i horsko i individualno
tu­ženje, poput onoga koje je bilo tipično i za Crnu Goru. Ovđe nas
zanima stalni repertoar albanskih tužbalica, koji je istovjetan ono­me
crnogorskome. I odmah da rečemo da ne mislimo da se taj repe­rto­
ar drastično razlikuje od repertoara tužbalice u svjetskoj knji­ževnosti,
ali je činjenica da su i albanske i crnogorske tužbalice do­­se­gle nivo i
formalne i pjesničke razvijenosti kao malo đe drugo u svijetu. Evo
nekoliko identično razvijenih pjesničkih slika. U odlomku je­dne
albanske tužbalice, u prijevodu Marka Krasnićija, kaže se: Ti pro­
trljaj rukom oči svoje, // Ramenima ti svoj grob razvali // pa ti kreni

133
natrag domu svome! // Ukućane ti ćeš obradovat! // I oca tvog u svojoj
113
starosti. Navedeni stihovi, a naglašavamo da je riječ o prijevodu a
ne prijepjevu, neodoljivo podśećaju na one koje je zabilježio V. Vrče­
vić: Đe je tvoja kruta snaga, / kruti sine? // Rsom srzni, rukom vrzni /
lju­cki rsu. // Otresi se od zemljice, / sinko Vuko, // kao soko od rosice,
/ moj sokole. // Ne dotrči, no doleti, / kam da mi je, // samoranu majk’
uće­ši, / vila u jad. Takva je i ona što ju je publikovao V. Karadžić u
Ži­vo­tu i običajima naroda srpskoga: Skutom tresni, zemljom stresni,
/ rajski caru! Sličnim stihovima obiluju crnogorske tužbalice (poko­
jnik, osobito ako je mlad, moli se da tresne ramenima, snagom i sl.
po­krov i zemlju sa sebe i vrati se u okrilje porodice). Nijesmo naveli
ovaj odlomak samo kao potvrdu pjesničke slike. Naime, literatura o
tu­žbalicama puna je tumačenja ove vrste poezije kao načina da se
mrtvi­ma onemogući povratak. Kao što se vidi, za crnogorsku i alba­
nsku tužbalicu to ne važi.
Govoreći o pogrebnim običajima u Crnoj Gori i śevernoj Albaniji Pe­
tar Đ. Stojanović ističe: „Oplakivanje umrlih i običaji vezani za nji­
hov ukop, više nego drugi običaji, odoljeli su vjekovima i održali se
us­prkos mjerama državnih vlasti, hrišćanstva i islama, usmjerenih
na nji­hovo iskorjenjivanje.“ Dalje ističe kao činjenicu od primarnoga
zna­čaja „da se neki od tih starinskih običaja u skoro nepomućenom
– kla­sičnom obliku javljaju u Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji i u naše
114
da­ne.“ Grđenje lica, šišanje kose i ostali spoljni znaci korote gotovo
su istovjetni za Crnogorce i Malisore: „Običaj da se pokajnici, u znak
žalosti za umrlim, javno pokazuju s izgrebenim, iskrvavljenim li­
cem, prisutan je i u sjevernoj Albaniji. Normom običajnog prava
115
taj običaj je dignut na stepen opšte obaveze.“ U śevernoj Albaniji,
baš kao i u Crnoj Gori, običaj lelekanja jednako je zastupljen kao i

113 Mark Krasnići, „Tužbalica u arbanaškoj narodnoj poeziji“, Rad XI-og kongresa Saveza
folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom 1964, Zagreb, 1966, str. 334.
114 Petar Đ. Stojanović, „Običaji narodnog žaljenja i njihovi društveni korijeni u Crnoj Gori i
sjevernoj Albaniji (stanje u XIX. i prvoj polovini XX. vijeka“, Zbornik za narodni život i običaje
Južnih Slavena, 48, Zagreb, 1980, str. 169.
115 Isto, str. 173.
 116
običaj tuženja. I mrčenje stoke, pobijanje crnoga barjaka na uga­
še­nu kuću, pokrivanje konja crnim pokrovom kao znak korote za
uga­šenim domom bio je jednako crnogorski koliko i albanski običaj
i kao takav održavao se duboko do u XX vijek.
Između albanskih i crnogorskih tužbalica nema razlike u strukturi
i sa­držini. Da i jedne i druge za povod mogu imati ne samo nečiju
smrt no i kakav tragičan ili nelijep društveni događaj ili pojavu, neka
po­svjedoče ove dvije tužbalice. Jednu tuži Milica Milošević, čuvena
da­našnja tužbalica iz okoline Kolašina, za opušćelom Sinjavinom,
a drugu tuži isto tako čuvena albanska tužilica iz plavsko-gusinjske
obla­sti Šićere Gjonbalaj za pustoši njezina rodnoga kraja. Prvu smo
za­pisali na osnovu jedne TV emisije (Bez granica, voditelj Sead Sa­
diković), a drugu smo u prijevodu na crnogorski jezik dobili za­hva­
lju­jući ljubaznosti Senade Đešević. Napominjemo da albanska nije
pre­pjevana nego prevedena.

Šićere Gjonbalaj (plavsko-gusinjska oblast):

Dvije-tri riječi bih da vam kažem,

Eeeeh, ja bih da vam kažem.
Da vam kažem te dvije-tri riječi.
Eeeeh, kako se rasturismo,
ne mogu poreći.
Rasturismo se i raziđosmo.
Ostale su kuće zaključane,
ostadosmo samo starci i starice,
posve duše izgorješe.
Eeeeh, što moram da vam kažem,
ne raduju se više ni otac ni majka,
dovodeći snahe po mjesecu,

116 Viđeti o tome više Petar Đ. Stojanović, n. d., str. 174–175.

135
 ispraćajući ih u tuđe zemlje.
Istim putem u tuđinu odoše.
Odoše mlade, odoše odive.
Pod svijetlim mjesecom nestadoše.
I ne viđamo ni đevojke ni mlade
kako svoju rodbinu krase.
Eeeeh, što moram da vam kažem,
niđe pjesma da se zapjeva,
Samo tužba da se tuži.
Eeeeh, što moram da vam kažem,
Vusanje pusto ostade.
Raziđoše se svi,
odoše, zaplakaše gore i doline,
jer mlade duše ne ostade!

Milica Milošević (kolašinski kraj):

Šta doživlje Sinjavina,

niđe nema čobanina,
nit buljuka ni čaktara,
planina je ostarala,
ko da vrele suze lije,
oh do Boga grota li je!

(voditelj svojim glasom, nažalost, ovđe prekriva „glas“ ove talento­

vane tužilice)

Tu su danas katuništa,
od koliba niđe ništa.

Nepoznavanje albanskoga jezika autora ovih redova onemogućava

ula­zak u dalju analizu sličnosti crnogorskih i albanskih tužbalica.

136
MUŠKA TUŽBALICA

Matija Murko negira postojanje muških tužbalica u Crnoj Gori. Za mi­­

šljenje Tatomira Vukanovića da i muškarci tuže kaže „netočno je“, na­
vo­deći kako muškarci leleču a žene tuže. I dalje: „Začuđuje oba­vijest,
da su među crnogorskim kolonistima neki muškarci za­ista pjevali ‘tu­
žba­lice’, no na kraju obavijesti spominje se da je taj obi­čaj nestao. Nije
117
li ovaj običaj kosovskih Crnogoraca naprosto bio izu­zetak?“ Na tome
se potrebno malo duže zadržati.
Istina je da je tužbalica tipična ženska pjesma. O tome, konačno, svje­
doči i Vukanovićeva zbirka u kojoj je najviše ženskih tužbalica, a isto
tako i njegova podjela tih pjesama u kojoj je najviše onih što su ve­
zane za žene. Ipak, Vukanović je vrlo jasan: „Tuže i ljudi (muškarci
– A. Č.). To čine na ove načine: u hodi, stojeći i obilazeći oko odra.
U ho­du tuže kada idu na pokajanje, ili kada negde putuju. Može tu­
že­ti jedan čovek ili nekoliko njih zajedno. Kada tuže zajedno, onda
je­dan, koji najbolje zna ‘kititi’ i naricati, počne tužbalicu, otuži je­
dan stih pa prestane, to ponovi drugi, pa treći ili koliko ih ima koji
zna­­ju tužeti. Onda prvi počinje novi stih, što na gore rečeni način
po­navljaju ostali. U narodu se smatra da ljudi tuže ‘žalostivije’ nego
že­ne, te se kaže da ‘nema oka što neće zaplakati kada čuje da lju­di
tu­že’. Oni tuže otegnuto, dugo. Tuženje liči na pesmu. Kada se

117 Matija Murko, Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, JAZU, Zagreb, 1951, str. 268.

139
pokajnici primaknu na jedan ‘puškomet’ kući gde je ‘žalba’, počinju
ljudi tužeti. Oni ne ojkaju, već se grebu, leleču, i ‘ubijaju’ se u glavu a
katkad i u prsa. (...) Ljudi tuže i kasnije, posle smrti koje drage osobe,
prilikom kakvoga posla, pri radu, u putu i tome slično. Sramota je
da ljudi za ženskima tuže, već tuže samo za ljudima, i to obično za
bli­skom svojtom. Redak je slučaj da ljudi tuže za decom. Ponekad
tu­že čovek i žena zajedno, i tada prvo počinje tužbu čovek, a žena to
ponavlja. Dešava se, kad čovek tuži, da neka od narikača za njim ‘sri­
če’, a kad on prestane ona produži tužbalicu i otuži je do kraja. Nije
obi­čaj da žena tuži, a čovek za njom da ponavlja. U novije vreme sve
se više izobičajava da se tuži uopšte. Otuda, u današnje doba, ako
ko­ji čovek hoće da zatuži gde u putu, on se prvo okrene i osmotri
oko sebe, da vidi da nema koga u njegovoj blizini, da ga ne bi čuo.
Isto tako, mnoge su žene ‘batalile da tuže zbog iznaotka, sprda im
se narod’. Tako se u poslednje vreme, uporedo sa mnogim prastarim
118
obi­čajima, počinje naglo gubiti u narodu i običaj naricanja.“
Poput Vuka Vrčevića i Tatomir Vukanović davao je makar i kratka
ko­ntekstualna objašnjenja o tužbalicama i sažete biografske podatke
o tu­žilicama čije je pjesme u svoju zbirku unio. Zahvaljujući tome
po­datku znamo da publikovane muške tužbalice nije zabilježio od
je­dnoga čovjeka nego čak od njih devetorice! Drugi bitan podatak je
da ni sva ta devetorica nijesu iz istoga crnogorskoga plemena ni iz
istoga kraja. Dvojica su Rovčani, oba su se već u punoj zrelosti (jedan
u 40-im, a drugi u 60-im godinama) iselili iz Crne Gore; dvojica
Vasojevići; dvojica Bratonožići; jedan Kuč, jedan Zećanin i jedan iz
Miločana (Nikšić). Da je muška tužbalica bila zbilja dio stvarnosti,
potvrđuje posredno još jedan Vukanovićev podatak: potonja dvojica
nijesu tužjela no su mu pjesme recitujući saopštila i to onako kako
su ih svojevremeno od drugih čuli; nažalost, Vukanović ne kazuje iz
kojega je kraja bio autor tih tužbalica koje su oni dvojica zapamtili.
Dakle, da je Tatomir Vukanović htio krivotvoriti podatke, ne bi uopšte
ni navodio imena osoba od kojih je zabilježio pojedine tužbalice, a

118 Tatomir Vukanović, Narodne tužbalice, Vranje, 1972, str. 16.

kamoli naglašavao da dvojica od ukupno devet muškaraca koji su mu
ih saopštili uopšte ne tuže no su mu ih po pamćenju saopštili ona­
ko kako su ih od drugih čuli. I, konačno, podatak da su ih od dru­gih
čuli i upamtili potvrđuje da je pojava bila raširena, makar ne u onoj
119
mjeri u kojoj i ženska tužbalica. Dodajmo još i to da je sve nave­
de­ne muške tužbalice Vukanović zabilježio od ljudi rođenih u XIX
vijeku, da ih je bilježio od 1933. do 1943. i da nijednu nije zabilježio
na pokajanjima već po śećanju – ili od samih autora ili kako su ih od
dru­gih čuli. Dakle, već početkom XX vijeka muška tužbalica bila je
uga­šena i u iseljeništvu.
120
Da vidimo nekoliko muških tužbalica koje je objavio Vukanović:
- Tast za zetom koji je poginuo u svađi sa žandarmima:

Zlo si velje učinio,

o Bogdane!
Svije nas posramotio,
bez nevolje!
O Bogdane, mladi zete,
a što reče domu tvome,
i u domu sitnoj đeci,
za Milušu manje-više.

- Brat za bratom:

Što si krila salomio,

krilat brate!
Te ne zboriš nit govoriš,
govorniče!
Esi pošo na skupštinu
glavarima,
119 To potvrđuje i činjenica da se među muškim tužbalicama nalaze i neke čije je autore Vuka­
nović zaboravio da spomene u pregledu u kojem su pomenuta devetorica.
120 Tatomir Vukanović, Narodne tužbalice, Vranje, 1972, str. 175–192.

141
 u lijepu Crnu Goru,
biran brate!
Pa da sudiš i upravljaš
sa narodom!
Il’ si pošo na krvava
razbojišta,
da razgoniš klete Turke
na buljuke!
Zlo si velje učinio,
zoran brate!
Ostavio biran društvo!
Zacrnio porodicu
cipcijelu!

- Opet brat za bratom:

Kuda si se opremio,
diko brate!
Moja sabljo od mejdana,
sabljo brate!
Moj sokole pod krilima,
soko brate!
Moje rane bez prebola,
rano brate!
Moje oči izvađene,
oči brate!
A da li ti na ‘m ne pade,
zašto, brate!

142
 Da si loše učinio,
zlo da ni je!
Sve si pleme ocrnio,
zašto, brate!
Ponajviše sestre tvoje,
bolan brate!

- Sin za ocem:

Ja bi s tobom razgovara,
dobri mili roditelju,
moj Staniša!
Moja nado i slobodo,
izgubljena danas rodo!
Kad kod ljudi śedijaše,
mlogo mudro i pametno
govoraše!
Bez nikakve bješe škole,
al’ rođenja velikoga
ti bijaše, mili rode!
Neustrašiv ti bijaše,
naš sokole!
Naše krilo salomljeno;
danas tebe svi žalimo
ka junaka!
Ka junaka i viteza,
srpski pravi rodoljube,
ljudski zmaju, moj Staniša!

143
- Za seljaninom:

Što ti bješe najžalije,

dobri brate!
Da li svijet izgubljeni,
da li braću prežalosnu,
da l’ oružje nenošeno,
bratski tvrdi meterizu!
Nadu bratski izgubljeni!

- Kum za kumom:

Ja bi tebe upitao,
mili kume!
Jesi l’ muke prebolio,
dobri druže!
Je li srce ozdravilo
od bolova!
Je l’ se znanje pomutilo
tvoe dobro!
Ti si junak od Soluna,
ratni druže!
Kuća ti je zatvorena
zanavijek!
Pa družina doći neće
nikad više!
Ka što se je naučila,
dobri kume!
Da te traže i pośete
sva otmena naša braća,
moj Novače!
144
- Za seljaninom (na četrdesnici):

Ja bi s tobom prozborio,
moj Jakove!
I bi s tobom razgovara,
ratni druže!
Pa bi tebe upitao,
dobri brate!
Što ti bješe najžalije
toga dana
na Golešu kad povede
ljutu borbu s fašistima!
Da l’ se śeti na ratnike
naše stare!
što u ratu s nama bjehu,
naš sokole!
Znam da ti je žao bilo
što kod tebe ne bi niko
od drugova!
Da bi tebe osvetili,
ratni druže!
No si još ti neosvećen,
moj sokole!
Veliša je ostario,
mili brate!
koji bi te osvetio,
o Jakove!

145
- Za seljaninom (muškarac tuži, žena „sriče“):

Da što s tobom ne govorim,

divni brate!
Što salomi bratsko krilo,
bratska diko!
Što ojadi porodicu,
mili brate!
Što ostavi udovicu
i to troje siročadi!
Udovica varalica
đecu će ti ostaviti,
pa se đeca poskitati
od nemila do nedraga,
ne daj, brate, zazor ti je!

- Stric za sinovcem:

Ja ću malo govoriti,
ja žalosan!
Ja ću s jadom velikijem,
moj Milošu!
O zatvoru doma moga,
moj Milošu!
Velja rano srca moga,
sve do groba!
O od brata brataniću,
moj Milošu!
A od srca komatiću,
mili sine!

146
 Usred srca mili sine,
moj Milošu!
Dovede me u Kosovo,
mili sine!
U godine stare moje,
pa mljavasmo
e ćeš kuću da napuniš,
naš budući profesoru,
moj Milošu!
Ti izdade oba tvoja
roditelja
i žalosna strica tvoga!
Ja ću ti se osvetiti.
U kuću ti neću dodit!
Ja se opet bih vratio,
čim sam tebe izgubio,
otkole sam, sine, doša,
no ne mogu rad žalosna
brata moga!
I nesrećne majke tvoje,
ostavit ih u Kosovo,
bez ikoga!

Da je podatak o muškome tuženju koji je ostavio T. Vukanović jedini

u našoj etnografskoj ili usmenoknjiževnoj literaturi, možda bi se u
nje­ga moglo i sumnjati – uprkos primjerima muških tužbalica koje
je pu­blikovao. Ipak njegovi podaci, iako najopširniji, nijesu jedini. Još
je i Vuk Stef. Karadžić zabilježio tu pojavu: „Da su ponekad tužili i

147
muškarci, može se vidjeti s jedne strane u biografijama gospodara, a
s druge strane u epskim junačkim pjesmama (Vuk II, br. 15, 80; Vuk
III, br. 78 itd.). U tim pjesmama se spominje tuženje junaka za su­
ratnikom, koji je poginuo u borbi (uporedi muško tuženje za pogi­nu­
121
lim Hektorom u Ilijadi i druge)“, zabilježila je Dagmar Burkhart. To
po­tvrđuje i Miodrag S. Lalević: „Muškarac je takođe retko tužbarica
(kao i žena što je rijetko lelekač – prim. A. Č.), ali je i toga bilo. Tako se
po­minju slučajevi velikih nesreća, pogibija junaka, kad brat za bra­
122
tom nariče tužbaricu.“ Isti autor na drugome mjestu: „Muškarac
na­riče još u nekim prilikama: kad je sam, ide planinom, kad ga ni­ko
ne sluša i ne vidi (...). To je često, najčešće, intimni monolog du­bo­kih
123
ose­ćanja i često vanredno nađenih veza, izraza i slika.“ Kra­tak po­
da­tak o tome daje i E. Šnevajs: „Vrlo retko nariču muškarci, i to sa­mo
124
za muškarcima.“ Kratko o tome izvještava i V. Ćorović, bez obra­
125
zlo­ženja i primjera: „Da i muški plaču i nariču nije rijetko naći.“ I
No­vica Šaulić potvrđuje muške tužbalice, iako rijetke: „Njih stva­ra­ju
žene, ređe i vrlo rijetko muškarci, rijetko i đevojke do na­jnovijih ra­
126
to­va.“ I u Albaniji su nekad bili prisutni primjeri mu­ške tužbalice,
o če­­mu nas obavještava Mark Krasnići: „Muškarci su tužili mnogo
127
re­­đe, i to obično samo u planinskim krajevima.“ Naposljetku, da
je mu­­ška tužbalica, iako po izuzetku, bila poznata i crnogorskim
mu­­
sli­­
manima svjedoči Sait Šabotić: „Vrlo su rijetki slučajevi da
mu­­škarac ‘nabraja’ ili ‘ređa’ za umrlim, ali se ponekad i to dogodi.
Jedan ovakav primjer vidjeli smo 1987. godine kada je za poginulim
sinovcem Faikom Bošnjakom iz sela Azana (poginuo u saobraćajnoj
nesreći kod Ribarevina 24. marta 1987. godine, mlad, a nije imao
121 Dagmar Burkhart, n. d., str. 86.
122 Miodrag S. Lalević, „Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije“, Narodno stvaralaštvo
– Folklor, XII/47–48, 1973, str. 81.
123 Isto, str. 83.
124E. Šnevajs, n. d., str. 269.
125 Vladimir Ćorović, n. d., str. 246.
126 Novica Šaulić, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. XI.
127 Mark Krasnići, n. d., str. 330. O albanskim tužbalicama viđeti više i u citiranome radu T. P.
Vukanovića, objavljenom u Vranjskome glasniku VIII.
 128
djece) tužio njegov stric Ahmo Bošnjak.“
Navešćemo ovđe i dva primjera muškoga tuženja koja su nam pozna­
ta iz novijega vremena. Kad smo 2002. godine boravili u bolnici u
Bre­zoviku, na istome odjeljenju boravio je jedan postariji Malisor,
ko­ji je onđe smješten nedugo nakon samoubistva njegove neudate
kće­ri. Nije imao na sebi obilježja korote. Nije obdan ni pokazivao ne­
ku žalost. Međutim, naveče smo ga više puta čuli kako u sobi tuži
po­lu­glasno. Tužio je na albanskome. Drugi je slučaj nešto stariji, iz
vre­­mena nakon II svjetskoga rata. Riječ je o poznatim tužbalicama
Se­­kule Jovanova iz Bjelopavlića koji je počeo tužjeti nakon što je va­
dio braću i rođake koji su za vrijeme rata bili bačeni u Kečinu jamu.
Ni­je tužio za njima samo za vrijeme ekshumacije no i dugo godina
na­­kon toga, i ne samo za njima. Uspomena na njega još je živa u nje­
go­­vu kraju, bez ikakve negativne konotacije.
I na kraju još jedna bitna potvrda postojanja muških tužbalica u
Crnoj Gori. Godine 1967. objavljene su tužbalice i „žalopojke“ u Mo­
129
rači. Objavio ih je Radun Đ. Tripković. Ono što on navodi o to­me
potvrđuje ili dopunjuje nalaze Tatomira Vukanovića i ostalih citi­
ranih autora. Tripković, naime, opisuje muške tužbalice (naziva ih
žalbenicama (onaj što ih pjeva je žalilac) za razliku od tužbalica kao
ženskih pjesama) kao tipične pred ulazom u kuću pokojnika, iznad
odra, na putu za nosilima od kuće do groblja i na groblju. Strogo ga
ra­­zlikuje od lelekanja, čime se uklanja mogućnost terminološke ne­
ade­kvatnosti. Ističe, takođe, da uglavnom ljudi koji tuže ne leleču
te da je mnogo više onih što umiju lelekati no tužjeti. Uz to dodaje
se muškarac nevješt tuženju neće usuditi da tuži, za razliku od be­
zbrojnih primjera u kojima i nevične žene tuže. Spominje takođe da
je gotovo iščezao običaj po kojemu su žalilac i tužilica „partnerski“
tu­žjeli i to tako što bi muškarac ispjevao jedan stih, a žena ponovila
ili ispjevala drugi i tako redom do kraja tužbalice. Takvo tuženje na­
ziva kombinovanim. Još je vrijedno istaći podatak po kojemu se i
128 Sait Šabotić, n. d., str. 64.
129 Viđeti: Radun Đ. Tripković, Posmrtni običaji i moračke žalopojke, Beograd, 1967.

149
muškarac, kao i žena, povlači đe u osamu, u šumu najčešće, pa tu gla­
snim tuženjem iskaljuje svoj bol za kojim bliskim pokojnikom. Sve te
obi­čaje Tripković navodi kao tipične za Rovca i Moraču. Nažalost, ne
govori se o eventualnome prisustvu muških tužbalica izvan tih ple­
me­na. Jesu li oni bili samo obilježje tih prilično pasivnih krajeva ili
su se u njima najduže zadržali? Na osnovu ranije navedenih nalaza
iz li­terature reklo bi se ipak da je u pitanju to drugo. Ne sumnjajući
u opis običaja koje je Tripković dao, ipak ne možemo ne izraziti su­
mnju u autentičnost pjesama koje je (kao muške) publikovao. One
su po stilu i formi takve da se teško može povjerovati da su proizvod
impro­vizacije. Po tome više liče na bugarštice no na tužbalice. Ni o
sti­hu njihovu i rimi sakupljač Tripković ništa ne kazuje, pa ostaje
da se nagađa jesu li bile šesnaesteračke ili osmeračke, iako bi se na
osnovu nekih stihova s pripjevom moglo naslutiti da su bile osme­ra­
čke. To bi se indirektno moglo zaključiti i na osnovu toga što Tri­pko­
vić svaki stih poslije osmoga sloga odvaja zarezom, nesvjesno time
mo­žda označavajući pauzu poslije osmerca. Ipak, po jeziku (sintaksi
re­čenice osobito) i stilu one ne liče na usmenu poeziju. Evo jednoga
odlomka iz Tripkovićeve zbirke:

Kako ćemo našu tugu započeti razgovorom,

Kad riječi u žalosti rasipamo godinama,
pa već i njih više nije koliko je potrebito,
da bi mogli žalost našu u nepovrat utopiti!...
No što ćemo kad je tako naša sudba odredila,
smrt do smrti, grob do groba srca su nam razdrobili!
Mjesto zore od radosti ne osviće sunce drago
da učini jav milosti iz logora, sa daleka,
mada naša davna strepnja zarobljene dugo čeka, bez leleka,
a što bi nam pri žalosti sunce danas i trebalo,
i umjesto žalbovanja da se danas radujemo,
kad se s danom crni glasi zanavijek razasuše,
150
 a rad toga, moj Stojane, žalost dušu našu mori,
iz uzdaha i tuženja sve pred tvojim grobom zbori,
neću moći nikad više s tobom živim da govorim!
Ne ostade od radosti ništa više bez nazatka,
prođoše nam snovi, nade, prođe život bez povratka;
dok će nam se još mučenje udvostručit nesrećama!
Dni i noći, naše nade, presuće se nevoljama,
da plač ne bi prestanuo ni od sada godinama,
rad žalosti dragog groba, kog ću kupat sa suzama!

Ako je sakupljač Tripković ove stihove zbilja autentično prenio, onda

bi se s dosta vjerovatnoće moglo pretpostaviti da je riječ o „postojanu
tuženju“, tj. o unaprijed spremnim i raznim prilikama ponavljanim
na­pamet naučenim stihovima.
U zaključku o muškim tužbalicama može se reći da Matija Murko
bez osnova odbacuje nalaze Tatomira Vukanovića. Vukanovićeva
gra­­đa potvrđuje prisustvo nekih starih običaja i vjerovanja, pre­to­
če­­nih u tužbalicu, koji su se među crnogorskim iseljenicima za­drža­li
duže no u matičnoj zemlji. Kao što periferija bolje i duže ču­va pojedine
dijalekatske osobine od centra, tako i periferija (dija­spora) može bo­
lje očuvati, konzervirati pojedine običaje (u najširem značenju te ri­
ječi). Jedan od takvih sigurno je i muška tužbalica. Nažalost, ostaće
nepoznanica koliki je prostor nekadašnje Crne Gore pokrivala tu­žba­
lica i kao muška pjesma. Na kraju kao potporu Vukanovićevu nalazu
do­dajmo i stav Vojislava M. Đurića, najpozvanijega proučavaoca
tu­žba­lica u svjetskoj književnosti. Đurić kaže: „Na nekim mestima
na­riču ljudi i žene, na mnogim samo žene. U prošlosti (...) muške
130
tužbalice nisu bile retke.“

130 Vojislav M. Đurić, n. d., str. 30.

151
LELEK

Lelek je jedna od najzanemarenijih usmenoknjiževnih formi kod

nas, a književnosti pripada onoliko koliko i retorika. Iako je on stro­
go odvo­jen od tužbalice, i po tome ko ga izgovara i po tome kako
ga izgo­vara i po tome đe ga izgovara, uvrstili smo ga ovđe jer, kao
i tu­žba­lica, sublimira nečiji ugašeni život. Za razliku od tužbalice,
ne izvodi se mimo ustaljenih prilika koje su uvijek vezane ili za po­
ka­janje ili za grob. Laici danas nerijetko za ženu koja tuži kažu da
leleče, mada to najčešće nije neupućenost u običaj koliko je proizvod
naše malograđanske težnje da kao vrlinu istaknemo neupućenost u
sopstveni narodni život.
Možda je na zanemarenost leleka u našoj etnografiji i nauci o usmenoj
književnosti uticala činjenica da je on bio zadugo vezan uz prilično
divljački i primitivan običaj bijenja šakama u glavu ili prsa, kidanje
pe­rčina, grđenje lica i sl., a uz to je izrican gromoglasno, poput po­
kli­ča, za razliku od tužbalice koju je pratila elegična melodija. Kad
se to­me doda činjenica da je odavno sve manje estetski uspjelih
le­le­ka te da preovlađuju oni što su goli odraz jednoga davnog obi­
čaja, puni patetike i anahronizama koji više služe za podsmijeh
slušaocima no za divljenje ili izazivanje emocije (poput recimo oslo­
vljavanja pokojnika s mejdandžijo, britka sabljo, ubojniče i sl. čak

153
i onda kad nije učestvovao ni u kakvu boju), onda je jasnije što je
njihov popis i opis izostao. No to svakako nije opravdanje što je ta
naša usmenoknjiževna forma izostala iz većine opisa i što izvan
etnografije uglavnom nije našla mjesta.
Branko Banjević primjećuje: „Dobar lelek se cijeni isto kao i dobra
tužbalica. Neobjašnjivo je zašto leleke niko nije zapisivao. Možda i
zato što lelek nije u formi ustaljenog stiha nego liči na govor koji je u
stvari slobodan stih. A možda i zato što je lelekanje, u novije vrijeme,
bilo zabranjeno? (...) Lelek (je) različitom dužinom stiha i drugim
oso­binama – pravi i možda jedini prirodni slobodni stih naše naro­
dne književnosti. Ja sam čuo barem dvadesetak leleka vrhunske po­­
etske vrijednosti. Za dobrim lelekom treba tragati kao za dobrom
tu­­žbalicom. (...) Sigurno je zapisano preko trideset hiljada stihova
tu­žbalica, a od toga antologijsku vrijednost nema ni tri hiljade. Da je
za­pisano barem sto leleka, vjerovatno bi ih bilo desetak antologijske
131
lje­pote.“ Prava je šteta što Banjević nije zabilježio i publikovao i tih
dvadesetak uspjelih leleka, jer bi se tako unekoliko popunila pra­znina
u našoj nauci o usmenoj književnosti, praznina za koju je danas već
kasno da se nadomjesti.
Vuk Minić je više nego drugi posvetio pažnje lelecima, premda i on vrlo
kratko. No to je jedna od rijetkih studija, koja je posvećena isklj­u­­čivo
toj vrsti našega usmenog stvaralaštva. On ističe da Rečnik knji­ževnih
termina (Beograd, 1986), na kojemu je radilo deset ure­dni­ka i oko sto
saradnika iz bivše Jugoslavije, nema objašnjenje za le­lek kao književni
termin. To najbolje govori o mjestu koji je taj usme­noknjiževni oblik
dobio u našim književnim interpretacijama i istorijama književnosti.
Minić primjećuje i da se crnogorski i albanski lelek vrlo malo razlikuju
132
– i po melodiji i po sadržaju. Ovđe donosimo dva leleka koja je Minić
preuzeo od Janka Vujisića, koji je kasnije i objavio zbirku leleka i
133
tužbalica. Oba su iz kolašinskoga kraja.
131 Branko Banjević, „O pokajanju o leleki o tužbalici“, In: Polje jadikovo, antologija crnogorskih
na­ro­dnih tužbalica, Grafički zavod, Titograd, 1971, str. 12.
132 Vuk Minić, „Lelekanje i lelek u Crnoj Gori“, Ovdje, XX/224, Titograd, 1988, str. 10–11.
133 Janko Vujisić, Čujem lelek đe gore prolama, crnogorski leleci i tužbalice, CDNK, Podgorica, 1998.
- O lele i kuku, Ivane, za deliju ti momačku, glavu tvoju nestalu u
cvi­je­tu mladosti, na početku života, puta tvoga u proljeće, ostva­
ri­va­nja bujnih i plemenitih snova o životu i budućnosti! Lele i ku­
ku, Ivane, sine i unuče slavnih ti predaka velikoga i po viteštvu
po­zna­toga bratstva i plemena dostojni potomče! Lele nama, Ivko,
izgubljeni nadu i ugledu bratstva i plemena, za tvoje široko i po­
nositi upražnjeno mjesto u kolu mladih momaka i svakom na­pre­
dnom društvu, đe si desno krilo bio, a danas si ga nečijom nepa­
žnjom ili gorkom neumoljivom sudbinom zanavijek salomio, se­
stra­­ma si oči izvadio da dovijeka plaču i ne suše lice, jer ostadoše
tužne bezbratnice. Lele mene, Tadiša i Stako, za vaše velike muke i
vaš uza­ludni trud i izgubljenu nadu, za vaše jedine oči i posljednju
utjehu, za vašu jedinu zvijezdu danas ugašenu; zvijezdu, koja je zra­
čila i svanuće značila za vaše neprebolne rane i staračke dane, za
ova­ko delikatno mlade što u crnu pomrčinu pade! Lele mene, Ivko!
Tvoj tužni porodični album, u znak śećanja na Draga, neka se sada
ve­likom tugom dopuni, neka se još više zacrni, i neka crno piše, da
se ne­ma kome ostaviti više, jer tebe, Ivko, ne osta niko osim Tadiše
crnoga gavrana, suvoga stabla skresanijeh grana. Lele mene, Ivko, za
glasiti, ugledni, ljudski i junački dom danas ugašeni, kao za tvojom
glavom, mili moj, bez lijeka utjehe i lijeka, lele, lele!
-O lele mene i nama jutros na uranku pred ovijem ljudskim, a od
da­­nas zanavijek zatvorenim domom! Lele, Milovane, za tvojim upra­
žnjenim mjestom među ljudima, prijateljima i plemenicima! Poru­še­
ni dome od šljemena do temelja! Crna iznenadna ugaso svakoga tvo­
ga – kuma, brata i prijatelja! Što si crni barjak pobio na prazni dom?
Što izvadi bratske oči, a salomi bratska krila! Lele, ugasniče s tvo­ga
kraja! Puškonošo svih vremena, dočeklijo i odžaklijo ljudskoga i ple­
me­nitoga doma! Istino ljudske riječi, a uzdanice i čvrsti meterizu na
sva­kome mjestu! Ponosniče sela i plemena, mudra glavo od jezika,
britka sabljo od čelika! Lele za tvojom plemenitom kućom i za tvojim

155
zanavijek zatvorenim očima! Crna sliko na crnom duvaru! Lele, Mi­
lo­vane, za ponorom divne glave, za odlazak u ledena njedra crne
smrti! Zatvoreni dome nesrećnoga i praznoga nada! O, leleg, i leleg!
Napomenimo odmah da ova dva leleka sigurno ne spadaju među
na­­­jbolje koji su se mogli čuti, osobito prvi – koji i nema antologijsku
vri­­jednost. Naveli smo ih ovđe u nedostatku drugih da pokažemo
ma­­kar neke osobine crnogorskoga leleka. Mora da ni poznati naš
etno­­graf Mirko R. Barjaktarović nije mogao obezbijediti kakav anto­
lo­­gijski primjer leleka kad se odlučio da ga sam sastavi ovako: „O lele
me­­ne (ime pokojnika), // veliki nadu, slobodo i naslonu, // krvnički za­­
to­­čniče na svakom junačkom mjestu; // bracka sabljo danas salo­mlje­
134
na; // lele mene, veliki ugasniče // i obaljeni kraju, lele, lele, lele!“
Jovan F. Ivanišević dao je i dva notna zapisa leleka iz Cetinja, s kra­ja
XIX vijeka, za kapetanom Lazom Deljom. Prenosimo ih ovđe, nada­
ju­ći se da je notni zapis ispravan, zato što se cetinjski lelek ni po če­
mu ne razlikuju od ostalih crnogorskih:

Jovan F. Ivanišević, „Pokajanje, pokojnice i korota“,

Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1901, 622.

Jovan F. Ivanišević, „Pokajanje, pokojnice i korota“,

Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1901, 623.

134 M. R. Barjaktarović, „Pogrebne radnje i običaji u okolini Ivangrada (Berana)“, Glasnik ceti­
njskih muzeja, 1, Cetinje, 1968, str. 85.
Lelek je počinjao časom smrti, odnosno nakon što porodica opre­
mi pokojnika. Ako je smrt nastupila noću, čekalo se da svane pa
135
da se le­lekom oglasi smrt. (U Crnoj Gori lelekom se češće no crko­
vnim zvonom oglašavala nečija smrt. Tu funkciju oglašavanja kod
mu­­slimana obavljao je uglavnom hodža salajem s minareta.) Na­
kon toga nastaje kolež, kolektivni plač i naricanje, bez mnogo re­
da. Po­kajnice zatim grupno stižu pred kuću umrloga. Evo kako
je Ste­van Dučić opisao nekadašnje lelekanje u Kučima, koje je – s
ne­znatnim odstupanjima – bilo takvo i u ostatku Crne Gore: „Kod
ku­će pokojnikove ljudi se razluče sa ženama, koje izostanu, dok lju­
di pred vratima od ‘obora’ pokojnikova ostave kape, ogrtače i oru­
žje, pa grupom stanu s rukama podbočenim na kukove, a od njih
je­dan, koji je tome poslu vičan, lelekne otegnutijem glasom: ‘Ooo,
le­le mene, N., za tvoj pusti glas, danas i dovijek brate, lelȇ-ȇ-ȇ lȅlȅ!’
Zati­jem on i ostali plačari jecajući najlaganije koraknu po koji korak,
dok početnik opet zastane i ponovo, ali malo brže, zaleleče: ‘O lele
me­ne, N., lele mene brate!’ Tad zagrmi lelek ostalijeh plačara, koji
lele­ču kako ko umije i u najvećoj hitnji izgovaraju: ‘Lele mene, N.,
le­le mene, brate, lele mene, falo, lele mene, bracka diko, lele mene,
136
bra­cka perjanice, lele mene, bracka uzdanice, lelȇȇȇ lȅlȅ!’“ Isti au­
tor navodi dalje kako se najveći lelek prolama pri sahrani kad na­
stu­pi grebanje lica, šišanje kose, ubijanje šakama u prsi, đe ljudi le­
le­ču u krug okupljeni oko groba. Na sličan način leleču Crnogorci i
Albanci. Zanimljivo je pomenuti da su u Kučima pravoslavci odgo­
va­rali suśedima Albancima na lelek tako što bi samo otpočeli na
crno­gorskome, a onda nastavili lelek na albanskome jeziku, što je
137
li­jepa potvrda kučkoga bilingvizma do najnovijega vremena.

135 Vuk Minić kaže kako „jedino iznenadna smrt koja ljude natjera da da pohitaju pokojnikovoj
kući iznudi i noćni lelek. Takvo jedno lelekanje dogodilo se u Tivtu u ljeto 1987. godine na sahrani
Ge­orgija (Đura) Franete. Iako se u Tivtu inače ne leleče, ovaj put stigli su rođaci pokojnika iz nje­
go­vog sela i zalelekali kad su prispjeli.“ – Vuk Minić, n. d., str. 10.
136 Stevan Dučić, n. d., str. 249.
137 Viđeti: Stevan Dučić, n. d., str. 251.

157
M. S. Lalević kaže: „Lelekač je redak da leleče za bratom, katkad za ro­
di­teljem, osobito kad mu roditelj, pa i bliski srodnik, umre preko noći,
pa treba lelekanjem objaviti bližoj okolini da je umro taj i taj. Lelekač
sin ili brat će u lelekanju spomenuti i ime umrloga da shvate oni što
ga budu čuli. On to radi izjutra, kad se mrtvac presvuče i namesti
138
da žalbenici mogu doći na ‘zdravu glavu’.“ Lalević je dobro opisao
139
na­čin lelekanja, i fizički (stav tijela i neverbalne radnje) i sadržajni.
Le­lekalo se nekoliko puta: jednom na pogled kući umrloga, drugi
put blizu kuće, zatim nad pokojnikom, onda pred iznošenje iz kuće,
kad je lelek najjači. I do naših dana sačuvao se običaj, koji se dosta
če­sto praktikuje, da pri iznošenju pokojnika iz kuće/kapele za njim
za­leleče neko od porodice. Lelekalo se i pri spuštanju pokojnika u
grob; nakon sahrane i opet o raznim obilascima groba (treće jutro,
se­dmina, četrdesnica...). Bitno je istaći da muškarci nijesu lelekali u
140
osami kao što su žene tužjele. Lelekanje se vršilo „i na aljine. Na
imena tri četiri praznika posle sahrane iznesu pred kuću na pro­stiraču
odelo umrloga, te na njemu prvo seljaci plaču i leleču, a posle se žene
141
poređaju u krug oko haljina, i one, koje su najveštije, tuže po redu.“
Način lelekanja koji je bio karakterističan do kraja XIX vijeka znatno
je promijenjen u XX vijeku, može se reći da je kultivisan. Evo kako ga
opi­suje M. Medaković 1860. godine: „Kad ga ponesu iz kuće (poko­
jnika – A. Č.), onda svi odjednom zaleleču iza svega glasa. (...) Sad
(kad ga u grob spušte – A. Č.) nastupa najstrašniji glas plača i leleka
ta­ko da bi reka sav svijet propade. Kad zagrnu mrca, onda sva svojta
pa­da ničice na grobu, tuku se šakama po glavi, grebu se po obrazima,
ali tako žestoko da ih krv oblije, a načine se rane po obrazima. Sad
142
bli­žnja svojta pokida perčine, kako muški tako i ženske.“ I dalje

138 Miodrag S. Lalević, „Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije“, Narodno stvaralaštvo
– Folklor, XII/47–48, 1973, str. 81–82.
139 Isto, str. 84–85.
140 O leleku viđeti i Radoslav-Jagoš Vešović, Pleme Vasojevići,
CID, Podgorica, 2005, str. 404–405.
141 Pop Bogdan Lalević & Ivan Protić, Vasojevići, Srpski etnografski zbornik, V, Beograd, 1903, str. 559.
142 Milorad Medaković, Život i običaji Crnogoraca, Novi Sad, 1860, str. 54–55.
govoreći o pokajnicama: „Čoeku se mora ježiti koža kad vidi ove po­
ka­jnice. Muški idu brzo noseći puške naopako, držeći velju pušku za
grlić, a namrgođeni i žalosni – ništa ne govore. Kad su se primakli
blizu groba, potrče koliko više mogu, bacajući puške, struke i kapice
i padaju ničice na grob, pa muški leleču iz svega glasa: Lele mene,
143
brate uzdanice! diko! moj krilati junače! moj sivi sokole!“
Odgovaranje na lelek pokajnicama bio je nekad gotovo opštecrno­go­
rska oso­bina. O tome svjedoče bezmalo sve etnografske studije o Crnoj
Gori koje se dotiču toga pitanja. Taj običaj, da ožalošćena porodica ili
bra­tstvo dočekuju pokajnice ispred kojih u ime svake grupe leleče bar
po jedan lelekač, a onda svi gromoglasno za njim ponavljaju ono
potonje lele ili lelekom iz ožalošćene porodice odgovaraju na le­lek
po­kajnica izgleda da je dosta rano počeo čiliti. Zadržao se do da­nas
tek u ponekim krajevima, poput Zete, đe se i dalje uglavnom odgo­
vara na lelek. Potvrdu da je običaj bio opštecrnogorski možemo na­
ći u Paštrovićima, koji ne odgovaraju na lelek. Ali kad im pokajnice
dolaze „iz Crne Gore“, redovno su slali ponekoga iz porodice da ih
144
susretne i odgovori im na lelek. U odgovoru se nerijetko pominjao i
neki skorije preminuli član bratstva ili porodice pokajnica koje nastu­
145
paju ili lelekača koji je u ime njih lelekao. Odgovor na lelek bio je
ko­nvencionalan, lišen uglavnom književnih detalja, to je uzvik poput:
146
Le­le sa svijema kumovima i prijateljima, leleeee!
O leleku kod muslimana rečeno je ponešto u odjeljku o muslima­
nskim tužbalicama. Ovđe ćemo samo istaći da toga običaja više ni­
ka­ko nema, premda nije bilo neuobičajeno da za muslimanom za­
le­leče kakav lelekač hrišćanin. Poznat nam je slučaj svojega đeda
143 Isto, str. 57–58.
144 Viđeti: Jovan Vukmanović, „Vjerski i društveni običaji u Paštrovićima“, Zapisi, XVI/3, Cetinje,
1936, str. 179.
145 Andrija Jovićević, n. d., str. 382. spominje kao riječku specifičnost lelek za ženama. No nije
riječ ni o kakvoj riječkoj specifičnosti. Za viđenijim ženama se i inače lelekalo kao za muškarcima,
a običaj je bio svakako da rod leleče za odivom.
146 Viđeti više u: Novak Kilibarda, „Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori danas“,
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost,
Podgorica, 2012, str. 92–96.
159
koji je (50-ih godina XX vijeka), čuvši za tragediju koja je zadesila
porodicu Krnić i Padović u Tuzima, kad je od zaostale bombe iz II
svjetskoga rata stradalo nekoliko ljudi, lelekom oglasio svoj dolazak
pred njihove kuće (jer nije prisustvovao pokajanju, hajtaru, budući
da nije bio tu). Poznat nam je takođe slučaj da je našega đeda, rano
preminula, pred odlazak iz kuće lelekala njegova kćer, po majčinu
nagovoru, budući da su mu sinovi bili mladi, a brat zatočen kao
politički zatvorenik albanskome zatvoru, ovim riječima: Lele mene,
147
tata mladi i zeleni! Lele, adžo (= striko) izgubljeni! Inače, onoga
organizovanoga leleka, koji je često bio odraz konvencije po kojoj
se svako bratstvo moralo oglasiti svojim lelekačem, kod muslimana
nije bilo.
I u leleku se, kao i u tužbalici, može iskazati društveni prijekor, ne
148
naravno prijekor onome za kojim se leleče. To osobito ako je le­
le­kač kakav stariji čovjek nesumnjivih vrlina. Jedan takav slučaj
zabilježio je Novak Kilibarda u crnogorskome dijelu Sandžaka. Na
sahrani jednoga viđena čovjeka, koji je poslije II svjetskoga rata bio
u političkoj nemilosti, nije bilo ni pokajnica ni lelekača srazmjerno
njegovim zaslugama. Klonili su se njegove političke neomiljenosti.
Upravo je to zasmetalo jednome starom lelekaču koji to ni u javnome
leleku nije sakrio:
Aaaaa, lele mene, Sava Jovanov, za tobom, leleeeee! Lele, junače
sa Skadra i s Bugarske i s Bojane njive i sa svijeh bojnijeh poljana
u tri rata đe je gorio prah pred oči junačke! Lele, mudra glavo,
ve­liki domaćine i naš domaćinski učitelju! Lele, Sava Jovanov,
naš preśedniče opštine iz vakta i zemana kad smo ljude birali za
147 Uporediti s onim što je citirano od Alije Nametka kao podgorički običaj, u odjeljku o
muslimanskim tužbalicama.
148Gotovo da nema kraja u Crnoj Gori u kojemu se kao anegdota ne pripovijeda o slučaju leleka
za čovjekom koji svojim moralnim kvalitetima i načinom života nije ostavio prostora da se o
njemu nešto lijepo reče, da se zaleleče za njim. Na kraju je ipak neki iskusni lelekač zalelekao
kratko: Lele mene, (ime), pade li ti na ‘m na današnji dan! Međutim, teško je povjerovati da se
to ipak bilo đe u Crnoj Gori ikad desilo. Za „rđom“ se ne leleče. A, s druge strane, ma kolika
rđa pokojnik bio, navedeni lelek bio bi teška uvreda ne samo za njega i njegovu porodicu no
i cijelo bratstvo i teško da bi ostala nesankcionisana. Stoga smo više skloni uvjerenju da je ta
anegdota imala didaktičku funkciju za one kojima se pripovijedala.
 149
preśednike opštine, leleee!
Prijekor je, kao što se i u ovome leleku može viđeti, implicitan.
Na kraju treba pomenuti i prilično rijetke primjere ženskoga le­le­
ka. Pored onih koji su iznuđeni okolnosti, poput navedenoga u
muslimanskim tužbalicama kad je kćer zalelekala oca što je bilo
uslovljenom činjenicom da su mu sinovi bili još uvijek mali da bi to
znali, ima i primjera kad žena leleče i na pokajanju na kojemu je dosta
muškaraca lelekača. Poznat nam je jedan primjer iz Bjelopavlića od
prije 15-ak godina kad je tetka lelekala bratanića ispred kuće. Bila
je sa stokom u planini kad su joj javili za njegovu smrt. Kad je stigla
ispred kuće, oglasila se lelekom, mimo običaja. Je li time željela više
istaći žalost ili je u pitanju što drugo, nije nam poznato. Poznat nam
je i još jedan svježi primjer od prije 5-6 godina u Katunskoj nahiji
(Zagreda), iako nije riječ o klasičnome leleku. Kad se jednoj staroj
i čuvenoj tužilici koja se oglašavala na svim pokajanjima „zatvorio
rod“, stigavši pred rodsku kuću u kojoj je bio izložen pokojnik
ona nije tužjela po običaju. Valjda u prvim momentima najjače i
neočekivane žalosti (riječ je o mladiću koji je izvršio samoubistvo)
nije umjela ni sročiti tužbalicu. Umjesto tužbalice lelekala je u hodu,
bijući se šakama u prsa: Lele mene, Vlado, lele mene u moj prazni rod!
Potvrde ženskoga leleka mogu se naći i u literaturi. Takav je i ovaj
zapis Mićuna Pavićevića: „U nekim mjestima leleču i žene, dobre
150
i otmene, kad rodbina dolazi na žalovanje.“ No koja su to mjesta
Pavićević ne govori, kao što ženski lelek geografski ne određuju ni
drugi, poput M. S. Lalevića: „Žena lelekač je vrlo, vrlo retka, katkad
151
neka muškobanja, bezbratnica i sl.“
Iako se lelek i do danas održava, ipak je njegov značaj znatno opao.
Nije tome doprinijelo toliko ni opadanje estetske, retoričke vri­jednosti
149 Novak Kilibarda, „Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori danas“, Studije i ogledi o
crnogorskoj usmenoj književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, str. 96.
150 Mićun M. Pavićević, „Običaji“, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, XXIX/1,
JAZU, Zagreb, 1933, str. 176.
151 Miodrag S. Lalević, „Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije“, Narodno stvaralaštvo
– Folklor, XII/47–48, 1973, str. 81.
161
novoga lelekanja, koliko činjenica da je izmijenjena pra­sta­ra norma
– lelekač mora govoriti istinu i lelekač, kao i onaj za kim le­le­če,
moraju biti društveno i moralno zaslužni toga čina. Lelekaču se
danas uglavnom ne vjeruje, zato ga više niko i ne sluša. Na gašenje
le­leka, naravno, uticao je i novi način života i nove društvene vri­
jednosti, ili možda u najnovije doba sve izraženiji gubitak ne­ka­da­
šnjih društvenih vrijednosti.

162
USTALJENI REPERTOAR
TUŽBALICA

„I lelekač i tužbarica su svesni da će se i posle govoriti o njima i nji­

ho­vu stavu, rečniku, mislima, frazama, istinama i preterivanjima
152
(oso­bito lelekača).“ I jednima i drugima na raspolaganju su bile
153
vrli­ne pokojnika. I jedni i drugi imali su ustaljeni repertoar – prije
sve­ga motivski. Koliko će uspješno umjeti koristiti taj repertoar, za­
visili je od njihova talenta. A oni talentovaniji su taj repertoar i pro­
širivali. Postojanje repertoara treba shvatiti vrlo široko – to su te­
me, motivi, stilska sredstva, ali ne i gotovo preuzimanje. Da su se
tužbalice razvijale najmanje sve do druge polovine XX vijeka, svje­
doči proširen upravo repertoar njihov, osobito uvođenje novih mo­
tiva. Nekadašnju sablju i kuburu početkom XX vijeka počeće smje­
nji­vati knjiga, škola, kasnije i studije, tužilice se više ne obraćaju ni
me­jdan­džijama ni binjadžijama nego studentima.
U ovome odjeljku pokazaćemo neke elemente toga ustaljenoga repe­
rto­­ara po stavkama.

152 Miodrag S. Lalević, „Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije“, Narodno stvaralaštvo
– Folklor, XII/47–48, 1973, str. 82.
153 Isto, str. 82.

165
Stilska sredstva

Milosav Šutić u opširnome radu o poetskim slikama u tužbalicama

po te­matskome kriterijumu izdvaja ove: slika groba, slike vezane za
pokojnika (a. slike uspomene na pokojnika kao živa čovjeka, b. slike
pokojnikova tijela, c. slike mogućega „povratka“ njegova u život), sli­
ke vezane za kuću, oružje i predmete koji su pripadali pokojniku, slike
154
ve­za­ne za one koji žale za pokojnikom.
Sve su te slike postignute različitim stilskim sredstvima. Da su po­
re­đenje, metafora i metonimija česte stilske figure u tužbalicama
već je na početku rečeno u citiranoj studiji Aleksandra Radomana.
To se vidi i iz brojnih dosad citiranih stihova. Umjesto da reče kako
je pokojnik bio čuveni turski neprijatelj tužilica će radije izabrati pje­
sničku formu turskoj kapi krvnik bješe. Govoreći o topovima ona će
ih prvo nazvati turski jadi, pa će se tek kroz nekoliko stihova viđe­ti da
su to topovi. Umjesto da pita na grobu što se narod okupio tužilica će
reći što je kolo naokolo. Za bojno polje jedna majka tužilica kaže: Na
vučije vijalište, // na vranovsko grajalište. Sudbina je strijela u jednoj
tužbalici: Strijela se uvadila, // zla strijela navadnica, // bira mene
rod glasiti! Grobnica je često kuća: Kuća će ti prokapati. I tako dalje.
Naročito su česti kontrasti/antiteze:

Na kuću ti gavran pao,

a u kući crna čavka,
a oko nje kukavice!
A to nije crna čavka,
o Mirašu!
No je majka samorana,
a oko nje tužne sestre
bezbratnice!
154 Milosav Šutić, „Poetske slike u našim narodnim tužbalicama“, Književna istorija,
III/11, Beo­grad, 1971, str. 397–435.
ili
Skupljaju se kapetani,
nove dare dobijaju,
ti mi ležiš u kamenju.
ili
Evo jutra od uranka,
žarkog sunca od ogranka!
Svakog sunce ogrijalo,
ama nije majku tvoju,
moj dožude!

I slovenska je antiteza vrlo česta u tužbalicama:

Što se kolo okupilo,

crno kolo!
pred dvorove brata moga,
dični brate!
i najljepši u svu braću,
kukaj, sestro!
soko Vuka Medenica,
ja kukala!
U crno se sve zavilo,
crna kućo!
Svadba nije, slava nije,
crna slavo!
To se kolo okupilo
naopako!
da isprati Voja moga,
tetkin sine!

167
ili
Što je ovo danas ovđe,
al’ je svadba, al’ je slava,
ili kaki blagi danak,
te li smo se okupile
ove pjesme da pjevamo
da đevojke odmijenimo?
Đe se prije kolo vilo,
tu se danas čavke viju!
Đe se pjesma prolamala,
tu kukanje odliježe!
Da smo jadne mogle znati
i ovoga dočekati,
rekle bismo ne možemo
od žalosti iščekati!

Pridružuju im se naravno epiteti, kako oni stalni tako i oni koji su

plod individualne pjesničke invencije, a uza sva navedena sredstva
ne­rijetko se javlja i onomatopeja. Evo stihova koji sve to potvrđuju:

Evo sestra u rod došla,

al’ u rodu tebe nema!
Pa se sestra uzvijala,
kao u trn šarka guja!
Sve žalosna pogledujem,
pogledujem, osluškujem,
ne bih li te đe viđela,
ili glasa tvoga čula!
Pogleduje tužna sestra,
pogleduje uz planinu,

168
 uz vrove i bregove
kuda si mi ovce čuvo!
Sa planine vjetri biju!
U vrove vuci viju!
Na bregove – kamen mene! –
grakću crni gavranovi!

Metafore su nekad razvijene u cijele slike ili epizode tužbalice, pa kao

ale­­gorije zauzimaju značajan dio pjesme i obuhvataju – u onim uspje­
lijim – i po nekoliko desetina stihova. Evo jedne takve alego­ri­jske slike:

Što si sestre zacrnio

da kukaju dovijeka,
brate rano bez lijeka!
Dolazimo kući tvojoj,
kod kuće ti rod činimo!
Al’ je kuća zatvorena,
zmije sestre ojađene
zalud brata dozivaju.
Vrata su im zatvorena,
ljute zmije presvojile,
na grudi se muške kupe,
a na srce gnijezdo viju;
mrki brci oboreni,
očni kapci zatvoreni,
pa ih, brate, otvaraše,
da pogledaš sestre jadne
kad ti u rod dogranaju!
Grane ruke sasušene,
zato sestre ne zagljaš.

169
 Hitre noge razrušene,
zato sestre ne susretaš.
Ledna kuća zatvorena,
da se nikad ne otvori...

S metaforama, kontrastima, epitetima udružuje se ponekad

i perso­nifikacija:

Pomoli se mrki oblak

od Nikšića bijeloga!
Kumila ga stara majka:
O oblače, Bogom brate,
ne nosiš li glasa kakva?
Je l’ mi Dara preboljela?
Oblak majci kartu dade:
Dara ti se udomila,
svekar joj je crna zemlja,
svekrva joj studen kamen,
a za momka bugarina!

Hiperbola je vrlo učestala, ali već je rečeno – mora biti primjerena. Ne

hvali se onaj koji nije hvale dostojan. Evo nekih primjera i za hiperbolu:

Na te su mi mloge rane,
nije jedna niti dvije
no je rana sedamnajest!

ili

Tvoje pleći – gradu vrata!

Tvoje ruke – na grad grane!

170
ili

Pa na Taru polećesmo,
Tara krvi zamutila,
a kostima presušila.

ili

Kitu roda izgubila

što bi bila kita svata
al’ cijeli barjak vojske
a za više zborit neću.

Podvučeni stih potvrđuje stav o primjerenosti i odmjerenosti hi­pe­

rbole. Za viđenim pokojnikom dozvoljene sa i hiperbolična pore­đe­
nja koja ne pristaju svima. O tome svjedoči tužbalica sestre za Njego­
šem, a ovđe ćemo navesti i nekoliko stihova iz tužbalice sestre za
No­vicom Cerovićem:

O moj brate, moj Novica,

moj daleko oglašeni,
u pet, brate, carevina,
a i sedam kraljevina,
zmaju brate ispod neba!

Već je pominjana i značajna uloga asonance i aliteracije. „Alite­ra­

cija kao sredstvo vezivanja stihova u ritamsku celinu (...) vrlo je sta­
155
ra.“ Isto se može reći i za asonancu. Primjeri i za jednu i drugu već
su na­vođeni u odjeljku o melodiji i stihu.

I brojna retorička pitanja česta su odlika crnogorskih tužbalica.

„Još jedan vid udaljavanja od stvarnosti jeste upotreba upitnih rečenica.
Kad narikača, na primer, opisuje izgled pokojnika, ona to ne konsta­tuje,

155 V. Latković, n. d., str. 167.

171
već ga pita zašto su ti ruke prekrštene, usta podvezana (što su znaci
156
da je čovek mrtav).“ I njihova je funkcija više puta isticana u ovo­
me tekstu.
U vezi s retoričkim pitanjima treba pomenuti i apostrofu, mada je
vrlo često cijela tužbalica apostrofa. Apostrofa je prikazana i kroz bro­
jne dosad date primjere. A evo ovđe i još nekoliko. Strina prilikom
pije­nosa kostiju đeveričića i đeverične tuži:

Davno smo se rastanuli:

jedanaest evo ljeta
ne gledam vi dičnu mladost,
ne gledam vi glave divne!
Mi smo vi se uželjeli,
đeco naša – željo naša!
đeco naša – velja nado!
đeco naša – velja rano!

Ili:

Ustanite, mladi momci,

sve birani Crnogorci!
Poletite, sokolovi!
poletite planinama,
preletite Volujaka,
kosturnicu od junaka!;

Ili:

Potraži mi dična brata,

dična brata utrenika,
o Đorđije, sunce jarko!
Kuća ti je pokleknula,

156 K. Vidaković-Petrov, n. d., str. 49.

 a šljeme se prelomilo,
na ploču se naslonilo,
kamen sestri s kraja tvoga!

Ili:

Ti si rane prebolio,
a majci ih ostavio
i žalosnoj sestri tvojoj!
Sve se nose sa ranama,
njeguju ti dožudnika,
porođena, neviđena,
ne dadu mu ni spavati.

U nekim je slučajevima apostrofa gotovo obavezna. To je niz pitanja

pokojniku u kojima tužilica spominje vrlo često i sve članove njegove
porodice ponaosob, a odnosi se na njegovo razdvajanje sa svijetom.
Evo jedne takve koju smo zabilježili prije desetak godina:

Kad se s dušom dijeljaše,

moj đevere!
što ti bješe najžalnije?
Ili dobra doma tvoga?
Ili tvoje domaćice,
baš Rumice stimanice,
Rume moja!
Ili dične kćeri tvoje?
Ili divnu snahu tvoju,
Ljiljo moja!
Oću i to da te pitam,
moj đevere!

173
 Kad se s dušom rastavljaše,
da li Sloba prizivaše
da mu predaš starješinstvo,
hooooj!

Ne apostrofiraju se samo mrtvi no i živi. Tužeći za sinom baba se

obraća unuku jedincu u jednoj tužbalici ovako:

Jevto, srećo, rasti brže

u visinu i ljepotu!
Noćas si mi prst porasto,
śutra ćeš mi dva porasti!
Rasti, srećo, Boga radi,
da mi budeš starješina,
da se tvoja kuća zove!
Da ublažiš majci rane
i sestrama kukalijem!

Tužilica se može obraćati i cijelu auditorijumu:

Pa se jadna jada bojim

e ću pamet izgubiti!
Al mi nije, braćo, čudo –
što sam dobra izgubila
od junačkog roda moga
i žalosne domovine –
da izvadim oba oka,
da okinem oblje ruke,
ja vas ne bih ožalila!

174
O auditorijumu ona i inače uvijek vodi račun:

Jade jadim, tebe žalim,

o moj kume!
Jošt bih znala i umjela
štogod reći,
ma te neću zaglušati,
jadna druga,
ni gospodu naokolo,
gradsko krilo!

Na kraju recimo još i to da nije nimalo neobično

apostrofiranje neživoga:

Ej vi gore i planine,
vi nijeste što ste bile –
u krv ste se pretvorile!
Mučilišta i strelišta!
I krvava razbojišta!

175
Motiv zmije, čavke, kukavice i gavrana

Zmija, gavran, čavka, kukavica, rjeđe vuk, najčešći su predstavnici zo­

o­svijeta u tužbalicama. Pored njih vrlo su česti i orao i soko. No orao i
soko su uvijek u službi pohvale pokojnika. A ostale su u službi pri­kaza
nesreće prouzrokovane prekidom nečijega života.
Zmija je stalni stanovnik groba, ona pije pokojniku oči, savija mu se
u prsa, zavlači u kosu. No pored te najčešće uloge zmija je i sestra ko­
ja nema brata ili neudata kćer koja je ostala bez oca. Evo stihova koji
po­tvrđuju prvo značenje:

· Zmije će se uvijati
u junačka njedra tvoja!
· E je ovo Vidovdanak –
sad najviše guje mile!
U kuću će tvoju doći!
U kose ti umiljeti!
· No ti groba raskopaše,
crne oči izvadiše –
prije nego ljute guje!
· Kud si mi se zamanuo,
nije nebu u visinu,
ni oblaku u širinu,
nego zemlji u dubinu,
đe se legu ljute guje,
ljute guje i akrepi.

Koliko su zmije nezaobilazni stanovnik groba neka pokaže ovaj odlo­

mak iz tužbalice u kojoj majka bratimi zmiju ne bi li se smilovala:

176
 Ovo jeste kišno ljeto,
kuća će ti prokapati,
lice će ti nagrditi
i ođelo nevjestačko.
Bratimiću crnu zemlju
i otrovne guje ljute
da čuvaju Milu moju,
moj Mileva, srce moje!

Kćer ili sestra često se poredi sa zmijom:

· Pa se sestra uzvijala,
kao u trn šarka guja!
· I malenu guju tvoju
i bez oca i bez majke.
Ja ću zmiju sebe uzet.
· No ne more guja ova
da govori (tužilica za samu sebe) itd.

Važno je naglasiti da u tužbalici za umrlom kćeri ili sestrom nikad

ne­ma poređenja njezinoga sa zmijom. Ona je zmija samo po nesreći
svo­ga života bez bratske ili roditeljske zaštite.
Može se napomenuti, iako nije u direktnoj vezi s temom, da je zmija
ne­rijetko uklesana i u starije crnogorske nadgrobne spomenike. Jo­
van Vukmanović crmničke grobove na kojima je uklesana zmija tu­
ma­­či ovako: „Na grobovima, koji se ne smiju otvarati, nacrtane su
zmi­je. U slučaju da neko otvori grob, vjeruju da bi ga ujele zmije iz
157
gro­ba, gdje se legu po narodnom vjerovanju.“
Kao što je zmija sestra koja je ostala bez brata i kćer koja je ostala bez
oca, tako je otac koji je ostao bez sina ili bez đece gavran, a majka
čavka. Uz to majke, sestre i kćeri su vrlo često kukavice. Ponekad je

157 Jovan Vukmanović, „Vjerski i društveni običaji u Crmnici“, Zapisi, XIV/1, Cetinje, 1935, str. 163.
kukavica i mlađa udovica. U vezi s kukavicom, tj. njezinim nasta­
nkom, Vuk Karadžić je zabilježio vjerovanje po kojemu je „kukavica
ne­kad bila djevojka koja je za izgubljenijem bratom tako dugo tužila
da se i Gospodu Bogu dosadilo, i pretvorio je u kukavicu. Otuda biva
da djevojka koja je izgubila brata ne može čuti kukavicu, a da joj ne
158
udare grozne suze na oči, a otuda je i postala riječ kuku mene.“ S
tim vjerovanjem Karadžić povezuje nekadašnje urezivanje kukavica
u drvenu krstaču pokojnika, i to najčešće onoliko kukavica koliko je
imao sestara. Da se tužilice koje nemaju roda ili doma često doživo­
tno porede s kukavicom svjedoče brojni stihovi u kojima se kaže da
kukavica ima roka od Đurđeva do Mitrova dana, a nesrećna majka/
sestra kuka dovijeka. Varijacije su brojne. Evo jedne varijante:

Ja nijesam tužilica
nego crna kukavica!
Pa i njoj je drugi lijek.
Kukavica ima znaka,
ima znaka i uzmaka,
goru ima kukavica.

Da je otac gavran, majka čavka, sestre kukavice,

neka potvrde ovi stihovi:
- tužilica kori sina jedinca iza kojega je ostao živ otac:

Na što si se naljutio?
Na gavrana Milovana,
te ga ružna ti ostavi;

- obraća se ožalošćenoj majci tužilica koja tuži za njezinim jedincem:

Crna čavko bez biljega,

Savka moja!;

158 Vuk Stef. Karadžić, Crna Gora i Boka Kotorska, Srpska književna zadruga, XXIV/161, Beo­
grad, 1922, str. 100.
- majka tužeći za jedincem sinom sebe naziva kukavicom:

Crna ti je kuća prazna,

grozni nade!
i u kući kukavica
kuka sama!
Na kući ti crni barjak,
crni nade!
Sve ti crno bez bijela,
mili sine, oh!;

- sestra bratu:

Zazor ti je, mili brate,

društvo će te prekoriti
da ti pišti crna čavka.
Pet sestara kukavica
od suza bi t’ načinile
i u Boga izmolile
da je iđe ikog bilo
da se mrtvi živim vrati;

-ustaljeno mjesto:

Đe se prije kolo vilo,

tu se danas čavke viju! I tako dalje.

Gavran je u tužbalicama redovno ptica zloglasnica (kao u usmenoj

knji­ževnosti uopšte). On je vrlo često i personifikovan. Prilično ste­
re­o­tipna slika gavrana koji je

kućna vrata zatvorio,

jarko sunce ugasio,
temelj kutnji salomio,

179
 i svu kuću zacrnio,
onda džange podignuo,
pusto šljeme salomio
na vrata se raširio
kad odive u rod dođu
da im u rod doći ne da,
da ih gavran s vrata vraća

u zbirci N. Šaulića (str. 98–102, tužbalica 28) umjetnički uspjelo je pro­

širena neobičnim poređenjem gavrana i brata, tj. radikalnom anti­­te­
zom u kojoj se izbezumljenim sestrama za pištanje crnoga ga­vra­na
uči­ni bratov glas. Ta se slika završava ovako:

Svoje ruke raširiše,

te gavrana zagrliše
mjesto brata jedinoga.

U toj tužbalici gavran je dobio najneobičnije poetsko ruho od svih koje

su nam poznate.

Gavran kao zloglasnik čest je motiv u tužbalicama:

Jesi l’ sestri poručio,

aoh mene!
po gavranu zloglasniku,
zli mi glasi,
da si nama preminuo,
orle brate!

ili

Ja sam davno zakukala!

Evo ima deset ljeta,
ka mi crni vran doleće

180
 sa Javorka krvavoga,
od delije sina moga!

Rjeđe je kao zloglasnika prikazana kukavica:

Nego si nam poručio,

vjenčan kume,
po zloj tici zlosretnjici,
zlo ti u dom,
kukavici zloglasnici,
zloga glasa,
da si nama poginuo,
aoh Živko!

Gavran kao zloglasnik redovno pada na kućno šljeme koje se metafo­

rički lomi pod težinom nesreće koju on objavljuje:

Na kuću ti gavran pao,

a u kući crna čavka,
a oko nje kukavice!

ili

Na kuću im gavran grakće,

budi majke i sestrice,
mjesto njine uzdanice.

ili

Vran poleće Crnom Gorom,

sa Lovćena i Cetinja,
pade kuli Šaulića,
gavran krilom udario,
kuli vrata zatvorio.

181
ili

Crn gavrane poletio

sve planine nadletio
dok na kuću moju pade.
Kljunom šljeme prelomio,
krilom vrata zatvorio,
suzom oganj ugasio –
da se kuća pusta zove.

Stihovi poput U vrove vuci viju! // Na bregove – kamen mene! – // gra­

kću crni gavranovi! odstupaju od stereotipa u kojem je gavran ugla­
vnom na kućnome šljemenu. Takvi su i ovi:

Kad pred rodsku kuću dođem,

kad pogledam na prozore,
tri prozora – tri gavrana!
Šćah na vrata da uljezem,
jedan sleće sa prozora
i raširi crna krila,
ne dade mi da uljezem.

Od stereotipa znatno odstupa i ova slika nuđenja kumstva gavranu:

Pa ću kumit vrana ticu:

kad naleti sa razboja,
od krvave Cer planine,
da donese oči tvoje,
il’ desnicu itru ruku,
da na njojzi s majkom kukam,
bez lijeka dovijeka!
No se gavran navadio

182
 od momaka oči vadit
i junačkim ranit mesom,
mene lele dovijeka!,

premda slika gavrana koji se hrani junačkim mesom i očima nije ne­
u­obi­čajena u usmenoj književnosti (odraz je našla i u guslarskoj pje­
smi o Čevu u Njegoševu Gorskome vijencu).
U vrlo opsežnoj studiji o poetskim slikama u tužbalicama M. Šutić
daje i jedno pogrešno tumačenja gavrana. On ga naime tumači i kao
prijatelja pokojnikova. Konkretno, u jednoj tužbalici u kojoj sestra
be­zbratnica tuži za bratom on gavrana tretira kao prijatelja njezina
brata koji ne samo što njih dočekuje u praznome rodu mjesto brata
ne­go kao bratov im prijatelj „provodi sa njim dane u prostoru smrti,
razgovara sa njim, i za razliku od njega može da se vrati u prostor
ži­vota, da vidi šta se u njemu zbiva, i da opet vesti o tome vrati na­
trag. Ako je tako, gavran se po mišljenju sestara, može bratu ‘poža­
liti’ da kao njegov (verovatni) novi prijatelj nije lepo primljen od
stra­ne njegove porodice, odnosno da mu nije ukazana pažnja u po­
k­o­jnikovoj bivšoj, zemaljskoj kući. Zatim, prema gavranu se se­
stre moraju ljubazno ophoditi zbog toga što je on njihov kućni
gost.“ Šutić u interpretaciji uloge gavrana u toj tužbalici kaže čak
da je za sestre gavran „nešto kao bratovljev prijatelj iz vojske, koji
je sam došao njegovoj kući i koji će se ponovo vratiti i pričati mu o
159
nje­govoj porodici, i o lepom dočeku na koji je naišao.“ Šutićeva
inte­rpretacija djeluje ne samo kao previše slobodna no i groteskna.
Kao da je autor analizirao kakvu parodiju tužbalice, a ne jednu
kla­sičnu tužbalicu koju je u svojoj antologiji objavio N. Šaulić pod
brojem 28. Ni u toj tužbalici niti u bilo kojoj drugoj koja nam je po­
znata gavran nema osobine koje mu je u svojoj interpetaciji Šutić
dao. Gavran nije zlovjesnik s onoga svijeta. On donosi vijesti o po­
gi­bijama na ovome svijetu, o smrti, mučeništvu itd. I takav je ne sa­
mo u tužbalicama no u usmenoj književnosti uopšte. Vijesti s onoga

159 Milosav Šutić, n. d., str. 426.

183
svijeta uopšte i ne stižu do lirskoga subjekta u tužbalicama. Lirski
je su­bjekt taj koji u njima obavještava pokojnike o zbivanjima na
ovo­me svijetu. Kompletnu interpetaciju Šutić je zasnovao na dva
po­grešno protumačena stiha: Da će vrane odletiti / M.... se požaliti.
Po­etska slika gavrana u toj tužbalici jedna je od najuspjelijih koje su
dosad zabilježene: sestre u kući ne zatiču brata nego gravrana, koji
im krilom zatvara vrata kad odive u rod dođu / da im u rod doći ne da,
/ da ih gavran s vrata vraća. A kad gavran progovori, onda sestrama
saopštava jezivu „istinu“: Mil.... me je opravio / da kod mene rod
činite. Slika je zatim proširena dodatno prikazom sestara koje grle
ga­vrana i majke (čavke) koja napušta ognjište noseći i gavrana sa
so­bom da se s njime razgovara. I neupućenome će svakako biti ja­
sno da je riječ o antitezi (ne o prijateljstvu!) gavran – brat, kojom
je uspješno prikazana jedna porodična ugasa u kojoj majka i sestre
umje­sto brata i sina grle najužasniju među svim pticama u našoj
usme­noj poeziji. I još više: ta ptica ostaje njihov vjerni pratilac, tj.
do njih više ne može dospjeti nijedna radosna vijest. Stoga se i gla­
gol požaliti u stihovima koji su poslužili kao pogrešno polazište inte­
rpretatoru može protumačiti kao ražaliti se. No kako se god taj gla­
gol protumačio, kompletna pjesnička slika gavrana stoji protiv Šu­
tićeve interpretacije, ne samo u tužbalici o kojoj je riječ no u toj vrsti
pjesama uopšte. Toj interpretaciji i ne bismo posvetili ovoliko pro­
stora da nije dio vrlo opsežne studije o pjesničkim slikama u našim
na­rodnim tužbalicama.

184
Pastoralni motivi

Petar Đ. Stojanović spominje učestalost pastoralnih motiva u ža­lbe­

nim običajima Crnogoraca i Malisora. U to spada skidanje čaktara
ugi­ču kad umre domaćin kuće, osobito ako se njime gasi i loza, ši­
ša­nje konjske grive i repa, tuženje na gladi (katunu) prvi prvome izdi­
gu u planinu po sahrani (makar od sahrane prošlo i više od pola go­
160
dine). Ti pastoralni motivi našli su odraz i u tužbalicama. Među
pa­­storalne motive treba ubrojiti i mrčenje stoke, osobito ovnova koji
se pre­farbaju crnom bojom. Tihomir Đorđević, govoreći o šišanju
ko­nja i mazgi u antičkome svijetu i srednjem vijeku u znak žalosti
ka­zu­je kako „koliko je meni poznato o šišanju konja i drugih teglećih
161
živo­tinja u znak žalosti u nas nema zabeleženih podataka“. Crno­
go­rske tužbalice, međutim, svjedoče i o tome običaju, poput ove tu­
žba­lice žene za mužem:

Konja ću ti nagrditi,
od inata!
Grivu ću mu ošišati,
ne daj, zlato!
Crne kite udariti,
crni nade!

Konj se i inače nerijetko javlja u starijim tužbalicama (dok je bilo ko­

nja­nika), npr. Ni na konju ni na sedlu, // no sve nebom i oblakom, kaže
je­dna tužilica za mlade ubojnike poginule na Bardanjelu kako su se
vra­ćali kućama.
Iako je u pitanju metafora, kao pastoralni motiv mogao bi se donekle
smatrati i stih Lele nama bez čobana! kojim su njeguški Erakovići
opla­kivali Njegoša na kotorskome pazaru. Čoban, katun, planina česti

160 Viđeti više o tome u: Petar Đ. Stojanović, n. d., str. 176.

161 Tih. R. Đorđević, „Šišanje u žalosti“, Glasnik Skopskog naučnog društva, Odeljenje dru­štve­
nih nauka, III/1, Skoplje, 1928, str. 345.
185
su motivi nekadašnjih tužbalica – iz vremena kad je stočarstvo bilo
glavno zanimanje. Ranije su navedeni stihovi današnje tužilice iz
Ko­lašina Milice Milošević koja je u svega nekoliko stihova uvela ne­
ko­liko pastoralnih motiva: Šta doživlje Sinjavina, // niđe nema čo­ba­
ni­na, // nit buljuka ni čaktara, // planina je ostarala, // ko da vrele su­
ze lije, // oh do Boga grota li je! (...) Tu su danas katuništa, // od koliba
ni­đe ništa.
Zahvaljujući ljubaznosti Senade Đešević, koja nas je obavijestila o
mu­slimanskim tužbalicama plavsko-gusinjskoga kraja, znamo da je
u tim tužbalicama pri redanju, tj. tuženju za viđenijim muškarcem
ko­rišćena u pripjevu imenica ogičina (u vokativu, naravno, ogičino).
Ogič ili ugič, kako u kojem kraju, bio je ovan predvodnik. Simbolika
je sa­svim jasna. I inače su ovce vrlo često spominjane u tužbalicama:
kao ovce bez čobana! ili Moj čobane od ovaca! ili kao ovce u plandište.
I ta­ko dalje.

186
Kolo

Kolo je stalni motiv u tužbalicama. Porijeklo vodi od nekadašnjega

tu­ženja u kolu ili makar okupljanja oko groba ili pokojnika kao u
kolu. Običaj je iščezao u Crnoj Gori tokom XX vijeka. N. Šaulić opi­
suje kako je prisustvovao na skupovima u saborne dane kad se žene
uhvate u kolo, po nekoliko kola čak, i otpočnu tužbalicu – po­dsta­
knute veseljem drugih kola u kojima igraju momci i đevojke. U tim
162
slu­čajevima vesela kola se zaustavljaju. Evo kako opisuje kolo na
Cetinju oko groba nekadašnjega kapetana Laza Delje Jovan F. Iva­
ni­šević: „Bjehu već počeli zobati panahiju i piti posmrtnu rakiju,
kad se narod razmače: napravi šuplje kolo po sredini na groblju.
Onda izidoše dvije tužbalice. Prva bješe krupna, visoka žena, jaka i
bo­leća glasa. Koračaše lagano, ali povišijem korakom. Lijevu ruku
pru­­žila preko prsi, pa dočekala šakom na desnoj sisi lakat desne ru­­­ke.
Desnom šakom se podnimila ispod desnog uha. Za svakijem ko­ra­
kom se poginjaše i isrpavljaše. Ona počinjaše tužeti. Žalopojnu pje­
smu stvaraše sama, i to prva dva stiha ona, a drugarica joj za njom
dva druga dalja stiha u početku, a docnije ponavlja prve stihove sa
ne­kijem dodatcima nadimaka. Druga za njom je koračala istijem na­
činom, samo kad bi se prva pri krakanju poispravila, druga se na­
163
ginjala, te je izgledalo kao kakvo spuštanje i dizanje.“ Kolo je tako
našlo odraz kao motiv tužbalice: Pa okreni naokolo, / tužno ko­lo! ili
Što se kolo okupilo, / crno kolo! ili A što će ti kolo ovo, / diko sine! ili
Pod borom se kolo vije ili To se kolo okupilo / naopako. I tome sli­čno.
Međutim, kolo nije uvijek odraz tužnoga pjevanja u kolu ili oku­­plja­
nja oko groba ili odra nalik na kolo. Ono je nekad uvedeno kao povod
za kontrastiranje nekadašnjega veselja u kolu i aktuelne ne­sre­će: Đe
se prije kolo vilo // tu se sada čavke viju.

162 Novica Šaulić, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. XXIV–XXV.
163 Jovan Fil. Ivanišević, n. d., str. 629.

187
Osim u literaturi najčešće citiranoga paštrovskoga tuženja u kolu,
ko­je je opisao Vuk Vrčević, tuženje u kolu javlja se, kako rekosmo, i
o sa­borima oko crkve u svečane dane. Nije, odmah da naglasimo, u
ta­kve dane bilo obavezno tuženje u kolu, no ističemo da se i u tim
prilikama tako moglo tužjeti. Jedan tekst s početka XX vijeka ova­
ko opisuje to tuženje u kolu: „Za umrlijem žali se i na zborovima
oko crka­va i to na ovaj način. Uzme se kapa umrloga pa se nakiti sa
crnom svilom i kada se vrši služba Božja o kome velikom prazniku,
onda žene iz kuće umrloga dođu na jedno mjesto, uzmu onu kapu
na kri­lo i onda je okreću s tužaljkom. Oko njih se uhvati kolo žena te
sve plaču, a koja umije tužjeti uljeze u kolo pa tuži ili nabraja vrli­ne
i zasluge pokojnika. Na više mjesta vidio sam gdje su donijeli foto­
grafiju i prstenje pokojnika, te na tome tuže. Dok se je oružje nosilo,
bio je običaj donijeti džeferdar ili srebrnu kuburu umrloga, pa na
tome tužjeti; za to se često i danas čuje u narodu kletva: ‘Kukala ti
ma­jka na oružju!’ Često se dogodi, da se bližnja svojta bije šakama u
prsi za umrlijem, ali je taj običaj sve rjeđi i gotovo da će sasvim ne­
164
stati.“ Ovaj opis odnosi se na neki kraj u Hercegovini. Ali se on ni
po čemu ne razlikuje od istih događaja u nekadašnjoj Crnoj Gori. U
ve­zi s time treba istaći i jednu važnu napomenu. Kad se u literaturi,
oso­bito starijoj, govori o Hercegovini, vrlo često se tu podrazumijeva
(a nekad se isključivo na to i misli) na śeverozapadnu Crnu Goru, tj.
onaj njen dio koji se tradicionalno smatra hercegovačkim. Međutim,
i oni krajevi koji gravitiraju Crnoj Gori, a nijesu danas njen dio, poput
Tre­binja, Gacka i Nevesinja s okolinom čine kulturološki kompaktnu
cjelinu s crnogorskim krajem. Ili su je bar u bliskoj prošlosti čini­li. Sto­
ga kad se kaže da se hercegovačka tužbalica razlikuje od crnogorske,
tre­ba izuzeti taj dio Hercegovine – Trebinje, Gacko i Nevesinje, jer
tu­žbalice skupljene u tome kraju, kao i pogrebni običaji uostalom,
ne­maju nijednu bitnu razliku u odnosu na one skupljene u Crnoj

164 Toma A. Bratić, „Pogrebni običaji“, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, XV, Sarajevo, 1903, str. 401.
Go­ri. Razlika nema ni u jeziku (kao što ih bitnih nema ni među go­
165
vo­rima tih krajeva), ni u motivima, ni u strukturi, ni u formi itd.
Da se te trebinjske, gatačke i nevesinjske tužbalice zbilja razlikuju
od he­rcegovačkih, lako je zaključiti na osnovu analize mostarskih
tu­žbalica (riječ je o pjesmama pravoslavnih tužilica) koja je takođe
166
da­ta početkom XX vijeka, ali i ostalih hercegovačkih tužbalica koje
167
su kasnije analizirane.
Za tuženje u kolu, a samim tim i za motiv kola u tužbalicama, nije
te­­ško pretpostaviti da je prilično staro. Vido Latković podśeća na ko­
la uklesana u nekadašnje stećke. „Način je svakako starinski. Kola
ukle­sana na nekim stećcima jamačno predstavljaju ovo ‘tužno kolo’
168
o ko­jemu Vuk govori.“
Miodrag Maticki kaže: „Crno kolo, žalostivo kolo, žalno kolo ili kolo
na­opako deo je kulta mrtvih oko pogrebnih i posle pogrebnih sve­
ča­nosti, sa magijskom ulogom da zaštiti mrtvog od zlih duhova i
de­­mona. Po nekim izučavaocima pogrebnih običaja, naopako ko­lo
bilo je i jedan od načina da se mrvi ograde, kako se ne bi pri­di­gli i
169
po­vampirili.“ Ako je tu ulogu kolo imalo u nekadašnjim tužba­li­ca­
ma, one što su sačuvane od početka XIX vijeka naovamo, čak ni one
s postojanim tuženjem koje su zasigurno starije od bilo kojih zapi­sa­
nih, ne čuvaju ni u čemu to vjerovanje.

165 Upor. tužbalice iz Gacka i Nevesinja koje su publikovane u citiranome Bratićevu radu.
166 Viđeti: Vlad. Ćorović, n. d., str. 599–601.
167 Viđeti: Ljuba Simić, „Tužbalice (‘jaukalice’) u Bosni i Hercegovini“, Rad XI-og kongresa Sa­
ve­za folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom 1964, Zagreb, 1966, str. 315–322.
168 V. Latković, n. d., str. 169.
169 M. Maticki, n. d., 11. O mrtvačkom kolu viđeti i Ljubica S. Janković, „Igranje za mrtve u Ju­
go­slaviji“, Zbornik za društvene nauke, 36, Matica srpska, Novi Sad, 1963, str. 49–52.
189
Svadba

Svadba je vrlo čest motiv crnogorskih tužbalica.

Motiv svadbe ima dvije glavne funkcije.
Primarna je da se pri obraćanju pokojniku u tužbalicu uvedi i pre­
tho­dno umrli. Njome se postiže ono što se inače postiže pozdravima
umrli­ma po pokojniku za kojim se tuži. Tužilica tužeći za pokojnikom
ku­pi kitu svata na onome svijetu i svakome pokojniku daje funkciju
ko­ja mu po pripada – stari svat, barjaktar, kum, đever, vojvoda, prvi­
jenac itd. Tako npr. snaha tužeći đevera u tužbalicu uvodi prvo svo­
ga ranije preminuloga sina pitajući đevera je li ga oženio, a zatim i
svo­ju braću preporučuje đeveru da ih zove u svatove:

E no ću te, dome, pitat:

Jes’ ženio Radovana?
Ja sam tebe Raka dala!
Jesi l’ biro prijatelje,
sprema tebe!
E kad staneš svate kupit,
ja kukala!
zovi braću onu moju,
svu petinu!
Svaki će ti rado poći
u svatove!

Slična je tužbalica i jedne majka za sinom:

No pokupi kitu svata,

sve momaka ubojnika,
sve junaka po izboru!,

190
a zatim je uvela veliki broj pokojnika kojima je podijelila svatovske
činove.
Sekundarna mu je funkcija kontrastivna – pokajanje kao tužna sva­
dba. Nekad se za mladoga preminulog momka kaže nevjesta mu crna
zemlja. Isto i za đevojku mladoženja crna zemlja. Snaha tužeći mla­da
đevera pita ga je li to svadba njegova:

Ovo je li svadba tvoja,

moj đevere, oči moje!
S kim ću svadbu dočekivat?
Braća su ti na megdanu
junačkome!
Roditelji ostarili.
Ne mogu ti svadbu tvoju
dočekati, moj đevere!

Kontrastirajući pjevanje i tuženje i svadbu i žalbu jedna majka u tu­

žba­lici kaže:

Da je pjesma ili svadba,

pa da majka sina ženi,
da veliki ratluk čini,
bi se mene dosadilo,
moj u malo razgovore!

Ili u jednoj slovenskoj antitezi tužilica odgovara:

Svadba nije, slava nije,

crna slavo!

Osim toga svadba i svatovi se spominju npr. u funkciji kićenja odi­je­la

i stasa pokojnika. Ali je ta funkcija manje bitna u odnosu na pre­tho­
dno spomenute.

191
Mirko Barjaktarović ističe da „u Gornjem Polimlju na kući umrloga
je­dinca ili jedinice istakne se crni barjak, a na grobu se sadi bor. Umrlu
de­vojku obuku u novo odelo, a jedan momak u pogrebnoj pratnji no­
si preko ramena komad belog platna (onako kao što o svadbi nosi
de­ver). U glasnom naricanju za ovim pokojnicima figurativno se na­
gla­šava da je to njihova ‘crna svadba’, ‘crno kolo’ i da je to ženidba
(odno­sno udaja) za crnu zemlju. Prvih dana posećivanja njihova
gro­ba nekako se oko njega napravi kolo.“ Isti autori veli da u Boki
„umrlu devojku opremili bi kao za venčanje: obukli joj belu haljinu,
170
a na glavu stavili beli veo.“ Taj je običaj znatno širi od Boke. Crni
ba­rjak kao obilježje posljednje muške „tužne svadbe“ u kući javlja se
i kao čest motiv u tužbalicama:

U domu ti ništa nema,

ni kamena studenoga,
samo mlada udovica,
kuka kano kukavica.
Kuću ti je zacrnila,
od crnila od šljemena,
od šljemena do temelja,
s barjacima okitila,
pa kad gođe vijor duva,
barjak ti se crni ljulja
te vrijeđa svima rane,
rane, brate, bez prebola,
bez lijeka dovijeka!

170 Mirko Barjaktarović, „Običaj sklapanja ‘braka’ sa mrtvacem“, Glasnik Etnografskog insti­
tuta, SANU, XXXIX, Beograd, 1990, str. 98.
Zagrobni život

O doživljaju zagrobnoga života u tužbalicama već je ponešto rečeno.

Zagrobni život prikazan je u crnogorskim tužbalicama dvojako – opre­
čno, čak i u jednoj istoj tužbalici. To je svijet tamnila, kuća bez pe­
ndže­ra, u njoj nema sunca, u njoj zmije oči piju i legu se akrepi. Dru­
ga je slika prividne svjetlosti, u kojoj se pokojnik sastaje s prethodno
umrlima i nastavlja život slično onome kako ga je živio na zemlji.
Po­zi­vajući se na Veselina Čajkanovića da „kad čovek umre, njegova
duša vezana je neko vreme (obično kakav simvoličan broj godina, na
pri­mer sedam) za grob, ali njen krajnji cilj je da dođe u to carstvo i tek
171
tu nađe mir“ , Vidaković-Petrov saopštava da put duše „obuhvata
dve etape: prvo prelazak u podzemni svet (i boravak u njemu dok se
te­lo ne raspadne), a zatim prelazak u carstvo mrtvih koje se nalazi na
nebu. Zadatak pogrebnog obreda je da obezbedi prelazak pokojnika
iz boravišta živih (kuće) u privremeno boravište mrtvih (grob), da bi
njegova duša kasnije mogla preći u carstvo mrtvih (gde je dočekuju
172
preci).“ U svijesti tužilica s kojima smo razgovarali, a naglasimo da
je među njima bilo i izuzetno starih i izuzetno talentovanih, zagro­
bnoga života nema. Ipak, on postoji u njihovim tužbalicama. Slušali
smo to više puta. No ni u tima koje smo slušali ni u onima koje smo
pro­čitali nijesmo mogli prepoznati ono što su Čajkanović i s po­zi­
vom na njega Vidaković-Petrov naveli kao tipično za put duše. U
crno­gorskim tužbalicama duša se eksplicitno ne spominje. U njima
je pri­kazan život poslije smrti, bilo kao tamno boravište tijela, bilo
kao novi život s umrlim precima i srodnicima. Dakle, prisutan je u
nji­­ma i jedan i drugi vid, ali nikad se jedan ne prikazuje kao nasta­
vak drugoga.
Nije nam namjera da opovrgavamo Čajkanovićevo mišljenje. Za tako
nešto nemamo ni kompetencija. Samo konstatujemo faktičko stanje

171 Veselin Čajkanović, Mit i religija u Srba, Beograd, 1973, str. 251.
172 K. Vidaković-Petrov, n. d., str. 53–54.

193
u crnogorskim tužbalicama. U onima koje smo analizirali za potrebe
ovoga rada bjelodano je da se uvođenje onostranoga javlja uglavnom
iz ovih razloga: ili kao lažna nada i utjeha, koje će tužilica sama na­
j­češće u narednim stihovima raspršiti (što potvrđuje njihovu nevje­
ricu u zagrobni život), ili kao način da se u pjesmu uvedu i ranije pre­
mi­nuli (bilo da je riječ o srodnicima pokojnika bilo tužilice), ili da se
naglasi pustoš koja je ostala za pokojnikom, odnosno da se istakne
ko­ntrast u porodici prije i poslije njegove smrti, ili da se istakne dru­
štveni značaj porodice čiji je član preminuo. Time se uglavnom za­
vrša­vaju razlozi za uvođenje svijeta mrtvih.
Da u crnogorskim tužbalicama nema ciklusa svijet živih (na zemlji)
– pre­lazni svijet (u zemlji, u grobu) – svijet mrtvih (na nebu), svjedoči
či­­nje­nica da se vrlo često umrlome još prije sahrane tužbalicom ka­
zu­je ko će ga sve dočekati kad stigne „u tu svoju kuću novu“, ko će
mu se obradovati, ko će mu liječiti rane i sl. Da je taj „prelazni svi­
jet“ do­življen kao svijet raspadanja tijela, svijet čekanja da duša na­
stavi život, tužilice ne bi mogle davati takve poruke umrlome. Da­kle,
stvarne svijesti o životu poslije smrti kod crnogorskih tužilica ne­ma.
Ali motiva zagrobnoga života ima itekako. No on (barem od XIX vijeka
naovamo, otkad imamo zabilježenih tužbalica) nije ništa drugo do
relikt pradavnih vjerovanja, naslijeđeni motiv koji je dobio sasvim
drugu svrhu i izgubio vezu s onim što je vjerovatno prvobitno značio.
Lasta Đapović kaže da se „tužilice obraćaju umrlom, i to nije samo
pe­snički postupak, već ubeđenje da ih on, iako ne može odgovoriti,
ču­je. Štaviše, živi se obraćaju pokojniku izražavajući, između osta­lo­
ga, svoju brigu za njegove telesne potrebe.“ Obrazlažući dalje, s po­
zi­vom na Tihomira Đorđevića, autorica ističe da se smrt i umiranje
u na­rodu ne spominje već se upotrebljavaju „sinonimi“ rastati se s
du­šom, ispustiti dušu, te konstatuje: „U tužbalicama ovih sinonima
go­tovo da nema, što ukazuje na jedno, unekoliko, drukčije shvatanje
smrti, veoma staro, kritikovano u XVIII veku kao mišljenje o ‘te­le­
173
snosti duše’.“ Nema međutim osnova da se tužbalica tumači drukčije
173 Lasta Đapović, n. d., str. 128.
od bilo koje druge pjesme, usmene ili autorske. Mi ne možemo da­
nas znati jesu li prvobitne tužilice vjerovale u to da ih mrtvi čuju, ali
im ne mogu odgovoriti. Patrijarhalna Crna Gora bila je puna pra­zno­
vjerja, no takvo praznovjerje nije zabilježeno. Vrlo je moguće da su
prvobitne tužilice dozivale mrtve iz ubjeđenja da ih čuju, ali im ne
mo­gu odgovoriti. No nijedna zabilježena tužbalica ne daje nam ma­
te­­rijala za tvrdnju da tužilice vjeruju da je njihova pjesma zapravo
di­jalog s nijemim sagovornikom. One same raspršuju tu iluziju. Ni­
jedna tužilica s kojom smo razgovarali ne vjeruje u to. Takvo tu­ma­
če­nje pjesme bilo bi jednako utemeljeno kad bismo tumačili recimo
da su žene koje su pjevale opštepoznatu pjesmu o plavome zumbulu
i ze­lenoj kadi vjerovale u razgovor biljaka. Usmeni pjesnik možda ne
zna što je personifikacija ili kakav drugi stilski postupak ili sredstvo,
ali zna svrhu koja se tim sredstvom ili postupkom postiže. Što se pak
„tje­lesnosti duše“ tiče, pitanje je to koje zahtijeva širu antropološku
ela­boraciju, koja je izvan kompetencije ovoga autora. No ono što sa
sigurnošću možemo tvrditi jeste da zabilježene tužbalice (ogra­ni­ča­
vamo se na crnogorski kulturni prostor) možda sadrže kakav re­likt
to­ga vjerovanja, ali nema osnova za tvrdnju da oni koji ih pjevaju u
174
to vjeruju. Stoga se na „tjelesnost duše“ u njima danas ne može gle­
175
dati drukčije no kao na jednu od pjesničkih slika. Uostalom, Špiro
Ku­lišić izričito kaže: „Ali ono što u nas nije običaj, to Morlaci rade u
ovim trenucima žalosti; govore, naime, mrtvacu na uho dajući mu
176
naročite poruke za onaj svijet.“ Tome u prilog ide i običaj u pojedinih
174 To potvrđuje i analiza Danila Radojevića: „U cijelom zabilježenom dijelu crnogorskih tužbalica,
jasno se vidi da tužilice nijednog trenutka ne vjeruju u sopstvenu iluziju jer je ona uslovna, privid
realnosti koji tužilice stvaraju da bi se mogla ostvariti pjesma-tužbalica, đe se vidi trag ranijeg
vjerovanja u sjedinjavanje pokajnice s duhom umrloga.“ – Danilo Radojević, n. d., str. 7.
175 Niti je svako vjerovanje u vezi s mrtvima našlo odraza u tužbalicama niti se u svakoj ne­
o­bičnosti u njima mora tražiti trag kakvoga vjerovanja. Milka Jovanović navodi npr. ka­ko je
vjerovanje u Gornjem Polimlju da, ako majka poslije smrti jedinoga đeteta ne može zatru­
dnjeti, raskopaju grob đeteta, pomjere sanduk i opet zatvore – kako bi ostala trudna. Milka Jo­
va­nović, „‘Sastanak’ sa pokojnikom“, Glasnik Etnografskog instituta, XXXIX, SANU, Beograd,
1990, str. 92. Odraza toga vjerovanja u tužbalicama nema. Ne treba smetati s uma da su tu­
žba­lice ipak samo pjesme!
176 Špiro Kulišić, „Iz putopisa Alberta Fortisa“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija,
nova serija, XIII, Sarajevo, 1958, str. 96.
195
 177
naroda, ne i Crnogoraca, da se za gluhima ne nariče.
Evo nekoliko stihova da potkrijepe ono što je ovđe rečeno o slici za­
grobnoga života u crnogorskim tužbalicama. Tužilice se često mrtvi­
ma obraćaju kao da su živi, svjesne uzaludnosti te apostrofe:

Što te u dom udovice,

kano zmije nesprimnice!
Udovice u rod poći,
no ne dajte, mlada braćo,
oštre sablje dovatite,
prijatelje susretite,
s njima svađu učinite,
mlade ljube povratite!

Ovakvi stihovi ne moraju biti odraz bilo kakva vjerovanja ni isticanja

žalosti. Oni mogu biti i upozorenje na društvenu osudu mladim udo­
vicama i njihovu rodu, odnosno preventivni prijekor ukoliko se vrate
u rod. Nekad su samo opšte mjesto, kad prikazuju susret mrtvih i do­
čekivanje svježih pokojnika od strane ranije umrlih te svje­sna ilu­zija o
tome kako će oni raniji liječiti i paziti pridošle:

A ne žali mlada Vlada

i deliju Anđeliju,
Anđa će ga potražiti
i vinom ga uslužiti,
a rane mu ublažiti.

Osim toga oslikano je kako sestrinska ljubav, u usmenoj književnosti

pri­kazana kao najjača, ne jenjava ni u zagrobnome životu.
Zagrobni život kao tamnica, ništavilo, kao zmijski stan:

E je ovo Vidovdanak –
sad najviše guje mile!
177 Viđeti: Vojislav M. Đurić, n. d., str. 43.
 U kuću će tvoju doći!
U kose ti umiljeti!
A nemoj se bezumiti
da je došo Petrovdanak!
da je snaa jedinica
da namješta kosu tvoju!

Takav može biti prikazan i nizom retoričkih pitanja:

Dobro jutro, zlo mi jutro,

Ivo brate!
Sestra ti je uranila,
sestri lele,
da te pita i pripita
sestra crna:
je l’ ti mučna tamna kuća,
kutnji rode,
je l’ ti teška crna zemlja,
sestra crna,
i kamena mučna ploča,
kam mi u dom,
je l’ ti kako bez stramaca,
rano brate,
je l’ ti zima bez jorgana,
o moj Ivo!
Piju li ti zmije oči,
moje oči,
trune li ti kruta snaga,
mladi brate!
Je l’ ti samu neobično,
197
 moje sunce,
bez sestrina milovanja,
moj milosti,
bez bratskoga razgovora,
bratska falo,
bez ponuda i bez kuće,
kutnja diko!

Iako je u nekim tužbalicama zagrobni život prikazan kao mjesto u ko­

me će raniji mrtvi liječiti pridošle, kako je gore pokazano, ima i onih
koji zagrobni svijet prikazuju kao mjesto u kojemu sve ostaje oka­me­
njeno u onome obliku u kojem je pokojnik napuštio ovaj svijet:
No se sestra jadna boji
da te otac poznat neće.
Na tebe mi grdne rane:
lice krvlju umrljano,
vite noge podlomljene,
grane ruke sakršene.
A otac ti ostario,
oba oka izvađena,
jadujući, kukajući,
tebe, brate, pominjući.
Navedeni stihovi su iz tužbalice za ocem i bratom koji je ranije po­gi­
nuo. Kao što se vidi, bratove su rane ostale neizvidane, a otac koji je
na ovome svijetu oslijepio plačući za jedincem neće progledati ni u
za­grobnome životu.
S druge strane, evo i stihova koji grob prikazuju kao mjesto u kojem
se spajaju smrću razdvojeni, u kojem su rane zaliječene, u kojemu je
po­stojana snaga momačka i ljepota đevojačka:
Uzmi vranca pusta tvoga,

198 ela, sine!

 Baci mu se na ramena,
zlatna turo!
Pa se mani krajevima
ka zvijezda nebesima!
Traži braću i drugove,
sve birane sokolove,
koji su nam izginuli!

ili
No će ti se sestra molit –
pozdravi nam dobro naše
izgubljeno!
Nać ćeš tamo dobra dosta,
oćeš, Kole!
oj đedove – vitezove!
i stričeve – sokolove!
i glasitu braću tvoju,
nama lele!

ili
Grade Anđo đevojački!
Al’ se dugu jadu bojim,
ako odeš varoš Peći,
kod tvog brata milostivog,
tamo društva ima mnogo
i momaka biranika,
oće zeta izbirati,
oće tebe udomiti,
pa ćeš mi se začamati
spremajući svatma dare.

199
Prijekor mrtvima

Opšte je mjesto u tužbalicama izricanje prijekora mrtvima. Da su tu­

žilice potpuno svjesne svoje stereotipne uloge prekorijevanja mrtvih,
fiktivnoga dakako, neka potvrde ovi stihovi:

Ja sam davna brojilica,

a junačka korilica,
koja korim mlade momke
i još kutnje starješine.

U navedenim je stihovima istaknuta jedna od stalnih funkcija pri­

je­kora pokojnika, obično mladih, a to je što se ostavili svoje domove
pri­je roka, što su ostavili ucvijeljene majke i sestre, nekad i mlade
udo­vice i sitnu đecu. Evo nekoliko takvih:

Brzo majku zaboravi,

zašto, sinko!

ili

Zar ti, sine, zazor nije

đe ti majka samorana,
đe đevojka isprošena,
pa će poći za drugoga!
Ne daj, srećo, sramota je,
koriće te društvo tvoje!

ili

Radojica, Milivoje,
okrente se oko sebe!
Pogledajte majku vašu
samoranu, samojadnu

200
 kako vi se ojadila
i savila na toljagu.

ili

A što si se oglušio
zorna bratstva i plemena,
braće tvoje i sestara,
ej sestara kukavica,
znaš, Mirašu!
a i tvoje širevine,
tvoje krute imovine!
E sve ti je opušćelo,
ne zove se ništa tvoje!
Zazor ti je i sramota,
o Mirašu!

ili

Zar vam, đeco, žao nije –

sad će ura od rastanka! –
na žalosne roditelje,
na slobodnu domovinu
za koju ste glave dali.

Takvi su i ovi stihovi majčine tužbalice prilikom prijenosa kostiju sina:

Sad se, sine, opet spremaš

da ostaviš tužnu majku,
a na kuću tešku manu –
da je kuća utrenička,
da je kuća istražnička,
da su sestre bezbratnice!

201
Nekad se mrtvima upućuje prijekor što im oružje i konj rđavi ili ga
dru­gi nose i jašu. Takvi su recimo:

Braćo moja, željo moja!

A kamo vas? Ne bilo vas!
Đe su divne glave vaše!
Đe su srca Obilića!
A kud su vam zorni ati!
I oružje śajno vaše,
kukaj, sestro!

ili

A kud će ti pusta sablja,

ko će ti se s njome zorit!
Kud će perje i ordenje,
perjanice roda moga!

ili

No bih brata ukorila

najstarijeg, najmilijeg.
U tebe je svilen barjak,
moj delijo barjaktare.
Kuđe ti se barjak đede,
otpala ti desna ruka!
Ostade ti pusta džida,
bez barjaka barjaktare,
kao ovce bez čobana!
Zar ti zazor brate nije,
razviće ti vijor barjak,
odnijeti u planinu,

202
 tamo njemu mjesto nije
no u tvojoj desnoj ruci.

Vrlo često se ranije preminulima ili poginulima upućuje prijekor što

uzimaju sebi bliske članove porodice. Tako tužilica kori oca, majku
ili đe­da, babu poslije čije smrti nedugo umru đeca ili unučad i sl.
Pri­je 4-5 godina zabilježili smo jednu tužbalicu u kojoj tužilica kori
ba­bu, svoju snahu, koja je nakon godinu dana sebi uzela unuka, tu­
ži­ličina bratanića (umro je godinu poslije nje):

Što učinje, Bose moja,

Bog ti ruke osušio
kad mi moga Vlada uzet.

Takvi su i ovi:

No ću brata prekoriti.
O moj brate, cio rode!
Nefala ti na sarodstvu,
na sarodstvu i bolećstvu,
što se često ti doklanjaš
do žalosna roda moga,
tako divnu braću grabiš
i sve biraš po izboru!
Zar ti malo braće bješe,
a tri brata uzorita
i tri mlada bratanića!

Vjerovanje da mrtvi vode žive održalo se i do danas u nešto mo­di­fi­

kovanoj formi. Riječ je naime o vjerovanju da će u kući đe za go­di­nu
umre dvoje umrijeti i treći član porodice. Evo još primjera o po­ko­jni­
cima koji su sebi ugrabili članove svojih porodica:

203
 - Moj đeveri, osobnici,
iz mog doma utrenici
i pred četom narednici!
Dobro ste se utoplili,
sebe brata ugrabili;
- Pa te neću ni žaliti,
žao si mi učinio
što mi brzo sestru uze;
- Žao si mi učinio,
znaš li, đešo!
Zašto pruži duge ruke,
moj đevere!
te premami brata sebe,
kuku, zlato!;
- Moja Mašo, sestro divna,
za inat te žalit neću!
Dobro si me prevarila,
braću moju ugrabila!

Prijekor se nekad upućuje i zbog toga što je pokojnik zatrajao, što

se ni­je vratio u život nakon mnogih molba izrečenih u prethodnim
tužba­licama:

Ja ću tebe prekoriti
što si mi se začamao,
što mi se oglušio,
radi Boga!
Al’ si našo bratstvo kruto,
pa su mi te dočekali
i rane ti izvidali!

204
 No su rane po nemjestu –
od tih rana vida nema,
kamen mene!

Prijekor je uobičajen i zbog toga što se pokojnik nije suprotstavio

smrti, što je nije savladao, nju ili neprijatelja od kojega je poginuo:

Što s’ od smrti ne otrže,

kam da mi je!
ljudskom snagom, mudrom glavom,
kmetska diko!
ili sabljom ne odbrani,
britka sabljo!

ili

Ja ću tebe prekoriti!
A đe ti je glas junački!
Đe ti biše hitre ruke
i oružje partizansko!
A što, Bajo, ne dočeka
te četnike – krvoloke!

Bitno je istaći da nijedan od opisanih prijekora nije stvaran niti je

izre­čen u funkciji prijekora. Njime se ili ističe nesreća, žalost, pra­zni­
na, ili se koristi kao povod za spominjanje načina na koji se pokojnik
„pre­stavio“, ili je to još jedan način za pohvalu pokojnika, ili se više
fu­nkcija spoje u jednome prijekoru poput onoga uspjelog stiha bez
ba­rjaka barjaktare itd.
Tužilica nikome od onih za kojima tuži za života ne bi izrekla javni
prijekor. Ona tuži za zaslužnima, za onima što se ne kore. Stoga po­
ne­kad to i u tužbalici naglašava iako zna da niko od prisutnih nije mo­
gao pogrešno shvatiti njezin prijekor. To potvrđuju stihovi poput

205
 Još te oću prekoriti
iako je i sramota
da te kore mrtve žene.

Ili mnogo uspjeliji:

Aoh jadna, kud sam zašla,

ja kukala!
Mnogo rekoh e ne mogoh
od žalosti!
Ja te žalim, a ne korim,
znadi, kume!

206
Prijekor živima i izricanje
moralnoga suda / osude

Već je rečeno da tužilica samo fiktivno kori mrtve. I to one koje ne

bi za života nikad javno ukorila. Jer se za onima što zaslužuju ja­vni
prijekor i ne tuži. Koliko je prijekor mrtvima fiktivan, toliko je prije­
kor živima implicitan, osim kad su u pitanju mlade udovice i ljudi
ko­ji su prekršili moralne kodekse društva.
Evo jednoga implicitnoga prijekora koji je ujedno poslužio i kao po­
hvala pokojnicima za kojima se tuži. Tužilica tuži za rodom i domom
isko­panim u bojevima:

Ja ću kukat kukavički,
a zazor mi, mislim, nije
tebe žalit, srećo divna,
divan si mi, snago, bio,
bio divan i zavidan!
Da si išo po potoka
i da si se kriti stio,
ne bi nama poginuo!

Sličan je tome i implicitni (preventivni) prijekor zaove snahi i nje­zi­

noj rodbini, tužeći mrtva brata:

Kukaj, sestro, dovijeka

za delijom Milosavom!
Juče došli prijatelji,
znaš li, Mile?
Pa se duga jada bojim,
učiniće prijevaru,
povešće mi milu snau.

207
 Kud će tvoje zmije dvije,
a ko će ih podizati,
strica nema, brata nema,
kuku, brate, dovijeka!
Al’ se nadam u rođake!

Drugačiji je otvoreni prijekor mladoj udovici, za koju se sumnja da će

osta­viti dom i udati se, sadržan u ovim stihovima:

Što se mičeš po krajeva,

nesretnjice!
Ka da si se napučila
na (ime muža)
Stra me ćeš ga zastiđeti,
ne ni da Bog!
Da mu kuću ne ostaviš,
dovijeka!
Da mu đecu ne otuđiš,
sreću svoju,
da vajkaju po drumova
i putova
bez obadva roditelja,
ne ni da Bog!
Da su vjetru na pometu,
a svijetu na izmetu!

Nekad tužilica, koja inače pjesmom nerijetko rasplakuje porodicu,

kori pojedine članove ožalošćene porodice da se čvrsto drže u žalo­
sti. Takav je prijekor jedne tužilice svome ocu da se tvrdo drži na bra­
tovu pokajanju:

208
 Pa ću korit roditelja,
ti ne žali brata svoga,
brata tvoga siv sokola.
Sve si jade prve gledo,
a sve si ih pregorio. (...)
Junak, babo, sada budi,
s mrtvijem se njima diči!
Slični su i ovi stihovi:
Ne plačite, o đevojke,
rod ne čine roditelji,
no rod čine braća rodna
i od braće bratanići –
vi imate, Bogu fala,
i jednoga i drugoga!

Ili majka u tužbalici za sinom koja tješi i sebe i svoje kćeri, poko­jni­
kove sestre:

Al’ nijesu bezbratkinje,

a ni majka samorana.
Sin mi dio ostavio,
osto mi je sin od sina,
a sestrama bratanića.
Ima roda od dooda!
Kad odive u rod idu,
nećete se zaklanjati,
ne za drvo ni za kamen,
no imate bratanića,
mjesto brata s njim se kleti,
naoditi majku vašu!
209
U vezi je s prijekorom živima i izricanje moralnoga suda ili moralne
osu­de u tužbalici. Žena tužilica potpuno je slobodna izreći sud, ute­
me­ljen dakako, bez ikakava straha od bilo čije odmazde jer je ona
za­štićena i „od roda i od doma“, tj. štiti je ne samo muž i brat no cijelo
bra­tstvo muževo i rodbina. No i kad ga izriče, ona će to izreći biranim
ri­je­čima, bilo da je u pitanju prijekor bilo da je u pitanju kletva. U prvo­
me slučaju gledaće da upotrijebi eufemizme ili alegoriju; u drugome
slu­čaju opet biranim riječima biće bespoštedna. U takvu izricanju
su­da i osude, koji se sluša i pamti, Petar Đ. Stojanović naslućuje (kad
je u pitanju Crna Gora i śeverna Albanija) „daleki odjek matrijarhata
178
i re­likt toga oblika društvenog uređenja u društvenoj svijesti.“ Ta­
ko će tužilica o jednome od policije ubijenome mučki (u Bijelome Po­
lju 1921. godine) reći:

Pa ćeš naći dična brata,

pod ljutijeh osam rana,
što zadobi od nebraće,
Bog ih kleo!
O, iz tmuše, iznenada,
stid ih bilo!

Ili jedna sestra s Velestova koja je tužjela brata kojega su ubili četnici:

No ti groba raskopaše,
crne oči izvadiše –
prije nego ljute guje!
Mrtva mi te nagrdiše,
sram ih bilo!

U jednoj tužbalici sestra tužeći brata kori snahu što se preudala i izri­
če moralnu osudu za njen čin:

Nevjesta se preudala –
ada kuda u tuđinu,
178 Petar Đ. Stojanović, n. d., str. 194–195.
 za jabanu na daljinu,
ne bi sestra ni žalila.
No za brata – za nebrata,
da je sestri više jada,
ja kukala dovijeka!

U tužbalici se nekad javno izriče i realni strah od života koji će nastupiti

nakon gubitka voljene osobe, najčešće to radi majka za sinom ili sestra
za bratom. Nekad je u tome javno iskazanom strahu prisutna i doza
prijekora živima. Evo i takvih stihova u kojima majka tuži dva sina:

Od petine sina mojih

vas najviše osobila
i nevjeste vaše dvije!
Pa se sada stara bojim
snaje će me ukoriti,
sinovi me oturiti,
vašu đecu odvojiti.
Udovice zloumnice!
U vezi s ovim odjeljkom može se spomenuti i nerijetko javno zavje­to­
vanje udovice svome domu da se neće vraćati roditeljima. Evo odlo­
mka iz jedne tužbalice mlade udovice (izgubila muža nakon godinu
da­na braka) tužeći muža i đevere:

Ja ću kući ostanuti,
s roditeljma vašijema,
kukat ću im pomagati,
moj kukanja dovijeka!

Navedena tužbalica otpočeta je žalbom za ugašenim rodom. To je

sigurno i jedan od prećutanih razloga što mlada udovica bez đece
osta­je u muževoj kući. Evo i još jednoga slična primjera. Novica Ša­u­
lić nije ostavljao napomene o tužbalicama koje je publikovao, ali na
osnovu cijele ove tužbalice može se razumjeti da je kao odgovor izriče
snaha zaovi koja je tužjela brata, njezina muža s kojim nije ima­la đece,
ali joj je ostao pastorak, muževo dijete iz prvoga braka. U tu­žbalici se
zavjetuje zaovi, odnosno mrtvu mužu:

Brata nemoj ni žaliti,

moliću te, moj zaova,
dio nam je ostavio.
Od sokola tić ostao,
pa ćemo ga podizati.
Ja se nadam u dijete,
oca neće pokoriti
nit mu ime naružiti.
Što govoriš, moj zaova,
da u đece majke nema
nego maću majkom zovu,
veliš maća tuđa majka,
tako joj je ime dato.
Kunem ti se, očiju mi,
neću đecu ostaviti
nego ću ih podizati
ka da sam ih i rodila
rad junaka Milisava (...)
Roditelje poštovaću.
Rad ajtara mrtvu drugu,
kuću neću raskućiti
no je više podizati.

Ova tužbalica je i odgovor na ustaljene, didaktičke stihove zaove u ko­

jima se maćeha naziva tuđom majkom.

212
Prikaz neprijateljske vlasti
u tužbalicama

Viševjekovna osmanska vlast na većem dijelu današnje crnogorske

teritorije ostavila je traga i u tužbalicama. Biće da je XIX vijek, kad
su vođene sve češće borbe, i one opšte – za uspostavljanje države i
pro­širenje teritorija, i one manje koje su uglavnom vezane za kakve
otmice i pljačke, tome ponajviše pogodovale. To najbolje potvrđuje
Vrče­vićeva zbirka. Turci su u njoj dušmani, peksijani, kleti, a odnos
pre­ma njima najslikovitije je iskazan u jednome stihu đe tužilica
hva­leći momčad kaže da su dobri momci – turkolovci. No tursko
juna­štvo se ne skriva jer se pogibijom od junaka neprijatelja ističe i
ma­rtirstvo žrtve. Uostalom, tako je od antičkih vremena.
Nakon I svjetskoga rata Turci će biti zamijenjeni Švabama, a Turska
Austrijom. Zamjenom turski sa švapski ni formalno (brojem slogova)
ni ritmički (akcenatski) nije bilo potrebe za bilo kakvu izmjenu. Za­
ni­mljivo je primijetiti jednu drugačiju izmjenu – sadržajnu. Turci su
bili prikazani kao tlačitelji, ali ujedno kao junaci. Tužilice im znaju i
imena. Nabrajaju hrabre pogibije svojih srodnika ne umanjujući ju­
na­štvo protivnika. Naprotiv, Austrijanci („Švabe“) nemaju te kva­­litete.
Njihova pojava ukinula je nekadašnji način življenja i ra­tovanja. Na­
rod je dobro upamtio glad i bolest koji su stigli s au­stri­jskom vlašću,
ali i neviteške postupke te vlasti:

Austrija navalila,
po kućama udariše,
te oružje pokupiše
pa nam mnoge jade daše.
Bogomolje porušiše,
svijem zvona poskidaše,
od njih novce sakovaše,
notnje lampe ukidoše...
213
Uz to je makar i podsvjesno prisutna činjenica o obezglavljenosti ko­
ja je nastupila kapitulacijom tek uspostavljene kraljevine. Stoga je
če­sta sintagma „prokleta Austrija“:

Daleko ih odvedoše,
u nekakvu tuđu zemlju,
u prokletu Austriju!
U njoj sunca ne grijalo!
U njoj lista ne listalo!
Ni cvijeća ne ćetalo!
I pijevca ne pjevalo!

Nakon II svjetskoga rata, po ponovnome uspostavljanju crnogorske

države u federaciji Jugoslaviji, i Turci i Švabe biće nerijetko zamije­
njeni četnicima, a motiv slobode postaje vrlo čest. U tužbalicama se
ja­vljaju partizani, a krst zamjenjuje petokraka. V. Džaković smatra
da su crnogorske partizanske tužbalice najviši domet savremenoga
179
fo­lklora. Možda gore nijesu bile ni četničke, makar one što ne glo­
ri­fikuju ideologiju no tragiku pojedinca i onih što za njim ostaju, ali
180
ta­kve nijesu bile predmet sakupljanja. Odlično je, s druge strane,
Dža­kovićevo poređenje poznatih stihova Ide Tito preko Romanije // i
on vodi svoje divizije. // Kad je Tito došo u Srbiju, // osnovo je narodnu
armiju. sa stihovima pojedinih tužbalica. Za ove prve kaže da u nji­
ma nema ništa poetsko osim deseterca i rime te da će za buduće
ge­ne­racije predstavljati samo hroničarski podatak u stihu. Za parti­
za­nske tužbalice pak kaže da rat evociraju kao slavnu prošlost i ne
izra­žavaju masovni zanos no lični bol zbog poginulih sinova i braće i
179 Vukoman Džaković, Partizanske narodne tužbalice, 1964, str. 5.
180 Takve sigurno nijesu često ni lako mogle doći do sakupljača, a dosta je tužilica koje su se
uzmicale od tuženja za pripadnicima pregažene i nehumane ideologije. Ipak, ima slučajeva kad
je i za takvima pjevana javna tužbalica. Poznat nam je slučaj kad je tužeći za svojom ku­mom
stara Anđa Savićević, viđevši neke partijske činovnike koji su pristupili grobu, prešla na tu­žbu
za svojim kumom Boškom Grujičinim Brajovićem (posthumno partijski neomiljenim). Ta­da je
između ostaloga rekla: Ja te žalim, zlatni kume, // života mi Rajovoga, // ne ka kuma no ka
brata, // pa da će me glave koštat. Sigurno je da ideološka pripadnost ni tužilice ni po­ko­jnika
nije mogla uticati na estetsku vrijednost tužbalice.
 181
lični ponos zbog njihovih podviga. Evo nekih stihova tužbalice (iz
zbirke Vukomana Džakovića, str. 119) u kojima se daje osuda četni­
čke ideologije:

A neka ih, stid ih bilo!

A što će im pusta kruna?!
Oni krunu ne braniše,
kao stari Crnogorci
kad su za nju ratovali,
svu je u krv okupali!
Oni zemlju izdadoše!
Oni obraz izgubiše!

181 Vukoman Džaković, Partizanske narodne tužbalice, 1964, str. 7.

215
Žensko dijete iza smrti roditelja

Već je rečeno da je malo žensko dijete iza smrti roditelja – zmija i

obja­šnjeno je to značenje. Prije no se tome pitanju posvetimo više na­
vešćemo izvod iz jedne tužbalice sestre za sestrom i zetom iza ko­jih je
ostala mala kćer, a tu ćemo tužbalicu zatim uzeti kao repre­ze­ntativnu
za objašnjenje naznačenoga motiva, koji je u njoj posebno razvijen:

Ja ću ti se osvetiti,
neću više dolaziti
žalosnome domu tvome,
već ću doći u ponoći,
kad me niko viđet neće,
da ukradem zmiju tvoju.
Strine će je ukoriti,
nežalice udariti,
s crnom zemljom sastaviti.
Stričevi su po vojnica,
a strine su tuđe majke.
Ja se nadam, sestro moja,
dako bih je sačuvala,
dako bih joj bolja bila.
Još bih tebe zamolila,
ako ti se ne dožali,
pruži ruke domu tvome,
uzmi sestri zmiju tvoju,
znaš da u nje braće nema. (...)
Ostala je zmija vaša,
ja ću kod nje dolaziti,

216
 pa vas neću ni žaliti,
s tijem vi se osvetiti!
Kad dijete leba traži,
da joj malo leba dadu,
dako bi se dožalilo
da uzmete zmiju vašu,
pa da više nada nemam
ni u sestru ni u zeta.
Nako ću se oblamati,
uzalud ću pogledati,
moj uzalud osobino!

Primjeri poput ovoga koji je ilustrovan u citiranoj tužbalici nijesu bi­li

rijetki u prošlosti, i ne tako dalekoj. Još početkom XX vijeka nije bi­
lo toliko neoubičajeno da malu žensku đecu iza očeve smrti majka
osta­vi i preuda se, a đeca nakon toga ostanu „ni na put ni na dom“.
Pre­udaja majke bila je uglavnom uslovljena siromaštvom – ako ne­
ma sina, nema se ko o njoj brinuti u starosti. A u novu kuću se te­ško
mogla udati s đecom iz prvoga braka. Stoga su ta đeca, ženska pri­je
svega, bila neka vrsta tereta za inače siromašnu porodicu. U konkre­
tnoj tužbalici tužilica nije ništa ni loše ni prijekorno rekla o strinama
svoje sestrične već o strinama (i „tuđim majkama“) uopšte. Njen uo­
pšteni prijekor mogao je imati za cilj i to da pobudi samilost kod stri­
na, koje bi joj u tome slučaju javno, opet u tužbalici, odgovorile da
će njezina sestrična biti njihova briga. Mogao je to, dakle, biti način
te­tke da tužbalicom ispita kakav će status njezina sestrična imati
me­đu strinama, nakon očeve i majčine smrti. Međutim, surovost ži­
vo­ta koji čeka njezinu sestričnu nije toliko razgolićena i otkrivena u
pri­jekoru koji je upućen strinama koliko upravo u onome što sama
te­tka priziva – ona zove sestru i zeta da uzmu sebi svoju „guju“, kako
ni ona (tetka) ne bi više gajila iluziju da od roda ima koga. Ne ogleda
se u njezinim stihovima mržnja prema nedorasloj sestrični. Njezino
priželjkivanje potiče iz patrijarhalnoga viđenja da je život ženskoga
đeteta, bez roditelja i braće („znaš da u nje braće nema“), zapravo
„za­ludnje podizanje“ jer to dijete ni na koji način ne može čekati svi­
jetla budućnost – ni u mladosti bez roditeljske pažnje ni nakon udaje
bez bratske zaštite i ponosa.
Za objašnjenje onoga što je rečeno pomozimo se stihovima jedne tu­
žbalice nastale kao odgovor na tužbalicu majke za dvjema nedora­
slim kćerima. Ti će stihovi ujedno pokazati kakav je status umrle že­
nske đece u tužbalicama, o čemu je i ranije bilo riječi:

Mlada majko, nevaljačko,

ti ne žali đevojčice
iako su odgojene,
iako su od zavida.
U đevojci nade nema.
U đevojci tri žalosti,
đevojke su mala nada,
vazda od njih kuća prazna:
ni će tebe održati,
niti slavu proslaviti
ni svijeću pripaliti.

Tužilica koja kori ne propušta da im istakne vrline (đevojke su odgo­

jene, tj. vaspitane, i uzorne, tj. od zavida). Međutim, ona realistički
su­rovo ocrtava malu nadu đevojačku – u patrijarhalnome društvu
one neće moći da se staraju o majci i rodskoj kući jer će ih udaja
usmje­riti na svoju novu porodicu koju će morati obdržati u surovim
uslo­vima; neće moći proslaviti slavu i upaliti slavsku svijeću jer je
to po­sao rezervisan za muške nasljednike, što je simboličan prikaz
ga­še­nja porodice.

218
Nadgornjavanje tužilica

Dok je tužbalica živjela punim životom, nije bilo neobično nadgo­

rnja­vanje tužilica – ne samo u tome čija će pjesma biti ljepša no i u
to­me koja će bolje istaći čije zasluge. Bilo je i polemike među njima,
kad jedna tužilica smatra da joj prethodnica nije izrekla punu istinu
o ko­me ili čemu te da je u čemu prećerala ili čiju zaslugu umanjila.
To ko­nstatuje i Vido Latković kad kaže: „Izmenjuju se više njih, ta­
182
kmi­če se u naricanju, ponekad čak i polemišu.“ Polemiku je ko­
nsta­­tovao i Novica Šaulić: „Isto tako tužilica koja počne da miješa u
svo­joj tužbalici ljude i neljude ili pobroji uz dobre rđave, pa hoće da
ih uzdigne, druga će joj odgovoriti u tuškinji i prebaciti za sve što nije
za pohvalu i popraviti je ako se ne slaže sa njom i sa njenim izlaga­
183
njem pogleda i nazora o ljudima i događajima.“
Jovan Vukmanović ističe jedan od nekad čestih povoda za nadgo­
rnja­vanje: „Često puta nađu se dvije odive od dva bratstva i, idući
je­dna za drugom, tuže svoj rod, takmičeći se koja će ljepše moći da
ka­že o svom rodu. Ako koja odiva ne zna da tuži, nađu drugu, obično
184
je­trvu, koja govori umjesto nje.“ Takav primjer navodi i Novak Kili­
barda. Dvije jetrve, obje dobre tužilice, redovno su tužbalicom isti­
cale zasluge roda. Jedna je bila iz vojvodskoga bratstva, a druga ne.
Kad je u nekoj od bezbroj prilika ona prva u tužbalici pozdravljala
ro­da svoga glasitoga // sve serdare i vojvode, jetrva joj je odgovorila:

Daj počini, jetrvice

od pozdrava rodu tvome
vojvodskome, glasitome!
E ću i ja da pozdravim
lijepoga roda moga:

182 V. Latković, n. d., str. 169.

183 Novica Šaulić, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. XVIII.
184 Jovan Vukmanović, „Vjerski i društveni običaji u Crmnici“, Zapisi, XIV/1, Cetinje, 1935, str. 161.
 ni serdare ni vojvode,
nego bojne gradolome,
što junačkom sabljom maju,
a vojvode ne pitaju,
185
to, moj rode!

T. Vukanović izdvojio je u svojoj zbirci poglavlje Tuženje i rastuživanje

(str. 201), što ilustruje tuženjem Stane Vukadinović iz Seoca u Pipe­ri­
ma „za đeverom Matom Vukadinovićem, koji je poginuo na Barda­
186
njelo turskoga rata 1912. godine. Mato je bio siromašak i neugledan
čo­vek. Stana je veličala i slavila svojega đevera ka da je bio Obilić.
Izme­đu ostaloga rekla je:

O sokole sa tri krila!

I junače bez uzmaka!
Na junačko bojno polje
pogibe ni!
Na krvavo Bardanjelo!

Pošto je Stana prestala da tuži, reći će Periša Markov Brković: ‘Ajde,

rastuži ono Veruša što je Stana Kujanova tužela’. Poginuli Mato Vu­
ka­­dinović bio je Veruši brat od ujaka. Veruša je tada stala pokraj
mrtvoga Mata pa je stala da tuži. Prvo je otužela izginule junake iz
Pi­pera i ostalih crnogorskih plemena, pa je na kraju tužbe stala na­
ri­cati za Matom i rastuživati ono što je Stana naricala. Veruša je to
ra­stu­žela ovako:
Ni sokole, ni junače
no lijepi siromaše!
Od dva doma ugasniče,
dva si doma zatvorio
185 Viđeti: Novak Kilibarda, „Usmena tužbalica – najintimnija pjesma“, Studije i ogledi o crno­go­
rskoj usmenoj književnosti, Institut za cnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, str. 262–263.
186 Bardanjolt – uzvišenje iznad Skadra, pri čijemu je zauzeću izginuo veliki broj Crnogoraca u
Prvo­me balkanskom ratu 1912–1913. – primj. A. Č.
 mlogo si se premučio!
Veliki siroma bio!“

Da je sličnih pojava bilo, poznato je i odranije. Međutim, budući da

je po­znato da tužilica vodi računa da kićenjem ne prećera, osobito
da umrlome ne prida oreol koji mu ne pripada, ovakva pojava nije
mo­gla biti ni obična ni uobičajena. Ukratko, rastuživanje ne može
ići uporedo s tuženjem, pa ni citirani naslov Vukanovićeva poglavlja
ni­je najsrećnije odabran. Iz vlastita iskustva znamo da tužilica ili le­
le­kač koji pogriješi ili „premloži“ gubi na cijeni, a nijesu nepoznati ni
slučajevi da je tužilica / lelekač nakon kakve veće greške napuštio po­
sao tuženja / lelekanja. Takav slučaj desio se u Bjelopavlićima izme­
đu dva svjetska rata. Jedan čuveni stari brajovićki lelekač ispred ku­
će u kojoj je bilo umrlo dijete zalelekao je stereotipnim uvodom pred
po­kajnicama: Lele mene, britka sabljo! Običaj je zahtijevao da se u toj
pri­lici (pokojnik je bilo maloljetno muško dijete) zaleleče: Lele mene,
ze­lena jabuko! ili slično. Već poslije te prve izgovorene rečenice le­
le­kač je zastao, śetivši se greške koju je počinio. Iz grupe se izdvojio
je­dan drugi viđeniji Brajović i zalelekao „po načinu“. A starac koji je
187
na­pravio grešku više nije lelekao pred pokajnicama.
Pored navedenih nadgornjavanja koje su neka vrsta polemike, tu­ži­
li­ce se mogu nadgornjavati bez namjere da oponiraju, uglavnom da
bi ista­kle svoju žalost. Evo i takvih stihova:

Mlogo li mi jada kaza,

ja ću tebe i još više!
No mi ne da mnogo jada –
odavno sam zakukala
kad sam đecu izgubila
i đevere sokolove
iz mog doma žalosnoga!
Da mi više jada nije
187 Informator Rumica Mišković.

221
 no sedmoro đece moje,
pa i sedam braće moje,
sve od oca i od majke,
još đevere oficire
u mom domu žalosnome!

Da se tužilice mogu nadgornjavati i u građenju poetskih slika i po­

etskome oblikovanju stvarnosti neka pokažu ove dvije tužbalice
pu­tem (ili hotke / otke) iz Šaulićeve zbirke (str. 288) u kojima se tuži
zbog posljedica istoga boja:

1) Bardanjelo, Bog t’ ubio!

Dabogda se propastilo,
pa po tebe trnje raslo,
tu m’ ostaše oba brata,
među njima stari tata!

2) Što ga kuneš, kukavuljo!

Dabogda se povisilo
da po njemu cvijet raste,
da mirišu mladi momci,
da mirišu ranjenici!

Tužilice se i bez nadgornjavanja mogu nastavljati tužbalicom jedna

na drugu. Donedavno je pri većoj žalosti, za ugašenom kućom ili mla­
dim momkom, bivalo da se tuži gotovo bez prestanka – jedna sta­ne,
a druga nastavi. Nerijetko tužilica kad procijeni da je ona što tu­ži već
umorna ili zanemogla, prekida je i obraća se npr. ovako:

222
 Stani malo te počini,
drugo jadna,
da te malo izmijenim,
ja kukala!

ili

Stante malo, đeco moja,

ćaše majka jade kazat!
Ima česa, kuku majci!

223
Humor

Odmah na početku treba reći da humor po pravilu nije elemenat tu­

žbalica. Stoga bi, s obzirom na prirodu tužbalica, ovaj podnaslov na­
jprije trebao glasiti Elementi humora uz tužbalice. Ipak, ovaj uo­pšteni
su naslov uslovile pojedine objavljene tužbalice, koje je ovđe neo­pho­
dno problematizovati.
U poglavlju Šaljive tužbalice svoje zbirke (str. 201–208) Tatomir Vu­
ka­nović donosi i nekoliko tužbalica za koje je teško povjerovati da
su se zbilja pjevale uz bilo čiju smrt. Naime, da je pjesmu tužilice kat­
kad pratio i humor, to je već poznato u našoj nauci o usmenoj knji­
188
ževnosti. Taj je humor sasvim rijetko i neuobičajeno mogao biti svje­
sno izveden od strane tužilice ili ga je mogao usloviti bilo kakav ne­
na­mjeran obrt riječi bilo sama situacija. U svakom slučaju klasičnu
usme­nu književnost, kao ni književnost uopšte od najstarijih vre­
mena naovamo, nije odlikovalo niti ju je moglo odlikovati vulgarno
izru­givanje kakve karakterne a još manje fizičke osobine nečije. Kad
do­đe do toga, književnost ustupa mjesto primitivizmu.
Naročito je teško zamisliti bilo kakav vulgarni iskaz u tužbalici kao
književnoj vrsti čiji je osnovni cilj da istakne plemeniti bol onoga ko­
ji tuži i vrlinu onoga za kim se tuži. Ako se tome prida podatak da je
tu­žbalica književna vrsta patrijarhalnoga doba i da je kao takva bi­
la dio svakodnevice, teško je zamisliti ženu koja se mrtvu đeveru (u
Crnoj Gori) obraća ovako:

Jesam li ti govorila,
moj đevere!
Uzmi pušku i kuletu,
moj ibretu!

188 Viđeti: Novak Kilibarda, „Humor u pratnji narodnih tužbalica“, O usmenoj književnosti, Tito­
grad, 1982, str. 58–62.
ili

Da pogibe u boj ljuti,

konju žuti!
no pogibe na lubnice,
čuj stražnjice!

Takvi su i stihovi „jedne Crnogorke za svekrom“:

Mlogo li me jada ubi,

svekre bane!
u pogansku kuću tvoju,
paśi sine!
ili opet „jedne Crnogorke za mužem na mrtvačkom sprovodu“:

Tebe nose, mene prose,

a ja oću, eda što ću!
Da zbilja nije riječ o stvarnim tužbalicama no o posprdalicama ko­je
su se možda prepričavale ali ne i pjevale, tj. zbiljski tužjele, po­tvrđuje
i po­datak da precizni sakupljač Tatomir Vukanović uz njih ne daje ni­
kakve bliže podatke – ni o tužilici, ni o umrlome, ni o mje­stu tuženja,
kako je inače učinio kod ostalih tužbalica. Uz to je bi­tno na­glasiti da se
po formi i kompoziciji nijedna od njih ne može sma­tra­ti tužbalicom,
no samo kakvim odlomkom. Kad umre loš čovjek, ni najbolja tužilica
nije imala obavezu da o njemu išta reče. Ali ni na­jbolja ni najgora me­
đu njima nije imala pravo da o njemu reče što grdno, osobito ne onako
ka­ko je to rečeno u citiranim odlomcima. U to­me slučaju bi one bile
mo­ralno niže od onih koje takvom pjesmom ku­de.
Sumnju u slične tužbalice izrazio je i Jovan F. Ivanišević, koji za ta­
kve slučajeve kaže: „bio bi to izvanredan slučaj“ osim „ako (snaha
– A. Č.) nije pobudalila“ te „Ovako što nije obično ni u narodnim pri­
čama, nego ako nema vrlina, koje oni smatraju za vrline, onda mu
oni daju, ako je bio za stokom, čobanskijeh svojstava, ako li je zemljo­
radni, onda kako je bio dobar radiša, ali ne nipošto da ga grde. A
ovako što (...) toga biva samo u nadmetnijem šalama, bez postojećeg
189
poznatog imena.“
Isti zapisivač (T. Vukanović) objavio je jednu tužbalicu u kojoj se ta­
kođe posprdački pjeva o onome za kojim se tuži. Ta je tužbalica, me­
đu­tim, data uz objašnjenje situacije. Riječ je o tužilici Stefaniji Đu­ra­
šinović koja je tužjela za živim Simom Koprivicom, putujući s nji­me,
i to tako što je on od nje izmolio tužbalicu. Prirodno je da je vje­šta
tužilica iskoristila tu neobičnu situaciju (tužeći za živim, bez povo­
da) za sasvim neobičnu šaljivu tužbalicu:

O moj Simo, divni brate!

Da te sestra malo tuži:
moj na tutun tutundžija!
moj na bure jagmedžija!
Ko t’ ne viđe, ta zaviđe,
a ko viđe, moj zastiđe!
Ajd uz brdo, moj nagrdo!
Ajd niz brdo, Bog t’ ubio,
da te više ja ne vidim!

Tužilica se i u toj šaljivoj tužbalici djelimično pridržavala ustaljenoga

repertoara: umjesto tipičnoga ko te viđe, ta zaviđe ona je upotrijebila
negaciju ko t’ ne viđe, ta zaviđe i sl. Ipak, to je samo formalno tužilica.
Faktičko, to je zbijanje šale u tužbaličkom stihu.
Sasvim je realna i scena u kojoj je došao do izražaja humor izazvan
situacijom u kojoj tužilica između mnoštva slika na odru nalazi sliku
(iko­nu) Sv. Nikole kojega, ne shvatajući da je riječ o ikoni, tuži ovako:

Ja bi tebe potužela,
pa te bratski ožalila,
moj bradonja!

189 Jovan Fil. Ivanišević, n. d., str. 633-634.

 ka mojega Vasilija,
no ja tebe ne poznajem.

I uz tu tužbalicu (str. 204–205) Vukanović daje uobičajene podatke.

Uz takve tužbalice, koje to jesu i faktički i formalno, možemo govoriti
o hu­moru uz tužbalice.
I N. Šaulić navodi nekoliko takvih tužbalica za koje je teško vjerovati
da su se zbilja desile nad nečijim odrom ili grobom. Ovđe izdvajamo
jednu kao ilustraciju za podsmijeh koji može izazvati tužilica upotre­
bom neprimjerenih slika, riječi, opisom neprimjerenih situacija u
ina­če uglavnom visokome stilu tužbalica:
Kad mi crni aber dođe
da je Šuto poginuo
na Trubjelu, ja mu trubim,
ja se bijah zabavila,
stap izmela, skrob zamela
i po šoge iščešljala!
Stapu, maslu, skrobu kao ni češljanju kose u tužbalici nema mjesta.
Ta­ko bizarni poslovi ne zaslužuju pomen u pjesmama koje uzdižu
ne­­čiji prekinuti život. Kosa se u tužbalici može spominjati kao ukras
ili kao žalost (u slučaju striženja u koroti), ali se u njoj ne može govo­
ri­ti o češljanju kose – ne samo zato što bi to bio prozaičan posao ili
bi­za­ran detalj no i stoga što se u crnogorskome patrijarhalnome
dru­­štvu ni majke pred sinovima nijesu češljale. Kakav se efekat
postiže pripjevom ja mu trubim umjesto očekivanoga ja mu ku­
kam ili sličnoga, nije potrebno posebno objašnjavati. Ni Šaulić ne go­
vori o tome je li riječ o izmišljenoj tužbalici, tj. o onoj koja se ni­kad
nije izvela u za to uobičajenoj prilici, već samo kao način za razve­
seljavanje auditorijuma, ili je riječ o kakvoj tužbalici koja je zbi­lja
negđe izvedena. Da je u pitanju ono prvo, smatramo da nije potre­bno
dalje dokazivati.

227
Šaljivim tužbalicama dao je prostora u svojoj knjizi O Crnogorcima
i Lj. Nenadović. On navodi četiri od kojih je samo jedna izgovorena
u vezi sa stvarnim pokojnikom, i to ona kad snaha tužeći đevera
kaluđera, ne znajući da li da tuži ili ne tuži, jer se za kaluđerima nije
tužjelo, kaže:

Iako si druge vjere,

kaluđere,
al’ si mene đever bio,
joj đevere!

Nakon toga biva prekinuta povicima sa svake strane: „Muč, đaole!

Umukni, đavole!“ Druge dvije su varijacija slične situacije. Evo jedne
od njih. Nakon što je svekar, koji je bio pop, pao s murve, snaha je iza­
šla iz kuće i za njim živim tužjela:
A da li ti ja ne rekoh,
brajo pope!
Kušni kaše i mlijeka,
murve neka!

Takva se i mogla desiti jer nije riječ o tužbalici no o zbijanju šale u tu­
žbaličkome stihu. Komični efekat je tim jači što je iskazan u ne­uo­bi­
čajenoj formi. Uostalom, zbijanje bezazlene šale sa živim čovjekom
ne­će izazvati društvenu osudu, pa čak i ako je u pitanju svekar. U
po­tonjoj jedna Crnogorka, koja je na sudu u Primorju morala vratiti
no­vac što ga ne bijaše vratila na vrijeme, tek što je izrekla da ga nema
ot­kud vratiti, odgovara kukavici koja se u taj mah javila s brijega:

A što kukaš, kukavico tužna,

190
kad nijesi Latinima dužna!

I uz nju bi se moglo dati objašnjenje slično prethodnome.

Primjere slične onome prvome koji je Nenadović naveo pominje i N.
Kili­barda. Takav je npr. onaj kad je tužilica, koja je prethodnoga dana
190 Lj. Nenadović, n. d., str. 100–101.
tužjela za nekim đakom, upitala na pogrebu umrloga starca:

Kuda si se opremio,
kruti dome!
Nije ovo škola tvoja,
moj delijo!

Još uvijek je bila pod utiskom pokajanja od prethodnoga dana, pa je

nenamjerno izazvala smijeh auditorijuma. Sličan je i onaj u kojem
tu­­žilica, tužeći za pokojnikom kome je žena bila „gazda u kući“, pri­
mje­nom opštih mjesta nehotice izvela ironiju obraćajući mu se s
ugle­dni domaćine i pitajući ga kome je ostavio svoje zorno i glasito
191
do­maćinstvo, a time i neskriven podsmijeh slušalaca.

191 Viđeti: Novak Kilibarda, „Humor u pratnji narodnih tužbalica“, O usmenoj književnosti, Tito­
grad, 1982, str. 58–62.
229
Kletva

Kletva je vrlo čest element u tužbalicama. Kao i u jeziku uopšte, i u

tu­žbalicama može biti dvojaka: sa željom u izvršenje onoga što se
njo­me izriče i bez stvarne želje da se to izvrši.
Ta druga javlja se najčešće onda kad tužilica kune mile pokojnike sa
sviješću da im više ne može nauditi, npr. Braćo moja, željo moja! //
A kamo vas? Ne bilo vas! Slično je i kad tužilica tužeći samoubicu za
de­snu njegovu ruku kaže: Opala ti! Tužilica će nerijetko prokleti pre­
thodno umrloga zato što za sobom povlači svoje najbliže. I ta je kle­
tva sročena sa saznanjem da pokojniku ne može nauditi. Tužilica je­
dnome svome rođaku koji je za sobom brzo „povukao“ svoju kćer kaže:

O Matija, Bog t’ ubio!

Što se često kući vraćaš,
pa Radmilu sad ti uze,
šćerku tvoju!

Ista je funkcija kletve i u ovim stihovima:

Žao ste mi učinili,

porđali!
Što se odmah povratiste,
lele nama!
Malu đecu zagrabiste,
kuku, đeco!

Slična je funkcija kletve i u stihovima:

Strijela te pogodila
što me kadgod ne naljuti!

Kletvom se zapravo dočarava vrlina pokojnika u tim stihovima. Da nije

bio tako dobar, da ju je bar nekad naljutio, tužilica bi ga lakše prežalila.

230
Dirljivije su i često uspjelije kletve sa stvarnom željom za ostvarenje
izrečenoga sadržaja. Evo jedne u kojoj tužilica kune kuma koji joj
je ubio brata:

Puška ti se omrčila,
kume Luka!
Ruka ti se osušila,
kume Luka!
Svijeća ti se utulila,
kume Luka!
Kako moga podignuti
pustu pušku,
na mojega brata mila,
crn ti obraz!

Nije u tim stihovima iskazana samo kletva no i javni prijekor, sasvim

otvoren, na što je tužilica imala pravo budući da je cio auditorijum
di­jelio njezino mišljenje. Prijestupnik je prekršio norme društvenoga
mo­rala. Slična je funkcija kletve u stihovima tužilice majke za sinom
ko­jega je ubio komšija:

Od koga mi ti pogibe,
od nesreće pokraj kuće!
Ej krvniče, Bog t’ ubio,
ruka ti se osušila,
a puška ti porđala,
po rđi se poznavao!

Stevan Dučić navodi tužbalicu jedne žene za njegovim bratom, koja

se završava tužbalicom za sinom tužilice, za čiju je smrt osumnjičena
192
njena snaha (žena mu). Navodimo odlomak te tužbalice kao izra­zi­
to poetski uspjele kletve beznadežne žene:

192 Stevan Dučić, n. d., str. 259–260.

231
 No je jad i tuga velja,
bez lijeka,
đe ostane kuća prazna,
Rašo sine,
ka u pustu kuću moju,
o Radoje!
Liše one ljute zmije,
jad da mi je!
Zar ne viđe zlu priliku
na nevjestu,
E ti radi za nevjeru,
nevjernica!
Nju je zemja ne primala,
neprimnicu!
U oblak ju bačevala,
prokletnicu!
Oblaci ju ne primali,
izdajnicu!
U more ju bačevali,
iskobnicu!
A more ju izmetalo,
otpadnicu!
Živ ju oganj izgorio,
moretnicu!
Što iskopa kuću moju
sirotinjsku!
Što mi zakla bez nevolje
uzdanicu,

232
 ostavi me bez Radoja
na ulicu,
učinje mi zlo veliko,
viđi, Bože!
A nijesam zlo zaslužna,
zlo me nađe!...

Majka tužilica vjerovatno je mnogo puta u osami kroz tužbalicu klela

svo­ju snahu. Tako je i došlo do vrlo razvijene i poetski uspjele kletve
ko­ju je Dučić zabilježio.
Već je u odjeljku o nadgornjavanju pominjano nadgornjavanje dvije
tužilice putem u gori koje su tužjele Bardanjelo, tj. na njemu poginule
junake. Jedna ga je klela, druga blagosiljala. U jednoj tužbalici što ju
193
je objavio Novica Šaulić varira se istovremeno i kletva i blagoslov:

E kakav si, Skadre grade!

Da te kunem, grehota je!
Da te psujem, sramota je!
Nek po tebe cvijet raste
da se kite mladi momci,
da s’ okite sokolovi,
da miriše mladost njina
kao cvijet u planini!
Bog t’ ubio, crna zemljo!
Mnogo ti nam dobra uze:
Sve probiraš dičnu braću,
a junačke rušiš grudi
i nikad ti dosta nije.
Nijesi se nasitila

193 Novica Šaulić, „Tužbalice“, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, XXI, Beograd, 1958,
str. 317–320.
233
 ni cvijetom nakitila.
A cvijet su mladi momci,
dična braća i rođaci,
sokolovi bez uzmaka,
a junaci bez ukora!

Dakle, kletva i blagoslov dati su u istoj tužbalici, nastavljaju se je­

dna na drugu.
Blagoslov je znatno rjeđi u tužbalicama. I kad se javi, vrlo često je
u funkciji isticanja nečije vrline ili heroizma. Takav je i ovaj neo­če­
kivani blagoslov Bardanjela:

Bardanjelo, tebe kunu:

„Dabogda se pocrnjelo!“
Ja te jadna kleti neću!
Dabogda se zelenjelo!
Cvijećem se okitilo!
Na te borje visno raslo!
Po teb’ ruže procapćele
da se mladi momci kite
kao što se ti okiti
sa glavama momačkijem!
Kod teb’ crkvu sagradili
da spominju mlade momke
i junake bez uzmaka,
đe se mnoga krv prolila,
Bardanjelo obojila!

234
Šišanje (striženje) kose i
grebanje (grđenje) lica

Šišanje kose i grebanje lica ili kako se nekad kaže striženje kose i grđe­
nje lica čest je motiv starijih tužbalica iz vremena u kojemu se taj obi­
čaj održavao ili neposredno nakon toga vremena kad tužilice žale što
je taj običaj zakonski ukinut. Kao ostatak toga običaja on se ustalio kao
mo­tiv u tužbalicama i pokazatelj korote i žalosti za umrlima.
Već je ranije bilo zbora o koroti u tužbalicama, pa se na to više nije
po­trebno vraćati. Žalost i korota u tužbalicama istaknuta je vrlo če­
sto upotrebom pridjeva crn i priloga crno i crnje, npr.

Crni vrane doletio,

crni čase. (...)
Crne knjige donosila,
tetki lele,
crnom bulom zabulano,
crno jutro,
crno grdno napisano,
tetki jade,
crnje glase donosilo,
aoh rode.

No jedan od najjačih vidova iskazivanja žalosti i u tužbalicama i u ži­

votu uopšte bio je onaj naznačen ovim podnaslovom: „Kod starih indo­
evropskih naroda: Inda, Grka i Rimljana kosa je prinašana umrlima
na žrtvu. (...) Žrtvovanje kose (...) bilo je i u našoj starini pa se očuvalo
194
i do naših dana, ali ne više kao žrtva, već samo kao znak žalosti.“
U Crnoj Gori, klasičnoj, nijesu se samo žene šišale no i mu­škarci su
kidali perčin. Obično se kosa polagala na grob. „Žene iz svojte odstrigu
194 Tih. R. Đorđević, „Šišanje u žalosti“, Glasnik Skopskog naučnog društva, Odeljenje dru­
štve­nih nauka, III/1, Skoplje, 1928, str. 344.
235
kosu do glave i idu gologlave, a žene iz blizike uviju kosu u perčin kao
195
đevojke, pa i one gologlave.“ O tome kako su Erakovići žalili Njegoša
neka pokaže ovaj navod Vuka Popovića: „Pleme Eraković sve se oši­
ša­lo, sve je u crno zamotano, a na kotorskom pazaru, gdje Crnogorci
si­laze radi trgovine, vidim ovuda mnoge izgrebene i koža đe im visi
niz obraze. Oni svi i ovdje po gradu i na pazaru jauču i nariču:

A, žalosti bez lijeka!

Lele nama bez čobana!
Mnogi li se nam ukide,
i umali i ukrati
196
poginu ni vid očinji.

No nije li u toj teatralnosti ne samo izliv žalosti no i isticanje da je

Nje­goš bio njihov bratstvenik, više njihov no kojega drugoga bra­
tstva ili plemena?
Još krajem 20-ih godina XX vijeka N. Šaulić naglašava: „Ovaj običaj
nije ni danas potpuno iščezao, zakon je bio nemoćan da ga ukine i
gla­vari su se grebali i sve im iz lica krv šibala, baš za samim Knjazom
Da­nilom, koji je zakonom i ustanovio ovu zabranu. Isti se slučaj po­
no­vio i prilikom smrti vojvode Mirka, gdje se pored grebanja žalost
iska­zala kod žena dolaskom bez krpa na glavi. I tada je obnovljena
197
za­brana i ponavljana je sve do naših dana.“ Protiv prilično ana­hro­
noga običaja striženja kose i grđenja lica, koje je ne samo strancima
u Crnoj Gori i Albaniji djelovalo varvarski i zastrašujuće, sprovođene
su ka­znene mjere. Jednome kučkom barjaktaru oduzet je barjak, npr.
Ljudi su plaćali globu za takve prevaziđene izraze žalosti. Valja na­
po­menuti da grebanje lica i ubijanje šakama u prsa i glavu nije bio
tek formalni čin, u kojemu se ogledao relikt nekadašnjih običaja.
Ta­kvi postupci sve do kraja XIX vijeka vršeni su ponekad s trajnim
po­sljedicama (lice se greblo i noktima, unaprijed često naoštrenim,
195 Milorad Medaković, n. d., str. 55.
196 Viđeti: Petar Đ. Stojanović, n. d., str. 173.
197 Novica Šaulić, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. XXIII.
ili kakvim oštrim limom, što je ostavljalo trajne ožiljke; a udaranje
u prsa i glavu najbliže rodbine dovodilo je često do snemoglosti). I
po­red svih zabrana, bilo je slučajeva u kojima se ožalošćeni član po­
rodice radije izlagao globi no odustajanju od toga u civilizovanu svi­
198
je­tu prevaziđena običaja.
„Kod starih Slovena, kao i kod ostalih naroda na svetu, od starine je
bio običaj naricati za mrtvima. Naročito se mnogo naricalo prili­
kom iznošenja mrtvaca iz kuće. Pokojnika su hvalili, plakali za njim i
jaukali. Postepeno se prelazilo na grebanje lica i ruku noktima, čak i na
199
ranavljenje tela. To su bili tradicionalni običaji kod starih Slo­vena.“
Poznat nam je slučaj bijenja šakama u glavu od prije 15-ak go­dina u
Bjelopavlićima, kad se bio brat za bratom. A o grebanju lica se­stre za
bratom u podgoričkoj Staroj varoši od prije 10-ak godina izvi­je­šteni
smo na terenu. Govoreći o prekomjernoj učestalosti tu­žba­lica u Crnoj
Gori, Lj. Nenadović naglašava kako te pjesme ne mogu poraziti onoga
što ih sluša koliko poražavajuće djeluju majke i sestre nad grobovima
svojih utrenika (tj. sinova i braće koji su poginuli prekinuvši porodičnu
lozu) kad izgrde lice i ošišaju kosu: „Idući slučajno, naiđem kad su
ga spustili u grob. Vidim tri ženske koje su kao strašila izgledale. To
je mati i dve sestre. Kosa im do glave ošišana; košulje im pocepane, i
sve tri užasno svoje lice izgreble. One ne kukaju niti pesme nabrajaju;
samo čudnovatim glasom ječe; nijedna nije znala ni šta govori ni šta
radi od sebe.To je prvi i poslednji put da sam takvo što video. Taj me
pogled prenerazio i razboleo. Svak je mislio da je taj običaj grditi svoje
lice prestao. Može biti, za ovih poslednjih dvadeset godina, to je jedini
slučaj. – Ali da majke i sestre svoju kosu odseku i na grob polože, to
200
se češće događa.“ Ništa manje surovo ne djeluje taj običaj ni u
Paštrovićima, o čemu Stefan Mitrov Ljubiša kaže ovo: „Kad ga u grob

198 O tome više viđeti kod Petra Đ. Stojanovića, n. d., str. 202–203. On navodi da se od tih obi­
ča­ja na prijelazu dva vijeka najprije počelo odustajati po gradovima – Cetinju, Podgorici i Skadru,
ko­­ji su više od sela bili pod uticajem evropskih posmrtnih običaja.
199 T. P. Vukanović, „Studije iz balkanskog folklora“, Vranjski glasnik, VI, Narodni muzej u Vra­
nju, Vranje, 1970, str. 261.
200 Lj. Nenadović, n. d., str. 97.

237
polože i prevale ploču, pristupi najprije otac pa se stane grepsti po
obra­zu i u vas glas lelekati. Za njim se izrede jedan po jedan svaki brat
i po­bratim, dok najpotonji položi dva gola noža u prijekrst na ploču.
Onda dođu sestre i ženska svojta, raščešljane i raspletene, pa svaka re­
dom uzme nož i zakine oba biča vlasi, a stane grepsti lice. Naježe se
dla­ke gledeći po grobu onu prestrtu rpu kosa napojenu krvlju što je
201
te­kla iz ljuckijeh obraza.“
Pored grebanja lica valja spomenuti i mrčenje lica. „Za ‘iskopanikom
kuće’ polome ‘čatkare’ (unište zvona sa stoke), ‘omrče’ ovnove (oboje
u crnu boju), a katkad se i mlade žene ‘omrče’. Mrčenje se najviše vrši
o garavu bakarnom kotlu. Ožalošćena žena primakne se kotlu, omrči
se ‘fusta i fusta’ i tako ide kroz narod, najčešće za tri jutra. To se sma­
202
tra u narodu za veću žalost nego samo grebanje lica.“ Ovaj običaj,
ko­ji je T. Vukanović zabilježio među crnogorskim iseljenicima na
Ko­so­vu i Kosanici, održao se i u Crnoj Gori gotovo do polovine XX
vi­je­ka. Poznat nam je jedan slučaj koji to potvrđuje. Godine 1930.
umro je jedan 18-godišnji momak Brajović (Bjelopavlići). Njegova
na­­jstarija sestra od strica (rođenih nije imao) imala je devet godina,
pa je – po mišljenju neke stare rođake – bila dovoljno odrasla da joj
omrče lice i ruke te da je obuku u crne haljine i pokriju crnom ma­
ramom. A njezine mlađe sestre i brata, između svih je bilo po dvi­je
godine razlike, „samo“ su obukli u crnu garderobu. Nije nam poznato
koliko je lice ostalo omrčeno, a ostala korota sestara od strica trajala
je devet godina. Strina pokojnika, tužjela je za tim đeveričićem gotovo
pola vijeka, sve do smrti, podjednako čak i onda kad je ostala i bez svo­
jega jedinca.
Koliko je običaj o kojemu je riječ bio ukorijenjen u Crnoj Gori, ne­
ka pokažu ovi stihovi zabilježeni nakon oštre zakonske zabrane
ta­kve korote:

201 Citirano prema: Jovan Vukmanović, „Vjerski i društveni običaji u Paštrovićima“, Zapisi, XVI/3,
Cetinje, 1936, str. 179.
202 Tatomir P. Vukanović, Narodne tužbalice, Vranje, 1972, str. 14.
 Kako ću vas ožaliti,
kukavica!
jer vas mnogo tamo ima,
lele nama!
Kako bi vas ožalile,
mi kukale!
da su prvi običaji,
diko braćo!
ka i što su naše stare
Crnogorke!
pa da kosu ostrižemo,
kukavice!
i da lice nagrdimo,
lele nama!
još vas ne bi ožalile,
kukavice!

Dok je običaj bio u životu on je, kako rekosmo, nalazio odrazio u tu­
žba­­licama – što kroz prijekor pokojniku zbog napuštanja porodice, što
kao isticanje duboke žalosti. Potvrdimo i to stihovima:

Ja sam vi se osvetila,
svoje lice nagrdila,
duge kose ocrnila,
duge kose ošišala,
u crno se zamotala.
Nek se znade kukavica,
nek na mene prst pružaju,
đe u rodu roda nemam,
a u domu doma nemam,

239
 đe sam gorska kukavica,
mimo svijet baksuznica!

ili

Što sam lice nagrdila,

grdna druga,
i vijenac ošišala,
imam za kim,
crnom krpom podbradila,
snaja crna.

240
Heroizam

Heroizam kao bitna karakteristika i vrijednost ratničkoga društva na­

šao je odraza i u tužbalici i u njoj se dugo zadržao. Potpomogla su to
sigurno i dva svjetska rata u XX vijeku. Sestra tuži za braćom, ali isti­če
kako ih neće žaliti jer

Sve ste krvlju natopili,

i glavama okitili,
nama lele!
Al’ vas sestra i ne žali,
to je slava roda moga,
slavo rode!
To je ponos sestre vaše,
moj ponose!

Naravno da ne može biti govora o izostanku žalbe zbog herojske

žrtve, ali je sestra, s druge strane, ponosna na tu žrtvu. Ona će je si­
gu­rno isticati u svim narednim javnim tužbalicama pozdravljajući
bra­ću i time isticati i svoje bezbratništvo i ponos na njihovo junaštvo.
Po­mi­njanje roda gotovo je neraskidivi dio svake javne tužbalice, ba­
rem one što se može ponositi rodom. Sestra slavi rod, a ne samo bra­
ću, kao što one kojima se rod „iskopao“ ne žale samo za braćom no
za ne­stankom roda koji oni nijesu produžili muškim nasljednicima.
O to­me svjedoči i činjenica da je žalba znatno manja čak i za mladim
bra­tom ako je iza njega ostalo makar i malo muško dijete. Razliku
izme­đu roda i doma definisala je svojom pjesmom jedna tužilica:

O đeveri, draga braćo,

jer ja druge braće nemam,
đeveri su vječna braća!
Rod je fala, dom je dika!

241
Tužbalica nije kuknjava. Ona je pjesma. Stoga u toj pjesmi sestra po­
no­sna na heroizam svoga roda i može isticati kako za poginulom bra­
ćom neće kukati ili kako ih neće žaliti – iako je tužbalica njima po­
svećena. Evo takvih stihova:
Moj Bogdane, sunce moje!
Tvoja sestra kukat neće!
Ti si vazda junak bio!
Nešto se rjeđe tako ponaša majka u tužbalici, ali i za to ima potvrda:
Dva mi sina poginuše,
obojica u dva dana. (...)
Đeco moja, srećo moja!
Ja vas neću ni žaliti,
divno ste mi nestanuli,
đe junačke glave lete,
đe se naši stari svete.
Da je žalba veća za onima što ne poginu u boju i time budu uskraćeni
za isticanje herojske žrtve, neka pokaže ova tužbalica sestre za bra­
ćom iz Šaulićeve zbirke (str. 72–73). Tužilica ih spominje svakojega,
ali žali jednoga koji je, za razliku od ostalih što su u boju na Skadru
po­ginuli, poginuo u usovu (sniježna lavina) u Pivi:
Nije jedan ni dvojica
no mladijeh sedmorica,
sedam brata biranijeh
sve od oca i od strica.
Al’ vas neću ni žaliti,
s junacima ratovali,
s junacima nestanuli.
S poštenjem ste nestanuli,
pa vas zato i ne žalim!

242
No ću žalit brata moga,
na mukama žestokijem,
moj V..... oči moje,
sve bih rane kraju dala,
tvoje neću dovijeka!
Moj čobane od ovaca!
Kad pojavi bijelo stado,
bijele ovce i ovnove,
i sa njime sestra mala
prijavljuje zadnje ovce.
Dok se munja opučila,
od zla leda i snijega,
pa zanese bijele ovce,
bijele ovce i čobana.
Sama sestra prekukavi,
dok joj čuše glas iz dalje.
Tu od ljudi ništa ne bi,
sve je u rat bilo pošlo,
samo jedan starac stari,
ali i on dockan došo,
te pošao niz usove. (...)
Gore su mi rane tvoje
no sedmine braće druge.
Da si mene poginuo
sa ostalom braćom tvojom,
sestra bi ti zapjevala.
Da pogibe još pet brata
na junaštvu u bojištu,
bi se s njima ponosila.
Kako grdnu ranu nosim
od toga dana dovijeka!
243
Vjerski i mitološki elementi

U ovome odjeljku nije riječ o vjerskim elementima kao odrazu hri­šća­

nstva ili koje druge monoteističke religije. Takvih je u tužbalicama i
na­jmanje. Ovđe se misli na vjerovanje uopšte, na mitologiju, pra­zno­
vjerice i sl. U tekstu je i dosad bilo riječi o pojedinim običajima i vje­
ro­vanjima čiji se relikti mogu naći u tužbalicama, pa to što je re­čeno
nećemo ponavljati. Ovđe ćemo samo ukazati na još neke po­jedinosti.
Danilo Radojević smatra da se u tužbalicama ne javljaju „mitska bi­
ća, vile, zli duhovi, đavoli (...). Ni bog se ne javlja kao moć od koje se
203
tra­ži zaštita.“ Što se tiče zlih duhova i đavola poznati proučavalac
crno­gorske usmene književnosti Danilo Radojević sasvim je u pra­
vu. Na motiv đavola ili kakva zloduha nijesmo naišli u tužbalici. Me­
đutim, ima tužbalica na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da po­ja­
va vila nije nimalo neuobičajena. Evo jedne takve:

Da su gorske vile stale,

pa gledale,
ne bi momke probirale!
Al’ vas probra crna zemlja!

Vila je čest motiv i u tužbalicama već pominjane čuvene tužilice

Mi­­­li­ce Milošević iz Kolašina. Tužilice i pokojnika nerijetko nazivaju
vi­­lom. Ona je kao dio repertoara pominjana i u vezi sa ranije navo­
đe­­nim sti­hovima tužbalice za maolumnim mladićem (u odjeljku o
po­djeli tužbalica).
I motiv Boga prilično je čest. Njegova ulogu u životu i smri čuvala se
do­ne­davno u izjavljivanju saučešća za pokojnikom: „Stariji je običaj
sa­čuvan u izrazima saučešća: Fala ‘e Bogu! Fala j’ Bogu!, dakle: neka
je hvala Bogu na svemu što nam pošalje, jer nam je dao život, pa
ga je i uzeo. Razume se, sasvim bi drugo značio izraz: Bogu fala, tj.
zahva­lnost Bogu, radovanje što je nekoga snašla smrt! Dakle, nešto
203 Danilo Radojević, n. d., str. 17.
 204
sasvim suprotno, jer to ne bi bilo saučešće.“ Kod muslimana se i
da­nas može za nečiju smrt čuti komentar: Bože davanje. To „Božije
da­vanje“ nerijetko izgovori i sama majka. Motiv Boga u tužbalicama
ima više funkcija. On je nekad u službi pojačavanja kletve:

Pa ćeš naći dična brata,

pod ljutijeh osam rana,
što zadobi od nebraće,
Bog ih kleo!

ili pojačavanja očaja: oh do Boga!, ne daj, sine, kumlju Bogom!

ili u blagoslovu

Bog ti dao vječnu slavu,

bracka slavo,
Boži cvijet na ‘ni svijet,
čuj o, Bože.

Da je i u tužbalicama kao i u narodnome vjerovanju uopšte sudbina

u Božjim rukama neka potvrde ovi stihovi:

- neće li nam Bog pomoći,

ako Bog da!;
- No ja imam i još braće,
dok Bog oće!;
- Blizu ću te okućiti,
svakog dana dolaziti,
crnu zemlju preklinjati,
neću l’ Bogu dosaditi,
neće l’ mi te povratiti;
- Sve bih jade kraju dala,

204 Miodrag S. Lalević, „Narodni izraz saučešća u okviru improvizacije“, Narodno stvaralaštvo
– Folklor, XII/47–48, 1973, str. 87.
 te ne mogu dok sam živa.
Da j’ od puške al’ od noža,
al’ od Boga, falimo ga,
ja te ne bih ni žalila,
no u ognju u plamenu,
na jade ti slava dođe.

Što Bog reče falimo ga! kaže tužilica koja je sahranila sve što je imala
i ko­ja u istoj tužbalici nastavlja Kuku, dome zatvoreni! // Kuku, dome
uga­šeni! // Kuku, dome istraženi! // Kuku, dome iskopani! // Kuku,
ku­ku dovijeka! // Diko dome, bez lijeka! Ilustrativnijega primjera za
odnos tužilice prema Bogu teško je naći. Sličan mu je ovaj primjer
tu­žbalice majke za jedincem:

Da je kuga zaminula,
da sam joj se zamolila,
bi mi sina razminula
đe je mene jedan bio!
Al’ kad dođe ta sudbina,
ni od kuge ni od puške,
no od Boga, valimo ga,
uze mene jedinika,
osta majka samorana,
a i sestre bezbratkinje!

Bog je neumoljiviji čak i od kuge, ali ga majka vali ipak, bez obzira na
ne­sreću koja ju je snašla od Božije sudbine.
Sasvim su tipska pominjanja Boga u ovim stihovima: Neće li nam Bog
pomoći, / ako Bog da!; Je li ovo zla istina, / mili Bože!; Što si mi se oglu­
šio, / radi Boga!; E ja u rod brata nemam, / ja u Boga dio nemam!; Ne­će
sestra s jadom zborit, / ne daj Bože!; Rasti, srećo, Boga radi! I tako dalje.

246
Jedno praznovjerje zadržalo se i do naših dana. Tužilica se naime pla­
ši i da prećeranom tužbom ne iskobi koga (ako ima koga). Zato ne­
rijetko ističe tipa Liš’ Ostoje sirotnoga ili Liš’ ostatka ili Liše dvije se­
stre moje i sl. Tako se u jednoj tužbalici koju je zabilježio N. Šaulić
(str. 18) kaže čak i Ali kuku reći neću da ne bi iskobila ostatak. Isti je
za­­bilježio (str. 38) i tužbalicu s ovakvim početkom:

Kad bi ova jatka mogla

bih sa srećom govorila!
No ne smijem ni zboriti
i još više biti može!
Majka jošte sreće ima,
pa ne smijem ni kukati
da ih majka ne iskobi.

Naglašavanje kako se žalošću ne želi iskobiti bilo ko nije rijetko u tu­

žbalicama, npr.

Ja ne kobim sreću tvoju,

no ja kobim glavu tvoju,
koji si mi nestanuo.

Pomenimo u ovome odjeljku i nebeska tijela u tužbalicama. Najče­šće

isticano nebesko tijelo jeste Sunce. Već je, kad je govoreno o impro­
vizaciji, navedena tužbalica đe majka upozorava žalbenike da ne za­
klanjaju njezinu mrtvome sinu Sunce koje ga posljednji grije. Pre­ma
suncu se, kako je rečeno, tužilice i upravljaju u izvođenju svo­jih tužnih
pjesama. Sunce je vrlo često prisutno i u pripjevu. Evo ne­kih stihova
kao potvrda učestalosti motiva sunca u tužbalicama:

Kad si svijet mijenjao,

na nebu je sunce stalo,
pa i ono zaplakalo!

247
Pored Sunca nije rijedak ni Mjesec. Nešto manje javlja se zvijezda
Da­nica, stalni motiv u našim epskim pjesmama. A od svih najčešće
je nebo i oblak (gotovo redovno uz epitet crni, mrki, mutni, tamni).
Evo dva odlomka da sve to posvjedoče:

Što se nebo zamutilo,

nebesnice!
A na nebu crni oblak,
crno srce!
Iz oblaka pjusak pjusnu,
gorske suze!

Mjesec stade za gorama,

gore mene!
I Danica na istoku,
dični kume!
Lelek čuju, pripituju
što je jutros,
da nad Budvom Sunca nema,
dična diko!

248
Motiv osvete

I motiv osvete znatno je čest u tužbalicama. Značaj osvete u crno­

go­rskome patrijarhalnom društvu i dugotrajna borba za njezino
isko­­rjenjivanje odveć su poznati da bi im se ovđe posvećivala veća
pa­žnja. Stoga ćemo skrenuti pažnju samo na funkciju toga motiva
u tu­žbalicama.
Osveta se u tužbalicama javlja u dva vida: 1) kao poziv na stvarnu
osvetu ili tužna konstatacija o njezinu izostanku; 2) kao fiktivna
osveta mrtvima.
Prva funkcija znatno je češća u starijim tužbalicama, iz vremena kad
osveta još uvijek nije bila iskorijenjena, npr.

Imaš dosta vrsne braće,

moj đevere,
mlada momka i junaka,
moj delijo,
daleko im Nikšić nije,
kuku mi je,
odletaće, četovaće,
sokolovi,
brzo će te osvetiti,
o daj, Bože.

Ili

Nemoj nam se ubojati,

ubojniče,
da te nema ko osvetit,
oće, Joko!

249
 Ako si nam poginuo,
moj mladiko,
ostade ti dosta braće,
njima lele,
četovaće, osvetiće,
Bog me čuo!

Druga je prisutna i u starijim i u mlađim (do savremenih), a u onima iz

XX vijeka osveta se uglavnom javlja samo u toj funkciji. Ta je funkcija
osvete slična onoj koja se postiže prijekorom pokojnika, npr.

Mi smo ti se osvetili,
sestro moja!
Mi smo đeci našli majku,
ali tuđu!
Ili majka sinu:
Ja sam ti se osvetila,
knjige sam ti pogorela, (...)
sve ti majka prikupila
da mi za te na ‘m ne pada.

Ili

Ja ću ti se osvetiti,
neću više dolaziti
žalosnome domu tvome.

250
Nada i utjeha

Nada i utjeha u tužbalicama nijesu nikad odraz realnosti ili vje­ro­va­

nja tužilice u njihovo ostvarenje. Naprotiv, one su uvijek u funkciji
po­jačavanja beznađa ili bezizlaznosti i često su sredstvo ili povod za
građenje pjesničkih slika. Beznađe je malo đe pjesnički uspjelo pri­
ka­zano kao u ovim stihovima:

Uzeću ti oštru kosu,

pobiti je na livadu,
ogrnut je pelerinkom –
neka njome vjetar maše,
nek mi tužnoj srce vara!

Već je rečeno da tužilice same raspršuju svoju nadu. To ne mora uvijek

bi­ti iskazano, kao u stihovima koji su ranije dati, nakon izrečene na­
de. Svoju lažnu nadu tužilica može i otpočeti konstatacijom da je la­
žna, uzaludna:

Sve se nešto sestra vara:

nijesi mi preminuo,
no si mi se zamanuo
krajevima, gradovima
i šancima krvavijem.

A nekad se uzaludnost nade eksplicitno i ne ističe jer se podrazumijeva:

Sve se tebe setra nada

da mi dođeš u pohode
na dobrome konju tvome
i divnome ruu tvome,
pa da sestra brata srete
i da bratu blagoš reče!

251
Ili

Sad će, Anđo, blagi dani,

đevojke će po saboru,
po cvijetu planinskome,
moj cvijetu iz planine!
U tome se sve bezumim
da ćeš okle dogranati,
grade, Anđo, đevojački!

Kakva je ta nada, najbolje opisuje glagol bezumiti umjesto nadati ko­

ji je u citiranim stihovima upotrijebila majka tužilica. Evo kako svoju
uza­ludnu nadu iskazuje jedna mlada tužilica koja je izgubila sve – i
mu­ža i braću i đevere:

Kad bi bilo na biranje

što bih jadna najvolija,
ja bih krila najvolija,
da odletim bojnom polju,
da pokupim kitu braće
i premilu domovinu,
da im dadem hladne vode
i previjem grdne rane.
Oči, braćo, nevidane,
dome sunce sa istoka,
što me tako odma zađe,
bez uranka i ogranka!

Nada se raspršuje i kontrastom, opisom realnosti u odnosu na ono če­

mu se tužilica nadala:

Ja sam jadna prenesretna,

mene lele!
252
pa sam tebe na daljini,
mene kuku!
te ti često doć ne mogu,
sunce moje!
Sad sam ti se povrnula,
brate rode!
e sam ti se ponadala,
prazna nado!
da ću tebe u rod naći,
diko rode!
da proslavim slavu s tobom,
oči moje!
kano što sam naučila,
mene lele!
Sinoć sam ti u rod došla,
prazni rode!
Kuća ti je zatvorena,
prazni nade!
Moj zatvore nasred roda,
rode brate!

253
Skromnost tužilice

Već je ponešto rečeno o skromnosti tužilica, koje ne ističu svoj tale­

nat i umijeće čak ni onda kad znaju da je njihova pjesma nadaleko
ci­je­njena. Stoga ovđe nećemo ulaziti u dalju elaboracije te osobine,
sa­mo ćemo je potvrditi u stihovima pojedinih tužbalica. Prije to­ga
do­daćemo samo nalaz Novice Šaulića koji nam se ne čini u potpu­
no­sti tačnim: „Svjesnost vrijednosti, mašte i dara ne postoji. (...) Kad
sam im govorio o vrijednosti njihovih djela, i da treba da se to sa­
čuva potomstvu, one su vjerovale više da se šalim ili rugam s nji­ma;
vjerovale su mi lično, te nijesu povjerovale i pomislile da će se za­
205
pisivanjem vrijeđati njihovi najsvetiji osjećaji.“ Tužilice vode ra­
čuna o auditorijumu, već je to rečeno, što znači da su svjesne da se
nji­hova riječ sluša. To im je ujedno i prva implicitna potvrda o vri­je­
dnosti pjesme koju stvaraju. A eksplicitnih potvrda imale su mno­
štvo. O tome svjedoče brojni podaci o tužilicama koje drugi podstiču
da se „glasnu“ jer ljudi nijesu skrivali da im je drago čuti talentovanu
tu­žilicu. Uostalom, već je pominjano da su one preko svoje pjesme
sti­cale i ugled u društvu. No sve to ne znači da su zbog toga – makar
ja­vno – pokazivale samohvalisavost ili zor što su cijenjene. Naprotiv,
nji­hova je bitna odlika bila skromnost, makar i umjetna, lažna. A ta
skro­mnost nije poticala nikako iz tobožnje činjenice da nijesu bile
svje­sne vrijednosti svojih pjesama. Da se i ta osobina gubi zajedno
s gu­bljenjem tipičnih obilježja klasične tužbalice, može se zaključiti
na osnovu ponašanja nekih današnjih tužilica, pa i one najpoznatije,
ko­lašinske, Milice Milošević, koje ne skrivaju svijest o sopstvenome
ta­lentu i umijeću.
Evo primjera koji svjedoče o skromnosti tužilica:

- Rane mnoge pa me bole,

oću malo govoriti;

205 Novica Šaulić, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. XXIV.
- A ne mogu od žalosti,
a srce mi neučeno,
ni ranama privičeno –
još sam jadna neznalica!
A bojim se, rugaće se!
I ako će, ja ne mogu,
od žalosti, srećo moja!;
- Kad bih malo zborit mogla,
ja bih tebe upitala,
o delija!;
- No ne može da jaduje
sestra vaša!
E sam davno započela,
žalosnica!
Braća snagu salomila,
braća srce odnijela,
rane moje!;
- Ja se oću ljudstvu molit,
oću ljudstvu i gospodstvu,
da me bratski oprostite,
mi nijesmo učevnice,
nako od zla mučenice,
od zla smo se namučili
dok smo ovo naučili.

255
NARACIJA U
TUŽBALICAMA

Iako je poznato da naracija nije odlika lirike te iako je davno istaknuto

da je osmerac u tužbalicama suviše kratak i stoga nepodesan za epska
206
uobličavanja, ipak nijesu ni toliko rijetke tužbalice u kojima se ja­
vljaju i prilično razvijene naracije, razvijene – s obzirom na pri­rodu
ove izrazito lirske pjesme. Naracija nije karakteristična za tu­žbalice
za vrijeme pokajanja ili nedugo poslije smrti. Na osnovu išči­tavanja
po­znatih tužbalica čini se da se ona javlja u tužbalicama po­dosta na­
207
kon smrti. I odmah da rečemo da je među takvima tu­žbalicama na­
jmanje antologijskih, premda i među njima ima vrlo uspjelih.
U odnosu na inače prilično eliptičan iskaz u tužbalicama ove nara­ci­
je djeluju dosta neobično:

Ide majka kukajući

i po ledu i snijegu.
Snijeg brodih, suze ronih,
sina tražih da ga nađem.
Ne mogoh ga majka naći.
206 M. S. Lalević, „Odnos i veze bugarštica i tužbalica“, Prilozi proučavanju narodne poezije,
III/1–2, Beograd, 1936, str. 66.
207 Viđeti: Vladimir Ćorović, n. d., str. 247.

257
 Ja otiđoh u planinu.
Tu mu lednu kuću našla.

Ili:

Pa kad primih brzojava

da mi u dom, dome, ideš,
bogami mi zabrinulo,
kako tako iznenada.
Opremih se u sretanje,
dok me srete knjigonoša
s crnim glasom bez bijela.
Knjiga bješe bez pozdrava,
bez sinova rukopisa.
Ja mu ne šćeh vjerovati.
Ponijeh se sa ranama,
pa naprijed bez života.
Sina nađoh nasred puta,
ni na konja ni u kola,
no zakovan u sanduku,
zakova mi svaku nadu!
Još se jadu ne vjerovah.
Otvorih mu vječnu kuću,
kukala mu majka vazda!
Kad mu ruke prekrštene,
o moj bore iz tri gore!

Naracija je uglavnom u službi reminiscencije:

Kad dođoši crni glasi,

stare majke zakukaše

258
 i dvanajes udovica
i žalosna đeca njina.
Ja ostadoh ojađena,
sa žalosnom sestrom jednom
i Jovanom bratom malim.
Majka nam se preudala,
mi se jadni poskitasmo
i pređosmo u Srbiju.
Tu se Jovan razbolio,
sestram oči izvadio.
Naše sunce s neba palo,
ne grije mu sestre dvije.
Da kukaju dok su žive,
po svijetu bijelome,
na daleko odaljene!

Najviše je primjera razvijene naracije u zbirci Novice Šaulića. No te­

ško je samo na osnovu te zbirke donijeti zaključak je li naracija bila
obi­lježje tužbalica durmitorskoga kraja, je li tamo bila učestalija no
dru­gđe i sl. jer tužbalice nikad nijesu sistematski skupljane u po­je­di­
nim krajevima Crne Gore u toj mjeri da bi se mogle vršiti kakve upo­
redne analize. Ono što je karakteristično za tužbalice u naraciji jeste
da se tužilica ne obraća pokojniku direktno (ti forma) već govori o
nje­mu kao o trećem licu (on forma). Po tome se one značajno razli­
ku­ju od ostalih.
Evo jedne tužbalice sestre za sestrom koja je u cjelosti data u naraciji,
više liči na ep no na lirsku pjesmu:

Ja bih s tobom govorila,

Doko moja, sestro moja,
divna rodska umilnice,

259
 a domovska uslužnice,
starom svekru i svekrvi,
među njeno pet đeveri,
tri zaove nedomljene
i četvrtu udomljenu!
Al’ je Doka mudra bila,
pa se svemu umilila,
bi sa svekrom starješina,
kraj glasita Durmitora,
đe imade đece dvoje,
starijemu tri godine,
a mlađemu osam dana,
tada osta udovica.
Kad u domu dom izgubi,
ne šće u rod uzbjegnuti,
ima brata jedinoga,
u svijetu, u daljini,
često sestri pisma piše
i divno je razgovara:
Domu služi, đecu gledaj,
u poštenju dok si živa!
Doka brata poslušala,
nam u rodu održala!
Kad joj dođe slava njena,
slava njena Đurđevdanak,
kojemu se svak raduje,
a odviše ko ga slavi,
te ga krsno ime zove.

260
Al’ pod lednim Durmitorom,
đe ne rađa šljivovica
no kupuje lambekuša,
svekar snai naredio:
Ajde, snao, pivo toči!
Skoči jadna kao mlada,
pa uzela zublju luča,
kap od luča otpanula,
u rakiju špirit živi,
zlo se pivo zapalilo,
a Doka se pobojala
da kvar kući ne učini.
U granate ruke uze
da iz kuće vatru baci,
u rukama bure puče,
po njojzi se vatra prosu,
aljine se zapališe
i granata snaga njena.
Domovina vodu sipa,
sve na glavu i haljine.
Ne mogoše utuliti,
duge ruke odgoreše,
divnu đobdu nagrdiše,
ukaza se živo srce,
u platno je uvijaše.
Kad dotrča sreća njena,
pa kad majku naku viđe,
on stričevsku pušku uze,

261
 šćaše sebe puškom ubit.
Viđe majka pod ranama,
još iz grla glas izdaje!
Oteše mu pušku dugu,
i dijete ljuto pišti:
Kuku, majko! Kuku, otac!
Kuku, rane, za sve jade!
Kako ću vas preboljeti,
kako li vas zaboravit!
Majka zove sebi sina:
Da te majka sad poljubi!
Kad je sina poljubila,
u tom Bogu dušu dala.
Doko moja, rano ljuta!
Sve bih jade kraju dala,
te ne mogu dok sam živa.
Da j’ od puške al’ od noža,
al’ od Boga, falimo ga,
ja te ne bih ni žalila,
no u ognju u plamenu,
na jade ti slava dođe.

Pomenimo još i ovo. Pored naracije, kao epskoga elementa tužbalica,

Novica Šaulić primjećuje i dramske elemente. On kaže: „Iz svega izbi­­
jaju ostaci pogrebnog ritus-a sa začecima muzičke drame, u ko­joj se
208
istupa pojedinačno ili u disharmoničnom horu.“ Pored unu­tra­
šnjih dramskih elemenata osobiti su spoljašnji elementi kao što su
teatralnost, fiktivni dijalozi, horsko tuženje ili tuženje u duetu koje

208 Novica Šaulić, „Tužbalice“, Zbornik Etnografskog muzeja u Beogradu 1901–1951, Beograd,
1953, str. 319.
je nekad bilo izrazito zastupljeno kad jedna tužilica tuži a druga pri­
pi­jeva (tj. dodaje refren ili pripjev), uslovno rečeno kostimografija i
sce­nografija (kad tužilice navlače maramu do očiju; lelekači odbacuju
od sebe djelove garderobe – kapu, štap, ponekad i kabanicu; kruženje
oko pokojnika ili groba; stojanje kao u kolu; odgovaranje na lelek od
stra­ne ožalošćene porodice; nekadašnje grebanje lica i šišanje kose
ko­ja se odlagala na grob i sl.).

263
DEGENERACIJA I
GAŠENJE TUŽBALICA

Promijenjene društvene okolnosti promijenile su i društveni status

tu­žilice i njezine pjesme. Najrječitiji primjer o tome donosi Novak Ki­
li­barda u studiji koja analizira gašenje klasične crnogorske usmene
knji­ževnosti, gašenje što ga je izazvala pojačana urbanizacija 70-ih go­
di­na XX vijeka. Riječ je o tadašnjoj mladoj i vrlo talentovanoj tužilici,
ko­ja se takvom pokazala na pogrebu svoga osamnaestogodišnjeg je­
di­nca brata, kad je prvi put javno zatužjela. Kao takva potvrdila se i
na svim pomenima svome bratu do godišnjice. „Međutim, ta obda­
rena žena poslije održanoga godišnjeg, odnosno završnoga para­
stosa njezinu bratu, definitivno je prestala tužjeti. Odtužjela je svo­ju
tugu i tu – stala. Uzaludne su bile molbe, čak i njezinih sesta­ra, da
se javi kao tužilica i kao sestra bezbratnica na sahranama rođa­ka i
komšija. Ona nije objašnjavala razloge svojega postupka, ali ne­spo­
rna je činjenica da je nije interesovala reputacija koju postižu nepi­
sme­ne i ‘proste’ žene. Ni staro pravilo da sestra bezbratnica, ako je
tale­ntovan pjesnik, postaje najglasitiija tužilica za nju ne važi. To je
žena koja živi u jednome prigradskom naselju, muž joj je činovnik
u jednoj političkoj ustanovi, ona nošnjom i manirima nastoji da se
po­kaže kao prava građanka, ‘gospođa’. Tako je jedna neiskazana

265
 209
pjesnikinja ukazala na početak kraja najstarije pjesme – tužbalice.“
Koliko je bio jak kult mrtvih u Crnoj Gori i koliko se kao takav održao
skoro do u naše doba, ništa ne svjedoči toliko koliko i spoljni zna­ci
žalbe za mrtvima, tzv. korota. I, mada se ta žalba izražavala na razli­
či­te načine kod Crnogoraca različitih konfesija, ona je bila obilježje
svih njih gotovo podjednako. Religijska pripadnost, čak i islamska
ko­ja osobito zabranjuje korotu, slabo je uticala na ostatke pradavne
re­li­gioznosti Crnogoraca kad je u pitanju kult mrtvih. Možda i danas
ži­vi još pokoja žena koja, uprkos tome što ima „punu kuću“, tj. svu đe­
cu i unučad na broju, i dalje totalnom crninom „bez biljega“, odno­sno
bez ijednoga detalja druge boje, žali za rodom koji se ugasio u Dru­
gome svjetskom ratu. Običaj trajnoga kolektivnog žaljenja (od 40 da­
na do tri godine), kad za viđenim pokojnikom žali cijelo bratstvo ili
210
ple­­me, kao karakterističan za Crnu Goru, Hercegovinu i Albaniju
211
opi­­sao je Mil. S. Filipović. Poznat nam je jedan slučaj korote iz ma­
jčine ujčevine – kad je nakon smrti bratanića (jedinca) njegov stric
ku­­pio crnu maramu svim ženama i đevojkama u bratstvu i one su
je svaka nosile za godinu dana. O crnogorskoj koroti kao tipičnoj pi­
212 213
sao je i J. Cvijić. Kult predaka u Crnoj Gori bio je toliko jak da se
o viđenijim ljudima iz prošlosti, bez obzira na to koliko daleka bi­
la, pričalo svakodnevno kroz epsku pjesmu ili još više tužbalicu, pa
214
su ih možda mogli vizualizovati i njihovi daleki potomci. Smrt
je u takvim okolnostima vjerovatno bila i manje stravična jer nije
podrazumijevala nestanak no produžetak života u novom trajanju,

209 Novak Kilibarda, „Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori danas“, Studije i ogledi o
crnogorskoj usmenoj književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, str. 89.
210 Za Crnu Goru i Hercegovinu viđeti i: Tihomir Đorđević, „Nekoliki samrtni običaji u Južnih
Slo­vena“, Godišnjica Nikole Čupića, XLVII, Beograd, 1938, str. 174–177.
211 Mil. S. Filipović, „Običaj kolektivnog trajnog žaljenja“, Istoriski zapisi, III/1-2, Cetinje, 1949, str. 77–85.
212 Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo, II, Beograd, 1931, str. 60.
213 O kultu predaka uopšte (kod raznih naroda svijeta) viđeti: Špiro Kulišić, Neobični običaji raznih
naroda svijeta, Beograd, 1968, str. 156–170.
214 T. Vukanović kaže: „Najglavnija karakteristika mnogih verovanja na svetu, jeste poklanjanje
znatne pažnje kultu predaka. To je pak pospešilo pojavu naricanja.“ (T. P. Vukanović, „Studije iz
balkanskog folklora“, Vranjski glasnik, VI, Vranje, 1970, str. 261)
u predjelu priče i pjesme. Samrtnika je pred smrt „čuvala“ ne samo
ci­jela porodica, bratstvo, komšije, pričalo se o svemu, pa i o smrti na
koju se čekalo. Nerijetko je samrtnik pitan da preporuči nešto za vri­
jeme koje će nastupiti poslije njega. Da smrt nije bila tabuizirana kao
215
u naše doba svjedoče brojne priče o takvim prilikama. Po je­dnoj ne
tako davnoj, starica koju su pred smrt pitali: „Oli ni što po­ru­čit, Go­
216
spava?“, odgovorila je kratko: „Spominjite me“. U takvoj atmo­sfe­ri
svakako tužbalica je imala značajno mjesto. Ništa manje od ono­ga
što ga je imala epska junačka pjesma. Ponosita odiva će vrlo ra­do u
tu­žbi spomenuti i kakva svoga dalekoga pretka koji joj i mrtav obe­
zbje­đuje značajno mjesto u društvenoj hijerarhiji patrijarhalnoga
217
crno­gorskog društva. O izrazitosti kulta predaka u Crnoj Gori neka
po­kaže ovaj nalaz Novice Šaulića: „S mrtvima se ne prekida veza,
nji­ma se govore želje, s njima se razgovara, njima se obraća pjesmom
bo­la, veličaju se i prekorevaju. Tužbalice su često i jedina pjesma
mnoge majke, sestre i odive. Ova žalost ne zastareva i uvijek je nova i
skorašnja. Tužilicu goni srce, žalost, ljubav i ajtar i ona često od časa
prve žalosti do kraja života tuži i opjeva u žalosti svoje umrle, a uza
218
njih i ostale srodnike, prijatelje, kumove i plemenike.“
Promijenjene društvene okolnosti, nekadašnja industrijalizacija i s
njom u vezi ubrzana urbanizacija koja je danas već gotovo završena
215 Evo što o tome kaže Milorad Medaković, n. d., str. 52-53. „Pri samrti pitaju bonika kako osta­vlja
svoju čeljad, kako misli i želi raspložiti sa svojijem imanjem. (...) Kad je bonik izvršio i iskazao svoju
posljednju volju i želju, onda se prašta sa svom čeljađu u kući i sa svijema bratstvenicima i svojtom.
Otac priziva sina, prašta se i s njim i daje mu posljednji blagosov: Da si prost i blagosoven, sinko,
ovoga i onoga svijeta i svaka tvoja slamka na kući.“ (Iz tehničkih razloga citat nijesmo ni ovđe ni
drugđe naveli prema staroj nereformisanoj ćirilici kojom je štampana Medakovićeva studija.)
216 Koliko je spomen poslije smrti značio klasičnim Crnogorcima svjedoče i čitulje (kod hrišćana)
i hatme (kod muslimana). A o tome neka posvjedoči i ovaj podatak: „Čak stare osobe i kao zavide
onima koji su negdje pored puta zakopani ‘jer se često pominju’.“ – Mirko Barjaktarović, „O
grobljima i grobovima u Gornjem Polimlju“, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, 22–23,
Beograd, 1960, str. 221.
217 O tome koliko je taj običaj kod nas bio živ još početkom XX vijeka neka pokaže ovaj citat V. Ćo­
rovića (n. d., str. 245) iz 1908. godine: „U Boci Kotorskoj i Crnoj Gori sačuvao se taj običaj najbolje;
ta­mo je to jedna sveta i jaka tradicija i razvijena vrsta narodne pojezije više, valjda, nego i jedna
od drugih. Tamo ona ima svoj tip, svoj naročiti kult, s nečim arhaističnim, elementarnim i duboko
pri­rodnim i ističe se upadljivo kao jedna od karakterističnih osobina narodnih.“
218 Novica Šaulić, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929, str. IX–X.

267
dovele su do apsolutnoga raskida s pojedinim segmentima tradicije.
U Crnoj Gori je to naročito primjetno jer je do raskida i otklona do­
šlo za rekordno kratko vrijeme. Neki običaji i dalje se uporno održa­
va­ju, ali u promijenjenim društvenim uslovima oni danas djeluju
po­ne­kad čak i groteskno. Odrazilo se to neminovno i na tužbalicu
ko­ja nestaje ili se degeneriše u pjesmu bez poezije, u kojoj se više
pa­žnje obraća recimo na rimu no na sadržinu stiha. O gašenju po­
gre­bnih običaja, pa zajedno s njima i tužbalice i leleka, naročito u
gra­dovima poslije II svjetskoga rata kad je državno zajedništvo i
otvo­renost prema svijetu donijelo i nove svjetonazore, Petar Đ. Sto­
ja­nović lijepo zaključuje: „Ti običaji (lelek, tuženje, daće i dr.) ne ja­
vlja­ju se sada u svome spontanom, izvornom, već u izopačenom i
izvje­štačenom obliku. Često su puka bezosjećajna teatralnost. Liše­
ni izvorne svježine i izražajnog bogatstva, oni, po sili inercije, djelo­
va­njem konzervativne svijesti, traju, iako odudaraju od savremene
stvarnosti. Kao i druge društvene pojave koje su na putu nestajanja,
219
i običaji narodnog žaljenja su se ‘izobičajili’.“ Nijesu li i vrlo česte
čitulje u dnevnim novinama, o raznim danima „pomena“ – treće ju­
tro, četrdesnica, polugodišnjica, godišnjica, zapravo prozaični i pa­
te­­tični nastavak jedne nestale poezije? I, takođe, ništa manji primi­
ti­vizam prekomjerni trošak na cvijeće i ostale ukrase, koji poslije ne­
ko­liko dana završe na smetlištu. Zanimljivo, na taj apsolutni primi­ti­
vizam naša javnost uglavnom i ne reaguje, ali će reagovati (danas po
pravilu negativno) i na sasvim poetski uspio izraz žalosti kroz tužba­
licu, koju je (barem onu formalno i estetski uspjelu) sve teže čuti.
Navešćemo ovđe poduži izvod iz studije jednoga od najpoznatijih
srpskih etnologa današnjice Ivana Čolovića koji lijepo ilustruje ono
što je rečeno. „Od pre izvesnog vremena proučavaoci društva u indu­
strijski razvijenim zemljama izražavaju zabrinutost za su­dbi­nu
smrti. Došlo je, kažu, do nagle promene u shvatanju bolesti, umi­
ra­nja, sahrane, žalosti i groblja, koja se ogleda u novom ponašanju
oža­lo­šćenih. Smrt, koja je do juče udarana na sva zvona, počinje

219 Petar Đ. Stojanović, n. d., str. 204.

da se prećutkuje, da se skriva; nekad obavezno, javno ispoljavanje
ža­losti sada se sve više izbegava, kao da je sama žalost za mrtvima
po­stala nešto nedolično, sramno, pa joj se ljudi prepuštaju samo kri­
šom. Prvi je ovu krizu smrti zapazio britanski sociolog Džefri Go­rer
u čuvenom članku objavljenom 1955. godine pod naslovom Porno­
gra­fija smrti. On je tu rekao da je smrt u XX veku postala tabu i da
je zamenila seks kao osnovnu zabranu; nazvao je usamljenički plač
za po­kojnicima masturbacijom. Gorerove ideje preuzeli su i razvili
autori nekoliko novijih knjiga o problemu smrti u savremenom sve­
tu. ‘Posle Gorerovih zapažanja – piše Filip Aries – čak se veruje da
po­ti­skivanje bola, zabrana njegovog ispoljavanja u javnosti, oba­veza
da se pati u samoći i krišom pojačavaju traumu izazvanu gu­bi­tkom
dragog bića.’ Švajcarac Žan Zigler optužuje zapadno indu­stri­jsko
društvo da se ‘ne ograničava na to da postavi tabu smrti, da uskra­
ti društveni status samrtnicima, da patologizira starost i da uki­ne
pretke. Ono poriče i samo postojanje smrti.’ Rut Manaem, Fra­
ncuskinja, klinički psiholog, primećuje da se u istom smislu pro­me­
nio i odnos prema grobu i nadgrobnom spomeniku. (...) ‘Veza izme­
đu živih i mrtvih je prekinuta.’“ Govoreći o tome kako se i kod nas
po­činje javljati taj proces nesnalaženja pred smrću, nesigurnosti u
izra­žavanju saučešća i oglašavanja smrti te u označavanju korote, o
otporu prema tradicionalnome ponašanju u vezi sa smrću, s jedne,
i psi­hološkoj potrebi da se smrti i mrtvima ipak pokloni dužna pa­
žnja, Čolović nastavlja: „Teško je reći da li je to samo stupanj u ra­
zvo­ju odnosa prema smrti u našem društvu, koji postepeno i ne­u­
mitno vodi posmrtnoj afaziji, prekidu posmrtne i zagrobne komu­
ni­ka­cije između živih i mrtvih, tabuisanju te komunikacije, to
jest onoj Gorerovoj pornografiji smrti. (...) Postoji biološka sprega
izme­đu života i smrti, rađanja i umiranja. Ljudi je odvajkada uvi­
đa­ju, ali ih to ne oslobađa osećanja bola, straha i krivice koje u nji­
ma budi smrt bližnjeg. Da bi nastavili da žive, moraju da se oslo­bo­
de tih osećanja, a ipak ne smeju da ih zaborave. Ne mogu da ži­ve s
mrtvima, ali ni bez njih. Posmrtni i komemorativni običaji, uključujući

269
tu objavljivanje novinskih tužbalica i ispisivanje epitafa, razrešavaju
tu protivurečnost propisujući mesto, vreme i vrstu kontakta sa po­­
ko­jnicima, a još više time što prenose vezanost za njih sa psi­ho­­lo­
škog plana na plan društvene konvencije.“ U tekstovima tu­žba­lica i
epi­tafa, kaže Čolović, „pokojnici mogu da ‘žive’ a da to ne pro­ti­vre­či
saznanju o istini njihove smrti, mogu da ostanu u srcima, mi­sli­ma i
snovima ožalošćenih, a opet da budu daleko od njihovog sva­ko­dne­
vnog života. Značenja tužbaličkih i epitafskih poruka nisu ni plitka
ni duboka, nego su dvosmislena, kakva su uopšte značenja obreda i
mi­tova, ne zato što su te poruke vezane za stare običaje čiji je smisao
de­li­mično zaboravljen, nego zato što je u toj dvosmislenosti njihova
220
mu­drost i njihova vrednost.“
U vezi s rečenim je i ovo vrlo lijepo zapažanje poznatoga književnog
istoričara Tvrtka Čubelića: „Kad narodni običaji i obredi ne bi odgo­
va­rali dubljim potrebama i zakonitostima ljudskog života i društva,
oni ne bi bili tako uporne životvorne snage koje traju stoljećima i ko­
je vrlo sporo napuštaju pozicije i funkcije reguliranja različitih po­
221
ja­va.“ Urbanizacija, rasipanje bratstava na razne strane, indu­stri­
ja­li­zacija, otvaranje ka drugačijem poretku dovelo je do promjene
na­či­na života, ukinulo bratstveničku zajednicu, dovelo do stvaranja
krvno vrlo heterogenih zajednica u kojima porodična prošlost po­
staje intimna stvar, a kasnije – ostavši bez uticaja na status u dru­
štve­nome životu te usljed promjene načina života i pogleda na svi­jet
– gubi stari značaj i unutar porodice. Kult predaka se gasi. Tu­žba­­
lica, makar ona s društvenoistorijskom problematikom gubi smi­­sao,
ustupa mjesto isključivo intimnoj da bi se ona počela gasiti pred
životnim nazorom u kojem je javna žalost doživljena gotovo kao
ostatak primitivizma. I donekle nasilno održavanje današnje tu­žba­
lice u sasvim izmijenjenome društvenom kontekstu vodi i nji­ho­voj
po­etskoj degeneraciji, o čemu je već bilo riječi. Može se dodati da se
čini da je u našem društvu tabuizirana i ljubav prema pokojniku –

220 Ivan Čolović, Divlja književnost, Nolit, Beograd, 1985, str. 137–139. (poglavlje Memento mori)
221 Tvrtko Čubelić, n. d., str. 347.
sinu i bratu a ukinut tabu ljubavi supružnika, živih ili smrću ra­zdvo­
jenih. Kao što je donedavno bilo neobično prisustvovati javnoj ža­lbi
žene za mužem ili javno ispoljenoj ljubavi supružnika, tako se pri­
mje­ćuje nesnalaženje pred žalbom majke za sinom i donekle sestre
za bratom. Njihova prevelika žalba, u tužbalici ili mimo nje, danas
mo­že biti i razlog za izbjegavanje njihova društva. O pokojnicima se
vi­še ne priča. Na putu su tabuiziranja, ili su već tabuizirani, kako je
ista­kao Čolović. U takvu svijetu za tužbalicu više nema mjesta.

271
CITIRANA LITERATURA

Banjević, Branko: „O pokajanju o leleku o tužbalici“, In: Polje jadi­

ko­vo, antologija crnogorskih narodnih tužbalica, Grafički zavod, Ti­
to­grad, 1971, str. 7–15.
Barjaktarović, M. R.: „Pogrebne radnje i običaji u okolini Ivangrada
(Berana)“, Glasnik cetinjskih muzeja, 1, Cetinje, 1968, str. 77–88.
Barjaktarović, Mirko R.: „Peroj i njegovi stanovnici“, Glasnik Etno­
grafskog muzeja na Cetinju, I, Cetinje, 1961, str. 72–92.
Barjaktarović, Mirko: „O grobljima i grobovima u Gornjem Po­li­
mlju“, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, 22 – 23, Beograd, 1960,
str. 217–223.
Barjaktarović, Mirko: „Običaj sklapanja ‘braka’ sa mrtvacem“, Gla­
snik Etnografskog instituta, SANU, XXXIX, Beograd, 1990, str. 95–105.
Bratić, Toma A.: „Pogrebni običaji“, Glasnik Zemaljskog muzeja
BiH, XV, Sarajevo, 1903, str. 398–401.
Brenč, Andžej: „Zajednički i osobeni elementi u pogrebnim obi­ča­
ji­ma u zapadnih i južnih Slovena“, Glasnik Etnografskog instituta,
XXIV, SANU, Beograd, 1975, str. 57–68.
Burkhart, Dagmar: „Tekst-kontekst-aspekti srpskohrvatske tužba­
lice“, Raskovnik, XVI/61-62, Narodna biblioteka „Vuk Karadžić“, Be­
o­grad, 1984, str. 85–102.

273
Cvijić, Jovan: Balkansko poluostrvo, II, Beograd, 1931.
Čabej, Ekrem: „Život i običaji Arbanasa“, Knjiga o Balkanu, I, Beo­
grad, 1936.
Čajkanović, Veselin: Mit i religija u Srba, Beograd, 1973.
Čolović, Ivan: Divlja književnost, Nolit, Beograd, 1985.
Čubelić, Tvrtko: „Narodna tužbalica – impresivni dio u pogrebnim
običajima i jedan od najstarijih oblika izvorne narodne pjesme“, Rad
XI-og kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom
1964, Zagreb, 1966, str. 347–353.
Ćorović, Vladimir: „Narodne tužaljke“, Brankovo kolo, XIV, Sre­
mski Karlovci, 1908, str. 599–601.
Dučić, Stevan: „Život i običaji plemena Kuča“, Srpski etnografski
zbo­rnik, XLVIII, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1931.
Džaković, Vukoman: Narodne tužbalice, Beograd, 1962.
Džaković, Vukoman: Partizanske narodne tužbalice, 1964.
Đapović, Lasta: „Problematika smrti u tužbalicama“, Tradicionalno
i savremeno u kulturi Srba, Etnografski institut, SANU, Begrad, 2003,
str. 123–131.
Đorđević, Tih. R.: „Šišanje u žalosti“, Glasnik Skopskog naučnog
dru­­štva, Odeljenje društvenih nauka, III/1, Skoplje, 1928, str. 344–345.
Đorđević, Tihomir R.: Naš narodni život, VI, Beograd, 1932, str. 41–42.
Đorđević, Tihomir: „Nekoliki samrtni običaji u Južnih Slovena“, Go­
di­šnjica Nikole Čupića, XLVII, Beograd, 1938, str. 153–191.
Đurić, Vojislav M.: Tužbalica u svetskoj književnosti, Beograd, 1940.
Filipović, Mil. S.: „Običaj kolektivnog trajnog žaljenja“, Istoriski za­
pi­­si, III/1-2, Cetinje, 1949, str. 77–85.
Ivanišević, Jovan Fil.: „Pokajanje, pokajnice i korota“, Glasnik Ze­
ma­ljskog muzeja u BiH, XIII, Sarajevo, 1901, str. 618–635.
Jahnow, Hedwig: Das hebraische Leichenliend, Giessen, 1923.

274
Janković, Ljubica S.: „Igranje za mrtve u Jugoslaviji“, Zbornik za
dru­štvene nauke, 36, Matica srpska, Novi Sad, 1963, str. 49–52.
Jovanović, Milka: „‘Sastanak’ sa pokojnikom“, Glasnik Etno­gra­fskog
instituta, XXXIX, SANU, Beograd, 1990, str. 89–93.
Jovićević, Andrija: „Crnogorsko Primorje i Krajina“, Srpski etno­
gra­fski zbornik, XXIII, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1922.
Jovićević, Andrija: Riječka nahija u Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1999
Karadžić, Vuk Stef.: Crna Gora i Boka Kotorska, Srpska književna
za­druga, XXIV/161, Beograd, 1922.
Karadžić, Vuk Stef.: Život i običaji naroda srpskoga, Srpska knjiže­
vna zadruga, Beograd, 1957.
Katanić, Tomaš Kn.: „Jedna tužbalica iz Vasojevića“, Glasnik Etno­
grafskog muzeja u Beogradu, XIV, Beograd, 1939, str. 75–76.
Kilibarda, Novak: Puti nedohodi, Nikšić, 1987.
Kilibarda, Novak: „Humor u pratnji narodnih tužbalica“, O usmenoj
knji­ževnosti, Titograd, 1982, str. 58–62.
Kilibarda, Novak: „Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj
Gori danas“, Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, Insti­
tut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, str. 71–100.
Kilibarda, Novak: „Usmena tužbalica – najintimnija pjesma“, Stu­
di­je i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, Institut za crnogo­rski
jezik i književnost, Podgorica, 2012, str. 251–264.
Kilibarda, Novak: Istorija crnogorske književnosti. Usmena knjiže­
vnost, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
Krasnići, Mark: „Tužbalica u arbanaškoj narodnoj poeziji“, Rad XI-
og kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom 1964,
Zagreb, 1966, str. 329–337.
Kulišić, Špiro: „Iz putopisa Alberta Fortisa“, Glasnik Zemaljskog mu­
zeja u Sarajevu, Etnologija, nova serija, XIII, Sarajevo, 1958, str. 96.

275
Kulišić, Špiro: Neobični običaji raznih naroda svijeta, Beograd, 1968,
str. 156–170.
Lalević, M. S.: „Odnos i veze bugarštica i tužbalica“, Prilozi prouča­
va­­nju narodne poezije, III/1-2, Beograd, 1936, str. 50–73.
Lalević, Miodrag S.: „Narodni izraz saučešća u okviru impro­vi­za­
cije“, Narodno stvaralaštvo – Folklor, XII/47 – 48, 1973, str. 79–87.
Lalević, pop Bogdan & Protić, Ivan: Vasojevići, Srpski etnografski
zbo­rnik, V, Beograd, 1903.
Latković, Vido: Narodna književnost, Naučna knjiga, Beograd, 1987.
Ljetopis Popa Dukljanina. Sclavorum Regnum Grgura Barskog,
Co­nteco, Bar, 1999.
Lihačov, D. S.: Poetika stare ruske književnosti, Beograd, 1972.
Maticki, Miodrag: Dvori samotvori, Rad, Beograd, 1979.
Medaković, Milorad: Život i običaji Crnogoraca, Novi Sad, 1860.
Minić, Vuk: „Lelekanje i lelek u Crnoj Gori“, Ovdje, XX/224, Titograd,
1988, str. 10–11.
Murko, Matija: Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, JAZU, Zagreb, 1951.
Nakićenović, Sava: „Boka“, Srpski etnografski zbornik, XX, Srpska
kra­ljevska akademija, Beograd, 1913.
Nametak, Alija: „Neki narodni običaji i lokalne tradicije muslimana
u Podgorici“, Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju, II, Cetinje, 1962.
Nenadović, Ljubomir: O Crnogorcima, Srpska književna zadruga,
XXXII/212, Beograd, 1929.
Pavićević, Mićun M.: „Običaji“, Zbornik za narodni život i običaje
ju­žnih Slavena, XXIX/1, JAZU, Zagreb, 1933, str. 176.
Pešić, Radmila: „Tužbalica sestre na Njegoševim odrom“, Glasnik
Etno­­grafskog muzeja na Cetinju, III, Cetinje, 1963, str. 347–351.
Radojević, Danilo: „Crnogorske tužbalice“, In: Vrčević, Vuk: Tužbalice,
Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011, str. 7–31.

276
Radoman, Aleksandar: Studije o starijoj crnogorskoj književnosti,
Matica crnogorska, Podgorica, 2015.
Simić, Ljuba: „Tužbalice (‘jaukalice’) u Bosni i Hercegovini“, Rad XI-
og kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom 1964,
Zagreb, 1966, str. 315–322.
Stojanović, Petar Đ.: „Običaji narodnog žaljenja i njihovi društveni
korijeni u Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji (stanje u XIX. i prvoj polovini
XX. vijeka“, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 48, Za­
greb, 1980, str. 169–204.
Šabotić, Sait: „O običajima vezanim za smrt i tužbalicama kod Mu­
sli­mana“, Almanah, 3-4, Podgorica, 1998, str. 61–68.
Šaulić, Novica: „Tužbalice“, Glasnik Etnografskog muzeja u Beo­gra­
du, XXI, Beograd, 1958, str. 317–320.
Šaulić, Novica: „Tužbalice“, Zbornik Etnografskog muzeja u Beogra­
du 1901-1951, Beograd, 1953, str. 316–326.
Šaulić, Novica: Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929.
Šnevajs, Edmund: „Glavni elementi samrtnih običaja kod Srba i
Hrvata“, Glasnik Skopskog naučnog drušva, Odeljenje društvenih na­
uka, V/2, Skoplje, 1929, str. 263–282.
Šutić, Milosav: „Poetske slike u našim narodnim tužbalicama“, Knji­
ževna istorija, III/11, Beograd, 1971, str. 397–435.
Tripković, Radun Đ.: Posmrtni običaji i moračke žalopojke, Beograd, 1967.
Trojanović, Sima: „Stari slovenski pogreb“, Srpski književni gla­snik,
III, Beograd, 1901, str. 136.
Vešović, Radoslav-Jagoš: Pleme Vasojevići, CID, Podgorica, 2005.
Vidaković-Petrov, Krinka: Ogledi o usmenoj književnosti, Institut za
knji­ževnost i umetnost, Beograd, 1990.
Vlahović, Petar: „Neki noviji oblici naših narodnih tužbalica“, Naro­
dno stvaralaštvo. Folklor, IX/35-36, Beograd, 1970, str. 105–111.

277
Vrčević, Vuk: Tužbalice, priredio dr Danilo Radojević, drugo izda­nje,
dopunjeno faksimilom rukopisa, Institut za crnogorski jezik i knji­
ževnost, Podgorica, 2011.
Vujisić, Janko: Čujem lelek đe gore prolama, crnogorski leleci i tu­
žba­lice, CDNK, Podgorica, 1998.
Vukanović, T. P.: „Studije iz balkanskog folklora“, Vranjski glasnik,
VI, Narodni muzej u Vranju, Vranje, 1970, str. 165–274.
Vukanović, Tatomir: „Studije iz balkanskog folklora IV. Profe­si­ona­
lno naricanje u balkanskih naroda“, Vranjski glasnik, VIII, Naro­dni
mu­zej u Vranju, Vranje, 1972, str. 229–307.
Vukanović, Tatomir: Narodne tužbalice, Vranje, 1972.
Vukmanović, Jovan: „Vjerski i društveni običaji u Crmnici“, Zapisi,
XIV/1, Cetinje, 1935, str. 159–160.
Vukmanović, Jovan: „Vjerski i društveni običaji u Paštrovićima“,
Zapisi, XVI/3, Cetinje, 1936.
Vuković, Jovan: „Intonacioni momenti i struktura stiha u tužba­
li­cama“, Rad VII-og kongresa folklorista Jugoslavije u Ohridu 1960.
go­dine, Ohrid, 1964, str. 411–417.
Vuletić-Vukasović, Vid: „Samrtni ili pogrebni običaji kod Muha­me­
danaca u Herceg-Bosni“, Letopis Matice srpske, Novi Sad, 1899, str.
143–158.

278
INDEKS IMENA

A
Aries, Filip 269

B
Balters, Adolf 36
Banjević, Branko 154
Barjaktarović, Mirko R. 267
Batrićević, Boban 13
Bokan, Igor 13
Bošnjak, Ahmo 149
Bošnjak, Faik 148
Brajović, Boško Grujičin 214
Bratić, Toma A. tr. 188, 189
Brenč, Andrej 118
Brković, Periša Markov 220
Burkhart, Dagmar 21, 61, 148
C
Cerović, Novica 171
Cvijić, Jovan 266

Č
Čabej, Ekrem 123
Čajkanović, Veselin 193
Čirgić, Adnan 13
Čirgić, Mika 13
Čirgić, Tamara 13
Čogurić, Aleksandar 13
Čolović, Ivan 268–271
Čubelić, Tvrtko 83, 270

Ć
Ćorović, Vladimir 36, 103, 148, 189, 257, 267

D
Delja, Lazo 267
Drašković, Nada 13
Dučić, Stevan 41, 46, 125, 157, 231, 233

DŽ
Džaković, Vukoman 85, 214, 215
Đ
Đapović, Lasta 103, 194
Đečević, Merjema 54, 121
Đešević, Senada 129, 135, 186
Đorđević, Tihomir R. 102, 134, 135, 194, 235, 266
Đurašinović, Stefanija 226
Đurić, Vojislav M. 31–33, 35–37, 55, 61, 151, 196

F
Filipović, Mil. S. 266
Franeta, Georgije (Đuro) 157

G
Gjonbalaj, Šićere 135
Gorer, Džefri 269

H
Hektor 148

I
Ivanišević, Jovan F. 54, 55, 87, 117, 156, 187, 225, 226

J
Jagić, Vatroslav 38
Jahnow, Hedwig 35
Jakvinta 33
Janković, Ljubica S. 189
Jeremija 37
Jovanov, Sekula 149
Jovanović, Milka 195
Jovićević, Andrija 124, 159

K
Karadžić, Vuk Stefanović 19–22, 44, 84, 114, 134, 146, 178, 273
Katanić, Tomaš Kn. 88, 89
Kilibarda, Novak 20, 44, 56–58, 104, 159–161, 219, 220,
224, 228, 229, 265, 266
Kočapar 33
Koprivica, Simo 226
Kovačević, Teodora 89
Kozar 33
Krasnići, Mark 133, 134, 148
Kulišić, Špiro 195, 266

L
Lalević, Bogdan 158
Lalević, Miodrag S. 38, 66, 81, 85, 86, 88, 93, 94,
101, 148, 158, 161, 165, 245, 257
Latković, Vido 44, 45, 102, 117, 171, 189, 219
Lihačov, Dimitrije Sergejevič 101, 102

LJ
Ljubiša, Stefan Mitrov 237

282
M
Manaem, Rut 269
Maticki, Miodrag 39, 189
Medaković, Milorad 158, 236, 267
Milošević, Milica 89, 135, 136, 186, 244, 254
Minić, Vuk 154, 156
Mišković, Ikonija 13, 22
Mišković, Rumica 13, 221
Murko, Matija 101,139, 151

N
Nakićenović, Savo 84
Nametak, Alija 124, 125
Nenadović, Ljubomir 20, 21, 99, 102, 228, 237
Nikčević, Milorad 13

O
Osmanagić, Bisera 13

P
Pavićević, Mićun M. 161
Pešić, Radmila 17
Petrović, Danilo (knjaz) 236
Petrović, Mirko (veliki vojvoda) 236
Petrović, Petar II 17, 18, 71, 171, 183, 185, 236
Pokrklić, Tahir 125
Pop Dukljanin 33
Popović, Nikola 13
Popović, Vuk 236
Protić, Ivan 159
Protić, Zarija 88

R
Račeta, Jovana 111
Radojević, Danilo 17, 23, 33, 195, 244
Radoman, Aleksandar 13, 19, 166
Radović, Goša 107

S
Sadiković, Sead 135
Sestra Batrićeva 18
Savićević, Anđa 214
Simić, Ljuba 189
Stojanović, Petar Đ. 22, 47, 134, 135, 184, 185, 210, 211,
236, 237, 268, 269

Š
Šabotić, Sait 125, 129, 148, 149
Šaulić, Novica 17-20, 26, 27, 36, 38, 45, 67, 85, 100, 117, 148, 180, 183,
187, 211, 217, 222, 227, 233, 236, 237, 242, 247, 254, 259, 262, 267
Šnevajs, Edmund 102, 148
Šobajić, Petar 125
Šutić, Milosav 166, 183, 184

T
Todorović, Olivera 13
Tripković, Radun Đ. 149–151
Trojanović, Simo 46, 114

V
Vešović, Radoslav-Jagoš 158
Vešović, Ranko 13
Vicković, Jakov 111
Vidaković-Petrov, Krinka 43, 53, 54, 102, 172, 193
Vlahović, Petar 86
Vrčević, Vuk 12, 17–19, 23, 24, 26, 45, 46, 66, 85, 107, 108, 110, 111,
121, 134, 140, 188, 212
Vujisić, Janko 154
Vukadinović, Mato 220
Vukadinović, Stana 220
Vukanović, Tatomir 19, 26, 46, 85, 114–116, 139–141, 147–149,
151, 220, 221, 224, 226, 237, 238, 266
Vukmanović, Jovan 18, 23, 111, 159, 177, 219, 239
Vuković, Jovan 84, 85
Vuletić-Vukasović, Vid 122

Z
Zigler, Žan 269
 Adnan Čirgić

crnogorska
usmena
tužbalica

IZDAVAČ
Fakultet za crnogorski jezik
i književnost – Cetinje
ZA IZDAVAČA
Aleksandar Radoman
ILUSTRACIJA NA KORICI
I GRAFIČKO OBLIKOVANJE
Dejan Batrićević
LEKTURA I KOREKTURA
Novica Vujović
ŠTAMPA
Golbi - Podgorica
TIRAŽ
300
CIP - Kaталогизација у публикацији
Национална библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978-9940-579-84-5
COBISS.CG-ID 31339024