Mostar je grad u Bosni i Hercegovini.

Smješten je na obalama rijeke Neretve i kulturno je i

gospodarsko središte Hercegovine, a ujedno i najveći grad u Hercegovini.[2] Mostar je upravno
sjedište Hercegovačko-neretvanske županije[3] te sveučilišno, kulturno, gospodarsko i političko
središte Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Grad je ime dobio po čuvarima mostova (mostarima) na obalama rijeke Neretve. Ubraja se u jedan
od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Neretvu premošćuje Stari most, koji se zajedno sa
starim gradom od 2005. godine nalazi na popisu zaštićene kulturne baštine UNESCO-a.

Zemljopis
Položaj
Mostar se nalazi na jugu Bosne i Hercegovine, u središnjem dijelu Hercegovine. Gradsko područje
Mostara, geografski se može opisati kao čvorište sjeverne, zapadne i istočne Hercegovine. Kroz
središte grada se proteže kanjon Neretve, zbog čega je Mostar poznat kao "grad na rijeci Neretvi".
Izgradnjom brane za HE Mostar na rijeci nastala je akumulacija Mostarsko jezero.

Geografski položaj Mostara.

Nalazi se 132 km jugozapadno od Sarajeva te 57 km sjeveroistočno od Ploča. Nastao je na
prijelaznom području iz niskoga hercegovačkoga krša u planinsko područje, gdje je stari trgovački
put iz zaleđa prelazio Neretvu i nastavljao se prema moru. Mostar je značajno prometno čvorište.
Nalazi se na željezničkoj pruzi Ploče (Hrvatska) – Sarajevo, a ima i zračnu luku. Jedinstvenu
arhitektonsko-urbanu cjelinu čini dio nekadašnje čaršije s trgovinama, obrtničkim radionicama i sl. te
prilaz, oko 20 m visokomu kamenom mostu iz 1566. (Stari most), koji je pod UNESCO-ovom
zaštitom.[4]

Mostar se proteže u tri kotline. Na sjeveru je Bijelo polje, u kojoj je smještena većina sjevernih
prigradskih naselja. U središtu je Mostarska kotlina, u kojoj je smješten grad Mostar i većina
zapadnih prigradskih naselja, a na jugu je Mostarsko polje (Bišće polje), u kojoj je smještena većina
južnih prigradskih naselja i mostarska industrijska zona. Bišće polje je lokalni naziv za spomenutu
kotlinu, dok se na različitim zemljovidima koristi naziv Mostarsko polje.

Najpoznatija brda oko mostarske kotline su: Hum, Brkanovo

brdo, Galac, Orlovac, Mikuljača, Žovnica, Planinica i Fortica, a sam grad se nalazi na nadmorskoj
visini 60-80 metara.[2] Dvije planine koje se nalaze u blizini Mostara su Velež i Prenj. Kroz Mostar
teku Neretva i Radobolja, a u bližoj okolici grada nalaze se: Drežanjka, Buna, Bunica i Jasenica.[3]
Klima

Pogled s brda Žovnice na zapadna gradska

predgrađa i grad Mostar, nad kojima dominira planina Velež.
Mostar ima umjerenu sredozemnu klimu s blažim, ali hladnim zimama (uz malo ili nimalo snijega), te
u vrućim ljetima temperature u hladu mogu iznositi i do 45°C. Mostar je bio najtopliji grad u
bivšoj Jugoslaviji, a danas u Bosni i Hercegovini, te je uz Atenu grad s najviše sunčanih dana u
godini. Snijeg u Mostaru je rijedak. Zime u kojima se snijeg u Mostaru zadržao više od 15 dana bile
su: 1955/56. (15 dana), 1962/63. (23 dana), 1984/85. (27 dana), 2004/05. (15 dana) i 2011/12. (26
dana).

Jedna od snježnijih zima bila je 1971. kada je izmjereno 37 cm snijega. Snježne zime bile su 1929.,
1940. i 1956. godine. Mostar je bio potpuno blokiran 4. veljače 2012. godine. Snježno nevrijeme,
koje je trajalo više od 60 sati, izazvalo je prometni kolaps i paraliziralo život u gradu. Proglašeno je
stanje elementarne nepogode. 5. veljače 2012. godine, izmjereno je 88 cm snijega.[5]

Najviša izmjerena temperatura, najviši prosječni broj oborina i najveći broj sunčanih sati izmjereni
u Bosni i Hercegovini bili su u Mostaru. Dana 31. srpnja 1901. godine, izmjereno je 46,2 °C. U
Mostaru, prosječno godišnje padne 1.515 l/km², dok broj sunčanih sati u godini iznosi 2.291. 24.
siječnja 1963. godine, apsolutna minimalna temperatura je iznosila -10,9 °C, a 13. srpnja 1984.
registrirana je apsolutna maksimalna temperatura zraka od 41,2 °C. Srednja
godišnja temperatura iznosi 14,6 °C, zimska 5,8 °C, a srednja ljetna temperatura 23,2 °C.[6]

Dana 6. kolovoza 2008., temperatura u 13 sati u središtu Mostara dosegnula je 39 °C, a na suncu je
izmjereno čak 56,4 °C.[7] Točno u ponoć, u noći s četvrtka, 16. na petak, 17. srpnja 2009. u Mostaru
je zabilježena temperatura zraka od 29,3 °C što je, najviša noćna temperatura zabilježena od 1893.
otkad se u BiH službeno vode meteorološka mjerenja.[8]

Mostar je bio među najtoplijim gradovima Europe u rujnu 2011. godine, koji je proglašen najtoplijim
rujnom u posljednjih 65 godina. 15. rujna 1987. godine, u Mostaru je izmjereno 40,6 °C.[9] Dana 14.
prosinca 2011. godine, Mostar je osvanuo prekriven maglom što je dosta neobično za ovaj grad.
[10]
Srednja godišnja temperatura u Mostaru u 2011. iznosila je 16,2 °C, koliko je bilo i 1994. godine,
a toplija od ove dvije godine bila je samo 1950. godina, kada je iznosila 16,9 °C.[11] Mostar je s
temperaturom zraka koja je, 8. srpnja 2012., iznosila 40,3 °C, imao najvišu temperaturu izmjerenu u
Europi.[12]

U Mostaru je od ciklone Juliane, 12. veljače 2013., palo 124 l/m² kiše što je najveća izmjerena
količina oborina, ne samo na Balkanu, nego i u Europi. Mostar je istoga dana primio drugu najveću
količinu oborina na svijetu.[13] U prva tri mjeseca 2013. u Mostaru je palo 999,7 l/m². Ovo tromjesečje
je i u Mostaru najkišovitije od 1955., a prethodno najkišovitije navedeno razdoblje je bilo 1970. kada
 je ukupno palo 878 mm, odnosno 122 l/m² manje. Također, novopostavljena rekordna količina
oborina za mjesec ožujak iznosi 415,7 litara, što je upravo izmjereno u ožujku 2013.[14]

Klima u Mostaru se u posljednjih desetak godina primjetno mijenja. Prije izrazito sušna klima danas
je sve vlažnija i vlažnija što ljetne vrućine čini nesnošljivim i često zrelim za proglašavanjem
elementarne nepogode. Mostar ima ugodnu klimu pogodnu za uzgoj različitih vrsta voća i
povrća. Jeseni i zime u Mostaru znaju biti izrazito kišovite.

[sakrij]Klimatološki srednjaci za Mostar

mjesec sij velj ožu tra svi lip srp kol ruj lis stu pro godina
srednji maksimum, °C 8 11 15 19 24 28 31 31 27 21 15 10 20
rednja dnevna temperatura, °C 5 7 10 14 19 22 25 25 21 16 11 7 15
srednji minimum, °C 2 3 5 8 13 16 19 19 15 11 7 3 10
oborine, mm 165 151 150 127 102 78 43 74 96 151 200 179 1.516
Izvor: Svjetska meteorološka organizacija

Naseljena mjesta
Grad Mostar sačinjavaju sljedeća naseljena mjesta[15]:

Bačevići, Banjdol, Blagaj, Bogodol, Buna, Cim, Čule, Dobrč, Donja Drežnica, Donji
Jasenjani, Dračevice, Gnojnice, Goranci, Gornja Drežnica, Gornje Gnojnice, Gornji
Jasenjani, Gubavica, Hodbina, Hrušta, Humilišani, Ilići, Jasenica, Kamena, Kokorina, Kosor, Kremen
ac, Krivodol, Kružanj, Kutilivač, Lakševine, Malo Polje, Miljkovići,
Mostar, Ortiješ, Pijesci, Podgorani, Podgorje, Podvelež, Polog, Potoci, Prigrađani, Rabina, Raška
Gora, Raštani, Ravni, Rodoč, Selište, Slipčići, Sovići, Sretnice, Striževo, Vihovići, Vojno, Vranjevići,
Vrapčići, Vrdi, Zijemlje, Željuša, Žitomislići i Žulja.

Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio tadašnje općine Mostar ušao je u
sastav Federacije BiH. Naseljena mjesta Hrušta, Rabina i Žulja ranije su pripadala
općini Nevesinje koja je ušla u sastav Republike Srpske. U sastav Republike Srpske ušla su
naseljena mjesta Kamena, Kokorina i Zijemlje. Od ovog područja nastala je općina Istočni Mostar.

Povijest
Prapovijest
Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prapovijesnom vremenu,[16] što potvrđuju
više od 150 nalazišta iz neolitika, bakrenog, brončanog i željeznog doba. Poznatiji neolitski lokaliteti
su: Zelena pećina, povrh vrela rijeke Bune, najstarija ljudska naseobina na širem području grada, te
nešto mlađe ilirske gomile i gradine, grobnice i utvrde. Među njima su naseljene pećine, grobovi,
oružje, predrimski novac i sl. Uz stočarstvo i zemljoradnju u željeznom dobu se razvija i trgovina s
okolnim središtima.

Antika
Iz ranijeg antičkog doba nema značajnijih ostataka, ali su zato ostatci iz perioda kasne antike i ranog
kršćanstva izuzetno bogati i na širem prostoru Mostara su pronađene tri ranokršćanske crkve -
u Cimu, Žitomislićima i Sutini.[16][4] One su dokaz intenzivnog života u to vrijeme na ovim prostorima,
u ondašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji, a istovremeno i dokaz relativno rane kristijanizacije na ovim
prostorima. Gotovo svi navedeni lokaliteti, što je utvrđeno arheološkom istraživanjima, svjedoče o
kontinuitetu života i kroz cijeli srednji vijek, jer se na svima njima, ili njihovoj neposrednoj blizini
nalaze i srednjovjekovni grobovi, ali i stećci - autohtoni srednjovjekovni nadgrobni spomenici na ovim
prostorima.

Radoslav Dodig naveo je mišljenje da je ime Mostar slavensko preobličenje ilirskog imena Martar i
po nekim se izvorima Mostar u vrijeme starog Rima zvao Martar.[17][18][19]

Srednji vijek
Novo razdoblje nastaje padom Rimskog Carstva i doseljenjem Slavena. Tijekom ranog srednjeg
vijeka područje Mostara pripadalo je pokrajini Zahumlje (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi
su krajevi imali određeni stupanj samostalnosti, posebice za kneza Mihajla Viševića
Humskog (910. – 950.). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a
tijekom XIV. - XV. stoljeća sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih - Stjepan Vukčić Kosača,
koji je stolovao u Blagaju pored Mostara.[20]

Osnutak grada Mostara vezan je uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom XV. stoljeća, vjerojatno u
doba hercega Stjepana. Utvrda na lijevoj obali Neretve zvala se Nebojša, nju spominje i
povelja Alfonsa V. Aragonskog, a na desnoj obali Cimski grad.[21] Kule su pokraj imale svoje groblje
sa stećcima. Služile su u obrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. I
prvi pisani spomen Mostara vezan je uz ove dvije kule:[4] hrvatsko vrelo - izvješće Dubrovačke
Republike od 3. travnja 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana,
otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: "ha preso quello di ... Blagay et do castelli al ponte de
Neretva (uzeo je ... Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi).[3] Mostar je u to vrijeme bio bitna
strateška točka čiju jezgru je predstavljao lančani most preko Neretve na mjestu gdje je rijeku bilo
najlakše premostiti, te jake kule uz taj most, s malenim naseljem oko te jezgre.[16][18][19]

Hum je bio vjerski raznolik, s vjernicima bosanske, katoličke i pravoslavne crkve. Kosače su bili
pripadnici bosanske crkve, vjerski vrlo tolerantni – gradili su i pravoslavne crkve te podržavali
katoličku.[20] Bosanska crkva se odcijepila od katoličke vrlo vjerojatno u 13. stoljeću te je bez
konkurencije djelovala sve do dolaska franjevaca koji su tijekom 14. stoljeća pokušavali obnoviti
vlast Rimske crkve. Crkva bosanska i Rimokatolička crkva gotovo su jedno stojeće bili u konkurenciji
sve do vremena dolaska Osmanlija kada su svećenici Crkve bosanske bili protjerani ili su morali
preći na katoličanstvo.[22] Stjepan Kosača pružio je utočište svećenicima Crkve bosanske kada ih je
na zahtjev pape Stjepana Tomaš sve prisilio da pređu na katoličku vjeru ili protjerao, oduzeo im
samostane i drugu imovinu, uništivši tako Crkvu bosansku.[23] U Mostaru je osnovan franjevački
samostan nakon što je gospodar Huma, herceg Stjepan Vukčić Kosača, polovicom 15. stoljeća
zamolio rimskog Papu da mu pošalje redovnike franjevce, kako bi propovjedili pravu vjeru katoličku,
suzbijali krivovjerje i unaprijedili vjerski život. Alfons V. Aragonski mu je poslao redovnike franjevce iz
Sardinije i Napulja, dok pisani izvori svjedoče o postojanju franjevaca u Zahumu koje desetljeće
ranije.[24]

Turci su se počeli pojavljivati u Bosni krajem 14. stoljeća. Bosanska vlastela su u svojim
međusobnim razmiricama i borbama s ugarsko-hrvatskim vladarima koristili Osmanlije.[20] Godine
1411. Sandalj Hranić Kosača pozvao je Turke u pomoć u čuvanju njegovih posjeda, dok je
1415. Hrvoje Vukčić Hrvatinić u savezu s Osmanlijama porazio Ugare u Bosni.[23] Sandalj i Stjepan
Kosača postali su turski podanici. Stjepan je koristio Osmanlije u obračunima sa svojim
neprijateljima, ali su Osmanlije i s drugim lokalnim vladarima napadali Stjepana.[20] Nakon pada
Carigrada (1453.) i Smedereva (1459.), herceg je shvatio da i njegovu zemlju čeka ista sudbina, pa
se počeo udaljavati od sultana. Pohodi počinju 1459., a osvajanja 1463. Herceg je odgodio pad
Hercegovine do 1482..[20] Padom Bosne 1463. i smaknućem posljednjeg njezina kralja, Stjepana
Tomaševića, maćeha mu Katarina, kći hercega Stjepana Kosače, izbjegne u Rim i ostavi papi
Kraljevinu Bosnu na upravljanje. Herceg Stjepan se odupirao turskim navalama do kraja života.
Uspio je zadržati Hercegovinu. Šesnaest godina nakon što je Kosača umro, Turci su osvojili Herceg
Novi i uskoro cijelu Hercegovinu.

Ime Mostar prvi se put pojavljuje u turskome popisu stanovništva iz 1468. – 1469., a da se ono
odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice
vijeća Dubrovačke Republike 1474. godine.

Osmansko razdoblje
Osmanlije su osvojili Mostar 1466. godine. Dvije godine kasnije, prvi turski popis na tom mjestu
bilježi 19 kuća.[25] Od 1474. Mostar se prvi put spominje pod tim imenom,[26] kao sjedište subaše, dok
1522. do 1530. u njemu se nalazilo sjedište hercegovačkog sandžak-bega.[27] Sudska isprava
zastupnika mostarskog kadije stanovitog Kasima pisana u veljači 1553. govori da je u
mahali Zahumu bila "srušena i oborena crkva", te naređuje da se vinograd, bašča i kuća vrate
franjevcima kao njihovo vlasništvo. Pismo Husejin-paše iz veljače 1533. govori o zaštiti Samostana
sv. Marije blizu Mostara. Nakon zakonske odredbe iz 1516. da se poruše sve crkve koje "nisu
postojale od starog nevjerničkog vremena" i da se unište svi križevi pored puteva pokrenut je val
islamizacije a katolici su proglašeni neprijateljima države. U tom kontekstu Osmanlije su porušile
gotovo sve samostane u srednjoj Bosni pa tako i one u Ljubuškom, Konjicu i Mostaru iako su isti
postojali prije dolaska Osmanlija.[28]

Nasuprot tome, povjesničar fra Julijan Jelenić navodi da je tijekom osvajanja Bosne bilo razaranja,
ali su Turci prvih 50-ak godina "milosrdno vladali prema franjevcima, njihovim crkvama i
samostanima koje su oni brzo ponovno podigli".[29] To se mijenja dolaskom novog vezira 1521., za
kojeg kaže da je porušio 5 samostana i crkava u srednjoj Bosni[30] (za Mostar i Ljubuški samo navodi
da su mnogo kasnije franjevački ljetopisci tvrdili da su postojali samostani i da su porušeni)
Samostani se ponovno obnavljaju. Franjevački izvještaj iz 1591. godine pokazuje 16 samostana pod
Turcima - 10 u Bosni, ostali u Slavoniji i Dalmaciji.[31] Godine 1679. franjevci bilježe 12 samostana u
Bosni i znatno veći broj redovnika no prije Turaka.[32] U brojnim ratovima u 17. stoljeću stradala je i
Bosna. Za financiranje ratova Turci su podigli poreze, ali i namete samostanima, što je uzrokovalo
dugove, zbog kojih su samostani nakon 1685. godine počeli propadati.[30] Najteže je bilo nakon
turskog poraza u Bečkom ratu 1683.-1699. kad su Austrijanci stigli do Sarajeva i spalili ga.[33] Fra
Jelenić piše da su bosanski franjevci "eminentno sudjelovali" i borili se u tim ratovima protiv
Osmanlija, što je dovelo do progona.[34] Mnogi franjevci su prešli u susjedne zemlje. Nekoliko
desetljeća kasnije vratili su se i ponovno počeli otvarati samostane i rezidencije [35]

Godine 1566. na mjestu starog, drvenog, izgrađen je trideset metara dug znameniti kameni most po
planu turskoga graditelja Mimara Hajrudina. Most je bio tehnološko čudo svog vremena.[26] Nakon
toga počeo je gospodarski uspon grada, zahvaljujući kojemu je Mostar tijekom druge polovice XVI. i
u XVII. st. bio vodeće obrtničko i trgovačko mjesto u Hercegovini.[27] Godine 1557. sagrađena
je Karađozbegova džamija.

Kanjon rijeke Neretve u Mostaru. Slika potječe s kraja

osmanskog razdoblja.
U XVI. i XVII. stoljeću bilježi se intenzivno širenja grada; krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko
10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmansko naselje s čaršijom i mahalama oko nje.
Čaršija, koja je i najstarija, zauzimala je najvažniji, reprezentativni dio grada - područje uz sam most,
s obje strane Neretve. Mahale su se širile na sve strane od čaršije, prvenstveno na lijevoj
obali Neretve, a na desnoj obali su bile smještene u podnožju brda Hum i na obalama Radobolje,
manje pritoke od Neretve. Nakon habsburško-osmanskog rata 1683. – 1699. i potpisivanja mira u
Srijemskim Karlovcima 1699., grad je dobio nove fortifikacije.[16] Dio toga zida sačuvan je uz potok
Suhodolinu i poviše Konaka.[4] Zanimljivo je istaknuti da je krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća,
Mostar imao 24 džamije i 22 mahale. Na takav način je formirano gradsko naselje osmanskog tipa,
koji će svoj vrhunac i konačni oblik vezan za taj period, doseći krajem XVII. i početkom XVIII.
stoljeća, a čiji simbol i najznačajnije arhitektonsko ostvarenje predstavljalo velebni Stari most,
izgrađen 1566. Reorganizacijom osmanskog obrambenog sustava početkom XVIII. stoljeća, Mostar
je postao sjedište kapetanije.[16] Tijekom XVIII. stoljeća došlo je do stagnacije i pada broja
stanovnika.

Početkom XIX. stoljeća jedno je od uporišta protiv reforma i jačanja središnje osmanske vlasti pod
vodstvom ajana Ali-age Dadića, nakon sloma pokreta bosanskih feudalaca (1832.) sjedište je Ali-
paše Rizvanbegovića.[4] Godine 1832. osnovan je poseban hercegovački pašaluk sa sjedištem u
Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem (1832. – 1851.),[16] koji je dobio i vezirski naslov.

Pred kraj osmanske vladavine, pred polovicu XIX. stoljeća, kao rezultat opadanja moći, te jačanja
snage i mogućnosti, kao i uloge kršćanskog stanovništva u životu grada, dolazi do perioda izvjesne
vjerske tolerancije koja se očitovala u dopuštanju izgradnje sakralnih objekata kršćanskih vjerskih
zajednica u gradu. Najstariji kršćanski objekt predstavlja Stara pravoslavna crkva iz 1834. godine,
izgrađena na obroncima brda Fortice u istočnom dijelu grada. Još od 1777., grad je postao sjedište
hercegovačkog mitropolita Srpske pravoslavne crkve.[4]

Ubrzo potom, i katolici Mostara su dobili svoj prostor. Godine 1847. izgrađen je kompleks
stare biskupske rezidencije u Vukodolu, sjedište nove franjevačke provincije koja je nastala
odvajanjem od Bosne Srebrene, te sjedište mostarskog biskupa.[16][4] Napokon, 1866. godine došlo je
do izgradnje franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u samom gradu, uz koju će tridesetak godina
kasnije biti izgrađen i franjevački samostan. Pravoslavci u Mostar svoju novu, Sabornu crkvu,
dobivaju 1873., a katolici crkvu tek u Bogodolu.

Pretkraj osmanske vlasti došli su prvi školovani graditelji. Dotad su radili samo lokalni ljudi koji su
znanja stekli iskustveno kao šegrti kod majstora. 1862. se na gradnji brzojavne linije Metković -
Mostar i potom puta Mostar - Sarajevo zaposlio Hrvat Franjo Linardović iz Dalmacije, poslije njega
brat mu Antun, pa iz Dalmacije Slado i Moise, te iz Poljske i Engleske. Tanzimatske reforme dosta
su kasnile u Mostaru. 1863. donesen je zakon o građenju i drumovima. 1864. ukinuta je
Hercegovina kao pašaluk. Administrativne promjene koje su dovele do stvaranja lokalne uprave u
gradovima, tj. uprave gradskih općina (beledija) stigle su 1866. godine. 1877. donesen je zakon o
gradskim općinama kojima se pokušalio uvesti red u području građenja.[36]

U zadnjim godinama osmanskog vladanja, otvoreni su konzulati nekih zemalja

(Austrija, Italija, Rusija, Velika Britanija i Francuska), a prometnom značaju pridonijela je izgradnja
ceste Mostar – Metković 1862. godine. Tijekom hercegovačkog ustanka (1875. – 1878.), Mostar je
bio sjedište hercegovačkog namjesnika (valije).[16][4]

Hrvatski narodni preporod

Podrobniji članak o temi: Hrvatski narodni preporod u Bosni i Hercegovini
 Prva hrvatska tiskara u Mostaru, 1920.
Hrvatski narodni preporod u Bosni i Hercegovini bio je, zapravo, odjek hrvatskoga narodnog
preporoda u Zagrebu pa je i njegov početak kasnio u odnosu prema Zagrebu, a isto tako, s obzirom
na društveno-političke prilike u BiH, trajao je nekoliko desetljeća nakon Gajeva preporoda. Istina je
da se preporod u Bosni i Hercegovini pojavio u Sarajevu, ali se njegov uspon dogodio u Mostaru, u
središtu koje je imalo povoljnije nacionalne i druge društveno-političke okolnosti. U Mostaru se
zahuktao kulturni život Hrvata tako da se na prelasku stoljeća u razdoblju od tridesetak godina
objavilo oko 600 knjiga pa je Mostar koncem XIX i početkom XX. stoljeća postao jače kulturno
središte od većine gradova na Balkanu. U Mostaru će se nakon 1850. godine početi otvarati prve
učionice, kao ona u Vukodolu kod Mostara (1852.), zatim knjižnica i čitaonica pod Jusovinom
(1861.), osnivat će se kulturna društva kao što je Kosača (1875.), odnosno Hrvoje (1888.), čiji je
vrhunac osnivanje Napretka.

Dana 14. rujna 1902. godine osnovano je Hrvatsko potporno društvo za siromašne đake i naučike
(današnje Hrvatsko kulturno društvo Napredak). Osniva se prva hrvatska tiskara (1872.) u Bosni i
Hercegovini koju utemeljuje i vodi znameniti Franjo Milićević, a zahvaljujući tiskari pojavit će se i
prve novine, prvi udžbenici i priručnici na hrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini.

»Zublja narodne svijesti hrvatske, Starčevićanstvo nije došlo iz Slavonskog Broda u Bosnu nego iz
Hercegovine, napose iz kamenitog Mostara, koji je zadržao svoj narodni karakter naprotiv malom Berlinu-
Sarajevu.«
(Fra Didak Buntić u pismu Izidoru Kršnjaviju 1918. godine[37])
Valja posebno istaknuti značenje prvih hrvatskih novina na tlu Bosne i Hercegovine što ih je
pokrenuo i uređivao Franjo Milićević sa svojim suradnicima, a to su: Hercegovački bosiljak (1883.),
Novi hercegovački bosiljak (1884.), Glas Hercegovca (1885.) i Osvit (1898.). Ova su mostarska
glasila pronosila pravašku orijentaciju za razliku od ilirske - preporodne ideje u Zagrebu i u Sarajevu.
To se vidi i po nizu članaka političke naravi, to je očito i po jezičnim rješenjima, a i po drugim
značajkama koje oni pokazuju.

Doduše, ideja hrvatskoga narodnog preporoda i ovdje se pojavljuje kao poticaj. Priznate su mnoge
tečevine ilirskog pokreta, ali se ne prihvaća političko južnoslavenstvo jer se ono pokazuje kao
zabluda i samonijekanje s obzirom na vrijeme i prostor u kojem živi hrvatski narod u Bosni i
Hercegovini. Najpoznatiji preporoditelji u Mostaru bili su franjevci: Anđeo Kraljević, Radoslav
Glavaš, Anđeo Nuić, Nikola Šimović, Augustin Zubac, Petar Bakula i Franjo Milićević koji su se
dokazali kao graditelji, učitelji, dušobrižnici, ali i kao pisci prvih udžbenika, priručnika i kalendara,
novina i samostalnih književnih ostvarenja.

Austro-Ugarska
 Panorama grada Mostara iz sredine austro-ugarskog
razdoblja. Gradom dominiraju džamije, te veće građevine, koje čine niz: Saborna crkva, zgrada
više djevojačke škole i Stari most.
Svakako prijelomnu godinu u razvoju Mostara predstavlja 1878. godina. Tom godinom je označen
definitivni odlazak Turaka i prestanak osmanske dominacije, te početak razdoblja austro-
ugarske uprave. Austro-Ugarska sa sobom donosi nove, europske utjecaje, ne samo u upravljanju
gradom, nego i u njegovom preoblikovanju, razvoju i izgradnji, što će, iako za svega četrdesetak
godina, rezultirati skoro potpunom preobrazbom osmanlijske kasabe u europeiziran grad.[2] U tih
četrdesetak godina Mostar je željezničkom prugom i cestama povezan s ostalim
centrima BiH i Dalmacije. Izgrađena su tri mosta u samom gradu - most na Musali, Lučki i Carinski
most. Grad je dobio moderni vodovod i kanalizaciju i elektrificiran je. 1880. godine osnovana
je Tvornica duhana Mostar, jedno od najstarijih poduzeća u BiH.

Mostar je bio sjedište hercegovačkog okruga, a ugljenokop je otvoren 1919.[4] Razdoblje austro-
ugarske vladavine uz razdoblje Titove Jugoslavije predstavlja najplodnije razdoblje u izgradnji i
urbanizaciji Mostara u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Grade se novi objekti, javni, školski, stambeni i
industrijski. Nova arhitektura, potpuno drugačijeg mjerila, kriterija i oblikovnih kvaliteta, polako
zamjenjuje i istiskuje staru arhitekturu, ali poštujući je, ne rušeći je, nastojeći od nje sačuvati ono
najbolje.

Tako su u Mostaru napravljene jedne od najljepših građevina orijentalnog s