Professional Documents
Culture Documents
Heraion
Heraion
Heraion
Heraion i Pitagoreion na Samosu
Grčka
Ugroženost: ne
Poveznica: [1]
UNESCO
Heraion je bilo veliko starogrčko svetište Samijanske Here na južnom dijelu otoka Samosa, 6 km jugozapadno od
starog grada, u niskom i močvarnom porječju blizu mora. Kanoarhajski Heraion na Samosu je bio najveći hram
božice Here u grčkom svijetu, koje datira u 8. stoljeće pr. Kr.[2], ali i mjesto prvih jonskih hramova. Ova dva drevna
mjesta na otoku Samosu upisana su na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 1992. godine.
Heraion 2
Odlike i povijest
Prema lokalnom vjerovanju, Hera se rodila na ovom mjestu ispod
"drveta neporočnosti" (grčki: lygos, latinski: Vitex agnus-castus).
Tijekom Samijanskog anualnog festivala (Toneia), kultna skulptura
božice Here je bivala vezana granama ove biljke. Biljka se nalazila na
rimskim kovanicama s otoka Samosa.
Postoji više faza izgradnje hram Heraiona koje se prepoznaju prema
ostacima crijepova. Prva faza je bila u 8. stoljeću pr. Kr. kada je
izgrađen Hekatompedos, 30 m dug i uzak grčki hram koji je imao tri
zida i središnji niz stupova koji je nosio krovnu gredu.
Kasnije su, oko 570.-550. pr. Kr., arhitekti Rhoikos i Theodoros
izgradili veći hram nasuprot herinog oltara u ograđenom prostoru
(temenos). On je bio peripteralni dipteros (dvostruki red stupova oko
cijelog hrama) od 8 x 21 stup, s četvrtastim predulazom (pronaos)
ispred zatvorenog svetišta (cella). I pronaos i cella su bili podijeljeni na
tri jednaka dijela s dva reda stupova. Stupovi su stajali na bazi (torus)
Samijanski dekret o prijateljstvu Atene i
Samijanaca sa Samosa. Reljef prikazuje
koja je bila ukrašena horizontalnim urezima, a kapiteli su imali
rukovanje božica Atene i Here. Muzej Akropole u karakterističan oblik voluta jonskog stupa. Rhoikosov hram je imao
Ateni. velikog utjecaja na razvoj monumentalne jonske arhitekture[3].
Nažalost, ovaj hram je stajao samo desetak godina do kada je uništen u
potresu.
Nakon toga je, 40tak metara od Rhoikosovog hrama, izgrađen novi i još veći Herin hram, tzv. Polikratov hram,
nazvan prema tiraninu sa Samosa. On je tada bio najveći hram grčkog svijeta i njegova izgradnja je potrajala sve do
rimskog osvajanja. Nikada nije bio do kraja dovršen, a jedna njegova monumentalna skulptura Here nalazi se u
Arheološkom muzeju u Samosu. Herin kult se održavao u manjoj obližnjoj zgradi sve do Teodozijevog edikta o
zabrani paganskih vjerovanja 491. godine. Na ovoj lokaciji izgrađena je kršćanska crkva, a izgrađena je kamenom s
rimskog Heraeuma, kako su ga tada zvali. Tijekom bizantskih vremena Heraion je služio kao kamenolom za
srednjovjekovne građevine i samo je jedan usamljeni stup ostao od nekada slavnog hrama.
Skoro da nema antičkih pomena ovoga hrama, a prvi zapadnjak koji ga je posjetio bio je Joseph Pitton de Tournefort
na svom putovanju za francuskog kralja Luja XIV, i ponovno 1704. godine kada je objavio crteže njegovih ruševina.
Velike naslage šljunka, trnovitog grmlja i močvarno tlo, su štitile ovaj lokalitet kroz 18. i 19. stoljeće. Prva
arheološka iskapanja izveli su atenski arheolozi P. Kawadias i TH. Sophoulis 1890.-92. godine. Prvi značajni nalazi
objavljeni su nakon istraživanja Theodora Wieganda od 1910.-14. godine. Njemačko arheološko drštvo iz Atene je
ponovno započelo iskapanja 1925., koja su potrajala sve do Drugog svjetskog rata, a nastavljena tek 1951. godine.
Helmut Kyrieleis i Hermann J. Kienast su preuzeli iskapanja 1976. godine, do danas.
Bilješke
[1] http:/ / whc. unesco. org/ en/ list/ 595
[2] Gerhard Schmidt, Kyprische Bildwerke aus dem Heraion von Samos, (Samos, vol. VII), 1968.
[3] Helmut Kyrieleis, "The Heraion at Samos" in Greek Sanctuaries: New Approaches, Nanno Marinatos and Robin Hägg, eds. 1993., str. 125.-)
str. 133.
Vanjske poveznice
• Spomenici na stranicama grčkog ministarstva kulture (http://odysseus.culture.gr/h/3/eh351.jsp?obj_id=2366)
Koordinate: 37°40′19″N 26°53′08″E (http:/ / stable. toolserver. org/ geohack/ geohack. php?pagename=Heraion&
params=37_40_19_N_26_53_08_E_region:TR_type:city)
Izvori rabljeni u članku i suradnici 4
Licencija
Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0
//creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/