1.

SLUŠNI APARATI I NJIHOVA FUNKCIJA

(individualni slušni aparat, individualno slušno pomagalo, slušni aparat, slušno pomagalo)

Termin amplifikator – pojačivač

Veoma je staro nastojanje čovjeka da pojača zvučne signale, a posebno govorne poruke i tako
omogući njihov prenos na veću udaljenost (lovački rog). Ideja da se pojača zvuk koji dolazi iz
čovjekove okoline stara je koliko i čovjek.

Nagluhi ljudi zrele životne dobi, često, pogotovo u otvorenom akustičkom prostoru, također stavljaju
šaku iza uške i tako mogu postići pojačanje zvuka za 10 dB do 15 dB. Takvo pojačanje govornog zvuka
može, kod blagih redukcija sluha, pospješiti razumijevanje govora.

Elektroakustički slušni aparat

Elektroakustički slušni aparat je elektronički uređaj čija je osnovna funkcija da transformacijom

elektroakustičnog podražaja po intenzitetu i frekvenciji, inadekvatan akustički podražaj za neko
patološko uho učini adekvatnim, u onoj mjeri u kojoj tehničke mogućnosti aparata to omogućavaju.

Svaki dio slušnog aparata je ima svoju posebnu konstrukciju, funkcionalnost i usklađene
elektroakustičke karakteristike, što sve zajedno čini elektroakustički sistem – slušni aparat.

Slušni aparat je pomagalo koje treba da omogući nagluhim osobama slušni kontakt sa okolinom.
Osnovna funkcija mu je da što više prilagodi zvuk slušnom prostoru oštećenog uha. To je elektronički
uređaj čiji je zadatak da prihvati zvuk iz okoline, transformiše ga i pojača prema mogućnostima
određenog uha.

Slušni aparat ne može zamijeniti organ sluha, nego samo poboljšati njegovu funkciju u slučaju
oštećenja sluha odnosno slabije mogućnosti slušanja, što ima ulogu poboljšanja cjelokupnog kvaliteta
života pojedinca.

Stuktura i funkcija slušnog aparata

Slušni aparat se sastoji od mikrofona, tijela slušnog aparata ( u kojem su smješteni pojačala, filteri,
limiteri, uređaj za rukovanje, izvor električne energije) i slušalice.

Mikrofon prima zvukove (mehaničku energiju) iz okoline i pretvara je u potreban ulazni električni
signal za slušno pomagalo. Elektronsko pojačalo u slušnom aparatu primljene zvukove pojačava i šalje
u slušalice, kako bi bili prihvatljivi osobi sa oštećenim sluhom.

Slušni aparati mogu imati nekoliko programa, koji uz različito pojačanje mogu zadovoljiti različite
potrebe osoba sa oštećenjem sluha.

Filteri su dijelovi slušnog aparata koji imaju ulogu da eliminiraju frekvencijska područja koja ne
odgovaraju ili propuštaju ona frekvencijska područja koja ne odgovaraju slušnom prostoru oštećenog
uha.

Limiteri djeluju na ograničenje izlaznog intenziteta zvučnog signala.

Uređaji za rukovanje služe za uključivanje i isključivanje slušnog aparata, kontrolu tona i regulaciju
intenziteta izlaznog tona.
Baterije služe za napajanje energije koja je potrebna za funkcionisanje slušnog pomagala.

Slušalice imaju suprotnu funkciju od mikrofona. One su jedna vrsta malog zvučnika koji pretvara
pojačane i procesuirane električne signale u zvukove (mehaničku energiju) te ih šalje u vanjski
zvukovod.

Tipovi slušnog aparata prema načinu nošenja, obliku i izgledu

Slušni aparati se upotrebljavaju veoma dugo. Danas se obzirom na način nošenja koriste 4 tipa
slušnih aparata:

Zaušni slušni aparat (BTE Behind the ear hearing aids) koji se nosi iza ušne školjke, Aparat je malom
plastičnom vjevčicom povezan sa ušnom olivom (mali silikonski umetak), pravljenim za svakog
korisnika pojedinačno, a koja ulazi u vanjski zvukovod (slušni kanal).

Slušni aparat u uhu – čepni slušni aparat ( ITE - in the ear hearing aids) koji je smješten u ušnu školjku
i vanjski zvukovod. Tijelo aparata je napravljeno individualno, prema njihovom obliku. Ovi aparati
nisu pogodni za malu djecu.

Slušni aparati u kanalu ( ITC - in the canal hearing aids) koji se nalazi u vanjskom zvukovodu, a samo
mali njihov dio je moguće vidjeti, Ovi aparati također nisu pogodni za malu djecu.

Slušni aparati potpuno u kanalu ( CIC – completely in ear hearing aids) du smješteni duboko u
unutrašnjosti zvukovoda, blizu bubne opne i najmanje ih je moguće vidjeti od svi tipova aparata. Ovi
aparati nisu pogodni za malu djecu.

Maloj djeci sa oštećenjem sluha obično se preporučuju zaušni slušni aparati jer su lakši za rukovanje i
omogućavaju bolje svakodnevno održavanje tj. Odstranjivanje ušne masti i slično. Obzirom da djeca
rastu i njihov ušni kanal mijenja veličinu i oblik neophodno je za njih povremeno izrađivati nove
slušne olive.

Također postoje i džepni tipovi slušnih aparata ili oni koji su se nosili na naočalama, ali je napredak
tehnologije doveo do toga da se oni više skoro ni ne koriste.

Tipovi slušnih aparata u odnosu na elektronsku strukturu

Slušne aparate u odnosu na unutrašnju elektronsku strukturu, odnosno način obrade zvučnog signala
dijelimo na analogne i digitalne slušne aparate.

Analogni slušni aparati bez mogućnosti programiranja su aparati s analognim, nepromjenjivim

karakteristikama, jeftini, jednostavni, ali nepogodni za koristiti.

Analogni slušni aparati s mogućnošću programiranja su aparati kod kojih analogne karakteristike
stručno lice prilagođava – programira svakom pojedincu u skladu sa njegovim oštećenjem i
potrebama. Neki od ovih aparata posjeduju i mogućnost automatskog prilagođavanja shodno
specifičnosti situacije u kojoj se pojedinac nalazi.

Digitalni slušni aparat su slušni aparati koje je moguće programirati, a oni putem savremene
tehnologije omogućavaju u odnosu na sve klasične slušne aparate najbolja rješenja koja odgovaraju
individualnim potrebama i stepenu oštećenja sluha.
Ovi aparati se putem kompjutera i posebnog softvera prilagođenog pojedinoj vrsti aparata,
programiraju potrebama pojedinca.

Prema iskazima korisnika, kvalitet zvuka koji omogućavaju ovi aparati najbliži je prirodnom slušanju.
Obrada zvuka, posebno govora, omogućava njihovu razumljivost i u složenim oblicima slušanja,
ublažavajući ili potpuno eliminirajući buku, a istićući govor.

Održavanje slušnih aparata

Slušni aparat se treba održavati svakodnevno i redovno servisirati, radi dobrog funkcionisanja.

Ispravno održavanje slušnog aparata, kao i pravilna lična higijena, omogućava da se produžava i
njegovo trajanje.

Najvažnije upute i upozorenja za održavanje slušnih aparata:

Slušnim aparatom se treba pažljivo rukovoditi

Aparat treba ukoliko se ne koristi cuvati na suhom i tamnom mjestu van dohvata djece

Treba ga isključiti kada se ne koristi, a ako je to na duže vrijeme izvaditi bateriju iz aparata

Bateriju treba na vrijeme mijenjati

Kontakti baterije trebaju uvijek biti čisti i suhi

Potrebno je uvijek imati u rezervi par baterija

Baterija koja je u aparatu treba da ima dovoljnu količinu energije

Poklopac pretinca za bateriju treba da je zatvoren samo u toku korištenja aparata

Aparat treba redovno čistiti od ušne masti (cerumena) jer ne može raditi ako je na taj način začepljen
prolazak zvuka, a može doći i do oštećenja aparata

Potrebno je redovno posjećivati ORL specijalistu radi čišćenja ušnog kanala od cerumena

Aparat treba čistiti suhom i mekanom tkaninom

Aparat ne smije dolaziti u kontakt sa vodom, treba ga skinuti pri kupanju

Aparat treba skinuti prilikom feniranja kose, stavljanja laka za kosu

Aparat se ne smije ostaviti na radijatoru ili izlagati visokoj temperaturi duže vrijeme

Rad aparata mogu ometati ultrazvukovi

2. KOHLEARNI IMPLANTAT

Kohlearni implantat je složen elektronski uređaj, koji kod određenih osoba s oštećenim sluhom, može
u većoj ili manjoj mjeri, zamijeniti funkciju oštećenog dijela unutrašnjeg uha- pužnice (kohlee).

U slučaju kad su jako ili potpuno uništene određene slušne ćelije, zbog čega nisu u mogućnosti
prihvatiti zvučne podražaje, kohlearni implantat ima ulogu da direktno prenosi ove podražaje na živac
i preko njega dalje do mozga
Saznanja o prvim pokušajima ugradnje kohlearnog implantata dolaze 1957. godine iz Francuske.

Od tada u cijelom svijetu stručnjaci iz ove oblasti, rade na stvaranju što kvalitetnijeg implantata, koji
radi na principu pretvaranja zvuka u električni signal, koji putuje do govornog procesora.

U govornom procesoru, vrši se kodiranje koje rezultira specifičnim električnim impulsima, koji se
zatim transportuju u magnetski predajnik za odašiljanje putem radio-valova do elektrode u pužnici,
gdje ih slušni živac registrira i šalje u mozak.

Razlika između klasičnih slušnih aparata i kohlearnog implantata

Klasični slušni aparat služi da pojačava zvuk koji vrši podražaj neoštećenih slušnih ćelija u pužnici.
Pojačanje se vrši samo za pojedine frekvencije (npr. duboke), što znači da nikakvu korist od ovih
aparata nemaju određene frekvencije za koje su odgovorne oštećene slušne ćelije (npr., srednje i
visoke frekvencije).

Kohlearni implantat, nakon što pretvori zvuk u električne signale, u potpunosti premosti oštećene
strukture pužnice, odnosno, direktno stimulira slušni živac, tako da, u slučajevima kad osoba s
oštećenim sluhom ima samo ostatke sluha za duboke frekvencije, na ovaj način, može čuti i zvukove
srednje i visoke frekvencije.

Sastav kohlearnog implantata

Kohlearni implantat se sastoji iz dva osnovna dijela, vanjski i unutrašnji

Vanjski dio čine:

- Mikrofon

-Govorni procesor (mali kompjuter, može biti manji, zaušni ili veči koji se nosi na tijelu),

-Odašiljač (koji je tankim kablom spojen s mikrofonom i govornim procesorom).

Unutrašnji dio čine:

-Prijemnik,

-Elektrode

Unutrašnji dio je u potpunosti ispod kože, a uz pomoć magneta, koji je ugrađen u odašiljač, spaja se s
vanjskim dijelom, što znači da među njima ne postoji direktan kontakt.

Funkcionisanje kohlearnog implantata

Kohlearni implantat radi na način da zvuk iz vanjske sredine dolazi do mikrofona, a on ga prima i
pretvara u električni signal, koji dalje odlazni do govornog procesora.
U govornom procesoru vrši se njegova obrada kodiranje (pretvaranje) u posebne električne impulse.

Iz govornog procesora podaci se šalju u magnetni odašiljač iz kojeg se radiotalasima, kroz kožu,
prenose u unutrašnji dio kohlearnog implantata, u prijemnik/stimulator. On ima ulogu da vrši
stimulaciju, odnosno da šalje električne impulse u elektrodu u pužnici, djelujući tako na nervne
završetke slušnog živca. Dalje se nervnim putem prenosi do slušnih centara u mozgu.

Kohlearni implantat ne može zamijeniti zdravo uho, te s tim u vezi osoba koja ima ugrađen implantat,
uz najbolje moguće slušanje, ne može zvuk doživjeti na isti način kao standardnim sluhom

Ukoliko nakon odabira kandidata za kohlearni implantat, prema pažljivo primijenjenim kriterijima,
nije bilo nikakvih neočekivanih komplikacija, implantat će svim korisnicima omogućiti poboljšanje
kvaliteta života, a većini njih će omogućiti da čuju glasove govora, a nekima čak do potpunog
razumijevanja.

Implantat omogućava:

- Slušanje svakodnevnih zvukova iz okoline (saobraćaj, TV, radio, vjetar...) što omogućava bolji osjećaj
prostora i poboljšanje lične sigurnosti,

- Slušanje i razumijevanje govora (slušanje glasova, razlikovanje glasova, olakšavanje svakodnevne

komunikacije),

- Poboljšanje vanjskog govora (slušanje vlastitog govom i govora drugih),

- Slušanje u buci,

- U nekim slučajevima i upotrebu telefona.

Odabir kandidata za ugradnju koblearnog implantata

Kod odabira kandidata za ugradnju kohlearnog implantata, neophodno je izvršiti timsku dijagnostiku
stanja sluha i općeg stanja djeteta.

U procjeni za ugradnju, ali i druge aktivnosti nakon ugradnje učestvuju slijedeći članovi tima:

Specijalista otorinolaringolog vrši medicinsku procjenu kliničko stanje slušnog organa, utvrđuje
uzroke oštećenja, opće zdravstveno stanje (eventualno postojanje drugih poteškoća ili potreba), te
postavlja određena zdravstvena očekivanja

Surdoaudiolog vrši procenu slušnih mogućnosti na osnovu brojnih pretraga (od tonske audiometrije i
audiometrije evociranih potencijala do kompjuterizovane tomografije unutrašnjeg uha), postavlja
određena slušna očekivanja, a nakon ugradnje vrši prilagodbu procesora i pračenje pacijenta

Psiholog i psihijatar vrše psihološku procjenu: utvrđuju pripremljenost za operaciju, sposobnost

učestvovanja u programu, eventualne dodatne poteškoće, postavljaju određena očekivanja od
ugradnje implantata i odnosa osobe prema novom kvalitetu života, daju podršku.

Audiorehabilitator vrši procjenu slušnog, gmornog i jezičkog statusa, postavlja odredena očekivanja u
vezi razvoja slušanja, govora i jezika, te vrši rehabilitaciju prije i nakon ugradnje kohlearnog
implantata
Dodatno vrši procjenu za vrstu i način obrazovanja i rehabilitaciju slušanja i govora utvrđuje potrebe
cjelokupnog razvoja, eventualne dodatne poteškoće i potrebe, daje procjenu određenih očekivanja
od implantata o uspjehu u obrazovnom procesu.

Uslovi za ugradnju kohlearnog implantata

Ugradnja kohlearnog implantata se preporučuje (optimalni uslovi)

-Ako je oštećenje sluha nastalo u unutrašnjem uhu-pužnici,

- Ukoliko je zdravo srednje uho,

-Ukoliko postoji prohodnost pužnice,

- Ukoliko je uredno stanje slušnog živca,

- Ukoliko se radi o obostranom oštećenju sluha kada je prag sluha iznad 90 dB na 0,5, 1, 2 i 4 KHz ili
ako se radi o totalnoj gluhoći,

-Ako postoji nemogućnost razumijevanja govora klasičnim slušnim aparatima,

- Ako postoje nezadovoljavajući rezultati razvoja slušanja i govora u procesu rehabilitacije

standardnim aparatima (potpuna nerazumljivost govora),

- Pozitivno mišljenje audiorehabilitatora o rehabilitaciji osobe sa kohlearnim implantatom (dobra

prognoza za razvoj govora i jezika),

-Uredan nalaz psihologa i psihijatra

Kolearni implantat može uspješno koristiti i djeci i odraslima. Ako se radi o gluho rođenoj djeci,
ugradnju je najbolje izvršiti do 2 godine.

Prve godine života su najvažnije za razvoj jezika, to je period najveće plastičnosti mozga (što je
trajanje gluhoće duže to se mogu očekivati slabiji rezultati). Kohlearni implantat posebno koristi
osobama koje već imaju pohranjene slušne doživljaje u mozgu, odnosno one koje su nakon razvoja
govora oglušile.

Ugradnja kohlearnog implantata se ne preporučuje (suboptimalni uslovi)

-Ako oštećenje sluha nije primarno u pužnici,

-Osobama koje dobro ostvaruju slušanje klasičnim slušnim aparatima,

-Dobro razumiju govor i ako se prilikom razumijevanja koriste i očitavanjem govora s usta,

-Osobama s dugotrajnom gluhoćom- kada slušni živac nije dugo ili nije uopće bio podraživan slušnim
stimulacijama, ili mozak ne posjeduje slušno iskustvo (slušne doživljaje).
Kod sumnji da operacija neće biti uspješna (anatomske promjene u pužnici, neprohodna pužnica...),

-Kod slabog opšteg zdravstvenog stanja osobe (teži oblici intelektualnih teškoća i sl)

-Kod nerealnih očekivanja o mogućoj korisnosti kohlearnog implantata

-Kod izostanka podrške u porodici.

Način ugradnje kohlearnog implantata

Hiruška operacija, kojom se ugradje kohlearni implantatj uglavnom bezbolna i lako se podnosi, a
danas se izvodi rutinski. Zahvat traje između 2-4 sata, u opštoj anesteziji. Razlozi dugog trajanja
operacije su mikrohirurgija uha, te provjera rada elektroda u toku operacije.

Operacija se izvodi tako što se ošiša kosa oko uha na mjesti planiranog reza, napravi se rez, odvoji
koža i tkivo od kosti glave. Nakon toga, u kosti se napravi ležište za prijemnik i otvor za postavljanje u
pužnici.

U pužnicu se postavi elektroda, a nosač elektroda i prijemnik se dobro učvrsti u ležište. Zatim se
tkivom i kožom prekrije, te se zašije rana. Oporavak nakon zahvata je brz.

Postoji mogućnost blage nelagode prilikom buđenja iz anestezije, a kod bolova daju se potrebni
analgetici. Pacijent može ustati već slijedeći dan. Rana se pregleda svaki dan do skidanja vanjskih
konaca, što se obično radi 7-10 dana poslije operacije. Dužina boravka u bolnici, zavisno od slučaja do
slučaja, može trajati i svega tri dana.

Prilikom ugradnje kohlearnog implantata postoje i rizici, kao i kod bilo koje hiruške intervencije na
uhu, urađene uz primjenu opšte anestezije. Zabilježene su vrlo rijetke, ali moguće komplikacije
meningitis, paraliza mišića lica, ponekad se mogu pojaviti smetnje okusa i ravnoteže, a veoma rijetko
pojačanje šumova u ulima (tinitus)

Položaj kohlearnog implantata nakon ugradnje

Vanjski dio kohlearnog implantata, prvi put se postavlja 3-6 sedmica nakon operacije, kada se prvi put
podešava njegov rad.

Procesor govora se potpuno prilagođava svakom pojedinačno. Tada je osoba prvi put stimulirana
zvukom preko novog pomagala, ali put do prepoznavanja zvuka traje neko vrijeme.

Mikrofon implantata se postavlja iza ušne školjke (kao kod klasičnog slušnog pomagala) i povezan je
sa govornim procesorom pomoću tankog kabla, ukoliko se radi o džepnom procesoru, a postoje i
modeli kod kojih su mikrofon i procesor smješteni u kućištu poput klasičnog slušnog aparata.

Predajnik, koji je spojen s procesorom, na glavu se pričvrsti pomoću magneta. Kućište magneta
ugrađeno je u sljepoočnu kost, zajedno s prijemnikom/stimulatorom, spojenim sa elektrodama, koje
su uvučene u pužnicu unutrašnjeg uha i sve je prekriveno kožom.
Prilagođavanje govornog procesora

Govorni procesor prima zvučne signale, posebno kontrolisanih vrijednosti, koji mu se šalju s računara,
te nakon obrade signala šalje korisniku.

Nakon što primi zvučne signale, korisnik treba da znakom pokaže, kad je čuo najtiši signal (prag
čujnosti) kao i kad je čuo najglasniji signal, koji je za njega bio ugodan (prag ugode glasnoće).

Rehabilitacija nakon ugradnje kohlearnog implantata

Rehabilitacija slušanja ima za cilj da se dijete s kohlearnim implantatom koje do tada nije imalo slušna
iskustva, nauči slušati, analizirati i usvajati zvukove, kako bi što bolje moglo razumjeti oralno-glasovni
govor.

Kohlearni implantat treba da pomogne i osobama koje su imale slušno is iskustvo i prije ugradnje, te
da se prilagode na znatno drugačije zvukove iz okruženja, od onih koje su imale u iskustvu.

• Rehabilitaciju izvodi audiorehabilitator u seansama koje traju 30 minuta do 1 sat, u početku

svakodnevno, kasnije 2-3- puta sedmično i sve rijede, prema dinamici razvoja slušanja i govora

Seanse se izvode planirano, prema utvrđenim stepenima težine, u početku vježbama slušne
stimulacije (percepcija različitih zvukova), zatim prepoznavanju prozodije govora i sve složenije,
upotrebom riječi i rečenica

Vježbe trebaju biti usklađene prema hronološkoj dobi, što znači da se rehabilitacija sa djecom treba
odvijati kroz igru, uz igračke, slike i jasne crteže, a vremenski, vježbe će trajati duže i intenzivnije.

lako je ciklus percipiranja zvukova putem kohlearnog implantata i njihovo pretvaranje u električne
impulse koji stimuliraju određene elektrode različitim intenzitetom veoma brz, glas koji se percipira,
podsjeća na neprirodne zvukove.

Da bi mozak uopće mogao očitati i prepoznati akustički podražaj, potrebno je dugo vremena da se
registrirani zvukovi integriraju u kortikalnim regijama i da se počne učiti slušati ljudski glas. To je
razlog zbog čega u cijelom procesu, dominantnu ulogu zauzima rehabilitacija slušanja i govora, a
implantirana djeca dugo godina pohađaju specijalizirane institucije za rehabilitaciju slušanja i govora.

Takoder je činjenica, da većina djece ne mogu ostvariti razumijevanje govora i nakon dugotrajne
rehabilitacije slušanja i govora, zbog čega se u zapadnim zemljama vrši selekcija i poštuju određeni
kriterijumi za ugradnju kohlearnog implantata.

Sa praktičnog aspekta, ugradnja kohlearnog implantata podrazumijeva promjene funkcionalnog

statusa slušanja i govora, te integraciju takve djecu u redovnu školu.

Da bi se to postiglo, dijete treba da ima razvijen govor i ne samo da čuje, već da interpretira složene
rečenice, kao i sposobnost izražavanja, što je uslov za njihovo aktivno učešće u nastavi i vannastavnim
aktivnostima.

Nakon završenih hirurških zahvata, postavljanja vanjskog dijela aparata, prilagodbe procesora,
započinje rehabilitacija.
Rehabilitacija je dugotrajan i ozbiljan proces, koji zahtijeva intenzivan svakodnevan rad stručnjaka i
porodice. Stručnjak daje osnovne smjernice i uputstva roditeljima za rad kod kuće. Upornim,
dugotrajnim, intenzivním radom mogući su rezultati, pri čemu treba naglasiti, da je svako dijete
individua za sebe i da se svako dijete razvija na sebi svojstven način.

Svako dijete na implantat reaguje različito i implantat ne pomaže svakom djetetu da bolje čuje i
govori. Neka djeca napreduju u razvoju pasivnog govora (razumijevanju riječi), ali nema većih
pomaka u razvoju jezika i govora, ili nema pomaka u razumljivosti i jasnoći izgovora.

Kvalitet života osoba s ugrađenim kohlearnim implantatom

Bolje čujenje i slušanje, govorno-jezički razvoj i subjektivan osjećaj zadovoljstva, odnosno fizička,
psihološka i socijalna dobrobit, utiču na poboljšanje cjelokupnog kvaliteta života. Osoba s oštećenim
sluhom cijeni poboljšanje kvaliteta života, jer izlaskom iz svijeta tišine, koji joj omogućava kohlearni
implantat, ove osobe dobijaju povjerenje u sebe, te viši nivo sigurnosti, što rezultira željom za
komunikacijom i socijalnom integracijom.

Odluku o ugradnji kohlearnog implantata donose roditelji djeteta na prijedlog stručnjaka, koji u obzir
uzimaju rezultate brojnih pretraga i preporuke svih članova tima

S obzirom da implantat nije najbolje rješenje za svako dijete, roditelji trebaju da u toku dijagnostičkog
postupka, prikupe što veći broj informacija i odluče šta je najbolje za njihovo dijete. Informacije treba
prikupljati od stručnjaka koji posjeduju dobra teorijska i praktična znanja, ali i dovoljno iskustva da
takvu informaciju mogu pružiti. Posebno je važno prikupiti informacije od roditelja koji već imaju
djecu s kohlearnim implantatom.

Ukoliko roditelji donesu pozitivnu odluku o ugradnji implantata, onda su obavezni upoznati se i sa
njegovom ulogom, dužinom rehabilitacije, kao i njegovim održavanjem.

Unutrašnji dio implantata može trajati doživotno, jer je napravljen od materijala koji se ne troši i
prilagođava se okolnom tkivu, dok se vanjski dio može oštetiti, ali se njegovi dijelovi mogu i
jednostavno zamijeniti.

Najčešće dolazi do oštećenja kabla i odašiljača, a ako se ošteti unutrašni dio, potrebna je ponovna
operacija, koja je uglavnom uspješna.

Kohlearni implantat se vrlo jednostavno koristi, ali je neophodno voditi računa o sljedećim mjerama
opreza - vanjski dijelovi implantata, kao i kod klasičnog slušnog aparata,

trebaju se stalno držati suhim (skinuti prilikom kupanja), - čuvati od izvora vlage i toplote,

- izbjegavati sve aktivnosti, pa i sportove kod kojih je moguće dobiti jači udarac u glavu,

- izbjegavati izloženost statičkom elektricitetu ili svesti na što manju mjeru,

- izbjegavati izvore radiofrekvencija (npr. mobilni telefoni kod nekih osoba mogu izazvati povremene
smetnje).
Govorno-jezični razvoj djece s kohlearnim implantatima

Poboljšana slušna percepcija govora nakon implantacije u mnogim slučajevima doprinosi boljem
govorno-jezičnom razvoju, kako djece iz oralnih programa, tako i iz programa u kojima se koristi
totalna komunikacija.

• Prosječna brzina napredovanja u govorno-jezičnom razvoju djece implantirane prije 3. godine

života približna je onoj u čujuće djece (Kiki, 2002). Takav brži jezični razvoj doprinosi boljem usvajanju
vještine čitanja (Geen, 2001, Spencer i sar, 2003, Tonblitt ne 2000, Wamon, 2002)

Najbolje dokumentirano poboljšanje nakon implantacije je u sposobnosti percepcije govora.

Prije implantacije gluha djeca mogla su diskriminirati vremenska i intenzitetska obilježja govora te
razlikovati vokale, a nakon implantacije mogu razlikovati manje razlike u spektralnim obilježjima koja
određuju način, mjesto tvorbe i zvučnost konsonanata.

Djeca implantirana do 5. godine života postita znatno bolje rezultate od nekadašnje gluke djece koja
su koristila klasične slutne aparate:

U percepciji govora na zadacima otvorenog tipa večina ih postiže uspjeh od 50% i više (Geers i sur.,
2003)

-Njihov govor najmanje je 75% razumljiv osobama iz fire okoline (Tobey i sur 2003)

-Više od polovice ih čita u skladu s dobi (Geers, 2003)

Na različitim mjerama receptivnog i ekspresivnog jezika 30-60% njih postiže rezultate usporedive s
onima u čujućih vršnjaka (Geers i sur, 2003).

Broj djece koja postižu visok nivo govorno-jezične kompetencije dramatično je porastao u odnosu na
vrijeme prije pojave implantata (Geers, 2004).

Boljem usvajanju govornog jezika doprinose:

-Kraći interval od nastanka gluhoće do implantacije, -Upotreba novijih verzija uređaja,

- Pravilno programiranje mape uređaja, -Smještaj u edukacijski/rehabilitacijski program usmjeren na

razvoj slušanja i govora,

Očekuje se da će istraživanja u budućnosti pokazati kako djeca s najnovijim generacijama uređaja

implantirana u predgovornoj dobi, prije negoli nastupi zaostajanje, postižu uredan govorno-jezični
razvoj.

• Istraživanja su pokazala da kasna implantacija ne doprinosi uspješnijem jezičnom razvoju gluhe

djece. Razlike između gluhe djece i djece implantirane prije 6. godine pokazale su se, međutim,
značajnima, i to u korist djece s kohlearnim implantatom (Raid i sur, 2006, ali i sr,2008 Mar, 2009,
Bradarić-Jodi in 2010, Bradari-on M, 2011, 2012
 3. ZNAČAJ GOVORA I JEZIKA U SOCIJALIZACIJI OSOBA S OŠTEĆENJEM SLUHA

Socijalizacija - je proces kojim osoba uči kako da se ponaša u skladu sa normama ponašanja socijalne
sredine u kojoj živi, a kako bi bila prihvaćena od ostalih članova te sredine (Rot, 1987).

Socijalizacija - se definiše kao proces socijalnog učenja, putem koga osoba stiče socijalno relevantne
oblike ponašanja i formira se kao ličnost, sa svojim specifičnim karakteristikama.

Te specifične karakteristike koje osoba treba da formira u procesu socijalizacije su osjećanja, sudovi,
motivi, stavovi i crte ličnosti (Rot, 1987).

Učenje se smatra osnovnim psihičkim procesom u kome se zbiva proces socijalizacije, a govor
glavnim sredstvom, pomoću koga se taj proces odvija.

Govor i jezik predstavljaju izuzetno važan faktor u razvoju čovjeka kao ličnosti.

Govor kao najsavršenije i najefikasnije sredstvo komunikacije ima izuzetno važnu ulogu u sticanju
socijalnog iskustva i socijalizaciji djeteta.

Uloga govora u procesu socijalizacije je u određenom smislu odlučna, jer se pomoću govora socijalno
nasljeđe prenosi s generacije na generaciju. Govor je, prema tome, istovremeno i preduslov i rezultat
socijalizacije.

Pomoću govora se obezbjeđuje socijalizacija djeteta, putem učenja, a govor doprinosi socijalnom
učenju, boljoj socijalizaciji i adekvatnijem socijalnom funkcionisanju, s jedne strane, a sa druge
strane, govor je rezultat socijalizacije (Andrejević, 1992).

Obzirom da gluhoća ostavlja posljedice na oralno-glasovnu komunikaciju gluhe djece, za očekivati je,
da će ta djeca imati teškoće u procesu socijalnog učenja, sticanja socijalnog iskustva, te posljedice na
polju socijalizacije i socijalnog ponašanja.

Nedovljno razvijen govor i nestandardni način komunikacije gluhih osoba sa svojom socijalnom
sredinom, uslovljava njihovo introvertirano ponašanje, jer im mnogi događaji iz okruženja nisu
adekvatno objašnjeni, a samim tim nisu im ni dovoljno razumljivi (Hasanbegović, 2006a).

Socijalizacija osobe ne zavisi samo od djelovanja socijalnih faktora i od sadržaja koje prenose ti
faktori, nego i od toga, da li osoba shvata šta se prenosi, i ako shvata, kako shvata.

Kognitivne strukture se razlikuju i na različitim uzrastima osobe postoje razlike u mogućnostima i

načinima shvatanja. Zato će od kognitivnih sposobnosti djeteta zavisiti i sadržaji socijalizacije i
uspješnost u nastojanju da se određeni društveni zahtjevi socijalnim učenjem realizuju (Pijaže 1968,
prema Živković,1996).
Socijalizacija djeteta započinje interakcijom između majke i djeteta i odvija se govorom i glasom.

Kasnije, veoma važnu ulogu u procesu socijalizacije djeteta ima otac.

Pored roditelja, važnu ulogu u socijalizaciji djeteta imaju šira porodična sredina, vršnjaci i društvene
institucije.

Socijalizacija i socijalno ponašanje djeteta su pod direktnim uticajem uže i šire socijalne sredine.

Zbog teškoća u oralno-glasovnoj komunikaciji i nestandardnog načina komunikacije gluhih osoba sa

svojom socijalnom sredinom, prenošenje uticaja socijalne sredine na ove osobe je otežano ili
usporeno, što za posljedicu ima otežan proces socijalizacije, koji se negativno odražava i na socijalno
ponašanje gluhih (Andrejević, 1992).

Uticaji socijalne sredine na socijalizaciju i socijalno ponašanje gluhih osoba mogu biti povoljni i
nepovoljni.

Nepovoljni uticaji - veoma često potiču iz porodice, koja ne može da prihvati i da se pomiri sa
činjenicom da je dijete gluho.

Stavovi roditelja odnosno porodice prema gluhom djetetu mogu biti sljedeći:

prihvatanje, odricanje, pretjerano zaštićivanje, skriveno odbacivanje, i otvoreno odbacivanje

(Andrejević, 1992).

Negativan stav je karakterističan za sredine, gdje gluho dijete predstavlja teret porodici i gdje
porodica nastoji da na svaki način izdvoji gluho dijete iz te sredine i da ga pošalje u neku od
institucija.

Rano odvajanje gluhog djeteta od porodice i njegova institucionalizacija u domove ili škole je također
jedan od negativnih uticaja socijalne sredine na socijalizaciju i socijalno ponašanje gluhog djeteta.

Jedan od negativnih uticaja socijalne sredine na socijalizaciju i socijalno ponašanje gluhih osoba je
neprihvatanje, ignorisanje i otvoreno odbijanje kontakta sa gluhim osobama od strane pojedinih
čujućih članova društvene zajednice.

Takvi negativni odnosi čujućih prema gluhim osobama izazivaju ozbiljne teškoće u njihovoj
socijalizaciji i socijalnom ponašanju i izvor su emocionalnih problema kod gluhih.

Ovakvi negativni stavovi porodice i porodičnog okruženja prema gluhom djetetu nepovoljno utiču na
njegovu socijalizaciju, intelektualni razvoj i emocionalnu stabilnost (Brajović i sur. 1997).

Koliko je neka osoba socijalizirana izražava se kroz socijalnu zrelost te osobe.

Socijalna zrelost predstavlja ponašanje koje odgovara određenom uzrastu i određenim razvojnim
fazama (Brajović i sur., 1997).

Socijalna zrelost uključuje različite aspekte socijalnih znanja i vještina, razumijevanja socijalnih
odnosa i situacija, samostalnost i komunikaciju.

Gluha djeca značajno zaostaju za čujućom u pogledu socijalne zrelosti.

Prosječni socijalni količnik (SQ) socijalne zrelosti kod gluhih iznosi 85,8.

Razlika između socijalne zrelosti gluhih i čujućih se povećava uzrastom.

Gluha djeca pokazuju povećanu socijalnu neprilagođenost koja se ogleda kroz sniženu komunikaciju,
socijalno povlačenje i socijalnu izolaciju.

Postoje i zaostajanja u razvoju moralnog ponašanja i prosuđivanja kod gluhih osoba.

Pored navedenih, u literaturi se možemo susresti sa još nekim manifestim karakteristikama gluhih
osoba, kao što su:

impulsivnost koja se ogleda kroz brzo i afektivno reagovanje, i

egocentričnost koja se ogleda kroz izrazitu nesposobnost gluhe osobe da razumije potrebe i osjećanja
drugih (Kurtagić, 2007).

Gubitak sluha predstavlja gubitak socijalne kompentencije, zbog čega dolazi do teškoća u socijalnoj
integraciji.

Danas se često govori o socijalnoj integraciji gluhih osoba kao krajnjem cilju socijalizacije.

Socijalna integracija podrazumijeva uključivanje gluhih osoba u sve društvene tokove, zajedno sa
čujućim osobama.

Komunikacijske barijere na relaciji gluhi-čujući i obrnuto, čujući-gluhi, nastaju zbog nedovoljno

razvijenog oralno-glasovnog govora gluhih osoba s jedne strane, i nepoznavanje od strane čujućih
osoba komunikacijskih modela koje koriste gluhe osobe u svojoj komunikaciji, s druge strane.

Zbog ovih komunikacijskih barijera, gluhe osobe, još uvijek, faze socijalne integracije, prolaze u
restriktivnim uslovima, što otežava njihovu konačnu integraciju u radnu i socijalnu sredinu.

Da bi se omogućila uspješna socijalna integracija gluhih osoba na svim nivoima, potrebno je da

društvo, odnosno socijalna sredina obezbjedi određene zakonske, organizacijske, subjektivne i
objektivne predpostavke za njenu realizaciju.

Kultura gluhih
Članovi zajednice gluhih, osobe koje primarno komuniciraju znakovnim jezikom, imaju svoju vlastitu
kulturu.

Većina gluhih osoba ima tzv. gluhi identitet, što znači, da prihvataju svoju gluhoću i ne doživljavaju se
kao „nepotpune” osobe, ponosni su na svoj jezik i pripadnici su kulture gluhih.

Kultura gluhih uključuje:

• pravila ponašanja,

• običaje,

• stavove,

• vrijednosti,

• organizacije,

• umjetnost i humor,

• socijalne strukture, i

• druga obilježja koja je čine specifičnom i jedinstvenom.

Srž kulture gluhih je kompetentnost u znakovnom jeziku.

Iako svaka država ima svoj nacionalni znakovni jezik, pripadnici kulture gluhih osjećaju se povezani s
gluhima cijelog svijeta.

Gluhi dijele iste stavove:

• smatraju da gluhoća nije invaliditet,

• poštuju svoj jezik i kulturu,

• vjeruju u pravo i sposobnost gluhih da kontrolišu vlastite živote,

• ne pridaju važnost govoru,

• ne tuguju kad dobiju gluho dijete,

• čitaju s usana, koriste slušna pomagala te se mnogi protive kohlearnoj implantaciji.

Norme ponašanja pripadnika zajednice gluhih oblikovane su pod utjecajem karakteristika znakovnog
jezika.

Neka od pravila ponašanja direktno povezana sa znakovnim jezikom su:

• održavanje kontakta očima,

• veći lični prostor,

• ne hvatanje osobe koja znakuje za ruku, (jednako kao da stavimo ruku na usta osobi koja
govori),
• izrazita izražajnost lica,

• direktnost u komunikaciji.

Karakteristike kulturalno gluhih osoba su i:

• društvenost,

• sklonost glumi, putovanjima, te

• izrazita sklonost sportu.

Većina roditelja male gluhe djece su čujući i dok se nisu suočili s činjenicom da imaju gluho dijete,
njima nikad nije ni pala na um pomisao da su “čujući” ili dio “čujuće kulture”.

Pojam „kulture gluhih” potpuno je stran velikoj većini čujućih roditelja.

Oni se zato iznenada nađu usred ideološkog rata, gdje ih s jedne strane upozoravaju da se moraju
boriti protiv znakovnog jezika, a s druge strane im kultura Gluhih taj jezik nameće.

Do tog časa oni su na gluhoću gledali kao na traumatsko medicinsko stanje i invaliditet.

Sada im jedni tvrde, da njihovo gluho dijete može živjeti normalnim životom ako nauči slušati i
govoriti, dok drugi tvrde, da to dijete može biti isto tako normalno razvijeno ako nauči znakovni jezik i
postane dijelom kulture Gluhih.

To je za roditelje velika muka.

Prvo što im je u tom času potrebno jesu INFORMACIJE.

Ne trebamo im govoriti što će činiti.

Trebamo im omogućiti da što više saznaju o tome, što gluhoća zapravo znači, fizički, psihološki, te u
pogledu obrazovanja i života u društvu, tako da bi mogli donositi mjerodavne odluke o onome što za
svoje gluho dijete žele.

Roditelje treba potaknuti, da temeljito istraže sve opcije i da razgovaraju s drugim roditeljima starije
gluhe djece, kao i sa odraslim gluhim koji su odgojeni u različitim komunikacijskim okruženjima.

Kultura Gluhih predstavlja zbir sveukupnog doživljavanja široke raznolikosti Gluhih ljudi - ona je bogat
rudnik informacija za gluhu djecu i njihove roditelje kao i za stručnjake.

Kultura gluhih pruža roditeljima i njihovoj gluhoj djeci ideje i vještine koje su se brusile i kovale tokom
mnogih godina, metodom pokušaja i pogrešaka.

To im omogućava da ne čine iste greške koje su prije njih drugi činili.

Osjećaj, koji mladi gluhi ljudi dobijaju kad gledaju odrasle gluhe i kontaktiraju sa njima nekad je
nemoguće opisati, on pruža veliku podršku njihovoj samosvijesti.

Kultura gluhih postoji najviše zato jer se čujući svijet ne može u potpunosti prilagoditi potrebama
gluhih i nagluhih osoba.
Bez obzira koliko dobro gluha ili nagluha osoba govori ili čuje, ona i dalje doživljava barijere i osjećaj
otuđenosti.

Nije čudo što mnogi gluhi prirodno gravitiraju prema ljudskoj skupini osoba u istom položaju. To se ne
smije smatrati njihovim „neuspjehom”. Trebamo na to gledati kao na činjenicu da su oni našli mjesto
gdje se osjećaju zadovoljnima sobom.

Kultura gluhih nije nešto slično tuđoj kulturi i jeziku, ona znači poznavanje i prihvatanje svog položaja,
položaja gluhe osobe, te pozitivnu samosvijest.

4. ODNOS PORODICE PREMA DJETETU S OŠTEĆENJEM SLUHA

Rast i razvoj djeteta unutar porodice, uz djelovanje i podršku svih njenih članova, od posebnog je
značaja za pravilan razvoj cjelokupne ličnosti djeteta.

Dijete s oštećenjem sluha, kao i svako drugo dijete, raste, razvija se i prolazi, neovisno o oštećenju
sluha, određene životne faze u kojima postepeno sazrijeva.

Njegove potrebe, želje i zahtjevi su identični čujućoj djeci, i ono ima želju za pažnjom, ljubavlju,
uvažavanjem, njegom, igrom, jer na taj način uči i stiče iskustva za kasniji život.

Sa djecom s oštećenim sluhom, uglavnom treba postupati kao i s ostalom djecom.

Izuzetno, u određenim slučajevima treba posebno reagovati, gdje su izražene direktne posljedice
oštećenja, ili gdje ove posljedice mogu uticati na pojavu drugih faktora koji mogu dodatno uticati na
usložnjavanje stanja.

Članovi porodice, posebno roditelji djece s oštećenjem sluha trebaju imati na umu sljedeće:

Djetinjstvo je poseban period u kojem dijete intenzivno raste i razvija se u svim segmentima (fizičkim,
saznajnim...), pa mu treba posvetiti posebnu pažnju.

Kada je u pitanju odgoj, prema djeci s oštećenjem sluha se treba odnositi kao i prema drugoj djeci.

Djeci s oštećenjem sluha ne treba povlađivati, pokoravati se svim njihovim zahtjevima, niti ih
odbacivati, podcjenjivati ili na bilo koji način zlostavljati.

Samo pravilan odnos roditelja može omogućiti razvoj samostalnosti i samopouzdanja, koje treba da
bude nosilac kasnijeg razvoja u životu djeteta.

Roditelji treba da shvate, da djeca s oštećenjem sluha trebaju proći kroz životna razdoblja i da trebaju
da dožive iskustva koja će im pomoći u životu.

Roditelji su po svojoj ulozi, u stalnom nastojanju da svoju pažnju i brigu usmjere na dijete. Međutim,
nerijetko se dešava, da su njihova briga i strah prisutni i kad to nije potrebno (kad dijete padne, blago
se povrijedi, prehladi...).

Oštećenje sluha, koje dovodi dijete u drugačije stanje, vrlo često je uzrok dodatnih strahova i
frustracija.

Djetetu ne treba skretati pažnju na nedostatak koji ima kako bi se izbjeglo eventualno razvijanje
osjećaja nesposobnosi za život, ili spriječio razvoj osjećaja za stalnu potrebu prisustva osobe koja bi
ga štitila.
Dijete s oštećenjem sluha treba da bude svjesno svoga oštećenja. Međutim, kontra produktivno je u
njegovom prisustvu i u svakoj prilici ukazivati i raspravljati o njegovom oštećenju.

Roditelji svojim ponašanjem trebaju djelovati na dijete da nauči živjeti s oštećenim sluhom kao s
nečim „prirodnim”.

Roditelji trebaju što manje misliti o oštećenju kad provode vrijeme s djetetom, posebno ako se uzme
u obzir da svako vrijeme provedeno s djetetom ima za cilj obezbjeđivanje što povoljnijih uslova za
njegov rast i razvoj.

Kad dijete postane dovoljno svjesno svoje pozicije u porodici, treba mu razvijati pozitivne životne
navike, odrediti njegova prava, obaveze i dužnosti u skladu sa uzrastom.

Djetetu s oštećenjem sluha treba razvijati navike za disciplinirano, samostalno obavljanje

svakodnevnih aktivnosti (održavanje higijene, ishrana, pospremanje ličnih stvari, prostora...)

Dijete s oštećenjem sluha, kao i druga djeca, treba da obavlja određene aktivnosti u odmjerenom
obimu bez opterećenja, kako bi se izbjegle fizičke posljedice.

Roditelj treba insistirati da dijete obavlja aktivnosti do kraja, jer nedoslijednost, razvija kod djeteta
neodgovornost i neorganiziranost, što može imati posljedice kroz cijeli život.

Dijete s oštećenim sluhom treba da osjeti nježnost, ali ne prezaštićenost. Prezaštićenost kao i
pretjerana strogoća može dovesti do razvijanja negativnih oblika ponašanja, nepravilnog razvoja
ličnosti, naročito u razvoju samostalnosti i samopouzdanja.

Članovi porodice ne treba da budu zamjena za obavljanje obaveza djeteta s oštećenim sluhom.
Preuzimanjem njegovih obaveza razvijaju se negativne karakterne osobine i suzbija ispoljavanje
njegove vlastite volje.

Prema djetetu s oštećenim sluhom, podjednako treba da se odnose svi članovi porodice, naročito
roditelji. Ne bi trebao postojati neujednačen i neprincipijelan odnos, jer to razvija konfuziju u
formiranju odnosa samog djeteta prema drugim ljudima.

Roditelji, u saradnji s stručnjacima, trabaju što objektivnije sagledati stanje u kojem su se našli, a
svoju pažnju usmjeriti na prevazilaženje ključnih problema koji proizilaze kao posljedica oštećenog
sluha.

Djetetu s oštećenim sluhom ne treba prelaziti preko njegovih ispada, grešaka i nedozvoljenog
ponašanja. Roditelji treba da na vrijeme reaguju, oštro u skladu s napravljenim prestupom, ali bez
fizičkog oblika kažnjavanja, a posebno bez bilo kakvog oblika zlostavljanja.

Djetetu ne treba praviti ustupke koji nisu primjereni njegovom uzrastu, posebno, ne treba koristiti
oštećenje sluha kao opravdanje.

Porodica treba da priprema uslove u kojima će dijete biti okupirano, kroz određene organizirane
aktivnosti, time se spriječeva razvoj negativnih oblika ponašanja.

Članovi porodice treba da utiču na afirmaciju sposobnosti, interesovanja i sklonosti djeteta s

oštećenim sluhom.

Igra, kao oblik aktivnosti, zauzima posebno mjesto u svakodnevnom životu djeteta, jer u njoj dijete
ispoljava svoja prijatna raspoloženja, volju i razvija stvaralačke sposobnosti.
Pri izboru igračaka za djecu s oštećenjem sluha, treba voditi računa da igračke budu primjerene
njihovom uzrastu i potrebama, da imaju mogućnost manipulacije (razne slagalice) i modeliranja
(plastelin, glina...).

Posebno treba obezbijediti razne zvučne igračke koje će poticati razvoj slušanja (razne zvečke,
muzičke instrumente, plišane životinje sa zvukom njihovog oglašavanja...).

Dijete ne treba da se igra samo, već se treba igrati s njim, a u svakom momentu treba biti prisutan
govor.

U toku obavljanja bilo kakvih aktivnosti, za sve uspješno obavljeno, dijete treba pohvaliti.

Obzirom da se djeca s oštećenim sluhom oslanjaju na vizuelnu percepciju, vrlo je važno da članovi
porodice vode računa o svim segmentima svoga ponašanja, odnosno, važno je da djeca vide što više
pozitivnih primjera, jer oni svojim oblikom ponašanja predstavljaju uzore s kojima se djeca
identificiraju.

Razne izmišljene konstrukcije su česta pojava kod djece s oštećenjem sluha, pa je zbog toga veoma
važno, da članovi porodice svojim ponašanjem utiču na dijete kako bi se te pojave suzbile.

Kod nošenja slušnog aparata, dijete ne treba prisiljavati da je aparat stalno na uhu. Dijete treba
postupno da se navikava na slušni aparat, da zvuk doživi kao ugodan doživljaj i da osjeti potrebu za
slušanjem, te da poželi nositi slušni aparat.

Dijete treba da počne doživljavati aparat kao sastavni dio njegove svakodnevnice, da je to nešto što je
prirodno, da ne osjeća stid, da je aparat nešto što mu pomaže bez obzira na uslove u kojima se nalazi.

Dijete treba osposobiti da samo rukuje aparatom (uključuje isključuje i otvara ga, podržava intenzitet,
mijenja baterije, čisti...)

Poticanje slušnog i govorno-jezičkog razvoja u porodici

Porodica je veoma važan faktor u rehabilitacijskom procesu djece s oštećenjem sluha.

U toku procesa edukacije i rehabilitacije, roditelji u svakodnevnim kontaktima sa stručnjacima,

dobijaju uputstva i savjete na koji način trebaju raditi s djetetom kod kuće, te na taj način postaju
ravnopravani partneri u provođenju tog procesa.

Kod djeteta s oštećenjem sluha, narušen je prirodni put učenja govora, pa ono, pored korištenja
ostataka sluha preko slušnih aparata, uči govor imitiranjem odraslih, prateći pokrete usta, odnosno
očitavanjem.

Zbog toga je pored općih principa za razvoj govora, veoma važno pridržavati se i nekih posebnih
uputa i savjeta za razvoj oralno-glasovnog govora i jezika, a koje treba da znaju članovi porodice,
posebno roditelji:

Za početak bilo kakvog rada s djetetom, posebno rada na razvoju govora i očekivanja određenih
uspjeha, najvažnije je prihvatanje djeteta onakvog kakvo ono jeste.

Prije nego se posebna pažnja posveti poticanju razvoja govora, za dijete je najvažnije da osjeti zvuk
bilo koje vrste, da ga prihvati i da osjeti želju za slušanjem.

Veoma je važno da dijete nauči osluškivati i raspozanavati različite zvukove.

Važno je obezbijediti uslove u kojima će dijete imati priliku da se susretne s različitim zvukovima, bilo
to neposredno u prirodi ili kroz igru sa zvučnim igračkama u kući.

To je novo iskustvo za dijete i ono se dodatnim vježbanjem treba razvijati. Zato je važno pratiti, da li
dijete rado sluša i gleda dok mu se govori, da li rado nosi slušni aparat i primjećuje li kada ima ili
nema zvuka.

Veoma je važno pratiti, kako dijete reaguje na vlastito glasanje, da li ga ponavlja i uživa li u tome.

Treba promatrati kako reaguje na ostale zvukove, sa i bez aparata, da li se osvrće na njih i koliko koji
od njih pobuđuje njegovu pažnju i kakva raspoloženja izaziva.

Potrebno je često smijati se i dijete navoditi na smijeh, a onda oponašati dječiji smijeh i izraz dječijeg
lica.

Za razvoj govora, također je neophodno stvoriti uslove u sredini u kojoj dijete živi (poticanje na govor
i insistiranje na pravilnom jezičkom izražavanju).

Djetetu treba nuditi nešto prijatno za slušanje, a to može biti lagano pjevušenje vokala, slogova bez
značenja, oponašanje životinja ili lagano pričanje.

Djetetu s oštećenjem sluha treba stalno ponavljati. Ne treba očekivati da će ono odmah početi da
govori, jer govor je nešto što se sporo uči, posebno ako postoji poteškoća, kao što je oštećenje sluha.

Učenje govora treba da bude prisutno u svim životnim situacijama najviše kroz igru, a djetetu se
treba obraćati kao da čuje.

Dijete s oštećenjem sluha treba da razumije, da sve što čuje i vidi, ima odredeno značenje.

Djetetu teba govoriti jasno i jednostavno, ne dječijim govorom (tepati), potpunim rečenicama, sa
pauzama, bez „zatrpavanja” riječima, u momentu kad je raspoloženo za govor, odnosno, kad ga nešto
interesuje.

U govoru treba koristiti riječi koje imenuju osobe, predmete i pojave iz bližeg okruženja, primjereno
uzrastu (porodica, stvari u stanu, dvorištu, higijena, ishrana, odjeća...).

Djetetu s oštećenjem sluha treba govoriti tako da su usta onog ko mu se obraća u pravcu djetetovih
očiju. Govoriti treba polako, glasnije, ali bez vikanja, jer se time ne postiže bolje slušanje.

Posebnu pažnju treba posvetiti razvoju vještine čitanja govora s lica i usta sagovornika, zbog čega je
vrlo važno često ponavljati odredene riječi, kako bi dijete savladalo tu vještinu.

Govoriti treba normalnim pokretanjem usana i lica, bez pretjeranog otvaranja usta i pravljenja
grimasa, jer dijete prati svaki pokret na licu i tako ga pamti.
Prilikom obraćanja djetetu s oštećenjem sluha, ruke i ostali dijelovi tijela treba da budu u stanju
mirovanja, jer dijete pažljivo prati svaki pokret, pa bilo kakvi pokreti mu mogu odvlačiti pažnju.

Učenje govora za djecu s oštećenjem sluha je posebno trežak i dugotrajan proces, za koji treba uložiti
mnogo napora, truda i vremena.

Učenje govora zahtijeva, pored spontanosti koja odlikuje njegovo usvajanje, te pridržavanja općih i
posebnih uputa i savjeta, i provođenje određenih dodatnih vježbi u porodici.

Roditelji trebaju s djetetom da rade vježbe, za koje trebaju dobiti instrukcije od stručnjaka sa kojim će
zajedno izraditi i plan i program njihovog provođenja.

Stavova roditelja, odnosno porodice prema djetetu s oštećenjem sluha

Edukacija i rehabilitacija djece s oštećenjem sluha zavisi i od stavova roditelja, odnosno porodice
prema djetetu.

Stavovi mogu biti sljedeći:

prihvatanje,

odricanje,

zaštićivanje,

skriveno odbacivanje, i

otvoreno odbacivanje.

Za psihički razvoj djeteta posebno je važna njegova porodica i odnosi u njoj, kao i odnos pojedinih
članova porodice prema djetetu.

Dijagnoza o oštećenju najčešće je traumatična za roditelje i može godinama uticati na njihov odnos
prema djetetu.

Prve reakcije roditelja su najčešće: stres, razočarenje, stid, osječaj krivice, depresija, ljutnja,
okrivljivanje ljekara i drugih, poricanje, bijes i agresija, a nastaju iz nemoći da se problem riješi.

Mješavina ovih osjećanja rezultira u konfuziju ambivalentnih ponašanja prema djetetu.

Poricanje je jedan od najčešćih mehanizama odbrane, koji koriste roditelji djece s teškoćama.

Poricanje je inače i univerzalni inicijalni odgovor na jake traume, kojima se ličnost štiti.

Inicijalno poricanje daje roditelju šansu i vrijeme potrebno da se pokrene i skupi sopstvene snage.
Poricanje može trajati nekoliko dana, ali i više godina.
Inicijalno poricanje može se smatrati normalnom adaptivnom reakcijom na emocionalni stres, ali,
nakon toga, treba da uslijedi period tugovanja,

pa period prihvatanja realnosti.

Period prilagođavanja i prihvatanja je u početku težak, ali kad se to jednom prevaziđe, porodica
vremenom može izgraditi realističan stav i dobro prihvatanje svog člana.

Nije rijedak slučaj da roditelji djece s teškoćama imaju odnos prezaštićivanja, pa se mogu sresti i
ekstremni slučajevi da školsko dijete ne zna samo da se obuče, hrani... jer ga tome nisu naučili.

Prekomjerno angažovanje oko djeteta, strepnja roditelja nad realnim i izmišljenim opasnostima koje
prate njihovo dijete, sputavaju njegove aktivnosti i pravilan psihički i fizički razvoj.

Ovakva djeca postaju pasivna i zavisna od pomoći drugih, nesamostalna i plašljiva.

Takva djeca ne ulažu napor za razvoj i sazrijevanje, već stagniraju na jednom nivou.

Neki roditelji, svjesno ili nesvjesno, nameću djeci vrlo visoke zahtjeve, koje je djetetu veoma teško
dostići.

Iz toga može proizaći mnoštvo frustracija, nesigurnosti i osjećaja manje vrijednosti.

Ima roditelja koji u prikrivenoj ili otvorenoj formi odbacuju svoje dijete s onesposobljenjem.

Odbacivanje može poprimiti vrlo drastične oblike, kao što su:

• skrivanje djeteta od svijeta,

• neizvođenje djeteta izvan kuće, ili

• njegovo potpuno prepuštanje na brigu društvu ili institucijama.

Odbacivanje djeteta ima traumatične posljedice u emocionalnom i socijalnom razvoju djeteta i može
lako odvesti u psihopatologiju.
 5. RIJEČNIK OSOBA SA OŠTEĆENJEM SLUHA

Rječnik neke osobe uključuje sve riječi koje ta osoba poznaje ¡ koristi u procesu slušanja, govora,
čitanja i pisanja.

Razvoj rječnika može uticati na razvoj pojmova jer dijete prvo čuje riječ pa tek onda stiče pojam. Zbog
pogrešno primljene informacije dolazi do pogrešnog rasuđivanja i dijete može steći i imati pogrešne
pojmove.

Sa uzrastom, u govoru se smanjuju razlike između razumijevanja riječi, odnosno jezičke kompetencije
i moći korištenja riječi odnosno jezičke performanse.

Zbog navedenog, dijete u početku neće razumjeti takozvane relacione riječi koje ukazuju odnose, ali
će ih postepeno shvatiti i korektno se njima služiti.

Imenovanje nekog predmeta znači njegovu generalizaciju, odnosno, davanje uopćenog značenja tom
predmetu.

Pojmovi su proizvodi mišljenja koje zavisi od tačnosti I preciznosti shvatanja, a riječi su ozvučni
simboli mišlienja.

Ukoliko je govor odraslih dobar, a izražavanje ispravno, doći će i do unaprijeđivanja dječijeg govora i
stvaranja pojmova.

Medutim, ako su pojmovi nejasni, ni misli ne mogu da budu jasne, a ni upotreba riječi pravilna i
adekvatna. Ako više čula učestvuje u percepciji pojma, pojmovi su jasniji, a da bi se pojam izrazio
riječima neophodno je vježbati, usavršavati, razvijati i bogatiti rječnik.

Nerazvijen ili dovoljno nerazvijen riječnik djece s oštećenjem sluha je jedan od direktnih posljedica
oštećenja sluha i zavisi od stepena oštećenja i vremena nastanka oštećenja sluha.

Rijčenik djece s oštećenjem sluha je znatno siromašnji u odnosu na rječnik njihovih čujućih vršnjaka

Razlog tome je što djeca s oštećenjem sluha treba da ovladavaju složenom strukturm ekspresivnog
govora za šta je pored govornog depozita potrebno I usvajanje gramatičkih pravila, što predstavija
veliki problem.

Rječnik djece oštećena sluha je siromašan i oskudan, a kao takav posljedica je usporenog i otežanog
govoro-jezičkog razvoja, koji nastaje zbog slušnog oštećenja i nedostatka auditivne percepcije riječi.

Gluho dijete istovremeno uči da izgovara riječ i samo značenje te riječi, odnosno i riječ i pojam koji ta
riječ označava.

Nije dovoljno da gluho dijete zna mnogo riječi, odnosno, da ima opsežan pasivni rjčenik, a da ih u
svojoj svakodnevnoj komunikaciji, bilo usmeno ili pismenoj, skoro I neupotrebljava.

Gluha djeca često u svom rječniku imaju pojmove čije značenje nije potpuno i koje rijetko ili gotovo
nikada ne koriste u svakodnevnoj komunikaciji, upravo zbog nepoznavanja njihovog značenja.

,,Ukoliko gluha osoba nauči određenu riječ izgovarati, a istovremeno nije u svojo memoriji pohranila
semantičku dimenzju te riječi na bilo koji način i ne služi se sa njom u komunikaciji, ona ostaje
bezvrijedna kao i učeni matrijal što se u rehabilitaciskoj praksi često događa

Huremović (2007), je istraživala pasivni rječnik kod osoba oštećena sluha, te povezanost između
hronološke dobi I obima pasivnog rječnika. Istraživanje je sprovela na 45 prelingvalno gluhi ispitanika.
Utvrđeno je:

• da osobe oštećenog suha usvajaju riječi koje imaju visoku upotrebnu vrijednost.

• usvajanje apstraktih riječi gluhima predstavija teškoću

• utvrđena je i statistički značajna pozitivna korelacija između hronološke dobi obima

receptivnog rječnika.

- da su gluha djeca srednjoškolske dobi postigla bolje rezultate u odnosu na odrasle gluhe i djecu
osnovnoškolskog uzrasta.

Autorica zaključuje, da se obim pasivnog rječnika povećava u funkciji hronolške dobi, ali da po
završetku školovanja postoji mogućnost stagnacije ili čak opadanja leksičkog fonda.

Djeca sa teškim oštećenjem sluha imaju ograničen vokabular i nedostaje im niz riječi kako bi mogli
komunicirati na istu temu sa svojim čujućim vršnjacima, gluha djeca često ponavljaju iste riječi.

Slušno oštećenom djetetu je teško razlikovati ime stvari od njenih osobina. Glasovnost i smisao riječi
za slušno oštećeno dijete su potpuno, nediferencirano i nesvjesno jedinstvo.

Takva osobina dječijeg poimanja riječi, gdje su riječi isto što I stvarost naziva se nominalni.

Kod djece s oštećenjem sluha zbog nedostaka auditivine percepcije riječi dolazi do teskoća kod
pravilne upotrebe mogih riječi, što ima za posljedicu nepravilnu i neadekvatnu upotrebu riječi u
komunikaciji.

Nepravilna upotreba riječi kod djece s oštećenjem sluha je posljedica pogrešnog shvatanja
semantičke strane riječi.

Ova djeca, ne znajući pravi naziv za neki predmet ili pojavu pribjegavaju upotrebu riječi koje znaju I
vrše zamjenu tih riječi riječima koje su više zastupljene u njihovom govor ill koje su situaciono vezane
za pojam kojeg ne znaju, a žele ga objasniti.

Govor ima dvije funkcije, komunikacijsku koja omogućava da govorom komuniciramo s drugim
ljudima, a to je moguće samo ako drugi ljudi razumiju ono što kažemo i mi istovremeno razumijemo
govor drugih i semantičku funkciju koja se odosi na funkciju označavanja predmeta, pojava, događaja
i odosa materijalnog i pshičkog svijeta.

Kod djece s oštećenjem sluha prisutno je odstupanje od pravilne upotrebe mnogih riječi zbog
neadekvatnog shvatanja semantičke strane tih riječi.

U tom slučaju nema homonimne upotrebe riječi, već je determinirajuće, tzv usko značenje riječi, što
je također rezultat djelimično sačuvane funkcije slušnog analizatora, jer dijete s oštećenjem sluha
formira svoj rečenični depozit učeći svaku riječ posebno, veoma često u njenom distorzovanom
obliku.

Djeca s oštećenjem sluha usvajaju glasove i govor u obliku koji im omogućava stanje njihovog sluha,
odnosno usvajaju glasove i govor onako kako ih čuju. Prema tome, govor djece s oštećenjem sluha je
onakav kakvim ga dijete čuje i zavisi od fizioloških mogućnosti slušanja.
Kao direktna posljedica oštećenja sluha je i smanjen govorni potencijal ove djece, zbog čega je u
njihovom govoru prisutna zamjena pojedinih glasova drugim glasovima prema zvučnoj sličnosti, te
zamjena jedne riječi drugom riječju. U vezi sa navedenim, kod djece s oštećenjem sluha primjećuje se
netačnost i nediferenciranost semantike.

Većina studija potvrđuje da nedostatak čitanja kod gluhih može biti posljedica neznanja začenja riječi
u tekstu. Sintaktičke sposobnosti gluhih su na veoma niskom nivou što negativno utiče na govorno i
pismeno izražavanje. Također, na pismeno izražavanje gluhih negativno utječe i siromastvo rječnika.

Rečenica djeteta s oštećenjem sluha je jednostavnija u odnosu na rečenicu čujućeg djeteta.

U rečenici ove djece je relativno mali broj riječi.

Promjenjive riječi su bez pravilnih gramatičkih završetaka, a upotreba padeža je nepraviina. Misao
koju slušno oštećeno dijete iznosi u rečenici je logična, normalna, ali jo nedostaje govorni izraz.

Nedostatak govorog izraza je direktna posljedica nedostatka slušne percepcije koja onemogućava
slušno oštećeno dijete da percepcije riječ, da je zapamti i po potrebi upotrijebi.

U govoru djece s oštećenjem sluha prisutne su veće ili manje

gramatičke greške.

Gramatičke greške su direktna posljedica otežanog i specifičnog razvoja govora zbog nemogućnosti
percepcije oralno glasovnog govora iz okoline, a usljed oštećenja sluha.

Broj grešaka zavisi od stepena ostećenja sluha, već stepen oštećenja sluha direkino utiče na
povećanje broja grešaka.

Direktna posljedica nepravilnog podražavanja govora u uslovima otežane akustične percepcije je i

ograničeni govorni depozit, neadekvatno semantičko značenje riječi, nepravilna upotreba
samostalnih kategorija riječi

Kod gluhih osoba rečenice su kratke, jednostavne, krute i stereotipne.

Gluhe osobe analiziraju i obrađuju jednostavne rečenice na

isti način kao i njihovi čujući vršnjaci.

Problemi nastaju kada se suoče sa rečenicama složenije strukture, tada otežane sintaktičke
sposobnosti gluhih dolaze do izražaja i tada je gluhima potrebna dodatna pomoć.

Gluha djeca imaju velikih poteškoća u razvoju uspješnog prijevoda između slova i znakovnog pisma,
te između fonema ili fonemskih klastera.

Svaka novonaučena riječ je kombinacija vizuelnih karaktenstika

novozastupljenih i predhodno naučenih riječi. Pored toga što riječi dijele zajedničke karakteristike,
proces učenja nove riječi za dijete često može biti zbunjujući, kao da u početnoj fazi nema potrebe za
potpuno tačnim prikazom riječi.

Djeca s oštećenjem sluha bolje pamte nizove izolovanih riječi ili nepovezane fragmente koje su
pročitali, nego tekstove koji nose određenu ideju ili poruku.
Percepcija akustičkih signala auditivnim putem I njihovo dekodiranje u CNS ima specifičnu ulogu u
savladavanju I upotrebi gramatičkih pravila.

Gluha djeca imaju velikih poteškoća u savladavanju I upotrebi gramatičkih pravila, s obzirom na to da
nemaju ili imaju ograničenu mogućnost prijema, a time i dekodiranja akustičkih signala.

U prosjeku, učenici sa oštećenjem sluha zaostaju godinama u znanju gramatike u odosu na svoje
čujuće vršnjake.

Oko 30% gluhe i nagluhe djece koja završe srednju školu ostanu funkcionalno nepismena, a glavna
prepreka u razvoju vještina pismenosti za većinu učenika sa oštećenjem sluha je otežano
savladavanje temeljnih gramatičkih pravila I struktura jezika.

Problem u gramatici nagluhog djeteta predstavljaju nastavci koji se javljaju u promjenljivim vrstama
riječi.

Ovaj problem dovodi do agramatizma kao tipičnog oblika govora nagluhog djeteta, jer zbog slabe
slušne pažnje u percepciji glasova, djetetu s oštećenjem sluha promiču završeci riječi kojima se
izražavaju gramatičke forme. Oko 85% nagluhe djece nepravilno koristi padežne nastavke u svom
govoru i pisanju.

Zbog nedovoljne akustičke pažnje, upotreba prefiksa I sufiksa kod gluhih je oskudna jer gluho dijete
ne obraća pažnju na prednji dio riječi već na njenu osnovu što stvara neadekvatnu logičku cjelinu i
smisao rečenice, tim prije što prefiks obično nije pod akcentom već je akcenat na osnovnoj riječi, pa
zato prefiks i ne čuje, a samim tim ga i ne upotrebljava u svom govoru.

Kod upotrebe prijedloga, gluho dijete je shvati elemenat riječi ali ga ne zna upotrijebiti jer su to
„nesamostalne riječi" koje dijete ne osjeća kao nužne u svom govornom izrazu, već ih upotrebljava na
osnovu učenja gramatike podražavanjem.