OSNOVE PSIHOLOŠKOG SAVJETOVANJA

Usmeni

21. Osporavanje iracionalnih uvjerenja 214

U suštini, klijente treba uvjeriti da su njihovi sistemi vjerovanja uzrok njihovih teškoća. To se
postiže postavljanjem pitanja i osporavanjem zaključaka koje klijenti donose o određenom
događaju. Čak i uz tehniku osporavanja, duboko ukorijenjenim iracionalnim razmišljanjem
moramo se baviti sve dok klijent ne prepozna izbor/odliku, klijent stječe kontrolu nad situacijom
i slobodan je izabrati drugačiju reakciju. Osporavanje ima dva cilja:

Ukloniti iracionalna uvjerenja

Steči i usvojiti nov, racionalni sistem vjerovanja

Da bi se postigli ti ciljevi prvo je nužno jako temeljito preispitivati i dovoditi u pitanje svako
iracionalno vjerovanja, i sistem iracionalnih vrijednosti mora biti zamjenjen sistemom
racionalnijih i konstruktivnijih vjerovanja. Na racionalnim vjerovanjima može se raditi pomoću
zamišljanja tj. možemo se oslanjati na klijentovo zamišljanje toga kakac je njegov život ili kakav
bi mogao biti i bihevioralno tj bavljenjem time što se klijentu događa.

5. Temeljne verbalne vještine. 27.

Temeljne verbalne vještine u savjetovanju su: kratki verbalni poticaji, reflektiranje,

parafraziranje, postavljanje pitanja i pojašnjavanje.

Kratki verbalni poticaji. Kratki verbalni poticaji služe da savjetovatelj pokaže svoju uključenost
u klijentovu priču. To su verbalni poticaji poput mm-hmm, dobro, mmm i slilne minimalne
reakcije. Sve te reakcije služe pokazivanju savjetovateljeve zaokupljenosti ili zanimanja za to što
klijent govori. Ako se koriste povremeno, potiču klijenta da nastavi govoriti, ali ako se pretjerano
koriste, počinju odvlačiti klijentovu pažnju.

Reflektiranje. Reflektiranje ili ponavljanje neke rečenice ili misli koju je klijent rekao je
najjednostavnija reakcija na sadržaj klijentove poruke. Uloga reflektiranja je naglašavanja neke
misli, privlačenje klijentove pažnje na neku izjavu, a možda i pozivanje klijenta da bolje razmisli
o tome što je rekao. Reflektiranje je posebno djelotvorno kao reakcija na klijentovu izjavu koja
pokazuje pretjerivanje ili zaključak.

Parafraziranje. Parafraziranje je ponavljanje onoga što je klijent rekao, ali svojim riječima.
Takvim preoblikovanjem klijentove poruke ne dodaje se i ne oduzima se ništa od značenja koje
nam je klijent prenio. Učinak parafraziranja je vrlo sličan učinku reflektiranja, osim što kod
parafraziranja savjetovatelj koristi svoje riječi. Parafraziranje usmjerava pažnju na neke aspekte
klijentove poruke i pokazuje kako ju je savjetovatelj shvatio tj., ako je savjetovatelj pogrešno
razumio klijentovu poruku, klijent dobiva priliku da pojasni šta je rekao. Zahvaljujući
parafraziranju klijent čuje svoju poruku onako kako je čuje neko drugi.

Postavljanje pitanja. Pitanje je rečenica koja počinje riječima ko, što, kako, kada ili gdje. U
savjetovateljevu repertoaru reakcije postoje dvije vrste pitanja: otvorena i zatvorena pitanja.

Otvorena pitanja zahtijevaju razradu, iako se njima ne precizira kakvi se podaci traže. Na
takva pitanja nije moguće odgovoriti sa samo ''da'' ili ''ne''. Savjetovatelji postavljaju otvorena
pitanja da bi shvatili kako klijent doživljava neki problem, odnose, životne situacije itd. Npr. Šta
se desi kada joj to kažete?

Zatvorena pitanja traže od klijenta odgovore koji sadrže malo riječi i informacija, obično
''da'' ili ''ne''. Riječ je o najčešće korištenim i najmanje djelotvornim od svih reakcija koje
primjenjuju savjetovatelji početnici i oni su glavni uzrok toga da svoje klijente ne mogu pridobiti
da slobodno govore. Međutim, zatvorena pitanja su važna na početku razgovora kada je potrebno
prikupiti specifične podatke o klijentu i kako bi savjetovatelj razumio klijentovu priču.

Pojašnjavanje. Pojašnjavanje je reakcija kojom savjetovatelj traži potvrdu toga što je čuo da je
klijent rekao. Pojašnjavanje liči na parafraziranje, ali je njegova namjera više od pokazivanja
toga što smo shvatili i toga da nas klijent zanima. Umjesto toga, pojašnjavanje se oblike tako da
zahtijeva potvrdu ili ispravljanje. Pojašnjavanje često započinje izjavom kojom savjetovatelj
pokazuje svoju namjeru. Npr 'dopustite mi da provjerim pratim li vas dobro...ako vas dobro
čujem...htio bi biti siguran da razumijem... savjetovatelj se mora čuvati pretpostavki o klijentovoj
namjeri, a svoju reakciju treba nuditi oprezno da bi se klijent osjetio slobodnim načiniti ispravak
ako je to potrebno.
28. Pozz. I neg. učinci utvrđivanja i procjene teškoća?

Kada je riječ o pozitivnim reakcijama, može se reći da utvrđivanje klijentovih briga pomaže
klijentima da osjete različite emocije kao što su:

Razumjevanje - čini mi se da netko napokon shvaća koliko su mi ovi zadnji mjeseci bili užasni

Olakšanje - baš je dobro skinuti taj teret sa leđa

Nadanje/očekivanje - možda se nešto ipak može učiniti što će mi pomoći da se bolje osjećam ili
da bolje upravljam dešavanjima

Motivacija - sad kad imam nekoga s kim mogu razgovarati, imam snagu da nešto glede toga
poduzmem

Kada je riječ o negativnim učincima utvrđivanja teškoća, ono može izazvati sljedece klijentove
reakcije i osjećaje:

Tjeskoba - je li mi zaista toliko loše? Puno je toga s čim se moram odjednom uhvatit u koštac

Obrambeni stav - bas se osjećam izloženim. Toliko mi je puno pitanja postavljeno, a neka od njih
su i vrlo osobna.

Ranjivost - kako ću znati mogu li savjetovatelju vjerovati glede toga? Može li on s tim izaći na
kraj, a da to s nekim ne podijeli?

Osjećaj vrednovanja - pitam se da li ona misli da sam ja iščašen?glup?lud? možda nešto samnom
zaista nije uredu

2. Vještine upravljanja sobom 269.

Vještine za upravljanje sobom se smatraju najlakšim i najučinkovitijim sredstvima koja

se mogu koristiti u radu s klijentom. Najčešće korištene intervencije te vrste su: samomotrenje,
samonagrađivanje i sklapanje ugovora sa sobom.

Samomotrenje.Samomotrenje uključuje dva procesa: opažanje sebe i bilježenje. U opažanju sebe

klijent primjećuje ili međusobno razlikuje aspekte svog ponašanja. Bilježenje uključuje upotrebu
vrlo specifičnih postupaka bilježenja toga što klijent radi. Samomotrenje od klijenta zahtijeva da
broji i/ili upravlja ciljnim postupkom. Kanfer (1980) kaže da osobi od koje tražimo da opaža i
bilježi svoje postupke odmah pomažemo da bude svjesnija pojave nekog postupka. Takva
osviještenost pomaže klijentu da dobije konkretnije podatke o svom problemu i da s vremenom
prikupi dokaze o promjenama u obrascima ponašanja.

Početni korak u uvođenju intervencije samomotrenja je odabir postupaka koje treba

promatrati ili mijenjati. Klijenti obično postižu bolje rezultate ako počnu brojati samo jedan
postupak. Čini se da samomotrenje povećava učestalost pozitivnih ili poželjnih postupaka, a
smanjuje učestalost onih negativnih ili neželjenih. Taj efekat se naziva reaktivnost.

Odluka o tome kako će se vršiti motrenje ponašanja zavisi od okolnosti u klijentovoj

okolini i o prirodi postupka kojeg treba motriti. Obično se od klijenta traži da broji koliko se
često postupak pojavljuje ili koliko dugo traje neko stanje. Kada se ciljni postupak pojavljuje
jako često ili redovno ili kada je teško utvrditi njegov početak i kraj, klijent može koristiti
intervalnu metodu bilježenja koja uključuje dijeljenje dana na polusatne intervale i potom
bilježenje pojavljuje li se određeni postupak u svakom od tih intervala (da ili ne). To se naziva
metodom ''sve ili ništa''. Kada je bilježenje postupka koji promatramo kvalitativno, mogu se
koristiti ljestvice za odgovaranje. Klijentima će trebati i neka pomoćna sredstva za bilježenje,
poput praznih kartica, tablica, dnevnika ili mehaničkih i tehničkih pomagala. Bitno je da su
pomagala jednostavna za korištenje, uvijek pri ruci i jeftina.

Brojenje postupaka je prvi korak u samomotrenju. Drugi korak je bilježenje ili crtanje
podataka o ponašanju prikupljenih u nekom vremenskom periodu. To klijentu omogućava da
opazi napredak koji inače možda ne bi bio vidljiv i pomaže mu u postavljanju dnevnih ciljeva
koji su lakši za ostvariti od općeg cilja. Klijentova motivacija da nastavi sa samomotrenjem se
često povećava ako samog sebe nagrađuje za samomotrenje.

Samonagrađivanje.Samonagrađivanje je namjerno davanje nagrada sebi nakon pojave željene

reakcije ili postupka i čini se da ono djeluje na isti način kao nagrade koje su vanjska
potkrepljenja. Samonagrađivanjem podučavamo sami sebe da razlikujemo vlastite ispravne i
neispravne postupke. U poučavanju klijenata kako će primjenjivati intervenciju
samonagrađivanja važno je u obzir uzeti tri najvažnija faktora: odabir prikladne nagrade, način
davanja nagrade i trenutak davanja nagrade. Nagrade mogu biti predmeti, kontakt s drugim
ljudima, različite aktivnosti, slike i zamisli te razgovaranje sa sobom na pozitivan način.
 Samonagrađivanje je prirodno ljudsko ponašanje i kao takvo nije unaprijed određeno i
nagrada se daje prije željenog postupka. Međutim, ako želimo pojačati određeni postupak,
moramo se nagraditi nakon njegove pojave. Prema tome, samonagrađivanje mora biti planirana
strategija, sistemski i neprekidno primjenjivana. Nagrade koje sebi dajemo mogu biti verbalno-
simboličke, zamišljanje ili materijalne. Najučinkovitije nagrade su tzv. pozitivne ovisnosti, koje
se od uobičajene ovisnosti razlikuju po tome što donose kratkotrajne i dugotrajne dobrobiti, a ne
samo trenutačno zadovoljstvo i odgodu boli. Od klijenata se može tražiti da naprave listu
nagrada u kojoj će se nalaziti male, ali i velike nagrade koje oni smatraju vrijednim i koje bi
voljeli dobiti. One mogu biti trenutni potkrepljivači (nešto ugodno što se dešava svaki dan,
hrana, čitanje) i mogući potkrepljivači (nešto što se može desiti u budućnosti, a izazvalo bi veliki
užitak i zadovoljstvo, npr. izlet s prijateljima). Nagrade koje klijent izabere bi trebale biti moćne,
ali ne toliko vrijedne da od njih ne bi odustali kada ne ostvare ciljno ponašanje. Potkrepljivač
mora biti dovoljno moćan da je vrijedno potruditi se za njega, a istovremeno ne smije biti toliko
prijeko potreban da ga klijent odbija smatrati nečim što se mora zaslužiti.

Sklapanje ugovora sa sobom. U ugovoru je tačno određeno šta sve klijent pristaje poduzeti da bi
ostvario željeni cilj. Ugovori klijentima daju važnu strukturu. Osim što im nude ''mapu puta''
koju mogu pratiti i korake koji odgovaraju njihovim sposobnostima, ugovori ih obavezuju na
predanost. Ugovor sadrži opis uslova nužnih za poduzimanje određenih koraka: gdje će ih klijent
izvoditi, na koji način i kada će zadatak biti završen. Budući da su uslovi ugovora precizno
napisani i da ih je klijent potpisao, ova intervencija se zove sklapanje ugovora sa sobom.

Ugovor sklopljen sa sobom katkada može sadržavati i posljedice koje će klijent imati ako
se ne bude pridržavao dogovorenih uslova. Međutim, nagrade i posljedice moraju biti
uravnotežene, a ugovor sklopljen sa sobom koji naglašava pozitivne uslove je obično
djelotvorniji. Ugovori sklopljeni sa sobom su korisni u radu s djecom i adolescentima jer su
uslovi ugovora jako konkretni. Kada se ugovori koriste u radu s djecom, dobro je slijediti
sljedeće smjernice:

1. Postupak koji se zahtijeva mora biti takav da ga dijete može lako prepoznati.
2. Cjelokupan zadatak treba podijeliti u podzadatke, a početnim ugovorom treba
predvidjeti nagrađivanje ostvarenja svake komponente ili podzadatka.
 3. Manje, a češće nagrade su djelotvornije za održavanje djetetova ili adolescentova
interesa za rad na mijenjanju od većih i rjeđih nagrada.
4. Kod ugovora koji se sklapaju sa sobom općenito je mnogo bolje ako nagrađivanjem
upravlja dijete ili adolescent, a ne odrasli.
5. Nagrade trebaju pratiti ciljni postupak koji želimo pojačati, a biti davane prije njega.
6. Klijent mora imati doživljaj da je ugovor pravedan i to tako da uravnotežuje količinu
rada i potrošene energije s nagradama ili posljedicama.
7. Djeca najbolje reaguju na ugovore koji zahtijevaju svakodnevno ulaganje napora i koji se tiču
širih pitanja kao što su sticanje prijatelja, poboljšanje školskog uspjeha i dr. opći ciljevi.

1. Usmjeravanje pažnje kao strategija189.

Tehnike za usmjeravanje pažnje se koriste da bi potaknuli i olakšali introspekciju tako da

klijent može pojasniti i bolje shvatiti svoje teškoće. Tim tehnikama ističemo važnost osjećaja
koje imamo prema sadašnjim ili prošlim okolnostima. Iberg (1981) kaže da je to proces
nenapadnog zadržavanja nečije pažnje na doživljaju osjećaja i to na vrlo niskom nivou
apstrakcije. Doživljaj osjećaja je tjelesni doživljaj cjelokupnog tretmana. Prilikom usmjeravanja
pažnje, osoba ne razmišlja o problemu i ne analizira ga, već ga neposredno doživljava.

Nakon što klijentu kaže da se udobno smjesti na stolicu, savjetovatelj ga poziva da se

umiri i da svojim osjećajima dopusti da dođu na razinu svijesti. Od klijenta se potom traži da
poveže riječi s tom nediferenciranom masom osjećaja i da dopusti da se osviještenost pojavi
prirodnim putem.

Hinterkopf (1998), opaža da se metoda usmjeravanja pažnje može iskoristiti za

ublažavanje religioznih ili duhovnih teškoća, za jačanje postojećih duhovnih iskustava i poticanje
uspostave novih, te za uspostavu veza s duhovnošću koje su važne za psihičku dobrobit. Proces
se sastoji od šest koraka, kojim se metoda usmjeravanja pažnje opisuje klijentima:

1. Oslobađanje prostora. Pomaganje klijentu da prepozna svoje probleme ili brige, da ih

zatim u mislima ''ostavi po strani'' kao da više ne postoje, uz istovremeno promatranje učinaka
njihova uklanjanja.
 2. Dolazak do doživljaja osjećaja.Traženje od klijenta da pažnju usmjeri na cjelovit
problem i kaže kakav je ishod toga.
3. Traženje oslonca. Prepoznavanje riječi koje opisuju ''doživljaje osjećaja'' iz drugog
koraka. Takve riječi pomažu klijentu da ''izdrži i ostane u kontaktu sa nejasnim doživljajem
osjećaja''.
4. Rezonanca. Proučavanje riječi prepoznatih u trećem koraku i traženje boljih riječi za
opisivanje doživljaja osjećaja.
5. Postavljanje pitanja. Traženje od klijenta da se zapita ''Šta me to u tom problemu
navodi da se tako osjećam?'' (prijateljsko saslušavanje doživljaja osjećaja).
6. Primanje. Pomaganje klijentu da integrira ''doživljeni pomak'' koji je posljedica
procesa usmjeravanja pažnje, uključujući sve tjelesne promjene koje je osjetio.

3. Skulptura obitelji kao sistemska strategija. 302.

Skulptura obitelji daje dijagnostički uvid i potiče svjesnost obitelji o doživljajima,

skulpturi i obrascima interakcija. Možda bi bolji naziv za to bio koreografija obitelji, budući da
se u vježbi od jednog člana porodice traži da napravi koreografiju veza među članovima porodice
u nekom uobičajenom scenariju. Skulpturiranje je moguće koristiti za prikaz sadašnjih
porodičnih interakcija ili prizora iz prošlosti. Pomoću porodične skulpture ili koreografije
članovi porodice se smještaju u određene aktivnosti i prostorne odnose jedan spram drugog. Dok
koreograf/skulptor (član porodice koji koreografira prizor) zadaje ''zadatke'' i pomiče članove
porodice ili usmjerava interakcije, svi oni reaguju na dobivene upute i na njegov doživljaj
međusobnih odnosa.

4. Vještine strukturiranja ciljeva.133.

Vještine strukturiranja ciljeva su posebno korisne kada klijentima treba pomoći u

razumijevanju procesa postavljanja ciljeva. Klijenti često ne znaju postaviti ciljeve ili ne znaju
postaviti prikladne ciljeve. Ponekad ih treba doslovno poučiti kako da izaberu ciljeve koji su
ostvarivi. Vještine strukturiranja uključuju vizuelna pomagala poput mape za postavljanje
ciljeva, vremenske crte i koraka/stepenica u postupnom dolasku do cilja.
Mapa za postavljanje ciljeva. Mapa za postavljanje ciljeva je korisno sredstvo za pomaganje
klijentima da nauče kako će postaviti ciljeve. Takva mapa je vizuelni prikaz procesa postavljanja
ciljeva i od klijenta se traži da se usmjeri na korake koji vode ka promjeni. Prvi korak je pomoći
klijentu da smisli željeni ishod (glavni cilj), zatim ga potaknuti da prepozna tri (ili više) promjene
koje se moraju desiti da bi se taj cilj ostvario (podciljevi). Na kraju, klijent mora prepoznati dva
ili tri postupka koja mora uraditi da bi se postigao svaki od podciljeva (neposredni zadaci).
Prepoznate podciljeve obično redamo u niz ili hijerarhiju i to od onoga koji je najlakši pa do
onoga kojeg je najteže postići. Neposredni zadaci su povezani sa svakim podciljem i redaju se u
logičan niz i tim redoslijedom se i ostvaruju. Uspješno postizanje podciljeva uvijek je posljedica
aktivnosti koje klijente vode u smjeru ostvarenja željenog glavnog cilja. Postoji nekoliko faktora
koji osiguravaju da će podciljevi biti učinkoviti:

 Podciljevi se moraju temeljiti na klijentovim postojećim mogućnostima i snagama.

 Podciljeve treba temeljiti na klijentovoj odluci i posvećenosti.
 Podciljevi trebaju biti usklađeni sa savjetovateljevim i klijentovim sistemom vrijednosti.
 Podciljevi i neposredni zadaci moraju biti takvi da ih klijent može izvršiti.

Vremenska crta. Vremenska crta je još jedno vizuelno sredstvo koje klijentima pomaže da
steknu vremenski pogled na svoje ciljeve. Klijenti često ne mogu zamisliti mogući napredak i
imaju nerealna očekivanja o tome šta mogu postići. Upotreba vremenske crte uključuje razgovor
savjetovatelja i klijenta radi ''provjere stvarnosti'' tj. razgovor o tome koliko se brzo nešto može
dogoditi.

Koraci/stepenice u postupnom dolasku do cilja. Riječ je o načinu definisanja promjene tako da

se proces mijenjanja rastavi u logičan niz lako ostvarivih koraka. Na takav način ljudi uče hodati,
govoriti, raditi i sl. Iako svi imamo ta znanja, mnogi odrasli ljudi nisu u stanju analizirati
postizanje cilj pomoću takvih koraka ili stadija. Ponekad ih treba tome poučiti i pomoći im u
određivanju koraka koji su sastavni dio nekog cilja.

6. Definisanje teškoća. 102.

 Definisanje teškoća je druga dimenzija kliničke procjene koja dolazi nakon
ulaznog/početnog intervjua i uključuje detaljnije definisanjeklijentovih teškoća. Ono može početi
već tokom početnog intervjua, a nastavit će se u sljedećem ili na sljedeća dva susreta.
Definisanje teškoća uključuje istraživanje specifičnih pojedinosti o prirodi i kontekstu teškoća
zbog kojih klijent dolazi. Te pojedinosti nisu samo to što klijent iznosi u samom početku, već se
mogu ticati i sadržaja spomenutog u ulaznom/početnom intervjuu ili tokom narednih susreta.

Kako bi se mogle dobro razumjeti klijentove teškoće, potrebno je istražiti sljedeća

područja:

I. Komponente problema (Kako se problem manifestira, primarno i sekundarno?)

II. Obrazac zbivanja koja pridonose problemu (Može li klijent prepoznati obrazac ili
slijed dešavanja koja dovode do problema i koja ga održavaju?)
III. Trajanje problema (U kojoj mjeri problem opterećuje klijenta i/ili ometa njegovo
svakodnevno funkcionisanje?)
IV. Klijentove vještine suočavanja, snage, mogućnosti (Kako je klijent do sada izlazio
na kraj s problemom? Šta mu je pomagalo, a šta nije?)

7. Četvrta faza savjetovanja. 49.

Četvrta faza savjetovanja je odabir i primjena intervencija. Svi savjetovatelji, neovisno o

njihovom teorijskom usmjerenju, imaju terapijski plan koji slijede, plan koji je povezan s
procjenom/utvrđivanjem klijentovih teškoća, savjetovateljevim pogledom na ljudsku prirodu i
procese mijenjanja te s dogovorenim ciljevima. Najvažnije pitanje u raspravi o intervencijama je
promjena i kako do nje dolazi. Cilj cjelokupnog savjetovanja je započeti i olakšati poželjnu
promjenu.

Prvo što se mora učiniti nakon definisanja ''problema'' je pitati klijenta koja je rješenja
već probao. Klijenti će najčešće moći opisati jednu ili više stvari koje su poduzeli, a koje nisu
dale rezultate ili su bile prilično neuspješne u ublažavanju problema. Ti podaci pomažu da
savjetovatelj ne nudi rješenja koja bi klijent odbio, govore o naporima koje je klijent već ulagao
u ublažavanje svojih teškoća i pokazuju kolike i kakve su klijentove mogućnosti za rješavanje
problema. Intervencije koje je klijent primjenjivao se ponekad mogu izmijeniti ili učiniti
djelotvornijima.
 Pokaže li se da su sve klijentove intervencije bile neučinkovite, sljedeći korak je povezati
probleme s intervencijama, a to ovisi o prirodi problema. Za probleme koji proizilaze iz
klijentova načina gledanja na neku životnu situaciju može se reći da su kognitivno uzrokovani i
to znači da treba razmotriti kognitivne intervencije. Ako se čini da je problem povezan s
klijentovom socijalnom okolinom, tada treba razmotriti intervencije namijenjene mijenjanju
međusobno povezanih socijalnih sistema. Ako je problem opisivan kao povrijeđenost, tuga ili
ljutnja, vjerovatno se temelji na emocijama i tada treba primijeniti intervencije kojima se
olakšava pokazivanje i istraživanje emocija. Konačno, ako je problem povezan s klijentovim
postupcima ili naporima da utiče na druge ljude, tada je on bihevioralno utemeljen.

Proces odabira prikladne intervencije često zahtijeva prilagođavanje. Ne uspijevaju sve

intervencije sa svim klijentima nizi djeluju tako dobro kao što smo očekivali. Važno je da se
odabiru intervencija pristupi promišljeno i da se spremno na mijenjanje strategije kada izabrana
intervencija ne daje rezultate. S primjenom intervencija su povezane četiri vještine: 1.
kompetentnost u primjeni specifične vještine, 2. znanje o prikladnim načinima primjene
intervencije, 3. znanje o tipičnim reakcijama na određenu vrstu intervencije, 4. vještine opažanja
klijentovih reakcija na intervenciju.

Savjetovatelj mora znati i kako klijenti uobičajeno reaguju na određenu intervenciju. To

se obično vidi u različitim tipičnim reakcijama. Cilj je prepoznati neobične i nepredviđene
reakcije jer one mogu pojačati umjesto ublažiti problem.

8. Navesti primjer konfrontacije i objasniti ga. 33.

Konfrontacija je napredna verbalna vještina u savjetovanju i označava suočavanje klijenta

sa proturiječnostima koje ispoljava. Konfrontacija je djelotvorna kada klijent ima određeni
doživljaj, ali ne priznaje postojanje neke okolnosti, vjerovanja ili osjećaja koji je dio njegova
problema. Konfrontacija se odnosi na klijentovo pogrešno tumačenje tuđih postupaka ili
osjećaja. Jedna od najboljih prilika za savjetovateljevo konfrontiranje klijenta je kada je klijent
paraliziran nekim problemom ili kada ne vidi kako da mu pristupi.

(Primjer iz knjige)
Klijentica: Nastava iz matematike me frustrira. Učiteljica prebrzo tumači gradivo. Pretpostavlja
da je svi mogu pratiti, ali ja ne uspijevam. Ima tu grupu pametne djece koja to razumiju, a ako
oni razumiju, tada moraju svi razumjeti. To nije tako!

Savjetovatelj: Možda bi joj mogla reći da ti to ne možeš pratiti tako brzo kao ta druga grupa
djece. Možda joj treba da čuje da ti zaista želiš učiti, ali da ti to nije baš lako.

9. Svrha utvrđivanja teškoća. 98.

Utvrđivanje teškoća u okviru procesa savjetovanja ima mnogo funkcija. Riječ je o

sistemskom prikupljanju i organizaciji bitnih podataka o klijentu. Ono pomaže i u prepoznavanju
važnih životnih uslova koji pridonose klijentovim teškoćama. Proces utvrđivanja klijentovih
teškoća može poboljšati odnos između klijenta i savjetovatelja tako što:

1. organizira proces prikupljanja podataka

2. pomaže savjetovateljima u postavljanju precizne dijagnoze
3. pomaže u oblikovanju tretmanskog plana koji će vjerovatno bit djelotvoran
4. određuje pogodnost klijenta za određeni program ili tretman
5. pojednostavljuje postavljanje ciljeva i mjerenje napretka
6. poboljšava uvid u klijentovu ličnost i pojašnjava njegovu sliku o sebi
7. procjenjuje okolinu ili kontekst
8. potiče relevantno i usmjereno savjetovanje i raspravu
9. pokazuje vjerovatnoću pojave određenih događaja (uspjeh u poslu ili školi)
10. potiče pretvaranje interesa, sposobnosti i dimenzija ličnosti u djelovanje
11. otvara nove mogućnosti
12. olakšava planiranje i donošenje odluka.
Utvrđivanje teškoća je proces istraživanja okolnosti kojima je klijent izložen,
proučavanja drugih ljudi, konteksta i vremenskog toka koji su sastavni dio klijentova iskustva te
o naporima koje treba uložiti u mijenjanje postojećih okolnosti ili dešavanja, a koje bi klijent
želio promijeniti. Treba reći da procjena može biti i reaktivna, tj. da proces prikupljanja
određenih podataka o klijentovim teškoćama može uzrokovati njihovo mijenjanje.
10. Koji klijenti će imati najviše koristi od kognitivnih intervencija? 206.

Kognitivne terapijske intervencije imaju široku primjenu. Koriste se u primarnoj

intervenciji kod teškoća kao što su tjeskoba, upravljanje stresom, upravljanje ljutnjom,
navikama, kod pretjerane tjelesne težine, depresije, fobija i spolnih disfunkcija. Od kognitivnih
intervencija najviše koristi će imati klijenti sljedećih osobina:

 Ljudi prosječne ili iznad prosječne inteligencije

 Ljudi s umjereno do jako teškim problemima u funkcionisanju
 Ljudi koji imaju sposobnost prepoznavanja osjećaja i misli
 Ljudi koji nisu u stanju krize, psihotični ili koje njihov problem nije jako onesposobio
 Ljudi koji imaju prikladan repertoar vještina i bihevioralnih reakcija
 Ljudi koji su u stanju vizuelno ili auditivno obrađivati informacije
 Ljudi čija je kultura usmjerena na analitičke aktivnosti.

11. Koje vještine su potrebne u radu sa više klijenata?296.

Proces uspostavljanja odnosa sa više klijenata odjednom se temelji na sličnim vještinama

kao i rad s pojedincem. Međutim, kada radimo sa više klijenata odjednom, svakog sudionika
moramo privući u radni savez. Gledajući sistemski, u prvom koraku se uspostavlja prisnost sa
svakim pojedincem iz grupe i to se naziva priključivanjem. Osim toga, savjetovatelj se koristiti i
druge sistemske vještine poput: postavljanja cirkularnih pitanja, poticanja interakcija,
prepoznavanja saveza/koalicija, pregovaranja i mijenjanja porodične strukture.

Priključivanje. Priključivanje može biti jednostavan proces, poput lične razmjene između svakog
člana porodice ili grupe ili složen poput povezivanja reakcija pojedinca s drugim članovima
porodice. Cilj je uspostaviti verbalnu razmjenu tako da svaki član ima osjećaj da ga je
savjetovatelj lično uvažio.

Postavljanje cirkularnih pitanja. Postavljanje cirkularnih pitanja je sistemska vještina koja

potiče od milanske grupe strateških terapeuta. Savjetovatelj izabere početno pitanje (Mislite li da
grupa ima problem?) i postavi ga svakom članu grupe. Nakon toga može slijediti pitanje ''Šta vi
mislite da je problem?'' i ono se ponovo postavlja svima u grupi, istim redoslijedom. Cilj je
svakog člana grupe uključiti u proces i saznati stajališta svakog od njih. Ako neki član grupe nije
siguran u to šta bi odgovorio, savjetovatelj prelazi na sljedećeg člana, jer vježba nije namjenjena
konfrontaciji.
Poticanje interakcija. Dolazak grupe na savjetovanje omogućava savjetovatelju da promatra
intereakcije između članova, čime se poboljšava njegovo razumijevanje toga kako sistem
funkcioniše. Međutim, skupljanje članova grupe samo po sebi ne osigurava da će oni biti aktivni
sudionici procesa. Da bi se to desilo, savjetovatelj mora poticati ili koreografirati interakcije
među njima. Najočitiji primjer toga je da svaki član grupe reaguje na određenu reakciju drugog
člana.

Prepoznavanje saveza/koalicija. Koalicije su savezi između dva člana gruoe. One mogu biti jako
vidljive, a mogu biti i prikrivene, tj. takve da se ne mogu primijetiti samo po povremenim
kontaktima očiju ili neverbalnim gestama. Koalicije se obrazuju i usmjeravaju protiv trećeg člana
grupe (porodice). Koalicija može biti podrška nekome ko je nemoćan ili može poslužiti za
izolaciju neke osobe. Međutim, neke su koalicije nužne i prikladne, npr. savez kojeg stvaraju
roditelji da bi priužili kvalitetnu podršku djeci. Koalicije također imaju svoje granice i to ima
moćan efekat na odnose u porodici/grupi. Važno je prepoznati i priznati granice
podgrupe/saveza/koalicije i razumjeti njihovo djelovanje. Važno je da savjetovatelj promatra i
prepoznaje koalicije koje se pojavljuju u grupama i porodičnim sistemima te njihove granice i da
procijeni koje od tih granica su korisne, a koje imaju negativan učinak.

12. Tumačenje. 34.

Tumačenjem ili interpretacijom nudimo ili pripisujemo značenje nekom događaju,

okolnostima, klijentovoj reakciji ili osjećaju. Tumačenje spada u napredne verbalne vještine i
može ga ponuditi savjetovatelj ili može tražiti od klijenta da kaže svoje tumačenje. Pri nuđenju
ili traženju tumačenja namjera savjetovatelja je usmjeriti klijentovo shvaćanje neke situacije,
osobe ili procesa u drugom pravcu ili na drugi nivo. Tumačenje od savjetovatelja zahtijeva
drugačije objašenjenje izrečenost, a da to istovremeno ostane usklađeno sa detaljima klijentove
priče. Kada tumačenje započinje savjetovatelj ono se oblikuje kao moguće značenje ili
pretpostavka koju klijent može prihvatiti ili promijeniti. Te se pretpostavke mogu formulisati u
vidu pitanja ili izjava.

Kada savjetovatelj traži od klijenta da kaže svoje tumačenje to obično čini u obliku
pitanja. Klijent ponekad nije u stanju odmah ponuditi svoje tumačenje, ali kako se ta tema dalje
razrađuje, savjetovatelj ga može ponovo pitati kakvo značenje pridaje toj interakciji. Općenito
savjetovateljevo tumačenje ima četiri osobine ili četiri uslova koja se trebaju zadovoljiti:
1. Mora biti jednako logično objašnjenje kao i ono koje nudi klijent
2. Mora u određenoj mjeri odgovarati istini
3. Mora mijenjati način gledanja od negativnog ka pozitivnom
4. Mora klijentu nuditi način reagovanja na problem kojim će on biti uspješno uklonjen.

13. Bihevioralne intervencije. 248.

Bihevioralne intervencije imaju nekoliko zajedničkih elemenata, odnosno uvjerenja:

 Neprilagođeno ponašanje je posljedica učenja, a ne bolesti ili unutrašnjeg sukoba

 Neprilagođeno ponašanje se može oslabiti ili ukloniti, a prilagođeno ponašanje se može
osnažiti ili poboljšati primjenom psiholoških principa učenja koji imaju određeni stepen
empirijske podrške
 Ponašanje se pojavljuje u određenim situacijama i funkcionalno je povezano sa
specifičnim dešavanjima koja prethode tim situacijama i koja slijede iza njih
 Jasno definisan plan rada ili tretmanski ciljevi su važni za sveukupnu djelotvornost tih
intervencija i to se posebno određuje za svakog klijenta
 Bihevioralne intervencije su usmjerene na sadašnjost, a ne na prošlost ili budućnost,
biraju se prema teškoćama i brigama svakog klijenta i usklađuju se s njima.
Bihevioralne intervencije su: socijalno modeliranje, igranje uloga, sistematska desenzitizacija
i vještine upravljanja sobom.

Socijalno modeliranje. Socijalno modeliranje se odnosi na iznošenje primjera iz drugih izvora

radi poučavanja klijenta kako da se promijeni i šta da mijenja. Javlja se u tri oblika: otvoreno
socijalno modeliranje, prikriveno socijalno modeliranje i simboličko modeliranje. U otvorenom
socijalnom modeliranju se koristi jedna ili više osoba kao model koji pokazuje postupak koji
treba naučiti ili poboljšati. Otvoreno modeliranje se može provoditi uživo ili model može biti
snimljen na audio ili video zapisu. Pristup simboličkog modeliranja može uključivati likove iz
crtanog filma, bajke, crteže, priče ili slike. Osobu koja uči vodimo korak po korak kroz proces
učenja nekog postupka s krajnjim ciljem da se tak postupak može samostalno ponoviti. Na kraju,
u pristupu prikrivenog socijalnog modeliranja tokom procesa učenja se koristi zamišljanje.
Osoba koja poučava se zamišlja, a ne pokazuje, a to može biti čovjek, životinja, lik iz crtanog
filma ili shematski dijagram. Prikriveni model može biti i klijent (pa je tada riječ o
samomodeliranju) ili neko drugi ko sve spretnije i spretnije glumi neki postupak.
Igranje uloga i uvježbavanje postupanja. Intervencije koje uključuju igranje uloga i
uvježbavanje postupanja potiču promjenu ponašanja vježbanjem željenih reakcija kroz
simulaciju ili uživo. Igranje uloga i uvježbavanje postupanja imaju četiri zajednička elementa:

1. Klijent glumi sebe, druge osobe, neke situacije ili skup reakcija.
2. Igranje uloga se odvija u sadašnjosti, ovdje i sada
3. To je postepen proces oblikovanja u kojem se prvo glume manje teški prizori, a zatim
oni teži.
4. Savjetovatelj i/ili druge uključene osobe daju klijentu povratne informacije o glumi.
Ovisno o terapijskom cilju, igranje uloga se često koristi u dinamski usmjerenoj terapiji
(kao metoda postizanja katarze), u terapiji usmjerenoj na uvid (kao sredstvo postizanja promjena
u stavovima i uvjerenjima), u geštalt terapiji (radi poticanja rješavanja sukoba i boljeg
osvještavanja) te u bihevioralnoj terapiji (kao način lakše promjene ponašanja).

Sistematska desenzitizacija. Sistematska desenzitizacija je intervencija za ublažavanje tjeskobe

koja se temelji na principima učenja putem klasičnog uslovljavanja. Takva vrsta učenja (klasično
uslovljavanje) uključuje uparivanje neutralnog podražaja sa podražajem koji već potiče ili
uzrokuje refleksnu reakciju. Kod desenzitizacije se koristi protuuslovljavanje (učenje radi
zamjene jedne vrste reakcije drugom) da bi se klijnte učinilo neosjetljivima na jak strah ili
tjeskobu. Desenzitizacija je čest tretman za fobije ili za bilo koje druge poremećaje koji
proizilaze iz nekog specifičnog vanjskog događaja.

Desenzitizacija ima tri osnovna koraka i obično traje između 10 i 30 susreta, ovisno o
klijentu i o problemu na kojem radimo i jačini tjeskobe.

Ti koraci su:

1. Poučavanje i uvježbavanje dubokog opuštanja mišića.

2. Stvaranje hijerarhije situacija koje su uzrok emocija.
3. Postepeno uparivanje situacija iz hijerarhije (njihovim zamišljanjem) i klijentove opuštenosti.
Vještine upravljanja sobom su opisane u drugom pitanju.
14. Postavljanje ciljeva u savjetovanju.48./126.

Ciljevi daju smjer terapijskom procesu, a savjetovatelju i klijentu pomažu da se kreću u

određenom pravcu i da imaju na umu tačno određen put po kojem će se kretati. Ciljevi su
rezultati ili ishodi koje klijent želi postići na kraju savjetovanja. Bez ciljeva je lako zalutati.
Ciljevi pomažu savjetovatelju i klijentu da odrede šta se može, a šta ne može postići u
savjetovanju.

Proces uspostavljanja ciljeva je zajednički poduhvat klijenta i savjetovatelja.

Savjetovatelj je u prednosti zbog svoje veće objektivnosti jer ima znanje o normalnom i
abnormalnom ponašanju i jer ima iskustvo u tom procesu. Klijent ima prednost zvig većeg
iskustva sa svojim teškoćama i njihovom historijom, mogućim uvidima i svjesnošću u ličnom
ulaganju u mijenjanje.

Vještine potrebne za postavljanje ciljeva se mogu svrstati u tri grupe. Prvo su

savjetovateljeve vještine zaključivanja. Savjetovatelj mora moći slušati klijentove nejasne opise
postojećih i željenih okolnosti i čitati poruke između redova. Druga vještina uključuje
razlikovanje glavnih (krajnjih) ciljeva, podciljeva i neposrednih zadataka. Većina ljudi misli
samo na krajnje ciljeve, ali da bi se krajnji cilj postigao mora se razmišljati o podciljevima i
neposrednim zadacima. Treća vještina se odnosi na poučavanje klijenata o tome kako da realno
razmišljaju o podciljevima i neposrednim zadacima. Misli se na to da će savjetovatelj morati
ponekad klijenta poučiti kako da postavi ostvarive ciljeve.

Treba naglasiti da ciljevi savjetovanja nikada nisu uklesani u kamen. Moguće ih je

mijenjati kada tu promjenu zahtjevaju novi podaci ili novu uvidi o problemu. Treba zapamtiti da
je najvažnija uloga ciljeva da savjetovatelju i klijentu odrede smjer djelovanja.

15. Funkcija terapijskog odnosa. 86.

Postoje barem četiri glavne funkcije čvrste veze između savjetovatelja i klijenta. Prvo,
terapijski odnos stvara ozračje u kojem klijent osjeća povjerenje i sigurnost. Zahvaljujući tome
on postaje manje oprezan, sumnjičav ili manje oklijeva pri upuštanju u rizik, čime se olakšava
njegovo otkrivanje vrlo ličnog i osjetljivog sadržajam a bez straha od neugodnih posljedica ili
kazne. Bez takvog otvaranja, savjetovanje će slabo uticati na klijenta budući da važna pitanja
neće biti istražena.

Drugo, terapijski odnos je sredstvo za pojavu snažnih osjećaja. On dopušta klijentima da

pokažu svoje jake osjećaje i pritom ih štiti. Pokazivanje takvih osjećaja je često prvi korak u
njihovom ublažavanju i u razvoju boljeg/jačeg osjećaja samokontrole.

Treće, djelotvoran terapijski odnos omogućava klijentu da iskusi zdrav međuljudski

odnos. Takvo iskustvo može klijentima pomoći da prepoznaju i poboljšaju kvalitetu odnosa s
ljudima s kojim žive. Klijent može naučiti da je u redu reći kako se osjeća, zatražiti pomoć i s
ljudima podijeliti svoje misli i osjećaje.

Četvrto, treba reći da se, ovisno o spolu, odnosi mogu različito doživljavati. Muškarci
odnose ponekad određuju prema sličnosti interesa, dok su ih žene sklone definisati zajedničkim
osjećajima i iskušenjima. Osim toga, muškarci i žene ponekad drugačije vrednuju međuljudske
odnose.

16. Vještine povezane s postavljanjem ciljeva.131.

S postavljanjem ciljeva u savjetovanju su povezane dvije vještine: verbalne vještine, koje

savjetovatelj koristi da bi započeo i vodio razgovor o klijentovim ciljevima i vještine
strukturiranja kojima savjetovateljpomađe klijentu da oblikuje svoje životne ciljeve. Verbalne
vještine za postavljanje ciljeva uključuju vizualizaciju, konfrontaciju i ohrabrivanje. Vještine
strukturiranja su opisane u četvrtom pitanju.

Vizualizacija. Vizualizacijom klijente pozivamo da razmotre kako bi njihov svijetg mogao biti
drugačiji ili kako bi ga željeli napraviti drugačijim. Vizualizacija obično počinje pitanjem o
budućnosti, poput: ''Kada završiš školu iduće godine, koji bi posao najviše želio?''. Vizualizaciju
je moguće koristiti za gotovo svaki sadržaj i njome često dobivamo podatke koje klijenti, zbog
stida, na početku obično ne daju.

Konfrontacija. Konfrontacija se treba promatrati kao rekacija koja klijentu omogućava da se

suoči s onim što izbjegava, bila to misao, osjećaj ili postupak. Izbjegavanje se obično vidi po
nekoj vrsti nesklada u klijentovoj poruci. Prema tome, konfrontacijom klijentima pomažemo da
uvide proturječnost, racionalizaciju ili pogrešno tumačenje. Raskorak ili proturječje može biti u
jednom od sljedećih oblika:

o raskorak između onoga što klijent govori i kako postupa

o raskorak između emocija i postupaka
o raskorak između dvije verbalne poruke.

Konfrontacijom opisujemo klijentove poruke, opažamo klijentovo ponašanje i iznosimo

dokaze. Međutim, ona nije namijenjena optuživanju, procjenjivanju/vrednovanju ili rješavanju
problema. Konfrontacija ima četiri svrhe:

1. Pomaže klijentu da bude kongruentniji i to tako što mu olakšava uvid u postojanje

raskoraka.
2. Konfrontacijom savjetovatelj postaje modelom direktne i otvorene komunikacije.
3. Konfrontacija je reakcija usmjerena na djelovanje i korisna je na početku planiranja
djelovanja i promjene ponašanja.
4. Korisna je za istraživanje unutrašnjeg sukoba povezanog s promjenom i postavljanjem
ciljeva.
Ohrabrivanje. Reakcijama ohrabrivanja poručujemo klijentu da ima sposobnosti i da može da
uradi nešto, da promijeni ponašanje. Ohrabrivanje obično počinje riječima kao što su ''možete'' ili
''mogli biste'' i slično. Riječ je o reakciji koju treba pažljivo koristiti, jer se ne treba koristiti u
slučajevima kada savjetovatelj ima dvojbe oko klijentovih mogućnosti da izvede neku aktivnost.
Iako ohrabrivanje može zvučati kao davanje savjeta, moguće ga je djelotvorno koristiti kao način
prepoznavanja različitih mogućnosti koje su klijentu dostupne.

17. Paradoksalne intervencije. 226.

Paradoksalne intervencij su oblik kognitivnog restrukturiranja. Paradoks je jednostavna

suprotnost nečemu što se klijentu čini racionalnim, iako paradoks može biti racionalan kad ga se
gleda s drugog gledišta. Najčešće korištene paradoksalne intervencije su: mijenjanje gledišta,
propisivanje simptoma, suzdržavanje (opiranje terapijskoj promjeni) i pozicioniranje.

Mijenjanje gledišta. Mijenjanje gledišta je umijeće drugačijeg gledanja na neku situaciju ili
razmišljanja o njoj. Mijenjanje gledišta je savjetovateljev pokušaj da definiciju nekog problema
preoblikuje tako da otvori vrata održivim rješenjima. Ova se intervencija ponekad svodi na
ponovno definisanje nekog nerješivog problema kao rješivog ili na gledanje na problem kao da
to uopšte nije. Katkada, novi način gledanja prodire kroz neutemeljene pretpostavke o osobi ili
problemu te nudi svjež i jednostavan pristup pitanju kojim se navimo. U svom najjednostavnijem
obliku, mijenjanje gledišta uključuje razmjerno jednostavnu misao ili stav koji se podvrgava
tumačenju, čime se dolazi do interpretacije koja se razlikuje od postojeće.

Propisivanje simptoma. Kod propisivanja simptoma (ili problema) od klijenta se traži da

namjerno postupa na nepoželjan način ili čak pretjera s takvim postupanjem kako bi jako
''utisnuo'' nedjelotvornost ili nekorisnost tog prostupka. Klijent pomoću toga brže prepoznaje
nepoželjno ponašanje ili shvata da je ono nepotrebno i neprikladno. Vrste teškoća koje je
moguće ublaživati tehnikom propisivanja simptoma su one kada klijent nema osjećaj kontrole,
npr., stalna, prisilna zabrinutost. Smisao ove intervencije je u tome da osoba može biti zarobljena
u borbi sa sobom dok pokušava uticati na suprotan proces. Pokušaj upravljanja nečim suprotnim
na određen način manipuliše lične unutrašnje procese tako da osoba ''popusti''.

Suzdržavanje. U ovoj intervenciji je riječ o preventivnom receptu za klijentovo opiranje

promjeni. Moguće je koristiti ovu intervenciju samostalno ili kao dijelom složenije intervencije.
Postoji mnogo slučajeva kada savjetovatelj može klijentu izložiti sve što je potrebno uraditi da se
neka situacija poboljša, a zatim može dodati upozorenje o željenoj promjeni. Klijente možemo
upozoriti da prebrzo napreduju i da bi trebali usporiti proces mijenjanja.

Pozicioniranje. Pozicioniranje može biti učinkovito u radu s klijentima koji negativne izjave o
sebi koriste kao sredstvo manipulacije. Međutim, nije ga dobro koristiti s klijentima koji stvarno
imaju lošu sliku o sebi jer to može pojačati njihov problem.

19. Tri elementa dobrih ciljeva povezanih s ishodom. 128.

Dobro postavljen cilj povezan s ishodom uključuje postupak koji treba promijeniti,
uslove u kojima se novo ponašanje može pojaviti i nivo ili količinu željene/nužne promjene.
Primjer: jedan će klijent htjeti promijeniti svoj obrazac hranjenja, drugi će htjeti ublažiti
negativnu sliku o sebi, a treći će htjeti povećati učestalost svojih zahtjeva ili odbijanja čime će
pokazati da se zauzima za sebe.

Drugi element cilja povezanog s ishodom su uslovi u kojima će se željeno ponašanje

pojaviti. Važno je pažljivo razmotriti situacije ili uslove u kojima će klijent pokušati neki novi
postupak. Primjer: klijent će možda pristati na mijenjanje navika hranjenja u večernjim satima i
kod kuće, ali ih neće mijenjati na izletu s prijateljima ili kolegama s posla.

Treći element ciljeva povezanih s ishodom je izbor prikladnih i realnih nivoa količina
promjene. Drugim riječima, koliko će novih postupaka klijent pokušati? Primjer: neki klijenti
započinju dijetu očekujući da će smanjiti unos kalorija sa 3000 na 900, dok je realniji cilj za
ostvariti smanjenje sa 3000 na 1500 kalorija. To nas dovodi do isticanja povremenih prilagodbi
ciljeva koje su vrlo važne. One klijentima omogućavaju da postave ciljeve koji su lakše ostvarivi,
da češće dožive uspjeh i da ostvare povremeno jako velike promjene u svom načinu života.

20. Pokazivanje uključenosti 72.

Neverbalno pokazivanje uključenosti - klijent često procjenjuje posvećuje li mu savjetovatelj

pažnju tako što posmatra njegove neverbalne reakcije. Dok se verbalna reakcija odvija na
mahove, neverbalna je neprekidna. Kada verbalne i neverbalne poruke jedna drugoj proturiječe,
klijent će obično vjerovati neverbalnoj poruci. Uspješno neverbalno pokazivanje uključenosti
sastoji se od prikladne upotrebe kontakta očima, klimanja glavom, izraza lica, položaja tijela i
udaljenosti između govornika i slušatelja.

Postoje različiti načini verbalnog pokazivanja uključenosti. Jedan od njih je dopuštanje klijentu
da sam završi svoje rečenice. Zaustavljanje klijentove komunikacije prekidanjem obeshrabriti će
njegovo potpuno izražavanje, osim ako ne skreće s teme razgovora ili 'priča prazne priče' jer tada
može biti koristan.

Najčešći način verbalnog pokazivanja uključenosti je povrememena upotreba kratkih verbalnih

poticaja poput mmhm, razumijem, nastavite itd. Takve fraze mogu imati snažan učinak u
pokazivanju zanimanja za klijenta i u poticanju njegova izražavanja.
Sljedeći aspekt verbalnog pokazivanja uključenosti je verbalno praćenje. Riječ je o praćenju
sadržaja i postupaka koje klijent opisuje svojom komunikacijom. Savjetovatelj je nenametljiv i
vodi klijenta tako što ga slijedi, što prihvata i potiče njegovu komunikaciju umjesto da započne
ili mijenja teme razgovora.

Usmjeravanje je jedan aspekt verbalnog pokazivanja uključenosti. Može se opisati kao

selektivno praćenje kad savjetovatelj odlučuje na koje će aspekte klijentove komunikacije
reagovati.

22. Napredne verbalne intervencije 31

Rezimiranje - ono obično slijedi nakon što je klijent govorio o nekim događajima. Neposredan
učinak rezimiranja je potvda da savjetovatelj sluša klijentovu priču ali osim toga njime se
povezuju dijelovi klijentove priče koji otkrivaju proturiječnosti u njegovom načinu razmišnjanja,
osječajima ili procjenama. Njime se može zaokružiti određena rasprava, što omogućava prelazak
na novu temu i klijentovu teškoću. Rezimiranjem osjećaja spajamo aspekte klijentovih osjećaja
koje je s nama podijelio i ono može potaknuti njihovo dublje istraživanje ili čak i klijentov
doživljaj završetka. Rezimiranje sadržaja razlikuje se od rezimiranja osjećaja samo po tome na
što je usmjereno. Svrha rezimiranja sadržaja je spajanje pojedinosti i činjenica povezanih sa
klijentovom pričom, čime se dobiva cjelovita slika. Rezimiranje sadržaja pomiče klijenta prema
uvidu, ponovnoj procjeni ili reviziji događaja.

Ohrabrivanje - cilj ohrabrivanja jeste pružanje podrške, poručivanje klijentu da ima vještinu ili
sposobnost nešto učiniti, te da se može osjećati na određen način ili drugačije razmišljati. Ono
što ovu intervenciju čini naprednom je to kako i kada je upotrebljena. Najvažnije je izabrati pravi
trenutak. Savjetovatelj ne želi klijentu poručiti da bi na neki način mogao biti drukčiji ako klijent
na to nije spreman. To bi u klijentu izazvalo razočarenje sobom i osjećaj neuspjeha. Važno je
znati da je klijent spreman i da je u stanju reagovati kako mu predlažemo te da će taj prijedlog
dovesti do promjene u njegovom životu.

Konfrontacija - konkrontacija je djelotvorna kada klijent ima određen doživljaj ali ne priznaje
postojanje nekih okolnosti, vjerovanja ili osjećaja koji su dio njegovog problema. Drugim
riječima klijent ima slijepe pjege u svom mišljenju i doživljavanju i one mogu postati
problematične kad podržavaju dosfunkcionalne misli i postupke. Slijepe pjege mogu se
prepoznati u klijentovoj priči i to kroz proturiječnosti, nedostatak logike i osvještenosti. Ako se
konfrontacija koristi prerano tj. u odnosu koji se tek uspostavlja njen efekt može biti nepovoljan.
No međutim nakon što se se uspostavi odnos u kojem se osjeća povjerenje i prihvatanje, klijenti
su u stanju primiti konfrontaciju kao nužan sastavni dio procesa savjetovanja. Konfrontacija se
često odnosi na klijentovo pogrešno tumačenje tuđih postupaka ili osjećaja. Jedna od najboljih
prilika za savjetovateljevo konfrontiranje klijenta jest kad je ovaj paraliziran nekim problemom
ili kad ne vidi kako da mu pristupi.

Tumačenje - njime nudimo značenje nekom događaju, klijentovoj reakciji ili osjećaju.
Tumačenje može ponuditi savjetovatelj ili može tražiti od klijenta da kaže svoje tumačenje. Pri
nuđenju ili traženju tumačenja savjetovateljeva je namjera usmjeriti klijentovo shvatanje neke
situacije i drugom pravcu ili na drugu razinu. To se smatra naprednom komunikacijskom
reakcijom budući da ona od savjetovatelja zahtjeva drugačije objašnjenje izrečenog a da ono
istovremeneno bude usklađeno s pojedinostima klijentove priče.

Usmjeravanje - odnosi se na zadavanje zadataka koje treba izvršiti ili o kojima treba razmisliti i
to na tačno određen način. Najčešće se upotrebljava kad savjetovatelj klijentu zadaje domaće
zadaće koje će mu pomoći u sticanju/usavršavanju neke vještine ili načina razmišljanja.
Usmjeravajuća reakcija sadrži uputu za rad u kojoj je obično i plan izvedbe te upute.

Davanje informacija- upotrebljava se onda kada nedostaju neki podaci koji su klijentu potrebni
da bi postupio ili razmišljao na određen način. Ova reakcija po svojoj prirodi je poučavajuća ali
nije davanje savjeta. Npr savjetovatelj katkada želi klijentu predložiti različite mogućnosti glede
odnosa s drugim ljudima, postupaka ili planiranja. To može učiniti davanjem informacija o
različitim dostupnim uslugama, tekstovima namjenjnim samopomoći itd
23. Emocionalne intervencije u radu sa djecom

Crtanje emocionalnih balona Osvještenost emocija je proces koji se razvija zajedno s djetetom.
Jako mala djeca poznaju jedino osjećaje kao što su veselje, tuga, bijes i 'loše'. Kako djeca rastu i
kako se njihov riječnih proširuje, tako postaju sposobna prepoznavati nijanse koje postoje unutar
tih emocija. Ali čak i tada savjetovatelj mora uspostaviti odnos s djetetom koji odgovara
njegovoj razvojnoj razini. To djelimično znači da ćete upotrebljavati igračke i predmete iz
djetetova svijeta kako biste uspostavili vezu s djetetovim emocijama. Primjer toga su baloni s
emocijama. Djetetu damo list papira o od njega tražimo da napiše koji su njegovi osjećaji najjači
i koje najteže zaboravlja. Nakon toga u male balone balone da napiše osjećaje koje kadkad
zaboravlja. Također postoji ideja crtanja 'smajlića' s veselim/tužnim/ljutitim licima koji djetetu
omogućuju da pokaže lice koje najbolje opisuje njegove osjećaje.

24. Prepoznavanje i mijenjanje interakcija ( sistemske intervencije) 304

Nakon prepoznavanja obrazaca postupanja koji vjerovatno odražavaju disfunkcionalne

interakcije, savjetovatelj koji se bavi strukturalnom terapijom nastoji pažnju obitelji usmjeriti na
te obrasce. To zahtjeva pojačavanje određenje interakcije kako je članovi porodice ne bi mogli
zanemariti ili izbjegavati.

Pojačavanje je komunikacijski proces u kome savjetovatelj privlači klijentovu pažnju prema

određenoj interakciji, postupku ili događaju a neizbježna posljedica toga je klijentovo
osvještavanje. Konfrontacija i usmjeravanje su druga dva načina kojima savjetovatelj mijenja
obrasce interakcija i porodičnu strukturu.

26. Autentičnost?

Autentičnost se odnosi na stanje savjetovateljevog duha. To znači da savjetovatelj može prema

klijentu reagovati kao cjelovito biće, a ne samo iz uloge terapeuta. Autentičnost uključuje
kongruentnost, spontanost, otvorenost prema iskustvima, dosljednost i osjećaj ugode u odnosu na
postupke koji pomažu klijentima. To bi značilo biti ono što jeste, bez pretvaranja, izmišljotina,
uloga i prikrivenih slika. Autentičnost pretpostavlja da se sa sobom osjećamo jako ugodno. Ova
osobina se nekada naziva i kongruentnošću što znači da su naše riječi, postupci i osjećaji
usklađeni, da ono što govorimo odgovara tome kako se osjećamo i kako postupamo.

27. otvorenost i samootkrivanje?

Riječ je o spremnosti da se klijentu dopusti da prozre savjetovateljeve namjere, motive i planove.

Sa druge strane, samootkrivanje je pretežno svjesna aktivnost budući da uključuje namjeri da
klijentu otkrijemo informacije o sebi koje su osobne prirode. Mnogi savjetovatelji smatraju da je
otvorenost jedna od najvažnijih dimenzija terapijskog odnosa budući da pomoću nje klijentu
pokazujemo osjećaj jednakosti i povjerenja u njegovu moć da se mijenja. Samootkrivanje je
dijeljenje informacija s klijentom koje on ne traži, čime mu pomažemo da shvati kako se dolazi
do promjene ili da i netko drugi ima problem sličan njegovom.

Samootkirvanjem pažnju usmjeravamo na pomagača. Ako je savjetovateljevo otkrivanje sebe

njegova namjerna intervencija, npr. pokazivanje klijentu da postoje i drukčiji mogući načini
reagiranja od njegovog, tada otkrivanje sebe ima terapijsku svrhu. Pri tome postoje dvije
opasnosti: prebacivanje pažnje s klijenta na savjetovatelja mijenja radni savez i time klijentu
možemo poručivati da je savjetovateljeva reakcija ispravna ili 'normalna'.

Najdjelotvornije rekacije za samootkirvanje jesu onoe koje su po sadržaju i raspoloženju slične

klijentovim porukama. To se naziva verbalnim povezivanjem ili paralelizmom, što znači da
savjetovateljevo otkrivanje sebe je usko povezano sa klijentovom prethodnom reakcijom.

28. Pozz. I neg. učinci utvrđivanja i procjene teškoća?

Kada je riječ o pozitivnim reakcijama, može se reći da utvrđivanje klijentovih briga pomaže
klijentima da osjete različite emocije kao što su:

Razumjevanje - čini mi se da netko napokon shvaća koliko su mi ovi zadnji mjeseci bili užasni

Olakšanje - baš je dobro skinuti taj teret sa leđa

Nadanje/očekivanje - možda se nešto ipak može učiniti što će mi pomoći da se bolje osjećam ili
da bolje upravljam dešavanjima

Motivacija - sad kad imam nekoga s kim mogu razgovarati, imam snagu da nešto glede toga
poduzmem

Kada je riječ o negativnim učincima utvrđivanja teškoća, ono može izazvati sljedece klijentove
reakcije i osjećaje:

Tjeskoba - je li mi zaista toliko loše? Puno je toga s čim se moram odjednom uhvatit u koštac

Obrambeni stav - bas se osjećam izloženim. Toliko mi je puno pitanja postavljeno, a neka od njih
su i vrlo osobna.

Ranjivost - kako ću znati mogu li savjetovatelju vjerovati glede toga? Može li on s tim izaći na
kraj, a da to s nekim ne podijeli?

Osjećaj vrednovanja - pitam se da li ona misli da sam ja iščašen?glup?lud? možda nešto samnom
zaista nije uredu

29. Vještine povezane sa utvrđivanjem teškoća?

Pitanja za pojašnjavanje- pitanja kojima se od klijenta traže dodatne pojedinaosti ( možete li taj
osjećaj opisati na neki drugi način?)

Otvorena pitanja - pitanja koja traže više od minimalnog odgovora, obično se postavljaju redi
saznavanja više pojedinosti ( šta vas spreča da ga pitate?)

Zatvorena pitanja - pitanja kojima se traže specifični podaci (jeste li ikada bili u savjetovanju ili
psihoterapiji?)

Povezivanje - izjave/pitanja kojima se od klijenta traži da uspostave veze ( čini se da ona reaguje
pretjerano ljutnjom uvijek kada je netko izazove, jel to tačno?)

Potvrđivanje - izjave/pitanja kojima nastojimo potvrditi što je klijent opisao da bi smo provjerili
jesmo li dobro razumjeli (htjela bi provjeriti jesam li dobro razumjela)
30. Funkcije postavljanja ciljeva?

Ciljevi imaju četiri važne funkcije u procesu savjetovanja. Prvo oni mogu imati motivacijski
učinak. Kada klijente potičemo da što tačnije odrede poželjne promjene u svom životu,
vjerovatnije je da će raditi na ostvarenju istih ishoda. To naročito vrijedi kad klijenti aktivno
sudjeluju u procesu postavljanja ciljeva.

Ciljevi imaju i edukativnu funkciju. Savjetovatelj svaki put iznova shvata zašto klijentu nisu
uspješno izlazili na kraj sa svojim životom zato što ne znaju postaviti pozitivne, ostvarive ciljeve.
Takvi im ciljevi mogu pomoći u stjecanju novih reakcija na život.

Ciljevi u savjetovanju imaju i funkciju procjenjivanja. Vrsta ishoda ili promjene koja je sastavni
dio klijentovih ciljeva pomaže savjetovatelju da izabere i procjeni različite intervencije koje će
određenom klijentu najvjerovatnije koristiti dok radi na ostvarenju određenog cilja ili nekog
ishoda. Prema tome, kada se uspostave ciljevi/ishodi, savjetovatelj i klijent mogu procjeniti
klijentov napredak prema njihovu ostvarenju da bi odredili jesu li zapeli u tom procesu i kada
ciljeve ili intervencije treba mijenjati.

Ciljevi imaju i funkciju vrednovanja tretmanskih intervencija. Kako jača uticaj sistema zaštite
javnog zdravlja na praksu savjetovanja, tako sve važnijom postaje vršnjačka procjena
djelotvornosti tretmana. U tom kontekstu, ciljevi koje postavlja savjetovatelj postaju dio
formalnog plana tretmana.

31. Zamjena uloga i alter ego?

Zamjena uloga je korisna vježba kada klijent osjeća sukob vrijednosti ili osjećaja ili kada je u
sukobi sa svojom slikom o sebi, a nije u stanju izdvojiti i razumjeti prirodu tog sukoba. Svrha
zamjene uloga je smjestiti klijenta u paradoksalnu provjeru njegovog stajališta, stavova i
uvjerenja ili vjerovanja. Klijent kadkad nevoljko sudjeluje u toj vježbi budući da ona od njega
zahtjeva dovođenje u pitanje sugurnij iako disfunkcionalnih uloga. Ali ako ga ohrabrimo da
pokuša igrati ulogu đavoljeg odvjetnika, da pokaže da može razmotriti obje strane nekog
problema, tada ta vježba može biti veoma učinkovita.
Savjetovatelj postaje aktivnim sudionikom u zamjenjivanju uloga. On mora moći prepoznati
rascijepe i različite uloge koje klijent doživljava.

U vježbi alter ego se od klijenta traži da postane svoj alter ego, a savjetovatelj preuzima ulogu
klijentovog javnog ja. Budući da savjetovatelj mora što preciznije prikazati klijenovo javno ja i
budući da se klijent mora osjećati dovoljno sigurnim da sa savjetovateljem da bi svom alter egu
dopustio da izađe na površinu, tu vježbu nije dobro provoditi u počecima savjetovanja.
Učinkovita vježba sa alter egom omogućuje klijentima da se sa sobom suoče mnogo iskrenije
nego prije. Takva vrsta suočavanja sa sobom može biti mnogo djelotvornija od savjetovateljeve
konfrontacije. Posljedica toga je da klijent u terapijskom susretu sa samim sobom može otvarati
različita pitanja, opovrgavati opravdanja samog sebe ili može dovoditi u pitanje svoje motive.