Car Mauricije je poveo posljednji pokušaj Bizantijaca da zaustave pad Balkana u slavenske

ruke. Ovaj rat između Bizantije i Avarsko - Slavenskog saveza trajao je sa prekidima deset
godina i obilježen je promjenjivom srećom, a njegov ishod je bio sudbonosan. U vrijeme kada
je Mauricije poveo rat protiv Slavena, Avari su na zapadu ratovali protiv Langobarda. Prvi
pohod Bizantijaca na Slavene bio je uspješan - vojska prevođena vojskovođom Priskom
odbacila je Slavene i čak je u nekoliko navrata Prisk prešao na drugu stranu Dunava.
Bizantijci su redovno uzimali Slavene kao zarobljenike i pretvarali ih u robove.
Na to su reagovali Avari, koji su se još uvjek smatrali vrhovnim gospodarima Slavena, pa su
zaključili mir sa Langobardima i ušli u rat sa Bizantijcima. Avarski napad je bio izuzetno jak,
tako da su kroz Trakiju prošli sve do zidina Konstantinopolisa. Tu je došlo do sklapanja mira,
kojeg su obje strane protumačile kao svoj diplomatski uspjeh – Bizantnci su ga vidjeli kao
povratak na granice iz 582. god., a Avari su ga tumačili kao bizantsko priznanje avarske
vrhovne vlasti nad Balkanom.
Riješivši spor sa Bizantincima, Avari su ponovo počeli ratovati na zapadu – sa Langobardima,
Francima i Bavarcima. Slaveni su se ponovo našli sami protiv Bizanta, u proljeće 594. god.
bizantijska vojska je krenula na lijevu obalu Dunava da spriječi prelaz slavena i pljačkanje
Trakije. U početku su imali uspjeha, ali su kasnije pretrpjeli težak poraz. Carska naredba da
Prisk s vojskom prezimi u Vlaškoj izazvala je pobunu u vojsci. Ovaj je vratio vojsku na desnu
obalu Dunava jer je boravak na levoj obali postao neizdrživ zbog hladnoće i stalnih napada
Slavena. Car Mavrikije nije bio zadovoljan ovakvim ishodom pa je smijenio Priska i za
komandanta postavio svog brata Petra.
Veća bizantijska ofanziva protiv Slavena počela je 595, ali je bila je delimično uspešna, jer su
uspjeli poremetiti slavenske pripreme za pljačkaški pohod ali je i samo Bizantija izgubila
mnoštvo vojnika, što je dovelo do smjene Petra, i ponovnog postavljanja Priska za stratega.
Bizantska vojska je sljedeće godine krenula direktno na avarsku zemlju. Avarski kagan je
potom ponovo sklopio mir sa Langobardima i okrenuo se prema drugom neprijatelju. Avari i
Slaveni su se nakon toga ponovo udružili i sljedeće 597. god. upali u Dalmaciju, a 599. u
Trakiju. Bizantijska vojska na čelu sa Priskom je krenula na Singidunum, dok su Avari prodrli
u Meziju.
Međutim, avarsko - slavensku vojsku tada pogađa kuga, koja je primorala kagana da sklopi
mir, koji je potpisan u tvrđavi Driziperi. Bizantijsko carstvo je zadržalo pravo da prelazi
Dunav i napada Slavene u Vlaškoj niziji, koje nisu bile pod vrhovnom vlašću Avara. Car
Mauricije nije želio da poštuje mir, Prisk je 600. god. u Singidunumu preuzeo vrhovnu
komandu i koncentrisao trupe u Viminacijumu. Posle mnogih bitaka, on je doveo vojsku do
Tise i na Titelskom brijegu odigrao se odlučujući sukob u kojem su Avari potpuno poraženi.
Međutim ponovo je došlo do smjene u vrhovnoj komandi, te je ponovo vraćen Petar na čelo
vojske, što je izazvalo proteste među vojnicima i pad discipline.
Kako se bližila jesen, car je ponovo insistirao da vojska prezimi na lijevoj obali Dunava, što je
opet dovelo do pobune u vojsci, te je ona, mimo Petrove volje, preplovila Dunav. Na mesto
Petra, koji je pobjegao u Carigrad, vojska je izvikala za cara centuriona Foku i uputila se
prema Carigradu kojeg je lahko zauzela. Car Mauricije je bio ubijen sa cijelom svojom
porodicom.
Pitanje za razmišljanje:
1. Dali su Mauricijevi ratovi imali pozitivnog efekta na dešavanja na Balkanu u narednom
periodu?