Vijenac 484

Uz 200. rođendan Dragojle Jarnević (1812–1875)

Tajni život prve dame ilirizma
Lidija Dujić
Odlukom da jezikom presloži stvarnost, da fragilnu zgradu tijela premjesti u tekst i učvrsti je komadima
života drugih, Dragojla Jarnević Dnevnikom nije samo detektirala fizionomiju žanra nego je proizvela
djelo kakvo će Monique Wittig nazvati „savršenim ratnim strojem“
„Ja sam vrlo jeftina spisateljica“
Kada već u predgovoru svome Dnevniku za geslo istakne sintagmu „neokrinkane istine“, Dragojla
Jarnević nedvojbeno pokazuje da svjesno i namjerno proizvodi tekst koji nije namijenjen ladici za vezivo.
Ona izrijekom računa na one koji će nakon njezine smrti „htjeti moj život pretresivati“ ne zato što bi je
možda držali važnom osobom nego zato što dovoljno dobro poznaje čitateljsku glad za takvom vrstom
štiva – što će ga sama usporediti sa životopisima „zlotvorah i ubojicah“. Dodatni osigurač za buduće
čitatelje nalazi se još u oporuci sastavljenoj u ožujku 1873, kada u četvrtoj točki navodi da ostavlja
zapečaćen Dnevnik Učiteljskoj zadruzi „ako si bude hotjela korist iz njega crpsti i ovu upotrebiti na
podporu udovah i sirotah učiteljskih“, ali pod uvjetom da se Dnevnik otvori tek deset godina nakon
njezine smrti. I kada u dnevničkoj bilješci u povodu 59. rođendana navodi da je odlučila prevesti one
dijelove Dnevnika koje je bila pisala njemačkim jezikom – zbog čega će događaji „sliediti prikratjeni, ali
istinski; moje mane, moji griesi neka ostanu“ – ona izabire za čitatelje taj „doista smiešan jezik“ koji ju je
često „izdao“, ali ipak želi više da njezin Dnevnik čitaju na hrvatskom „nego da niemački u ruke Hrvatah
dodje“. Dragojla Jarnević točno je pretpostavila da će interes za njezin život nadživjeti njezinu literaturu;
s jedne strane zato što „naši Hrvati hrokću – na žensko pero“, a s druge strane zato što čak ni učiteljstvo
ne čita ništa, „ako si i nabavlja knjige“. Trebalo je dakle čekati – ne deset nego 125 godina nakon njezine
smrti.

Dragojla Jarnević: iskrena, kritična i politički nekorektna (crtež Stjepana Kovačevića)

Brutalno iskrena, nerijetko nekritično kritična pa i politički nekorektna, Dragojla Jarnević gradi
svoj Dnevnik gotovo kriptografski – izrazito visokim stupnjem verbalizacije intimnog oblikuje poželjan
trgovački predmet za kojim uvijek postoji potražnja, a cijenu mu diže i smrt autorice, koja dodatno
odgađa onaj bartovski užitak u tekstu jer „irealizira autorov potpis i djelo pretvara u mit“ (Roland
Barthes, Kritika i istina). I Barthesova teza o tome da „zid doziva pismo“ doslovno je primjenjiva na
ulazak Dragojle Jarnević u književni svijet. Nekoliko stihova što ih je napisala kao odgovor na stihove
Ivana Trnskog – zapravo grafit – na zidinama Schlossberga u Grazu postali su temelj jednoj bolnoj
domoljubno-ljubavnoj fabuli, koja je sama dovoljno narativno potentna da bi je vrijedilo izvesti kao
zasebnu liniju iz Dnevnika. Možda tipična romantičarska ljubav – ili romantična ljubav tipično
nerealizirana brakom – ganutljiva je u svojoj dosljednosti. I onda kada u zrelim godinama zapaža da mu
izgled nije „ni poetičan ni estetičan jer se strašno razkvasio“, ona će samu sebe podsjetiti da je „srce
ostalo u njega dobro“ i za sve okriviti udes, odnosno – njegovu suprugu ne-Hrvaticu i svoju nesklonost
spletkarenju. Nije li to životno štivo opasno konkurentno onom novelističkom što ga je s lakoćom pisala,
a teško plasirala i još teže naplaćivala?
Je li Dragojla Jarnević mogla znati da je njezin Dnevnik književno jači od onoga što je objavljivala? Zašto
ta „književna krčevina“ (Divna Zečević) sadrži neproporcionalno malo podataka o vlastitom književnom
radu – tek nešto naslova, s mnogo više pojedinosti o cijeni pribora za pisanje ili prijepisa, urednicima i
nakladnicima koji nastoje izbjeći svaki razgovor o honorarima. Ona koja u Dnevnik zapisuje da je ludost
„hotjeti biti spisateljicom“ istodobno komunicira s čitateljima za koje zna da mogu biti samo – naknadni.
Može li upravo to izvjesno, ali odgođeno čitanje biti razlogom potpunoj propusnosti i prelijevanju
biografije u žanrovski posve neuredan tekst, koji po mišljenju autorice zahvaća ponekad i pogrešnu građu.
„Evo ja tudje životopise u moj dnevnik pišem!“ – komentira ista ona koja tvrdi da ne zna napisati vlastiti
životopis kad ga naručuju urednici časopisa, jer se ne zna „hvastati“, a njezina „bugarenja nije treba
nikomu znati dok sam živa, a kada me jednom nestane, tada se neka nasladjuju s mojim dnevnikom“.
Odlukom da upravo jezikom presloži stvarnost, da fragilnu zgradu tijela premjesti u tekst i učvrsti je
komadima života drugih, Dragojla Jarnević nije samo detektirala fizionomiju žanra nego je proizvela
takvo književno djelo kakvo će primjerice Monique Wittig nazvati „savršenim ratnim strojem“. Fraze o
prvoj dami ilirizma ili jedno od ukupno dva ženska mjesta koje joj je pripalo na litografiji Muževi ilirske
dobe nisu je učinile ni relevantnom niti vidljivom književnom osobom. Bez integralno
objavljena Dnevnika njezin je opus sve do 2000. bio obezglavljen.

Izd. OMH u Karlovcu, prir. Irena Lukšić

Romaneskni iskorak
O stihovima kojima je stupila u kolo hrvatskih preporoditelja pisalo se najmanje. Divna Zečević smatrala
je da oni mogu biti zanimljivi tek povjesničarima književnosti, dok je Mirko Tomasović upozorio na to da
je Dragojla Jarnević jedna od „najdarovitijih hrvatskih pisateljica“ te da je „bila i pjesnikinja, što se
redovito zanemaruje, ili čak ignorira“. U analizi desetak njezinih pjesničkih sastavka objavljenih u
periodici Tomasović posebno izdvaja dvije ljubavne pjesme – Udaljenom prijatelju i Moj ljubovnik –
koje, mogli bismo reći, variraju poznate dnevničke motive rastanka s Franjom Redingerom te
idealiziranje Ivana Trnskog; no najzanimljivijom pjesmom drži baladičnu Vješticu (1842), kao primjer
pjesničke vrste koju će znatno kasnije usavršiti August Šenoa svojim povjesticama. Šenoa će se kao mjera
neizostavno pojaviti i u slučaju romana Dva pira koji je izlazio u nastavcima u Domobranu (1864), i
uz Požeškog đaka Miroslava Kraljevića (1863) prethodio Šenoinu Zlatarovu zlatu (1871). Manje je važno
pritom je li jedan od prvih romana u novijoj hrvatskoj književnosti napisala žena od pitanja – kako je
uopće došlo do toga da žena piše roman, i onda kada je već uspjela zamijeniti namijenjenu joj ulogu
čitateljice ulogom spisateljice. Čini se da još uvijek nema boljeg odgovora od onoga što ga je dala
Virginia Woof – prvo, roman „izgleda kao tvorevina što poput zrcala nalikuje svijetu, premda, naravno,
pojednostavljeno i iskrivljeno“; drugo, „sve su starije književne forme bile već zadane i očvrsnule do
trenutka kad je ona postala piscem. Samo je roman bio dovoljno mlad da se pokori njezinim rukama.“
Takav narativni konopac kojim Dragojla Jarnević održava i vezu i ravnotežu s prezentom tješnje primiče
njezin Dnevnik upravo njezinoj novelistici pa i spomenutom romanesknom iskoraku. Još je Antun Barac
utvrdio da je postala najplodnijom pripovjedačicom svoga vremena, Dunja Detoni Dujmić odredila je
njezin izbor tema iz svakodnevnoga života – ojačan trivijalnim rekvizitarijem – ključnim mjestom razlike
u odnosu na suvremenike zaokupljene hajdučko-turskom novelistikom, a Divna Zečević ilustrirala je
njezinu poslovnu spretnost baš na primjeru knjige pripovijedaka Domorodne poviesti (1843) koju je
tiskala u vlastitom izdanju, sama skupljala pretplatnike i vrlo brzo rasprodala cijelu nakladu – usporedivu
i s današnjim hrvatskim tržištem knjiga po broju objavljenih primjeraka, dok bi po brzini prodaje to i
danas bio bestseller među domaćim autorima što ih je, zbog stalnih materijalnih neprilika, Dragojla
Jarnević nazivala „književnim prosjacima slavjanskim“.
Femme fatale hrvatske književnosti
Česte su pretpostavke o tome da je Karolina – pohrvaćena Dragojla – u mladosti bila „lijepa i pristala
žena“. Njima se očito i dalje izražava čuđenje njezinoj odluci da dobrovoljno i doživotno ostane
usidjelicom. Zanimljivo je pritom da povijesna konfiguracija „ženske nevolje“ kod Dragojle Jarnević nije
ostala bezimena, ona će u predgovoru Dnevniku odmah osloboditi čitatelje svih nedoumica. Od
osamnaeste pa sve do četrdesete godine patila je od inkontinencije – to je zapravo bio glavni razlog da
umjesto u potragu za mužem krene u potragu za plaćenim poslom. Činjenica da je Ivan Filipović, nakon
prvoga čitanja, proglasio Dnevnik pornografskim štivom upozorava na posebnu dimenziju toga teksta –
ljubavnu semantiku. Sasvim na tragu Luhmannove teze o tome da tek romantizam i 19. stoljeće
dovršavaju zamisao „da ljubav nije ništa drugo doli idealno vođenje i sistematizacija spolnoga nagona“,
Dragojla Jarnević otvara svoje ljubavno knjigovodstvo. Uz već spomenuto pobratima Ivana Trnskog s
kojim doživljava pravu sapunicu zbog njegove žene „tupače Niemkinje“, preko „lieutmana“ Toše Milića s
kojim je u Topuskom imala prvo i prilično razočaravajuće seksualno iskustvo u četrdesetoj godini, ili još
radikalnije epizode plaćanja ljubavi seoskim momcima, najmarkantnija je posve romantična figura
fatalnog i neprežaljenog Franje Redingera. Teško je ne zapaziti kako u tim životnim novelama izostaju
one papirnate katarze kojima njezini likovi iskupljuju svoja moralna posrnuća i time uravnotežuju
stvarnost – za razliku od njezine vlastite stvarnosti koju obilježava stanje trajne neravnoteže. Od svih
neugodnosti koje je doživljavala u krugu obitelji posebno je bila pogođena time što ju je nećak nazvao
„kurvom“, a sestra „kapitalisticom“. Izvan industrije braka, ona je naime pokušala organizirati svoj život
kao gospodarstvo u kojem se nije oslanjala samo na jedan izvor prihoda nego čak na tri – „nešto kamati
nešto igla nešto pero“ – od kojih je pisanje bilo svakako najmanje isplativo. Izučena švelja i kitničarka, s
radnim iskustvom sobarice i guvernante u plemićkim obiteljima u Trstu i Veneciji te učiteljice u Pribiću,
zbog svoje je stalne skrbi za materijalnu neovisnost bila meta rodbine, koja ju je zato smatrala bogatom i
škrtom. A ona je upravo na svom pisanju stalno ponavljala lekciju o tome da novac daje dostojanstvo radu
koji se čini neozbiljnim onda kada je neplaćen.
Prva naša profesionalna književnica nije se lako nosila sa svojim izborom – uz nevolje, dijeli s čitateljima
svoje strahove od bolesti, osobito oslabjela sluha i vida, ali i suze. Iako se različito potpisivala –
„Dragoila J... ...ćeva, Ilirkinja iz Karlovca, Drag. Jarnj.“ i sl. – nije se sklanjala iza pseudonima, odnosno
pseudoandronima, što je bio čest slučaj kod književnica općenito. No radikalnost njezinih izbora nije ju
nimalo smekšala kad je u pitanju bio ženski spol. Štoviše, nastupala je tada možda najviše kao
predstavnica konzervativnih učiteljskih krugova. Osobito je oštra prema onom što se naziva ženskom
modom: „ženske poovjese po sebi kojekakove šarene krpe smiešna lika i oblika, pa vuku i povlače repove
njihove po blatu i prahu; na koštreće glave odurnimi koječijimi dlakami, a na njih postave nešto kao
poklopac od lonca sa vezankami i perjem, naliče si obraze, pa se tako koće, vrću i prevrću, hihikaju ili
prezirno oko sebe gledje...“ Usporedimo li taj opis s portretom Jakova Šešela iz 1860. na kojem je
Dragojla Jarnević prikazana kao prava učiteljica, uredno počešljana i zakopčana do grla, jasnije nam je
njezino protivljenje emancipaciji koja podrazumijeva napredak u pomodnosti, a bez naobraženosti. Ne
oklijeva tako emancipiranu ženu nazvati sablašću, i još smješnijom proglasiti ideju „da se je ženam
uzhtjelo sjediti u sabornicah i glasovati s muškarci“. Virginia Woolf ponovno je u pravu kada piše: „Žene
su stroge prema ženama. Žene ne vole žene.“
Bilješka o Vijencu
Na kraju, neka 200. rođendan Dragojle Jarnević bude povod i kratkom osvrtu na povijest Vijenca. U
dnevničkoj bilješci od 18. siječnja 1869. ona piše o tome kako su se naši književnici u Zagrebu sjedinili i
počeli izdavati „jedan beletristički list imenom ‘Vienac’“. Kako joj se godišnja pretplata od 7 ft činila
previsokom, nagovorila je „Kovačićku“ i „ona se predbrojila“ pa „imam sada dosta čitati, a sve bez
vlastitih troškova“, zaključuje Dragojla Jarnević svoj prvi zapis o novom književnom časopisu. U lipnju
iste godine u Vijenac šalje novelu Tamburaš iako sumnja da će biti objavljena – „jer je zbilja moj slog i
način pisanja različit od ovoga novoskovanoga“. Riječ je, kako navodi, o jeziku koji obeshrabruje čitatelje
jer ga ne razumiju, a u tim novim jezičnim rješenjima prednjači Trnski, „veliki domišljan u hrvatskom
slogu“. Na jezik Vijenca osvrće se i sljedeće godine naglašavajući da ona tako nikada ne bi željela pisati,
da bi ponovno u lipnju 1871. poslala „Vienčarom“, kako ih naziva, novelu Sestrina osveta, a potom se
kao čitateljica osvrnula na najbolje pjesničke priloge u časopisu, konkretno – Preradovića, za razliku od
Trnskoga, kome uz jezik ovaj put zamjera i potpunu prizemnost. U prosincu te godine još će se više
obrušiti na Trnskoga, koga smatra glavnim krivcem za to što njezine novele nisu objavljene u Vijencu niti
su joj vraćeni rukopisi, a neće poštedjeti ni ostale: „Kako čujem, da Matica dobro plaća rukopise za
‘Vienac’, jer izlazi na njezine troškove, pak si dakle ta gospoda, kao Dežman, Šenoa, Trnski i ostali, koji
najviše svoje proizvode u Vienac rivaju mastnu plaću za nje porazdiele, a da čije druge uvrstjuju u taj list,
uzmanjkalo bi njima dohodakah.“ Za života dakle nije uspjela ući u Vijenac – uspjela je još pročitati u
lipnju 1874. pripovijetku Prieki liek u kojoj je prepoznala sebe u liku hrvatske pjesnikinje pa je zaključila
da je Trnski iskoristio neku zgodu iz njezina života koja je zapravo „gola laž“. Njezino se ime
u Vijencu konačno pojavilo 3. travnja 1875. godine u nekrologu što ga je pod znakovitim
naslovom Pouka. Vjekopis Dragoile Jarnevićeve objavio naravno – Ivan Trnski.