Vijenac 494

Najpoznatiji hrvatski kipar prvi je radio na spomeniku Židovima stradalim u Drugome svjetskom
ratu
Ivan Meštrović i umjetnost holokausta
Slaven Letica
Slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović jedan je od začetnika „umjetnosti holokausta“, umjetničkog žanra
koji danas u svijetu ima tisuće i tisuće autora, istraživača i kritičara, sama po sebi vrijedna najveće
pozornosti: povjesničarske, umjetničko-povijesne, političke, diplomatske, pa i svake druge. Pravo je
vrijeme da Republika Hrvatska na pravi način oživi sjećanje na potpuno zaboravljen Meštrovićev
spomenik

Nedavno sam na jednom od brojnih mrežnih aukcijskih portala koji trguje umjetninama nabasao na oglas
koji mi je privukao pozornost: prodaje se maleni, 53 cm visok, autorski potpisan gipsani kip Ivana
Meštrovića Sjedeći Mojsije. U oglasu je napisano da je riječ o kiparovoj „studiji za židovski spomenik“.
Precizno je opisana i povijest vlasništva umjetnine: izvorno je Meštrović taj kipić darovao nećakinji,
američkoj pjesnikinji i pripovjedačici hrvatskih korijena, Nadi Kesterčanek Vujica; nakon njezine smrti
1971. vlasnik je postao njezin muž Stanko Vujica, a danas ga prodaje netko od njihovih zakonitih
nasljednika.
U trenutku pisanja ovog osvrta (25. siječnja 2013) kipić još nije bio prodan, pa se oglas može pogledati na
internetskim stranicama.
Kako se umjetnina prodaje i kod drugog posrednika, pronašao sam da joj je okvirna aukcijska cijena
između 8.000 i 12.000 britanskih funti (preračunato: od 72.000 do 108.000 kuna).

Autorska maketa Meštrovićeva njujorškog spomenika

Kipić mi je zapeo za oko jer sam upravo tog Mojsija vidio na fotografiji jednog od prvih – u Americi i
svijetu – idejnih projekta Spomenika holokaustu koji je 1951. izradio Ivan Meštrović u suradnji sa
židovskim arhitektom Erichom Mendelsohnom – bijegom iz nacističke Njemačke preživio je holokaust.
Umjetničko povjerenstvo grada New Yorka (New York City Art Commission) 17. lipnja 1951.
jednoglasno je odlučilo da se prvi spomenik holokaustu u tom gradu i Americi podigne prema projektu
koji su zajednički izradili Ivan Meštrović i Erich Mendelsohn.
Spomenik je imao otprije određenu lokaciju, jer je u Parku Riverside, između 82. i 83. ulice, znatno
ranije, 19. listopada 1947, uz nazočnost 15.000 ljudi, među kojima je bilo i sto preživjelih iz
Buchenwalda i Dachaua, održana svečanost otkrivanja spomen-ploče koja je trebala služiti i kao kamen
temeljac. Na ploči koja još stoji na istom mjestu – otkrio ju je tadašnji gradonačelnik William O’Dwyer –
piše: “Ovo je mjesto za američki spomen na junake borbe u Varšavskom getu u travnju–svibnju 1943. i na
šest milijuna europskih Židova mučenika palih za ljudsku slobodu.”
Još i danas, svake godine, na mjestu nesuđenoga spomenika 19. travnja okupljaju se Židovi i drugi ljudi
dobre volje i srca: prisjećaju se junačkog i tragičnog ustanka u Varšavskom getu i svih šest milijuna
Židova stradalih u holokaustu.
Evo kako je sam Ivan Meštrović u intervjuu Hrvatskoj reviji iz 1953. odgovorio na pitanje o njujorškom
židovskom spomeniku i izgledima za njegovo ostvarenje: „Vi me previše pitate kad hoćete da znadete
hoće li se spomenik ostvariti. Osnova je bila gotova i odobrena od svih nadleštava, odnosno od odbora za
podignuće spomenika, od umjetničkog odbora za područje grada New Yorka i od glavnog komeseriata za
umjetnost u cijeloj državi. No kad se je imalo pristupiti izvedbi nastupila je kriza u samom odboru
pokretača i pitanje izvedbe jest zbog toga ‘odloženo’. Hoće li ga oživjeti i spomenik ostvariti, ja ne znam,
niti sam se dalje zanimao, jer sam moralno bio zamoren s ovim pitanjem. Bio sam izgradio generalnu
skicu (za arhitektonski dio sa odborovim arhitektom Mr. Mendelsohnom) i nekoliko studija u velikom
mjerilu, ali baš kad se je trebalo početi rad na izvedbi spomenika, nastupio je sukob iz meni nepoznatih
razloga.
Spomenik za plemenitiji svijet

Spomenik je bio zamišljen na jednoj univerzalnoj bazi, to jest spomenik je imao biti svim palim žrtvama
u zadnjem ratu, a u prvom redu Židovima, čije su žrtve bile srazmjerno najveće i koji su bili na
najokrutniji način ubijani.
Centar spomenika bio je jedan obelisk (u koji se imalo urezati Deset Zapovijedi Božjih, kao moralni
stožer cijelog uljudnog čovječanstva). Osim ovog nadpisa imale su doći i neke kitice iz Propovijedi na
Gori.
U likovnim prikazima imao je doći kao glavna figura Mojsije, koji jakom gestom upućuje čovječanstvo
na razumijevanje i posluh propisa. U dugačkom reliefu iza ove figure nizalo se je mnoštvo, koje je imalo
predstavljati čovječanstvo i likove svih naroda i religija te duhovnih velikana, koji su kroz vjekove
stremili ka moralnom idealu čovječanstva.“ (Hrvatska revija, Buenos Aires, 1953; ovdje citirano prema:
Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića.)
 Gipsani kip Ivana Meštrovića Sjedeći Mojsije, visok 53 centimetra, koji se prodaje na internetskim aukcijama

(http://www.mutualart.com/Artist/Ivan-Mestrovic/F7562A6E1AE5C5A7/AuctionResults)

Ivan Meštrović zamislio je spomenik žrtvama holokausta (tako se danas naziva taj umjetnički žanr) kao
trideset metara dug zid s reljefom na kojem je bila svojevrsna povijesna procesija naroda i njihovih
„duhovnih velikana“, koji simboliziraju vječnu borbu čovječanstva za pravdu, slobodu i istinu. Za bolji,
mirniji, plemenitiji i moralniji svijet.
Na samu početku kolone-zida trebao se nalaziti divovski kip Mojsija koji, kako je kazao sam Meštrović,
„jakom gestom“ pokazuje na nužnost poštivanja ili „posluh propisa“ (Deset zapovijedi Božjih) uklesanih
u obelisk od crnog mramora visok 25,4 metra.
Gipsani model spomenika još se čuva na Sveučilištu Notre Dame, gdje je Meštrović imao atelijer i bio
profesor. Kiparov unuk i moj dragi prijatelj prof. dr. Stjepan Gabrijel Meštrović (autor je sociologijske i
kliničko-psihologijske biografije velikoga kipara Srce od kamena: moj djed Ivan Meštrović ) svojedobno
mi je na računalnom stiku donio fotografije tri modela-maketa spomenika koje ovdje objavljujem.
Na stiku se nalazi i mnoštvo drugih vrijednih i važnih dokumenta o Spomeniku: ugovori, ponude trgovaca
mramorom, dio korespondencije Meštrović–Mendelsohn, faksimili novinskih tekstova...
Na fotografiji prve makete spomenika lako je prepoznati i kip Mojsija čija se inačica prodaje na uvodno
opisanoj aukciji. Njegova vrijednost upravo zbog toga nije samo umjetnička, već i politička i povijesna,
jer je jedan Hrvat izradio prvi idejni projekt i maketu spomenika holokaustu u Americi.

¸
 Spomen-ploča na mjestu na kojem je trebao biti postavljen prvi spomenik holokaustu u New Yorku i Americi

Ta činjenica malo je poznata i hrvatskim povjesničarima umjetnosti, pa i vrlo dobrim poznavateljima

Meštrovićeva opusa.
Preciznije, čak i onda kad im je poznata, kao što pokazuje primjer velikog kiparova biografa Duška
Kečkemeta, nisu dovoljno proniknuli u povijesni kontekst kojem njujorški „propali“ projekt pripada:
činjenice da je Meštrović bio jedan od začetnika novog i danas vrlo važnoga umjetničkog žanra –
umjetnosti holokausta.
Pozivajući se na članak Danice Plazibat Zima Ivan Meštrović u Americi: ranije izložbe i kasniji boravak i
rad (Život umjetnosti, Zagreb, 32/60, 1998), Kečkemet piše: „Spomenimo da je Meštrović tada radio i
studije za spomenik Američki memorijal šest milijuna europskih Židova u New Yorku, kojeg nije izveo, a
darovao je državi Izrael Mojsijevo poprsje. Brojne skice i modeli za taj veliki spomenik nalaze se u Snite
Museumu Sveučilišta u Notre Dameu, gdje je 1991–1992. bila priređena i njihova izložba.“
U dvosveščanom divot-izdanju Školske knjige nije, nažalost, objavljena ni jedna fotografija tih „brojnih
skica i modela“, a sasvim je podcijenjena i povijesno-politička, pa i povijesno-umjetnička važnost
cijeloga projekta.
Umjetnost i estetika holokausta

Kao logična posljedica općega hrvatskog neshvaćanja stvarne povijesne, umjetničke i političke važnosti
njujorškoga projekta Ivana Meštrovića i Ericha Mendelsohna prilično je logično što hrvatska država nije,
posredovanjem Muzeja Ivana Meštrovića, pokazala volju i odlučnost da kupi kipić Sjedećeg Mojsija.
Dakako, ovdje treba kazati da ono što ne zanima hrvatsku povijest umjetnosti, srećom, zanima poznatoga
povjesničara umjetnosti holokausta Harolda Marcusea. U svom zanimljivom eseju, koji je pretvorio u
knjigu, Spomenici holokaustu: pojavljivanje/izranjanje žanra on vrlo važno mjesto daje projektu Ivana
Meštrovića i Ericha Mendelsohna.
 Nevješta ilustracija spomenika iz baptističkog časopisa Missions na kojoj Mojsije nije ispod Deset zapovijedi, kao
predvodnik povijesne kolone čovječanstva, već na njenom začelju

Uz to što ga smatra pionirskim, začetničkim u žanru spomenika holokausta, bavi se i razlozima zbog
kojih spomenik nije izgrađen. Smatra da su tomu dva glavna razloga.
Prvo, nakon smrti Ericha Mendelsohna 1953. zaustavljen je proces prikupljanja nužnih financijskih
sredstava za izgradnju spomenika.
Drugo, židovske organizacije u New Yorku u doba hladnoga rata nisu pružale potrebnu potporu izgradnji
spomenika, jer su se plašile oživljavanja antisemitizma.
Zanimljivo je i to što Marcuse u članku ne objavljuje fotografiju stvarnoga modela spomenika, već
prilično nevještu ilustraciju iz vjerskog (baptističkog) časopisa Missions (br. 149, prosinac 1951) na kojoj
Mojsije nije, kako ga je zamislio Ivan Meštrović, ispod Deset zapovijedi, kao predvodnik povijesne
kolone čovječanstva, već na njezinu začelju:
 Arhitekt E. Mendelsohn (1887–1953) i jedan od najpoznatijih njegovih projekata, zvjezdarnica Kula Einstein (1921) u
Potsdamu u Njemačkoj

U toj je nevještoj, amaterskoj ilustraciji ideje i modela spomenika lako prepoznati jednu iz niza izvedenih
Mojsijevih reljefa i kipova Ivana Meštrovića, od kojih je najpoznatiji onaj na Sveučilištu Syracuse, čiju
fotografiju objavljujem.
Kako nisam povjesničar umjetnosti, nije na meni da sudim o umjetničkoj vrijednosti i estetici nesuđenoga
njujorškog spomenika holokaustu Ivana Meštrovića i Ericha Mendelsohna iz danas već pradavne 1951.
Da se estetika i simbolika spomenika ratnih i genocidnih stradanja mijenjaju i razlikuju u vremenu i
prostoru, najsažetije je izrazio James Young, urednik jednog od klasičnih zbornika povijesti umjetnosti o
toj tematici Umjetnost sjećanja (The Art of Memory). On smatra da se sjećanja na holokaust umjetnički
stvaraju na temelju „nacionalnih mitova, ideala i političkih potreba“ zemalja i zajednica koje ih stvaraju.
Svaki spomenik, tvrdi, „istodobno oslikava prošla iskustva i sadašnje živote konkretne zajednice kao i
stanje nacionalnog sjećanja kao takva“.
 Muzej židovskog nasljeđa – živo sjećanje na holokaust u New Yorku (arhitekti: Roche–Dinkeloo)

Višestruka vrijednost

Mi Hrvati, mali narod koji je u 20. stoljeću živio u pet država, bio izložen i podijeljen sukobima i
prokletstvima dviju totalitarnih ideologija i koji je stradavao u dvama svjetskim, dvama balkanskim i
Domovinskom ratu, vrlo dobro, nažalost, znamo kako se podižu i ruše spomenici i kako se mijenja
njihova simbolika i estetika u vremenu i prostoru.
Ono što svakako imam pravo napisati jest da je sama činjenica što je najpoznatiji hrvatski kipar Ivan
Meštrović bio jedan od pionira ili začetnika umjetničkog žanra koji danas u svijetu ima tisuće i tisuće
autora, istraživača i kritičara sama po sebi vrijedna najveće pozornosti: povjesničarske, umjetničko-
povijesne, političke, diplomatske, pa i svake druge.

Meštrovićev reljef Mojsija na Sveučilištu Syracuse

Pravo je vrijeme da Republika Hrvatska na pravi način oživi sjećanje na potpuno zaboravljen spomenik
Meštrovića i Mendelsohna.
Jedna od niza mogućnosti jest da se na mjestu nesuđenoga spomenika postavi spomenik manjih dimenzija
koji bi Židove, Amerikance, Hrvate i sve druge podsjećao na činjenicu da je 1951, pune 44 godine prije
svečanog otvaranja njujorškog Muzeja židovskog nasljeđa (The Museum of Jewish Heritage) 1997. jedan
Hrvat svoj dar i osjećaje posvetio osmišljavanju spomena i pamćenja na stradanja šest milijuna europskih
Židova tijekom Drugoga svjetskog rata.