1.

UNIVERZALNOST FAZA
Lawrence Kohlberg je bio američki psiholog koji je poznat po svojoj teoriji moralnog
razvoja, koja također uključuje koncept univerzalnosti faza. Kohlbergova teorija
moralnog razvoja temelji se na pretpostavci da se moralni razvoj odvija kroz određene
faze, kroz koje prolaze pojedinci diljem svijeta. Moralni razvoj prolazi kroz tri glavne
razine, a svaka razina sastoji se od dvije podfaze, što čini ukupno šest.

Problem kod Kolberga je taj što njegove moralne dileme nisu posve prikladne za neka
moralna pitanja i pojmove koje pronalazimo u nekim kulturama. Primjerice, neke kineske
kulture se sukobi između dobrobiti pojedinca i društva ne mogu riješiti uspješno te tako
uvijek jedna strana dobije veću prednost, najprikladnije bi bilo pronaći neko
kompromisno rješenje koje zadovoljava obje strane sukoba.

Univerzalnost moralnih pravila treba biti uvažena i u različitim kulturama ali i u

različitim spolovima. Kohlbergova teorija je usmjerena prema rasuđivanju o pravdi jer
se smatra kao odličan pokazatelj moralnog razvoja. U nekim od svojih radova Kolberg je
izjasnio kako je moralno rasuđivanje kod žena slabije razvijeno naspram muškaraca
(Kohlberg, 1969., Kohlberg i Kramer, 1969.). Tako je jedan od Kohlbergovih učenika
napravio istraživanje u kojem objašnjava kako Kohlbergov model ne uvažava dovoljno
moralno rasuđivanje žena jer smatra kako su žene manje usmjerene na pravdu a više na
brigu i odgovornost za druge. Knjiga po imenu „Drukčijim glasom“ Carola Gilligana dovela
je do žustrih rasprava koje traju čak i danas.

U svojim istraživanjima Gilligan je izjasnio kako se provjeravao prigovor Kohlberga te

njegov sustav procjenjivanja žena kako postižu slabije rezultate te se dolazi do
zaključka da se uporabom Kohlbergovih moralnih dilema zaista rijetko spoznaju razlike
među spolovima. Također, istraživanja su pokazala da pri rješavanju nekih moralnih
pitanja žene puno češće imaju nježniju usmjerenost ali su uglavnom sastavni dio oba
spola.

Spominje se prijelaz iz faze u fazu, zbog toga su mnogo puta provjeravali dvije postavke
Kohlbergovog modela. Prva postavka se odnosi na dječji način razmišljanja te kako svaka
od faza moralnog razvoja prikazuje reorganizaciju istoga. U drugoj postavci je riječ o
dolasku reorganizacije kada dijete zadesi neki spoznajni sukob jer moralne dileme nisu
rješive rasuđivanjem koje je karakteristično za fazu u kojoj se ono trenutno nalazi.

Većina istraživanja koja su provedena su koristila tehniku jedne faze iznad. Dakle tu se
od ispitanika traži da riješe neku moralnu dilemu a kasnije im oni daju neke tvrdnje koje
mogu a ne moraju biti u skladu sa njihovim odlukama. Kohlberg u svojoj teoriji tvrdi kako
će najveće promjene u moralnom rasuđivanju pokazati ispitanici kojima se javio najveći
sukob i oni koji su bili izloženi malo naprednijem razmišljanju nego prethodnik točnije,
onome kome najviše odgovara faza iznad njegove.
 2. OSTALI OBLICI MORALNOG RASUĐIVANJA
2.1. PRAVDA POSTIGNUTA DIJELJENJEM I OSVETOM

Moralni koncepti koji su se ispitivali Kohlbergovim i Piagetovim metodama nisu jedino što
zanima psihologe. U nastavku se opisuju rezultati provedenih istraživanja kod dječjeg
moralnog rasuđivanja a to su pravda postignuta dijeljenjem i pravda postignuta osvetom.

Kada govorimo o pravdi koja je postignuta dijeljenjem tu je riječ uglavnom o dijeljenju

neke ograničene količine nečega onima koji to trebaju i zaslužuju. Kada proučavaju ovu
vrstu moralnog rasuđivanja, obično se upotrebljava zadatak dodjele nagrade. Djeca
dobiju zadatak da zajedno rješavaju neke zadatke a nakon toga dobivaju nagradu. Dakle
izabere se jedno dijete te od njega traže da on podjeli te nagrade ostaloj djeci. Tu se
nailazi na problem što nisu svi odradili jednaku količinu zadataka.

Dječje rasuđivanje kod dijeljenja se razlikuje u nekoliko faza. Ona mlađa od četiri
godine će dijeliti nagradu prema nekom svom interesu, najčešće će sebi izabrati najveću
količinu nagrade nebitno koliko je zadataka ispunio. Petogodišnjaci i šestogodišnjaci će
se voditi time da svima daju jednaku količinu nagrade neovisno o tome je li netko
napravio više ili manje zadataka. Na kraju dolazimo do sedmogodišnjaka kod kojih se
polako stvara osjećaj za pravdu te tako odlučuju kome će dati koju količinu nagrade
ovisno o tome koliko su zadataka ispunili. Naravno, način podjele ne ovisi samo o
djetetovu kognitivnom razvoju nego i raznim situacijskim varijablama. Na primjer, tako
dijete daje veću količinu nagrade onoj djeci kojima to više treba ili koga smatra
ljubaznim. Također, ako dijete razmišlja o ponovnom susretu sa djetetom koje je radilo
puno manje, on će ga nagraditi po pravilu jednakosti a ne po pravednosti.

Nadalje imamo pravdu koja je postignuta osvetom. Kroz proučavanje dječjeg

razumijevanja pravde utvrdili su i činitelje prema kojima djeca pridaju krivnju ili
odgovornost drugim osobama. Čak se i mala djeca odnose slično kao i odrasli.

Djeca misle da je pristup odraslih osoba drugačiji od njihovog pristupa ali zapravo obje
strane postupaju slično. Ako djeci damo primjere priča u kojima se nalazi lik koji ima
loše namjere i čini štetu, djeca tvrde kako bi se odrasli više fokusirala na nanesenu štetu
nego na same namjere lika. Ovo dječje predviđanje se pokazalo krivim kada su proveli
istraživanje među roditeljima kako bi oni zapravo reagirali na lika.

Utvrđuje se da je dječje moralno rasuđivanje nije samo oponašanje onoga što oni
očekuju od odraslih već da njihova reakcija na reagiranje roditelja prikazuje odraz kako
oni sami vide odrasle kao one koji kreiraju društvena pravila i one koji se brinu za njhovo
poštivanje.

Dakle, pravda postignuta osvetom može biti privlačna u nekim trenutcima ali često ima
svoja ograničenja i negativne posljedice.
 3. DRUŠTVENI UTJECAJI NA MORALNO RASUĐIVANJE

Teoretičari kognitivističko – razvojnog pristupa i zagovornici socijalnog učenja se slažu

da društveni čimbenici imaju uloge u moralnom razvoju iako se ne slažu o vrsti i važnosti
te uloge. U nastavku ćemo opisati neke bitne oblike društvenog utjecaja na razvoj
moralnog rasuđivanja.

Prvo je druženje sa vršnjacima. Kohlberg i Piaget smatraju da druženje sa vršnjacima

ima veliku ulogu u nastajanju dobrih oblika moralnog razmišljanja. Korelacijska
istraživanja ukazuju na postojanje pozitivnih odnosa između djece i vršnjaka te njihovog
druženja. Tako dolazi do zrelosti i ozbiljnosti njihovog moralnog rasuđivanja. Nažalost,
zbog korelacijske prirode je nemoguće dokazati da je druženje sa vršnjacima zapravo
poticaj u napretku moralnog rasuđivanja.

Provedeno je malo proučavanja u vezi tog pitanja. Jedno od njih je slijedeće: mladići i
djevojke su dobili na rješavanje Kohlbergove dileme a kasnije su ih razvrstali u
istospolne parove. Kako bi se zaista došlo do sukoba, sastavljali su parove na temelju
velike različitosti u rješavanju njegovih moralnih dilema. Kod nekih parova oba člana su
bila u jednakoj fazi moralnog rasuđivanja, neki su se razlikovali za manje od jedne faze
dok su neki bili različiti za čak jednu cijelu fazu. Kasnije su parovima dali nove dileme
koje su morali riješiti u roku od dva mjeseca te će na kraju ponovno biti na ispitivanju
Kohlbergovih dilema. Skupine u kojima su članovi bili u različitim fazama su u pravilima
više napredovali oni sa nižom nego višom razvojnom fazom, dok je najveći napredak
uočen kod onih koji su se vrlo slabo razlikovali.

Dakle, ukazuje se da ne samo da je moguć utjecaj vršnjaka na razvoj moralnog

rasuđivanja već se i potvrđuje činjenica da dokazi i tvrdnje koji su iznad trenutne faze
najviše utječu na prelazak u sljedeću fazu (Berkowitz, Gibbs i Broughton, 1980.).

Nadalje imamo modeliranje. Djeca mnogo toga uče opažanjem te je istraživače to

potaknulo na razmišljanje vrijedi li taj proces takvog učenja također i za moralno
rasuđivanje. Roditelji primjenjuju više razine rasuđivanja u odnosu na rast djece.

Po teorijama socijalnog učenja možemo očekivati da se zbog modeliranja i oponašanja

nema razloga očekivati da će razvoj teći po već određenim smjernicama. Čak i ako dijete
uvjerimo da je u nekim dilemama bolje pristupiti na manje razvijen način, velike su šanse
da će se dijete vratiti na prijašnju razinu moralnog rasuđivanja.

Pomoću modeliranja i izravnog i posrednog potkrepljenja predstavnici teorije socijalnog

učenja su pokazali da se djeca vraćaju na svoje prethodne razine moralnog rasuđivanja.
Uz sve javljaju se i prigovori. Moguće je da ne znamo je li utjecaj nekog modela na
djetetovo moralno rasuđivanje dugotrajno ili kratkotrajno, bismo li mogli jednako
utjecati na djecu u njihovim prirodnim sredinama jer ih tamo neće pohvaliti ako se
ponašaju ili razmišljaju nezrelo. Odnosno, istraživačke tehnike utječu na razinu dječjeg
moralnog rasuđivanja ali možda ne postoji njihova uloga u svakidašnjem životu.
 4. RODITELJSKI DISCIPLINSKI POSTUPCI

Djeca se uče moralnim pitanjima a pomoću kazni za pogrešne postupke. Kada se radi o
kažnjavanju, većina roditelja to radi jer smatra da će djeca tako izbjegavati loše
postupke i da će s vremenom naučiti preuzeti odgovornost za slijeđenje određenih
pravila.

Djelotvornost kazne u poticanju internaliziranja roditeljskih moralnih vrijednosti ovisi o

mnoštvu činitelja (Grusec i Goodnow, 1994.). Jedan od njih je roditeljsko kažnjavanje i
način kažnjavanja. Kazne možemo podijeliti u tri skupine. Prva je prikazivanje moći koji
podrazumijeva naredbe, prijetnje i tjelesnu silu. Druga skupina je uskraćivanje ljubavi,
ono se odnosi na verbalna neodobravanja, ismijavanja ili samo uskraćivanje nježnosti.
Posljednja skupina se naziva indukcija. Indukcija uključuje razgovor u kojem djetetu
trebamo objasniti zašto su mu neki postupci zabranjeni. Kroz taj razgovor mu trebamo
ukazati na štetu ili neugodu koja je mogla nastati tim postupkom, što će djetetu
naposljetku izazvati osjećaj krivice. Rezultati mnogih istraživanja su pokazala da djeca
koja imaju najvišu razinu moralnog rasuđivanja su najviše kažnjavana indukcijom.
Uskraćivanje ljubavi djetetu će dovesti do malo niže razine ali prikazivanje moći dovodi
do najniže razine moralnog rasuđivanja djeteta.

Roditeljski način kažnjavanja sam po sebi zajedno s aspektima situacije određuje koliko
će dijete uspješno usvojiti neka pravila. Primjerice, djeca neće prihvatiti dano pravilo
ako prethodno ne znaju što uopće i znači to pravilo. Emotivna reakcija djeteta ovisi o
tome hoće li ono usvojiti pravilo ili neće. Recimo, ako određena kazna kod djeteta izaziva
strah dijete neće prihvatiti to pravilo ali ako mu se probudi suosjećanje sa osobom koju
je možda povrijedio njegov postupak vrlo je vjerojatno da će usvojiti to pravilo
(Hoffman, 1994.).

Internalizacija pravila jednim dijelom ovisi o dječjem temperamentu. Dvije su ponašajne

osobine koje su im urođene i koje ovise upravo o temperamentu koji određuje koliko će
roditeljima biti komplicirano djeci „usaditi“ moralna pravila. Pod to se podrazumijeva
jačina djetetove emocionalne reakcije na njegov pogrešni postupak i njegova sposobnost
da se odupre zabranjenom ponašanju u određenim izazovnim situacijama.
 5. MORALNO RASUĐIVANJE I MORALNO PONAŠANJE

Glavno pitanje koje se postavlja kod moralnog razvoja je je li moralno rasuđivanje

povezano sa moralnim ponašanjem, odnosno je li dijete pristojnije ako bolje i više
razumije moralna pitanja nego dijete koje je na nižoj razini rasuđivanja.

Zastupnici kognitivističko – razvojnog stajališta tvrde kako su moralno rasuđivanje i

ponašanje uvijek usklađeni. Kohlberg je tvrdio da se rasuđivanje i djelovanje poklapaju
što dokazuju sami rezultati njegovih istraživanja.

Sljedbenici teorije učenja smatraju da su moralno rasuđivanje i ponašanje usklađeni ali

ne u potpunosti, ističu da su dječje riječi i radnje pomalo odvojeni procesi. Rezultati
istraživanja ne potvrđuju Kohlbergovu postavku jer je ustanovljena mala povezanost
između razine dječjeg rasuđivanja i ponašanja jer kod većine toga nema.

Moralno rasuđivanje se odnosi na proces donošenja moralnih odluka. To podrazumijeva

razmatranje moralnih vrijednosti, principa i normi kako bi se odredilo što je ispravno ili
pogrešno u nekoj situaciji. Moralno rasuđivanje se može temeljiti na raznim faktorima
kao osobna vrijednost, kulturalni utjecaji, religiozna uvjerenja, socijalne norme…

S druge strane, moralno ponašanje se odnosi na stvarne akcije i postupke koje osoba
poduzima u skladu s moralnim prosudbama ili principima. Moralno ponašanje uključuje
primjenu moralnih vrijednosti i normi u konkretnim situacijama kako bi se postupalo na
način koji se smatra moralno prihvatljivim ili ispravnim.

Međutim postoji razlika između moralnog rasuđivanja i moralnog ponašanja. Osoba može
imati visoko razvijeno moralno rasuđivanje, ali se ipak može odlučiti za nepošteno ili
nemoralno ponašanje iz raznim razloga, kao što su emocionalne reakcije, vanjski pritisci,
osobni interesi ili nedostatak sposobnosti za primjenu moralnih prosudbi u stvarnim
situacijama. S druge strane, osoba može imati ograničeno razumijevanje moralnih
pitanja, ali može ipak donositi moralno prihvatljive odluke i djelovati u skladu s njima.

Unatoč tome postoji snažna veza između moralnog rasuđivanja i moralnog ponašanja.
Osobe koje imaju visoko razvijeno moralno rasuđivanje obično su sklonije donošenju
moralno ispravnih odluka i ponašanju u skladu s njima. Međutim, različiti faktori mogu
utjecati na to kako se moralno rasuđivanje prenosi u stvarno ponašanje, što može
rezultirati različitim obrascima moralnog ponašanja kod različitih pojedinaca. Stoga je
važno razumjeti i promicati moralno rasuđivanje i ponašanje kako bi se izgradio
pravedniji, moralno odgovoran i suosjećajan društveni sustav.