MENADŽMENT U ZDRAVSTVU

I. Uvod u menadžment
1.Objasnite pojam menadžmenta i ključna obilježja suvremenog
menadžmenta.
Menadžment je pojam koji se uveliko koristi u poslovnoj praksi, a označava
znanost, praksu I profesiju, kojom se bave profesionalni upravitelji svih vrsta
organizacija. Ključna obilježja suvremenoga menadžmenta su:
-usmjeravanje na postizanje ciljeva organizacije
-suprostavljanje trendovima u promjenjivoj okolini organizacije
-usmjeravanje I koordinaciju rada drugih ljudi
-postizanje efikasnosti I efektivnosti.
2.Objasnite menadžerski proces i funkcije menadžmenta.
Jedan od utemeljitelja suvremene teorije menadžmenta je utvrdio da se svi
menadžeri bave: planiranjem, organiziranjem, upravljanje ljudskim resursima,
vođenjem I kontrolom. Navedene aktivnosti čine menadžerski process koji
započinje planiranjem u okviru kojeg se na temelju očekivanja vlasnika
definiraju ciljevi. S obzirom na generičku orijentaciju, navedene aktivnosti
mogu se smatrati temeljnim menadžerskim poslovima,koji predstavljaju
fukcionalni temelj svakog menadžerskog posla, pa se uobičajno nazivaju
menadžerskim funkcijama.
3.Objasnite menadžerske uloge.
Uloga menadžera može se grupirati u tri vrste,a to su:
-interpersonalna uloga (odnosi se na međuljudske odnose)
-informacijska uloga (prikupljanje informacija, eksterno komuniciranje)
-uloga odlučivanja (pregovaranje, rješavanje problema, provedba I poticanje
poduzetničkog ponašanja)
4.Objasnite razine menadžmenta.
-Najviša razina menadžmenta- koja se bavi strategijskim upravljanjem
organizacijom kao cjelinom. Strategijski menadžment podrazumijeva analizu
poslovne okoline, nadzor nad aktivnostima konkurencije te postavljanje ciljeva,
u skladu s očekivanjima vlasnika I drugih relevantnih društvenih skupina.
-Srednja razina menadžmenta- zadužena je za razradu općih planova I
smjernica, koje je donio top menadžment te za njihovu uspješnu primjenu na
taktičkoj razini tj.u okviru organizacijske jedinice kojom upravlja.
-Najniža razina menadžmenta- sastoji se od menadžera,koji su zaduženi za
operativne aktivnosti upravljanja, pojedincima I timovima, njihovim tekućim
aktivnostima, kao I rješavanjem svih problema s kojima se zaposlenici susreću,
bez obzira radi li se o međuljudskim odnosima, problemima s opremom,
kupcima, dobavljačima,…
5.Menadžerske vještine.
Na najvišoj razini menadžmenta prevladavaju konceptualne, intelektualne
zadaće, koje podrazumijevaju I obavljanje menadžerskih funckija, a odnose se
na planiranje I organiziranje, odnosno kontroliranje poslovanja.
Na srednjoj razini menadžmenta prevladava upravljanje međuljudskim
odnosima I konfliktima, motiviranjem, vođenje, komuniciranje,…
Na najnižoj razini menadžmenta podrazumijeva se I rješavanje operativnih
problema, povezanih s konkretnom djelatnošću organizacije, pri čemu se
javljaju problemi upravljanja konkretnom tehnologijom, odnosno izravnih
odnosa s kupcima I rješavanje njihovim problema.
6.Navedite teorijske pristupe menadžmentu i kratko navedite na čemu se
zasnivaju.
Teorijski prustupi menadžmenta su:
-sustavski pristup (postavlja se pitanje: Kako se dijelovi slažu u cjelini?, inputi,
transformacije I output)
-bihevioristički pristup (pristup zasnovan na ponašanju, neformalne skupine,
suradnja među zaposlenicima, društvene potrebe)
-tradicionalni pristup (Što rade menadžeri? Planiraju, organiziraju, vode,
kontroliraju)
-kontigencijski pristup (menadžeri primjenjuju I ostale metode I tehnike kako bi
riješili probleme koji uključuju: vanjsku okolinu, tehnologiju, pojedince)
II. Poslovna okolina
1.Što je okolina i koja je njena važnost za organizaciju?
Okolina je višeznačni izraz koji označava sveukupnost pojava I čimbenike koji
okružuju neki sustav ili organizam, a koji izravno ili neizravno utječu na
njegovo djelovanje, njegovo ponašanje I njegov razvitak. Okolina je
organizacije postala jako kompleksna I heterogena, promjenjiva I neizvjesna, a
posebno tome su doprinijeli globalizacija, razvoj komunikacijskih I
informacijskih tehnologija, digitalizacija društva, društvene mreže, prelazak na
tržišno gospodarstvo ,…
2.Koji su elementi vanjske okoline i objasni političko-pravnu okolinu
(ekonomsku, društvenu, tehnološku ili prirodnu okolinu)
Elementi vanjske okoline su: političko-pravna, ekonomska, društvena, prirodna,
tehnološka. Politička okolina je jako isprepletena s društvenom okolinom,a
praktički je neodvojiva od pravne okoline te je tijesno povezana s ekonomskom
okolinom. Politika predstavlja umijeće upravljanja državom ili drugom
političkom zajednicom. Ekonomska okolina predstavlja temeljni okvir za
poslovanje, a odnosi se na cjelokupni ekonomski sustav u kome poduzeće
odnosno organizacija posluje.Opće stanje gospodarstva jako je složeno I
promjenjivo, te različito, kako u različitim državama tako I kroz vrijeme.
3.Koji su elementi poslovne okoline i objasni kupce (dobavljače ili
konkurente).
Elementi poslovne okoline su: kupci,konkurenti,dobavljači,vladine
agencije,udruge-neprofitne organizacije,gospodarska udruženja,sindikati I
vlasnici. Kupci predstavljaju najvažniji dio poslovne okoline iz razloga što
organizacije odnosno poduzeća I postoje radi zadovoljenja potreba
kupca.Koncepcija marketinga počiva na četiri glavna oslonca: fokusiranje
tržišta, orijentacija na kupca, koordinirani marketing I profitabilnost. U
današnjem, suvremenom poslovnom svijetu, konkurentska okolina se bitno
promijenila u odnosu na ranije razdoblje, a tome su pored globalizacije I
liberalizacije tržišta, najviše doprinijeli, razvoj informacijskih I
komunikacijskih tehnologija. Konkurenti s kojima se organizacija suočava su:
-izravni konkurenti- poduzeća koja nude slične proizvode
-neizravni-poduzeća koji nude zamjenske proizvode
-budući konkurenti-poduzeća koja nisu izravni ili neizravni konkurenti
4.Koji su elementi unutarnje okoline i objasni organizacijsku strukturu
(resurse ili organizacijsku kulturu).
Elementi unutarnje okoline su: organizacijski resursi, organizacijska struktura,
menadžment, organizacijska kultura. Organizacijska struktura predstavlja temelj
svake organizacije ili predstavljaju temelj organizacije svakog poduzeća
odnosno organizacije, pa se veoma često I naziva anatomijom organizacije.
Bruse organizacijsku strukturu vidi kao prvi I fundamentalni element
organizacije poduzeća koji se odnosi na: tijela između kojih je izvršena podjela
rada, funkcije I zadatke koje takva tijela trebaju izvršavati, odnose koji se
uspostavljaju između tih tijela. Organizacijska kultura predstavlja ukupnost
stavova, vrijednosti, norma, vjerovanja I pogleda koje dijeli većina zaposlenih u
organizaciji. Ona usmjerava ponašanje zaposlenih u organizaciji, doprinose
stvaranju organizacijske klime u organizaciji I ostavrenju vizije, misije I ciljeva
organizacije.
5.Objasni PESTEL model analize vanjske okoline.
Prvi korak u PESTEL analizi predstavlja identificiranje ili definiranje ključnih
čimbenika utjecaja,od kojih neki predstavljaju opće čimbenike koji su bitni za
većinu organizacija. Nakon što su identificirani čimbenici pristupa se njihovoj
ocjeni I to na dva načina:
-s aspekta utjecaja strategijskih čimbenika
-s aspekta važnosti strategijskih čimbenika
Vanjska okolina: Politička organizacija (oblik vlade, stabilnost vlade), pravna
(politika poreza,zakon o trgovini,pravni sustav), ekonomska (inflacija,
nezaposlenost), društvena (stopa rođenja, religija, ljudska prava), tehnološka
(telekomunikacije, dostupnost interneta), prirodna (odlaganje otpada, klima,
šume)
6.Objasni analizu dionika – tko su dionici i koja su njihova očekivanja.
Sve organizacije odnosno poduzeća imaju veoma širok spektar dionika
tj.skupina za zainteresiranih na poduzeće, I unutarnji I vanjskih, čiji su interesi
veoma različiti I često u konfliktu I zadovoljenje jednoga znači nezadovoljenje
drugoga. Unutarnji dionici utječu posredstvom interne kulture, a koja utječe na
menadžment. Vanjski dionici uključujući dobavljače, financijere, organe vlasti I
dioničare očekuju od poduzeća da ostvari njihove interese, pa stoga na razne
načine nastoje utjecati na formuliranje strategije I poslovanje poduzeća.
Mapiranje dionika, prema Buble procjenjuje:
-očekivanja svake grupe dionika
-moć,sposobnost da ta očekivanja ostvare
-moguć efekt tih očekivanja na buduće strategije
7.Objasni SWOT analizu
Prilikom izrade strategije kao rezultata strategijskog planiranja nezaobilazan dio
je i SWOT analiza kao sastavni dio svake strategije, a koja integrira analizu
vanjske I unutarnje okoline I predstavlja temeljno polazište za formuliranje
strategije. SWOT analiza predstavlja akronim engleskih riječi za snage
(strengths), slabosti (weaknesses), prilike (opportunities) I prijetnje (threats).
Snage su oni čimbenici koji organizaciju čine konkurentnijom na tržištu u
odnosu na druge organizacije. Slabosti su nedostatci u jednom ili više područja
organizacije, njezinim resursima I kompetencijama. Prilike su povoljne situacije
I okolnosti koje se događaju I pojavljuju u vanjskoj okolini organizacije.
Prijetnje su nepovoljne situacije I okolnosti u okolini koje mogu ugroziti ili
usporiti ostvarenje ciljeva organizacije ili umanjiti njenu sposobnost I poziciju
na tržištu.

III. Planiranje: Vizija, misija i ciljevi

1.Što je planiranje, koja mu je svrha i zašto je važno?
Planiranje je process postavljanja ciljeva I osmišljavanja aktivnosti za
ostvarenje tih ciljeva. Svrhe planiranja su: bolje usmjeravanje poduzeća, veća
fleksibilnost, bolja koordinacija, minimiziranje rizika, usmjerenost na
budućnost I bolja kontrola. Planiranje treba organizaciji da zna razlog
postojanja, njegovo djelovanje, dobre I loše strane, da poznaje prilike I
prijetnje, da ima set pravila ponašanja,…
2.Koje su vrste planiranja i objasni ukratko svako od njih?
Vrste planiranja su:
-Strategijsko planiranje omogućava dugoročne smjernice za poslovanje koje će
pomoći u ostvarenju definirane vizije I misije poduzeća. Njime se osigurava
zadržavanje konkurentnosti sustava u njegovom okruženju.
-Taktičkim planiranjem se postavljaju I definiraju taktički ciljevi poduzeća,
odnosno ciljevi pojedinih njegovih dijrlova. Taktičko planiranje se nadovezuje
na strategijsko planiranje te doprinosi provedbe strategije.
-Operativno planiranje obuhvaća process pripreme, praćenja I ocjene godišnjih
planova za svaku veću organizacijsku jedinicu, ali I poduzeće u cjelini, koji su
usmjereni na ostvarenje strategijskih planova poduzeća.
3.Što je vizija i koji su koraci razvoja vizije (objasni prvi)?
Vizija je prikaz idealne željene pozicije u budućem razdoblju u smislu njegove
veličine I doprinosa. Razvoj vizije poduzeća: kreiranje sadržaja vizije,
artikulacija vizije, komunikacija vizije, provedbe vizije. Sadržaj vizije
uobličavaju menadžeri zajedno sa zaposlenicima poduzeća. Najčešće se
primjenjuju metode: samo ispitivanja zaposlenika pojedinačno I metoda
sastavljanja MARS skupine.
4.Što je vizija i koji su ključni elementi (atributi) uspješne vizije?
Vizija je prikaz idealne željene pozicije u budućem razdoblju u smislu njegove
veličine I doprinosa. Ključni elementi uspješne vizije su: kratkoća, jasnoća I
točnost, dalekovidnost, postojanost, izazov, apstraktnost I inspirativnost.
5.Što je misija i što sadrži izjava o misiji?
Misija organizacije ukazuje na njegovu osnovnu funkciju ili zadatak, jer svaka
vrsta organizirana djelovanja mora ispunjavati određenu funkciju ili zadatak u
društvu. Izjava o misiji temelji se na osnovnim vrijenostima poduzeća,-izjava
razjašnjava razlog postojanja poduzeća, I specificira ulogu koju će imati u
okruženju: djelatnost, kupci, vrijednosti, vjerovanja,…
6.Što su ciljevi i kako razlikujemo ciljeve u odnosu na hijerarhiju?
Ciljevi se pojmovno mogu odrediti kao željeno stanje, pozicija ili ostvareni
rezultat pojedinca, skupine ili poduzeća. Ciljevi su početak I završetak
poslovanja poduzeća, odnosno djelovanja organizacije. U odnosu na
hijerarhijsku razinu, razlikujemo:
-strategijske ciljeve-ukazuju na stremljenja cjeline poduzeća, dugoročni su I
postavlja ih menadžment najviše razine
-taktičke ciljeve-oni su daljnja razrada strategijskih ciljeva I postavljaju ih
menadžeri srednje razine
-operativni ciljevi koji su produžetak taktičkih ciljeva, kratkoročni su I
postavljaju ih menadžeri najniže razine.
7.Što su ciljevi i objasni pristupe postavljanju ciljeva?
Ciljevi se pojmovno mogu odrediti kao željeno stanje, pozicija ili ostvareni
rezultat pojedinca, skupine ili poduzeća. Postavljanje ciljeva:
1.top-down pristup-pristup u kojem top menadžer utvrđuje osnovne ciljeve koje
želi ostvariti
2.down-top pristup-gdje process planiranja počinje od nižih razina
menadžmenta,pa se zatim kroz proces pregovaranja usklađuje s višim razinama.
8.Što su ciljevi i objasni kriterije za postavljanje ciljeva?
Ciljevi se pojmovno mogu odrediti kao željeno stanje, pozicija ili ostvareni
rezultat pojedinca, skupine ili poduzeća. Postavljanje ciljeva:
1.jasnoća-ciljevi moraju biti precizno definirani I jasni svima
2.izazovnost-ciljevi trebaju biti izazovni ali ne I nedostižni
3.posvećenost-ciljevi moraju biti konzistentni s drugim ciljevima
4.provjerljivost-ciljevi moraju biti provjerljivi I pokazuju koliki je napredak
5.kompleksnost-ciljevi ne trebaju biti suviše kompleksni jer složeni ciljevi
mogu negativno korelirati s motivacijom I produktivnošću.
IV. Strategijski menadžment i planiranje
1.Što je strategijski menadžment i objasnite strateško promišljanje?
Strategijski menadžment kao zasebna aktivnost menadžmenta je I najmlađa
akademska disciplina koja se tek u posljednjih 30-ak godina počinje proučavati
kao zaseban predmet. Strategijski menadžment je proces oblikovanja poslovne
strategije, te je poslovna strategija output procesa strategijskog menadžmenta.
Strategijsko promišljanje proces je koji apriori zahtjeva angažman desne
polovine mozga, odnosno process koji predpostavlja da organizacijski vrh na
čelu s top menadžerom kao nositeljem procesa strategijskog menadžmenta ima
sposobnost konceptualno-vizionarskog promišljanja .
2.Navedite redoslijed koraka u strategijskom menadžmentu i objasnite
prva dva koraka.
1.vizija I misija kao ishodište I odredište biznisa
2.strategijska analiza-prepoznavanje vanjskih prilika I prijetnja, te vlastitih
snaga I slabosti
3.oblikovanje poslovne strategije
4.strategijska kontrola-organizacijsko učenje
Prvi korak: Određenjem toga što je organizacijski biznis, okvirnim određenjem
s kojom se kategorijom kupaca želi komunicirati, koji se izazovi žele dosegnuti,
na kojem se prostoru želi biti prisutan I sl., stvaraju se preduvjeti za oblikovanje
poslovne strategije. Imajmo na umu da je početno oblikovana vizija s
poslovnom misijom podložna nadogradnji poslovne strategije.
Drugi korak: Analizom okruženja kreativno promišljajući , utvrđivajući I
razumijevajući svaki aspekt okruženja prepoznaju se vanjske prilike I prijetnje,
te prepoznavanje samog sebe, spoznaja vlastitih snaga I slabosti. I strategijska
analiza upravo je korak strategijskog menadžmenta koji tek nakon
razumijevanja gdje smo I što smo osigurava ulazak u bit poslovne strategije.
3.Što je poslovna strategija i objasnite razine strategije?
Poslovna strategija odnosi se na način ostvarenja konkurentske prednosti unutar
konkretna biznisa. Svaki biznis unutar korporativne strategije morao bi imati
poslovnu strategiju.
Postoje 4 razine strategije:
1.poslovna
2.korporativna (odnosi se na broj biznisa u kojima je određena organizacija
nazočna.
3.fukncionalna (strategija ključnih organizacijskih poslovnih funkcija kao što su
marketing, resursi, operacije, …)
4.mrežna (odnosi se na ustroj mreža, strategijskih veza između veliki biznisa ,
koje imaju za cilj da sa udruženim snagama I resursima izgrade nove
kompetencije)
4.Poslovna strategija kao strateški trokut.
Da bi se razumijela bit poslovne strategije,potrebno je jasno identificirati
ključne aspekte poslovne strategije. Ključni sudionici sažimaju se u strategijski
trokut koji čine: sam biznis, ciljana kategorija kupca, konkurenti. Svrha ovoga
je oblikovati poslovno djelovanje u cilju da se ostvare poslovne perfomanse u
odnosu na konkurenciju.
5.Konkurentska prednost – srce poslovne strategije.
Bit poslovne strategije I jeste ustrojiti konkurentsku prednost. Konkurentska
prednost dosegnuta je samo onda kada organizacija raspolaže nekom
posebnošću koju traže kupci ili kada ima troškovno povoljniji položaj. U
konačnici postoje samo dvije konkurentske prednosti : biti drugačiji od svojih
konkurenata I biti jeftiniji od svog suparnika.
6.Objasnite koncept lanca vrijednosti.
Vrijednosni lanac predstavlja skup svih međusobno povezanih poslovnih
aktivnosti koje obavlja organizacija u procesu stvaranja vrijednosti. Primarne
aktivnosti sastoje se od: logistika inputa, operacije, izlazna logistika, prodaja I
marketing, postprodajni servis. Aktivnosti podrške čine: nabava, tehnološki
razvoj, kadrovi I infrastruktura. Koncept vrijednosnoga lanca omogućava da se
razumije kako bilo koja organizacija stvara vrijednost.
7.Što je Balanced-scorecard i koja su četiri ključna područja djelovanja
koje promatra.
BSC predstavlja osnovni alat za provedbu načela strategijskih orijentirane
organizacije usmjeravajući svaku pojedninačno aktivnost, svaki poslovni proces
u smjeru realizacije poslovne strategije. BSC ima 4 ključna područja djelovanja:
1.perspektiva učenja I razvoja (kontinuirano učenje, rast I razvoj)
2.perspektiva internih procesa (način stvaranja vrijednosti koju isporučuje sama
organizacija)
3.perspektiva kupaca (da su kupci zadovoljni s isporučenom vrijednošću)
4.perspektiva financija (zadovoljavajući dobiti, profiti I drugi financijski
parametri)

V. Poslovno odlučivanje
1.Objasnite pojam odlučivanja/poslovnog odlučivanja i vrste odluka s
obzirom na značenje (vrste odluka s obzirom na nositelje ili vrste odluka s
obzirom na razinu odlučivanja).
Odlučivanje se može definirati kao proces izbora između dvije ili više mogućih
alternativa orijentiranih k ostvarenju cilja. Poslovnim odlučivanjem smatra se
svako odlučivanje izvan sfere privatnosti tj.odlučivanje u poslovnoj sferi.
Vrste odluka s obzirom na značenje:
1.strategijsko odlučivanje- odluku donose osobe na najvišoj hijerarhijskoj
razini. Osobe na najvišoj hijerarhijskog razini su skupština I upravni odbor
organizacije.
2.taktičke odluke- odluke koje se donose na srednjoj hijerarhijskoj razini I
predstavljaju odluke nižeg rada kojima se realiziraju strategijske odluke.
3.operativne odluke- donose operativni menadžeri na najnižoj hijerarshijskoj
razini a tim se odlukama realiziraju taktičke odluke.
Vrste odluka s obzirom na nositelje:
1.odluke tijela upravljanja- ovise o vrsti organizacije. U poduzećima mogu biti
skupština društva I nadzorni odbor, u neprofitnim organizacijama skupština I
upravni odbor organizacije.
2.odluke menadžmenta- predstavljaju odluke koje donose menadžeri na svim
hijerarhijskim razinama
3.odluke izvršnih zaposlenika- svi zaposleni na svom mjesto donose odluke,
bez obzira na to što menadžment nastoji što više poslova koji se moraju
obavljati I koji se ponavljaju.
2.Objasnite strukturirani i nestrukturirani problemi i programirano i
neprogramirano odlučivanje
Ukoliko se struktuirani problem o kojima menadžeri moraju donositi odluke
često ponavljaju, organizacija može kreirati rutinske procedure za donošenje
takvih odluka. Kada su problemi o kojima je potrebno donijeti odluku rutinski I
ponavljajući organizacija razvija procedure za rješavanje I to se naziva
programirano odlučivanje. Za rješavanje nestruktuiranih problema, koji nisu
redoviti I ne ponavljaju se koristi se neprogramirano odlučivanje. U ovom
procesu nema poznatih postupaka procedura I modela odlučivanja, nego je
svaka situacija nova.
3.Objasnite razlike između intuitivnog odlučivanja, odlučivanja na temelju
prosuđivanja i racionalnog odlučivanja
U poslovanju postoje takvi problemi koji iziskuju donošenje odluka, a s kojima
se donositelj odluka ranije nije susretao, tj.za rješavanje kojih nemaju prethodna
iskustva. Menadžer u takvim situacijama donosi odluke na osnovu intuicije, a
da nije svjestan ili ne može objasniti razloge, naziva se intuitivno odlučivanje.
U situacijama koje se ponavljaju dakle u programiranom odlučivanju koristi se
odlučivanje na temelju prosuđenja. To je odlučivanje na temelju prijašnjih
iskustava čije sui m radnje poznate, kao I dobre I loše strane svih ili pojedinih
alternativa.
Budući da za rješavanje problema intuitivno I odlučivanje na temelju
prosuđivanja ne daju dobre rezultate, donositelj odluke svoje odlučivanje
nastoji temeljiti na analitičkom postupku I to se naziva racionalno odlučivanje.
4.Nabrojte ograničenja u odlučivanju i objasnite raspoložive resurse
(raspoložive informacije ili raspoloživo vrijeme)
Donositelji odluka prilikom donošenja odluka, bez obzira o kojim vrstama
odluka ili o kojem načinu odlučivanja se radi, suočeni su s različitim
ograničenjima. Menadžer mora znati sva moguća ograničenja, kako bi mogao
donijeti valjanu odluku, tj.kako bi mogao definirati područje djelovanja I akcije
koje će poduzeti.
Svi se resursi mogu svrstati u četiri temeljne skupine a to su: ljudski, fizički,
informacijski I financijski.Pod fizičkim resursima najčešće se podrazumijevaju
ukupno raspoloživa materijalna sredstva organizacije kao što su
zemljište,zgrade, strojevi,… Pod ljudskim resursima podrazumijeva se ne samo
brojčana, kvalifikacijska, profesionalna I ostala struktura zaposlenih, več njihov
stvaralački, kreativni djelotvorni rad. Kod financijskih resursa podrazumijevaju
se finansijska sredstva za organizaciju za normalno poslovanje.
Vrijeme je treći ograničavajući čimbenik odlučivanja, koji ako se ne iskoristi na
najbolji načoin, može se dogoditi da odlučivanje I ne bude potrebno. Jedna je
od poteškoća donošenja odluka postojanje raskoraka, tj.postojanja vremenskog
nesklada između trenutka nastajanja problema I trenutka uočavanja problema
koji treba riješiti odlučivanjem. Sljedeći je problem vezan za raspolaganje
vremenom što se najveći broj odluka mora donijeti do određenog vremena, do
neke vremenske točke.
5.Navedite faze procesa donošenja odluka i objasnite kratko svaku od njih
Faze procesa donošenja odluka:
1.identifikacija problema- važno je procjeniti sam problem te odrediti I shvatiti
uzroke problema. U procesu odlučivanja problem se mora identificrati
sveobuhvatno I cjelovito, ispravno, precizno I točno
2.definiranje zadatka- utvrđujemo cilj ili ciljeve koje želimo postići. Ukoliko je
jasno identificiran problem, tada je lakše definirati zadatak, a ukoliko je jasno
definiran ,utrošit ce se manje vremena.
3.snimanje I analiza postojećeg stanja- u ovoj fazi se detaljno snima I analizira
postojeće stanje. Donositelji odluka moraju voditi računa o utvrđivanju
ograničenja koja predstavljaju okvir za utvrđivanje mogućih inačica rješenja.
4.traženje inačica rješenja problema- to je kreativna faza odlučivanja, budući da
se istražuju različite mogućnosti ostvarenja postavljenih ciljeva.
5.vrjednovanje inačica rješenja problema- pri uspoređivanju alternativnih
inačica postizanja nekog cilja, donositelji odluka su skloni isključivo promatrati
kvantitativne čimbenike
6.donošenje odluka- iskusni menadžeri obično vjeruju da uspješno obavljeni
poslovi I učinjene pogreške daju nepogrešive smjernice za buduće postupanje.
Taj je stav obično izrazitiji što menadžer ima više iskustva.
7.provedbe odluke- odlučivanje ne bi bilo kompletno kada bi process završavao
donošenjem odluke, kada se ne bi vodila briga o provedbi odluke, a posebno se
to odnosi na menadžere I poslovno odlučivanje
8.kontrola provedbe odluke- provedba odluke izaziva različite reakcije kod onih
na koje se odluka odnosi, budući da svaka odluka ne pogađa podjednako sve
članove organizacije.
6.Objasnite karakteristike individualnog i skupnog donošenja odluka
Svaki od načina odlučivanja, I pojedinačan I skupan, ima svoje prednosti I
nedostatke. U pravilo ono što je prednost za jednog, to je nedostatak za drugog.
Kao prednosti individualnog odlučivanja su brzina, preferiranje jedne osobe
koja može biti ekspert s najviše znanja, dok kao slabosti ističe da pojedinac
objektivno može generirati manje inačice rješenja problema. Kao nedostatci
skupnog donošenja odluka mogu se istaknuti sporost u donošenju odluka, viši
troškovi, mogućnost niže kvalitete, određeni sukobi I nesuglasice,…
VI. ORGANIZIRANJE (DIZAJNIRANJE ORGANIZACIJE)
1.Objasni pojam organizacije i organiziranja te objasni raspodjelu
službovnih ovlasti i odgovornosti.
Organizacija podrazumijeva da se radi o dijelovima društva, ustrojenim od
strane pojedinca I skupina, kako bi se koordinirali individualni napori te postigli
zajednički ciljevi. Pitanje raspodjele službenih ovlasti I odgovornosti u fokusu
je interesa organiziranja, kao menadžerske funkcije, a iz čega proizilazi
dilemma centralizacije organizacije. Centralizacija je stupanj do kojeg se
odlučivanje odvija na višim razinama organizacije. Ako top menadžer donosi
većinu ključnih odluka, uz vrlo malo doprinosa s nižih organizacijskih razina, to
se naziva centralizacija. S druge strane, što zaposlenici na nižim razinama daju
veći doprinos ili donose neke važne odluke to se naziva decentralizacija.
2.Što osigurava organiziranje i koji su ključni aspekti organizacijskog
funkcioniranja
Organiziranje, nadalje treba osigurati koordinaciju pojedinačnih napora,
izgradnjom organizacijskih jedinica I cjelokupne organizacijske strukture. Ona
se pak, može shvatiti kao intelektualni opis dvaju ključnih aspekata:
1.način na koji je izvršena podjela rada između pojedinca I skupina, iz čega
proizilaze finkcije I zadatci pojedinih odjela
2.odnosa koji se uspostavljaju između odjela, s ciljem koordinacije I upravljanja
radom organizacije kao cjeline
3.Objasni koje su faze procesa organiziranja
Može se kazati da organizacijska struktura određuje podjelu rada I hijerarhijske
odnose između svojih sastavnih dijelova. Do nje dolazi procesom organiziranja,
koji se sastoji od 3 faze:
1.raščlanjivanje, odnosno podjele ukupnoga organizacijskoga zadatka
2.grupiranje zadataka
3.izgranja upravljačkih I koordinacijskih mehanizama
4.Funkcijska organizacijska struktura
Funkcijska organizacijska struktura najrasprostranjeniji je I najčešće
upotrebljavani oblik organizacijske strukture, te predstavlja jedan od prvih I
najstarijih sustava strukturiranja organizacije. Kod fukncijske organizacijske
strukture formiranje organizacijskih jedinica, odnosno podjela zadataka, ljudi I
tehnologije, obavlja se u odgovarajuće poslovne funkcije, odnosno svaka
organizacijska jedinica obavlja specijalizirane poslove. Razvijrnost ove
strukture povezana je s rastom I razvojem poslovanja poduzeća, što
podrazumijeva povećanje broja proizvoda.
5.Divizijska organizacijska struktura
Divizijska organizacijska struktura javlja se kao posljedica rasta I razvoja
poduzeća. Može se izgraditi prema proizvodima, teritoriju I korisnicima.
Njezino temeljno obilježje je povećanje službenih ovlasti I odgovornosti nožih
razina menadžmenta. Temeljni oblici strukture su:
1.predmetni-zasnovan na izgradnji divizija
2.teritorijalni- kod kojeg su divizije ustrojene na temelju načela objekta
Prednosti su fleksibilnost I brzina, dok nedostatci su pretjerano unutar-
korporacijsko natjecanje među divizijama.
6.Matrična organizacijska struktura
Predstavlja jedan od najpopularnijih organizacijskih oblika suvremenoga
organizacijskog dizajna. Ona predstavlja kombinaciju dviju organizacijskih
struktura na istom mjestu I u istom vremenu. Druga dimenzija matrične
strukture odnosi se na aspekt poslovanja kojeg poduzeće smatra kritičnim za
svoj poslovni uspjeh, a to su u praksi najčešće projekti, teritoriji ili tržišta.
Prednost im je što proizilazi iz formiranja horizontalnih komunikacijskih veza,
a nedostatak pojava dvostruke ili višestruke odgovornosti I utjecaja.
7.Projektna organizacijska struktura
Može se difinirati kao dodatna forma organizacije, koju tvore privremeni
timovi, formirani za obavljanje zadataka. Ona je redovito interpolirana u
postojeću organizacijsku sturkturu te je gotovo nemoguće naći u praksu
organizaciju, koja bi bila primarno organizirana kao projektna organizacijska
struktura. Prednosti su: veće ovlasti I kontrola projektnog menadžera, doprinos
projektonga tima, brzo donošenja odluka, postizanje efekta, dok nedostaci su:
visoki troškovi, projekt je teže prekinuti, spora mobilizacija,…
8.Procesna organizacijska struktura
Zasnovana je na povezivanju informacijske tehnologije s analizom I dizajnom
radnih tijekova I procesa, kako unutar, tako I između pojedinih organizacijskih
jedinica. Da bi se provela ova struktura, potrebno je pronaći novi način rada,
budući da se kao temeljni gradbeni elemnt organizacije uzima cjelovit poslovni
proces. Prednosti su: usredotočenost na timski rad, fleksibilnost, suradnja,
pažnje cijele organizacije usmjerena je na stvaranje vrijednosti za kupca.
Nedostatci su: može se negativno odraziti na razvoj vještina, može ugroziti
srednje mednadžere I specijaliste, udvostručava oskudne resurse,…
9.Virtualna i mrežna organizacijska struktura
Virtualna I mrežna organizacijska struktura postaje popularna posljednjih
godina, pogotvo kod manjih I srednjih tvrtki, kod poduzeća s internetskim
poslovanjem. Poslovi koji se ističu su: istraživanje tržišta, prodaja, marketing,
razvoj društvenih medija,… Virtualna organizacija sastoji se od male jezgre
stalno zaposlenih I vanjskih stručnjaka koji su privremeno angažirani kako bi
radili na projektima. Umrežani računalni sustavi, softverska rješenja I internet
omogućuju tvorenje virualnih mreža povezanih dobavljača, proizvđača,
sastavljača I distributera, koji djeluju kao zajednička organizacija. Prednosti su:
dostupnost znanja, talent, fleksibilnost I brzo prilagođavanje stalnim I
zahtjevnim promjenama tržišta. Nedostatci su: menadžeri nemaju izravnu
kontrolu nad mnogim aktivnostima I zaposlenicima, rizik od konfliktnih
situacija, upitna lojalnost zaposlenika,…