Engleska od XII do

XV vijeka

Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Henrik II. svoju je mladost proveo sanjajući prijestolje Engleske i boreći
se da to i ostvari
 Njegova majka Matilda ratovala je sa Stjepanom skoro dva desetljeća,
osvajajući dvorac po dvorac i utvrdu po utvrdu kako bi vidjela svoga
sina na prijestolju
 Od svojih najranijih dana Henrik je slušao kako je kruna Engleske
njegova sudbina, a to je definitivno pobudilo ogromnu ambiciju u
njemu
 Sa čak trinaest godina Henrik je tako angažirao svoje plaćenike i
pokušao napraviti invaziju na Englesku, naravno neuspješno, ali ovo je
odličan pokazatelj lude i opasne hrabrosti koja je karakterizirala
Henrika II. O ratovanju, vladarskim odnosima i političkim igrama učio
je od oca Geoffreya kojeg je pratio dok je ovaj osvajao Normandiju
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Niz prikladnih događaja doveli su Henrika na prijestolje Engleske. Prvi od
njih bila je iznenadna smrt oca Geoffreya 1151. koja je Henriku kao najstarijem
sinu donijela i Anjou i Normandiju iako je Geoffrey imao u planu ostaviti
Anjou svom drugom sinu po istom imenu Geoffrey. Ipak, uspio je natjerati
Henrika da da zakletvu kako će čim osvoji Englesku, Anjou dati svom
mlađem bratu
 Drugi događaj bio je također iznenadan i pogodan za Henrika. Eleonora
Akvitanska razvela se u ožujku 1152. godine od Francuskog kralja Luja VII., a
samo osam tjedana poslije udala se za Henrika od kojeg je bila starija čak
dvadeset godina. Političke posljedice ovog iznenadnog braka bile su ogromne
 Eleonora je bila moćna grofica velike francuske pokrajine Akvitanije te je bila
u braku sa Lujem četrnaest godina, ali par se razveo jer mu nije uspjela roditi
sina, a i njihov odnos je bio sve gori. Eleonora je još uvijek bila njegov
najmoćniji vazal, no Luj nije dovoljno brzo reagirao nakon njihove rastave te je
ona učinila nešto što je ugrozilo i kralja francuske i kralja engleske
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Brak sa Eleonorom 1152. Henriku je dao veliku moć i potporu.
Bez prolivene kapi krvi dobio je Poitou, Guinneu i Gaskonju te je
tako čitava jugozapadna Francuska sada bila u njegovim rukama.
Još prije dolaska na prijestolje u Engleskoj, Henrik je postao
najveći zemljišni gospodar u Francuskoj, veći i od samog kralja
 Ovo naravno nije leglo Luju VII. te je odmah okupio u savez
Henrikove protivnike prije svih kralja Stjepana i njegovog sina
Eustahija te mlađeg brata Geoffreya koji je još uvijek želioAnjou,
sa ciljem da unište Henrika i njegove posjede podijele između
sebe. U srpnju 1152. godine savez Henrikovih rivala istodobno je
na svim stranama započeo akcije protiv Henrika, a mladi se princ
odmah pokazao kao veliki vladar
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Branio je svoje posjede na kontinentu te 1153. hrabro odlučio ostaviti Normandiju i sve
svoje posjede u Francuskoj te otploviti u Englesku kako ne bi izgubio prijestolje. Henrik
je riskirao sve što ima kako bi osvojio Englesku i nije bio spreman odreći se ni
centimetra onoga što mu pripada
 Par sretnih događaja pomogli su Henriku te se u trenutku kada su trebali osvojiti
Normandiju Luj VII. razbolio, a 1153.godine Stjepanov sin Eustahije umire. Uslijedio je
Winchesterski sporazum čijim je potpisivanjem Henrik napokon priveo iscrpljujući
građanski rat u Engleskoj kraju, a suparnika za prijestolje Engleske nije imao te se
mogao posvetiti obrani posjeda na kontinentu. Henrik II. je okrunjen 19. prosinca 1154.
godine u Westminsteru za kralja Engleske te je sada bio red da ispuni zakletvu koju je
dao ocu i da preda Anjou svom mlađem bratu.
 Ipak Anjou je spajao Eleonorine teritorije sa Normandijom te ju Henrik nije imao
namjeru prepustiti nikome pogotovo nakon bratove pobune. Geoffrey se odlučio boriti
za svoje pravo na Anjou, ali više nije imao ni potporu Luja VII. koji se pomirio sa
Henrikom. Ubrzo je Geoffrey poražen te je 1158. godine umro. Sada Henrik II. može
napokon mirno započeti svoju vladavinu kao jedan od najmoćnijih vladara u povijesti
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Odmah po krunidbi, Henrik II. je obećao velikašima da će
nastaviti uživati svoja prava, a kao uzora vlasti je vidio Henrika I.,
svog djeda. Sva obećanja i povlastice dane za vladavine Stjepana,
Henrik II. nije htio uvažiti. Kraljevstvo je trebalo ponovno
izgraditi pod apsolutnom kontrolom vladara, a ne velikaša koji su
uživali veliki utjecaj za Stjepana
 Henrik se odmah i obračunao sa njima te je zaplijenio i uništio niz
utvrda i dvoraca u vlasništvu Stjepanovih podupiratelja. Većinu
svog vremena, navode izvori, Henrik je proveo u putovanju
svojim velikim kraljevstvom i htio je obići njegov svaki kutak
 Eleanora je bila trudna već pri Henrikovoj krunidbi, a do 1167.
godine imali su sedmoro zdrave djece koja će preživjeti mladost.
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Henrik II. je bio najmoćniji vladar u Europi, ali za vrijeme
svoje vladavine odlučio je proširiti svoj teritorij koliko god je
to moguće. Stvorio je Anžuvinsko Carstvo. Prvo se
obračunao sa Škotima koji su za vrijeme Stjepana ušli u
Englesku, a onda i sa Walesom čije je vladare podčinio svojoj
vlasti
 Nakon toga red je došao i na Bretanju u kojoj je širio svoj
utjecaj te osvojio važan grad Nantes 1158. godine
 Njegove ambicije su sve više rasle. Slijedeći na listi bio je grad
u južnoj Francuskoj Tolouse. Vojska sa kojom je Henrik 1159.
godine krenuo prema Toulouseu je najveća koju će podići
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Grad je bio u vlasništvu grofa Raymonda V. koji je dosta liberalno vladao
gradom, a Eleonora je polagala pravo na njega te je njen muž odlučio pritisnuti
to pravo za nju. Zapravo njegov plan je bio pokazati svu svoju moć i osigurati
svoju vladavinu „od Škotske do Pirineja“.
 Ta 1159. godina pokazuje vrhunac ambicije mladog Henrika II. koji svoje granice
konstantno širi te pritišće svako pravo koje polaže. Henriku je bilo svejedno,
diplomacija ili rat, važan mu je bio samo rezultat. Tolouse se na koncu pokazao
kao težak zadatak za Henrika usprkos veličini njegove vojske i svim
saveznicima ili vazalima koji su se odazvali. Grad se uspješno branio uz pomoć
svojih neprobojnih zidina, a u sukob će se uskoro umiješati i Luj VII
 Njihov odnos bio je konstantno kompliciran i na tankom ledu. Henrik se 1156.
simbolično zakleo na vazalstvo svojih francuskih posjeda Luju, no bilo je očito
da je ta zakletva značila malo ili ništa. Kako bi ipak pokazao svoju kontrolu nad
Henrikom u Francuskoj, Luj je odlučio pomoći Raymondu. Pridružio mu se u
gradu i tako Henrika, koji nije htio stvoriti veće probleme sebi napadom na Luja,
natjerao na povlačenje. Toulouse je jedan od rijetkih neuspjeha Henrika II. i ostat
će nezavršeni posao. Odnosi sa francuskim kraljem ostat će napeti.
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Henrik II. je imao puno neprijatelja na političkom planu upravo zbog svoje
ambiciozne politike, a jedan od rijetkih prijatelja bio mu je Thomas Becket.
On je bio sušta suprotnost kralju, ali ipak podjednako ambiciozan. Bio je
Henrikov najbliži savjetnik i prijatelj, no zbog svoje pozicije u Crkvi Henrik
ga je vidio kao most između krune i Crkve koji mu je definitivno bio
potreban
 Thomas Becket imao je veliko svjetovno bogatstvo i visoku poziciju u
Canterbuyju koja će postati još veća kada nadbiskup od Canterbuyja,
Theobald, 1161. godine umre, a za njegovog nasljednika Henrik predloži
Becketa. Svećenici u službenici Canterbuyske katedrale nisu uopće bili
oduševljeni Becketom koji je bio drugorazrednog obrazovanja, svjetovna
figura i očito sluga krune
 Ipak Henrik ga je 1161. godine progurao do pozicije što će se uskoro pokazati
kao jedna velika greška, upravo zbog samog Becketa. Odmah čim je postao
nadbiskup Becket se počeo udaljavati od Henrika II. i krune usprkos svemu
što mu je Henrik dodijelio.
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Sada je Thomas Becket okrenuo novi list u životu vidjevši
prazninu u svemu svjetovnom i umjesto da bude Henrikova
veza sa Crkvom on mu je upravo suprotno postao glavna
smetnja. Da li je u pozadini prava duhovna preobrazba ili
ambicija ne može se znati, ali Thomas Becket je od velikog
prijatelja postao veliki protivnik Henrika II
 Štitio je prava Crkve na sve načine, širio njene posjede i utjecaj.
Nakon niza sukoba u kojima se oštro suprotstavljao Henriku,
Becket je 1164. godine bio primoran skloniti se u Francusku
suočen sa optužbama o prevari te natjeran da potpiše
Clarendonsku konstituciju kojom je moć Crkve ograničena kao
nikada do sada.
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 nakon pet godina Thomas Becket se vratio iz izgnanstva u Englesku. Henrik II.
je htio svog sina okruniti kraljem Engleske za što mu je trebao Becket,
nadbiskup Canterburya, no poslužio je nadbiskup Yorka. Uz papin poticaj,
1170. godine sreli su Henrik i Thomas te pomirili, no odmah nakon susreta
Becket je ekskomunicirao tri Henrikova sljedbenika koji su bili prisutni na
krunidbi Henrikova sina te je Henrik II nakon toga navodno izjavio: „ Kakve
sam ja neradnike i izdajice odgojio i uzdigao u svome domu koji dopuštaju da
njihov gospodar bude tretiran sa ovolikom mržnjom od strane jednog
neplemenitog svećenika?“
 Četiri viteza shvatili su ovo kao naredbu Henrika te su 29. prosinca 1170. ušli u
katedralu te mu odrubili glavu. Ovo je izazvalo šok u cijeloj Europi, a
Henrikova reputacija koju je pomno gradio najednom je nestala te se našao u
najtežoj situaciji u svojoj vladavini. Odlučio je otići u Irsku 1171.godine gdje je
ostao godinu dana kako bi se malo sakrio pred ljutitim europskim društvom, a
istodobno je to iskoristio kako bi osvojio Irsku što je i uspio.
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Slijedeći važan događaj u Henrikovoj vladavini dogodio se 1173. godine. Tada je započeo velik revolt
protiv Henrika II. koji su prevodili nitko drugi nego njegova obitelj. Sve je započelo iz Henrikova
plana da podijeli svoje carstvo među sinovima nad kojima bi on nadgledao. Već je spomenuta
krunidba Henrika Mladog za kralja Engleske, a uz to Rikard je počeo vladati u Poitou, Geoffrey je
kroz brak trebao postati grof Bretanje i najmlađi sin Ivan trebao je vladati Irskom. Sada kralj
Engleske, Henrik Mladi je osjetio da je samo lutka kojom Henrik II. upravlja preko njegovih
savjetnika te je pobjegao u Francusku Luju VII
 Tamo su mu se ubrzo pridružila i braća Rikard i Geoffrey koje je poslala samo Eleanora ljuta na
Henrika zbog njegovih bračnih prevara i zapostavljanja. Ubrzo su se ovoj obiteljskoj pobuni
pridružili svi nezadovoljnici i neprijatelji Henrika II. Pobuna je započela u skoro svakom kutku
Henrikova carstva. Luj VII, Rikard i Geoffrey, Mladi Henrik i škotski kralj Vilim predvodili su veliki
napad sa svih strana. Eleanor se htjela pridružiti svojim sinovima, ali nije uspjela te je zarobljena.
Henrik je odgovorio odlučno i strateški. Usredotočio se na obranu francuskih posjeda dok je obranu
Engleske prepustio svom nelegitimnom sinu Geoffreyu. Uskoro škotski kralj Vilim je zatočen u
Engleskoj, Henrik je izvršio napad na Rouen gdje je pobijedio Luja VII. te nastavio prema Poitou gdje
ga je dočekao u suzama Rikard
 Do kraja 1174. godine i Mladi Henrik i Geoffrey su se predali. Mirovni ugovor je sklopljen sa Lujem
VII, sinovi su pošteđeni i ostali na svojim pozicijama dok je Eleanor (koja je i potaknula pobunu)
ostala pritvorena do Henrikove smrti. Svi ostali pobunjeni baruni i grofovi bili su oštro kažnjeni. To
je bio dogovor poslije velike pobune, dogovoren kod Montlouisa.
Henrik II. 1154. – 1189. i stvaranje
Anžuvinskog Carstva

 Zadnje godine Henrikove vladavine također su prožete obiteljskim neslaganjem i svađama oko
nasljedstva. Rikard je 1179. godine postao vojvoda Akvitanije, Geoffrey vojvoda Bretanje, a Ivan za
kojeg se smatralo da je Henrikov najdraži sin postao je gospodar Irske. U najgoroj poziciji ostao je
Mladi kralj Henrik koji je još uvijek bio samo lutka na prijestolju bez prave vlasti i teritorija. Nakon
kratke pobune Mladi Henrik je umro 1183., a 1086. godine umro je i Geoffrey te se nasljeđivanje
promijenilo. Rikard je trebao biti kralj Engleske, Akvitaniju bi dobio Ivan, no Rikard je bio vezan za
Akvitaniju gdje je odrastao sa majkom te je odbio englesku krunu
 Henrik II. se naljutio te je 1185. godine na nagovor majke Rikard ipak pristao. Konflikt između oca
i sina, novi francuski kralj Filip II. August htio je iskoristiti te je predložio Rikardu da se udruže
protiv njegova oca. Rikard se 1188. godine i pobunio ponovno protiv oca te su došli u sukob.
Henrik je prijetio da će razbaštiniti Rikarda te se on na koncu pridružio Filipu II. Kod LeMansa su
ga iznenadno napali, a Henrik II. koji je već bio bolestan morao je bježati pred neprijateljem u
Normandiju. Do nje nije stigao već je pobjegao u dvorac Chinon ispred kojeg su ga susreli Rikard i
Filip II. te gdje se predao i napokon priznao Rikarda za svog punopravnog nasljednika
 U Chinonu je, jedva stojeći, zatražio popis svih podupiratelja Rikarda, a prvo ime bilo je ono
njegovog omiljenog sina Ivana. Henrik II. umro je 6. srpnja. 1189. godine. Bio je izdan od strane
svoje žene i svih svojih sinova, ali će na koncu njegova dinastija biti obilježena na prvom mjestu
njegovom vladavinom
 Rikard Lavljeg Srca 1189. – 1199.
i križarski pohodi

 Rikard I. Lavljeg Srca vrlo je popularan i poznat vladar u povijesti.
Ostao je upamćen kao jedan od najvećih križarskih ratnika i vođa u
Europi, ali u isto vrijeme i ne baš najbolji kralj u Engleskoj povijesti
 Uz činjenicu da je vladao samo deset godina nakon krunidbe 1189.
godine, Rikard I. je i većinu svog vremena proveo ili u Francuskoj ili
u Svetoj Zemlji ili čak u zatočeništvu. Točnije, proveo je samo šest
mjeseci od svojih deset godina vladavine u Engleskoj
 Sa smrću Henrika II. završila je jedna velika era Engleske, a započela
je druga prožeta ratom i pobunama. Zadnje riječi Henrika Rikardu
bile su: „Dati će Bog da ne umrem dok ti se ne osvetim“. No, to se nije
dogodilo. Rikard I. je osigurao sve očeve zemlje koje je dobio u
 Rikard Lavljeg Srca 1189. – 1199.
i križarski pohodi

 nasljedstvo, a potom se 13. rujna 1189. godine okrunio u Westminsterskoj opatiji. Narod je
došao pozdraviti kralja kojeg nisu nikada vidjeli i koji je isključivo pričao francuski. Odmah
nakon krunidbe, Rikard I. je započeo tj. nastavio pripreme za treći križarski pohod.
 Henrik II. započeo je prikupljanje posebnog Saladinovog nameta, ali Rikardu je to bio samo
početak. On je u svom novom kraljevstvu vidio izvor sredstava za pohod o kojemu sanja još
od 1187. godine kada se pojavila vijest u Francuskoj da su Muslimani ponovno zauzeli
Jeruzalem. Rikard je bio nošen križarskim duhom i kao ratnik i kao vjernik. Bio je odlučan u
svojoj namjeri da povrati Svetu Zemlju i osveti se Muslimanima
 Prvi je veliki plemić koji je uzeo križ, a njegov odlazak odgađan je samo radi sukoba sa
ocem. Sada kada je postao kralj, Rikard strpljenja više nije imao. Svi posjedi Plantageneta,
uključujući Englesku, provodili su žestoke pripreme za križarski pohod. Vojnici su se
regrutirali, propovijedalo se Božju riječ diljem kraljevstva, gradila se velika mornarica, a
brodovi su se opremali golemim zalihama. Rikard se susreo sa Filipom II. koji je također
išao u pohod te su sklopili ugovor o nenapadanju. Jedini problem koji je Rikard imao bio je
ostavljanje mlađeg brata Ivana sa toliko moći koju su mu on sam i Henrik dali bez većeg
autoriteta u kraljevstvu
 On je sada lako mogao destabilizirati vlast te ju čak uzurpirati. Zato je Rikard zadužio
grupu lojalista predvođenu majkom Eleanor da vode kraljevstvo i paze na Ivana. Napokon
Rikard I. i Filip II. zajedno su iz Marseillea krenuli prema Svetoj Zemlji.
 Rikard Lavljeg Srca 1189. – 1199.
i križarski pohodi

 Rikard I., sada zvan Lavlje Srce i Osvajač Cipra, nakon samo djelomično uspješnog
križarskog pohoda vraćao se u Englesku 1191. godine. No, njegov put kući bio je
vrlo trnovit. Ono što je ubrzalo njegov povratak je pobuna njegovog brata Ivana uz
pomoć Filipa II. Zbog brodoloma bio je primoran ići kopnom kroz Europu sa samo
malim brojem sljedbenika.
 Zatočio ga je Leopold V., vojvoda Austrije koji je sa Rikardom imao već sukobe.
Nakon toga predao ga je caru Svetog Rimskog Carstva, Henriku VI. koji je trebao
skupiti sredstva za svoje pohode pa je zatočeništvo Rikarda iskoristio kako bi ih
prikupio
 Tražio je otkupninu za Rikarda od 100 000 srebrnjaka što je činilo čak dvije trećine
godišnjeg prihoda kraljevstva u to vrijeme. Eleanora je prikupila otkupninu što je
kraljevstvo, koje je već bilo izmučeno pripremama za križarski rat, dodatno
osiromašilo. Nametnuti su veliki porezi svima uključujući i Crkvu i velikaše kako
bi se kralj Rikard I. mogao sigurno vratiti. Napokon, 1194. godine Rikard je pušten
iz tamnice. Odmah po povratku susreo je Ivana i oprostio mu te ga čak imenovao
za svog nasljednika. Održao je i tradicionalnu ceremoniju nošenja krune kako bi se
pokazao narodu nakon svog izbivanja i zatočeništva.
 Ivan Bez Zemlje 1199. – 1216. i
Magna Carta

 Ivan se odmah nakon bratove smrti našao u borbi za prijestolje i to sa 12-
godišnjim sinom pokojnog Geoffreya, Arturom Bretonskim. Mladog Artura
podupirao je Filip II. koji se još uvijek nadao da će uspjeti razdvojiti Anžuvinske
teritorije na kontinentu te tako ih lakše priključiti natrag sebi. Rikard je pred
smrt izabrao Ivana za nasljednika, ali to nije više toliko značilo
 Sada je bilo važnije tko skupi jaču potporu u borbi za prijestolje. Engleski i
normanski plemići podupirali su Ivana kao i majka Eleanor, a 1200. godine
sklapanjem mira kod Le Gouleta Filip II. je prihvatio Ivana za nasljednika
anžuvinskih posjeda i napustio podupiranje Artura Bretonskog
 Ivanova odluka da se ponovni oženi i to sa Izabelom od Angoulema koja je već
bila zaručena za Hugha od Lusignana ponovno će pokrenuti rat. Obitelj
Lusignan Ivan je nastavio dvije godine ponižavati te su se oni konačno okrenuli
Filipu II. On ih je spojio brakom sa Arturom Bretonskim te njihov sukob
iskoristio kako bi prema dogovoru iz Le Gouleta pokazao da je feudalno
superiorniji.
 Ivan Bez Zemlje 1199. –
1216. i Magna
 Carta
 Nakon što se Ivan odbio odazvati na Filipov poziv kao feudalnog gospodara, Filip II. je
sve njegove zemlje u Francuskoj dodijelio Arturu. No, Ivan se nije lako predao. Skupio
je plaćeničku vojsku tsa kojom je mogao poraziti i Artura i Lusignane te Filipa
 Oni su naime imali drugi plan. Htjeli su zarobiti Ivanovu sada 75-godišnju majku
Eleanor koja je umirovljeno živjela u Fontevraudu. Ona je osjetivši njihov dolazak brzo
pobjegla do dvorca Mirabeau. U međuvremenu je poslala Ivanu pismo u kojemu mu
govori gdje će biti. Ivan je tada ostvario svoju najveću pobjedu kada je velikom brzinom
stigao do Mirabeau te tamo iznenadio suparnika. Tom prigodom oslobodio je Eleanor,
a zarobio Artura, Hugha i njegovog brata
 Jednim udarcem Ivan je pokazao da se može nositi sa pobunama te je zatočio glavnu
prijetnju svojoj poziciji Artura. No, Artur je znao da ga Ivan ne smije ubiti jer su ista
obitelj te je on trenutno njegov nasljednik. Ivan je postajao sve arogantniji i okrutniji.
Njegovi zatvori bili su nešto što će ostati upamćeno u povijesti kao i samo zatočeništvo
Artura. Ivanovo ponašanje unijelo je veliki nemir u kraljevstvo te se najednom Normani
i Anžuvinci opet nisu podnosili. Njegov odnos prema velikašima odnesao mu je
potporu koju je silno trebao. U
 Ivan Bez Zemlje 1199. – 1216. i
Magna Carta

 Uskoro ista sudbina dogodit će se i u Akvitaniji. Sva njegova francuska
imovina bila je nestabilna. Ivan je čak odlučio potražiti potporu u
Lusignanima koje je pustio iz zatvora, no oni su se odmah pobunili. Ivan
Bez Zemlje se uopće nije snašao u svoj vladavini te je stanje postajalo sve
gore i sa velikašima i sa stanovništvom
 Zbog njegovog odnosa prema Arturu, kojeg je htio oslijepiti i kastrirati iz
nepoznatih razloga, i Bretonci su se pobunili i napali Ivana. Godine 1203.
Ivan je imao samo djelomično stabilnih par posjeda u Normandiji i
Engleskoj. Filip II. je već priključivao pobunjene posjede u Francuskoj
 Jedne noći Ivan je navodno pijan svojim rukama ubio Artura, a to je
njegovu situaciju još više otežalo jer je Filip II. tvrdio da će sklopiti mir ako
Ivan pusti Artura. Sada to više nije bilo moguće, a bijes na Ivana postat će
još veći.72 Uskoro Ivan će izgubiti i Normandiju koja je do tada bila
neosvojiva. Ivan će ju napustiti i pobjeći u Englesku
 Ivan Bez Zemlje 1199. – 1216. i
Magna Carta

 Ivan je izgubio Bretanju, Anjou, Poitou, Normandiju, Gaskonj te je držao samo dio Akvitanije.
Ostatak svoje vladavine Ivan je pripremao vratiti Normandiju. Ipak, prvo je morao osigurati
samu Englesku od moguće invazije te svoje preostale posjede u Akvitaniji. Ivan je bio
uzdrman i smrću Eleonore koja mu je bila velika potpora, ali i dio reputacije
 Ivan je organizirao obranu Engleske obale od moguće invazije koju je ozbiljno shvatio.
Angažirao je inženjere i ratne stručnjake te kako bi iskontrolirao morski aspekt invazije, jer
više nema zaštitu na drugoj obali, počeo graditi mornaricu od pedeset brodova. Ovo sve Ivan
je skupo platio, a njegova engleska riznica se brzo ispraznila.75 Uz to njegova dva pokušaja
da osvoje Normandiju, prvo 1205. godine, a onda 1213. su oba bila neuspješna. Mržnja prema
Ivanu je bila snažna u Francuskoj, ali sada kada mu je centar vlasti Engleska te se nema na što
osloniti u Francuskoj, Ivan mora održati dobre odnose u Engleskoj
 No, naravno to mu ne uspijeva. Ne samo zbog njega samog i njegove loše reputacije već i zato
što moć Engleskog plemstva raste, a mnogi od njih ljuti su na Ivana jer su izgubili svoje
posjede u Normandiji i Francuskoj. Veze Engleske i Francuske su se sada logično smanjile. I
narod i plemstvo udaljavaju se od francuskog jezika i kulture, a budi se anglosaski duh u
narodu koji postaje sve značajniji i u političkom smislu. Sada se neki velikaši predstavljaju
kao branitelji anglosaske tradicije zemlje, a Ivan se naravno u to ne uklapa.
 Ivan Bez Zemlje 1199. – 1216. i
Magna Carta

 Ivan se okrenuo osvajanju cijele Britanije nazad te je bio uspješan u Walesu i Škotskoj.
Ivan je 1212. godine saznao za plan baruna da ga ubiju za vrijeme njegovog ratovanja u
Walesu. Odnosi engleskih baruna i Ivana su bili sve gori. Cijelo vrijeme Ivan je
sakupljao snagu i novac za jedan zadnji pokušaj osvajanja kopnenih teritorija nazad.
Ivan je krenuo u svoj zadnji pohod u Francusku 1214. godine ojačan grofom od
Flandrije i Boulognoea koji su ga napustili pred velikom vojskom Filipa II. Ivan je
poražen u velikoj bitci kod Bouvinesa 1214. godine
 Ona je zabila zadnji čavao u nade oporavka anžuvinske vlasti na kontinentu te Ivanu
poljuljala i donijela velike probleme po povratku u Englesku. Glavni pobunjenici protiv
Ivana bili su sjeverni baruni zvani Sjevernjaci kojima su se sada 5. svibnja 1215. godine
priključili i ostali baruni pa čak i vitezovi. Ivan je potpuno ostao bez potpore, a čak su i
građani Londona pustili pobunjenike u gra
 Ivan je uspio ipak vratiti dio potpore što plaćanjem što obećanjem povlastica, no sve
što je mogao je iznuditi dogovor sa barunima. Uslijedili su ekstenzivni pregovori
baruna i Ivana pred dvorcem Windsor sve do 15. lipnja 1215. kada je Ivan Bez Zemlje
potpisao ugovor kasnije znan kao Magna Carta.77
 Ivan Bez Zemlje 1199. – 1216. i
Magna Carta

 U njemu se u 63 članka obvezao na poštivanje niza prava i sloboda velikaša i
Crkve. Ukinuto je samovoljno uhićivanje po nalogu kralja te je uvedeno pravo
na suđenje. Crkvi su priznata tradicionalna prava, a kralju je zabranjeno
nametanje poreza bez odobrenja zajedničke skupštine kraljevstva. Svim ovim
odredbama Ivan je okrunio svoju slabu vladavinu sa dokumentom koji će
zauvijek ograničiti moć kralja u Engleskoj, nešto što njegovi brat i otac te
prethodni kraljevi nisu mogli ni zamisliti
 Magna Carta dobiva veliko značenje u idućim stoljećima i borbama za veće
slobode od kraljevske vlasti. Uz neke izmjene, ona je na snazi i dan danas te se
smatra temelj novog poimanja ustavnih sloboda u Engleskoj i Europi. Ivan je bio
slab vladar, a potpisivanje Magna Carte je bio dokaz toga
 Neograničenu kraljevsku vlast koja je trajala stoljećima u Engleskoj, sada je
izgubio. Iako je Magna Carta ogromni pomak ka većoj slobodi društva u
srednjem vijeku, proizašla je iz slabosti Ivana Bez Zemlje kao kralja te će on po
tome ostati upamćen u povijesnim knjigama.
 Henrik III 

 Henrik III (engleski: Henry III; 1. oktobar 1207. - 16. novembar 1272.) je bio kralj
Engleske, gospodar Irske i vojvoda Akvitanije od 1216. do smrti 1272. godine. Kao
sin engleskog kralja Ivana i Izabele Angulemske, preuzeo je tron u devetoj godini
usred Prvog baronskog rata. Kardinal Guala je proglasio rat protiv pobunjenih
barona kao vjerski pohod i Henrikove snage, koje je predvodio Vilim Marshal, su
porazili pobunjenike u bitkama kod Lincolna i Sandwicha 1217. godine
 Henrik je obećao da će se pridržavati odredbi iz Magna Carte, koje ograničavaju
kraljevsku moć i prava barona. Njegovom ranom vladavinom je upravljao Hubert de
Burgh, a zatim Peter des Roches, koji je ponovo uspostavio kraljevski autoritet
nakon rata
 Kralj je 1230. godine ponovo pokušao osvojiti francuske provincije koje su pripadale
njegovom ocu, ali je doživio poraz. Pobuna koju je predvodio sin Williama Marshala
1232. godine, završila se mirovnim sporazumom koji je dogovorila crkva.
 Henrik III 

 Nakon pobune, Henrik je počeo samostalno vladati. Putovao je manje nego
prethodni vladari i izgradio nekoliko svojih omiljenih palata i dvoraca. Oženio
se Eleonorom Provanskom s kojom je imao petoro djece
 Henrik je bio poznat po svojoj pobožnosti, praveći raskošne vjerske obrede i
davajući velikodušno u dobrotvorne svrhe. Kralj je bio posebno posvećen
ličnosti Edvarda Ispovjednika, te ga je uzeo za sveca zaštitnika. Izvukao je ogromne
sume novca od jevreja otežavši time njihovu poslovnost poslovanja
 U pokušaju da povrati zemlju svoje porodice u Francuskoj napao je Poitou 1242.
godine, što je dovelo do katastrofalne bitke kod Taillebourga. Nakon toga, Henrik se
oslonio na diplomatiju, sklapajući savez sa carem Svetog rimskog carstva Fridrikom
II. Podržao je svog brata Rikarda u njegovom nastojanju da postane kralj Rimljana
1256. godine, ali nije bio u stanju da postavi svog sina Edmunda na tron Kraljevine
Sicilije. Planirao je da ode na pohod u Levant, ali je spriječen pobunom u Gaskonju
 Henrik III 

 Do 1258. godine, Henrikova vladavina je bila sve više nepopularna, kao
rezultat neuspjeha njegove vanjske politike i ozloglašenosti njegove
polubraće, kao i uloge njegovih lokalnih službenika u prikupljanju poreza i
dugova. Baroni su, uz podršku Eleonor, preuzeli vlast u državnom udaru i
protjerali njegovu polubraću iz Engleske
 Zatim su reformisali kraljevsku vladu kroz proces koji se zove Oxfordski
statuti. Henrik i baronska vlada su potpisali mir sa Francuskom 1259.
godine, u kojem se Henrik odrekao prava na druge zemlje u Francuskoj u
zamjenu da ga francuski kralj Luj IX prizna kao zakonitog vladara
Gaskonije
 Nakon propasti baronskog režima, Henrik nije bio u stanju da reformira
stabilnu vladu i nestabilnost širom Engleske se nastavila.
 Henrik III 

 Jedan od radikalnih barona, Simon de Montfort, je 1263. godine preuzeo
vlast, što je rezultiralo Drugim baronskim ratom. Henrik je nagovorio Luja
da ga podrži i mobiliše vojsku. U bici kod Lewesa 1264. godine Henrik je
poražen i zarobljen. Edvard, Henrikov najstariji sin, je pobjegao iz
zarobljeništva i pobijedio de Monforta u bici kod Eveshama naredne
godine i oslobodio oca
 Henrik je u početku vršio oštru osvetu na preostalim pobunjenicima, ali je
na nagovor crkve umirio svoju politiku kroz izreke Keniwolta. Obnova
zemlje je bila spora i Henrik je morao da pristane na razne mjere,
uključujući i dalje suzbijanje jevreja radi podrške barona
 Umro je 1272. godine kada ga je naslijedio sin Edvard I. Sahranjen je
u Vestminsterskoj opatiji koja je obnovljena u drugoj polovini njegove
vladavine. Neka čuda poslije njegove smrti su pripisana njemu, ali nije
bio kanonizovan.
 Edvard I 

 Edvard I (17. juni 1239. - 7. juli 1307.), također poznat kao Edvard Dugonogi, je
bio kralj Engleske od 1272. do 1307. godine. Kao prvi sin Henrika III, Edvard je bio
uključen u političke intrige tokom pobune engleskih barona. On je 1259. godine
nakratko stao na stranu baronskog reformskog pokreta podržavajući Oksfordske
statute. Nakon pomirenja sa ocem, postao mu je lojalan tokom kasnijeg oružanog
sukoba, poznatog kao Drugi baronski rat
 Nakon bitke kod Levesa Edvard je postao talac pobunjenih barona, ali e pobjegao
nakon nekoliko mjeseci i pridružio se borbi protiv Simona de Montforta. Montfort je
poražen u bici kod Eveshama 1265. godine, a nakon dvije godine pobuna je ugušena
 Nakon toga, Edvard se pridružio Devetom krstaškom ratu u Svetoj zemlji. Nakon
neuspjeha u Svetoj zemlji, Edvard se vraćao kući 1272. godine kada je obavješten da
mu je otac umro. Postao je kralj Engleske i krunisan u Westminsteru 19. augusta
1274. godine.
 Edvard I 

 Tokom vladavine sproveo je reformu kraljevske administracije i anglosaksonskog
prava. Kroz opsežnu pravnu istragu, Edvard je istraživao
različite feudalne slobode, sve dok nije reformirao niz zakona koji regulišu
krivična i imovinska prava. Međutim, njegovu pažnju su privukli vojna pitanja.
 Nakon suzbijanja manje pobune u Velsu 1277. godine, Edvard je odgovorio na
drugu pobunu 1283. godine osvajačkim ratom. Nakon uspješne kampanje,
Edvard je Vels podvrgnuo engleskim zakonima, izgradio niz dvoraca i gradova i
naselio ih englezima. Nakon toga su njegovi napori bili usmjereni prema Škotskoj
 U ratu koji je uslijedio, škoti su ustrajali iako se u početku činilo da su englezi
pobjednici. U isto vrijeme je bilo problema kod kuće. Obimne vojne akcije su
zahtijevale visoke poreze. Ova kriza je izbjegnuta, ali su problemi ostali
neizmireni. Kada je kralj umro 1307. godine, njegov sin Edvard II je tokom rata sa
Škotskom upao u mnoge finansijske i političke probleme.
 Edvard I 

 Edvard I je bio jako visok čovjek, pa je zbog toga dobio nadimak "Dugonogi". Bio je jako
temperamentan, pa je zajedno sa svojom visinom izgledao zastrašujuće svojim
savremenicima. Ipak, bio je poštovan od svojih podanika na način koji odlikuje
srednjevjekovni ideal kraljevstva, kao vojnik, administrator i čovjek od vjere. Moderni
historičari su podijeljeni oko procjene Edvarda I; dok ga neki hvale za njegov doprinos u
zakonodavstvu i administraciji, drugi ga kritikuju zbog beskompromisnog stava prema
plemstvu
 Edvard je zaslužan za mnoga dostignuća tokom njegove vladavine, među kojima je i
obnavljanje kraljevske vlasti nakon vladavine Henrika III, uspostavljanje parlamenta kao
stalne institucije , uspostavljanje funkcionalnog sistema prikupljanja poreza i reformu
putem zakona
 Međutim, on je često kritikovan zbog drugih radnji, kao što je njegovo brutalno ponašanje
prema škotima i donošenja Edikta o protjerivanju 1290. godine, kojim su jevreji protjerani iz
Engleske. Ovaj edikt je ostao na snazi do kraja srednjeg vijeka, sve dok ga formalno nije
ukinuo Oliver Cromwell 1656. godine.
 Edvard II

 Edvard II (engleski: Edward II; 25. april 1284. - 21. septembar 1327.) je
bio kralj Engleske od 1307. do 1327. godine. Kao četvrti sin Edvarda I, postao
je prijestolonasljednik nakon smrti svog starijeg brata Alfonsa. Od 1300.
godine bio je u pratnji svog oca tokom rata za nezavisnost Škotske, a 1306.
godine je postao vitez na velikoj svečanosti u Vestminsterskoj opatiji. Došao je
na englesko prijestolje 1307. godine nakon smrti svog oca Edvarda I. Godine
1308. oženio je Izabelu od Francuske, kćerku moćnog kralja Filipa IV, kao dio
dugotrajnih napora u rješavanju napetosti između Engleske i Francuske.
 Edvard je imao blizak i kontroverzan odnos sa Piersom Gavestonom, koji se
njemu pridružio 1300. godine. Precizna priroda veze Edvarda i Gavestona je
neizvjesna; možda su bili prijatelji, ljubavnici ili krvna braća. Gavestonova
arogancija i moć je izazvala nezadovoljstvo među baronima i francuskom
kraljevskom porodicom te ga je Edvard prisilio na egzil. Nakon njegovog
povratka, pritisak barona je natjerao kralja na reforme zvane Propisi 1311.
 Edvard II

 Osnaženi baroni predvođeni Edvardovim rođakom, Thomasom, grofom Lancastera, su
zarobili i pogubili Gavestona 1312. godine, započevši prije toga oružani sukob.
Engleske snage su potisnute u Škotskoj gdje je Edvard odlučno poražen od škotskog
kralja Roberta I u bici kod Bannockburna 1314. godine.
 Porodica Despenser, posebno Hugh Despenser Mlađi, je postala blizak prijatelj i
savjetnik Edvarda, ali su 1321. godine dinastija Lancaster i mnogi baroni to iskoristili i
prisilili kralja na egzil. Kao odgovor, Edvard je vodio kratku vojnu kampanju hvatajući
članove dinastije Lancaster. Zatim je ojačao svoje kraljevske ovlasti ukidajući Propise
1311 i oduzimajući zemlju pobunjenim baronima. U nemogućnosti da ostvari napredak
u Škotskoj, Edvard je potpisao primirje sa Robertom I. Kako je opozicija jačala, Izabela
je poslana 1325. godine u Francusku da ispregovara mirovni sporazum, ali se ona
okrenula protiv Edvarda i odbila da se vrati. Izabelin saveznik u egzilu Roger
Montimer je napao Englesku sa malom vojskom 1326. godine. Srušio je Edvardov režim
a Edvard je pobjegao u Vels gdje je zarobljen. Bio je prisiljen da se odrekne krune u
januaru 1327. godine u korist njegovog četrnaestogodišnjeg sina Edvarda III. Umro je
u dvorcu Berkeley 21. septembra, gdje je vjerovatno ubijen po naredbi novog režima.
 Edvard III

 Edvard III (engleski: Edward II; 13. novembar 1312. - 21. juni 1377.) je bio kralj
Engleske od 1327. do smrti 1377. godine.[1] Poznat je po svojim vojnim uspjesima i
vraćanju kraljevske vlasti nakon katastrofalne vladavine njegovog oca Edvarda II.
Transformisao je Kraljevinu Englesku u jednu od najvećih vojnih sila u Evropi. Njegova
duga vladavina od pedeset godina je bila druga najduža vladavina u srednjevjekovnoj
Engleskoj.[2]
 Krunisan je za kralja u 14. godini nakon što je njegov otac bio svrgnut od strane njegove
majke i njenog ljubavnika Rogera Mortimera. U sedamnaestoj godini je predvodio
uspješan državni udar protiv Mortimera, koji je bio de facto vladar Engleske, započevši
svoju samostalnu vladavinu.[3] Nakon uspješne kampanje u Škotskoj, izjavio je da je
zakoniti nasljednik francuskog prijestolja 1337. godine, ali je njegov zahtjev odbijen od
strane Salijskog zakonika
 Ovaj događaj je započeo Stogodišnji rat. Nakon nekoliko neuspjeha, pobjede
kod Kresija i Poitiersa su dovele do potpisivanja povoljnog sporazuma u Bretigniju.
Njegova kasnija vladavina je bila u znaku međunarodnih neuspjeha i domaćih sukoba,
kao rezultat njegove neaktivnosti i lošeg zdravstvenog stanja
 Rikard II

 Rikard II (engleski: Richard II; 6. januar 1367. - 14. februar 1400.) je bio kralj Engleskej od 1377.
do svoje abdikacije 30. septembra 1399. godine. Bio je sin kneza Akvitanije Edvarda IV i Ivane IV,
grofice Kenta. Njegov djed po ocu je bio Edvard III, kralj Engleske. Rikardov stariji brat, Edvard
od Angulema, je umro kao dojenče čime je postao prvi u nizu nasljednika nakon smrti princa
Edvarda. Krunu je naslijedio 1377. godine u desetoj godini.
 Tokom njegove maloljetnosti državom su vladali njegov amidža Ivan II, vojvoda Akvitanije i
moćni lordovi koji nakon njegove punoljetnosti nisu bili spremni na lak način predati vlast. Prvi
veliki izazov njegove vladavine je bio seljački ustanak 1381. godine. Mladi kralj je odigrao veliku
ulogu u uspješnom suzbijanju ove krize. Uzroci izbijanja ustanka bili su u snažnom
oporezivanju, kugom desetkovanog stanovništva, radi financiranja Stogodišnjeg rata.
Pobunjenici pod vodstvom Wata Tylera pokušali su Rikarda prisiliti da promijeni svoju politiku
 Dana 15. juna 1381. godine Rikard se kod Smithfielda blizu Londona sastao s glavninom
pobunjenika pod zapovjedništvom Tylera. Tokom sastanka, londonski gradonačelnik William
Walworth, misleći da Tyler prijeti Rikardu, pojurio prema naprijed i ubio Tylera. Lukavi Rikard
izbjegao je nasilje pristavši da postane vođa pobunjenika. Pobuna je s Tylerovom smrću i
Rikardovim obećanjem slobode pobunjenicima, izgubila na snazi. Međutim kad su se
pobunjenici vratili svojim domovima Rikard je povukao obećanja i kaznio vođe pobune.
 Rikard II

 Slijedeća kriza Rikardove vlasti nastupila je 1386. godine, kada su pod udar kritika parlamenta i
visokog plemstva dospjeli Robert de Vere, grof od Oxforda i Michael de la Pole, sin trgovca,
kojeg je Ričard imenovao kancelarom i grofom od Suffolka. Protiv de la Polea je podignuta
optužnica i imenovano je Veliko vijeće koje je trebalo nadzirati kraljevski dvor. Rikard je od
sudaca ishodio da odluku parlamenta proglase nezakonitom 1387. godine, ali je Robert de Vere,
koji je navodno bio i Rikardov ljubavnik, kod Radcot Bridgea vojno poražen od pristaša
parlamenta, pa je parlament 1388. godine odobrio smaknuće obojice, ali su isti izbjegli
u Francusku
 Godine 1397. Rikard je dao smaknuti dvojicu svojih najvećih protivnika u visokom plemstvu -
grofa od Arundela i grofa od Gloucestera. Poništio je sve odluke parlamenta te praktički do kraja
svoje vladavine vladao kao tiranin.
 Nova kriza nastupila je kada je Rikard godine 1399. svom bratiću Henryu Bolingbrokeu, sinu
vojvode od Lancastera, uskratio nasljedstvo. Dok je Rikard bio u pohodu na Irsku, Bolingbroke
se, uz pomoć francuskog kralja sa vojskom iskrcao u Engleskoj. Bolingbroke je Rikarda, koji se
vraćao iz Irske, nadmudrio, uhvatio, prisilio na abdikaciju i zatvorio. Rikard je umro u
zatvoru 1400. godine, najvjerovatnije od gladi. Rikard se tokom svog života dva puta ženio, ali
nije imao djece. Naslijedio ga je 1399. godine rođak Henry Bolingbroke kao Henrik IV, koji je kao
i Rikard, bio unuk Edvarda III.
 Henrik IV

 Henrik IV (3. april 1367 - 20. mart 1413) bio je kralj Engleske. Poznat je i pod
imenom Henry Bolingbroke, budući da je rođen u dvorcu Bolingbroke.
 Sin je Ivana od Gaunta, vojvode od Lancastera, i Blanke Lankasterske, a
unuk Edvarda III. Tokom djetinjstva odrastao je zajedno sa svojim
prethodnikom, Rikardom II, ali su se tokom života razišli pošto je Henrik bio oštri
Rikardov oponent.
 Rikard II ga je zajedno sa ocem protjerao, te mu 1399. godine, nakon očeve smrti,
uskratio pravo nasljedstva. Henrik je zato uz pomoć francuskog kralja pokrenuo
vojni napad na Englesku, nadmudrio Rikarda II, uhvatio ga i prisilio na abdikaciju,
poslije koje je zatvoren i umro. Henrik je okrunjen 13. oktobra 1399. godine kao
Henrik IV i bio je začetnik engleske kraljevske dinastije Lancaster.
 Početak Henrikove vladavine obilježen je pobunama Owaina Glyndwra, koji se
sam proglasio princom od Velsa i nasljednikom krune, te moćnog Henryja Percyja,
grofa od Northumberlanda. Naime, Henry Percy bio je na čelu moćne
veleposjedničke porodice, koja je na sjeveru Engleske raspolagala velikom moći.
 Henrik IV

 Percyji su u početku podržali Henrikovo preuzimanje prijestolja, ali su se, bijesni zbog toga
što je odbio ispuniti njihove zahtjeve, 1403. godine pobunili i sklopili savez sa Glyndwrom.
Henrik je odlučno odgovorio porazivši i ubivši u bici kod Shrewsburyja nasljednika
porodice Percy, samog Henryja Percyja, prisilivši njegovog oca, grofa od Northumberlanda,
da raspusti svoju vojsku
 Isti je 1405. godine organizirao novu pobunu s Glyndwrom, nadbiskupom Yorka Scropeom
i Edmundom Mortimerom, grofom od Marcha, koji je polagao uvjerljivo nasljedno pravo na
krunu, s obzirom na to da je bio potomak trećeg sina Edvarda III, dok je Henrik bio
potomak četvrtog sina. Henrik je uspio suzbiti i ovu pobunu kao što je 1408. suzbio i treću
pobunu grofa od Northumberlanda. Tada je isti grof poražen i ubijen na Bramham Mooru.
 Henrik je također tokom svoje vladavine bio suočen i sa slabljenjem engleskog položaja
u Irskoj, francuskim napadima na engleske posjede u Akvitaniji, te sukobom sa Škotskom,
budući da je od 1406. godine Henrik držao škotskog kralja Jakova I kao zatvorenika.
 Henrik je imao teških zdravstvenih problema u vidu kožne bolesti i, pretpostavlja se,
[ko?] epileptičnih napada ili lepre, [potreban citat] što je 1413. godine dovelo do njegove smrti.

Naslijedio ga je sin iz prvog braka, Henrik V

 Henrik V

 Henrik V (16. septembar 1387 - 31. august 1422) je bio engleski kralj.

 Nakon smrti oca u martu 1413. godine naslijedio je englesku krunu. Nakon što je okrunjen 9. aprila,
težio je ka pomirenju, pa stoga na unutarnjem planu nije imao većih problema. Okrenuo se vanjskoj
politici, te je, iskoristivši kao povod činjenicu da Francuzi podržavaju pobunu Owaina Glandwra i
slabost francuskog kralja Karla VI, koji je bio mentalno obolio, pokrenuo vojni napad na Francusku.
 Godine 1415. postigao je veliku pobjedu u bici kod Agincourta. Godine 1417. proširio je vojnu
kampanju i osvojio velik dio Normandije. Godine 1419. osvojio jeRouen i sa vojskom došao pred
zidine Pariza. Nakon višemjesečnih pregovora, 1420. godine, postignut je sporazum
iz Troyesa prema kojem je Henrik oženio Katarinu od Valoisa, kćer kralja Karla VI, a dogovoreno je
da će njihov muški potomak biti nasljednik francuske krune.
 Ubrzo je Henrik, dana 31. augusta 1422. godine, prilikom opsade Meauxa u Francuskoj, izgubio
život. Naslijedio ga je devetomjesečni sin kao Henrik VI. On je naslijedio sklonost mentalnim
bolestima od djeda Karla VI, pa je njegova kasnija nesposobnost za vladanje izazvala građanski
rat u Engleskoj, kasnije nazvan Ratovima dviju ruža. Henrikova udovica imala je vezu, a možda čak i
tajni brak, sa Owenom Tudorom, a njihov unuk okončat će građanski rat i postati Henrik VII
Engleski.
 Henrik VI 

 Henrik VI (engleski: Henry VI; 6. decembar 1421. - 21. maj 1471.) je bio kralj Engleske od 1422. do
1461. godine i ponovo od 1470. do 1471. godine te pretendent na francuski tron od 1422. do 1453.
godine. Kao jedino dijete Henrika V, došao je na englesko prijestolje nakon smrti svog oca sa samo
devet mjeseci. Henrik je naslijedio dugotrajni sukob sa Francuskom, poznat kao Stogodišnji rat, gdje
je Karlo VII osporavao njegove zahtjeve za francuskim prijestoljem. Henrik je oženio Karlovu
nećakinju Margaretu Anžuvinsku 1455. godine, djelimično u nadi da će postići mir, ali je to dovelo
do ubistva Vilima de la Polea, jednog od njegovih ključnih saradnika. To je dovelo do rata u kojem je
Henrik zauzeo sjevernu Francusku
 Henrik je doživio nervni slom neuspjehom rata i Rikard od Yorka je preuzeo kontrolu vlasti kao
regent do njegovog oporavka slijedeće godine. Izbijanjem građanskog rata 1460. godine došlo je do
dugog perioda dinastičkih sukoba poznatog kao Ratovi dviju ruža. Henrik je bio zarobljen od strane
Rikarda od Yorka u Northamptonu 10. jula 1460. godine, ali je spašen u decembru od snaga koji su
bili lojalni Margareti
 On je svrgnuo Rikardovog sina 29. marta 1461. godine, jer je preuzeo englesko prijestolje
kao Edvard IV. Henrik je patio od drugog sloma ali je nastavio zajedno sa Margaretom da vodi otpor
sve do zarobljavanja od strane njegovih snaga 1465. godine i zatvaranja u Londonski Tower. Rikard
Neville, grof Warwicka postavlja Henrika ponovo na prijestolje 1470. godine, ali Edvard pobjeđuje
Nevilla i preuzima vlast 1471. godine, još jednom zatvarajući Henrika u Londonski Tower
 Henrik VI 

 Henrik je umro ili je možda ubijen po nalogu Edvarda u
Toweru 21. maja 1471. godine. Sahranjen je u Chertsey Abbey,
prije nego što je preselio u dvorac Windsor 1484. godine
 Opisuju ga kao mirnog i pobožnog čovjeka, koji se nije miješao
u dinastičke ratove, kao što su ratovi dviju ruža, koji su počeli
za vrijeme njegove vladavine
 Njegov period ludila i njegova svojstvena dobrota je dovela do
toga da njegova supruga Margareta Anžujska preuzme
kontrolu nad njegovim kraljevstvom, što je doprinijelo
njegovoj propasti, kolapsu dinastije Lancaster i
usponu dinastije York
 Eduard IV

 Nakon što je porazivši svoje protivnike iz klana Lancaster postao kralj, Eduard IV je ubrzo
došao u politički sukob sa svojim političkim mentorom, grofom od Warwicka, uz čiju je
neprocjenjivu pomoć i osvojio krunu, budući da se potajno oženio udovicom Elizabeth
Woodville, uprkos grofovim savjetima i željama, te omogućio rođacima svoje nove supruge
veliki uticaj na vlast. Eduard je, također protivno željama grofa od Warwicka, počeo
samostalno voditi politiku mimo njegove volje. Sve ovo je oslabilo grofovu moć, pa je postao
Eduardov politički protivnik, te je izazvao pobunu i poveo vojsku protiv Eduarda
 Godine 1469. Eduard je vojno poražen od strane grofa od Warwicka, te je ubrzo i zarobljen.
Grof od Warwicka je pokušao vladati u Eduardovo ime, ali se tome protivilo ostalo uticajno
plemstvo pa je grof bio prisiljen Eduarda pustiti iz zarobljeništva. Eduard se pokušao izmiriti
sa grofom, ali je grof 1470. godine ponovo, ali ovoga puta neuspješno, pokrenuo pobunu i
nakon poraza morao napustiti Englesku izbjegavši u Francusku
 Grof od Warwicka je u Francuskoj skovao novu urotu, ovoga puta sa svojim bivšim najljućim
protivnicima koje je porazio, Henrikom VI i Margaretom Anžujskom. Oni su uz pomoć
Francuske vojno napali Eduarda koji je, poražen, napustio Englesku i pobjegao u Burgundiju.
Henrik VI je 1470. godine ponovno vraćen na tron, a de facto vlast je opet preuzela kraljica
Margareta, ali njegova vladavina je trajala kratko
 Eduard IV

 Eduard i suprug njegove sestre, Karlo, vojvoda Burgundije, koji
je na Eduardovu molbu pokrenuo vojsku, iskrcali su se u
Engleskoj, te su 1471. godine u nekoliko bitaka porazili
protivnike. Ubili su grofa od Warwicka, Henrikovog sina
Eduarda, te zarobili samog Henrika VI, kojeg je Eduard ubrzo
dao i ubiti
 Nakon toga je vojno porazio i minimalizirao politički uticaj
klana Lancaster na engleskoj političkoj i dinastičkoj sceni.
 Eduard je 1475. godine objavio rat Francuskoj u kojem je
uspješno porazio u više navrata francusku vojsku, te Francuskoj
nametnuo plaćanje visokih novčanih kontribucija u zamjenu na
njegovo odustajanje od prava na francusku krunu
 Rikard III 

 Dana 25. juna 1483. godine parlament je proglasio mladog kralja i njegovog mlađeg
brata Rikarda, zajedno sa njihovim sestrama, nelegitimnim nasljednicima krune, jer je
dokazano da je Edvard IV bio u braku sa Eleanor Butler u trenutku kada je oženio
Elizabeth Woodville, pa je stoga brak sa Elizabeth bio nevaljan i djeca rođena u tom
braku nezakonita
 Kako su druga Rikardova braća umrla prije Edvarda IV, Rikard je bio jedini nasljednik
krune. Mladi, sada zbačeni kralj i njegov brat zatvoreni su, navodno radi vlastite
sigurnosti, u Tower of London i nikada više nisu viđeni. Najvjerovatnije su ubijeni, za
što se optuživalo Rikarda i vojvodu od Buckinghama, ali bez dokaza. Rikard se zatim
okrunio 6. jula 1483. godine kao Rikard III.
 Rikard je znan kao pobožan i sposoban vladar, vojnik i organizator, ali niti u jednom
trenutku svoje vladavine, nije zadobio povjerenje visokog plemstva koje ga nije
smatralo legitimnim kraljem. Nakon preuzimanja krune i nerazjašnjene smrti Edvarda
V i njegovog brata, uklonio je uticaj klana Woodville, porodice udovice Edvarda IV, ali
je i dalje bio politički vrlo ranjiv jer je svojim sumnjivim preuzimanjem vlasti podijelio
do tada ujedinjene pripadnike i pobornike klana York
 Rikard III 

 Treća i najvažnija pobuna bila je ona Henrika Tudora, pripadnika velške porodice
Tudor iz Penmynydda, čiji je otac, Edmund Tudor, bio u kratkom braku sa Margaret
Beaufort, nasljednicom bočne srodničke linije klana Lancaster. Kako je uspravna
srodnička linija klana Lancaster bila prekinuta smrću Henrika VI i njegovog
sina Edvarda, Henrik Tudor postao je neočekivani nosioc lancasterskih nadanja u
borbi protiv klana York
 U bici kod Boswortha 22. augusta 1485. Henrik Tudor je uz pomoć francuskih snaga
napao Rikarda koji je imao vrlo slabu potporu engleskog vodećeg plemstva i zbog
toga izdan od preostalog dijela plemstva, te ga teško porazio pri čemu je Rikard
ubijen na bojnom polju. On je bio posljednji engleski kralj koji je poginuo u borbi, te
posljednji kralj iz dinastije York. Njegovim porazom završili su Ratovi dviju ruža
 Kako je Rikardovo jedino dijete umrlo sa jedanaest godina, pa on nije imao
nasljednika, pobjednik u bici kod Boswortha proglasio se 1485. godine engleskim
kraljem pod imenom Henrik VII. On je bio začetnik engleske kraljevske dinastije
Tudor