LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

(Cetinje) Vojislav P. NIKEVI Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje UDK 091.14=163.111 811.163.1`34/`3710

CRNOGORSKA REDAKCIJA STAROSLOVJENSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA I MIROSLAVLJEVO JEVANELJE

Autor ovoga rada ukazuje na najbitnije osobine crnogorske (zetske) redakcije staroslovjenskoga knjievnoga jezika koja je prijethodila bosanskoj i srpskoj redakcijskoj pismenosti. Poseban je akcenat stavljen na Miroslavljevo jevanelje kao najznaajniji spomenik crnogorske (zetske) irilike redakcijske pismenosti i knjievnosti. Rjeava se problem autorstva i hronotopa ovoga djela i ukazuje na jezike i grafijske specifinosti njegove i uticaj koji je ono izvrilo na bosansku i srpsku redakciju.

Pod redakcijom se u slovjenskoj filologiji podrazumijeva prilagoavanje staroslovjenskoga jezika i njegovijeh kategorija ivome govoru pieva kraja. Dok u starijim spomenicima, koji se ubrajaju u (ui) kanon staroslovjenskijeh spisa, do ovakvih pojava dolazi u manjoj mjeri, u mlaima ono se redovito javlja i po njima ih nije teko prepoznati i smjestiti na podruje u kojemu su nastali. Za razliku od recenzija, koje predstavljaju svjesno nastojanje da se neki tekst (ili odreeni tekstovi) poprave ili bilo kako prema neemu izmijene, redakcije su obino nehotini refleksi,

Ovaj nauni rad akademika Vojislava P. Nikevia objavljuje se posthumno kao dio njegove obimnije rukopisne zaostavtine (nedovrena Istorija crnogorske knjievnosti). Rad je priredio i prilagodio strukturi ovoga asopisa Adnan irgi.

53

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

kao sluajne omake ili sline pojave preko kojijeh se ivo govorno tlo samo od sebe, spontano probijalo pod uticajem govora pisca. Do toga je dolazilo uprkos njegovu nastojanju da ostane vjeran jeziku originala koji je prepisivao (9: 268; 5: 187-188). Staroslovjenski knjievni jezik irilometodskoga tipa u osnovi makedonskog podrijekla iz okoline Soluna, koji je kao bogoslubeni jezik monoteistike Grko-katolike crkve bio posve ujednaen, dotle da nije dozvoljavao prodor bilo kakvijeh dijalektizama i provincijalizama da se oko njih ne bi stvorile razne jeresi, onemoguavao je uticaj narodne govorne stihije da bude izveden do kraja. Tome je stajala na putu sama osnovna, liturgijska, funkcija staroslovenskoga jezika, koji je, upravo, kao jezik kulta u sutini bio neprikosnoven. Pojedine, uglavnom glasovne, izmene koje su se u njemu spontano vrile nisu naruavale njegovu osobenu gramatiku, tj. morfoloku, sintaksiku strukturu, koja se kroz vekove dosta vrsto drala u svima nacionalnim redakcijama (3: 231-232). Prilikom prepisivanja staroslovjenskijeh tekstova, dijaci su s najveom moguom panjom iz reenijeh razloga vodili rauna da ne prave omake. To se smatralo njihovijem najveim grijehom. Ilustrativan dokaz za to je Pogovor Miroslavljevu jevanelju. Njegov poetak glasi: Ja greni Gligorije dijak, nedostojan narei se dijak (4: 59). Grijean je i bogobojaljiv1 da u dugom prepisivanju Miroslavljeva jevanelja nije poinio neku grjeku zbog koje bi mu bilo zamjereno. No, i pored velike panje, spontane omake su bile neminovne. Pravljene su u trenucima kad pisar od umora izgubi koncentraciju, poputi mu panja, zadrijema. Tako su nastajale redakcije.
1 Dimitrije Bogdanovi, Vukanovo jevanelje u Istoriji Crne Gore, knjiga druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi. Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd, 1970, 105, pie: Preko knjige koja je uivala karakter boanskog otkrovenja dobijala je takav autoritet sama vjetina pisanja i kazivanja istine o ivotu, tako rei blagosloveno je samo knjievno stvaranje. Pisanje postaje, zato, askeza, bogougodno djelo, ravno molitvi i razgovoru s Bogom. Gdje god je doprla, Biblija je stvorila kult pisane rijei, kult uzviene, lijepe, odgovorne rijei. Ona je tako meu varvarske narode prenosila antike i hebrejske tradicije, predanja drevnih, odnjegovanih kultura. Biblija, prva knjiga s kojom su se Sloveni upoznali, bila je u isti mah jedno od vrhunskih ostvarenja ljudske kulture, u kome je nataloena mudrost i ljepota mnogih vijekova i mnogih naroda. Iz tog razloga su prepisivai knjiga kao kultnijeh bogougodnih tvorevina svaku poinjenu omaku prilikom njihovijeh prepisivanja doivljavali kao neoprostivi grijeh, unaprijed sebe proglaavali veljijem grjenicima.

54

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

Crnogorska/zetska redakcija (lat. redactio = popravak, popravljanje) predstavlja tip staroslovjenskoga jezika izgovoren na crnogorski (zetski) nain. U stvari, taj tip je mahom glasovno prilagoen izgovoru prepisivaa bogoslubenijeh knjiga iz Makedonije i Bugarske na podruju poznosrednjovjekovne Crne Gore (Zete/Duklje) za potrebe irenja pravoslavlja u njoj. Obuhvata vrijeme 1183-1360. godita, kada se nalazila pod srpskom nemanjikom upravom kao drava u dravi. Nastala je u javnoj dvorskoj kancelariji Stefana Nemanje u Kotoru kao najstarija irilska redakcija na tokavtini. Kao takva, kako ree Josip Hamm, nadovezuje se na staroslavenske tekstove te u mnogoemu nastavlja staru glagoljsku pravopisnu tradiciju iz ohridske glagoljske kole Klimenta Ohridskog i Nauma. Prilikom zajednikoga rada pisara u Nemanjinoj slovjenskoj dvorskoj kancelariji u Kotoru iz nje su se razvile srpska i bosanska redakcija staroslovjenskoga jezika. Poto se Hum kao oblast nalazio u sastavu Zete, u njemu je crnogorska redakcija poprimila samo neke specifine crte. Njezin glavni iriliki predstavnik je Miroslavljevo jevanelje, a glagoljski Marijinsko jevanelje. Njezine pojedine tipine crte preko pisara preneene su u srpske i bosanske srednjovjekovne spomenike. Kao svojevrstan tip crnogorskoga (zetskog) knjievnoga jezika svojega doba, poeduje odreene izrazite jezike, pravopisne i grafijske osobine u glagoljici i irilici kao dvama pismima kojijema se pisala. Moe se nazvati i crnogorskoslovjenskijem (zetskoslovjenskim) jezikom. Poslije 1360. godita postepeno se povlai i gasi (7: 478-479). Crnogorska redakcija se upotrebljavala i u kancelariji zetskijeh suvladara kao oblasnih gospodara vrhovnijeh vladara srpske nemanjike drave. Polazei od filoloke analize tzv. Vukanova (Stefanova) jevanelja, Miroslavljeva jevanelja i drugijeh spomenika zetske i rake kole, srpski bogoslov Dimitrije Bogdanovi izjavljuje da se moe govoriti o knjievnim strujanjima izmeu Makedonije s jedne i Rake i Zete s druge strane, i to ne u toku XI i XII v., kako mnije, nego tek od kraja XII. stoljea iz Makedonije u Raku i Zetu (2: 104). Neto podalje od toga Dimitrije Bogdanovi jo dodaje i to da e Zeta, ipak, kroz sve nemanjiko vrijeme, biti u enci rakog stvaralatva i onijeh knjievnih tradicija koje su se formirale izvanj Zete na zemljitu bliem vizantijskome duhovnom uticaju (2: 107). Vano je istai jo i to da sam D. Bogdanovi prihvata injenicu da je zetska redakcija, uskoro nakon to je oplodila raku i bosansku redakciju, u samom Humu i u Zeti ta redakcija veoma brzo zamijenjena novim, rakim pravopisom, razumije se, u izvjesnim etapama, ali u kratkom roku (1: 100). To je nastalo 55

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

kao poljedica srpske kulturne dominacije i politike hegemonije. Budui da sam u Istoriji crnogorskoga jezika pod naslovom Zetska redakcija staroslovenskoga jezika i Glavne strukturalne osobine zetske redakcije donio najznaajnije strukturalne i tipoloke odlike (6: 272-342), ove u spomenuti samo neke od njih kao odreujue crte po kojijema pismenost i knjievnost zetskoga perioda pripadaju crnogorskoj knjievnosti. etiri su bitne karakterne crte crnogorske redakcije koje je izrazito markiraju i razlikuju od srpske i ostalijeh srednjojunoslovjenskih redakcija. To su: jest, jat, erv i elo. Jest i jat su slova koja se u zetskoj izgovorno-pravopisnoj glasovnoj vrijednosti upotrebljavaju u vrijednosti: (i)je i j, a, ja, je, i, e, a erv i elo u takoe zetskoj izgovorno-pravopisnoj glasovnoj vrijednosti: , i (dz). e se go nau ta etiri znaka, dokaz su da tekstovi u kojijema se javljaju pripadaju crnogorskoj redakciji. A tamo e se samo pojedini od njih susrijeu, potvruju prisusutvo i uticaj te redakcije u nekoj od njoj suednijeh srednjojunoslovjenskih redakcija (8: 105-122). Literatura 1. Bogdanovi, Dimitrije. Miroslavljevo jevanelje u Istoriji Crne Gore, knjiga druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi. Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd, 1970. 2. Bogdanovi, Dimitrije. Vukanovo jevanelje u Istoriji Crne Gore, knjiga druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi. Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd, 1970. 3. ori, Petar. Posebni deo u Staroslovenskom jeziku, Matica srpska, Novi Sad, 1975. 4. Gligorije dijak. Pogovor Miroslavljevu jevanelju u Prednjegoevsko doba, Biblioteka Lua. Priredili: dr Niko S. Martinovi, Risto Kovijani, Slavko Mijukovi, edo Vukovi. Grafiki zavod, Titograd, 1963. 5. Hamm, Josip. Staroslavenske redakcije u Staroslavenskoj gramatici, tree izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1970. 6. Nikevi, Vojislav. Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne osobine, funkcije. Tom I (Od artikulacije govora do 56

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993. 7. Nikevi, Vojislav P. Crnogorska/zetska redakcijska pismenost u Jezikoslovnijem studijama, Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore ure Crnojevi. Posebna izdanja. Knjiga 53, Cetinje, 2004. 8. Simeon, Rikard. Redakcija u Enciklopedijskome rjeniku lingvistikih naziva, II, P-, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. MIROSLAVLJEVO JEVANELJE KAO PREDSTAVNIK CRNOGORSKE IRILSKE REDAKCIJE

Poznati hrvatski jezikoslovac Josip Hamm, s pozivom na fototipsko izdanje Miroslavljevog jevanelja Ljubomira Stojanovia (10) i studiju St. M. Kuljbakina o njemu (8), smatra da su glavni i najstariji predstavnici zetsko-humske, odnosno zetske redakcije Miroslavljevo jevanelje s kraja XII. stoljea i, s osloncem na studiju paleografa-filologa Josipa Vrane (21: 5-67), povelja bosanskoga bana Kulina iz 1189. godita (7: 197). Budui da sam Miroslavljevo jevanelje, kao remek-djelo istonoevropske knjievnosti, koje predstavljava pandan Kraljevstvu Slovjena Grgura Barskog kao monumentalnoga povijesno-beletristikoga djela zapadnoevropske mediteranske prepoznatljivosti, detaljno prouio u Istoriji crnogorskoga jezika (11: 269-342) i u posebnoj opirnoj studiji (12: 71-144), ovom prilikom u o njemu govoriti vie kao o najznaajnijemu slovjenskome paleografsko-filolokome kodeksu nego o jezikoslovnome spisu. To moje zborenje o njemu treba shvatiti kao sintezu ranijih prouavanja iz tijeh dviju studioznih interpretacija primjerenoj prirodi i karakteru povijesti crnogorske knjievnosti. Kao jedno od fundamentalnijeh reprezentativnih djela te povijesti, poput Kraljevstva Slovjena, i ono zasluuje punu naunu panju istoriara ne samo crnogorskog jezika, nego i crnogorske literature. Pisari spomenika Ranije se smatralo da je cio spomenik radio samo jedan pisar koji je svoje ime zabiljeio u tri drugaice: Grigorije, Gligor i Gligorije. Danas se dri da su Miroslavljevo jevanelje prepisivala dva pisara: Varsameleon, 57

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

utemeljitelj zetskoga pravopisa crnogorske redakcije staroslovjenskoga knjievnog jezika, i Gligorije dijak, tvorac rakoga pravopisa srpske redakcije staroslovjenskoga knjievnog jezika. Varsameleon je zetski, glavni pisar Miroslavljeva jevanelja, benediktinac, osniva crnogorske (zetske) redakcije staroslovjenskoga knjievnog jezika. Pod tijem su ga imenom identifikovali St. M. Kuljbakin (8) i A. Beli (1: 211-276), ali se poslije njih poelo tvrditi da je ranije bez osnova nazvan Varsameleonom, jer ta rije, ispisana pri kraju rukopisa, nije nita drugo do grka slavizirana sloenica (to je gr. balsamovo ulje), materijal za koji se dri da slui za spravljanje boje (2: 96). Tako se tvrdi uprkos tome to je sam pri kraju toga rukopisa posebitijem pismom rekao da spomenik Svri s Bojom pomou. Amin! i poslije Gligorijeva drukijega zapisa ispisao svoje ime jednom rijeju: varsameleon. Prepisao je gotovo cijeli tekst spomenika (p. 1-358a) pravopisom koji se nadovezuje na ortografiju staroslovenskih spomenika (2: 97), to ga je A. Beli nazvao zetsko-humskim pravopisom, tj. zetskijem. Taj zetski pravopis karakteriu elementi: jotovanijeh vokala a i nema. Upotrebljavaju se oba jusa ( i ), ali s novom glasovnom vrijednou i bez prejotacije. Veliki jus () upotrebljava se kao i , uvijek u vrijednosti glasova u i ju. Mali jus (), koji se grafijski javlja i u staroslovjenskome zatvorenom trouglastom obliku ( ), takoe nema prejotacije i uvijek se upotrebljava u glasovnoj vrijednosti e i je. Grafem e (jest) pisao se u pravopisno-izgovornoj vrijednosti (i)je, a kao j, a, ja, je, ije, i, e. Varsameleonov dio Miroslavljeva jevanelja pripada crnogorskoj knjievnosti. Kod njega su drugi dijaci uili irilometodsku pismenost kao kod glavnog pisara (13: 506). I prema Radoslavu Rotkoviu (16: 364), crnogorskome kulturnom naljeu pripada glavni dio Miroslavljevog jevanelja, raenoga u Kotoru oko 1185. godita. Glavni pisar, Vrsameleon, pie ijekavski imena Stefan i Tekla s jatom. A to, po srpskom lingvisti Petru oriu, lepo odgovara ... narodnim oblicima sa pravilno zamenjenim jatom Stjepan ili epan i ekla umjesto Stepan i Tekla (5: 512). Gligorije (Grigor/ije) je pisar humskoga kneza Miroslava s kraja XII. vijeka. Kao dijak (ak), obuavao se u javnoj dvorskoj kancelariji Stefana Nemanje u Kotoru kod glavnoga pisara Varsameleona. Dovrio je prepisivanje Miroslavljevog jevanelja: od 2. stupca 358-360. strane, napisao zapise, pored Varsameleona, bio jedan od njegovijeh rubrikatora i 58

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

pozlaivao minijature. Prema D. Bogdanoviu, on ne osjea razliku izmeu i e, ve ih pie uvijek kao e (2: 98), to znai da je bio ekavac. Njegov dio Miroslavljevog jevanelja pripada Srbima (13: 506-507), to e rei srpskoj knjievnosti. I time se dokazuje njihovo dvojstvo. Varsameleonov pomonik, Gligorije dijak, pisar na dvoru Nemanjia, Raanin, dakle, doljedno je ekavac. Za razliku od njega, Kotoranin Varsameleon ima i slovo erv (u obliku izvrnutoga ) za i , dok Gligorije upotrebljava k i g. Inae, u tekstu spomenika se nalaze latinski termini paska i m{a mjesto pasha i liturgija (gr. = molitva). I sam Ivan Krstitelj je signiran kao @van Batist, to jasno govori o sredini u kojoj je jak romanski uticaj (16: 364-365). A to je dokazano mogao biti samo Kotor. Struktura spomenika Miroslavljevo jevanelje je odreeno za liturgijsku upotrebu po istonome, pravoslavnom obredu. To je izborno (aprakos, katadnevno) jevanelje ili pak jevanelistar dueg tipa i kao takvo ono ne obuhvata cio tekst etvorice jevanelista. Ima dva dijela: pashalni (poinje od Vaskrsa) i kalendarski (od 1. IX). Osim jevaneoskog teksta, ispred svakog itanja nalaze se crvenijem mastilom pisane oznake kada se koji odlomak ita, mjestimino s poetnijem rijeima odreenih stihova iz Psaltira. To su tzv. alilujari. Rukopis kodeksa se zavrava samijem alilujarima, i to za neelje i sedmine dane. Izbor i raspored itanja stoje u bliskoj vezi sa starijim tipikom Svete Sofije u Carigradu iz VIII-IX. stoljea. U kalendaru se ne spominju lokalni makedonski sveci koji se nalaze u glagoljskom Asemanovom jevanelju iz XI. vijeka (6: 132). Hronotop spomenika Pitanje hronotopa, tj. mjesta i datiranja prijepisa Miroslavljevoga jevanelja, jo odavno je vrlo sporno. Prvo se pojavila pretpostavka da je kao granini spomenik samostalnog razvoja zetske knjievnosti, poto je, prema zapisu, napisan knezu velikoslavnomu Miroslavu, sinu Zavidinu, to znai humskom knezu i bratu Nemanjinu (po majci) Miroslavu, ija je prijestonica bila Bijelo Polje, po svoj prilici nastao u Crkvi Sv. Petra i Pavla osamdesetijeh godita XII. stoljea (2: 96). Poslije toga se izriito tvrdi 59

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

da natpis kneza Miroslava u Bijelome Polju (oko 1190) u svakom sluaju nedvosmisleno potvruje da se knez Miroslav pojavljuje kao ktitor hrama Sv. Petra, bilo to njegovoga dijela ili kao obnovitelj cijeloga manastira. Knez Miroslav je vladao u Zahumlju, po dokumentima do 1190. godita, kada je drao i jedan dio Polimlja. Tada je svakako i podigao Manastir Sv. Petra, u kojemu je nastalo i uveno Miroslavljevo jevanelje, koje je po njemu i dobilo ime, a nastalo je najvjerovatnije izmeu 1180-1191. godine (15: 1). A natpis na manastirskoj crkvi je nastao u istom periodu, dakle krajem XII vijeka (19: 63-64). Sam Boidar ekularac navodi kako ima pokazitelja da bi najvei dio Crkve Sv. Petra u Bijelom Polju mogao biti izgraen znatno prije kneza Miroslava, moda ve u XI. ili poetkom XII. stoljea. Na popisu crkava u Crnoj Gori, ta crkva se tretira da je slina crkvama zrele romanike kakve su crkve Sv. Luke, Sv. Ane, Sv. Marije Kaloete i Sv. Pavla (3: 204). To verifikuje Dragan Podgorni koji je u doktorskoj disertaciji iz arhitekture (odbranjenoj u Minhenu) utvrdio da je sporna crkva u potonjijem goditima Miroslavljeve vlade iz romanike crkve s razmea XI-XII. stoljea sa zapadnoga preureena na istoni obred, pa se moe vjerovati da je tada nastao i Ktitorski natpis kneza Miroslava (11: 283). A ta prepravka je izvrena 1186-1190. godita ne samo u doba kada u Humu nije bilo istonoga obreda (pravoslavlja), nego i uljed toga to su u njoj izvoeni radovi. To je onemoguavalo prijepis Miroslavljeva jevanelja, utoliko prije ako se zna da je tada Hum, kako nauavaju J. Vrana (22: 166) i L. Mirkovi (9: 5-8), u crkovnom pogledu bio pod latinskom jurisdikcijom (Bar, Dubrovnik) te se u to vrijeme pravoslavni uticaj u njemu skoro uopte i ne oea. To onda Bijelo Polje po svemu iskljuuje kao mjesto prijepisa Miroslavljeva jevanelja. S tijem se slae i injenica da Miroslavljevo jevanelje sadri vie od sto dvadeset itanja koja se ne slau ni sa slubenijem itanjima Pravoslavne crkve niti pak s itanjima drugijeh slovjenskih, mlaijeh aprakosa, da ono uva karakter staroslovjenskih aprakosa, te da je van uticaja liturgijskijeh promjena u vizantijskoj crkvi. Ukazuje, takoe, na mogunost da je ono napisano u sredini koja nije bila izloena neposrednome vizantijskom uticaju (2: 99-100). To je posigurno bio Kotor prije osnivanja Nemanjine javne slovjenske dvorske kancelarije. U njoj poinje da djeluje tek od poetka 1186. godita, kada je zapoelo da se prepisuje Miroslavljevo jevanelje, koje je trajalo do 1190. godita. Tu je prepisano kao narudbina 60

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

od strane njegova brata Miroslava za Crkvu Sv. Petra u Bijelome Polju kao svoju zadubinu, jer nije imalo e druge biti prepisano. Sama injenica da je ostalo posve sauvano (netaknuto) od mrlja voska istopljenijeh svijea, dokaz je da nije upotrebljavano u toj crkvi, kao to nije u njoj ni nastalo, da je kao veleljepna sveana knjiga, do njegove pojave ornamentima neviene ljepote u raznijem bojama, ukraena da slui za izvanjliturgijsku upotrebu, da bude reprezentativna relikvija koja odgovara kneevoj zadubini. Nije sluajno to je Miroslavljevo jevanelje kao tako velianstvenu knjigu Gligorije dijak u svojstvu pisara kneza Miroslava ukrasio zlatom u inicijalima i minijaturama, posveujui je svojemu knezu velikoslavnome Miroslavu ... A mene, gospodine, ne zaboravi grenoga nastavlja Gligorije no sauvaj me sebi, da mi nije, gospodine, ao to sam radio tebi, knezu svome gospodinu, ako me ne sauva grenoga (14: 59). Tu posvetu mu ne pie Varsameleon, jerbo on nije bio njegov pisar, ve samo glavni realizator Miroslavljeve narudbine kao skriptor u Nemanjinoj dvorskoj kancelariji. Time se jedino moe objasniti prvijenstvo i sveani ton Gligorijeve posvete tome knezu u njegovoj kultnoj knjizi Miroslavljevo jevanelje. U istoriji knjievnosti konstatovano je da grafija glavnoga pisara, kao i upotreba nekijeh rijei u spomeniku zapadnoga, primorskog podrijekla (m{a misa, liturgija) govore o vanoj posrednikoj ulozi glagoljskijeh primorskih tekstova u predistoriji nastanka Miroslavljevog jevanelja. U stvari, glagoljski staroslovjenski predloci morali su da prou kroz zonu e se javlja taj romanski oblik (m{a), a to je zapadna, odnosno primorska zona govora i njene fonetske (o - e mjesto 12 - ), a naroito morfoloke i leksike osobine (asigmatski aorist, nesaeti imperfekat, kondicional, nastavci imperfekta itd.) (2: 97-98). Radoslav Rotkovi je izriit u tome da Miroslavljevo jevanelje nije moglo da nastane u Dubrovniku, s kojijem je knez Miroslav ratovao, niti pak u Stonu, zbog sukoba s papom, ni u Bijelome Polju u vrijeme izgradnje crkve i jo s katolikoga predloka na glagoljici. Ima 120 razlika pomeu toga teksta i zvanine pravoslavne jevanelistike, to je utvrdio srpski bogoslov D. Bogdanovi. Zato je jedini odgovor na sva pitanja: Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru produuje Radoslav Rotkovi. R. Rotkovi za priu o skriptorijumu u Crkvi Sv. Petra i Pavla u Bijelome Polju, u kojoj je navodno nastalo Miroslavljevo jevanelje, kae da je samo nerealno povezivanje djela i naruioca, koji je, uzgred reeno, bio nepismen, jer je metnuo krst na mirovni ugovor s Dubrovnikom, potpisan 61

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

tri-etiri godine prije zavretka potpisa spomenutoga jevanelja. Nauka je, na kraju, ipak dola do zakljuka da je takvo djelo moglo da nastane samo e je ve postojala takva prepisivaka djelatnost i e su se odavno mijeali romanski i vizantijski uticaji. Poto je Miroslav, s Nemanjom, ratovao protiv Dubrovnika i bio ekskomuniciran od pape, a iz Stona se i sam sklonio u Bijelo Polje, jevanelje je moglo da bude prepisano samo u Kotoru, s katolikoga predloka u Sv. Tripunu na glagoljici, pa je stoga njegov tekst bio nesaglasan s pravoslavnijem kanonom i sauvan je bez mrlja od voska, jer uopte nije upotrebljavan (17: 212). Tano je da je Miroslavljevo jevanelje prepisano u Kotoru, ali bez ikakvijeh glagoljskih posrednikijeh katolikih tekstova i vizantijskijeh uticaja iz primorske zone. Sve do poetka 1186. godita takvijeh glagoljskih katolikijeh tekstova niti pak vizantijskih uticaja u toj zoni, pa samim tijem ni u Kotoru, nije bilo. Utvrenih 120 razlika pomeu teksta Miroslavljevog jevanelja i zvanine pravoslavne jevanelistike ne dolaze otuda to mu je predloak bio katoliki, nego uljed toga to mu je glavni prepisiva bio Varsameleon katolik, benediktinac. Uz to se uopte ne uzima u obzir da je ve u makedonistici Vangelija Despodova dokazala elemente slovjenskog predloka kojijem je vezan za Klimentovu glagoljsku tradiciju ohridske knjievne kole (4: 251-259) i da je jo 1980. godita u Skoplju o makedonskoj glagoljskoj podlozi Miroslavljeva jevanelja odbranila komparativnu doktorsku disertaciju ( . . 9 .). A i sam sam, u vezi s tvrdnjom da je Miroslavljevo jevanelje nastalo prema odreenom katolikom predloku, odnosno da je prepisano s katolikog predloka na glagoljici su 120 razlika izmeu toga teksta i zvanine pravoslavne jevanelistike u Katedrali sv. Tripuna u Kotoru, napisao da se to nikako ne moe prihvatiti, jer Katolika crkva u vrijeme prepisivanja Miroslavljeva jevanelja na irilici (1186-1190) nije imala nikakva interesa da u katolikom Kotoru, u Katedrali Sv. Tripuna oko sto i trideset est godita od crkovnoga raskola (1054) na irilici kao suparnikome pismu Istono-pravoslavne crkve prepisuje to jevanelje (13: 116) istonoga, pravoslavnog obreda. Varsameleon ili Bala Primorac? Boidar ekularac je mnijenja da rije balsameleon ne mora 62

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

znaiti balsamovo ulje, jer kakvoga smisla ima da se tom rijeju zavrava reprezentativna knjiga kakvo je Miroslavljevo jevanelje. Poznato je da su monasi zbog svoje skromnosti vlastita imena na kraju rukopisa ostavljali u tajnopisu jer nijesu eljeli da im se ime zna. Vjerujemo da je i ove isti sluaj, tako da prvi dio ove sloenice jasno daje ime Balsa (Bala), drugi dio meleon mogao bi imati vie znaenja. Grki meleon od mel na primorju: bjeliasta, edna zemlja; rukavac; vrlo fini krenjaki pijesak; prud, dok je melo plitko mjesto u moru uz kraj; pridjev melan pjeskovit. B. ekularac u nastavku podvlai jo i to da je ta rije meleon sveslovjenska. Kako su svi oblici te rijei vezani za primorje, to bi i rije meleon mogla biti razrijeena kao primorac. Dakle, rije iz tajnopisa Balsameleon vjerovatno je ime pisara Bale Primorca. Zar i ime naselja Baoi (<Bali) u Herceg-Novom ne podea na istu formu? pita se Boidar ekularac (20: 31, 37). Ta ekulareva etimologija je vrlo mogua i posve usklaena s Kotorom kao s primorskijem gradom u kojemu je Miroslavljevo jevanelje posigurno prepisano. Da je o tome konsultovao radove Dargoja ivkovia, Radoslava Rotkovia i Vojislava P. Nikevia, i sam bi se uvjerio u tanost te lokacije i s njom povezane mogunosti njegove etimologije. Etimologiju Boidara ekularca treba i poblie lingvistiki objasniti. Zna se da je beta drugo slovo starogrkog alfabeta, pismeni znak za starogrki suglasnik [b], koji zvui meke negoli nae B. Izgovara se po prilici kao u novogrkome. Stoga se pie mjesto rimskoga V (usp. Brrn Varro). Od srednjega vijeka beta je od bilabijalnoga glasa [b] prijela u labiodentalni [v] (usp. = stgr. brbaros: nvgr. vrvaros); otada se naziva vita te se prestala upotrebljavati kao brojni znak. irilo je za glas [b] uveo novo slovo u glagoljski alfabet: buky (=stilizovano slovo beta), a beta (veta) mu vrijedi kao v (18: I, A-O, 151). A r (er) u Varsameleon je znak preuzet u staroslovjenski jezik (rci) i savremenu irilicu iz grkog alfabeta (, ) za tekui ili likvidni suglasnik ili zvuni alveolarni vibrant koji se u raznijem jezicima i govorima tvori na razliite naine, ostajui slina zvuka i koji je (kao i l) esto sonant (18: II, P-, 235). Tamo e je sauvano nae [l] najvie odgovara praslovjenskom [l] koje odraava likvidne suglasnike (l i r) indoevropskoga prajezika (18: I, A-O, 736). Prema tome, osim etimologija Balsameleon i Bala Primorac, u 63

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

potpunoj su lingvistikoj saglasnosti i oblici Varsameleon i Balsameleon kao sinonimi. Jedino je vjerovatnije da je ime Bala Primorac kao glavni pisar Miroslavljeva jevanelja ostalo u tajnopisu Varsameleon iz razloga to nije bio Miroslavljev pisar, ve pisar u kancelariji na Nemanjinome dvoru, a ne iz skromnosti. Kao takvi, morao je ostati u enci Gligorija dijaka koji, kao skriptor kneza Miroslava, sam u posveti mu priznaje da za njega radi, da mu je on, iako je njegov udio u prepisivanju i ukraavanju spomenika mali, zlatom ukrasio to velianstveno likovno umjetniko djelo. Uz to ga jo moli za oprost ako je u njegovome prepisivanju poinio kakve pogrjeke. Tako je svijem kazanim definitivno rijeeno pitanje hronotopa Miroslavljeva jevanelja kao prvorazrednoga kulturnog spomenika crnogorske knjievnosti u povijesnoj vertikali Kraljevstvo Slovjena Grgura Barskoga Miroslavljevo jevanelje Varsameleona (=Bala Primorac) i Gligorija dijaka Oktoih iz Crnojevia knjigopeatnje i Njegoev Gorski vijenac. Zato sam na prednjoj i zadnjoj korici prvog toma monografije Crnogorski jezik donio slova jest, jat i erv kao tri glavna izgovornopravopisna obiljeja koja odreuju zetsku redakciju staroslovjenskoga knjievnog jezika starije crnogorske knjievnosti i (), () i (dz) na prednjoj i zadnjoj korici drugog toma istorije Crnogorski jezik kao identitetske odreujue reprezentativne glasove i foneme novije crnogorske knjievnosti u Gorskom vijencu kao kruni ukupne crnogorske literature.

Jezik i grafija spomenika Po sudu Petra oria, evanelijski tekst pisao je glavni, anonimni pisar spomenika iskljuivo mrkijem, ne sasvim crnim mastilom, i to krupnijem, pravougaonim izduenijem tipom ustavnoga pisma, neujednaenim i po veliini i obimu pojedinijeh slova. Pismo prvih 88 strana je docnije, u XIV. vijeku vrenim, dosta grubijem podebljavanjem, moralo izmijeniti svoj prvobitni lik. Pismo drugoga pisara, Gligorija, sitnije je i kvadratnog je tipa, pisano crvenijem mastilom i dvojakim pravopisom; u evanelijskijem zaglavljima pravopis je arhaian, kao to je u evanelijskom tekstu, a poljednja etiri stupca su pisana drugijem, novijim pravopisom smatra Petar ori. Ranije je A. Beli drao da je veliko znaenje Miroslavljeva 64

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

jevanelja prije svega u tome to se iz odreenijeh i ustaljenih osobina njegove grafije i ortografije moe zakljuiti da je formiranje srpske nacionalne recenzije staroslovjenskoga jezika u svojoj osnovi ve bilo zavreno ranije (krajem XI. stoljea) i mnogo prije osnivanja samostalne srpske crkve. To miljenje i Petar ori neosnovano prihvata. Uz to u paralelnoj upotrebi dvaju pravopisa, starijega i novog, iako ve u ogranienome obimu, vidi pravac razvitka srpskohrvatskog naina pisanja, koji je ve u prvoj polovini XIII. vijeka dobio svoje ustaljene osobine. Dalje u srpskohrvatskom irilskom pismu i knjievnome crkovnom jeziku jasno zapaa genetiku vezu s glagoljskijem pismom, koje je jo u drugoj polovini XII. stoljea postojalo pored nadmonijega irilskog nastavlja Petar ori. ori jo tvrdi da je tijem pismima pravopis bio zajedniki u oba crkovna obreda, istonome i zapadnom. To je oni arhaini i glavni nain pisanja u Miroslavljevom jevanelju. Najvanija osobina toga pravopisa jeste upotreba naroitog znaka za glas (u obliku , npr. v(a)nelie), koji je bio osobina jedino nae irilske i crkovne i svjetovne grafije te se javio kao adekvatna zamjena glagoljskoga slova. Meutijem, Gligorije u svojemu zapisu pie evangelie. To je druga, novija kola, svetogorska i uopte istona, u kojoj se vie nije pisalo glagoljicom, a iz koje je izaao Gligorije. Glavni pisar radio je u oblasti, ako ne i koli, u kojoj su se upotrebljavalo, pored glagoljskoga i irilskog, jo i latinsko pismo za latinski jezik. Zato u grafiji glavnoga pisara ima morfolokijeh elemenata latinskoga beneventanskog uglastoga pisma. U toj zapadnoj sferi karakteristian je izraz missa, slavizirano m{a (docnije ma{a), koji se kao zetsko-humski arhaizam srijee u Miroslavljevom jevanelju, a pored toga nalazi se i istoni naziv liturgi, koji je poslije sasvijem zavladao u sreenoj rakoj recenziji. Ima i drugijeh arhainih i regionalnijeh osobina, i to ne samo leksikih koje se nalaze u rakoj koli. Takve jezike i pravopisne osobine kojijema se odlikuje Miroslavljevo jevanelje, koje se u svetosavskoj crkvi i nemanjikoj dravi, u ijem se sastavu nalazilo i Zahumlje (kao uostalom i Zeta), nijesu mogle odrati - uvale su se i dalje u nejakoj irilskoj i crkovnoj pismenosti u Bosni do poetka XV. vijeka, a pogotovo na podruju hrvatske glagoljice (6: 132-133). I tvrdnje Petra oria o tome da je glavni pisar radio u oblasti, pa mogue i koli, u kojoj su se upotrebljavala tri pisma glagoljica, irilica 65

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

i latinica iz potonjega paragrafa odaju da je to bio Kotor. U njegovoj Nemanjinoj javnoj dvorskoj kancelariji jedino su postojali benediktinci, poput Varsameleona, odnosno Balsameleona ili Bale Primorca, koji su znali ta pisma i njima se koristili u prepisivanju glagoljskijeh, irilskih i latinskijeh knjiga i dokumenata u kojijema se mijeaju navedeni jeziki, grafijski, pravopisni i likovni elementi istonoga i zapadnog obreda. U poetku je bio zajedniki pravopis, upravo sve dok se nije polako i postepeno diferencirao na zetski u Varsameleonovome gotovo cijelome tekstu spomenika s glagoljicom kao preovaladavajuemu zajednikom pismu, morfoloki nalinijem u Duklji tradicionalnoj skripturi beneventani, i raki u Gligorijevome samo neznatnom dijelu rukopisa pri kraju spomenika, koji je sve vie poprimao istono oblije, jer su se Raani kao istono-pravoslavni etnikum opredijelili za irilicu kao jednostavnije dominantno slubeno pismo u poetnoj etapi njihova sticanja pismenosti i knjievnosti krajem XII. stoljea. Gligorije dijak morao je kao budui Miroslavljev pisar i Varsameleonov ak zavriti spomenik pohvalom kao legitimacijom da se zna ko je Ko, kome je jevanelje posveeno i koji je kneev pisar pisao posvetu u ast njemu u pogovoru kodeksa. Samo se time moe objasniti veliki nesrazmjer Varsameleonovoga i Gligorijevoga dijela teksta, prepisivanoga njihovijem zajednikim radom. U prilog tome govori sve to je reeno o strukturi, pisarima, hronotopu, Varsameleonu, odnosno Balsameleonu kao Bali Primorcu, jeziku, grafiji i dvama pravopisima Miroslavljeva jevanelja. Njegov istoni i zapadni karakter u kotorskoj kancelariji Stefana Nemanje kao sredini koja tek poinje da ustanovljava i batini istono-pravoslavnu tradiciju dokazuje i ornamentika, iluminacije i minijature toga najljepeg slovjenskoga kodeksa, kojijema je ukraen bez premca meu svim redakcijskijem spomenicima te vrste u srednjemu vijeku. Ornamentika spomenika Prema Petru oriu, ornament u Miroslavljevu jevanelju po spoljanjem aju prevazilazi sve ostale slovjenske ornamente (Buslajev, 1884). Po vrsti ukrasa to su, prije svega, elna zastavica ili pak vinjeta na prvome listu i etiri umjetniki izvedene pletenice, koje dijele pojedine odeke teksta, a ostali ukrasi su 296 inicijala i minijatura u bojama. Vinjeta s likovima triju jevanelista (Jovana, Marka i Luke) raena 66

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

je po orijentalno-vizantijskome uzoru. Ima jo dva ili tri primjera istonijeh uzora pri izradi inicijala, ali su oni posredno doli iz june Italije, kao i vas ostali ornament, koji nosi izrazito zapadni, romanski karakter, preneen iz benediktinskijeh manastira provincije Apulije u skriptorijume na zetskome i dubrovakom primorju ili u njegovu zaleu, Miroslavljevom Zahumlju. Na romansko podrijeklo ornamenata upuuje i natpis na minijaturi Jovana Krstitelja - @van Batjsta. Inicijali su ukraeni stilizovanom i deformisanom florom i faunom, prirodnom i fantastinom, i raznijem drugim ornamentima. Sve je to u ivome pokretu, to je odlika zapadnoga stila, nasuprot strogoj mirnoi vizantijskoj. Lica kod ljudskijeh figura su profanijeh i sakralnih obiljeja, svjea i okrugla, nasuprot asketskijem likovima u naslovnoj vinjeti. Inicijali se nalaze prije samoga teksta. Prvo su raene linearne konture crnijem i crvenim mastilom, bez enenja i plastinosti. Poslije toga su stavljene boje crvena, uta i zelena te rjee bijela ili mrka. Minijature imaju obino dekorativnu, a rjee ilustrativnu svrhu. Najee se ponavlja figura Hrista. Jedanput je iznad figure Isusa koji edi na prijestolu nacrtan golub simbol Sv. Duha kako slijee na Hrista. U toj, u ikonografiji neuobiajenoj ilustraciji Hristova krtenja, traen je bogumilski uticaj, koji je neosnovano indiciran i u samome tekstu Miroslavljeva jevanelja u arhaizmu ino~d34 s34n (6: 132). Spomenik kao izvor uticaja crnogorske na bosansku i srpsku redakciju Polazei od navodne zetsko-humske, tj. crnogorske redakcije iz Miroslavljevog jevanelja, Dimitrije Bogdanovi konstatuje da e ta redakcija nastaviti da ivi, s izvjesnijem izmjenama, u rukopisnoj tradiciji srednjovjekovne Bosne. Tu e jusovi, u izvjesnijem spomenicima, biti zadrani sve do XIV. vijeka. Zadrae se i (erv) u znaenju i ; e biti upotrebljavano kao e i je; kao e i ja. Meutijem, kako je ranije ve kazano, u samome Humu i Zeti ta je redakcija veoma brzo zamijenjena novijem, rakim pravopisom, naravno u izvjesnijem etapama, ali ipak u kratkom roku. D. Bogdanovi dalje kae da se ve u Kulinovoj povelji iz 1189. godita, upuenoj Dubrovanima, oea uticaj rakijeh promjena, prije svega u upotrebi k i g u znaenju i . Ali, zadrano je erv u starom obliku (), a se upotrebljava kao ja. Jotovanja nema. Kulinova povelja, 67

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

ispisana na pergamentu, sauvana je u tri primjerka, od kojijeh se originalni primjerak uva u Publinoj biblioteci u Petrogradu (Sankt Peterburg), a dva prijepisa u Dubrovniku. Tzv. zetsko-humski, odnosno zetski elementi jo uvijek preovlauju i u Nemanjinoj Povelji manastiru Hilandaru iz 1199. godita. Njezin original je, naalost, iz Hilandara nestao u doba Prvoga svjetskog rata. Ona je pisana brzopisom, koji poeduje i starijeh i novih elemenata. Mnogo je interesantnije prisustvo zetsko-humske tradicije u Hilandarskom tipiku iz 1199. godita, koji se uva u Hilandaru. Na osnovu njegovijeh jezikih osobina, moe se pretpostaviti da je pisar toga rukopisa podrijeklom iz Zete. On je prihvatio raki pravopis, ali je djelimino ostajao i pri ortografiji slinoj pravopisu Miroslavljevog jevanelja, samo bez jusova. Ponekad upotrebljava malo jus (), ali iskljuivo ugledajui se na ruski pravopis toga vremena, radi arhaiziranja teksta. Izvjesnijeh rijetkih zetskijeh osobina ima i u Hilandarskoj povelji kralja Stefana Prvovjenanoga iz 1200-1202. godita, ali je ta povelja (koja se danas nalazi u Hilandaru) u duhu novoga, rakog, svetosavskoga pravopisa, s pravilnom upotrebom iza samoglasnika i suglasnika; upotrebom pored u poetku rijei i poslije samoglasnika, a obiljeavanjem umekanosti suglasnika ispred a kakvijem drugim nainom (u Hilandarskoj povelji Stefana Prvovjenanoga je najee i dalje u znaenju ja) (2: 100-101). Spomenik na razmeu Istoka i Zapada Na temelju izloenijeh brojnih podataka i provjerenijeh injenica, koji proizilaze iz kompleksno sprovedene analize veoma sloenijeh pitanja autorstva, hronotopa i nacionalne atribucije rukopisne knjige Miroslavljeva jevanelja, sa sigurnou se moe zakljuiti da je ono moglo biti jedino prepisano kada se Kotor nalazio u sastavu srpske drave, u periodu od godita 1186. do 1190. Pisala su je i ukraavala zaista dvojica pisara: tekstualni dio gotovo u cjelosti zetski pisar Varsameleon, a odreeni dio ukraavao i samo neznatno prepisivao Raanin, dijak Gligorije. U tekstu prvoga pisara ispoljavaju se grafijske, jezike i pravopisne osobine zetske (crnogorske) ijekavske redakcije, a u tekstu drugoga pisara grafijske, jezike i pravopisne odlike rake (srpske) ekavske redakcije. Zetska redakcija se javlja prije drugih redakcija, tj. u vrijeme rake prevlasti u Zeti iza 1183. 68

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

godita, zato to se ona tada, kao i ranije, nalazila na visokom stupnju kulturnoga razvitka. Njezin samostalan razvoj, realizovan u dukljanskome periodu, u doba postojanja dravne samostalnosti iz vremena Vojislavljevia, obiljeen takvijem spomenikom zapadnoevropskoga ideolokog smjera i strukturalnoga stilskog i tipolokoga opredjeljenja kakvo je Kraljevstvo Slovjena Grgura Barskog, biva ipak prekinut rakom okupacijom Zete. U novijem okolnostima, srpski mjerodavni politiki faktori u Rakoj poinju preuzimati inicijativu i ulogu tvoraca u Zeti nove, drukije kulturne tradicije tzv. srpskoslovjenske, irilometodske, istonoevropske. Kao rezultat tijeh i takvih njihovijeh nastojanja i orijentacija pojavi se Miroslavljevo jevanelje. Ali, kao to to redovno biva, stare tradicije nijesu mogle biti odjednom prekinute, niti pak nezavisno od njih formirane nove. Stoga se taj spomenik i javio kao simbioza novoga i starog, kao ukrtanje istonijeh i zapadnih struktura u slovjenskome kodeksu koji, bez ikakve sumnje, poedovae ohridski makedonski glagoljski predloak. Iz istoga razloga je sauvao karakter graninoga spomenika. Za razliku od Zete, koja iz nadreenoga postepeno dolazae u podreen politiki i knjievni poloaj, Raka kao vazalna i Bosna isto kao vazalna vizantijska zemlja postepeno se dizavi iz politike i kulturne potinjenosti Vizantiji, tek krajem XII. stoljea poee da stupaju na istorijsku pozornicu. Raka vie, a Bosna manje. I prirodno, zbog nepovoljne kulturne situacije u kojoj su se na poetku nalazile, bile su prinuene da formiraju svoje pismenosti, i knjievnosti zaponu s osloncem na zetska kulturna sredita kao tada najrazvijenija, da vlastito najstarije naljee kulture oplode stvaralakijem impulsima i tradicijama iz onovremeno mnogo naprednije Zete, u ijemu su se dravnom sastavu prije toga i same nalazile. Uostalom, za to postoji vjerodostojna analogija u odnosu Grke i Rima. Rim je vojniki pokorio Grku, ali ga je zato ona duhovno, sopstvenom izvanredno bogatom kulturom i civilizacijom osvojila i oplemenila. Otuda se odreeni pravopisni i likovni elementi iz Miroslavljeva jevanelja pojavie u prvijem rakim i bosanskim spomenicima iz toga i mnogo poznijega vremena. To isto vrijedi i za humske spomenike. Svojijem brojnim grafijskijem, jezikim, pravopisnijem i likovnoumjetnikim karakteristikama samo Miroslavljevo jevanelje otkriva da je u fiksiranome vremenu jedino moglo biti ispisano u Zeti. Takvu njegovu lokalizaciju opravdavaju i sve istorijske injenice drutveno69

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

politike, crkovno-vjerske i kulturno-civilizacijske. Zato naunici taj spomenik najee tretiraju kao najstariju sauvanu zetsku (crnogorsku) iriliku knjigu. A u pogledu njegova jo ueg lociranja, zacijelo sve govori u prilog Kotoru kao gradu u kojemu je najprije moralo biti prepisano. U njemu kao tadanjemu poznatome kulturnom centru s vrlo povoljnijem drutveno-politikim statusom i rangom, priznatijem, uvaenim i zatienijem ak i od strane najautoritativnije vrhovne rake vladalake strukture, bijae utvren Nemanjin dvor. Na tome dvoru siguno je bilo dijaka poput Gligorija, pisara podrijeklom iz Rake, Srba (ekavaca), koji su se za upravno-administrativne i kancelarijske poslove obuavali, ili ih pak na tome istom dvoru obavljali, u kotorskoj katolikoj sredini, u drutvu s pisarima i jerejima koji pripadahu i tada jo monome benediktinskom redu. Evanelje kneza Miroslava jamano predstavlja odraz prilika na samoj granici izmeu Istoka i Zapada. A linija razgranienja je i 395. i 1054. godita ila preko Boke Kotorske. Ovi zakljuci jo vie dobijaju na snazi kad se uzme u obzir da je zahumski knez Miroslav po majinoj liniji posigurno bio u srodnikijem odnosima s velikim rakijem upanom Stefanom Nemanjom, da je i u idejno-politikim i crkovno-vjerskijem pitanjima s njim bio takoe mnogo blizak, a ima i vrstijeh razloga za vjerovanje da je i njegov Hum (Zahumlje) ipak bio, sigurno u odreenome vazalnom odnosu, u sastavu rake drave. Ako je to tako, a sve govori da jeste, bie da je iz tijeh razloga za svoju zadubinu, Crkvu Sv. Petra i Pavla u Bjelome Polju, koja se od godine 1186. do 1190. stvarno preureivala sa zapadnoga na istoni obred, dao nalog da se u to isto vrijeme za nju na Nemanjinome dvoru u Kotoru ispie rukopis Miroslavljeva jevanelja. A ne vidi se kako bi taj rukopis mogao biti prepisan u katolikoj Stonskoj biskupiji ako se ima na umu da je knez Miroslav jo od 1181. godita bio izopten iz Katolike crkve, a da se i ne pominju lingvistiki i brojni drugi povijesni razlozi koji su to onemoguavali. Ston je ak i od Dubrovnika jo vie udaljen na zapadu i zbog niza pokazanijeh razloga bez ikakvijeh izgleda i uslova da u njima nastane Miroslavljevo jevanelje. Isto tako, ne vidi se otkuda bi na dvoru Kulinovom u mnogo udaljenome, njegovom jeretiki raspoloenome stolnom gradu Vrhbosni mogli biti prisutni katoliki benediktinski redovnici i raki pravoslavni dijaci-ekavci kao neprijatelji Crkve bosanske, koji u njemu s bosanskijem krstjanima nijesu mogli zajedno raditi. Iako je vojniki pobijeena i pokorena, Zeta je u dravi Nemanjia dobila povlaen poloaj, neku vrstu unutranje autonomije, izvojevanu 70

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

stalnijem otporima i bunama Zeana protivu rake centralne vlasti. Produila je da ivi na svoj nain, da se ak i dalje smatra zasebnom dravom i da vodi vlastitu spoljnu politiku. Drugijem rijeima, njezin samostalan poloaj uglavnom se ispoljavae u postojanju zapadnijeh uticaja. Poloaj Zete kao dravno-pravnoga subjekta u cijelome nemanjikom periodu ogledae se i u postojanju njezine vladalake kancelarije u tome periodu, pored niza ranijih benediktinskijeh i drugih katolikijeh skriptorijuma (Dukljanskobarske nadbiskupije i mitropolije) i novih pisarnica pri pravoslavnijem crkvama i manastirima, ograenim iza godine 1219. Preko svoje javne dvorske kancelarije Zeani su za slubene potrebe pismeno komunicirali sa suednijem dravama i oblastima, Rakom, Bosnom, Dubrovnikom, Humom i Travunijom. Iz toga odnosa, koliko je poznato, ostala je najstarija sauvana irilska isprava Odolja Predeni s Krajinjanima i Dubrovani utvruju mir i prijateljstvo, pisana u slovjenskoj kancelariji u Dubrovniku 1248. godita. U svojijem slubenim i diplomatskijem odnosima iz toga vremena Dubrovani su bili izdigli Zetu na isti rang koji su imale Raka i Bosna. U Dubrovakom statutu (Liber statorum) iz godine 1272. mimo regulisanja diplomatskijeh odnosa Dubrovake Republike sa suednijem dravama, pored samostalnijeh gradskih republika na Jadranu, ima i posebna, 42. glava za odnose s Rakom, Zetom, Humom i Bosnom. I ovi podaci posredno govore o moguemu kulturnome i politikom statusu Zete, neophodnom za nastanak rukopisne knjige kakvo je Miroslavljevo jevanelje. Ona je po svijem osnovama, pa ak i ovim pokazateljima, jamano morala biti njegova postojbina. A u radu dvojice razliitijeh pisara na istome rukopisu toga kodeksa pokauje se bliska veza izmeu zetskoga i rakog knjievnoga izraza i kako oba urastaju u temelje redakcijske pismenosti crnogorske literature zetskoga i srpske knjievnosti nemanjikog perioda. Taj se kodeks neosporno pojavio kao produkt te saradnje i kao takvi jedanak predstavlja i remek-djelo stare crnogorske i srpske kaligrafske umjetnosti (12: 138-142).

71

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

Vojislav P. NIKEVI MONTENEGRIN REDACTION OF OLD CHURCH SLAVIC LITERARY LANGUAGE AND MIROSLAVS GOSPEL Summary The author of this work points out the most important feature of the Montenegrin redaction of Old Church Slavic standard language which preceded the Bosnian and Serbian redaction. The Miroslavs gospel is especially emphasized as the most significant monument of the Montenegrin cirilican redaction of literacy and literature. The problem of the authorship and the chronotype of this work and points out its lingual and graphical characteristics and the influence which the autorship did upon the Bosnian and Serbian redaction.

Literatura 1. Beli, A. Uee sv. Save i njegove kole u stvaranju nove redakcije srpskih irilskih spomenika u Svetosavskom zborniku, I, Rasprave, Srpska kraljevska akademija. Posebna izdanja, knj. CXIV, Drutveni i istorijski spisi, knj. 47, Beograd, 1936. 2. Bogdanovi, Dimitrije. Miroslavljevo jevanelje u Istoriji Crne Gore, knj. druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka, Tom prvi, Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd, 1970. 3. Crkve u Crnoj Gori. Istorijski leksikon Crne Gore, 1, A-Crn. Izdava Daily PressVijesti, Podgorica, 2006. 4. , . , , C, 1984. 5. ori, Petar. II: Knjievno jezik. A) Knjievni jezik na osnovi staroslavenskog jezika. a) U srpskoj knjievnosti do Dositeja u 72

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

Enciklopediji Jugoslavije, 4, Hil-Jugos. Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, MCMLX. 6. ori, Petar. Miroslavljevo evanelje u Enciklopediji Jugoslavije, 6, Kalj-Put. Izdanje i naklada Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, MCMLXV. 7. Hamm, Josip. Staroslavenska gramatika, tree izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1970. 8. Kuljbakin, S. M.- Paleografska i jezika ispitivanja o Miroslavljevom jevanelju. Posebna izdanja, knj. LII, Srpska akademija nauka, Beograd, 1925. 9. Mirkovi, Lazar. Miroslavljevo jevanelje, Beograd, 1925. 10. Miroslavljevo jevanelje, Beograd, 1897. 11. Nikevi, Vojislav. Knjievni jezik u istoriji Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom I (Od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993. 12. Nikevi, Vojislav. Miroslavljevo jevanelje znameniti spomenik kulture u Crnogorskijem knjievnim raskrima. Datiranja, lokacije, autorstva, etnike atribucije, veze. Matica crnogorska, Cetinje, 1996. 13. Nikevi, Vojislav P. Varsameleon i Gligorije dijak u Jezikoslovnijem studijama, Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore ure Crnojevi. Posebna izdanja. Knjiga 53, Cetinje, 2004. 14. Prednjegoevsko doba, Biblioteka Lua. Priredili: dr Niko S. Martinovi, Risto Kovijani, Slavko Mijukovi, edo Vukovi. Grafiki zavod, Titograd, 1963. 15. Rodi, Nikola & Jovanovi, Gordana. Miroslavljevo jevanelje, Beograd, 1986. 16. Rotkovi, Radoslav. Najstarija crnogorska drava Kraljevina Vojislavljevia XI-XII vijek. Izvori i legende, Print, Podgorica, 1999. 17. Rotkovi, Radoslav. Ilustrovana istorija crnogorskoga naroda, II, Zeta u dravi Nemanjia (1186-1356), Crnogorska izdanja, Podgorica, 2003. 18. Simeon, Rikard. Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, 73

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

I, A-O, II, P-, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. 19. ekularac, Boidar. Natpis kneza Miroslava u Bijelom Polju (oko 1190) u knjizi Tragovi prolosti Crne Gore. Srednjovjekovni natpisi i zapisi u Crnoj Gori, Cetinje, 1994. 20. ekularac, Boidar. Rije Balsameleon je najvjerovatnije ime pisara Bale Primorca Miroslavljevo jevanelje temelj pismenosti, Vijesti, Podgorica, 29. i 30. decembar 2006, 37, 31. 21. Vrana, Josip. Da li je sauvan original isprave Kulina bana? Radovi Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, knj. 2, Zagreb, 1955. 1961. 22. Vrana, Josip. LEvangliarire de Miroslav, s-Gravenghage,

74