SVEUILITE U RIJECI FAKULTET ZA MENADMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU OPATIJA

POSLOVNO ODLUIVANJE: TEORIJA I PRAKSA DONOENJA ODLUKA SEMINARSKI RAD

OPATIJA 2012.

SVEUILITE U RIJECI FAKULTET ZA MENADMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU OPATIJA

POSLOVNO ODLUIVANJE: TEORIJA I PRAKSA DONOENJA ODLUKA

Naziv kolegija: Mentor:

Student: Matini broj: Smjer:

Opatija, sijeanj 2012. Godine

SADRAJ
SADRAJ..................................................................................................................I UVOD.....................................................................................................................III 1.OSNOVE POSLOVNOG ODLUIVANJA...................................................................1 1.1 Meusobni odnos upravljanja, rukovoenja, menadmenta i odluivanja.....1 1.2.Pojam i definiranje odluivanja......................................................................2 1.3.Priroda odluivanja.....................................................................................2 1.4. Stilovi odluivanja........................................................................................3 1.5. Definiranje odluke........................................................................................4 2. TEORIJA ODLUIVANJA........................................................................................5 2.1. Interdisciplinarni karakter teorije odluivanja..............................................5 2.2. Temeljna podjela teorija odluivanja............................................................5 2.3. Temeljni koncepti teorije odluivanja...........................................................6 3. FAZE U PROCESU ODLUIVANJA I FAKTORI ODLUIVANJA..................................7 3.1. Faze u procesu odluivanja..........................................................................7 3.2. Faktori odluivanja.......................................................................................8 4. NAINI ODLUIVANJA.........................................................................................9 4.1. Programirano i neprogramirano odluivanje................................................9 Individualno i grupno odluivanje........................................................................9 Intuitivno odluivanje, odluivanje na temelju prosuivanja i racionalno odluivanje ....................................................................................................... 11 4.4. Okolnosti u kojima se odluuje..................................................................12 5. MODELI I TEHNIKE ODLUIVANJA......................................................................12 5.1. Modeli odluivanja......................................................................................12 5.2.Tehnike odluivanja.....................................................................................16 6. INFORMACIJSKI SUSTAVI I POSLOVNO ODLUIVANJE........................................18 6.1.Uloga informacijskih sustava u poslovnom odluivanju...............................18 6.2. Upravljaki informacijski sustav (MIS)........................................................18 I

6.3. Sustavi za podrku odluivanja (DSS)........................................................19 6.4. Sustavi za podrku grupnom odluivanju...................................................20 6.5. Ekspertni sustavi (ES).................................................................................21 6.6. Sustavi za podrku vrhovnom rukovodstvu (ESS)......................................21 ZAKLJUAK.............................................................................................................III POPIS LITERATURE.................................................................................................IV

II

UVOD
U ovom znanstveno-istraivakom radu pokuat e se pribliiti tema poslovnog odluivanja. Djelo ne sadri novo niti originalno znanstveno prouavanje i znanstvene rezultate ve je obrada ve postojeeg izvora. Zasniva se na teorijskim pitanjima, ne ukljuuje praktine primjere niti eksperimente. Seminarski rad zasniva se na knjigama Poslovno odluivanje: teorija i praksa donoenja odluka skupine autora Pere Sikavica, Hrvoje Skoko, Darko Tipuri i Martina Dali te Principi modernog managementa autora Velimira Srie i Poslovna politika autora Ivana Turka.

Seminarski rad podijeljen je na 6 semantikih jedinica kako je i u primarnom izvoru. Svrha obrade knjige je shvaanje kompleksnosti poslovnog odluivanja jer shvaanjem moemo uspjeno primjenjivati poslovno odluivanje. Saznanja iz ovog seminarskog rada korisna su svakom buduem poslovnom ovjeku. Kako odluivati? Kako pristupiti problemu? Kako prepoznati najbolje rjeenje? Kako uinkovito koristiti se dostupnim tehnikama i tehnologijom? Odgovori na ova pitanja razraena su u radu. U osnovama poslovnog odluivanja istaknuti su najbitniji elementi za lake praenje ostatka rada. Teorija odluivanja uvodi nas u hipotetske situacije u kojima odluujemo. Saetim prikazom te cjeline, letiminim itanjem, moemo stei glavne misli. U fazama u procesu odluivanja i faktorima odluivanja dolazimo do pretpostavki za odluivanje, dok u Nainima odluivanja razgranata je podjela odluivanja i susreemo se sa problemima i okolnostima. Te su dvije cjeline sadrajno povezane. Modeli i tehnike odluivanja kazuju nam kako simulirati probleme i rjeavati ih razliitim okolnostima. Informacijski sustavi i poslovno odluivanje ukazuju na znaaj tehnologije i njenu neophodnost u poduzeu.

Pri izradi seminarskog rada koristio sam se dokumentiranim biljekama sekundarnog izvora uz letimino itanje. Tekst sam u to veoj mjeri pokuao parafrazirati. Doslovnim prepisivanjem fragmenata teksta pozivao sam se na vjerodostojne informacije. Pisanju ovog rada visokih uilita, pristupio sam zainteresirano ne postavljajui distancu spram radu niti gajei simpatije. Ilustracije, grafikone i tablice nisam htio koristiti jer sam seminarski rad ima previe podjela, stoga bi analogni prikazi ili previe u irinu, ometajui razumijevanje samog seminarskog rada.

III

1.OSNOVE POSLOVNOG ODLUIVANJA

1.1 Meusobni odnos upravljanja, rukovoenja, menadmenta i odluivanja

Odluivanje moemo sagledati sa nekoliko aspekata, kao: odluivanje je sutina upravljanja1, odluivanje predstavlja osnovni konstitutivni element upravljake djelatnosti2, odluivati znai upravljati poduzeem.3 Upravljanje u svakom segmentu, u svakoj svojoj dimenzije kroz proces donoenja odluka se moe ostvariti. Upravljanje se bazira na pravima vlasnitva nad sredstvima za proizvodnje odnosno kapitalom; vlasnik kapitala je ujedno i nositelj funkcije upravljanja. Pojam rukovoenja proizlazi iz poloaja u procesu rada; rukovoenje je uvjetovano tehnikom podjelom rada. Rukovoenje jest izvrna aktivnost upravljanja. Funkcija rukovoenja u poduzeu ostvaruje se samo kroz realizaciju rukovoditeljskih odluka. Rije menadment dolazi iz engleskog jezika sa korijenom menage koji, dodue, potjee iz latinskog jezika od rijei manus to u prijevodu znai ruka. Dakle, evidentno je da je menadment sinonim rukovoenju. Bez cirkularnih perifraza najlake odnos moemo prikazati: Odluivanje upravljanje rukovoenje izvrenje

1 2

I. Turk: Poslovna politika, Informator, Zagreb, 1972., str. 76 M.Novak: Problemi odluivanja u organizacijama udruenog rada, a u knjizi: Problemi privrednog razvoja i privrednog sistema Jugoslavije, Ekonomski institut, Zagreb, 1977., str. 249 3 D. Gorupi: Poslovna politika poduzea, Centar za obrazovanje rukovodeih kadrova u privredi i Ekonomski institut, Zagreb, 1963., str. 95.

1.2.Pojam i definiranje odluivanja

Odluivanje je po samoj definiciji, proces koji traje odreeno, due ili krae vrijeme, a zavrava donoenjem odluke4. Vremenski odluivanje moe trajati od djelia sekunda pa sve do vie godina. Sposobnost donoenja odluka je vjetina za iju su pretpostavku bitni vrijeme i iskustvo. Cilj donoenja je iz izbora alternativnih rjeenja pronai najoptimalnije rjeenje. Nakon identifikacije problema pri odluivanju bitno utjeu uvjeti i okolina. Odluivati se moemo u privatnom i poslovnom ivotu; no u privatnom ivotu emo se posluiti intuicijom dok u poslovnom emo problem rijeiti sistematinije. Rjeavanje problema ima dugoroniji trag kao i popratne rizike. Odluivanje je odabir smjera odnosno naina djelovanja izmeu vie alternativa. KAKO? GDJE? KADA? ZA KOLIKO? TKO?... Odluivanje je stalan proces koji bi trebao biti racionalan, logian i potpuno sistematski. Pri kojem izabiremo izmeu moguih rjeenja, no raspon tih rjeenja ne smije biti preuzak niti preirok. Ispravno rjeenje bilo bi ono koje ima vie prednosti no slabosti. Konflikt se pojavljuje kao odnos izmeu neogranienih elja i ogranienih mogunosti.

1.3.Priroda odluivanja
Problem koji se postavlja jest postojanje dviju krajnosti. Odluivanje jednostavno i lako i polako i sporo. Ovisno o znanju, sposobnostima i iskustvu; uspjeni menader bi trebao pronai zlatnu sredinu. Za menadera okolina moe biti stabilna i nestabilna; to je olakotna ili oteavajua injenica. Pod nestabilnosti ubrajamo tehnoloke promjene poput nedostupnih i zastarjelih podataka te mijenjanje poslovnih strategija. Uspjeni bi menader trebao posjedovati informaciju u pravom trenutku, odravati sredinu izmeu minimuma i maksimuma alternative, prihvaati savjete i konzultirati se te brzo donositi povezane odluke. Neizvjesnost je mana zbog koje menader ne zna da li je pogreno odluio. Da bi doao do povratne informacije, menader moe eksperimentirati metodom pokuaja i pogreke, ne bi li dobio priblinu povratnu informaciju.
4

P. Sikavica, H. Skoko, D. Tipuri i M. Dali: Poslovno odluivanje: teorija i praksa donoenja odluka, Informator, Zagreb, 1944., str. 6

Kontingencijski pristup je situacijski pristup koji se sastoji od: suglasnosti oko ciljeva i tehnikih znanja o nainu ostvarivanja ciljeva5. Suglasnost oko cilja se ne moe postii zbog nesuglasica izmeu menadera. Dok nam tehnika znanja omoguuju saznanja i metode kroz racionalne procedure kako ne bi morali intuitivno odluivati.

1.4. Stilovi odluivanja

Autokratski stil odluivanja prua pojedincu neogranienu vlast i mogunost odluivanja, ali uz cijenu kompletne odgovornosti. Ta osoba sve potvruje i najee je to isplativo za mala poduzea. Demokratski stil ralanjuje odluivanje na nekoliko razina u poduzeu i na taj nain radnici su zadovoljniji i produktivniji. Oba stila temelje se na znanstvenoj bazi i intuitivnoj te ponekad primjenjuje taktiku odugovlaenja. Dva kljuna faktora u donoenju odluka su koliina informacija i koliina alternativa za rjeavanje problema. Po koliini informacija menaderi se dijele na minimaliste i maksimaliste6. U odnosu na dva kljuna faktora stilovi odluivanja mogu biti:

Odluan zahjevan minimum informacija i ima jedno alternativno rjeenje Fleksibilan brzo odluivanje i sagledavanje alternative sa vie aspekata Hijerarhijski iziskuje mnotvo informacija i detaljnu analizu Integrativni sastoji se od mnog informacija, ali i mnogo alternativa Sistemski veliku koliinu informacija sagledava se iz razliitih perspektivi te nudi vie alternativnih rjeenja

R.L. Daft: Organization Theory and Design, Fourth Edition, West Publishing Company, Saint Paul etc., 1992., str. 373./374. 6 R.L. Daft: Organization Theory and Design, Fourth Edition, West Publishing Company, Saint Paul etc., 1992., str. 352.

1.5. Definiranje odluke

Jedna od mnogih definicija odluke jest ona da je odluka izbor izmeu vie alternativa. Negativnosti koje se pojavljuju pri donoenju odluke su emotivno stanje donositelja odluke, simpatije i antipatije spram nekom rjeenju, neobjektivnost, rok i raspoloiva financijska sredstva.

Programirane su odluke rutinski problemi koji se rjeavaju po odreenom obrascu. Neprogramirane odluke iziskuju napor i kreativnost pojedinca ili skupine. Nakon definicije programiranih i neprogramiranih odluka moemo ulaziti u hijerarhiju odluivanja u poduzeu.

Strateke odluke odreuje strategija poduzea i takve odluke donose najvii organi poduzea. Taktike su odluke niega reda koje su preduvjet za donoenje stratekih odluka. Dok su operativne najnieg reda, programirane za rjeavanje rutinskih problema. Odluke se donose individualno te se razlikuju po vanosti i znaaju; grupno (vei broj pojedinaca) te kolektivno tj. Odluke najvieg organa.

2. TEORIJA ODLUIVANJA
2.1. Interdisciplinarni karakter teorije odluivanja
Teorija odluivanja je podruje susretanja ekonomije, matematike, statistike, psihologije, sociologije, organizacijske teorije, filozofije i drugih znanosti. Svaka znanost daje svoj doprinos im potpunijem razumijevanju procesa odluivanja.

2.2. Temeljna podjela teorija odluivanja

Normativna teorija odluivanja zasniva se na ekonomiji, matematici i statistici. Bavi se utvrivanjem kako bi idealna super-racionalna osoba trebala misliti i djelovati7. Pretpostavka ove teorije jest potpuna racionalnost donositelja odluke. esto se izjednaava sa perskriptivnom teorijom koja pokuava odgovoriti na pitanja: to pojedinac treba uiniti da pobolja svoje izbore? Kako najbolje savjetovati razliite ljude s razliitim psihikim i emotivnim karakteristikama, s razliitim sposobnostima i eljama? Temeljni razlog postojanja preskriptivnih disciplina je jaz izmeu teorije i stvarnog ponaanja, pomae bolje i djelotvornijem odluivanju. Deskriptivna teorija pokuava opisati ono to se zbiva u realnoj situaciji odluivanja bez stvaranja vrijednosnih sudova o kvaliteti odluke. Najvei doprinos ovoj metodi dale su znanosti koje se bave prouavanjem individualnog ponaanja poput psihologije, sociologije i slinih zbog mogunosti koritenja eksperimenata. Jasna granica izmeu ove dvije teorije pri odluivanju ne moe se povui zbog interakcije gdje jedna teorija je polazite drugoj. Spajanjem nominalne i deskriptivne teorije stvara se okvir za iznoenje fundamentalnih ideja potrebnih za potpunije razumijevanje znaajki i poslovnog odluivanja.

D.E. Bell, H. Raiffa i A. Tversky: Descriptive, Normative and perspective Interactions in Deciosion Making, Cambridge University Press, Cambridge, 1989., str.16.

2.3. Temeljni koncepti teorije odluivanja

Racionalni model odluivanje je metoda kojom se koristi klasina ekonomska teorija; pretpostavke racionalnog modela su:

Jedan donositelj odluke Jedan kvalificiran cilja Donositelj posjeduje potrebne informacije, specificira alternative Mogunost anticipacije i evaluacije posljedica Stanja prirode predvidjeti i pripremiti se za njih

Racionalni se model zasniva na pretpostavci potpune racionalnosti i 8 optimalnosti .Racionalnost je savrena i sveznajua dok se optimalnost bazira na maksimizaciju korisnosti. Problem pretpostavke ovog modela su nerealnost i nedostinost, pa se potpuna racionalnost pretvara u ogranienu, a maksimizacija u zadovoljavajuu. Organizacijski model objedinjuje ogranienu realnosti i zadovojavajue ponaanje, te su ciljevi mnogostruki i promjenjivi, alternative se promatraju aproksimativno te se koriste standardne operativne procedure u konoenje i implementaciji izbora organizacije.Zamjerka organizacijskom modelu je kratkorona orijentacija i preveliko oslanjanje na pravila i procedure. Spajanjem racionalnog i organizacijskog modela stvara se procesni model odluivanja. Faze pri odluivanju su: 1. Indentifikacija problema 2. Odreivanje ciljeva u rjeavanju problema 3. Prikupljanje neophodnih podataka 4. Formuliranje modela problema 5. Definiranje alternative koje e se ocjenjivati 6. Ocjenjivanje alternative 7. Izbor 8. Implementacija
8

H. J. Einhorn i R.M. Hogarth: Behavior Decision Theory, Descriptive, Normative and Perspective Interactions in Decision Making, Cambridge University Press, Cambridge, 1989. Str. 113.

9. Praenje i kontrola implementacije

Centralna karakteristika je usmjerenost na dugorone rezultate te da odluivanje nije iskljuivo i potpuno kvantitativno orijentiran proces.

3. FAZE U PROCESU ODLUIVANJA I FAKTORI ODLUIVANJA

3.1. Faze u procesu odluivanja
Faza donoenja odluka predstavlja odreeni jednokratni in kojem prethode neke aktivnosti odnosno neki posao iza kojeg dolaze neke aktivnosti odnosno poslovi. U uem smislu zavrava sa fazom donoenja odluke dok u irem smislu obuhvaa i proces realizacije odluke. Faza pripreme odluke sastoji se od slujedeih podfaza: 1. Identifikacija problema 2. Definiranje zadatka 3. Snimanje i anlaiza postojeeg stanja 4. Traenje alternativnih rjeenja problema
5. Vrednovanje svih alternativnih rjeenja9

Proces odluivanja zapoinje identifikacijom problema. Problem treba otkriti odnosno prepoznati jer o tome ovisi uspjeh preostalih faza, jo vanije, uspjeh cjelokupnog procesa odluivanja. Pogreno identificiranje problema, rezultira pogrenim pristupom i nerjeavanjem problema.Definiranjem zadatka odreujemo kako postupati sa, sad ve odreanim problemom tj. to mi procesom elimo uope postii.U treoj fazi snimanje i analiza postojeeg stanja utvrujemo to imamo na koritenje za rjeavanje problema. Detaljno se anlizira postojee stanje, materijalne resurse, kadrovske potencijale i ostala raspoloiva sredstva.Traenjem alternativnih rjeenja problema navodimo sva potencijalna alternativna rjeenja problema. Dobro je navesti im vie alternativnih rjeenja, ali opet ne i pretjerani broj. Kod generiranja alternativnih rjeenja treba uzeti u obzir da problem moe ishoditi sa vie optimalnih rjeenja te da na sama rjeenja utjeu raspoloivo vrijeme i vanost
9

P. Sikavica, H. Skoko, D. Tipuri i M. Dali: Poslovno odluivanje: teorija i praksa donoenja odluka, Informator, Zagreb, 1994., str. 63.

same odluke.Vrednovanjem svih alternativnih rjeenja vri se kvantitativna i kvalitativna analiza. Vrednovanjem dolazimo do prednosti i nedostataka odreenog alternativnog rjeenja problemu. U drugoj fazi donosim odluku tj. Odabiremo najpovoljniju alternativu iz prethodne faze. Odabir prave alternative izazov je pod vremenskim pritiskom i u kriznim situacijama. Nakon donesene odluke menader se mora brinuti o pravilnom provoenje odluke te je kontrolirati.

Da rezimiramo: Priprema odluke donoenje odluke provoenje odluke kontrola provoenja odluke

3.2. Faktori odluivanja

Odluivanjem se donose mnogobrojne odluke na razliitim razinama i na razliitim mjestima odluivanja, a odvija se pod utjecajem brojnim faktora o kojima ovisi kvaliteta odluivanja. Faktori odluivanja su:

Ogranienja u odluivanja Okolina odluivanja Nain odluivanja i okolnosti u kojima se odluuje Meusobni odnos razliitih odluka Menaderova osobna sposobnost za odluivanje Subjektni faktori odluivanja10

Ogranienja u odluivanju suuju broj potencijalnih alternativnih rjeenja nekog problema. Ogranienja mogu biti manja ili vea, a manifestiraju se u slobodi izbora neke odluke; ogranienja uvjetuju stupanj slobode. Najznaajnija ogranienja su nedovoljna i ograniena sredstva, informacije i vrijeme. Faktori okoline su dio vanjskog svijeta poduzea s kojim ono dolazi u kontakt11. Poslovno odluivanje razlijuje se u uvjetima stabilne i nestabilne okoline, vidljivo je
10

P. Sikavica, H. Skoko, D. Tipuri i M. Dali: Poslovno odluivanje: teorija i praksa donoenja odluka, Informator, Zagreb, 1994., str. 68. 11 J. A. Litterer: The Analysis of Organizations, John Wiley and Sons, Inc., New York, 1973., str. 422.

kroz nain odluivanja, prioritete odluivanja, brzini donoenja odluka, stupnju rizika i neizvjesnosti u odluivanju, kao i stupnju vjerojatnosti nastupanja oekivanog dogaaja. Tehnologija donoenja odluke morala bi biti im kraa i jednostavnija, kako bi se odluka mogla donijeti u najmanjem moguem roku. to je organizacija poduzea dublja, to je i proces poslovnog odluivanja sporiji i dui. Zakonom trivijalnosti se pri donoenju odluka vee vremena i energije troi na beznaajna i periferna pitanja i na tome se iscrpljuje, dok vana strateka pitanja nerijetko prou bez ikakve diskusije ili primjedbe12. Moda je problem u top menadmentu koji se previe okupira sa rutinskim odlukama? Prethodno u seminaru navedena je vanost sposobnosti donositelja odluka kao najvanijeg faktora pri donoenju odluka.

4. NAINI ODLUIVANJA
4.1. Programirano i neprogramirano odluivanje
Programirano odluivanje koristi se pri rjeavanju rutinskih problema, situacije kada se donositelj odluka suoava sa poznatim svakodnevnim rutinskim problemima. Programsko odluivanje koristi se u svrhu rjeavanja strukturnih problema koji su poznati i jasni pa ne predstavljaju potekoe donositelju odluke. Neprogramirano odluivanje primjenjuje se u situacijama koje nisu redovne i koje se ne ponavljaju, u novim situacijama odnosno u situacija koje se javljaju prvi put13. Za donostitelja odluka tee je neprogramirano odluivanje, uz vei napor neprogramirano odluivanje menaderu prua vrijeme i prostor za stvaralaki poticaj i kreativnost. S obzirom da je neizvjeno, povezano sa puno nepoznanica, temeljeno na ogranienim informacijama i znanju; ono je u manjoj mjeri racionalno. Neprogramirano odluivanje temelji se na intuiciji, iskustvu i znanju donositelja odluka.

Individualno i grupno odluivanje

Operativne i rutinske odluke najee su donesene individualno, dok e taktike i strateke, odluke najvee vanosti, donijeti grupa. Pod grupu ubrajamo skuptinu dioniara ili upravni odbor. Znatan broj odluka donosit e i menaderski timovi po razliitim razinama menadmenta.
12

S. N. Parkinson: Parkinsov zakon i druge studije o administraciji, Beograd, 1974., str. 47-53. 13 M. Mescin, M. Albert i F. Khedouri: Managment, Harper and Row, New York, 1985., str. 172.

Da li e se odabrati individualno ili grupno odluivanje ovisi o sloenosti problema o kojem se odluuje. U pravilu jednostavnim problemima pristupa se individualno dok se sloenijima pristupa grupno. Odluke manje vanosti donose pojedinci za razliku od najvanijih odluka koje donose grupno. Individualno odluivanje bre je i jednostavnije od grupnog. Brzina donoenja odluka ovisi o znanjima i sposobnostima koje posjeduje osoba koja odluuje. Ljudi sa vrstim stavovima i pogledima na ivot bre i sigurnije odluuju, ukljuujui manji broj alternativa. Nestrpljivi e donosti odluke brzo bez dovoljno informacija. Mirni ljudi najprikladniji su za dugorono odluivanje.

Grupe karakterizira slijedee: povezuju ih zajedniki interesi, lanovi grupe moraju meusobno komunicirati, dijeliti meusobno uloge za ostvarivanje zajednikih ciljeva grupe, svaka grupa u pravilu je podskupina neke vee grupe, isto tako moe imati i svoje podgrupe, radi uspjeha odluivanja u grupi lanovi grupe moraju se pridravati utvrenih normi ponaanja u grupi14. Brzina odluivanja u grupi ovisi o znanjima i sposobnostima lanova tj. Jesu li njihova znanja komplementarna, istovrsna ili konkurentna. Kod grupnog odluivanja vea je spremnost za donoenje riskantnih odluka.

Grupe moemo podijeliti: 1. Formalne i neformalne; 2. Privremene i trajne; 3. Homogenen i heterogene: 4. Velike i male. Formalne grupe propisane su odreenom strukturom na odreenoj razini menadmenta poput upravnog odbora, uprave poduzea, kolegiju menadera kao i menaderske timove na niim razinama. Neformalne grupa dijele se na prijateljske i interesne. Interesne su one koje nastaju kao rezultat prirode posla koji obavljaju lanovi grupe, dok prijateljske su rezultat zajednikog druenja lanova organizacije izvan poduzea. Trajne grupe su grupe koje su trajno postavljene u organizaciji kao donositelj odluka;Stoga se ubrajaju u formalne grupe. Privremene grupe formiraju se po potrebi za realizaciju nekog zadatka ili projekta. Formiraju se za rjeavanje nestrukturnih problema. Homogene predstavljaju grupu iji lanovi imaju iste ili sline interese, stavove, znanja i sposobnosti, formalno obrazovanje, poloaj u organizacijskoj strukturi, iskustvo, stil odluivanja pa ak i osobne karakteristike. Dok se u heterogenoj grupi lanovi meusobno razlikuju po interesima, stavovima,
14

G. Moorhead, W. R. Griffin: Organization Behavior, Second Edition, Houghton Mifflin Company, Boston etc., 1989., str. 554.

10

znanjima i sposobnostima, formalnom obrazovanju, poloaju u organizacijskoj strukturi, radnom iskustvu, stilu odluivanja kao i po osobnosti. Problemi kod grupnog odluivanja: neslaganje sa drugim lanom grupe, ili ostatka grupe, gubitak kreativnosti pri donaanje odluke. U grupnom odluivanju sudjeluje manji ili vei broj lanova grupe koje je potrebno organizirati, usmjeriti i voditi, zbog ega je potrebno elaborirati tehnike grupnog odluivanjaBrainstorming oluja mozgova je metoda odluivanja koja se temelji na intenzivnoj diskusiji meu lanovima grupe. Na taj se nain ideje i alternativna rjeenja formiraju, bez obzira jesu li ona realna odnosno praktiki izvodiva. Sve se ideje zapisuju, kako bi se kasnije odabrala najbolja ideja. Brainstorming ima uinka samo na poetku procesa. Grupa se mora osloboditi autocenzure, straha i nelagode kako e drugi reagirati. Nominalna grupna tehnika ima prednost pred brainstormingom jer je pogodna za sve faze procesa odluivanja. lanovi grupe djeluju nezavisno, ne moraju niti biti na istome mjestu, a grupe se formiraju imenom. Odluivanje pomou nominalne grupne tehnike odvija se u slijedeim fazama: 1. Voa grupe prezentira problem. 2. Svaki lan zapisuje svoje ideje. 3. Nakon odreenog vremena svaki lan iznosi svoje ideje grupi. 4. Sve se ideje zapisuju. 5. O idejama se raspravlja. 6. Pristupa se preliminarnom glasanju o idejama, svaki lan rangira zamisli. 7. Rasprava o uem krugu ideja. Raspravlja se dok se ne odabere najoptimalnije rjeenje. Delphi tehnika uporabom upitnika postie se koncenzus izmeu strunjaka i donositelja odluka. Vrlo skupa i spora tehnika.

Intuitivno odluivanje, odluivanje na temelju prosuivanja i racionalno odluivanje

Intuitivno odluivanje temelji se na osjeaju donositelja odluka. Razloge odluivanja donositelj nije u mogunosti objasniti, jer je sam in odluivanja iracionalan i nelogian. No, ako se ipak odluuje intuitivno bolje je imati im manje alternativa, jer je vea vjerojatnost da e odluka biti ispravna. Takvo bi se odluivanje trebalo svesti na najmanju moguu mjeru. Odluivanje na temelju prosuivanje je odluivanje na temelju prijanjih iskustava i znanja za iste ili sline situacije. Velika prednost je brzo i jeftino odluivanje. Racionalno odluivanje temelji se na analitikom postupku. Racionalno odluivanje zahtijeva informiranog donositelja odluka i predstavlja onaj dio menadmenta koje je najizravnije povezan sa znanou, posebno u onim fazama procesa racionalnog odluivanja koje se koriste znanstvenim metodama, u prvom redu matemako-statistikim metodama odluivanja. To je samo jedan od razloga zbog koje se racionalno odluivanje naziva i znanstvenim odluivanjem15. Racionalno se odluivanje odvija kroz: 1) dijagnozu problema, 2)
15

V. Sria: Principi modernog menagmenta, Zagrebaka poslovna kola, Zagreb, 1992., str. 33.

11

prepoznavanje ogranienja u odluivanju, 3) prepoznavanje alternativa, 4) procjena alternativa, 5) izbor alternative.

4.4. Okolnosti u kojima se odluuje

Okolnosti odluivanja u poduzeu, kao i u svim podrujima rada i ivota, mogu biti povoljne i nepovoljne. Povoljne okolnosti su poznata i jasna situacija i tada odluujemo deterministiki; dok u ne toliko poznatoj situaciji odluit emo stohastiki. Nepovoljne okolnosti su uvjeti sigurnosti, rizika i nesigurnost.

5. MODELI I TEHNIKE ODLUIVANJA

5.1. Modeli odluivanja
Model je apstrakcija stvarnog svijeta. Modeli se izrauju jer se stvarnim objektom, kojeg oni prikazuju, ne moe upravljati. Neophodan korak je testiranje modela dugorono i takav test najee zahtijeva manipulaciju samog stvarnog sustava. Svrha je modela racionalno razumijevanje stvarnosti16. Modeli su misaona pomagala kako bi se kompleksni odnosi injeninih stanja uinili preglednima. Model je pojednostavljena slika stvarnosti ako su svi bitni faktori ukljueni u svojo pravoj veliini i odnosima zavisnosti, prikladnijim od odgovarajue stvarne situacije. Model nam pomae da: Sagledamo relevantne probleme i saznamo bitine meuzavisnosti Eksperimentirati na modelu, to je mnogo bre i jeftinije od eksperimentiranja u stvarnosti Mogunost dograivanja i unosa najnovijih informacija

Fiziki model ima izgled onoga to i predstavlja. Fiziki model sadri fotografije, slike, skulpture stvarnih osoba, objekata, prizora, okoline itd. Automobil igraka, globus i makete
16

M. P. Wahl: Osnove upravljakog informacijskog sistema, Informator, Zagreb, 1971., str. 23.

12

zgrada najbolji su primjeri modela. Model mora sadravati sve karakteristike kao i sam objekt, uz proporcionalnu prilagodbu veliine. Analogni model koristi slina svojstva objekta istraivanja kako bi prikazao realni sustav. Kada ne moemo neto zorno prikazati, izvest emo pogodnu supstituciju jedne osobine (npr. Na globusu ne moemo staviti sastav tla, ali zato moemo odreenim bojama naglasiti ga). Model je analogan do te mjere da predstavlja odreeni skup karakteristika drugim skupom. Grafovi, crtei, tablice, analogije su kojima lake prikazujemo: vrijeme, broj, postotak, teinu. Transformacijom originalnih karakteristika u analogne poveavamo vjerojatnost promjene. Obino je jednostavnije promijeniti analog nego fiziki model; ishod e biti isti. Analogni je model vie fleksibilana i opi od fizikog. Simbolini (matematiki) model sadri komponente iji su meusobni odnosi dani pomou simbola. Moemo ih podijeliti na verbalne i matematike. Kod verbalnih modela upotrebljava se svakodnevni govor. Zbog mnogoznanosti dananjeg govora, upotrebe ovog modela su kompliciranije, stoga poznavanje terminologije, tj. Strunog jezika olakava komunikaciju. Veina simbolinih modela upotrebljava matematike simbole. Matematika jednadba je simbolini model dok je njen graf analogni model. Matematiki model je napodloniji manipulaciji, stoga i najkorisniji za menadment.

S obzirom na namjenu razlikujemo modele utvrivanja i modele odluivanja. Modeli utvrivanja slue za utvrivanja odgovarajueg rezultata na temelju strukture modela. Ovakvi modeli ne slue samo za utvrivanje nekog stanja, ve su oni dobra osnova menadmentu za donoenje odreenih odluka, kako glede ostvarenih rezultata tako i eliminiranja uoenih problema s ciljem unapreivanja efikasnosti poslovanja u budunosti. Model odluivanja koristi algoritam vezan uz funkciji cilja i barem dva ili vie alternativnih rjeenja, do konanog optimalnog rjeenja. Optimalno rjeenje je ono najblie funkciji. Optimum moe biti minimum trokova ili maksimum prometa ili dobiti, neka fiksirana veliina poput stope rasta ili odreeni udio plasmana na nekom tritu. Slijedea podjela modela je na deterministike i stohastine. Podjela se temelji na injenici da li su funkcionalni odnosi odreeni, ili je osnova samo vjerojatna. Sigurnost u danim uvjetima i okolnostima obiljeje je deterministikog modela. to se tie stohastinog modela, on simulira probleme i vjerojatna rjeenja. S obzirom na faktor vremena postoje statini i dinamini modeli. Statini su oni iji se elementi odnose na isti trenutak. Dinamini model vri ispitivanje ponaanja nekog sustava u nekom vremenskom tijeku. Prema funkcionalnim matematikim odnosima postoje linearni i nelinearni modeli. Kada se funkcija cilja i ekonomska ogranienja mogu prikazati u obliku linearnih jednadbi i nejednadbi onda se radi o linearnom modelu. Nelinearne funkcije obiljeja su nelinearnog modela.

13

Raznovrsnost problema stoji pred menadmentom u poslovnom odluivanju. Postavlja se pitanje u proizvodnji kako postii cilj sa minimalnim trokovima i maksimalizacijom volumena proizvodnje. Marketing tei k cilju minimalizacije trokova jedinici prodaje i maksimalizacije volumena prodaje. Financije pokuavaju optimalizirati investicijsku politiku poslovanja. Kadrovska sluba nastoji unajmiti dobre kadrove uz minimalne trokove i kao takve ih zadrati17. Meusobnim povezivanjem marketinga, financija i kadrovske slube uviamo da su meusobno konzistentni.Politikom zaliha u proizvodnji tri prethodno navedena stajalita se razilaze. Dok marketing eli udovoljiti kupcima na nain da nudi raznovrsnost i velike zalihe, financije ele minimalizirati zalihe, a rukovoditelj kadrovske slube eli stabilan tok. Koja je najbolja politika za organizaciju sva 3 aspekta? Problem ukljuuje efikasnost organizacije i konflikt interesa. Zato rjeenje problema zahtijeva balans pojedinih odjela sa opim ciljevima poduzea.

S obzirom na razliitost problema, rjeenju se trai im iri, openitiji karakter. Time se omoguuje donaanje odluka na temelju prijanjih ili slinih iskustava. U dananje vrijeme dostupni su kompjuterizirani softveri koji nude

rjeenja, time to nude mogunost modifikacija i prilagodbe u svakoj konkretnoj situaciji. Na taj nain preciznije je rjeenje u odnosu na prethodne ili sline probleme.

Problemi s kojima se susree menadment svakodnevno je alokacija resursa. U uvjetima ogranienog resursa menader treba donijeti odluku kojoj se aktivnosti posvetiti s time da balansira limit ogranienih resursa i ostvari im optimalniji rezultat. Problem alokacije resursa rjeava se putem tehnike linearnog programiranja. Linearno programiranje specificira kako koristiti ograniene resurse poslovanja kako bi se ostvarili odreeni ciljevi kao to su najnii troak i najvia dobit te najkrae vrijeme. Linearno programiranje osigurava racionalnost sustava kroz homogenizaciju operacija svojih podsustava. Prototip je jedan konkretan sluaj odgovarajueg problema. Kombinirajui funkciju cilja, ogranienja i negativne restrikcije moemo dobiti rjeenje. Karakteristike linearnih programa su: proporcionalnost, dodavanje i integralnost. Tri su postupka za rjeavanje problema putem modela. Analitiko rjeenje modela mogue je osigurati na dva naina, grafikim i raunskim postupkom. Grafiki je prikaz ogranien s obzirom na sloenost problema i mogunost uprikazivanja, dok raunski postupak varira od jednostavnih do sloenih matematikih postupaka. Linearno programiranje daje vrlo reprezentativan prkaz rjeavanja problema.

17

P. Sikavica, H. Skoko, D. Tipuri i M. Dali: Poslovno odluivanje: teorija i praksa donoenja odluka, Informator, Zagreb, 1994., str. 128.

14

Postupak simuliranja koristi se u situacijama kad je eksperiment u stvarnosti preskup ili preteak za provesti. Simuliranje prua opciju testiranja odluka na simulacijskom modelu prije primjene te iste odluke. Simulacija moe prolaziti kroz broj iteracija, odnosno koliine vremena. Vrijeme moe biti zgusnuto tako da pilot u samo pola sata moe iskusiti sve ono to se moe oekivati u devetosatnom letu. Glavne faze simulacije su: 1. Definiranje problema specifikacija ciljeva i identifikacija relevantnih kontrolnih varijabli. 2. Konstrukcija modela model mora biti izraen po narudbi za svaku problemsku situaciju. 3. Specifikacija varijabli i parametra utvruju se karakteristike realnog sustava, koje bi trebali biti fiksne, ali im je doputeno da variraju. 4. Putanje simulacije. 5. Procjena rezultata vri se putem odgovarajuih statistikih testova. 6. Prijedlog novog eksperimenta uz odreenu promjenu mnogo faktora, parametara, varijabli, pravila odluivanja, startnih uvjeta i duine simulacije. Heuristika metoda engleska rije hueristic je izvedena iz grke rijei hueriskein, to znai otkriti18. Pravila odluivanja koja vode u rjeenje su obino metodom pokuaj i pogreke.

Testiranje modela vri se prikupljanjem dokaza. Vrste dokaza ovise o vrsti testa kojeg netko eli primijeniti. Postoje 4 naina prema kojima se vidi neadekvatnost modela: 1) Model moe prikazati ovisnost efikasnosti sustava o jednoj ili vie varijabli kao injenicu. Nedostatak modela je nelogina povezanost varijabli. 2) Model moe biti manjkav, tj. Moe mu nedostajati varijabla ili varijable. 3) Model moe netono izraavati stvarnu vezu meu varijablama. 4) Model moe sadravati krivo procjenjene parametre. Nakon testiranja rjeenja te izrade kontroliranog postupka, rjeenje treba pustiti u operativno djelovanje. Efikasnost rjeenja moe biti umanjena, parametri mogu dobivati ili gubiti na znaaju, stoga rjeenje kontroliramo. Kontrolni sustav sastoji se od 3 koraka: 1) Nabrajanje varijabli, parametara i odnosa ukljuenih u rjeenje modela odluivanja 2) Razvoj postupaka otkrivanja znaajnih promjena 3) Specifikacija akcije koja e se poduzeti, ukljuujui prilagodbu rjeenja

18

P. Sikavica, H. Skoko, D. Tipuri i M. Dali: Poslovno odluivanje: teorija i praksa donoenja odluka, Informator, Zagreb, 1994., str. 144.

15

Kada je rjeenje modela odluivanja izvedeno i testirano, ono je spremno za funkcioniranje. Mane u modelu mogu se javiti i nakon putanja rjeenja u djelovanje, te putevi za unapreenje rjeenja mogu tada postati oiti. Provoenje rjeenja u operativni postupak odgovara na 3 pitanja: Tko treba to uiniti? Kada? Koje informacije i sredstva su potrebni da bi se to uinilo? Na osnovi ta 3 pitanja operativni sustav djeluje. Implementacija rjeenja ukljuuje ljude koje poduzimaju akcije. Projektiranje kontrolnog sustava i postupka implementacije bitan je dio postizanja kontrole i usmjerenja rezultata praktinom djelovanju. Organizacija, trening i upravljanje igraju vanu odluku u fazi kontrole i implementacije.

5.2.Tehnike odluivanja
Tehnike odluivanja moemo podijeliti po uvjetima na 3 skupine. Tehnike odluivanja u uvjetima sigurnosti i odreenosti, u uvjetima rizike te uvjetima neizvjesnosti. Ako sa sigurnou znamo situaciju i okolnosti tada govorimo o uvjetima sigurnosti i odreenosti. Do rjeenja najee se dolazi operacijskim istraivanjima linearnog i nelinearnog programiranja. Za rjeavanje problema u kojima je ukljuena vjerojatnost i koji se rjeavanju postupcima simuliranja, smatraju se rizinim uvjetima, te je za takve situacije razvijena Monte Carlo tehnika. Ona se sastoji od nove uporabe starog postupka. Stari postupak je neogranieno sluajno uzrokovanje predmeta iz skupa na takav nain to svaki element u skupu ima istu vjerojatnost da bude izabran. Taj novi zaokret sastoji se od koritenja sluajnog uzrokovanja, igrajui igru sa prirodom ili sustavom izgraenim po ovjeku u kojem je simuliran eksperiment. U biti, Monte Carlo tehnika sastoji se od simulacije eksperimenta, kako bi se utvrdila vjerojatnost nekih svojstava skupa (ciljeva ili dogaaja) upotrebom sluajnog izbora19. Monte Carlo tehnika primjenjiva je na raznim podrujima gospodarskog djelovanja. Potranja najee nije dovoljno poznata, stoga se procjenjuje i to u nekoliko varijanti. Za odluivanje u uvjetima rizika koristimo nekoliko vrijednosti umjesto jedne. Nakon to smo utvrdili vrijednost i procijenili vjerojatnost moemo izraunati aritmetiku sredinu, to se naziva oekivana vrijednost. Tabela odluivanja prikazuje razliite alternative, razliite scenarije i ishode izraene u dobiti, trokovima. esto se naziva i pay-off tabelom. Drvo (stablo) odluivanja jo je jedna tehnika koja se pokazala iznimno korisnom u donaanju odluka. Prednost drva odluivanja pred tabelom jest nain prikaza; injenica je da se ljudi lake snalaze slikovitim modelom nego tabelom. Druga prednost je ta to je drvo lake primjenjivo kod analize i donoenje niza odluka. Svaka grana drveta predstavlja odreeni potencijalni ishod koji rezultira donoenjem odluke. Mnoenjem svakog profita sa odgovarajuom vjerojatnosti te zbrajanjem tih vrijednosti za pojedine alternative dobivamo oekivane vrijednosti pojedinih alternativa.
19

R. B. Chase, N. J. Aquilano: Production and Operations Management, Fifth Edition, IRVIN, Boston, MA, 1989. Str. 391-334. I 403-405

16

Odluivanje u uvjetima neodreenosti odnosno neizvjesnosti vri se zbog nepoznavanja stanja i okruenja ili protivnika, te donositelj nije u mogunosti doi do odgovarajuih informacija na temelju kojih bi mogao utvrditi vjerojatnost nastupanja odreenih dogaaja. Teorija igara pronalazi postupak u situacijama konkurencije (kada dvije osobe, stranke, sudionika u konfliktu zbog zajednikog cilja). Cilj igara je pobijediti konkurenta na nain da njegov gubitak postane na dobitak. Bitno je pretpostaviti strategiju rivala ne bi li znali kako postupati. Analogiju moemo povui sa ahom gdje kao i u teoriji igara, moramo razmiljati tri koraka unaprijed ne bi li pobijedili svog rivala. Moramo pretpostaviti da e konkurent izabrati najbolju moguu strategiji ne bi li se adekvatno pripremili. Jo jedna konkurentna situacija je sudjelovanje na licitaciji (bidding). Pod nju ubrajamo ciljeve poput dobivanje posla, koncesije, prava i licence. Bitan konflikt u situacijama nuenja je u tome to onoliko koliko se ponudama poveava ansa za dobitak posla (kroz nie cijene ponude) toliko se ponudama poveava iznos (veliina) oekivanog profita20. Waldov kriterij pesimizma (max/min) najprije se za svaku alternativu utvruje najloiji rezultat, te iz tog rezultata izabiremo najbolju opciju. U prvom koraku za svaku opciju pronalazimo najnii profit izmeu potencijalnih scenarije, da bi u drugom koraku iz najniih profita nali najvii profit. Ova strategija donosi maksimum od minimuma, to je evidentno u nazivu. Hurwiczov kriterij optimizma (max/max) koristi se tako da za svaku alternativu utvrdi se najbolje rjeenje i meu njima apsolutno najbolje rjeenje. Maksimalno od maksimalnog veoma je riskantna strategija pa se koristi najee kao oajniki pokuaj ili u veoma optimistinom duhu. Tom se strategijom najee stavlja sve na kocku; to je uinio Steve Jobs pri osnivanju Apple-a dok su njegovi konkurenti bankrotirali. Optimalno bi bilo uskladiti ove dvije strategije, tj. Nai aritmetiku sredinu. Savageov kriterij minimalnog aljenja (min/max) bazira se na izgubljenoj prilici osiguravanja najboljeg rezultata. Mjera aljenje jest razlika izmeu ostvarenog rezultata i boljeg rezultata koji se mogao ostvariti, ali u danom trenutku nije bilo evidentno. Laplaceov kriterij racionalnosti se temelji na pretpostavci da ako nema raspoloivih informacija o odreenom stanju, svim se stanjima dodjeljuje podjednaka vrijednost dogaanja.

20

P. Sikavica, H. Skoko, D. Tipuri i M. Dali: Poslovno odluivanje: teorija i praksa donoenja odluka, Informator, Zagreb, 1994., str. 175.

17

6. INFORMACIJSKI SUSTAVI I POSLOVNO ODLUIVANJE

6.1.Uloga informacijskih sustava u poslovnom odluivanju
Poslovno odluivanje u doba brzih i diskontuiranih promjena, to je obiljeje kraja dvadesetog stoljea, nije mogue bez jake informacijske potpore. U suvremenim poduzeima pravodobno su potrebne kvalitetne informacije kako bi menaderi uope mogli donositi valjane odluke. U zadnjih tridesetak godina informacija je postala ravnopravni esti organizacijski resurs uz onih pet tradicionalnih: ljude, strojeve, novac, materijale i menadment21. Upotrebljiva poslovna informacija mora osigurati vjernu i pouzdanu sliku stvarnosti te biti relevantna za poslovno odluivanje. Svaka dodatna informacija olakava proces odluivanja. Informacijski sustavi predstavljaju krvotok suvremene organizacije.

6.2. Upravljaki informacijski sustav (MIS)

Upravljaki informacijski sustav (eng. Management Information System) informacijski je sustav koji organizira informacije potrebne za menadment. Informacijski sustav proizvodi rutinske i unaprijed naznaene izvjetaje, rjeava jednostavne modele te pravi analize. Sustav za transakcijsku obradu podataka (eng. Transaction Processing System TPS) vezan je za praenje operativnih aktivnosti jednog poduzea poput opskrbe, prodaje, evidencije osoblja, dok se upravljaki informacijski sustav projektira kao menadersko orue koji olakava proces donaanja odluka. Upravljaki informacijski sustav vrsto je vezan transakcijsku obradu podataka. Najvanije osobine MIS-a su: Osigurava unaprijed definirani format za itanje informacija

21

R. J. Thierauf: User-Oriented Decision Support Systems, Prentice-Hall, New Jersey, SAD, 1988, str. 3

18

Pruanje unificiranih, opsenih i detaljnih izvjea Pohranjivanje internih podataka poduzea, posebice podataka iz prolosti

Osnovno svojstvo jest donaanje poznatih, strukturiranih poslovnih odluka. MIS poveava uinkovitost menaderskog posla i poboljava organizaciju informacija. Za produkciju periodinih izvjea poslovni podaci moraju biti adekvatno pohranjeni, to je mogue samo putem banke podataka. Banka podataka (data bank) predstavlja informacijski sustav s magnetnim diskovima velikih kapaciteta, na kojima su pohranjene baze podataka dostupne za kompjutorsko pretraivanje izravnim povezivanjem korisnika s bankom podataka22. Sustav za upravljanje bazama podataka (Database Management System DBMS) je software koji omoguuje stvaranje, uporabu i odravanje baze podataka.

DBMS prua 4 razine informacijske podrke: Pohranjivanje svih relevantnih eksternih i internih podataka Izravni pristup podacima Mogunost davanja viestrukih oblika izvjetavanja i izvjetaja Dostava odgovarajuih podataka za izgradnju modela

6.3. Sustavi za podrku odluivanja (DSS)

Sustavi za podrku odluivanja (eng. Decision Support System DSS) pomau menaderu pri donaanju odluka po nestrukturiranim problemima kroz izravnu interakciju. Sustav se fokusira na slabo strukturiranim i nestrukturiranim problemima, fleksibilan je na promjene te se lako koristi. Cilj sustava je pruanje odreenog seta informacijskih pomagala koji menaderima omoguuje prikupljanje i stvaranje informacija. Pomau menaderu savladati nesvakidanja i nedovoljno poznate probleme. Prua mogunost brze reakcije, visok stupanj nadzora korisnika i jaku interakciju sa sustavom. Sadri modele, interaktivu prezentacijsku tehnologiju i fokusirani su na srednje i gornje slojeve menadmenta. Specifini DSS je potpuna aplikacija sa mnotvom operacija koje pruaju korisniku pronalazak i generaciju informacije potrebne za pojedini problem. DSS generator je kombinacija jezika, korisnikog interfejsa i grafikih i izvjetajnih dodataka koji omoguuju po potrebi; brzo stvaranje pojedinog sustava za podrku odluivanja.
22

Z. Ivanovi., dr. Sc.: Metodologija izrade znanstvenog i strunog djela, Sveuilite u Rijeci, Hotelijerski fakultet Opatija, 1996., str. 103.

19

DSS alati su specijalni sluajevi DSS generatora. Komponente DSS su podsustav za upravljanje modelima, podsustav za upravljanje podacima i podsustav za voenje dijaloga. Podsustav za upravljanje modelima omoguuje integraciju pristupa podacima i modelima odluivanja. Podsustav omoguava korisniku oblikovanje modela. Temelj podsustava je baza modela koja je skup vrsta modela. Podsustav za upravljanje podacima ukljuuje sredstva za primitak i precesiranje podataka iz formalnih baza podataka, osigurava kombiniranje razliitih izvora podataka, njihovo uvanje, procesiranje i ekstrakciju. Podsustav za voenje dijaloga korisniku osigurava komunikaciju sa sustavom, uporabom tastature, panela, glasovnih komandi itd. Uloga ovog podsustava je stvaranje razliitih prezentacija, prerauna te drugih operacija. Primjena sustava za podrku u odluivanju koristi se na srednjim i viim razinama menadmenta poslovne organizacije. Donositelj odluke prvo mora istraiti i formulirati problem, zatim identificirati relevantne parametre i varijable. Nakon toga se model formulira te testira i konano rafinancija problema.

6.4. Sustavi za podrku grupnom odluivanju

Sustavi za podrku grupnom odluivanju (engl. Group Decision Support System GDSS) proiruje koncept sustava DSS na ovjek-raunalo-ovjek. Prvenstveno iz razloga to suvremena poduzea odluuju u skupini odgovornih izvritelja, menadera i njihovih savjetnika. Sustav mora omoguiti verbalnu interakciju meu sudionicima i sa sustavom. Prednosti sustava su: memoriziranje ideja (sprjeavanje repetivnosti ideja), identifikacija primjenjivih alternativa, pozorno razmatranje alternativa, lake komuniciranje i irenje ideja unutar grupe te zainteresiranih stranki. Prema obliku sastanaka za donoenje odluka GDSS moemo podijeliti na sobe odluivanja, povezane sobe odluivanja i mree odluivanja. Soba odluivanja je adekvatno opremljen prostor koji omoguuje grupno donoenje odluka. Sudionici sjede za stolom u obliku konjske potkove nasuprot velikog ekrana, koji prikazuje informacije koje je stvorila grupa. Povezane sobe odluivanja nalikuju videokonferencijama izmeu dva ili vie TV studija. Soba je pripremljena na nain da videokamere prenose diskusije jedne osobe na drugu lokaciju. Pogodno je poduzeima koji su rasprostranjeni irom zemlje ili svijeta. Mrea odluivanja omoguava komunikaciju korisnika, koji ne komuniciraju licem u lice, putem kompjutorske mree.

20

6.5. Ekspertni sustavi (ES)

Ekspertni sustav je inteligentni raunarski programski paket koji upotrebljava znanje i procedure zakljuivanja radi rjeavanja problema, ija je teina takva da je za njihovo rjeavanje potrebna takva ekspertiza posebnih strunjaka23. Ekspertni sustavi oponaaju ponaanje strunjaka u njihovoj domeni. ES sadravati imati jednu od slijedeih funkcija:

Pruanje strunih savjeta menaderima koji nisu eksperti u tom podruju Pruanje potpore ekspertima poduzea, radi boljeg sagledavanja situacije Zamjenjivanje eksperta Pomo u procesu kontinuiranog uenja djelatnika poduzea

Raspoloivo znanje ekpertnog sustava vrlo je ogranieno, zbog usredotoenosti na pojedine probleme. ES titi znanje koje bi se moglo izgubiti umirovljenje, otkazom ili smrti priznatih strunjaka. Prikuplja i pohranjuje informacije tog podruja, sposoban je objasniti kako i zato izvode svoje zakljuke. Sredite ekspertnog sustava jest baza znanja. Baza znanja sadri struno znanje odreenog podruja, obuhvaa injenice i relacije izmeu tih injenica. Dijeli se na sustave zasnovane na pravilima i sustave zasnovane na okvirima. Ekspertni sustavi zasnovani na pravilima rada na principu AKO-ONDA. To pravilo uvjetuje svaku radnju, na nain uzrono-posljedine veze, npr. Ako je cijena konkurentnog dobra porasla, onda emo poveati i cijenu naeg proizvoda. Ekspertni sustavi zasnovani na okvirima uvaju pravila, procedure obrade i deskriptivne informacije o problemu. Mrea informacija organizirana je po vanosti. Mehanizam zakljuivanja jest software sreuje informaciju koja se nalazi u bazi znanja te iz nje izvodi zakljuke i objanjava ih. Kombinira znanje iz baze sa znanjem korisnika kako bi izveo zakljuak. Podsustav za objanjavanje pribliava korisnicima proces rjeavanja problema.

6.6. Sustavi za podrku vrhovnom rukovodstvu (ESS)

Sustavi za podrku vrhovnom rukovodstvu (engl. Executive Support Systems- ESS) kompatibilni su s upravljakim poloajem i odgovornostima vrhovnog rukovodstva. Nalazi se na vrhu hijerarhije klase informacijskih sustava. Top menadment donosi odluke stratekog
23

P. Harmon, D. King: Expert Systems: Artificial Intelligence in Business, John Wiley & Sons, New York, SAD, 1985, str. 5

21

upravljanja i kontrolira cijeli poslovni sustav, stoga je potrebno imati zasebni sustav. ESS prua menaderu: Brzo razumijevanje poslovne situacije Vodstvo poslovanja i upravljanje organizacijom Cjelovitost suoavanja s kompleksnim poslovnim problemima Osiguranje korporacijskih pogleda Uvid u stanje industrijske grane u kojoj se njihovo poduzee nalazi Sustav za podrku odluivanja top menadera mora biti prilagoene zahtjevima i vrsti poslovnih odluka, mora sadravati fleksibilne prezentacijske formate, analitike i modelske potencijale. ESS-u se ugrauje posebna banka podataka koja sadri najvanije sintetizirane podatke, informacije i izvjetaje bitne za voenje cijelog poduzea.

22

ZAKLJUAK

Odluivanje je proces koji donosimo svaki dan. Privatne odluke donosimo jednostavno, brzo i intuitivno, dok su poslovne odluke kompleksnije i rizinije stoga njima pristupamo promiljenije. Moemo ih donijeti u sekundi ili u tjedan dana, mjesec pa ak i u godini dana. Odluivanje je usko povezano sa rukovoenjem, to bi znailo da je odluivanje neizostavno u svakom poslovanju. Poslovno odluivanje sastoji se od vie faza, pristupa, metoda, modela, tehnika i strategija. Rastavljanjem proces odluivanja na faze shvaamo problematiku, dok pristupom si odreujemo ono to elimo odlukom postii. Metodama dolazimo do najpovoljnijeg rjeenja te modelima preispitujemo vjerodostojnost rjeenja. Tehnikama procjenjejemo koliko zapravo moemo dobiti, a koliko izgubiti. Strategija nam pomae da doemo do cilja prije konkurencije. Oteavajue okolnosti donoenja odluka su uvjeti rizika, nesuglasice donositelja odluka, vremenska i financijska oskudica. Odluivanje je zadaa ponajprije menadera , a kasnije i ostalih zaposlenika poduzea. Ono moe biti zahtjevno, struno i nesvakidanje ili moe biti rutinsko tj. Svakidanje. Odluke mogu donositi pojedinci ili grupa. Kod odluivanja grupa moramo se pobrinuti da su osigurani svi uvjeti (od elektronike do ugoaja) kako bi grupa mogla biti kreativna, odluna i kolegijalna. Grupe su podlonije riskantnijim odlukama. Individualnim pristupom najee se donose rutinske odluke. Odluivanjem elimo izabrati najpovoljniju alternativu za nae poduzee, na nain da minimaliziramo troak i maksimiziramo dobitak. Usklaivanjem prioriteta menadmenta, financijskog odjela i kadrovske slube dolazimo do zadovoljenja cijelog poduzea. Vanost poslovnom odluivanju daju ostale znanosti i discipline koje na svoj nain pridonose odabiru alternativa i rjeenju. Matematika svojim pristupom omoguuje nam odabrati alternativu funkcijama, dok psihologija daje temelje analiziranju situacije. Najznaajniji doprinos dala je informatika koja sustavima pomae menaderu donositi odluke. Pamenjem situacija i prilagodbom na druge srodne situacije raunala omoguuju menaderu brzo donoenja odluka. Promiljenim metodama i tehnikama, valjanim informacijama i konzultacijama sa strunjacima, smireni menader donijet e pravu odluke, ak iz loe izvui e najbolje. Previe je rukovoditelja koji iz topova gaaju vrapce, a na slonove idu zranim pukama.

III

POPIS LITERATURE
Gorupi, D.: Poslovna politika poduzea, Centar za obrazovanje rukovodeih kadrova u privrede i Ekonomski institut, Zagreb, 1963. Ivanovi, Z.: Metodologija izrade znanstvenog i strunog djela, Sveuilite u Rijeci, Hotelijerski fakultet Opatija, 1996. Ivanovi, Z.: Metodologija znanstvenog istraivanaj, SAIVA, Kastav, 2011. Novak, M.: Problemi odluivanja u organizacijama udruenog rada, u knjizi: Problemi privrednog razvoja i privrednog sistema Jugoslavije, Ekonomski institut, Zagreb, 1977. Sikavica, Skoko, Tipuri i Martina Dali: Poslovno odluivanje: teorija i praksa donoenja odluka, Informator, Zagre, 1994. Sria, V.: Principi modernog managementa, Zagrebaka poslovna kola, Zagreb, 1992. Turk, I.: Poslovna politika, Informator, Zagreb, 1972. Wahl, M.P.: Osnove upravljakog informacijskog sistema, Informator, Zagreb, 1971. P. Harmon, D. King: Expert Systems: Artificial Intelligence in Business, John Wiley & Sons, New York, SAD, 1985. R. J. Thierauf: User-Oriented Decision Support Systems, Prentice-Hall, New Jersey, SAD, 1988. R. B. Chase, N. J. Aquilano: Production and Operations Management, Fifth Edition, IRVIN, Boston, MA, 1989. J. A. Litterer: The Analysis of Organizations, John Wiley and Sons, Inc., New York, 1973. S. N. Parkinson: Parkinsov zakon i druge studije o administraciji, Beograd, 1974. G. Moorhead, W. R. Griffin: Organization Behavior, Second Edition, Houghton Mifflin Company, Boston etc., 1989. M. Mescin, M. Albert i F. Khedouri: Managment, Harper and Row, New York, 1985. R.L. Daft: Organization Theory and Design, Fourth Edition, West Publishing Company, Saint Paul etc., 1992. D.E. Bell, H. Raiffa i A. Tversky: Descriptive, Normative and perspective Interactions in Deciosion Making, Cambridge University Press, Cambridge, 1989. H. J. Einhorn i R.M. Hogarth: Behavior Decision Theory, Descriptive, Normative and Perspective Interactions in Decision Making, Cambridge University Press, Cambridge, 1989.

IV