'

BIBLIOTEKA MODERNE hit junior OMLADINSKE LITERATURE junior

tlit

BRANKO SOMEN

1.

SEDMO KOLO

41

Hod po vodi
Ureuje

IVAN KUAN

Prevela

MIRJANA HEIMOVI

Likovno opremio RATKO JANJI-JOBO

ZNANJE 1991

Naslov izvornika

Prvo poglavye

Branko omen HOJA PO VODI Copvright Branko oemen 1991 Ja sam hrast, ja sam hrast.

Ne znam kakva je sloboda bila drugdje, ali kod nas, u Prekomurju, rascvjetala se poput trenje u ujakovu dvoritu u renovcima. Posvuda je ozraje bilo radno, ivahno. Mi djeca, od-vojivi se od kue, sudjelovah smo u najrazliitijim akcijama, pomagali novoj vlasti, dojueranjim partizanima i ilegalcima, politikim zatvorenicima i povratnicima iz logora. Jeli smo u parku, podno hrastova, iz zajednikih vojnikih kotlova i amerikih paketa. Maarski i njemaki vojnici su nestali, ostali su jugoslavenska vojska, politiki aktivisti u bijelim kouljama, otkopanih ovratnika, i izmama, te Rusi koji su na Trgu pobjede nadzirali gradnju velianstvena spomenika poginulima u drugom svjetskom ratu. Spomenik od mramora, to su ga navodno dovozili s Krima, trebao je biti vii od oblinje evangelike crkve, ali je nakraju bio manji, premda nije nita izgubio od svoje kremenitosti i socrealistike svakidanjosti. Priznajem, meutim, da prema novim stvarima, to su preko noi nastajale i rasle pred mojim znatieljnim djejim oima, nisam bio kritian. inilo mi se da sve to nastaje u slobodi, nastaje iz nude, za svakodnevnu upotrebu, pa tako i radost ivljenja, kao protest protiv rata, koji je dodue zavrio, ali je, u razliitim slikama i sudbinama, jo prisutan poput pokvarene vodovodne pipe, to su je dodue popravili, no ipak iz nje jo

kaplje prljava, hrava voda, slina razvodnjeloj krvi. Na nju, na krv, podsjeala me i marmelada od treanja, to ju je po najveoj lipanjskoj vruini kuhala mama. Gospoa Flisar, kod koje smo stanovali, promatrala je mamu kako radi, jer je cijela kua mirisala po marmeladi na tednjaku, govorei joj da je najbolji lek\>ar od ljiva, a mama joj ree da sada vie nema lek\>ara, postoji samo marmelada, kao to nema cukora, ve samo eer, a nema ni msodrendii emberek, drugorazrednih ljudi, nego smo svi jednaki, na to je gospoa Flisar uvrijeeno otila i u nau kuhinju nije ula sve do jeseni, kad je kuhala svoju marmeladu od ljiva, za koju joj je ponestalo eera, te ga je od mamefehtala odnosno molila. Imao sam deset godina i kao sva djeca bio sladokusac, zato sam se vrzmao po kuhinji, mijeao kipuu marmeladu i oblizivao drvenu kuhau, zbog ega je mama povisivala glas tjerajui me kao dosadnu osu, a tata je, nakon rada u sudu, ponosno objanjavao kako e se parole, povjeane po ulinim ogradama, sve redom obistiniti, a mi emo uskoro eti njihove plodove, kao to sada kuhamo marmeladu od treanja, koje su, kad se on vratio iz nedobrovoljna zarobljenitva, tek poele otvarati svoje bijele cvjetove, marmeladu kojom emo mazati kruh od rai da nam bolje prija. A ja rekoh, ne samo kruh nego i gombocok, na to me mama udari slatkom kuhaom po glavi, jer se, kako ree, ne kae lek\>dros gombocok nego okruglice, a ja u, po svemu sudei, ujesen ponavljati etvrti razred osnovne kole, dok e Ciril i Babika poi u prvi razred slovenske gimnazije. - O, to ne, i ja u biti odlika. I ja u u gimnaziju. Tata pripali cigaretu nasmijeivi se: - Kako, kad ne zna slovenski. Njegove rijei a i marmelada postadoe mi gorki:

Kako, ne znam?! Kod kue smo stalno govorili slovenski, a u koli sam za svaku nemaarsku rije metrom za mjerenje sukna dobio po guzici. Tata i mama nisu popustili: - Odsad e za svaku maarsku rije, izgovorenu kod kue ili u koli, dobiti ovim pojasom za hlae po goloj guzici. Jesi li razumio? Gledao sam ga u oi i u ruku, koju simbolino povlai po pojasu, i pokuao ga razumjeti. ini se da je sloboda iskljuivala jedno i zagovarala drugo. Tata je to nazivao politikom, a ja sam slutio da se u njoj neu tako lako snai.

Sobotu tijekom rata nisu bombardirali ni Nijemci niti Amerikanci, s ptije perspektive zacijelo se nije imalo ni to bombardirati, najmanje tvornice, jer ih nije ni bilo, osim skromne Cvetieve tvornice koulja i donjega rublja (a to su morali nositi i jedni i drugi, poraeni i pobjednici), Benkove tvornice mesa i mesnih preraevina (koja je hranila gladne za rata i gladne nakon njega), te mlina na Lendavi, koji je mljeo onima koji su dovezli ito u mlin. U gradu je, meutim, ostalo dosta praznih vila u koje se jesu ili nisu vratili internirani Zidovi, ili su pak iz njih pobjegli okupatorovi suradnici, njilai ili maaroni. Iza Vallveve vile, to su je prvih dana slobode pretvorili u sabirni centar za djecu bez roditelja, za ratnu siroad, uurio se zaboravljeni njemaki tenk. Ugledao sam ga sluajno pratei kui Lenku, ker ravnatelja gimnazije, koji se iz Beograda dovezao u ruskom dipu da meu Prekomurcima agitira za novu narodnu vlast. Pred srednjovjekovnim portalom dvorca u parku, s drvene, na brzinu zbijene pozornice, na koju je zaplijenjenim avliima za slike bila privr7

ena slovenska trobojnica, uvjeravao je okupljene Soboane kako e u novoj Jugoslaviji svi ljudi biti ravnopravni, obeavao im da u novoj Jugoslaviji nee biti nikakvih poreza i bio posve siguran da u novoj Jugoslaviji nee vie nitko nikoga iskoritavati, da e svi dobiti posao, pa i Cigani s Pue. Pritom se u zanosu odvie nadvio nad znatieljne sluatelje, ograda je zakripala, slomila se i govornik je umotan u zastavu tresnuo u travu. Djeca su se, bijahu to uglavnom ko-vravi Ciganii, razbjeala, jer ih nitko nije pouio da se prihvate posla, s tla podignu govornika i obrisu s njega i zastave panonsku prainu. Lenku kao ni mene nije zanimala politika, a kako je dan bio vru, ljudi su bili ili u polju ili na kupalitu, bijah uvjeren da emo upravo u tenku nai najveu hladovinu i tiinu za razgovor. I Lenka mi je vjerovala, posebice kad sam se hrabro uzverao na gomilu eljeza, provukao se kroz okrugla vrata pomaui i njoj da se spusti za mnom. Pritom je podigla suknjicu i u mraku vidjeh njezine gaice i napetu stranjicu, nalik na dva okrajka svjee peena pekarska kruha. Maio sam se za poklopac i spustio ga ponad naih glava. Bijae nam ugodno. Kroz bone pukotine u unutranjost tenka prodirala su dva svjetlosna pramena, dvije bijele strelice, i zaboli nam se u tijela. Njoj u elo, iznad pramena kestenjave kose, a meni u srce. - to emo sad? Pitanje je bilo neposredno i zahtijevalo je isto takav odgovor. - Moemo se igrati lijenika i bolesnika. Pomakla se, uvukla u kut medu pokidane poluge, medu polomljene pedale. - Nisam luda. Ti nisi lijenik, a i ja sam zdrava. - Kad odrastem, nosit u naoale.

- A kad ja odrastem, imat u mua i dvoje djece. - Ali, ti nisi odrasla... - A ni ti nisi lijenik... Bila je u pravu. Predloena igra, u kojoj bih ja bio lijenik, a ona bolesnica koju bih u miru i brino pregledao od glave do pete, pala je u vodu. - Igrajmo se Nijemaca i partizana! - Bit e Nijemac? Odmahnuh glavom. - Bio bih partizan. Moda Rus. - I ja bih te zarobila, presluavala i tako muila da bi izgubio svijest? Klimnuh potvrdno. Pomakla se, pramen joj je pao na njene ruke, to su me u tenku trebale daviti, upati mi nokte s prstiju, iupati srce iz grudnoga koa. - Nikada, nikada! to bi rekao moj tata?! - Budi onda partizanka koja je uhvatila opasnog Nijemca. Moe sa mnom uiniti to eli. Znao sam da bi me njezine njene ruke jednako tako davile, upale mi nokte s prstiju... - Partizani se ne osveuju svojim podlim ne prijateljima! - Ustala je. U mraku me svisoka pogle dala. - Partizani su drukiji. Suprotstavih joj se. - U ratu su svi jednaki. Lenka je podigla ruke pokuavajui podii eljezni poklopac nad glavom. Sada joj se svjetlosni pramen, to je prodirao kroz pukarnicu, zario ravno u srce. - Otvori, inae u vikati! - Boji se, boji se! Moj glas nije zvuao podrugljivo nego uvrije-

eno, jer sam osjeao da eli pobjei u naruje svojeg oca, politikog funkcionara. - Hou kui! Ustao sam i pokuao otvoriti okrugla vrata ponad sebe, ali se eljezo ni za milimetar nije pomaklo. - Siromae! Podsmjehivala mi se kao da ne zna da poklopac na tenku ne otvaraju djeca nego odrasli vojnici. Osim toga zaboljela me njezina zajedljiva primjedba. Uistinu bijah siromah, ni moj otac a ni majka nisu imali nita doli svojih ruku, sve troje bijasmo proleteri, a Lenka je s roditeljima nakon osloboenja dola u Sobotu, odmah su uselili na prvi kat Vallyeve vile, njezin se otac prekomurskim selima vozio u zaplijenjenoj crnoj limuzini, a majka joj je i nadalje imala slukinju, premda smo nakon rata svakodnevno sluali kako u novoj Jugoslaviji vie nee biti ni slukinja niti slugu. Osjeao sam da neto nije u redu, da su govori politikih aktivista drukiji od stvarnosti, da su politiari isti kao i sveenici. Ijedni i drugi propovijedali su da ih sluamo, ali da ne gledamo to rade. A ja sam sluao i gledao, i to sam vie vidio, manje sam vjerovao. - Lako tebi! Vas su odselili u Srbiju gdje su vam ljudi dali krov nad glavom, hranu sa svojeg stola. A ja sam za vrijeme rata jeo, a jedem i sada, od grubo mljevenog kukuruznog brana gance u crnoj kavi, u kojoj gdjekad plivaju osueni crvi, te umjesto da za stolom veeram, na divanu sanjarim otvorenih oiju. - Hou van! Hou van! U njezinu glasu nasluivale su se suze, ramenima je udarala o iskrivljene eljezne poluge u tenku, rukama hvatala poklopac, naslanjala lice uz pukarnicu i zvala u pomo. - Janko!Janko!Janko!
10

Skutrih se u kutu i prepustih njezinu moleivom glasu i bratu Janku, to se ubrzo zatekao kraj tenka. - to je? to ti se dogodilo? Jesi li sama? - Ne! Popni se na tenk i otvori poklopac! - Tko je s tobom? -Branko! - Odmah u te osloboditi! uh kako se Lenkin brat blizanac nespretno uzverao na tenk. Bijesno pomislih to bi se dogodilo da i njega povuem u tenk i zaklopim poklopac. Zacijelo bi se pokenjao u hlae. Pramen, to je prodirao kroz desni dio pukarnice, odjednom nesta; izvana ga zasjeni muka figura. uh izvjebana aktivista: - Lenka, jesi li u tenk ula dobrovoljno? Lenka presta cmizdriti. Preostali sunani pramen probui joj draesni djeji nos i kad se pomaknu ispod nosa joj iscrta bijeli brk. Osjetih da me gleda i razmilja to da odgovori ocu. Hoe li me kao tenk na istini oboriti, ili e me spasiti iz njega. - Igrali smo se. - Odmah izii! -viknu otac, dokje brat tapkajui po tenku pokuao podii poklopac i nad nama dahtao poput nilskoga konja. - Ja u, ja u! Makni se! Jo e dobiti bruh! zapovjedi otac blizanaca popevi se na tenk k sinu. Iznad glava zau se buka, poklopac se cvilei odlijepi od zarala okvira i rastopljene gume, a svjetlo se rioko prosu po nama. Otac isprui ruku i izvue ker iz tenka. Ponovno na trenutak ugledah okrajke bijelog svjee peenog pekarskog kruha u sada ve manje bijelim gaicama. Otac je grlio ker kao da ju je spasio iz gorueg tenka, zatim prepusti sinu da joj pomogne sii, a meni osorno naredi: - Da te vie ne vidim ovdje! Jesi li uo?
11

Nije mi pomogao izii iz tenka, a kad sam se izverao iz njega osjeao sam se kao poraeni pred Staljingradom. Oboje, i Lenka i ja bijasmo u eljeznoj klopci, s njom su postupali kao s nevinom rtvom, a sa mnom neprijateljski. A upravo sam njezina oca sluao u parku dvorca dok je govorio o ravnopravnosti i za takve lai zacijelo bio dobro plaen, javno odlikovan. Izjurih iz nekadanjeg Vallveva parka i osramoen se zakleh da o ovim svojim zabranjenim igrama neu nikome zucnuti ni rije, ponajmanje Cirilu, koji mi ionako ne bi vjerovao da nisam Lenku namamio u tenk samo zato da je sakrijem pred znatieljnicima i ljubim po njezinu ljupku nosu i trenjevim usnama. Kad sam doao do ugla hotela Kruna, koji je nakon rata postao hotelsko ugostiteljsko poduzee Zvijezda, ispred Nemeeve kue ugledah kamion s vozaem, a kraj njega Cirilova oca, njegovu mamu, sestru Zoru i svog prijatelja. Otac se opratao od obitelji. U jednoj ruci drao je mali, izlizani koveg, trenkot i eir, i kad se sa svima izljubio, obiao je pranjavi ameriki dems, popeo se u kabinu i mahnuo iz kamiona, koji je otutnjio Titovom ulicom. Ciril se okrenuo, ugledao me i potrao mi u susret. Cirilova mama uspjela je jo viknuti za njim da ne doe prekasno, i uputismo se preicom na Trg pobjede. Nismo se vidjeli nekoliko dana, te smo na brzinu morali izmijeniti doivljaje. Hodajui jedan kraj drugoga (on nizak i nabijen energijom, a ja visok i mrav poput motke) bijasmo jo smijeni premda smo razgovarali vrlo ozbiljno. O ivotu. - Tata e izbivati nekoliko mjeseci. U Mariboru e sasluavati ratne zloince. - A generale?

-1 generale. utio sam, jer to je bilo neto posve drugo od onoga to je radio moj otac na sudu. Njegov e se susresti sa stvarnim njemakim generalima, gledat e ih u oi. Cirilov otac nee skrenuti svoj otar, neumoljiv pogled, general e priznati svoje zloine to ih je izvrio nad nevinom djecom i idovima, pokajat e se i prihvatiti zasluenu kaznu. A moj e otac i nadalje utvrivati tko se za rata previe nakrao, nagrabio blaga i novca, procjenjivati taj nagrabljeni i oteti imetak i pisati zapisnike. - Je li se otac veselio odlazei? - Ne. Rekao je mami da ga je strah. -Strah?! - to ako general izvue pitolj i ustrijeli ga?! - Njemaki generali su ratni zloinci i zarob ljenici. Njima najprije skinu generalske epolete i oduz mu pitolje. - A nekima ih daju. - Da se sami ubiju - brzo dodah. Ciril me zahvalno pogledao i zautio. Doosmo na Trg. Na desnoj strani, pokraj bive Bergerove vile nanizao se red trgovina sve do evangelike crkve. Ispred jedne od njih bijahu naslonjene drvene ljestve, a gospodin Ligetti drao je u rukama novu plou s natpisom i nacrtanim satom razmiljajui kako da se popne i privrsti plou. Pogleda nas kroz zlatni okvir svojih naoala. - Momci, hoete li mi pridrati ljestve? - Ve ih drimo, rekoh. Ciril je uhvatio ljestve na desnoj, a ja na lijevoj strani. Gospodin Ligetti, ovjeuljak sijede kose i sijedih brkova, mlatarao je s ploom na prvoj preki lje-stava ne usudivi se popeti.
13

12

- Momci, vrti mi se. Siao je, plou prislonio uz noge i moleivo nas pogledao. -Ja u. Ciril je uzeo plou, prekama se uzverao i, na kuke zabijene ve prije rata u truli zid, objesio natpis

- ovjek kratko oiane kose zove se Gaius Julius Caesar. Ciril me gurnu laktom pod rebra, hotei rei, i ja sam Casar, eto sad vidi iz kakve sam ugledne obitelji. A Ligetti nam je tumaio kao da smo doli u muzej a ne u urarsku radionicu. LIGETTI, URAR. - Napravio je red u brojanju dana i istodobno Stari je urar natrake siao s plonika na ulicu, sastavio prvi vei kalendar to ga, s manjim promjena zadovoljno se osmjehnuo i poao u urarsku radionicu. ma, koristimo i danas. - Ponesite ljestve! Urar podie ruku prema treoj slici. Uhvatismo ih i uosmo u prostoriju u kojoj je - Ovo je Friederich Prvi Barbarossa. Vlasnik gospodin Ligetti prodavao svoje satove i popravljao prvog sata s regulatorom, bez klatna to mu gaje prije tue. priblino osamsto godina poklonio sultan Saladin. - Stavite ih ondje! - zapovjedi. Stavili smo ljestve Njemaki se car kasnije utopio u rijeci, sagnuvi se u iza zastora, a zatim zastali ispred starog, izlizanog teku oklopu s konja u elji da se napije vode. Vodio je trei kriarski rat upravo protiv svojeg nekadanjeg pulta, pokrivenog debelim staklom. Prostorija bijae uska i dugaka, nalik na za- saveznika i prijatelja Saladina. Urar podie ruku prema etvrtoj slici. putenu smonicu. Na zidovima su uz zidne satove u - Ovo je francuski kralj Luj Jedanaesti koji je razliitim okvirima visile i slike bradatih mukaraca, neki bijahu slini kraljevima, a neki znanstvenicima. prvi sastavio prenosivi sat. Bio je u velikoj krinji, to Stari je urar svojim ivahnim oima uhvatio nae uz- su je s mukom prevozili iz mjesta u mjesto, s bojita na bojite... nemirene poglede. Urarovo pripovijedanje bivalo je sve napetije, - Ovo su ljudi koje bi morao poznavati svaki takvo to Ciril i ja jo nikada nismo uli. I Prekomurje urar, kao i oni to nose rune satove. Laknulo mi je. Nisam imao runi sat, a Ciril je bijae puno starih dvoraca i jo ivih grofica, no ni za svoju ljevicu s runim satom neprimjetno sakrio iza jedno ni za drugo nova vlast nije marila, jer to bijae bezvrijedna prolost koju valja to prije sruiti, zabolea. raviti. Stoga urarovo pripovijedanje u odreenu smiUrar podie ruku prema prvoj slici. - Ovaj grkog profila rimski je car Numa Pumpi- slu bijae reakcionarno: umjesto da nam govori o svijetloj budunosti urarstva, vraa nas u prolost kao lius. U njegovo doba ljudi dan nisu dijelili na sate. da se u njoj osjea sigurnijim. U njegovoj radionici Godina je imala samo deset mjeseci odnosno tristo i otkucavali su satovi, a njegovo predavanje o prolosti etiri dana. urarstva bijae isto tako zanimljivo kao itanje Karla Urar podie ruku prema drugoj slici. Maya.
14

15

Urar podie ruku prema sljedeoj slici. i - Ovoga zacijelo poznajete. To je Galileo Gali-lei. Kao sedamnaestogodinjak dosaivao se na nedjeljnoj misi. Da mu vrijeme bre proe u katedrali u Pii promatrao je svjetiljku, to je visila sa stropa i njihala se amo-tamo. Mjerio je vrijeme njezina njihanja prema otkucajima svojeg srca i iznenaen utvrdio kako se svjetiljka pri veem luku kree bre, a pri manjem sporije, pri emu svaki njihaj, bez obzira na njegov razmak, traje jednako dugo. Jeste li razumjeli? Potvrdno klimnusmo, premda se ne bih mogao zakleti da sam razumio sve to je Galileo Galilei inio. Tjeih se time da ga zacijelo i drugi nisu razumjeli i zato ga spalili na lomai. U tom trenutku u urarsku radionicu Ligetti ue irokopleat ruski vojnik. Pozdravi vojniki. Ciril i ja povukosmo se u kut, a urar Ligetti jo se vie uvue u se. Sobotom su ve od osloboenja kruile nevjerojat-ne, ak krvave prie o tome kako su ruski vojnici ludi za satovima. ivim i mrtvim njemakim i maarskim vojnicima skidali su ih s ruku kao Indijanci skalpove s glava amerikih prerijskih lovaca. Ciril isprui lijevu ruku k licu i nervozno se obrisa ispod nosa. Vidjeh da mu je runi sat nestao s ljevice. Ova njegova kretnja nije bila sluajna, svima u urarskoj radionici elio je pokazati da nema sat. - Zdravstvujte! - Zdravstvujte! - ponovismo sva trojica kao lita nije pri veernjoj misi. - Kako ivite? Harao? Gospodin Ligetti klimnu i odgovori: - Harao! Harao! Sjedokosi urar izvue stolni pretinac pred kojim je stajao, prui nam novanicu od pet dinara i ree:
16

f - Kod Tureka kupite sladoled! Ruski vojnik, meutim, nije sluao gospodina urara. Ispruio je prema njemu lijevu ruku, zasukao rukav uniforme i pokazao uraru tri runa sata. - Jedan je za dan, drugi za no, a trei je rezerva. Nasmijao se. Zlatnom zubu nekako nije bilo mjesto u njegovoj irokoj eljusti. Stari Ligetti stavio je pred desno oko crnom gumom obrubljeno povealo da satove na vojnikovoj ljevici podrobno pregleda, meutim, Rus je satove naglo prekrio rukavom. - Vraam se kui. U svoju derevnju.1 Ponimaje? Stari Ligetti je razumio, klimnuo je, a i Ciril i ja smo na pragu radionice klimnuli. - U derevnji me oekuju roditelji, prijatelji. e li m im donijeti satove da vide da sam bio u Evropi. Ima li karmanije ai?2 Ponovno je zasukao rukav i pokazao na ljevici tri razliita runa sata. - Ne, nemamo. Imamo samo zidne satove... Stenije asf. Budilice. - Kakav si ti to urar?! - A gdje da ih nabavim? U Evropi, osim u vicar skoj, nema nijedne nebombardirane tvornice koja bi mogla izraivati satove! Urar se sagnuo pod pult, a kad se uspravio drao je u ruci novu njemaku budilicu. Odmotao je novinski papir i pokazao je Rusu. - Kad je navije, probudit e njome cijelu derevnju! - Hou karmanije ai! Panimaete, rebjata?! Bilo je to upueno nama koji smo jo stajali na

derevnja selo karmanije asf = runi sat

17

pragu urarske radionice. Ruski vojnik nas otro promjeri. - U vas njet karmanije asf? utke smo prema Rusu i Ligettiju ispruili svoje koate djeake ruke na kojima nije bilo ni sata niti prstenja, nego samo malo crnog pod noktima. - Od ove budilice moe se napraviti deset ma njih, runih satova! - iznenada ree Ciril, odgurnu me s praga, te jurnusmo iz urarske radionice i iza ugla prema Soievoj kavani, ograenoj visokim zidom. - Zar si poludio? - grdio sam Cirila hvatajui zrak i osvrui se ne tri li Rus za nama. - to ako je shvatio da ga zajebava? Projurili smo pokraj Ditrichovog zatvorenog kina. - Nije. Prisiem da nije. Skrenusmo prema Cirilovoj kui. - Ali je shvatio stari Ligetti. Na Nemeovu dvoritu, gdje je stanovao Ciril, zadihani zastasmo. - Jesi li uo to sve stari zna o satovima?! Prijatelj ponovno stavi svoj sat na ruku. - Nije pripovijedao samo o satovima, govorio je o ivotu. Ciril me pogledao svojim modrim oima, kao da sam i ja urar. - Prvi put nije mi ao to na firmi nisam dobio sat nego sladoled. Sada bih ve bio bez njega. - Ne bi, ta ja sam sauvao svoj - ree Ciril ogledavajui svoju ljevicu. - Ne znam bih li se dosjetio i tako ga spretno skinuo kao ti. Prijatelj je slegnuo ramenima, a onda se naglo okrenuo.

- Tko je maloprije spomenuo fagylaltl Iz depa izvukoh novanicu od pet dinara. - Ne kae sefagylalt nego sladoled. To je isto kao da kae slatki led. Ne bude li znao pravilno govoriti slovenski, nee moi u prvi razred gimnazije. - Hajde, idemo na sladoled! I ve smo istrali iz dvorita. Za pet dinara dobili smo kod Tureka ledenu goru sladoleda, koji se topio bre nego to smo ga mogli polizati. Tata je donio kui karte s tokicama za muko sukno. Na poslu su mu rekli da e sukno za muka odijela poeti prodavati rano ujutro, i zato neka ve danas stane pred trgovinu. Tata me gledao. U jednoj je ruci drao komadi papira, pretiskan tokicama i ispisanim imenom, a u drugoj vrtio cigaretu. - Kupit emo ga i za tebe. Za pumperice. Ali morat e ekati u redu. Mama i ja ve smo poslijepodne otili pred Hir-schlovu trgovinu manufakture. Pred sputenim rebrenicama na navoj zapraenima od praine u Titovoj ulici, stajalo je ve petnaest, dvadeset ljudi, uglavnom ena. Mama i ja stali smo u red i prvih pola sata bilo je zanimljivo sluati enska mudrovanja, te promatrati promet na ulici. Mama je ubrzo otila kui obeavi da e se vratiti im tati podgrije veeru. Ostadoh sam meu stranim ljudima. Iza mene ubrzo su stali momci, od kojih sam poznavao samo Gibicu, jer je stanovao iza Vatrogasnog doma na Radgonskoj cesti i iao u grad mimo Flisarove kue u kojoj smo stanovali. Bili su stariji od mene, odjeveni u ostatke prevelikih njemakih uniforma, zato su pumperice trebali vie nego ja. Gibice sam se uvijek bojao, naroito odonda kad

18

19

me za vrijeme rata udario. No, izlemao je i premlatio toliko djece da na mene nije vie obraao panju. To je ve zaboravio. Bio sam odvie goluzdrav a da bih mu se suprotstavio. Stajao je iza mojih leda, puio kao Turin i kad je mimo nas projurio svjetlokosi Sei, koji je ak po glavnoj ulici pred sobom udarao nogom krpenjau, loptu saivenu od starih krpa, zazvidukao mu je. Sei je priao blie i stao u red. Neko su vrijeme bili glasni, a onda su poeli aptati. Nisam se usudio osvrnuti da ne pomisle da prislukujem. Unato tome uhvatio sam neke rijei iz kojih shvatih da su bijesni to moraju ekati u redu, i to nije onako kako obeavaju aktivisti- u susjednoj Austriji ima svega dovoljno, samo valja prijei granicu, pobjei. Promatrao sam enska lica, zabrinuta i naborana, neka sam iz vienja poznavao, proleterke iz Male Kanie, siromane sobotske ulice, sluao njihovo avrljanje i uo enu kako markovskim naglaskom govori o Preblaenoj Djevici Mariji, koja se navodno prikazala jednoj pastirici u radmoanskoj umi, to je u veernjim satima zasjala poput velike lomae, jer je razgovarajui s djevojkom Preblaena Djevica Marija prosipala iz usta vatrene i zlatne rijei govorei da ovjeanstvu prijete teka vremena, da su komunisti zaboravili na vjeru, a Boga zatvorili u crkvu, da e stoga biti jo jedan svjetski rat, krvaviji od ovoga koji je upravo zavrio, a kojeg su rane jo vidljive, nezacije-ljene, da e biti tako straan da nee ostati ovjek kraj ovjeka, kamen na kamenu, bit e to posljednji rat, potop s vjeitim mrakom i vjeitim ognjem. Sluao sam otvorenih usta, jer kod kue o tome nisu govorili ni tata ni mama, a ako je tata i togod znao o tome udu, znai da je to prikrivao. Ili sam bio prvi koji u mu moi ispriati tu stranu, svetu vijest o paklenoj sudbini to
20

nas eka, dok on priprema prijedloge za novi jugoslavenski Ustav, koji bi trebao srediti odnose meu ljudima kao i odnose s Bogom. Druga je pak ena, sikui poput zmije i prskajui slinu iz usta, govorila da se ta Preblaena Marija - ali to nije bila obina Marija nego ugarska sa zlatnom krunom na glavi, sa ezlom i malim Isusom u naruju - nije prikazala u radmoanskoj umi, nego iznad genterovskih panjaka, na kojima su uvale stoku maarske pastirice, kojima se stoga i obratila na maarskom da bi je lake razumjele i njezino sveto prokletstvo pronijele na sve strane Preko-murja, na Goriku, Ravensku i Dolinsku, a moda i preko Mure i Rabe. Meni se to njihovo pripovijedanje nije svidjelo. Neto u tim priama nije bilo istina, prije svega to to su se pojavile dvije Marije, jedna je navodno govorila slovenski, druga pak maarski, i zato glasno rekoh da to nije mogue, a ako ipak jest onda postoji samo jedna Marija, koja zna vie jezika, gotovo sve jezike svijeta. ene su me brzo prekinule. Ona s Hotize bijae razoarana mnome. Mislila je da svojim duguljastim licem i modrim, panonskim oima razmiljam o buduem duhovnikom zvanju, a sada vidi da sam zapravo zaslijepljeni pionir koji vjeruje parolama a ne zdravoj seoskoj pameti. ena s crnom maramom prekinula je svau tvrdnjom da su vremena ozbiljna, to dokazuje i red u kojem stojimo od veeri do jutra, dok oficirske ene i udbaice imaju posvuda prednost, a i jedu bolji kruh od proletera. Beltinanka je pozvala u pomo Mariju Pomonicu, izvukla iz cekera pola litre ljivovice i ponudila je uokolo ekalicama. Opravdavala se da je pie uvala za prodavaa, jer je ula da se drava dodue promijenila, ali da je potkupljivanje ostalo. Seoska enska ruka napola ispitu bocu ponudila je imeni, ali sam ja odbio. Gorianka, kojaje cijelo

21

vrijeme utjela naslonjena na prasne rolete, napomenula je da bi bilo bolje da me naue piti ene nego Rusi. Zatim su poele pripovijedati prie o ruskim vojnicima koji su po seoskim kuama traili votku ili pirit, a u nudi su popili sve to su nali, od ljivovice do petroleja, a onda pucali ruskim brzometkama u zrak i pijani skakali u dvorine zdence, te su ih ene iz studene vode izvlaile kukama za vedra i kljuevima za vreve, da bi potom zatvorili zdence da se zamuena voda razbistri i izvori opet postanu pitki. Sluali smo i debelu enu koja je glasno blebetala kako su Rusi doli u Krog ob Muri, konjima jurnuli u rijeku, koja ih je povukla u svoje crne vrtloge i jednog za drugim progutala. Oficir je ostao na obali, skakao od bijesa, a onda djevojku, stoje smjekajui se mimo prolazila, primorao da legne na zemlju, iza grma. Povukao je hlae s debele stranjice, bacio se na nju da joj napravi dijete, dok su Nijemci s Kapele, oblinjeg brda na desnoj obali Mure pucali minobacaima i jedna se mina zarila Rusu u guzicu. ene uokrug pripovjedaice iz Kroga ispitivale su je smijui se da li je mina eksplodirala. Nisam uo odgovor jer je dola mama, izvukla me iz gomile i poslala kui, a sama je stala na moje mjesto u redu, to se sada protezao sve do Kardoeve eljezare. Nou je mamu zamijenio tata, a ujutro sam ponovno morao poi s mamom pred sputene rolete na trgovini. Kad doosmo na red, visoki prodava zalizane kose, s olovkom iza uha, te metrom za mjerenje sukna u ruci, na pult baci sivo, grubo sukno koje je mama nezadovoljno, razoarano guvala rukama pitajui ga nemaju li neto drugo, a kad ju je prodava uvjerio da nema i da e i ovoga sukna za koji trenutak ponestati, kupi ga ocu za odijelo i meni za pumperice. Prodava me promjeri od

glave do koljena i odreza devedeset centimetara, a kad i ja opipah sukno zgrozih se kako me bockalo o dlan. - To su koprive - rekoh s knedlom u ustima i zamalo se rasplakah shvativi da u hlae, pumperice od ovoga sukna morati navui na svoja gola bedra i koljena. - A to misli mladi gospodii da imamo murost od svile?! Nismo kapitalisti! - Ne kae se murost, nego sukno! Pogledao me kao da me eli pogledom ubiti. - No, onda tof, ako ti se vie svia! Kae se sukno, tkano od bodljika i kopriva. Prodava pogleda mamu, koja je iz torbice izvu kla tokice i novac. - Drugi svojoj djeci prerauju staru, kvalitetnu odjeu. - A neki dobro sukno skrivaju pod pultom. Prodava otro pogleda najprije mamu, zatim mene i opet mamu. - Gdje ste pokupili ovog mangupa? - Ne znam tko je vei mangup... - Hoe li uutjeti - ree mama, prui prodavau tokice i novac, zgrabi sukno i odvede me prema bonim vratima za stranke koje su obavile kupovinu. Vani me htjede povui za uho, ali se izmaknuh. - Kaznit u te da se drugi put ljepe vlada! - Mama, prevario nas je. Nama je dao koprive, a za druge sauvao kamgarn. - Zato to nisi prije rekao? - Zar nisam?! Jesam, ali si rekla da utim. Mamin bijes prenio se s mene na prodavaa. Sada je i sama shvatila da nas je prodava prevario. Neraspoloeni poosmo prema kui. Pred kunim vratima mi se obrati:

- Nemoj rei ocu. - Reu u da drugog sukna nije bilo. Mama se sagnula prema mojoj glavi, a kako nisam tono znao to namjerava, spretno joj se izmak-nuh. - Htjela bih te samo pomilovati. Njezin je dlan bio prava suprotnost bodljikama i tekstilnim koprivama.

Ciril i ja morali smo poi na radnu akciju. Meuratni ulini bubnjari, to su na raskrijima bubnjem pozivali ljude i prenosili im naredbe i zapovijedi, nestali su preko noi. Zamijenili su ih teki, sivi zvunici, objeeni na kestenove pred Zvijezdom, ali jo vie aktivisti i afeejevke hodajui od kue do kue, od obitelji do obitelji i izvjetavajui ih kakav e biti u gradu na sutranji kolektivni ivot. Ujutro sam sa starom motikom doao pred Har-tnerovu vilu, gdje su se ve okupili drugi suuenici i pioniri, meu njima i Ciril s vrtnim grabljama na ramenu. - Kopat e blago? - nasmijao se. - Da, a kad ga otkopamo i podijelimo ti e zasuti jamu ovim pretpotopnim grabljama! - Tvoja je motika iz Krapinske spilje! - odgovori Ciril. Motika je uistinu bila stara, ali drugo u drvarnici nisam naao. Poto smo alat naslonili na zid, rastrali smo se po vili. Sobe u prizemlju bile su velike, ali prazne. Na prvom katu bile su razvaljene postelje, prevrnuti stolovi i otvoreni ormari, u potkrovlju veliki sanduci isto tako ispreturani. Posvuda su leale maarske i njemake knjige i struni asopisi. Ciril i ja
24

iznosili smo ih iza vile i stavljali na hrpu, koja se naglo poveavala. Htio sam ih prelistati, ali mi skojevac Petar nije dopustio. - To je strana propaganda! Unitit emo je! Skojevac Petar, u vojnikim izmama, engleskoj padobranskoj toplo podstavljenoj bluzi i s pojasom na kojem je visila navlaka s pitoljem, nadzirao je radnu akciju, tjerao zabuante i momcima iz Turopolja - koji su nali kutiju starih, satrulih i pljesnivih maarskih cigareta i u potkrovlju ih pripalili i muki puili -prijetio da e ih poubijati kao make, ako mu odmah ne predaju cigarete, jer je sve to nau ratni plijen i zato ga moraju odmah izruiti narodnoj vlasti, a narodna vlast je on. Kad je zadovoljno ugurao cigarete u dep, Veren uvrijeeno pijunu na tramove, te se stubama spustismo u sobe u kojima smo poeli rastavljati i lomiti drvene postelje. - Sve to je bilo vrijedno, odnio je Hartner sa sobom - pripomenu Belingerov Laci. - Pobjegao je s cirkusom - ree Gvorkoev Pi tek. U sobu ue crnokosi Gibica. Vjerojatno je uo to je rekao Pitek, koji je pogledavi momka kavgaa poeo glasno mrcati. - Radije obrisi nos i ne gradi se vaan stvarima koje nisu istinite. Promjerio nas je od glave do pete poput maarskog uitelja i samo mu je nedostajao metar u ruci pa da bude sve kao prije nekoliko mjeseci u koli. - Pobjegao je, pobjegao ali ne s cirkusom ve u cirkuskim kolima. A meu dvostruke stijene sakrio je novac, zlato, dragulje, dragocjene slike i sagove! Gibica je podrobno nabrajao kao da sve to ita iz jedne od knjiga koje su leale na podu. 25

-1 hrta! - upita ga Gregorov Tonek, koji je bio moj vrnjak, ali snaniji. Gibica ga pogleda ispod uperka crne kose. - Hoe li da te spream pa da te mama kod kue spremi meu listove knjige kao uvenulu ljubiicu?! - Ja sam uo da je pobjegao u Gornju Lendavu, u dvorac i odande podzemnim hodnikom u Austriju. Gibica se glasno nasmijao. - Zna li ti koliko je kilometara od dvorca do granice? Meutim, Laci se nije predavao. I dalje je zagovarao naklapanja to ih je uo. - Podzemni su hodnici poploani i tako visoki da se njima moe jahati na konju. Mata je pucketala u nama poput partizanskog krijesa. I to je vlast bivala stroa i dosljednija, jae je rasla i rasplamsavala se u ljudima i nemogue ju je bilo zaustaviti i zabraniti, jer je bila slina ptici koja je iz nevidljive krletke odletjela pod slobodno nebo. Iza naih lea neto je zakripalo. Kad se osvrnu-smo, ugledasmo Petra kako nam se ceri u lice. U tapeciranom zidu pronaao je vrata kupaonice. Zacijelo je iza njih prislukivao, jer netrpeljivo ree: - Dat u vam cirkus s ovim pitoljem po glavi! Priao je Gibici, uhvatio ga za koulju i unio mu se u lice. - iri lanu propagandu, ha? Nema takvog rova kojim bi na klasni neprijatelj, ratni zloinac, mogao pobjei! Doli ste raditi a ne pripovijedati bajke. Uh vatite postelje! Okrenuo se i kripeim izmama otiao drvenim stubama na kojima su jo bili vidljivi tragovi saga, zacijelo mekanog dugakog uskog saga koji je indu26

strijalac Hartner sakrio u svoja cirkuska kola i s njim pobjegao na imperijalistiki Zapad. Kad smo na hrpu knjiga bacili i rastrgane komade drvenih postelja, Petar je Laciju dao igice i naredio mu da zapali lomau. - Prije si se razmetao. Da vidim kakav si junak! Laci je problijedio i uzeo kutiju igica. Gibica je odmah pripomenuo: - Zamalo to skupo platih ja! Petar se osvrnu i otro ga pogleda. Laci je uspio tek treom igicom. Vatra stade lizati njemake i maarske knjige, to su se u treperavoj vruini same od sebe otvarale, kao da ih lista nevidljiva ruka elei ih posljednji put proitati prije nego to tiskane rijei, sloene u redove i odlomke, u ljudske misli, skliznu s bijelih listova, sada obrubljenih zlatnim plamenovima to su pohlepno gutali knjigu za knjigom poput vatrenih, usijanih krokodilskih zubi, sve dok nisu planuli uvis te poeli kripei uporno zabadati eljusti u rastrgnute stranice drvenih kapitalistikih postelja. Odmakli smo se od vatre i bilo mi je ao knjiga, jer je za mene svaka knjiga bila slina prozoru na tuoj kui kroz koji sam mogao proviriti u sobu i vidjeti novi, drukiji ivot. Sjetih se kako je tata na poetku rata, prvih dana okupacije, nervozno koraao kuhinjom, puio cigaretu za cigaretom i objanjavao mami da su Maari sve prekomurske i slovenske knjige sakupili u idovskoj sinagogi, a onda ih stonim vagonima odvezli u maarsku pustaru i tamo spalili. - Barbarstvo, barbarstvo - psovao je otac, a onda je to barbarstvo zahvatilo cijelu Evropu, na milijune ljudi, ne samo njihovih knjiga, Kako je bilo sada s tim? S tim spaljivanjem maarskih i njemakih knjiga na Hartnerovu dvoritu? Je li bila samo opravdana

27

osveta ili isto tako barbarstvo? Namjeravao sam upitati Cirila premda nisam bio siguran da bi me njegov odgovor mogao zadovoljiti. - Hajd' u kolo! - viknu Petar, za glavu vii od nas. - Kad je ve krije, neka bude i ples! I stade na elo reda, to se nakon njegove stroge naredbe naglo irio, pomicao, svijao poput zmije, te u velikom luku obiao lomau. Petar stade glasno pjevati: iri kolo, oj, iri kolo partizanski Lolo... Mi pioniri i omladinci zapjevasmo za njim i upravo kad se htjedoh ugurati u kolo pokraj Cirila da ga zapitam to misli o spaljivanju knjiga, uhvati me za rame Gibica i apnu: - Uzmi motiku. Pomoi e nam neto iskopati. Pogledah ga, jer je na dvoritu zapovijedao samo skojevac Petar. - to me tako gleda? Petar te je odredio. Progutao sam slinu, priao k zidu, potraio staru motiku, zabacio je na rame i poao za Gibicom. Brzo smo stupali Titovom ulicom. - to treba iskopati? Jarak? - Vidjet e. Stao sam i vrsto stisnuo motiku. -Ne idem. - Misli li da nisam vidio kako si ispred Hirschla, dok smo ekali sukno, prislukivao to Polak, Sei i ja razgovaramo?! Dobro zna to e iskopati. - A ako mine eksplodiraju?! - Kakve mine? Zakopani su pitolji. - Bojim se. - Sada ima priliku da postane junak. Doli smo do klesarske radionice na kraju ulice.
28

Nasuprot njoj bio je sud. Odluio sam da u u prolazu utrati kroz velika vrata u zgradu, otrati ocu i rijeiti se pratioca. Preko zida skoio je Sei i pridruio nam se. Ovaj put nije udarao nogom krpenjau, u ruci je drao veliki klju od podruma, u koji je sasuo barut, a zatim u otvor kljua ugurao debeli avao. Klju i avao povezao je icom i to nosio u ruci kao ensku torbicu. - Jesi li nabio? - upita ga Gibica. Sei klimnu glavom i mahnu nabijenim kljuem. - Da ujem - zapovjedi Gibica. Sei je zamahnuo, glavica avla udarila je o kameni zid, stisnula barut u kljuu i prolomio se prasak. Zazvonilo mi je u uima, dim baruta poeo me tipati u nosu. Nekoliko ljudi se okrenulo, a mi smo mimo suda skrenuli prema katolikoj crkvi i dalje na groblje. Pomisao da pobjegnem k ocu pala je u vodu. Pred ulazom u groblje ekao nas je Polak. Bio je stariji od Gibice, imao je iskrivljene usnice te se inilo kao da se stalno smjeka. - Deki, nita od posla. Jama je ve iskopana. -Kakva jama? - U blizini zakopanog oruja vojska je iskopala jamu i kraj nje postavila strau. - Hoe li koga pokopati? - upita Sei i nanovo napuni svoj klju. - Pogledajmo - predloi Gibica. Izmeu nadgrobnih spomenika promicasmo se ivici iza koje su stajali vojnici s pukama na ramenima. - Jebemti! - opsuje Gibica. - Tiho! - opomenu ga Polak, i naredi rukom da unemo. Bilo je podne, sunce je sjalo na grobove, na groblju nije bilo nikoga osim nas i mrtvaca. Meu
29

grobovima sam se uvijek osjeao neugodno, izgubljeno. Zacijelo sam se bojao mrtvaca premda je tata esto govorio da se treba bojati ivih a ne mrtvih ljudi. Iako sam rijetko zalazio na groblje, jer su oevi roditelji poivali u miru u Brezovici, a mamini u Zikima, uao sam sada meu grobovima s motikom u ruci ne znajui to me ovamo dovelo. Blaga nije bilo, a oruje neemo iskopati. Na cesti se zaula buka automobila koji je cvilei stao. Polak je oprezno istegnuo glavu iza spomenika, nad koji se nadvila alosna vrba. ulo se lupanje vratima. Glasni razgovor. Psovanje se pribliavalo. - Nekoga tjeraju! - apnu Polak. Nekoliko ljudi urno je koraalo izvan groblja, iza ivice, tamo gdje su prije rata pokapali idove. - Legnite! - siknu Polak. Posluno se bacismo u travu meu grobovima. Vidio sam kako dva knojevca vode civila. - U jamu! Nareenje je bilo otro, neumoljivo. ovjek je teko siao u jamu. Kroz zeleno grmlje vidjeh samo njegove ruke, svezane na leima. Primicao mu se mukarac u dugakom konatom kaputu. Skoio je k njemu u plitku jamu i odvezao mu ruke. - Da ne umre kao svinja! - Hvala - ree na smrt osueni. Udba se izvukao iz jame. Osmotrio je grmlje, groblje. - Grbavi Miha - uasnut zajeca Sei, ustade i otri izmeu grobova i spomenika prema izlazu. Potrasmo za njim. Grbavi Miha bijae strah i trepet svih neprijatelja nove narodne vlasti. Iza grma zausmo zapovijed. I pucanj. Zatim drugi. Trei.
30

- Pucaju u Benka - trei izusti Gibica, tranica ma odjuri prema eljeznikoj stanici i nestane meu stonim vagonima. Osvrnuh se. Olovna zrna nisu mi fijukala mimo uiju. Grbavi Miha nije me progonio na motoru. Sei i Polak propali su u zemlju. Zastadoh. Krenuh zadihan, hvatajui vrui zrak u plua i lukujui kucanje srca. Ispred suda stajala su dva partizanska oficira. Nisam se usudio proi pokraj njih. Kasnije, u Titovoj ulici, ponovno sam se osvrnuo i zaletio u platanu. Odskoio sam. U glavi mije zazvonilo. Bit e najbolje da se vratim u dvorite Hartnerove vile. Na trgu, kraj drvoreda lipa ispred male drvene trafike u redu su ekali strastveni puai. Meu njima spazih oca, ali mu se ne usudih pribliiti. Sagnuo sam glavu i brzo proao mimo. - Branko! Stadoh. Koljena su mi drhtala. Otac mi prie i pripali cigaretu. - Nisi na akciji? - Ve smo zavrili. - A gdje ti je Ciril? - Bio sam dosad s njim. Ispitivao me kao tuitelj optuenoga. Znao sam da moram i ja njega neto pitati, inae e ieprkati iz mene gdje sam bio i to sam vidio. - Hou li smjeti s tobom u sud? - Bit e bolje da ga u ivotu izbjegava. - Nikada jo nisam bio u sudu. - Tko prijee prag suda ili je kriv ili mu, ako je nevin, krivicu dokau. 31

- to to znai, biti kriv? Otac me pogleda sivim oima. - Kriv si bio i ti kad si dovukao kui one dvije naprtnjae. - Ali nisam bio osuen. - Jer si premalen. - A to je s mukarcem koji je ukrao sat? Jeste li njega osudili? - Jesmo. Ali ne samo zbog sata. Suraivao je s okupatorom. Doosmo do Flisarove kue. Mimo se biciklom vozio Horvatov Slavek, njegova mama bila je iz ika kao i moja, te doviknu ocu: - Benka su ustrijelili! Otac se trgnuo. Otvorio je velika ulazna vrata i ugurao me u hodnik, kao da ali to sam uo ono to je rekao Slavek. A ja ne samo da sam to uo, ja sam i vidio i udom se udio to je vijest o Benkovoj smrti tako brzo stigla s groblja na drugi kraj grada. U kuhinji otac ponovi mami ono to je uo. - Sada e ubijati i nevine ljude. Mama je napunila tanjure rijetkom juhom od krupice. - Nije rije o tome da ih ubijaju. Najprije bi ih morali sasluati, a tek tada osuditi. Po zakonu. - Pomagao je zatoenike, a u Peti kolovao siromane prekomurske studente. Poeo sam jesti, bio sam gladan, a tata je i dalje koraao malom kuhinjom i puio. - Bio je maaron. Industrijalac. Slao je meso na rusku frontu. - Kiiom je davao i partizanima. - Upravo bi ga zato morali sasluati i tek tada
32

optuiti. Dajem ruku u vatru da je pritom svoje prste imao Grbavi Miha. Od zaprepatenja stoje tata pogodio istinu, ispa-.1 mi je lica iz ruke. Sagnuo sam se da je podignem. Pritom sam se rukom oslonio o stol, meutim, to nije bio stol nego tanjur vrue juhe. Okrenuo se kao u ruci cirkuskog opsjenara i juha mi se izlila za vrat. Kriknuo sam i poeo skakati po kuhinji, otirui runikom opeeni vrat. - Zar ne zna polako jesti? - mirno upita otac. Mama me tek sada primijetila. - Jesi li oprao ruke? Naravno da nisam. Kao da je to sada vano. - Kako je bilo na akciji? Jesi li kui donio moti ku? Prestao sam skakati kuhinjom, prestao sam runikom skidati juhu od krupice s vrata. - Neee... - Gdje si je ostavio? Sjeo sam. Otac je stao preda me i pogledao me sivim, strogim oima. - Zar si se tako opekao da si zanijemio? - Ne znam. - to ne zna? - Gdje sam ostavio motiku. - Zar u golim rukama prekopavati vrt? Smjesta idi po nju i donesi je kui! Krv mi je otjecala u nepoznate dijelove tijela. Kapi znoja, ali ne zbog juhe od krupice, nego zbog uasa, pojavie mi se na elu i ispod nosa. Otac me i gledao kao to istrani sudac gleda optuenoga. Klimnuo je mami da me ostavi na miru i sjeo za stol. - Sluaj me. U jesen kree u prvi razred, postat e pionir, a pioniri ne lau. Tko lae, taj i krade. A ti
33

si ve krao to znai da ti ni lagati nije strano. elio bih da ne lae. Barem ne meni. nama roditeljima, jer roditelji ele svojem djetetu samo dobro. Uutio je. Mama je sjela nasuprot meni. Otac je namjeravao pripaliti cigaretu, ali se predomislio. Uprli su poglede u me, kao da sam odjednom ja taj koji odluujem o njihovoj ljepoj budunosti. - Dakle? Uzdahnuh. Rukom se uhvatih za vrat na ijoj osjetljivoj koi je ostalo malo krupice. - Motika je na groblju. - Isuse Marijo, to si tamo radio? - Kopao nam grob - objasni tata mami. - Nisam kopao, nisam - stadoh se braniti, ali me glas odao. Pogledao sam mamu, zatim tatu i vidio ih kroz suze to su mi zalile oi. - Jesi li bio tamo kad su ustrijelili Benka - od luno upita tata. - Daaa - izustih, ustadoh i bacih mu se u zagrljaj. Bio je iznenaen mojom klonulou, ali to to sam doivio bilo je previe za moju mladost. Tata me stisnuo k sebi, laktom zahvatio tanjur, koji se kao i maloprije moj okrenuo, te mu se juha prolila po hlaama. Mama je bespomono podigla ruke i ustala od stola. - Neu vie kuhati za vas. - Onda emo ivjeti od zraka - ree tata i pomi luje me po mokroj kosi. Njegov je dlan bio umirujui, pun razumijevanja, a to je bilo jedino to sam u tom trenutku trebao. Tata je to osjetio, te ree ponad moje glave: - Neka vrag nosi politiku!

A meni se uini da je rekao motiku, te duboko odahnuh.

Bili smo divna obitelj, tata, mama i ja. Stiskali smo se na dva neudobna, oguljena sjedala maarskog autobusa, koji je i poslije rata vozio u Dolnju Lendavu. Iz Sobote je polazio u poslijepodnevnim satima, bio je nalik na predebelu, tovljenu krmau odnosno svinju riih ekinja, autobus je naime bio crven, duga kljuna slina svinjskom rilcu. Izili smo u renovcima, da bismo najprije posjetili mamina brata Stefana. Morao sam ga zvati viiek, odnosno ujo, a njegovu enu' viljna, odnosno ujna. U kui su ivjele tri moje sestrine i dva bratia, ali doma su bile samo Marica, Verona i najmlaa Trezika. Ona i ja najbolje smo se slagali, ali i upali za kosu. Bila je ivahna, spretna, i po starim se stablima, posebice po starom orahu, ve-rala poput vjeverice. Putem do njihove kue, gospodske, sagraene dolarima to ih je ujak privredio sezonskim radom u Americi, sreli smo seosku ludu Pijpeka u prekratkim hlaama privezanim konopcem, bosog, kiljava pogleda i mucava glasa. Kad nas je ugledao kako ulazimo u Grukovnjakovo dvorite, gdje nas je na vratima sve redom ujna radosno ljubila, poeo se valjati po pranom kolosijeku, otrao k njoj, iz koia punog svjee trave za zeeve uzeo srp, poeo ga bijesno gristi, a onda ga bacio na dvorite, neto promrmljao i odjurio dalje. Promatrao sam ga uasnut, a ujna je smijeei se rekla kako se valja zato da bi ove godine dobro niknule gljive, dok srp grize zato da bi imao zdrave zube. Nisam mogao povezati Pijpekovo vladanje i ujnino objanjenje, jer mi se oboje inilo neobinim, tajanstvenim. U njihovoj je kuhinji bilo vrue 35

34

)cr je na seoskom tednjaku kipjeJa kaa od brana i mlijeka. Pojeo sam prvi tanjur sluajui kako je tik pred kraj rata na Hotizi ustrijeljen sveenik Halas i sada seljani odgonetavaju jesu li ga ustrijelili Maari ili partizani, i zato bi ga Maari tek na kraju rata ako je doista drao s crvenima, a jo je neshvatjjivi/'e bilo zato bi to uinili partizani prije nego to su pobijedili i tako ga osudili bez narodnog suda, ako je doista bila istina daje suraivao s okupatorima. Pojeo sam i drugi tanjur kae sluajui kako ljudi sa svih strana ho-doaste u radmoansku umu, gdje se pastirici ukazala bezgrena Djevica Marija, a kriom e onamo poi i procesija iz Crenovaca, jer je sutra praznik, protenje. A Marija je djevojci obeala da e se ukazati jo jedanput i to upravo na veliku misu. Htjedoh pojesti i trei tanjur mlijene kae, ali tata ree da idemo u Zike, gdje emo prespavati kod drugog maminog brata Tune. I tako smo se pozdravili od ujaka, ujne i triju sestrini, te nestali u mraku meu niskim seoskim kuama slamnatih krovova. Nad njima se dimilo, kroz prozore su mirkale petrolejke, stoka je mukala u stajama, a seljani, naslonjeni na drvena vrata kraj puta, vadili su lule iz usta i pozdravljali nas s dobra veer i hvaljen Isus, te pogaali tko smo i kamo idemo. U ikima, u kui gdje je roena mama, bilo je jo vie djece nego u renovcima. Ondje sam se rukovao s osmero bratia i sestrini, a bio bih i s devetom, koja je kao najstarija prva otila od kue zaraivati kruh u Radence, da je kraj Mure nije ubila njemaka mina. Zato je ujna, poto nas je radosno pozdravila, uz spomen imena svoje najstarije keri Rozine zaplakala, a ujak je na stol pred kuom utke donio bocu domaega vina. Moj mu je tata dao kutiju s pet cigareta i tada je svatko puio svoju cigaretu, a
36

uareni su se opuci, u mraku ispod vinove loze, pribliavali i udaljavali poput dviju nemirnih krijesnica. I ujna je na stol donijela domai kruh i komadi suene svinjetine, a tata i mama hvalili su kruh i meso kako bi im raznjeeni roaci sutra ujutro na odlasku stisnuli u ruke komad raena kruha, meso iz tiinke i zaseku. Dok su tata i mama jeli u mraku, to se spustio nad ograeni prostor i pretvorio u maglicu, ujak je ispitivao kakvi e biti novi porezi i ljutio se na narodnu vlast koja uzima ljudima i ovdje gdje niega nema. Tada je rukom pokazao na djecu, to su stajala pokraj stola jedno kraj drugoga poput kosih ljestvica, i upitao razmilja li narodna vlast o tome da i seoska djeca moraju jesti ako domovina eli imati zdravu omladinu, snane vojnike. Tata mu je odgovorio da su sada takva vremena kada seljak mora nesebino pomagati radnika, jer kad radnik sagradi tvornice i obnovi domovinu te e tvornice davati kruh svima, pa i seljacima. Ujak je primicao krijesnicu ustima, i u sjaju te lelujave svjetlosti njegove su trahomske oi upitno svjetlucale, dok je glava s nevjericom odmahivala kao da ujak ne vjeruje ni tati niti radniku. Dok sam sluao razgovor koji me uspavao, zaklopio sam oi i tada me za rukav povukao dvanaestogodinji brati Aleksander. Ustao sam od stola, popeli smo se na sjenik, tu sam se ispruio na rasprostrtu plahtu od domaega platna, a kad me brati opomenuo da prije spavanja odmolim anela uvara, promrmljao sam samo amen i utonuo u mekano i opojno sijeno. Ujutro su me probudili glasni pijetlovi, nemirne koze i rokue svinje, izvukao sam se iz leaja gdje su jo spavali Aleksander, stariji brati Franc, umio se na bunaru hladnom vodom, dobio vri sedenoga kiselog mlijeka s crnim kruhom, a onda smo se svi okupili u vonjaku, iz mokre trave skupljali
37

zelene jabuke, mi djeaci punili smo njima depove, dok su ih tata i mama stavljali u seljaku pregau. Zatim me Aleksander gaao zelenom jabukom, pogodio me u koljeno, i ja sam mu uzvratio ogriskom od jabuke, ali se on spretno izmaknuo, maio depa, izvukao iz njega debelu jabuku, silovito zamahnuo rukom po zraku i jabuka poletje mimo mene i pogodi tatu koji se istog trenutka isprui kao pokoen. Tata se uhvati za slezenu, zaprepateno pogleda Aleksan-dera i problijedi. Nasloni se na rub drvena bunara pokuavajui doi do daha. Brati i ja prestasmo se nabacivati. Mama me htjede povui za kosu. Nisam je mogao uvjeriti da je prvi poeo Aleksander, a ujna je predlagala tati da legne. Napokon je tata doao do daha, poeo duboko disati, boja mu se vratila u obraze, oprostili smo se na brzinu i s malo rijei, mama je dobila na dar pun ceker seoskih dobara i opet smo koraali pranom cestom, preko njiva kroz Veliku Polanu u Brezovicu, u posjet oevu bratu Janiju i teti Veroni. Put se protezao, traao sam za bijelim leptirom, vrkom sandala raskopavao mravinjake pokraj puta, trgao modri razliak i promatrao seljanke to su u nedjeljnoj odjei s podignutim crnim suknjama i bijelim ipkastim bluzama, te svilenim maramama na glavi, hodale meu kukuruzitima, pjevale nabone pjesme nosei na blagoslov kitice poljskoga cvijea, posebice razlike i svjee prue. Upitah mamu to e ene uiniti s tim kiticama. Ree mi da e, poto se vrate iz crkve, kitice zataknuti u kui za tram ili gredu kako grom te godine ne bi udario u kuu. Uini mi se da moji ujaci i ujne, bratii i sestrine ive u drukijem svijetu od mojega, jer su stvari oko njih sve redom bile ili korisne i praktine ili pak pune nesluenih mranih sila, miriui po starodrevnosti koju nisam razumio.

38

Sunce je sve jae peklo, a mi smo u toku hoda nekoliko puta zastali, jer je tati natekla selzena. Mama mi je dala svoj rupi, otrao sam do bistrog rneca, namoio rupi u potok, tata je iz hlaa izvukao koulju i mokri rupi stavio na mjesto gdje ga je pogodila jabuka. I nadalje je utio, prestao je i puiti, a kad smo stigli do strica Janija najprije je zamolio aicu rakije, otpio polovicu, a ostatak prolio na rupi i ponovno ga kao oblog stavio na bolno mjesto. Na dvoritu strica Janija pripremali su nedjeljni ruak: bratii Ferenc i Stefek donijeli su iz velike sobe stol i stolice, sestrina Marica prekrila je stol bijelim lanenim stol-njakom izvezenim cvjetovima nalik na razliak, tata je raznjeeno rekao: Jao, to je jo od pokojne mamice, a strina se bezubo smjekala donosei na stol tanjure, te metalne lice i vilice. Najprije smo jeli ute lisiice s peenim jajima, bila ih je puna zdjela, a dvorite je mirisalo po njima, te upitah mamu ima li ih toliko zbog toga jer se dan ranije ispred Grukovnjakove kue Pijpek valjao po prasnu drumu. Mama je klimala glavom ne sluajui me i zabrinuto promatrala tatu koji je sa stricom razgovarao o sjei hrasta na panjaku kako bismo osigurali drva za zimu. Stric mu je stalno nalijevao komovicu nagovarajui ga da mu u vinogradu prepusti velike vinske bave, a tata je ponovno poeo puiti i ljutiti se to ni stric ni teta nee popraviti slamnati krov koji za kiovita vremena prokinjava, nato se stric branio tvrdnjom da su dvije treine kue upisane na tetu Veronu i da je stoga njezina dunost da im zakrpa krov nad glavom. Tata mu tada ree da je to stvarno istina, ali da je on, stric, taj koji sa svojom obitelji koristi dvije treine iskrivljene, ilovaste kuice. stric Jani se na to samo smjekao primoravajui tatu da pije, dok mu je mama to branila. Tada se s mise 39

dovezla teta Verona. Dovezla se maminim biciklom koji joj je jednom zgodom, dobro raspoloen i ugrijan domaim direktorom, posudio tata i otada teta nije sila s njega, niti ga je dala iz ruku. Bicikl je prislonila na zid ilovaste kuice, pozdravila tatu poljupcem, mami pruila ruku, mene pomilovala po kosi, a svojeg brata Janija i njegovu obitelj nije ni pogledala. U ruci je drala kiticu poljskoga cvijea i pozvavi me sa sobom u svoju malu sobu za tram zataknula kiticu, na mjesto gdje su ve bile dvije stare, osuene kitice koje je teta izvukla s pocrnjelog, crvljivog trama i kroz prozor bacila na gnoj. Tata ju je pozvao k stolu, to je ona odbila, ali je zato tatu pozvala u svoju sobicu. Tata joj odgovori da ga boli slezena i predloi njoj i bratu da sve troje sjednu za stol i porazgovaraju, ali mu stric Jani i dalje smijeei se odgovori: Vidi li sada kako je svadljiva, s njom se ne moe razgovarati, luda je. Teta Verona je pak stajala pod strehom, izdaleka nas promatrala, niz naborane obraze tekle su joj suze, a kroz stisnute je usnice ponavljala: Jani me stalno tue, i ne samo on, tuku me i njegova djeca..., a mi smo sjedei za stolom, odloili metalne vilice i noeve, jelo nam vie nije prijalo. Panjakom je odjekivalo razvueno ensko pjevanje, hodoasnici su se vraali s protenja i pjevali: Lijepa si, lijepa Djevo Marijo. Tata je s mukom ustao, rekao mami da idemo jo u Nedeli-cu, a potom u Turnie, no mama je zamolila strica Janija da ode Soboanovima, koji su imali konja i putna kola, i da ih zamoli da odvezu tatu u Sobotu. Teta Verona je jo stajala pod strehom, suze su joj tekle niz obraze, ponavljajui da se tata razbolio pijui lou Janijevu komovicu: Otrovao te, dragi brate, otrovao, jer on nama nije brat, ni tebi ni meni, niti bratu Ferencu u Americi, ponavljala je to da bismo
40

upamtili, a tati je dosadilo da je uvjerava da ga boli slezena jer ga je Aleksander nehotice pogodio jabukom. Tada se vratio stric Jani i rekao koliko Soboan zahtijeva za foringu, za prijevoz, a jer je bilo vraki skupo tata je odluio da idemo pjeke u Turnie, a onda autobusom kui. Mama je pak odluno rekla da sa sobom dodue nema toliko novca, ali da ga ima doma, u ormaru, ispod tatinih izglaanih koulja dovoljno i da e njime platiti prijevoz, jer je ivot jedino to imamo. Ustali smo od stola i dok smo se rukovali dovezao se Soboan, pomogao tati i mami da se popnu na kola, a mene posjeo pokraj sebe, zavitlao biem, i kad sam se osvrnuo vidjeh kako se udaljavaju prostrti stol, stric Jani sa svojom obitelji, te ograda od iblja kraj koje su stajali. Udaljavala se i teta Verona, stojei jo kraj mamina bicikla i maui nam bijelim rupiem. Sve manjom postajala je i slamom pokrivena tatina rodna kua. Konj je neko vrijeme trao s lakoom, kola su podizala prainu, tata se drao za slezenu i naslanjao na mamu, a ja sam zurio kroz konjsku stranjicu i konjski rep i vidio kako nam se stabla, kue i znakovi na krianjima brzo pribliavaju. Iza Gomilica konj je poeo polaganije kaskati, jer se pred nama, kao da je nikla iz tla, stvorila procesija ljudi, mukaraca, ena a i djece. Bijahu prestraeni, a udbai, to su ih pratili na motorkotaima, primoravae ih da pjevaju: Bude se Istok i Zapad ustaju Sjever i Jug... Njihovo je pjevanje bilo jadno, iznueno, popodnevnim se krajolikom rasipalo poput ita iz rastrgane vree. Jedan od udbaa dovezao se do naih kola, prepoznao tatu i savjetovao koijau da poe preicom i tako izbjegne hodoasnike koje su uhitili u

41

radmoanskoj umi jer su nasjeli lanoj propagandi. Otac mu ree da se nada da ih nee poslati pred narodni sud, a udba samosvjesno odmahnu rukom; ni govora, dat emo im u ruke krampove i lopate da prestanu vjerovati u uda, jer udo se ve dogodilo kad su partizani uz pomo bratskog Sovjetskog Saveza pobijedili Nijemce i oslobodili Jugoslaviju. Skrenuli smo na drugu cestu, a znatieljni su hodoasnici nestali iza obzorja poput crne lokve to se na suncu brzo isui.

Tata je nekoliko dana ostao u postelji. Posjetio ga je lijenik Jan Sedlaek i smijenim mu eko-slovenskim, mekanim poput pudinga, objasnio da mora strogo mirovati, piti kamilicu i kontrolirati urin. Sa suda su dolazili slubenici stalno traei pravne savjete, mama ih je zabrinuta lica odbijala, a tata se uzrujavao i puio u postelji, zato sam otiao na dvorite i preko parka na kupalite. Bilo je zatvoreno. Vratio sam se i sjeo pod golemi hrast koji je jedva obuhvatilo sedam djejih ruku. Naslonih se leima na nj i zagledah u njegove kitnjaste grane. Koliko li je bio star, to je sve vidio, kome je pruio sklonite pred kiom i hladovinu pred suncem, tako ponosno rastui u blizini naega vrta? Je li vidio Turke, vojnike iz prvog svjetskog rata? to bi mi sve ispriao kad bi mogao progovoriti? Moda postoji dan ili no kad i stabla i ivotinje progovore? Moda postoje ljudi koji razumiju njihov govor kad sjeme paprati stave u cipelu ili naveer pod uzglavlje? itao sam o toj Ivanjskoj noi koju sam uvijek prespavao. To renovski Pijpek sigurno zna, ali ovako mutav ne moe nikome povjeriti. Vjetar, to je iznenada zautao liem po-maknuvi ga, potvrivao je moje misli tjeei me da sam jo premalen da bih odjednom shvatio sve oko
42

sebe: svoje roditelje, prijatelje, ivotinje i prirodu. I postade mi lake. Ustao sam, kretnjom ruke s vrata maknuo mrave to su bjeali hrastom i zabunom preli na mene, oprezno uhvatio izraslu koru, stao na sklisku hrastovu gljivu, slinu razlupanom tanjuru, dosegao najniu granu, obuhvatio je rukama, povukao se na nju, ispruio, uhvatio za granu iznad sebe, otkinuo dva velika hrastova lista, unuo, uhvatio granu na kojoj sam stajao, spustio se malo zadihan i skoio na tlo. Zatim sam se uzverao na domau ogradu, naao se u vrtu, zadrhtao pri pomisli na motiku i utrao u stan. Tata je ljekario u postelji koja mu je ve dodijala, okretao se u njoj i puio. Mama je stajala kraj prozora i, kad me pogledala, vidjeh da ima crvene, zaplakane oi. Zastao sam nasred sobe, izmeu postelja i stola, iznad glave podignuo hrastovo lie ponavljajui: - Ja sam hrast, ja sam hrast. Tata me ispod ela pogledao sivim oima, prihvatio igru i toboe se razljutio. - Onda se vrati u park. Bude li dugo stajao u sobi, pustit e korijenje i unititi nam sag! Mama se nasmijala. Slegnuo sam ramenima. - Dobro. Neu vie biti hrast. Spustio sam ruke, hrastovo lie palo je na sag. - Vidi, Rozo, lie je otpalo s hrasta, blii se jesen. Tata se poeo smijati, rukom me pozvao k sebi, a zatim i mamu. - Pograbljaj lie to je otpalo s naeg sina. Mama je pokupila lie, utaknula ga u kosu i sjela na rub postelje, a tata se i dalje smijao. - Smije se kao da si zdrav - rekoh zagledavi se u njegove sive oi i kosu. - Da. Zdrav sam kao hrast. Sutra idem na posao.

43

Bijah uvjeren da je ozdravio zato to cijelo vrije-me otkad je kod kue nisam nikamo odlazio i to sam ga razveselio svojim djejim vladanjem. I tako smo sve troje sjedili na postelji, tata u pidami, ovlaenoj znojem, mama s hrastovim liem u kosi, grlili se, i uini mi se da smo ponovno divna obitelj. Tata, mama i ja.

Drugo poglavlje

Stanite pred zrcalo, pozvao sam ih.

lli smo u dugakoj, neorganiziranoj crnoj povorci Titovom ulicom prema groblju; bijah ispunjen neugodnom tjeskobom i brojnim pitanjima. Koraali smo za lijesom Cirilova oca kojega je neki neznanac ustrijelio u Mariboru. - Kada se gol do pojasa umivao - nadovezao se na moje misli fotograf Pura, kome su od uzrujanosti zadrhtali brci pod nosom. Tata je utke koraao drei u ruci eir, osjeao sam kako je nervozan. Jedva je ekao da pogreb zavri i da pripali cigaretu. - Zato su ga ustrijelili - tiho upitah oca koji je pomaknuo usnice, ali odgovor nisam uo jer je toga trenutka naprijed, ispred mrtvakih kola drug Grlec podignuo ruku iznad glave i soboka je limena glazba neujednaeno zasvirala rusku tualjku Kao rtve ste poginuli u borbiza nas, to me ponovno steglo pri srcu, osuilo mi grlo i izmamilo suze. Kako li se osjeao Ciril koji je izmeu mame i sestre Zore koraao u crnim kratkim hlaama, bijelim arapama, svijetle kose po eljane na razdjeljak?! Jo juer smo u Bergerovoj vili slagali slovenske knjige to su ih Soboani stalno do nosili za buduu knjinicu, i cijelo to vrijeme morao sam mu pripovijedati sadraj hrvatskih stripova Pola gana smrt i Pjesnik bandit, s papigom na ramenu, jer su stripovi bili jedino tivo koje sam mogao na brzinu

44

45

progutati. Kako sam zbog Cirilove neutomljene radoznalosti morao saeto pripovijedati, pria je brzo zavrila, stoga sam odmah izmiljao nove i zamrene dogodovtine, kojih nije bilo u stripu, nego su se rodile u mojoj mati, a to je Cirila jo vie uznemiravalo, jer sam se pripovjedajui znojio, zamuckivao, prekidao priu, zapoinjao je iznova i pritom, zbog vlastite la-ljivosti, i sam osjeao marce po tijelu. Ali, takvo to da bi netko duboko u slobodi pucao na oca mojeg prijatelja, na slubenu osobu, dravnog inovnika i ak ga ubio, takvo to ne bih znao izmisliti makar mi netko prijetio pukom ili pitoljem. Ciril i ja sretno smo preivjeli rat, a isto tako i nai roditelji. A onda je poput mine s Kapele tresnula meu nas vijest o smrti njegova oca. - Tata, tko ga je? Tata je stisnuo usnice i savio rub eira u rukama. Tuna glazba nametala nam je sveani korak. Stari fotograf Pura, koji je nosio izlizane karirane pumperice i bio mrav kao motka, uo je moje pitanje, ali nije mario za me, odgovorio je tati. - Neki brija. Kau zbog nespretnosti. Ali, ja ne vjerujem u nespretnosti zbog kojih netko umre. - Je li ga htio opljakati? Gospodin Pura je pogledao oca, priao mu blie i mene izgurao iz reda. - Ma kakvi! Bilo je to politiko umorstvo, kaem vam. Pokojnik je slubeno sudio ratnim zloincima. - Sigurno je imao pitolj. Zato se nije branio? Koraao sam kraj oeve desnice. Pura mu je puhao u lice, premda tata nije bio raspoloen za razgovor; mi smo, naime, kod kue imali knjigu koja se zvala Bonton, i u kojoj je izmeu ostalog pisalo da se u pogrebnoj povorci ne smije govoriti, posebice ne
46

glasno. A gospodin Pura sigurno nije imao kod kue Bonton, knjigu o lijepom vladanju, imao je samo stari fotografski aparat i debelu, dosadnu enu, jer je govorio mnogo i glasno, a usto se i stalno osvrtao. - Kau da mu je pucao u lea. Kakva podlost, kakva podlost! Iskoraio sam korak naprijed, pogledao sveznajueg fotografa i upitao tako da su me obojica ula: - Hoe li ubojicu kazniti? Stari gospodin Pura popravio je naoale na nosu, pogladio brkove, osvrnuo se uokolo, pogledao utljivog tatu i rekao: - Naravno. Dobit e nekoliko dana zatvora, jer .\; dokazati da se to zbilo sluajno. Ve je previe rtava a da bi svaku smrt posebno istraivali, zar ne gospodine Soman?! Tata je i dalje savijao rub eira u rukama. alopojka je plovila nad naim glavama, zastali smo na trenutak jer je koija ve stigla do grobljanskih , vrata, s nje su skinuli lijes i odnijeli ga do otvorena [groba. Tata me strogo pogledao i rekao tako da smo f ga uli i ja i gospodin Pura. - U pogrebnoj povorci se ne govori! Jesi li itao Bontoni - Jesam. Zatim sam se ponovno nagnuo naprijed kako bih .bolje vidio gospodina fotografa i rekao: - Ali gospodin Pura nije! Ne vlada se i ne hoda zbiljno i alosti primjereno! Gospodin Pura je u neprilici popravio naoale nosu, a meni je tata bez rijei nabio svoj sivi eir glavu i njime mi pokrio oi, ui i nos. Zastao sam ukopan bojei se da u se spotaknuti i pasti. Ljudi u povorci iza mene ve su me gurnuli naprijed. Po47

skoio sam, objema rukama povukao eir s oiju, uiju i nosa i zadrao ga u ruci. Tata je hladnokrvno koraao kraj mene kao da se nita nije dogodilo, ali je bilo j asno da su mu moja pitanja ila na ivce. A ja sam odluio da u se osvetiti. Dokazat u Cirilu da nisam samo njegov jedini nego i najbolji prijatelj, spreman svaki trenutak uzjahati crnoga vranca i otkasati preko tri gore u iroki svijet, potraiti ubojicu, primorati ga da prizna svoj zloin i zatim ga kazniti uime zakona, prijateljstva i osvete. Kao Pjesnik bandit. Uokrug lijesa i groba ljudi su se gurali poput crnih mrava na magnetskom polju. Redali su se govori i pla, pjevanje i mrcanje, stajao sam kraj tate, drao u rukama njegov eir i kad su se na trenutak ljudi razmaknuli ugledao sam Cirila. Nai su se pogledi sreli. Namignuo sam mu u znak poticaja, i on mije odgovorio suznim, crvenim oima, a potom je po svoj prilici u mojoj ruci ugledao tatin eir, koji sam, kao da se spremam na neutjeni pla, nespretno drao ispred sebe poput umivaonika u koji u hvatati krokodilske suze. Cirilu je iznenada pobjegao osmijeh, rukom je brzo pokrio usta, Zora, koja je koraala kraj njega, uokolo se osvrnula, i tako ga laktom udarila pod rebra da je zajaukao, a trenutak zatim i zaplakao da sakrije smijeh. Sve to vidio je moj tata, izvukao mi eir iz ruku sagnuvi se do mojeg uha: - Ne bude li se vladao kako valja, ostavit u te na groblju dok ne nae motiku! Zadrhtao sam zbog njegove prijetnje. Uozbiljio sam se, ponovno bio do grla u neugodnoj tjeskobi, u kojoj nije bilo mjesta za radost i veselje. Stalno sam u mislima ponavljao da u osvetiti smrt Cirilova oca, jer sam prvih dana, tjedana i mjeseci nakon rata naglo neplanski sazrijevao i poeo razlikovati ne samo dane
48

od noi nego dobro od zla, alost od veselja, bez-brinost od dunosti. I upravo ovih posljednjih bilo je sve vie, ili su mi ih na iroka ramena tovarili drugi ili pak ja sam.

Nekoliko dana nakon pogreba Cirilova oca, moj prijatelj nije doao ni k meni ni u dvorite, niti na ulicu. S mamom i Zorom, koje su nosile crninu, odlazio je na groblje zalijevati cvijee na ureenu humku, s kojega su nakon tjedan dana uklonili vijence. Tako mi je barem rekla mama, koja je u trgovini kod Rehna susrela Cirilovu mamu. ivot se naime munjevito udaljavao od mranih ratnih dana i u slobodi traio drukije, veselije lice, i svakako nove, socijalistike vrijednosti. I uistinu je sve bilo ispunjeno novim: umjesto stare Jugoslavije dobili smo novu, pripremali su se novi izbori i novi Ustav, preko Lendave su ratni zarobljenici, uglavnom maarski vojnici, sagradili novi most, umjesto maarskih pengoa tata je donosio kui plau u novim dinarima, a ja sam morao poi do krojaa Stevaneca koji mi je uzeo mjeru za nove hlae, pumperice od sukna koje me jezovito bockalo, te sam rekao mami da u radije hodati gol nego da nosim koprivaste hlae pumperice. - Zasad jo nitko nije iao u kolu gol. Pogledah je, mrknuh i tvrdoglavo odgovorih. - Bit u prvi. - Vidjet emo. Mama se obratila krojau tevanecu, koji je posljednje mjesece rata s tatom bio zatvoren u Kor-mendu u Maarskoj, i rekla mu: - Vi samo saijte pumperice, predomislit e se. - Gospoo, tvrdoglavost izbijamo batinom! Ne znam kako je to kroja znao poto nije imao
49

djece, a za njegovu enu nisam znao je li tvrdoglava ili nije. Noja sam bio. Biti tvrdoglav znailo je biti ustrajan i ponosan. I partizani su bili tvrdoglavi i ponosni i ili glavom kroza zid dok se zid nije sruio odnosno dok nisu pobijedili. A pobijedili su zato to su Nijemci i Maari bili premalo tvrdoglavi, ali i previe straljivi, te nisu ustrajali ni u novoj, nedovrenoj gimnaziji, niti u kasarni, a ni na Kapeli preko Mure, nego su jednostavno pobjegli jer ni partizani ni Rusi nisu znali za alu kad je bila rije o osloboenju nae domovine ili ruske rodine. Tako je domovina postala slobodna, a ja sam u njoj trebao dobiti svoje nove, prve pumperice. No, njima nisam bio zadovoljan i to sam oboma, mami i krojau, rekao, jer se nisam znao pretvarati kao neki sobotski veletrgovci kojima su zaplijenili imetak, a oni su se pretvarali da im zbog toga nije nimalo teko, te su ak na prozore lijepili papirnate slovenske zastave. Gospoa Vesnik, koja je rado zalazila k nama, esto je govorila da valja bobu rei bob, pa sam tako i ja rekao za bockajue pumperice da strano bockaju, zbog ega mi je kroja zaprijetio batinom i batinama. - U novoj Jugoslaviji nee vie nitko nikoga tui, ponajmanje batinom. Kroja tevanec glasno se nasmijao, odloio tanku iglu i debeli konac, te pogledao najprije mene a onda mamu. - Kako ovi mladi nita ne znaju, ne znaju to ih eka. - Eh, nee im tei med i mlijeko, nee. - I ja mislim da nee. Zamislite, gospoo, ivam mladima hlae i odijela od razliitih tkanina i vjerujte mi samo va sin i momci iz siromanog Turopolja imaju cajgastu tkaninu... 50

- Ne kae se cajg, nego sukno za hlae - vano mu upadoh u rije. Kroja me dobroduno pogledao preko okvira starih, bijelim koncem omotanih naoala. - ... dobro, sukno za hlae, ali, ma kako ga zvao nee te zbog toga manje bockati, grepsti tvoju osjet ljivu kou... a drugi su, gospoo, donijeli pravi kamgarn, gabarden, vojniko sukno, ak engleski loden, ljudi su se dobro opskrbili ili pak nakrali, to ja znam, no to e se zbiti kad hlae i odijela iznose, kad ih se zasite, kad tvornice nee moi izraditi dovoljno sukna, a uvoziti ga iz inozemstva bit e preskupo... -... onda emo svi nositi raevinu - dodah zajedljivo i pooh prema vratima, jer mi je bilo dosta razgovora o nejednakosti koju sam trebao ubrzo osjetiti nosei koprivaste hlae. Znao sam ja da e samo mene, Gibicu, Verena i njegove kolege hlae grepsti po ko-enima, a da e ostali nositi hlae od mekog, gospodskog sukna! I tako smo se mama i ja pozdravili s krojaem, kojemu se tijekom razgovora izvukao konac iz igle, pa je sada podignuo obje ruke prema velikom prozoru i "okuavao utaknuti konac kroz izgleno uho i pritom , regibao ruke nad sobom kao da lovi nevidljiva leptira ili kao drug Grlec kad dirigira sobotskom limenom glazbom, na trenutak se i meni uinilo da sam se provukao kroz igleno uho maminih elja da prvi dan obuem nove hlae, premda bi me bockale. Mama me tjeila da u se s vremenom naviknuti na njih, a kad ih iznosim da u dobiti nove od lodena, i dok me tako uvjeravala da su hlae hlae, da vie nisam djeak u kratkim hlaama, da u u pumpericama izgledati ozbiljnije, zrelije kakav sam stvarno i elio biti, a mama je to znala, osjetio sam kako u meni tvrdoglavost 51

poputa pred razumijevanjem i trenutanim poloajem za koji smo bili oboje krivi kad smo dopustili da nas trgovac u nekadanjoj Hirschlerovoj trgovini prevari. A onda sam na trgu pod lipama ugledao Cirila koji je dolazio s Radgonske ulice, to je znailo da je bio kod nas. Budui da me nije naao kod kue - na dva mjesta nisam mogao biti istodobno, upravo sam zato i sanjario kako bi bilo lijepo postati nevidljiv, jer bih tada mogao biti posvuda i nigdje, a mogao bih svijetom hodati i bez pumperica - Ciril se zamiljeno vraao kui. Zovnuo sam ga. Podignuo je glavu, a modre oi su mu zasjale. Kad je priao blie, mama ga je pomilovala po kosi, Cirilu je postalo neugodno, te naglo rekoh: - Mama, hoe li nas malo ostaviti same?! Mama je klimnula i otila kui, a nas smo dvojica skrenuli u Titovu ulicu, gdje je danju bilo najivlje. Osjeaj je bio sjajan: ponovno smo prijatelj- ski, rame uz rame, koraali sobotskim ulicama. Ciril se nije izmijenio. Oeva smrt bila je nuno zlo, zakanjeli danak to gaje doao pokupiti rat uz pomo nebrinog frizera, nesavjesnog, zlonamjernog ubojice. Zbog toga je Ciril preko noi postao ratno siroe. I u mojim oima nije bio samo obian prijatelj, bio je prijatelj kome je trebalo na svakom koraku pomoi, nuditi sigurnost, nadoknaditi oca. Naravno da sam mu elio stajati uz bok, ali najprije smo morali osvetiti smrt njegova oca. Progutao sam slinu, pokuao ga uhvatiti preko ramena, ali sam se predomislio. - Na pogrebu tvoga oca odluih da emo ga osvetiti... Ciril me iznenaeno pogleda.

- Koga? - Tvojega oca. - Zato? - Da ubojica upamti da ne moe samo tako ubijati nevine ljude. - Mama mi ree da je to bio nesretan sluaj... - Ah, mama - zamahnuh rukom, a pogled nam zaokupi crnokosi Turek sa sladoledom u ruci vozei areni tricikl. - ene se ne razumiju u politiku. - Ve je dovoljno prolivene krvi - ree Ciril kao da ita Slovenskiporoevalec. Bijah razoaran jer sam vjerovao da e Ciril razumjeti moje osjeaje, da u ga odueviti, da emo brzo napraviti plan za osvetu. A njega je vie od oeve smrti zanimao sladoled. - Bi li ga ti prepoznao? - Koga? - upita Ciril tako da nisam znao da li se pretvara ili ga ubojica njegova oca stvarno ne zanima. - Pa... ubojicu svojega oca. Klimnuo je i skrenuo prema slastiarki Paukovi-ci. - Mama mi ga je pokazala... Priekaj ovdje, do nijet u nam sladoled. I ve se popeo stubama u staru, najotmjeniju slastiarnicu u gradu, gdje ga je stara gospoa Pauko poznavala pa je esto dobio badava arene kuglice sladoleda. Promatrao sam nekadanju Aleksandrovu ulicu, koju su odmah nakon rata preimenovali u Titovu, i ugledao Gvorkoseve konje to su upregnuti u otvorena kola selili nekoga s jednog dijela Sobote u drugi. Pitek mi je mahnuo s kola i pozvao me da mu se pridruim. Sjedio je u otmjenom konatom naslo-njau i topio se od umiljene udobnosti. Odmahnuo 53

52

sam mu da ne mogu poi s njim, a Pitek je ravnoduno slegnuo ramenima, rukom se obrisao ispod nosa, a zatim ruku obrisao mekom koom. Joko, stariji Pite-kov brat, zavitlao je biem i konji su se maknuli kamionu koji je vozio ruski mramor za gradnju novog sobot-skog spomenika. Ciril se sputao stubama nosei u ruci sladoled. - Dobio sam samo jedan. Ponudio je da ga obliznem. Prijateljstvo je pravo tada kad prijatelji sve dijele. to je imao Ciril dobio sam i ja. I obratno. Sada je Ciril imao sladoled i dijelio ga sa mnom. Kad sam ga iroko obliznuo i vratio Cirilu da se ponovno hladi njime, zadrhtale su mu ruke i glas: -Taaamojeeee... Ruku u kojoj je drao sladoled naglo je istegnuo prema nekadanjoj trgovini Bata na drugoj strani ulice. Sladoled se zaljuljao i pao na tlo. - to? - Brija. -Ubojica?! Osvrhnuh se oko sebe. Kraj mladih topola, zasaenih prije rata na Aleksandrovoj, sada Titovoj ulici, bile su naslagane hrpice ljunka. Brzo se sagnuh, uh-vatih dva najotrija kamena, jednoga dadoh Cirilu, drugoga zadrah u ruci i odjurih preko ulice. Brija je ispred sebe gurao muki bicikl. tipaljkama je sapeo hlanice da mu ih lanac ne uprlja, razdere. Nosio je crni eir iroka oboda, duboko nasaen na oi. Mrko je gledao preda se. I bio je neobrijan. Zacijelo se jo skrivao pred rukom pravde. Ciril i ja slijedili smo ga drei u ruci svaki svoj kamen. - Kad kaem sada, bacit emo. Ciljaj u glavu. Jedan e ga sigurno pogoditi - aptao sam ne odvaja jui pogled s brijaevih lea. Ciril je bio blijed poput
54

kuglice sladoleda od limuna. Nita nije rekao. Ubojica je poprijeko preao Titovu ulicu i bicikl prislonio na zid Kiralveve brijanice. Iz suprotna pravca dovezla su se kola s kravljom zapregom. Sluila su nam kao zaklon. Ubojica se vjerojatno namjeravao obrijati. Kad se uspravio skidajui s volana pohabanu konatu torbu, pogledah Cirila. - Sada! Kamenje je poletjelo. Jedan je ubojicu pogodio u glavu tako da mu je eir poletio na tlo, dok je drugi razbio staklo izloga brijanice. Zauo se zveket. Nekoliko je glasova kriknulo za nama. Odjurili smo iza ugla osnovne kole prema kui Cirilove bake. Kod ograde Soieve kavane otrao sam lijevo, dok je Ciril utrao u usku ulicu i netragom nestao. Jesmo li ga ubili? Ubojica nije poginuo, uhvatio se samo za ranjenu glavu bijesno se osvrui. Je li | nas primijetio? I ako nas je primijetio iza kravlje zaprege je li nas i prepoznao? Je li znao da je to bio atentat? Osveta? Zub za zub, glavu za glavu?! I ako ga otri ljunkovit kamen nije ubio, moi e barem u bolnici razmiljati o tome kako ljudi osveuju mrtve, kako ne moe, poto je ubio Cirilova oca, tek tako 1 etati sobotskim ulicama, gurati ispred sebe bicikl, brijati se i dotjerivati kod gospodina Kiralva, koji je jednako tako pretrpio svoje i iz koncentracionog se logora vratio mrav kao metla, bez ene, bez Alija. Ljudi su se i nadalje dijelili na dobre i zle, na ubojice i njihove rtve, a ja, koji nisam bio ni jedno ni drugo, nakon izvrene sam osvete trao osvrui se slijedi li me tko. Teko sam disao ne znajui kamo da se sklonim, gdje da se sakrijem. Uinilo mi se daje mukarac u konatu kaputu, koji je ispred trgovine cipelama stajao s ukusno odjevenom enom, krenuo za nama ali

55

se ubrzo predomislio i prestao nas slijediti. Prestao sam trati. Srce mije htjelo iskoiti iz grudi. Ne, brija, koji je u slobodno vrijeme ubijao nevine ljude, nije nas mogao prepoznati. Zacijelo misli da je rije o najobinijoj mangupariji. Moda je kamen bio namijenjen kome drugome, a sluajno je pogodio njega. Odista, ubojica nije mogao znati daje rije o promiljenu inu, da je rije o naoj osveti. Moda se od straha i ukenjao. Ili je pak odmah shvatio da je rije o atentatu. Rije atentat esto sam uo iz usta susjede gospoe Vesnik koja je rado pripovijedala o atentatu na kralja Aleksandra, a tata je govorio da je najuspjenije izvren atentat u Sarajevu; zbog njega je poeo prvi svjetski rat, a raspala se i stara Austro-Ugarska Monarhija. Oba su atentata dakako uspjela, a Cirilov i moj zavrio je samo s ranom na glavi. Ubojici je odletio eir na tlo i to je bilo sve. Jesu li atentatore na prestolonasljednika Ferdinanda i na kralja Aleksandra uhvatili? Dakako da jesu, koli me misao. Gavrilo Princip bio je osuen na doivotni zatvor. A to e biti s nama dvojicom? Slegnuo sam ramenima i zastao pred Bergero-vom vilom u kojoj je privremeno bila gradska knjinica. Pomislih da e biti najbolje da uem, da se izmijeam s itateljima, da pomognem drugarici Rot-daj razvrstavati knjige, a kad se smrai da se u mraku prikradem kui. Leima me prou srsi: a to ako me mukarac u konatu kaputu prepoznao, i zato me prestao slijediti. Moda je otiao na sud i ispriao tati to je vidio. to radim na gradskim ulicama. Bacam kamenje u nevine ljude. Otpuhnuh kroza nos: brija, nevin! Postoje ljudi koji nita ne znaju, premda su plaeni za to da znaju to vie, ako ve ne i sve.

U prizemlju Bergerove vile gurali su se ljudi. Na desnoj strani velikog predvorja u popodnevnim je satima otvorena nanovo ureena narodna knjinica, dok je na lijevoj strani dobrovoljni Grleev duhaki sastav vjebao vojne koranice i rusku tualjku Kao rtve ste poginuli u borbi za nas. Kad me drugarica Rotdaj ugledala, odmah me zaposlila. Netko je donio knjige Modra ptica i Hram koje sam trebao uloiti abecednim redom, po autorima. Bila su to lijepa, predratna izdanja crnim mastilom natiskanih romana tajanstvenih naslova kao to su Fatalist, Airovvsmith, Germinal, Alamut. inilo mi se smijenim to se jedan od autora zvao Sinclair Lewis, a drugi pak Sinclair Upton, tako da nisam znao to im je ime a to prezime. Maari su pisali najprije prezime a zatim ime, mi Slovenci najprije ime a zatim prezime, a kako piu Amerikanci?... U knjinici se nalazio dugaki gostioniarski stol, prekriven bijelim papirom, na kome su bile sloene knjige koje su sobotski itatelji, ponajprije omladina, najvie traili. Bila je tu i velika teka, vrstih platnenih korica, kakvu je imao ::govac Janez Rehn i drugarica Rotdaj je u nju nalivperom upisivala imena itatelja, a uz njih i naslove knjiga to su ih itatelji posudili. Svatko je kui mogao odnijeti najvie tri knjige, pa je u ormarima ostalo dosta knjiga, uglavnom nezanimljivih. Ormari su bili poredani u dva reda. Prednji su bili otvoreni, prema dejbljini i knjinom hrptu prepoznao sam svaku knjigu, stranji uglavnom zatvoreni, a jedan je uope bio bez knjiiga. U njemu je drugarica Rotdaj odlagala krpe kojima je brisala knjige. Pokazalo se da Maari ipak su iz Sobo te pokupili i odvezli sve slovenske knjige palili ih u ugarskoj stepi. Knjige u sobotskoj narod-i knjinici nisu bile sloene samo u ormarima, bile 57

56

su naime nabacane i iza ormara, naslonjene na zid i od tih smo knjiga drugarica Rotdaj i ja napravili papirnate hodnike, katakombe, kao to ree u ali dodavi da e zbog njih osijedjeti, jer nema nikoga tko bi sve te knjige sredio, oznaio brojevima, obiljeio novim peatom i upisao ih u inventarnu teku, deblju od one u koju je drugarica Rotdaj upisivala posuivae. Naravno da sam se ponudio da joj u svemu pomognem, jer sam se meu knjigama osjeao ugodno uivajui kao mi meu vicarskim sirevima. Meutim, ona je stalno ponavljala da sam premlad, da nisam dorastao radu u knjinici, jer nije dovoljno samo prenositi knjige iz ormara na stol, razvrstavati ih po njemu i nuditi zahtjevnim itateljima. Nisam tono znao stoje zapravo eljela od mene, svojeg suradnika, no ovaj put ubrzo sam se neprimjetno iunjao iza njezinih koatih lea, oprezno zakoraio meu razbacane knjige, sloene u stupove, odnosno stabla bez kroanja, tiho se zavukao u ormar, gdje su bile spremljene krpe za brisanje praine, stari muki kiobran i neupotrebljiv pisai stroj Remington. U ormaru sam se pokuao namjestiti, udobno ispruiti, opustiti. Zatvorio sam se u drveni lijes kako bih o svemu to sam doivio potanko promislio i zatim se vratio kui. Misli su miljele mnome poput utih mrava po mravinjaku. Sto e rei Kiralv za razbijeno staklo izloga? Je li Ciril dotrao do bake? Hoe li me drug u dugaku konatu kaputu tuiti ocu ili nee? Hoe li se ranjeni brija dosjetiti tko ga je kamenovao? Hoe li me tko pozvati na odgovornost? Rukom sam podupro glavu sluajui glasove u knjinici, umove s ulice i glazbenike to ih je Grlec nakon posla u veernjim satima u ritmu koranice vodio u glazbeni svijet sveopega veselja zbog slobode i obnove domovine. Polako, polako, lijepo

redom, rekoh sebi. Sjetih se tate kako je prije svake odluke ustao od stola, zapalio cigaretu i poeo koraati malom, zadimljenom kuhinjom. Koraao je iz : a ta u kut, prema vratima a zatim prema prozoru i ono sto je promislio, to je rekao bilo je razumljivo, gotovo uvijek pravilna odluka. Ja nisam mogao koraati meu knjigama jer bih ih sruio. Nisam mogao puiti jer nisam imao cigarete, a i pozlilo bi mi od njih. A prije svega nisam bio pametan kao tata. Moje razmiljanje bilo je razmiljanje osobe kojoj stalno gori pod petama : uvijek najprije glupost uini a tek tada pone razmiljati o njezinim posljedicama. Bijah prava oeva suprotnost. On je najprije sve promislio koraajui kuhinjom i zatim odluio to raditi. A ja... Steglo me u grlu. To nee dobro zavriti. Sud postoji zato da kanjava krivina djela, rado je govorio tata, a pojedinac nema prava osveivati se, jer Sobota nije Teksas gdje rijede zakoni divljine, zakoni snanijeg. Ili... Prema ormaru za knjige pribliavali su se koraci. Glas drugarice Rotdaj bio je zapovjedniki. - Odloi ovdje... Vidi da vie nemamo mjesta, a tek smo poeli. Mogao bi se na Komitetu zauzeti za... - Ovamo? - upitao je hrapavi muki glas, prolomio se tresak, udarac o bonu dasku ormara u kojem sam se skrivao. Napeo sam ui. - Pazi malo! - upozorila ga je knjiniarka, kao da zna da sam u ormaru. - Nisu od stakla! - Nisu. Ali su jednako tako osjetljive. - To je istina. Dar iz Moskve. - U Soboti ove ruski knjige nee nitko itati. - To ti misli! Ve od jeseni u gimnaziji e ruski biti obvezan. - Da, kao za vrijeme rata maarski, njemaki. 59

58

- to vie jezika zna. vie ljudi vrijedi. - Neemo se sada prepirati. Radije me zagrli. Zatim ju je onaj to je donio i bacio knjige sve do ormara, u kojem sam uao kao zaboravljeni kiobran, zacijelo odista zagrlio jer je izvan ormara nekoliko trenutaka vladao debeli muk, a onda su se knjige oko ormara ponovno sruile, a knjiniarka je poela nervozno ponavljati: - Ne ovdje, ne sada, izdri do veeri... Ali papirnata su se stabla ili stupovi i nadalje ruili jer je zagrljaj mukarca, koji je donio ruske knjige, zacijelo bio odvie snaan, drugarica Rotdaj nije bila na njega spremna, premda ga je eljela, branila se meu slovenskim tivom i obranila, jer sam posve blizu ormara, pri njegovu dnu uo kako je zadihano zasiktala: - Dosta! Ne luduj! Idemo... Zatim su se njihove noge poele spoticati preko knjiga. Drug Grlec u susjednoj je prostoriji i dalje dirigirao Poljuko polje, laganim ritmom udaljavali su se isprepleteni muki i enski koraci, mrak ormara ispunila je duhaka svirka, inele u Sebjanovim rukama, njegov otac bio je kova iza Vatrogasnog doma, radosno su udarale, glazba je odjekivala nacionaliziranom Bergerovom vilom, zveckala su stakla u prozorima, to me ponovno podsjetilo na Cirila, brijaa, Ki-ralya. U duu mi se kandama zabola tjeskoba kao da je imi... Ne, time to se skrivam neu nita razrijeiti, svoj sumnjivi poloaj samo u jo pogorati. Moram to prije kui pa to bude - bude... Poljuko polje utihnulo je meu zidovima zgrade, zauo se ruski napjev Bude se Istok i Zapad, ali drug Grlec nije bio zadovoljan izvedbom, najvjerojatnije je podignuo ruku kao onda kad je dirigirao u povorci koja je ila na
60

groblje, zaustavio svirku, dao nove upute, gudaka je glazba ponovno ispunila bivu idovsku vilu i ormar u kojem sam uao, i tako nekoliko puta zaredom. Odgurnuo sam vrata ormara, ali ih nisam mogao otvoriti. Uas mi je postalo vrue. Neznanac i knjiniarka zasuli su me ruskim knjigama. iva su me zazidali. Stisnuo sam usnice, zadrao dah i svom se snagom naslonio na vrata. Odkrinuo sam ih centimetar. Iz ormara se izlio mrak, no isto toliko ga se uvuklo u nj. Leima me prooe srsi. Vani je ve bila veer, ako ne i no. Jesam li moda u ormaru zaspao ili je u njemu bre prolazilo vrijeme?! Jo sam se bjesnije, jo ee naslonio na vrata ormara. Otvorila su se jo centimetar, etiri, pet... Koljenom sam ih zadrao. Rukom sam napipao debelu knjigu, odgurnuo je s vrha. Skliznula je na pod kao amac u Muru. Ponovno sam se napeo, ponovno gurnuo. Deset centimetara. Knjige su doista korisne samo tada kad ih ovjek ita. Nabacane na pod, pred ormar, samo smetaju. Izvukao sam se iz ormara. Na sve etiri propuzao sam preko gomile razbacanih ruskih i slovenskih knjiga, u mraku se zaletio u sloena Izabrana djela Ivana Cankara, pokuao zaustaviti njihov pad, ali bez uspjeha. Uokrug mene ruio se knjiki svijet, a duhaka je svirka nadglasala buku to sam je prouzroio. Polako, kao da koraam preko minskoga polja, pipkao sam nogama oko ormara. Drugarica Rotdaj ve je otila i zakljuala za sobom dvokrilna, staklena vrata. Zastao sam pred njima. Na drugoj strani predvorja vidio sam ista takva dvokrilna staklena vrata i iza njih Grleeve glazbenike. Drug Grlec bio mi je okrenut leima, mahao je dirigentskom palicom, podizao se na prste, istezao vrat i napinjao ui, oslukivao pojedina gudala, prekidao svirku, davao savjete, ispravljao note, glazbenici-

61

ma iz ruku uzimao duhaki instrument, trubio u trube, puhao u rogove i slinio klarinete, izmamljivao pravilne tonove, a onda prekinuo vjebanje. Sve sam to gledao kroz dvostruko staklo, kao da gledam u glazbeni akvarij u kojem umjesto ribljeg plivanja promatram svirku glazbenika, od kojih sam mnoge iz vienja poznavao. Glazbenici su poeli pospremati instrumente i gudala, pripalili cigarete, odlazili. Odmaknuo sam se od dvo-krilnih staklenih vrata u pozadinu, sakrio u mrak. Akvarij se buno i brzo ispraznio. Drug Grlec za sobom je zakljuao svoja dvokrilna, staklena vrata, ugasio svjetlo i ostavio me sama u knjinici. Kad sam se jo jedanput uvjerio daje kljuanica na vratima velika kao moja aka, pritisnulo me pikiti. Ponovno me oblila vruina. Oklijevao sam pred staklenim vratima, proao oko stola do prozora i zagledao se na ulicu prema kavani Zvijezda. Ovaj put upao sam u klopku. Polagana smrt iz hrvatskog stripa na mojem bi se mjestu brzo snala, kao i Winnetou, koji bi bez oklijevanja poput make skoio s visokog prizemlja i nestao put kue. Htjelo mi je raznijeti mjehur. Bilo je to od sladoleda. Kamo da se popikim, kamo? Otrao sam iza ormara, meu knjige. Otkopao sam hlae. Otvorio sam prvu knjigu koja mi se nala pod rukom i na nju pustio nekoliko kapi, a onda je naglo zatvorio da papir upije mokrau. Dohvatio sam drugu knjigu i uinio isto. U treu mi je pobjegao mlaz, koji sam tada usmjerio u kut te pikio po zidu, ormaru i knjigama. Polako me obuzimalo olakanje. U mraku sam otvorio ormar, napipao stari kiobran i njime poeo brisati mokrau, koja je naglo tekla pod razbacane ruske knjige. Zatim sam izgubio sposobnost rasuivanja; strah me obuzeo do kostiju. elio sam se odjednom svega osloboditi: osjeaja kri62

vie, tjeskobe, iekivanih posljedica. S mukom sam otvorio prozor, a zatim i mokri kiobran, te bez razmiljanja skoio. Tresnuo sam na tlo poput pune vree krumpira. U glenju me estoko zaboljelo. Kiobran, kojim sam udario o plonik, savio se. Osvrnuh se: Sobota je sasvim utonula u ladanjski mrak. Ustao sam i savio se od bola. Zatim sam poeo skakati na lijevoj nozi, te kiobranom, koji se stalno otvarao, hvatao ravnoteu na putu kui.

Svjetlo u kuhinji je gorjelo. Mama je sjedila kraj tednjaka drei ruke u krilu i ekala me tuna sa strahom u oima. - Gdje je tatek? - Tako je odmila zvala tatu. Zaueno sam je pogledao, dovukao se do stola na kojem je ekala ustajala veera, i sjeo. Tek sam tada ustanovio da cijeli dan nisam jeo, da sam gladan kao vuk. - Nisi bio s njim? Pogledah je. Dakle, nije ekala mene, nego njega. Bila je budna jer je bila zabrinuta to je s tatom. - Neee... Prva bura je prola. Ali za grmljavinu i munje bilo je jo dovoljno vremena. - A gdje si ti bio? - S Cirilom. - Do sada? Zar te Cesarovi nisu otjerali kui? -Ne. - Naravno da nisu kad nisi bio ondje! - Kako nisam bio... Vidjela si da sam otiao s njim... - Ne lai! - Mama je naglo ustala, prila ormaru za posue, izvukla pretinac i uzela kuhau. Zaueno sam je gledao, otkud joj hrabrost da me tue. Obino
63

je to uinio tata. Ali samo u krajnjoj nudi kad vie nijedna druga pedagoka mjera nije bila dovoljna. Mama me rijetko tukla, zadovoljila se ukom, koja nikad nije bila snana, prije bih rekao njena, popraena osmijehom. Ovaj put bila je stvarno ljuta, preuzela je ulogu odsutnog tate, namjeravala me iz-mlatiti, jer sam to zacijelo i zavrijedio. Njezina estina bila je razumljiva. Mislila je da je tata ostao u sudu, gdje su se u kancelariji nakon zavrena posla esto zapili, to mu je ona zamjerala, pa se sada htjela osvetiti meni... Bila je uvrijeena jer nas je ekala s rukom, zatim je ruak ponovno podgrij ala za veeru, a nas niotkud. S mukom je iakala kuhau iz pretinca. Ruke su joj drhtale. - Valjda nee tui sina koji je ranjen? Kuhaa je ostala visiti u zraku. Polako je spustila ruku. - Sto ti je? - glas joj je drhtao. - Iaio sam gleanj. - Pokai! Izuo sam sandale i pokazao joj prljavu desnu nogu. I sam sam se iznenadio kako mi je skakuui putem od Bergerove vile do kue ote kao gleanj, - to si to radio? Poeo sam pipkati oteklinu usput glasno jecajui. - Stavit u ti oblog. Potraila je krpu, umoila je u vjedro hladne vode, izlila na nju ocat i ovila je oko glenja. Zaka-kljalo me, nije me boljelo. - Zar si skakao preko plotova? Aludirala je na ono poslijepodne poetkom rata kada sam s ukradenim ekiem u ruci skoio preko 64

plota, ostao visiti na njemu, dok je u parku tivanov Puba udarao po bombi koja mu je u naruju eksplodirala. - Nisam. Na ploniku ispred Bergerove vile ne spretno sam stao... -1 onda si cijelo poslijepodne, do ponoi hramao do kue?! - Nisam ni hramao ni epao, nego sam skakao na zdravoj nozi. Zagledala se u iskrivljeni kiobran, pomou kojeg sam se dovukao do kue. - Otkud ti kiobran? Ta ne pada kia?! Progutah slinu. Mama je zaboravila na kuhau. Na batinanje. Pedeset posto iekivanog dijela obitelji ipak joj se vratilo kui. - Hoe li jesti? Hladno je, ali neu ponovno grijati. To je bila njezina osveta. Ljudski. Na mlijenoj juhi od krumpira napravila se koica. Bijah odvie gladan i hladna juha nije mi prijala. Jeo sam tiho i brzo. Mama je sjedila kraj tednjaka i utjela. Kad sam odgurnuo prazan tanjur i pogledao je. vidjeh da plae. - Zato plae? - Bojim se da mu se nije togod dogodilo. U posljednje vrijeme je udan. - Ako sam ja znao doi kui, znat e i on... - Kad sazna kada si doao kui, dobit e svoje! Mama je brisala suze ne rekavi vie ni rijei. Oboje smo zautjeli oslukujui u no, hoe li se otvoriti ulazna vrata, hoe li se ispod kuhinjskoga prozora zauti koraci, hoe li tko koraati stubama i otvoriti kuhinjska vrata. 65

Mama je te korake oekivala s nadom, a ja sa strahom. Sto ako tata doe s mukarcem u dugaku konatu kaputu i ovaj bez rijei pokae prstom na mene, kuhaa e tada stvarno zapjevati, tata e me nasmrt izmlatiti, pa e drug Grlec moi ponovno na pogrebu dirigirati koranicu Kao rtve ste poginuli u borbi za nas, to e biti stvarni kraj. Pokopat e me na groblju, gdje ve od poetka rata lei tivanov Puba, gdje sam odmah nakon svrena rata vidio kako su ubili industrijalca Benka. I mama e tada, odlazei s groblja - tata e biti u zatvoru, jer je u oinskom bijesu kuhaom nasmrt pretukao svojeg jedinca, to je isto tako kanjivo, jer je zloinaki in - nai u travi motiku koju sam tamo zaboravio, kad sam jo bio iv i zdrav, i to e biti jedina uspomena na mene, mama e zatim svaki dan s motikom dolaziti na groblje, na grobu e posaditi cvijee, okopavati ga motikom, plijeviti korov i ekati da osuenog tatu puste iz zatvora. I kad se on vrati sav skruen kui, nee ga vie ni pogledati, jer u njezinim e oima ostati ubojica njezina djeteta, gurnut e mu samo motiku u ruke, neka odsad sam ide na groblje i za kaznu, sve do smrti, brine za grob svojega sina, kojega je ubio kuhaom. Pritom su i meni zasuzile oi, mama me stisnula na grudi i tako smo oboje oslukivali u no kada e se otvoriti velika ulazna vrata, hoe li se pod prozorom zauti koraci, hoe li tko koraati stubama i otvoriti kuhinjska vrata. ekali smo uzalud. Tata nije doao ni tu no a ni sljedei dan, niti sljedei tjedan... Nakon nekoliko dana doao je sudski podvornik, drug Skafar i mami donio tatinu plau.

Mama je vidljivo mravjela. Nije izlazila iz kuhinje, nije nam vie redovito kuhala, nije htjela razgovarati. Odlazio sam u Rehnovu trgovinu. Sa sobom sam nosio knjiicu, u nju je trgovac upisivao kupljenu robu, to ju je mama namjeravala platiti tek potkraj mjeseca, jer nismo imali novca: sapun (4 dinara), kava i kvasac (20 dinara), kisela voda 4.50 dinara), vanilin eer (4 dinara), igice (4 dina-ra razliita roba (63 dinara). peceraj sam donosio Kui, stavio ga ispred mame na stol, jeo suhe ljive i kriom eer licom... Prve dane stalno sam je ispitivao gdje je tata. - Jesu li ga zatvorili? Odmahnula je glavom, a suze su je oblile. - Je li umro? - Kad bi barem... Dakle, nije umro, nije bio zatvoren, a doma una-j tome nije doao. Kad sam nakon neuspjela napada ubojicu njegova oca prvi put sreo Cirila, rekoh mu : sam i ja ostao bez oca. - Zato nema crnu vrpcu na rukavu? - Kad nije umro. - Nego gdje je? - Ne znam. - Kako to da ne zna? Zato ga ne potrai? - Pa nije pekula! - Upravo zato. Zaprepastih se. Na takvo to uope nisam pomii-slio. - to me tako gleda? - Pa... toga se nisam sjetio. Ciril je glodao jabuku promatrajui me. Sigurno : znao da me pitanjem uznemirio. Da, bio je u pravu,

66

67

morat u kao i Old Shaterland potraiti svog izgubljena oca. Moda su ga ugrabili nepoznati dravni neprijatelji, zatvorili u podrum dvorca, gdje ga mue ne dajui mu ni vode. Ciril je svojim prijedlogom otvorio branu mojoj mati. Kad je prijatelj pojeo jabuku, bacio je ogrizak preko glave. - Zna da stari Kiralv misli da si ti razbio staklo na izlogu. Krv mi je iknula u obraze. -Zato ba ja? - Jer sam ja pogodio brijaa u glavu. - Ti?! Nemoj se graditi vanim. - Kamen bacam bolje od tebe. - Vanjakovi. Bacili smo obojica. Nije bilo va no tko e pogoditi, a tko nee... Bila je to osveta. - Bit e bolje da nekoliko dana ne zalazi k nama. Kiralv je iznio stolac ispred brijanice, promatra ljude na ulici, trai krivca... - Misli li da eka mene... Ciril slegnu ramenima. - Upozorio sam te. Zdravo, moram kui. - Priaju li togod ljudi o naem... napadu? - Neee... I bolje da ne priaju. Meni je ao to smo ranili ovjeka. - Zar se ti ne bi osvetio? - Neee... - Nee biti dobar vojnik. - Ja u biti loser. - Automehaniar... - ispravih ga dodavi: - A ja u itati knjige... Pri toj pomisli osjetih ubod u srcu. Stanovito vrijeme ne smijem ni u knjinicu. Drugarica Rptdaj 68

sigurno je zamijetila da je iz ormara nestao muki kiobran, a za ruske knjige bijah uvjeren da su se ve davno osuile. Bit e najbolje da neko vrijeme ostanem kod kue kao i mama. I tako sam doista nekoliko dana ostao u dvoritu. Sve dok nije doao potar i obavijestio mamu da je tata dobio preporueno pismo iz Amerike, ali ga mora osobno podii na opini. Zbog te vijesti otrao sam Cirilu. Proetao sam trgom, obiao hotel Zvijezdu, ugledao na Titovoj ulici starog Kiralva kako sjedi ispred brijanice i izlae lice kolovoskom suncu, a kad se uvjerihda stari idov mirka, mugnuh mimo njega, i utrah u Cesarovo dvorite, gdje je ispred Jugove mehaniarske radionice stajao automobil. Ciril ree da je to dekave, kleao je kraj motora rastavljenog na vojjnikoj ceradi, a Jugov roak Kari rukama, uprljanim do laktova, na njemu je popravljao svjeice i klopke. - Dobio sam preporueno pismo iz Amerike. Od strica. - Zacijelo ga je dobio tata, a ne ti. Progutah slinu. - Jesi li ga pronaao? - Tata nije pekula - uvrijeeno odgovorih. Ciril se digao, krenuo na drugi kraj dvorita, gdje pod gorostasnim gustim kestenovima bila duboka adovina, sagnuo se k meni i tajanstveno rekao: - Znam gdje je tvoj tata. - Ne zna ni mama. - Zna, zna, samo se stidi rei. - Gdje je?! - upitah elei to prije saznati istinu ko ju je mama preda mnom tajila. - Pobjegao je od kue. Zaprepastili se. Nisam shvatio. Od kue mogu 69

, pas. kuni ako pregrize mreu na ka-. Ma da. i ja sam jedanput, dvaput razmiljao kako bi bilo da pobjegnem u bijeli svijet... - Kako pobjegao?! - Kako pobjegao?! - oponaao me Ciril briui ruke o kestenovo lie, priao zdencu pred ulazom u Nemeovu kuu i stao dlanovima hvatati vodu... Zasitio se tebe i tvoje mame i preselio se k drugoj, na drugi kraj Sobote. Gledah ga otvorenih usta ne vjerujui svojim uima. - Nemogue... - Mogue, mogue. Tvoja je mama o tome raz govarala s mojom mamom. Bile su u kuhinji, a ja sam prislukivao u pajzi. - Ne kae se pajza, nego smonica... - izletje mi. - Ma ista je stvar kae li u pajzi ili u smonici, vano je to sam uo, a ne gdje... Bio je u pravu. Premda sam se vijesti da nam pie stric iz Amerike razveselio, ovo to sam uo od Cirila ohladilo me. Postao sam bezvoljan. Zar tata doista riije volio ni mene ni mamu? Dobro, ja sam uistinu bio neuhvatljiv fifiri, nemiran kao pekula u majim apama. Ono to sam proitao u knjigama elio sam i doivjeti, i gdje god sam se pojavio neto je ispalo naopako, usput sam uinio neku budalatinu, a onda naivna lica tvrdio da sam nevin pokuavajui muki podnijeti posljedice... Meutim, mama tu sramotu zaista nije zavrijedila. - Jo ne razumijem zato je otiao. - Mama je rekla da je bio previe osjetljiv. Lju bomoran. Na prvom katu otvorio se kuhinjski prozor. Zora je kriknula na dvorite:

- Ciril, doi gore! - Ljubomoran - ponovih, a Ciril se okrenu preaa sestri i viknu: - Ne deri se! Idem! Zatim se obrati meni: - Idemo li sutra do Ledave? Jo skupljaju mine... Putem e mi ispriati neku napetu priu. - Nita ne itam. Mogu ti samo ispriati to sam f doivio u knjinici poto smo se osvetili brijau... - Zar te Kiralv nije primijetio kad si iao ovamo? - sjeti se prijatelj. Odmahnuh glavom. - Dakle sutra. - Sutra. Na ulici nije bilo ni Kiralva, ni stolice. Vjerojatno je dola stranka i stari se idov povukao u brijanicu. Otrao sam kui. Mama je sjedila u kuhinji i prebirala grah. Prsti su joj hitro klizili stolom, povlaili pojedina zrna do ruba stola, a ona su udarala na dno zdjele kao da u nju baca kovane novanice. U mislima vidjeh kipuu juhu od graha i postadoh gladan. - Dobro da si doao. Idemo k tati! - Zar si ga pronala? - razveselili se. - Razbolio se. Suze joj poee tei obrazima. Neujno su padale u zdjelu s grahom. Htjedoh je uhvatiti za ruku, ali se nisam usudio. Htjedoh joj rei toplu rije, ali me bijae stid. Priekao sam da dokraja prebere grah, opere ruke i ode u sobu da se preodjene. Naglo sam uzeo licu, privukao stolicu do ormara za posude, dohvatio okrugli, metalni tuljac s poklopcem, na kojem je bio naslikan Osijek, a u kojem je 71

70

mama uvala eer. Tuljac mi se uinio neobino laganim, skinuo sam poklopac i umjesto eera na dnu naao papiri. Izvukao sam ga iz tuljca i proitao: TKO
LAE, TAJ KRADE. TKO KRADE, TAJ E VISITI... Uz-drhtah. Brzo sam ugurao papir ponovno u tuljac,

zatvorio ga, stavio na mjesto, skoio sa stolice, odloio licu i priao prozoru to je gledao na vrt i dalje u park dvorca. Otkrila me, pomislih. Svi su mi za petama. Moji se zloini mnoe, nakraju e me snai zasluena kazna. Odluih da u se popraviti, da neu vie krasti eer. Mama se vratila iz sobe. Imala je ameriku haljinu. arenu, s velikim utim cvjetovima, to ju je prije rata donijela iz Chicaga. U ruci je drala crnu torbicu i imala svean premda i nadalje alostan pogled. Kad smo bili na ulici upita me: - Kako tvoja noga? Ne epa vie. - Neee - otegnuh. Ciril uope nije primijetio da epam, a za mamu nisam znao zato je to spomenula. Prolazei vrtnom ulicom vidjeli smo kako Gvorkoev Joko i Pitek iste velika prijevozna kola i mala kola. mazali su konice crnom smolom, stoje daleko uokrug mirisala podsjetivi mene a zacijelo i mamu kako sam se za vrijeme rata, kad smo se na dvoritu skrivali, uprljao njome i zato dobio batina... Sada sam ve bio odrasliji, nisam se zavlaio pod kola, a mama i ja imali smo i vee brige. - Tatu e lijepo moliti da se vrati kui! Rekla je to otro, odluno. -J a ! Progutah slinu. - Ne znam zato je otiao. Zacijelo ne zbog
72

mene... - stadoh se izvlaiti. Mama me sa strane pogleda. - Tatekje bolestan. Potrebna mu je naa pomo. - Kako da mu pomognem? - Da bude dobar sin. - Pa jesam - rekoh ponovno progutavi slinu. Moj glas nije bio uvjerljiv. - Kaem li mu to si sve posljednjih dana uinio, guzica e ti se rascvjetati. Nasmijeih se. Uope joj nije pristajalo da tako govori. Bilo je duhovito premda mama nije imala smisla za humor. Tata da, a ja sam se ionako smijao svakoj bezveznoj stvari. Kad smo doli u ulicu u kojoj je bio Sokolski dom, sada Omladinski dom i uli u kuu gdje nam je otvorila vrata nakostrijeena, neraspoloena ena u crnini i odvela nas u samaku sobu, neprozraenu, punu dima cigareta i vonja po lijekovima, vie mi nije bilo do smijeha. Tata je leao na razbacanoj postelji, do vrata pokriven konjskom dekom, utih obraza poput zrelog suncokreta. Bila je to nezdrava boja. Mama je poela plakati, kraj postelje se spustila na koljena, i uhvatila koatu oevu ruku. - Matyi, Matyi, stoje s tobom, to sinam uinio?! Drugom rukom povukla me za hlanicu i spustila na koljena. Gurnula me pod rebra. Trebao sam odglu-miti svoju ulogu premda nisam tono znao to se zbiva oko mene. - Tatek, vrati se kui! Tata je utio. - Nisam kriva. Ljudi su te slagali. Bez razloga si ljubomoran, vjeruj mi, kunem ti se na svoju pokojnu
73

mamu... - i mama mu je ljubila ruku, a i tata je imao suzne oi i drhtavim glasom rekao: - Ustanite, ustanite... Ustao sam i privukao mamu k sebi. Cijela je soba bila uta od njezine haljine i tatina lica. Sjeli smo na postelju, tata nas je upitao imamo li dovoljno novca, nismo li gladni, a mama je stalno ponavljala kao da ita iz nevidljiva molitvenika: - Matja, Matja, vrati nam se... Ne moe ovdje ivjeti. Brinut emo se za tebe. Brankec jedva eka da se vrati, kree u gimnaziju, treba te, oboje te trebamo. Spakirat u stvari, Brankec e skoknuti k Horvatovima po automobil, pozvat u doktora Sedlaeka da te pre gleda, odvie si ut, to je sklezen, slezena, loe si jeo, uope ne znam to si jeo, moda si pokvario eludac, Brankec poi Horvatovima, tri, tatek ide s nama tata je ganut brisao suze, ljubio svoju enu Rozu, moju mamu, i mene stisnuo k sebi i pristao da se vrati s nama kui u Radgonsku ulicu, sada Ulicu tefana Kovaa broj 6.

Tata je nekoliko dana ostao u postelji. Posjetio ga je doktor Sedlaek i na smijenom eko-slovenskom ili slovensko-ekom, mekanom kao puding, objasnio mu da mora mirovati, dobro jesti, sve na ulju, nemasno, nipoto svinjetinu, i pritom smijeei se stalno ponavljao: - Smravili ste kao Mahatma Gandhi, kao Gan-dhi... Vremena su bila takva da svinjetine uope nije bilo, i dalje smo jeli gance s crnom kavom. Tata je poruio u Brezovicu da je bolestan i teta Verona je obeala da e donijeti pile i iz lendavskih vinograda

Mv\x bijelog vina. Kad je na volanu mamina bicikla u starim cekerima dovezla neoljutene orahe, vreice bijelog i krunog brana, te mak, sve to u kuhinji sloila na stol, sjela i poela pripovijedati kako joj brat Jani suava ivotni prostor u kui i oko nje, jadikovati da ;e bole zglobovi, probada u pluima, stee u grlu, plakati, jer je i ona dobila pismo iz Amerike, a tata je odmah natoio mutno lendavsko vino iz litre u au i stavio ga grijati na tednjak, iunjao sam se iz kuhinje u hodnik, a iz njega u spavau sobu. Bilo je kasno poslijepodne, ruiasta kolovoska svjetlost uhvatila se u veliko stojee zrcalo obrubljeno crvenkastim trenjevim drvom, mama i tata zvali su ga psiha, premda sam ja pod tim imenom zamiljao neto posve drugo. inilo mi se da je soba iznimno svijetla, da se dugokrake suneve zrake odbijaju od zrcala i vraaju u svemir, jer su na suncu jo vea, golema stojea zrcala kao nekadanje grofovske njive, koja zatim zrake usmjeravaju u Ameriku ili Afriku i tamo stvaraju slike to ih donose sa sobom. Otvorio sam ormar, svukao se izmeu ormarskih vrata i odjenuo na sebe najprije tatine tamne hlae, a zatim njegovu bi-jelu koulju nakrobljena tvrda ovratnika, tamni kaput : kravatu. Nisam je znao vezati kao tata, stoga sam je zauzlao u leptir-kravatu, te nabio na glavu crni eir. Stao sam takav pred zrcalo, gledao u sebe, u dijete u mukom odijelu, sveanom i pogrebnom, snano elei da se suneve zrake odbiju od zrcala, ponesu moju sliku sa sobom, vrate se do sunca, a onda od njega preusmjere u Ameriku, zasvijetle iznad velegrada Chi-caga, potrae put na Raine Ave. 5445 u kojoj stanuje tatin brat sa enom i tri keri, i da tako zaari u njihovu zrcalu da me stric Frank zajedno sa svojom obitelji
75

74

primijeti i uje kako mu iskazujem suut zbog sina Paula koji je poetkom rata kao mornar poginuo u Pearl Harbouru. Znao sam da je to jako, jako daleko, jer sve to nije bilo u Murskoj Soboti bilo je udaljeno i daleko, a zrake su svijetlile na zemlju, prenosile svjetlost iz jednog mjesta u drugo, a zacijelo i slike. Bilo je dovoljno da stane pred osunano zrcalo i da snano poeli, a ja sam snano, snano elio da stric Frank u Chicagu zna da u novoj Jugoslaviji, u Murskoj Soboti, u Radgonskoj, ne u Radgonskoj, nego u Ulici tefana Kovaa 6 ima neaka, koji e uskoro postati mladi i doi u Ameriku gdje e postati vojnik, stricu na ponos. Propinjao sam se na prste da bi bio vii, tipao djeake miie da se uvjerim kako sam snaan premda sam znao da to nisam, i podizao eir, koji mi je pokrio elo i pao na nos, tako da nisam vidio kad su u sobu uli tata, mama i teta Verona. - Zar si poludio? - upita me mama. - Pustite deka da se igra - ulagivaki ree teta, dok se tata cijelo vrijeme smijao. - Kad odraste, bit e ti vraki ao to nisi dijete! Gledao sam ih znajui da su ih u sobu privukle suneve zrake. Nisu se odbile u onom smjeru u kojem sam elio, u Ameriku i do strica. Zrake su se rasprile, kroza zid prodrle u smonicu, iz nje u kuhinju, podignule od stola moje roditelje i tetu i dovele ih u spavau sobu. - Stanite pred zrcalo - pozvah ih i oni smijeei se okupe oko mene uguravi se u zrcalo nalik na ovalno stojee jaje. - Kao kod Puraa - primijeti tata podredivi se mojoj elji, a mama mu iz ruku uze au i odloi je na psihu. Teta je namjetala crnu seosku maramu, borala
76

elo osjeajui se neugodno jer je u zrcalu izgledala ila od rada na njivama, a i zdrava, pa je stoga odmah zakaljala. - Ne kalji - ree joj tata, jo raspoloen. - Da ne pokvari sliku. - Sada nas, ive i zdrave, vidi stric u Americi... Ne trebamo mu ni pisati. - ula sam da nai ne odailju pisma u Ameriku. - Svui se - ree mama, koja u sebi nije imala ni humora ni mate. - Lana propaganda. Ako smo primili pisma mi, primit e ih i Ferenc. Stvari dolaze na svoje mjesto. Vidjet e, Brankec e jo u Americi... Stajao sam pred zrcalom, buljio u njega kao da je u njemu stric Frank, arko elei da i ja budem kraj njega. Mama mi htjede skinuti eir s glave, za nju je to bio cirkus, a ne doivljaj, a tata mi ga jo jae nabije na glavu kao tada kad smo koraali iza lijesa Cirilova oca, i ja se istrgnuh iz ruku jednome i drugome. Pritom sam se zaljuljao, iskoraio, hlanice su mi se vukle po podu, stao sam na njih, izgubio ravnoteu i leima pao na zrcalo. Raspuklo se. Zdrobilo. Sasulo. Vrisnuh, uvjeren da sam razrezao stranjicu vrsto se uhvatih mame ekajui da odasvud ponu padati udarci po guzici. - Veza s Amerikom je prekinuta - kikotao se i nadalje tata, okrenuo se i otiao u kuhinju. - Isuse Marijo, Isuse Marijo - stalno je ponav ljala mama gledajui u psihu koje vie nije bilo. - Sedam godina nesree - dodala je teta Verona, prekriila se i otila za tatom.
77

- Vidi, to je zato to ne slua -jecala je mama buljei u drvo ispod razbijena stakla. - Nisam kriv, mama, nisam kriv - stalno sam ponavljao znajui da se Amerika udaljila od mene tako naglo kao to je i dola, donijevi nam sedam godina nesree.

Tree poglavlje

Nee li se mama ljutiti to sam pao u vodu ?

Hlae od kopriva nesmiljeno su me bockale i greble po bedrima, i da nisam s Cirilom sav ushien od iekivanja koraao na drugi Sobote, u gimnaziju, bio bih ih svukao ve kod kuei u kolu poao u kratkim hlaama. Ve smo izdaleka ugledali na kolsku zgradu naslonjene stare muke i enske bicikle. Gurali smo se po hodnicima traei svoje razrede, jer smo upravo mi niokolci bili vieni za bjeanje, sve dok nas nisu otjerali u .nastiku dvoranu gdje nas je ravnatelj, izuzetno ki mukarac, koji je s mjesta gdje je stajao preko i vidio sve do vrata, pozdravio kao slovenske ake to prvi put ulaze u slovensku gimnaziju i to u sloven-j zemlji, slobodnoj i nepokolebljivoj da poe svojim putem u budunost bez emigrantskog kralja i crne reakcije. Ciril i ja smo se pogledali jer nismo razumjeli sve ateljeve misli, no ja sam znao da u poslijepodne pitati tatu tko je emigrantski kralj i to je to crna reakcija premda sam ve unaprijed slutio da je to to to e nam ubudue biti stalno na ustima i to i morati izbjegavati. Kad smo se ugurali u prvi be razred Ciril i ja sjeli smo u prvu klupu, kao u osnovnoj . jer smo u razredu bili meu najmlaima, dok su u zadnjim klupama sjedili poput gora visoki seoski jmci, to su se biciklima dovezli iz Markovskoga ili
79

78

pak vlakom iz Gorikoga. U razred je ula elegantr ena crne kose, ispletene u debelu pletenicu, i cigar skih oiju, i rekla nam da je profesorica povijesti Primorske i da e biti naa razrednica. Gledali smo i gutali pogledima pazei na svaku njezinu rije. I kac je poela govoriti o talijanskom faizmu i njemakor, nacizmu dodavi kako nas ali to smo bili etiri godine pod njemakom okupacijom, dignuo se poput ormari pleati Skalar. - A jeste li kada uli za Maare? ena je poela brzo odgovarati da stekne njege vo povjerenje i naklonost. - Naravno, naravno da jesam. O Avarima, Huni-1 ma, Tatarima... - No, ti su Maari kod nas bili ono to su Primorskoj bili Talijani, a u tajerskoj Nijemci. - Zar stvarno?! U Soboti su bili Maari?! - Da. I ve su godine 1941. objesili dvojicu kc-1 munista, a kasnije iz zasjede ubili Stefana Kovai, odveli svjesne Slovence i idove u koncentraciona logore... I umjesto da ona neto novo naui nas, moraL smo mi nju upoznati s prekomurskom povijeu. Pro-! fesorica iz Primorske jednostavno nije znala za maarsku okupaciju i bilo joj je tako neugodno da je stalo pred plou poput izgubljene kokoi namjetajui svoj L teku crnu pletenicu, a onda suznih oiju istrala iz razreda. Kad je nakon nekoliko dana ponovno ula u razred, donijela je sa sobom kolsku satnicu i mekanu crvenu lopticu. Rekla je da je to narana, a mi smo istrali iz klupa i okruili je kao faisti partizansko; kurira. Profesorica je ogulila plod, razdijelila ga na renjeve, vratila nas u klupe, Ciril i ja dobili smo tada ' slatki reanj kojeg nismo smjeli zagristi, smjeli smo

o liznuti i dati dalje u drugu klupu. Narana je namno mirisala i aci u zadnjim klupama glasno su godovali jer ve u treoj klupi od tih slatkih, ljep-ljivih renjeva nije ostalo nita. Neki su pohlepno grizli u njih, istisnuli sok, to im je tekao meu prstima i po bradi, i naranu jednostavno pojeli. Time iskupila za svoje neznanje o Prekomurju u vrijeme ta, kasnije smo je zavoljeli iako nam nikada nije kla gdje je nabavila naranu i zato nam ju je bratski dijelila. Profesorica ruskog stalno je govorila rebjata, ina ili rebjata, tiho, pa kad je u zadnjoj klupi cimer glasno kihnuo, inilo se kao da kae tiho, svi smo prasnuli u smijeh... Bila je energina Ruskinja i ako nisi znao, bez milosti ti je opalila topa. Ruski jezik bijae jezik naih osloboditelja, Staljin i Tito bijahu najvei prijatelji i profesorica nam je esto govorila da ruski jezik najvaniji predmet, jer ruski govori vie od dvije stotine milijuna ljudi, i obeala nam da e najbolji uenici ii na izlet u Moskvu, a moda i dalje, na Ural. - Moda ak u pravi Sibir - jer znali smo da Slovenci preko Mure govore o Prekomurju kao o slovenskom Sibiru... Naa profesorica ruskog na tu je primjedbu odluno odgovorila: - Pa to onda? Sibir toe ruskaja zemlja! Zacijelo je zaista bila ruska, ali nas to nije uznemiiravalo. Bila je daleko, daleko, a unato tome Rusi su bili nai prijatelji s kojima smo ivjeli u bratskoj slozi. Samo je profesor hrvatskog ili srpskog, kojega su na Karpatima Rusi zarobili kao maarskog vojnika - istina je u vojsku su ga prisilno mobilizirali, kao to bi to ueno rekao ravnatelj, a tata mi kasnije morao to objasniti - i kome su se na fronti od estoke hladnoe
81

80

smrznuli prsti na ruci, tako daje na desnici spasio same palac i kaiprst, kad se povela rije o Sovjetskom Savezu utio, a poto je na nekoj proslavi rekao da ne vjeruje drugu Staljinu, nekoliko se mjeseci nije pojavio u razredu, pa smo umjesto hrvatskog ili srpskog na dvoritu radili unjeve, skakali udalj i trali njivama... Openito, gimnazija je bila zanimljiva, posebice kad smo poeli dobivati slovenske knjige i prve brojeve mjesenika Pionir. Razrednica je rekla da je prvi broj nestao jer iz Rusije odnosno Sovjetskog Saveza nije stiglo dovoljno papira, a u drugom sam broju uzalud traio neki lanak o Prekomurju, te sam razoaran mjesenik odloio jer o nama, sobotskim dekima, nije bilo ni rijei, kao da ne postojimo na ovom svijetu, u Sloveniji, jer su nas ponovno sve poslove -nili, pa sam ja postao emen, Voros je postao Vare. Tornar pak Ternar, samo je Ciril Czaszar ostao i nadalje Casar, premda je pritom izgubio dva slova i maarski naglasak. kola je postala obveza pa smo za slovenski morali stalno meusobno posuivati slovensku itanku iz koje smo najprije morali nauiti pjesmu Drug Tito. Dok smo je prepisivali, deki iz zadnjih klupa tvrdili su da je Tito bio obian kova jer je pjesma o njemu pjevala: Sve to bilo pod pepelom na dnu naih srca skrito, u vatru je razbuktao drug nam Tito, Tito, Tito Geder iz Gederovaca primijetio je da je Tito bio inenjer jer je:
82

Sve to teklo kojekuda svinu jedno u korito, pa veliku rijeku st\>ori drug nam Tito, Tito, Tito ja sam tvrdio daje Tito bio mlinar i odrecitirao treu [kiticu kao dokaz za svoju tvrdnju: Nae brano prosijao kroz reeto i kroz sito pa hljeb novi za nas mijesi drug nam Tito, Tito, Tito i\\ mi je suuenik Lojze Stevanec zamjerio da se brano ne sije kroz reeto, to sam povjerovao, jer se on u Petanjevaca vozio pokraj Mure, gdje su bili mlinovi. Dodao je da mu se pjesma ne ini osobito dobrom, a profesorica se zgraala kako se usuujemo kritizirati pjesmu s prve stranice itanke i poslala nas pred vrata da ohladimo usijane tikve, pa sam tako prvi put stajao pred zatvorenim vratima ne znajui je li to dobro ili loe. Lojze je pak rekao da je bolje da ne mislimo na posljedice, nego da ponemo uiti napamet himnu Hej Slaveni, ali ni ta mi se pjesma nije bogzna kako sviala, jer mi se tota inilo izmiljenim, posebice stih Mi stojimo postojano kao klisurine. Ma kakve klisurine, kad je uokrug Sobote sve sama i ravnica, na istoku sve do Lendave i lendavskih gorica, do Mure na jugu, do Radenaca na zapadu, a protee se i do Gorikoga, tako da nema traga klisurama, nego su manje-vie bregovi i breuljci... Jednako tako uzdrhtao sam svaki put kad bih proitao stih Proklet bio izdajica svoje domovine! Bila je to najobinija prijetnja, a njih sam se bojao. Dijete ivi sretno ako slua,
83

premda odvie poslune ljude takoer nitko ne voli. jer to nisu ljudi nego sluge, i tako sam himnu stvarno teko utjerivao u glavu, a kasnije, kad smo je pjevali, a pjevali smo je esto u razliitim prigodama, djeaci su esto stih ivi, ivi duh slavenski, ivjet e vjeko-v'ma, pjevali ispravljen tako da sam oko sebe uo tekst: ivi, ivi duh pisnivi, ivjet e sretno a rije pisnivi znaila je pljesnivost, pa ako je tada netko jo i sluajno prdnuo, te se inilo da nas smradom misli umoriti, pjevali smo kroz zube, zadravali smijeh, ali se unato tome tresli od smijeha jedva ekajui da otpjevamo sve tri kitice himne, u kojoj se i svijet tresao od Volge do Triglava, a nae su se glave talasale kac Visla, kao Jadran ili Sava - o Muri opet nije bilo ni jedne jedine rijei, alosno sam utvrdio - i u toj je himni Staljin pobjedonosno klicao, a Tito mu je odgovarao, a mi uope nismo stajali pobjedonosno kao klisurine nego smo se svijali od smijeha. No prije nego to smo zatvorili svoje neiskusne kljunove, progurao se meu nas ravnatelj, visok kao Triglav i onoga, koji je od suzdrana smijeha bio najzajapureniji, koji je od smijeha imao pune oi suza, uhvatio za uho ili za zaliske, podignuo ga u zrak, prilijepio mu uku da su mu se oi uas napunile suzama bola i odvukao ga iz gomile, a mi smo himnu otpjevali i smijeh nam je zamro na licima. Bilo je to vrijeme nenaklonjeno alama i smijehu. Bliila se jesen, tamni oblaci vukli su se nad gradom, s neba je poelo rositi, a Ciril i ja sve rjee smo preskakivali lokve, idui u kolu ili vraajui se iz nje kui nismo miui laktovima vie oponaali kretanje lokomotive, nismo zvidali, jer je ivot odjedanput postao zagonetan i teak, nisu svi

2
84

dobili drva i ugljen, ponestalo je mesa, ponovno smo stajali u redu za brano, eer i ulje. Seljaci na selu nisu smjeli klati za sebe i za svoje prijatelje, nisu u mlinovima smjeli mljeti za one koji su ostali bez kruha - sve je naime bilo zapisano i izbrojeno i pod kontrolom, kao to ree tata. Narodna vlast znala je za svakoga to radi, a za neke crnoburzijance ak i to misle. Strah nam se uvukao u kosti. Hodajui ulicom stalno sam se bojao da e me iza ugla epati dugaka, crna ruka i ispred vrata povui k sebi, te poeh ispitivati tatu da mi kae istinu postoji li strah ili ga nema, a on tada zamiljen pripali cigaretu zagledavi se u me. - Ti zna poslovicu: strah je iznutra upalj, a izvana ga nema. - Znai, nema ga? -Ne. - udno, A mene je ipak strah. - Straha nema. Pametnije je da se boji ivih ljudi - primijetila je mama obraza oblivenih crvenilom, sagnuta nad tednjakom na kojem je kuhala i pekla ono to je imala, a gdjekad i jela to smo ih tata i ja oboavali. - Radi flekice s kupusom? - Dat u ti flekice! Reci slovenski! U mislima sam traio slovensku rije i prije nego to se tata simboliki maio ibe iza kuhinjskog ormara, zaurlah: - Krpice! Krpice s kupusom! Netko je pokucao na vrata i istodobno ih otvorio. Ula je teta Verona. Tata joj se razveselio i bratski je zagrlio, mami se kraj tednjaka izduilo lice, a ja sara znao da e nekoliko sati priati samo ona kao stare partizanska aktivistica. - ula sam ve pred vratima to emo jesti

Matja, donijela sam ti litru lendavskog vina, nevjesti - mama je dodue kao i svi krteni ljudi imala ime, ali Verona je nikada nije zvala ni Rozi ni Rozalija -nekoliko jaja, a za Brankeca imam veliku molbu. - Kakvu? - izletje iz mene, jer nikakva iznenae nja nisam volio. Obratila se tati. - Morat e napisati pismo stricu Ferencu u Ame riku. - Zato ba ja? Ne znam engleski, a on ne razu mije slovenski. - Nije me sluala. - Svi piu pisma. Brankec je naitan, ide u gim naziju, on e stricu napisati pjesmu. Sjela je za stol i dok je mama pirjala krpice s kupusom, tata je poeo traiti kancelarijski papir, ali ga nije naao. Moda mi je tako elio pomoi, primorati svoju sestru da popusti i zaboravi na pjesmicu, meutim, teta Verona uzela je knjiicu s kojom smo i nakon rata odlazili u trgovinu da gospodin Rehn u nju upie nae izdatke prilikom kupnje mjeovite robe, doputajui nam da platimo kad tata dobije plau. Otvorila je knjiicu odostraga, gdje su bili prazni listovi i rekla: - Matja, nemoj se truditi. Uzmi ovo umjesto papira. Kad pjesmica bude napisana, prepisat ete je ti ili Brankec. Sagnula se k njemu i iz depa na prsima izvukla iljastu tintanu olovku i gurnula mi je meu prste. - Tako. Da vidim to si nauio u gimnaziji. Jesi li nadaren ili nisi! - Ja sam udaren, teta, a ne nadaren - htjedoh biti duhovit, ali me nisu shvatili. - Ne proturjei starijima - zauh mamu, kao da
86

je tednjak uarena kamena ploa u koju su uz Deset zapovijedi Bojih uklesane i pouke o lijepom vladanju. Odjednom postadoh sav napet branei se od pjesme to bih je morao napisati pod pritiskom, na zahtjev tete, koja je prije rata u enskom samostanu isto tako pisala pjesme zbog kojih su je izbacili i poslali kui, to je naime jedno tata objasnio mami kad se alila na njezinu nasilnu prisutnost. - Teta, pjesme se ne piu po diktatu. Pjesnik mora imati nadahnue. U kuhinji su svi uutjeli. Tata i mama su se pogledali, a onda zaustavili pogled na teti Veroni. - Vidite kako imate pametnog sina - ree im obrativi se meni. - I ti ima nadahnue. Napisat e pjesmicu o nesretnom Paulu koji je u ratu poginuo. - Ne znam nita o tome. Kako? Gdje je poginuo? Kako je umro? Kad se to zbilo? Tko ga je ustrijelio? Pitanja su se osula poput rafala to su ga nedavno, za ukopa mrtvih crvenogardista u zajedniku grobnicu na sobotskom groblju, ispalili vojnici, dok smo mi, djeca, skupljali prazne ahure od metaka i pogledom pratili golubove, to su izlijetali iz crkvena zvonika. Ali, i teta Verona bila je do zuba naoruana primjerenim odgovorima. Nije se dala. Izvukla je iz torbice zguvano bratovo pismo iz Chicaga, nataknula napukle naoale i poela itati, a glas joj je drhtao jer je mladi Ferencov sin Paul morao u ameriku navy, a onda su te mornare i njihove shipe napali Japanci, i teta Verona je jecajui proitala da se to zbilo ve na poetku rata u Pearl Harbouru, i da je Paul poginuo meu prvima, te je tako jadni brat Frank izgubio jedinca i da je vrlo sad i nesretan, a zatim je teta jo dodala da mu moramo to prije napisati pjesmu, tata
87

je nervozno koraao kuhinjom i puio, jedino je mama ostala prisebna i praktina. - Pospremite stvari sa stola. Ruak je gotov. A kad smo pojeli krpice s kupusom, ja sam dobio dva tanjura, i tata ispio au ugrijanog lendavskog vina, teta Verona je odgurnula tanjure i ponovno otvorila trgovaku knjiicu. - to je, hoe li napisati? Bijah sit i misli mi bijahu daleko izvan kuhinje. Grickao sam olovku i oko usta poljubiastio kao mrtvac. - Daleko tamo su glupai - pomagala mi je teta, a ja sam bijesno, stisnutih usnica dodao: - ...to ih nazivamo Japanci... - Neee - otegnu teta. - To nije dobro, zabavna pjesma, nije ni za Pavlihu, a i ne rimuje se. Mora poeti drukije, toplije. - Teka alost pala je na vas... - Kad je Pavel otiao od nas - dodah, a rima mi se uini jo gorom, prostakom, meutim, teta nije popustila, nastavila je: - ...kad ga je kugla ubila... Ja sam brzo dodao: - ...obitelj je sina izgubila... - Napii! - zapovjedi teta. - Prvi stihovi nisu dobri - proturjeio sam. - Napii bolje! - Nisam pjesnik! Osjetih suze u oima. Tata se sagnuo nada me. - Ostavi djeaka. Napisat u pismo. Izrazit u Ferencu suut i zamoliti ga da nam poalje sliku ne sretnog sina. Odahnuo sam. Tetina elja da napiem pjesmu i tako postanem pjesnik pala je uvodu. Poela je priati

o vinogradima i sjenokoama, prve je pobila tua, a druge poplavio potok rnec a kad je uvidjela da je tata na te vijesti ostao ravnoduan, dodala je kako je neaci u Brezovici zadirkuju ak i tuku. U kuhinji je postalo zaguljivo od dima cigareta, vani se spustio mrak, a teta je priala kao navijeni gramofon, ja sam pak neprimjetno odnio sa stola Rehnovu knjiicu i tatinu tinta-nu olovku nadajui se da teta nee vie zahtijevati da dokraja napiem pjesmu, koja ve na poetku nije bila dobra jer je bila naruena. I kad je kasno naveer krenula biciklom u Brezovicu, ja sam je pratio do tivanovih, i kad je iza ugla dotrao Ciril, nije se mogla suzdrati da ga ne izgrdi to sam lunja gradom - uh, kako sam mu zavidio - rekavi mu: - Trebalo je da doe k nama i vidi kako Brankec pie pjesme. Ciril razrogai oi. - Znam. - to zna? - Najbolje pie kad je zaljubljen. Sada je teta pogledala zaueno i razrogaeno. - Brankec pie pjesme?! Stiskao sam usnice, gledao Cirila i odmahivao glavom. - Najbolje u razredu. - A meni si rekao da nisi pjesnik! Nisi htio, zar ne?! Napisat u stricu u Ameriku da ti nita ne poalje. Ni okoladu! Progutah slinu. Ona je doista bila sposobna da stricu napie ubitano pismo. - Ta rekoh ti. Poezija se ne pie na zapovijed. Poezija nije oranje ili kopanje rupa. Za nju su potrebni talent i nadahnue. Kad odrastem moda u pisati 89

pjesme, i tada u, budem li htio, napisati i pjesmu stricu. Siliti me nee nitko. - A tako?! Zna, ali nee. Dobro. U ivotu e togod i morati, a nee znati. I poput furije - ne znam u kojoj sam knjizi pokupio taj izraz - sjede na mamin bicikl i odveze se mranom ulicom. - Gospoo, upalite svjetlo - viknu za njom Ciril, jer je vonja bez svjetla, kao i mnoge druge stvari, i u Soboti bila zabranjena. * Razrednica je odabrala nas petoricu uenika i rekla da sutradan moramo doi lijepo odjeveni i poeljani u dvorite Vallyeve vile gdje emo sudjelovati na proslavi prilikom otkrivanja Spomenika pobjede. Mislio sam da emo nou morati napamet nauiti neku pjesmu, dugaku poput kobasice, meutim, razrednica samo zapisa naa imena: Cesar, Hajdinjak, Hradil i Ternar, i jo jedanput nam strogo naredi da budemo toni. I bili smo. Toni i znatieljni. Koprivnate hlae ponovno su me tako peckale i ubadale da sam stiskao usnice, a kad smo doli na trg do tivanove vile, razrednica nam u ruke gurnu kitice jesenskog cvijea, omotanog slovenskom trobojnicom. Na trgu bijae pola Sobote, kod kue su ostali samo starci, bolesnici i dojenad, tako je barem tvrdio aktivist Petar, koji se iza naih lea pojavio u izglaanoj partizanskoj uniformi, rukovao se i grlio sa suborcima i ruskim oficirima, pogledavajui jednim okom na nau grupicu, kao da eli rei, vidite li kako sam uvaeni borac. Razrednicu je upitao gdje su nam dovraga marame, ena je od stida propala u zemlju, naglo se udaljila i zaas zadihana

vratila s maramama koje nam je drhtavim rukama zavezala oko vrata. - Djeco, ovo je povijesni trenutak! Doli su naj vii politiki predstavnici iz Ljubljane i ak iz Beogra da, vojne misije etiriju zemalja... - Mislite komisije - ispravio ju je odlika Hajdi njak, sitan momi iz Beltineca, lijenikov sin, kojeg smo zvali Ajek, a koji je imao samo jedan nedostatak - kao i ja roen je prvog travnja, u Mariboru, njegova i moja mama dojile su nas u istoj sobi rodilita, te mi je gdjekad pozlilo od pomisli da su nas moda zamije nili. Srsi su mi miljeli tijelom kad su nas gurnuli u prvi red, pred sobotsku duhaku glazbu, pred plehmuziku, kako je tvrdio Ciril, a i drug Grlec je bio nervozan, svi su se uskomeali, trali oko visoka, od ruskog mra mora sagraena spomenika, navodno najveeg u Slo veniji, a moda ak i u Jugoslaviji, na kojem su bila dva prava svjee premazana topa, na elnoj strani bilo je prikvaeno veliko eljezno odlikovanje sa Staljinovim likom, a dolje su stajala dva velika prepoznatljiva kipa, jedan je bio vojnik Sovjetske armade s ruskom brzometkom i kacigom na glavi, dok je drugi bio jugosla venski partizan s titovkom, stajali su pred zazidanim ulaskom u spomenik, koji je dodue bio manji od oblinje evangelike crkve, ali vei od oeve rodne kue u Brezovici. Oba su vojnika uvali spomenik, a dvojezini natpisi, ruski i slovenski, uvali su vjenu slavu junaka, poginulih u borbi za slobodu i nezavi snost bratskih naroda Sovjetskog Saveza i Jugoslavi je... a onda se meu ljudima pojavila delegacija poli tikih predstavnika i komisija... - Kakva komisija, to je misija! Komisiju ini grupa ljudi koja o neemu odluuje ili zakljuuje, a misija je poslanstvo, posebno izaslanstvo... - tumaila
91

90

je razrednica Ajeku i prestala, jer se mnotvo rastvorilo poput biblijskog mora pred Mojsijem, pljesak na kraju trga se prolomio i zatalasao ponad glava kao vjetar u itnom polju, te vie nitko nije sluao razred-nicu. Svi smo buljili u uglednu delegaciju i misiju to je sjela u posuene pletene stolice i naslonjae, tamo su stajali i predstavnici oruanih snaga koji su pobijedili faistike vojske u Evropi: ameriki major, sovjetski general, francuski pukovnik, Englez odnosno kot u kariranoj suknji, pokazujui znatieljnim Soboani-ma gola koljena i dlakava bedra, te partizanski oficir. Razrednica nas je s kiticama cvijea gurnula pred njih, bio sam etvrti u redu, i kad smo se zatekli pred vojnom misijom, odjednom me obuze misao i spoznaja da u svoju kiticu cvijea morati predati smijenom oficiru u kotskoj suknji i da e me Ciril zbog toga dokraja ivota zadirkivati, stoga odluih da svoju kiticu neu predati ovjeku koji nije ni muko ni ensko. Vidjeh kako je Ciril predao kiticu amerikom majoru, a ovaj mu pritom neto stisnu u dlan. Ajeka je sovjetski general glasno poljubio, Ternera je francuski oficir s visokom crnom kapom vojniki pozdravio, a ja, to sam se zatekao pred Englezom u suknji, naglo mu-gnuh mimo njega, stadoh pred zbunjenog Hradila i partizanskog majora, predah mu svoju kiticu cvijea, brzo ga poljubih i povukoh se meu suuenike, u blizini razrednice. Vidjeh kako je Hradilov Joa najprije pred lanom partizanske misije oklijevao dok mu razrednica ne dovikne: Zar si slijep, daj mu cvijeeV., nato Joa zamiri i kiticu jesenskog cvijea gurnu kotu u naruje, a ovaj se stao kikotati i prije no to ga je uspio pomilovati, Joa se bijesno okrenu i pridrui nama. Pogledao me kao partizanski borac njemakog faista u vrijeme ofenzive, ostali smo stajati s
92

pionirskim maramama ispred sobotske duhake glazbe, drug Grlec podignuo je mesnatu ruku s dirigentskom palicom, prolomila se zagluujua himna, a mi smo se pomakli korak naprijed, inae bi nam glazbeni vjetar odnio kosu i ui. Joa Hradil se progurao do mene, njegov pogled ni izdaleka nije bio svean i radostan, i dok smo glasno pjevali tekst dravne himne, Joa je stalno siktao u mene da e me tako prebiti da me ni vlastita majka nee prepoznati, a umjesto stiha Nek se sada i nad nama burom sve raznese, protisnuo kroza zube, tako da sam ga samo ja uo, kad te zgrabim, otkinut u ti nos i ui s glave. Kad je pjesmi bio kraj, uvukao sam se u masu, Petar me presreo i upitao kamo jurim, i kad mu rekoh da traim oca, pustio me da obiem prepuni trg i da se Ulicom tefana Kovaa iunjam kui. Poslijepodne i kasno u no u parku iza nae kue bila je zabava, ali se nisam usudio izii iz dvorita, jer je Joa bio snaniji od mene, a znao sam da e odrati rije i iupati mi nos i polomiti ui, a ja sam imao samo jedan nos i elio sam ga sauvati, premda sam stalno mrcao i gurao ga u svaku stvar.

Postoje stvari koje djeca ne smiju ni vidjeti niti znati. Zato stariji o mnogim stvarima pred njima ute ili pak apu. A ja sam prislukivao, jer je ono to je bilo prikriveno, o emu su stariji razgovarali nasamo ili kriom, za mene bilo najuzbudljivije. ak jezovito. Postojale su tajne i po njima sam eprkao jo u stripovima i knjigama. Nisu me zanimali razgovori o cijenama, skupoi, o nestaicama, petogodinjem planu ili o tome to je tko rekao u Ljubljani ili uinio u velikom svijetu, a to je

93

kasnije tata proitao u Slovenskom poroevalcu ili Ljudskoj pravici. One najzanimljivije, ak tajnovite stvari o kojima su ljudi aptali, najee nisu bile u novinama. I tako sam veeri provodio u topioj kuhinji, pisao zadae ili uio kraj slabe arulje, oi su me pekle od dima cigareta, vjee su mi se sklapale od pospanosti i tako sagnut, gotovo zaboravljen u kutu kuhinje, listao sam biljenicu ili posuenu slovensku itanku, koja je na kraju imala gramatiku, a nekoliko stranica prije nje jezovitu Smrekarovu ilustraciju teksta o blagu. Da je blago skriveno u zemlji, znali smo svi koji hodamo po njoj. To je znao ak i Ciril. Nakon rata su u zemlji bile skrivene i mine, a onaj tko ju je pronaao i udarao po njoj, odletio je ravno u nebo. Kasnije su tata i mama razgovarali o blagu, to su ga bogati idovi uzidali u podrumske zidove svojih kua i vila, a koje jo nitko nije naao. A sve to blago navodno uvaju zmajevi, udovita, zmije ili pak sam zao duh. Tako je pisalo u knjizi, a Hinko Smrekar je to ak i nacrtao. ovjek se, s pijukom i crknutom makom u ruci, iskrivljena lica pribliavao blagu koje je uvala, leei na njemu, zmija po tijelu posuta bodljama, a iza nje je uao dlakavi avo grabeljivih ruku i taj je fantazijski svijet, tvrdio je tata, bio tako dobro nacrtan da je jezovitost prizora bila jo vea. I svaki put kad sam listao itanku tu sam sliku preskoio, jer mi se na njoj nita nije svidjelo. Onaj tko je vidio slikarevu sliku morao je priznati da je ivot u stvarnosti ljepi, da u njemu postoji vie ljepote i dobrote, ak i optimizma, isto tako kao i na put u bolju budunost. I uh mamu kako sjedei kraj tednjaka ree tati, koji je koraao kuhinjom kao zatvorenik. - Grarova nee dobro proi. Za vrijeme rata plesala je s maarskim oficirima, gradom se vozila u 94

otvorenom njemakom automobilu, a sada partizanski aktivisti kod njezina oca naruuju nove izme. - Nemoj je ogovarati. Ona je kao vicarska, svi bi je eljeli osvojiti, a ona se ne da... - Da, da - ustrajala je mama i sa strane me pogledala da li prislukujem, a ja sam skinuo pogled s bljetava blaga, to su ga na slici uvali zmija i avo, i nepromiljeno se upleo u razgovor. -1 ja u morati do Grara da mi napravi izme. Mama samo to nije pala s drvenog etveronoca. - Prislukuje, zar ne? Zna da to nije lijepo! - izme? Hoe li postati oficir? - razjario se tata. - uo sam da ste spomenuli Grara. U koli su me odredili u folklornu grupu. Nauit e nas ples sa sabljama. Rekli su da su postolaru ve dali svinjsku kou za izme i potplate. Vi ete morati platiti samo rad. Tata je prestao hodati iz kuta u kut. - I ba su tebe odabrali, a drven si kao kolac! Kako e plesati s tom debelom guzicom?! Uvrijeeno sam uzeo itanku i ustao. - Sutra imamo prvu probu. - Vidi kako rade veze. Dolgov je takoer od lian postolar, zato ne ide k njemu? Prije nego to sam odgovorio javila se mama. - Zato to Dolgov nema ker koja bi mu domamljivala stranke. - Kakve stranke? - upitah. - Tiho, balavce! Idi spavati! Rekli smo da nakon rata vie nee biti protekcije. - Hja - nasmijala se mama. - Ako si lijep, sva su ti vrata otvorena. 95

- A ako si pametan, otkrije blago - dodao sam i krenuo u sobu po pidamu. - Sto e postolaru pamet?! Njegovo blago je njegova ki - zakljuio je tata, a ja sam otiao spavati, no prije toga elio sam u zrcalu osmotriti stranjicu, je li doista tako debela, a zatim sam jo dugo u postelji razmiljao kakvo blago moe biti postolareva ki. Sutradan sam se uvjerio. Stari je postolar sjedio na malom tronocu. Ruke mu bijahu velike i uprljane postolarskom smolom. U sobici je mirisalo po koi, na policama su bili drveni kalupovi za razliite modele cipela, a na podu su leali komadii odrezane koe, drveni klinii, a-vlii, postolarski konac. Postolar mi naredi da se.izu-jem i stanem na komadi prljava papira, na koji je nacrtao opseg mojih nogu. Najprije lijeve, a zatim desne. Stajao sam u arapama na komadiu papira, kad je ula njegova ki. Sjetio sam se kako je mama rekla da su ti sva vrata otvorena ako si lijep. Bila je lijepa, zato je ula ne pokucavi. Kad sam je pogledao, smrailo mi se pred oima. Bila je ljepa od filmskih glumica. Na sebi je imala rastvorenu jutarnju haljinu, kosa joj bijae raupana i premda je zijevala, bila je slina umivenoj jutarnjoj zvijezdi. Dola je pitati koliko je sati, a otac joj nehajno odgovori, i ne pogledavi je, da je ve pola jedanaest. Budui da sam se zagledao u njezine grudi, napola pokrivene spavaicom, upitala me iji sam, a zatim jo imam li mamu. Dvaput sam potvrdno klimnuo. - Ti si sretan to si nijem. Nitko ne zna jesi li ili nisi glup. Premda gleda kao da ne zna nabrojiti do dva. Okrenula se i otila. Tako dolaze i odlaze vile. I vide ih samo sretni ljudi. A presretni ih mogu ak
96

poljubiti. Ja nisam bio jedan od njih, jer me izgrdila. Postolar mi ree da siem s papira, da se obujem i doem za tjedan dana isprobati izme. Sluao sam ga i obuvajui se upitao: - Zato kau za vau ker da je blago? - Zar to kau? Zar to govore? Postolarevo lice bijae zabrinuto. Htjedoh ga savjetovati. - Takvo blago valja sakriti. - Daaa? - otegnu. - Zar da je zakljuam meu etiri zida i unitim joj ivot?! Zatim je naglo ustao, te vidjeh da mu je jedna noga kraa, da si je napravio glomaznu cipelu debela, debela potplata, ali je unato tome epao. - Kako to razgovara sa mnom, balavce? Pogodilo me. I za njega bijah balavac, a ne pionir. - Vi razgovarate sa mnom. - Ali samo o cipelama. Odmahnuh glavom. - Ne o cipelama. O izmama. Pramen crne kose pade mu na elo. - Napravit u ti tako tijesne izme da e u njima skakati do stropa. Nasmijah se i uhvatih za kvaku. - Ba takve i trebam. Jer u u njima plesati. I odoh, premda mi nije bilo svejedno hoe li me ili nee nove izme uistinu tako tiskati da u skakati do stropa. Bilo je dovoljno ve i to to sam nosio hlae koje su me bockale kao da u njima imam jea. Kad bih sada dobio i izme koje bi me tiskale i uljale, doista ne bih imao ivot za koji su nam u koli stalno tvrdili kako je lijep, sretan i perspektivan.

97

Gotovo preko noi u kolskoj su nam gimnastikoj dvorani svezali crvene marame oko vrata i primili nas u pionirsku organizaciju, a prije no to smo mogli izustiti pionirsku zakletvu i kriknuli Za domovinu s Titom - naprijed! nas su estoricu odabrali da svaki dan na pozornici Omladinskog doma vjebamo ples sa sabljama. Poduavao nas je sedmokolac, drug Siftar, iznad glava vrtjeli smo gimnastike palice umjesto sablji, jer ih nitko od nas nije znao izraditi, plesali smo ruski kazaok, pravili unjeve, vukli izme po podu i tako njima udarali po daskama da se ispod nogu prailo, a prije generalne probe drug iftar pozvao je druga Donka, koji nam je svirao ruski napjev iz sovjetskog filma Pastir Kostja, a u predasima Tjomnaja no, pjevali smo mnoge Pjesme o Volgi, a kad nam je aktivist Petar okrenuo leda, bio je naime posvuda prisutan, ali ne kao Duh Sveti, nego kao crveni sveti Petar, Donko je prepredena izduena lica, uvijek spreman za alu, razvukao svoju hohnericu i zasvirao neku maarsku pjesmu ili ameriki lager s naslovima kao to su Serenada na mjeseini, Sentimentalno putovanje, ili Simphony... A zatim sam u drvarnici promrzlim prstima izrezuckao mau slinu sablju, obojio je srebrnom bojom, otiao Graru po izme i odahnuo kad mi je noga kliznula u njih i kad sam ustvrdio da me izme ne tiskaju i ne uljaju, nego su mi ak prevelike, pa kad sam kod kue na svoje arape navukao jo i tatine, obukao prekrojenu bijelu tatinu koulju bez ovratnika, nekakvu pre-komursku robau ili rubaku, svezao oko pojasa crvenu vrpcu, koja je jo dan ranije bila dio barunaste sobne zavjese - jer je pod oevim i mojim domoljubnim pritiskom mama morala popustiti, uzeti kare

i odrezati dio zavjese od vrha do poda - nabio na glavu maminu ubaru, tata je pogledavi me uzdrhtao: - Izgleda kao pravi Rus. - Taj e ti jo izvui depni sat iz kaputa! - Ta su vremena prola! Sluao sam razgovor svojih roditelja i nisam znao da lije dobro to izgledam kao pravi Rus ili nije, unato tome ponosno sam otiao na proslavu ne pripremivi prije toga mamu i tatu da i oni dou vidjeti na sveani umjetniki program. Mama je rekla da svi znaju da ona ne posjeuje javne proslave, priredbe, susrete i mitinge, a tata je puio cigaretu za cigaretom i opravdao mi se da, kako ree, mora do sutra sastaviti vaan sudski spis. I tako sam u novim izmama otkoraao u nekadanji Sokolski dom, sada Omladinski dom, i vidio da je Ciril napravio golemu sablju nalik na helebardu, Franc Zadravec bio je crven u licu, jer mu je Grar napravio pretijesne izme, a ja se niim nisam hvalio, jer mi je sinulo da nas je postolar zamijenio, pa je Franc dobio moje, a ja sam nosio njegove izme. No, zbog sablje su mi se svi rugali. - To je no, a ne sablja! - rekao je Lojze. - Mesarski no - ispravio ga je Ciril. Drug iftar samo me saalno pogledao i dodao: - Pazi da ne izgubi svoju kljocu! Kad su drug Donko i drugarica Flegar, svatko na svojoj harmonici u naruju, na pozornici zasvirali kazaok, istrali smo jedan za drugim iza zastora gdje nas je doekalo burno odobravanje kruha i igara eljnih Soboana. Kod prvih unjeva najprije je Cirilu skliznula s glave njegova velika ruska ubara, napravljena od maminog mula, i taj je tragikomini in bio pozdravljen smijehom iz dvorane, i popraen pljeska-njem sobotske omladine. Naime, dogodilo se neto to
99

98

nije bilo predvieno, planirano, kako bi rekao aktivist Petar, to je uljepalo sveanu akademiju. Za njih je to bilo smijeno, a za Cirila tragino, jer je izmeu unjeva pokuavao dohvatiti ubaru, ali ju je nogama gurao od sebe udei se kako mu, dovraga, izmie, a zatim smo se dignuli, otkasali u krugu pozornicom, poredali se u dva reda, trojica plesaa gledali smo u oi trojici nasuprot, i u taktu dviju harmonika poeli se boriti sabljama. Drug iftar nas je na probama upozorio da je borba sabljama simbolina, da ne treba ozbiljno udarati, nego borbu samo naznaiti, no Ciril se, bijesan to plee bez ubare i to vie slii obrijanom Tataru negoli donskom Kozaku, preobrazio u zagri-ljivog borca sabljom i mahao prema meni kao da sam ja kriv za njegovu nezgodu, te me iznenada, u taktu kazaoka, udario po prstima kojima sam drao svoju srebrnu sabljicu. I taj mi je blistavi mesarski no ili bijedna kljoca, kako su Ciril i uitelj plesa podrugljivo nazvali sablju, izletio iz ruku, u luku odletio s pozornice podsjetivi me na trenutak na srebrni mjesec to naglo plovi kroz rijetke oblake, i tada britka sablja opasno prozuji ponad glava gledalaca, ali je u posljednji tren zaustavi ruski oficir u prvom redu, i bez razmiljanja s njome jurnu stubama na pozornicu. Svi smo mislili da e mi je vratiti, a on je u taktu Donkove i Flegariine hohnerice poeo strasno plesati. S lakoom je pravio unjeve, ispruio as jednu as drugu nogu preda se, dizao se, petama udarao o stranjicu, vitlao mojom krivom sabljicom iznad glave i na ruskom mi nareivao to da radim, da ga imitiram, a bio je najbolji plesa na sobotskoj pozornici, pokuavao sam oponaati razigranog crvenoarmejca, bacao noge preda se, as bio na prstima, as na petama, dvorana mije plesala pred oima, gledaoci su poeli skandirati, plje100

skati u ritmu, pet plesaa se povuklo, sakrilo iza zastora, a Rus je radio unjeve kao da ga netko navija dok sam ja gubio dah, guzica mije postajala sve tea i tea, rukama sam krilio zrakom kao da se elim za neto uhvatiti i zaustaviti taj ludi plesni vrtlog. inilo se kao da poseem za zvijezdama i odjednom mi se, od naporna skakanja i plesanja, komad odrezane zavjese, ovijen oko pasa, poeo razvezivati. Poput zmije, kad pone skidati kouljicu, naputala me barunasta vrpca poskakujui sa mnom i oko mene i zapliui mi se oko nogu. Vidio sam oznojeno Rusovo lice koje mi je vikalo na uho, raz, dva, tri, harao, malik, ha raso, dcivdj, davaj, vidio sam i drugaricu Flegar, koja je prestala svirati, kako stie koljena i smijui se brie suze. Samo je Donko ukoeno gledao preda se, svirao zatvorenih oiju da me ne gleda i ne vidi kako mi ispod vrue ubare teku kapi znoja, kako se muim s plesnim koracima i skokovima i dio sveane akademije pretvaram u obinu cirkusku toku. Gurao sam od sebe crvenu vrpcu kao dosadnu maku, hvatao je rukama dok mi se poput ive dresirane egrtue nije ovila oko izama, te sam tako tresnuo na guzicu da su gledaoci ustali sa stolica, mahnito i ludo pljeskali, a Rus me privukao k sebi, vratio mi svijetlu sabljicu, zatim se naklonio i kriom me pogledao, to isto uinio sam i ja i ponovno pao na nos, tako da nitko nije tono znao da li pljeu ruskom baletanu za besprijekoran, spontani kazaok ili meni koji sam otplesao svoj sjajno nespretni i smijeni zmijski ples ne razmiljajui o posljedicama, jer je sutradan aktivist Petar, koji je brinuo za pravilni, socijalistiki razvoj sobotske omladine, bio kod tate na sudu, a kad je poslijepodne tata doao kui, neko me vrijeme poprijeko gledao, a onda odgurnuo tanjur s okruglicama od ljiva.

- Dobro da sino mama i j a nismo bili na proslavi. Gledao sam u svoj prazni tanjur, s kojega sam maloprije pojeo sedam okruglica, ne usudivi se nita pitati. - Zato? - upala je u oevu postavljenu klopku mama, koja isto tako nije tono znala u kojem grmu ui zec. - Zato? Jer bi umrla od smijeha. Ili od stida! dodao je tata. - Nesretnice, to si opet uinio?! - Bit e ili Chaplin ili zloinac. - Nisam kriv. Ciril me udario sabljom po ruci... - uti! Znao sam da s ovom debelom guzicom ne moe plesati. I bio sam u pravu, osim... - zagledao mi se u lice i puhnuo u nj dim cigarete - ako to nisi uinio namjerno. - Kunem se da nisam. - Ne kuni se, jer nema na to. Morat emo se pomiriti s time da si roen pod nesretnom zvijezdom. Od tebe nee biti nikad nita! - Bit u... Uutjeh, jer se tog trena nisam sjetio to bih u ivotu elio biti. Svakako ne plesa kazaoka.

Nekoliko tjedana pratio me nadimak Ka-zaok. im bi me ugledali, suuenici su vikali, raz, dva, tri, kazaok, preda mnom unuli i zaplesali ruski ples, mnogi su se pritom, isto kao i ja na pozornici, okliznuli, ali njima su suuenici te greke oprostili, jer su znali da me u svemu oponaaju, pa i u padovima, zato sam bio uvrijeen i elio im dokazati da nisam takav nespretnjakovi i debelo-guzac kakvim su me smatrali tata i ostali. - Bio si vie u zraku nego na podu - rekao je
102

crvenokosi Vili i karikirajui moje unjeve preda se bacao svoje mrave noge poput kokoi kad je u zraku dre za vrat i kolju. - Na Svengali - ree Lojze mislei na opsjenara i arobnjaka koji je posjeivao slovenska mjesta, iz vlaio iz cilindra bijele zeeve, izdaleka odgonetavao boju ak i vrijednost izvuenih karata i rezao ene na dva dijela... - Ne moe to svatko - branio sam se, jer je bilo besmisleno da nijeem neto to su svi vidjeli. I ja znam neto to vi ne znate. Znatieljno su se zagledali u me. I prije no to su me upitali, rekoh: - Ja hodam po vodi. Lojze, koji je bio etiri godine stariji od mene, lijevom me rukom, na kojoj mu je bomba otkinula dva prsta, pogladio po glavi i saaljivim glasom rekao. - O fizici nema pojma. - Ni o matematici i kemiji - ree Vereov Joe dodajui. - Kad e ti hodati po vodi, ja u bitiptipek. - Biskup, a ne piipek. To je maarska rije rekoh gradei se vanim, ali me nitko nije sluao. - Kada i gdje e hodati po vodi?! - Doma. U lavoru?! - Samo da se zamrzne Ledava! - rekoh odluno. - O, to ne vrijedi - zaurlae suuenici i razoara no se raziu uvidjevi da sam ih elio povui za nos. - Po ledu moe hodati svaka budala - ree Zoli i odvojivi se od nas krenu prema ernelavcima, gdje je stanovao. Kad je zapao snijeg i pritisla hladnoa na kojoj se nije zamrznuo samo potok Ledava, koji je tekao na sjeveru Sobote, nego i voda u dubokoj Babievoj
103

ljunari iz koje su ljeti vozili pijesak za gradnju kua, kao i livade, virovi i jarci na Rimskoj ardi u blizini Sobote, izvukao sam na svjetlo dana svoje Honduras klizaljke. Bijahu lijepe nove, ali na klju. Kad sam ih privrstio na izme, to nije bilo najpraktinije, i jurnuo glatkim ledom, bijah neuhvatljiv. Klizio sam kao odapeta strijela. Led na Ledavi bijae na sredini ra-spuknut, gladak i proziran kao staklo, te vidjeh na dnu zelene biljke, travu i predmete, ak stare tednjake to su ih mjetani pobacali u nju. Na ledu su se tu i tamo u zavjetrini, podno stabala, to bijahu nagnuta nad rijeku, zadrale bijele pjege smrznuta snijega i kad sam se provozao njime, pod klizaljkama zazveckao je poput zdrobljena stakla, poput prepeenca medu zubima. Bilo mi je vrue, zastajkivao sam, jeo bijeli snijeg i njime trljao usijane, crvene obraze. Najvie ljudi klizalo se na livadama oko Rimske arde na putu za Goriku. Tamo je voda iz Ledave poplavila vee povrine zemlje, osim livada i oblinju umu, te smo se mogli klizati medu stablima, meu njima se loviti cijela poslijepodneva dok smo na livadi igrali hokej. Obinim palicama i drvenom ploicom umjesto paka. Su-uenici su me stalno zadirkivali govorei, pogledaj nas, to nije nikakva umjetnost, i mi hodamo po vodi, no ja sam klizio pokraj njih ne obraajui na njih panju. Klizale su i djevojke. tivanova Babika i ja drali smo se za ruke, ukrtavali noge, vozili iroke lukove, njezin je otac hodao po ledu, jednom je sa sobom donio i gramofon, te smo uz zvukove poskoica plesali, uio nas je i nove klizae figure to ih je vidio u Budimpeti, i dan nam je tako prolazio, bilo nam je vrue, obrazi i elo bili su nam usijani, ruke oteene od hokejskih palica, a nosovi crveni kao arulje zamotane u crveni krep-papir. A kad smo igrali hokej pak nam je odletio
104

na rub zaleene livade, kojem smo se polako pribliavali. Led je pod nama uzdisao, zloslutno kripio, voda je meu pukotinama navirala na povrinu, mi smo se nagurali na sam rub zamrznute livade, hrabrei jedan drugoga, Brankec pokai sada svoj hod po vodi!, ali nitko se nije usudio jurnuti na rub i pokupiti drvenu ploicu koju nismo mogli dosei palicom, a da obi-emo livadu, pronaemo suhi put, nikome na um nije palo, stoga se odluih i pojurih naprijed, ali se led poput krhke hostije prelomio poda mnom, djeaci su jurnuli ustranu od mene, hitrim klizaim koracima pokuali otklizati od rupe koja me prodirala, ali Vlaju i Vereu to nije polo za rukom. Nali smo se u vodi dubokoj do pojasa, noge su nam prodirale u mekani travnati mulj. Natrag nismo mogli, jer se led uokrug nas i dalje lomio. Vere je vikao neka plivajui krenemo na livadu, te Vlaj i ja stadosmo mahati rukama, lomei tanki led pred sobom, drhui od straha i hladnoe, a kad nas je suuenik izvukao na suho, sva trojica smo skinuli klizaljke i skakali po snijegu, a mene je hvatala jeza pri pomisli to e rei tata i mama kad doem kui. Vili je bio najsnalaljiviji. Budui daje ve puio, nosio je sa sobom igice. Naredio je suhim klizaima da otre u umu i donesu suho lie i granje. Ubrzo smo zapalili gomilu lia i granja iz zaleene ume i kraj vatre i dima, koji nam je tipao oi, svukli se, nataknuli mokre komade odjee na hokejske palice i suili ih iznad vatre. Bili smo slini ribiima koji na palicama vrte svoj plijen, a nae su koulje, hlae, puloveri i kratki kaputi upijali toplinu i dim suei se vrlo polako, dok nije Hradilov Joe predloio da odemo u oblinju gostionicu i tamo se ugrijemo i osuimo, jer bismo jo mogli zaraditi upalu plua. Pokupili smo svoje stvari i u gaicama i arapama otrali zasni -

105

jeenim poljima do usamljene gostionice uz cestu, zamolili gostioniara da nas pusti u kuhinju do tednjaka, i naruili aj. - to e vam aj! Popijte ljivovicu! Gostioniar je naslutio zaradu. Dao nam je rakiju koju su osim mokrih klizaa pili i suhi pratioci. Hradil me je gledao hihoui se: - Sada izgleda kao onaj kot kojemu si ti trebao predati cvijee, ali si pred njega gurnuo mene! Prestraih se da e mi se osvetiti za nepodoptinu to mu je jesenas uinih. Zamahnuh rukom. - Gdje je ve to! Sada me mue druge brige! - Vidim, vidim. Ali prave brige e tek zapoeti kad doe kui! Gutljaj ljivovice zastade mi u grlu. Zagrcnuh se. Vili me udarao po leima. - Sad ima svoj hod po vodi. Izgleda kao kukmasti gnjurac! Smijali smo se, pili rakiju koja nas je vrlo brzo omamila, i Zoli je poeo pjevati partizansku pjesmu Nabrusimo kose, no pjesma je neuvjerljivo odjekivala u praznoj gostionici i uope joj nije bilo mjesto meu etiri zida, stoga zapjevasmo A to nam mogu, mogu, mogu, ako smo veseli. - Ne tako glasno - stiavao nas je gostioniar i zatraio od nas novac. Skupili smo dinare na stol, ali ih je bilo premalo i gostioniar nas stade poprijeko gledati. - Zadrat u vau odjeu - zaprijeti nam, nas trojica kukmastih gnjuraca izmijenismo poglede i brzo mu obeasmo da emo mu u sljedeih nekoliko dana donijeti ostatak novca. Tada nas njegova ena poslui ajem, u kojem takoer bijae rakija, te mi se stade vrtjeti u glavi. Noge mi bijahu mokre, sva trojica pli106

vaa sjedili smo oko stola kao ledeni sveci i pjevali, derali se kako bismo svladali strah u sebi, kolce nam dijele, dijele, dijele, ako smo veseli, i tada zausmo kako se pred vratima gostionice zaustavio automobil i u sobu uoe voza automobila odjeven u konati ogrta do peta, milicionar s ruskom brzometkom i moj tata. Kliznuo sam pod stol, no prije toga su se nai zaueni pogledi sreli i tati je uas postalo jasno to se dogodilo. - Svi u dip i doma. Prehladit ete se ovdje dodao je, priao stolu, uzeo loni s ajem i pribliio ga nosu - i napiti! Otrali smo u kuhinju i na sebe stali navlaiti vlanu, neosuenu odjeu iz koje se puilo i smrdjelo po dimu. Drhtao sam pred ocem koji me strogo gledao. - Vinko, odvezi djecu kui. Ja u sa sinom ostati ovdje. - Gospodine suce, djeai e se prehladiti. - Znam to radim. Preodgojit e ga ne boja nego ljudska kazna. Vere i Vlaj brzo nestadoe u dipu, to su ga crvenoarmejci poklonili sobotskoj policiji, i teretno vozilo odjuri prema Soboti, a mene tata uhvati za ruku, iziosmo iz gostionice u kasno poslijepodne na zapadu iznad ume obasjano suncem, uarenim poput usijana kovana novca i zubatim poput zlatna kotaia u zlatnom satu.

Tata se drao ozbiljno, ali u njegovim oima tinjae vragolanstvo, i nakon nekoliko uinjenih koraka po snijegu, ispod kojega je bio led, okliznusmo se i padosmo na guzice. Tata se glasno nasmija. Meni se uini da se od naeg pada
107

zatresao sav krajolik. ak je i sunce skliznulo meu rave golih stabala. - Ti bi morao hodati po guzici. Opet me vrijeao. Nikada nisam tono znao da li dobronamjerno ili misli ozbiljno. Ustadoh, uhvatih ga za ruku i pomogoh mu na noge. Privukao me k sebi. - Ubrzajmo korak da se ne prehladi. - Zato se nismo odvezli dipom? - Nije bilo mjesta. - Stisnuli bismo se. - Vidi li one vrbe kraj potoka? Tko e stii prije do njih?! Vrbe bijahu stare, pognute seljanke u crnini to su ujutro krenule u crkvu i putem se smrzle. Po-trasmo. Odjea se na meni ukruivala kao da hodam hladnjakom Benkove tvornice mesnih proizvoda. Sjetih se groblja i zaboravljene motike na njemu, i potrah prema tunoj vrbi kao da me gone sam Benko i grbavi Miha. Tata me jedva sustizao. Teko je disao jer je previe puio i imao plua puna nikotina. To nam u koli ree profesorica koja nam utjerivae u glavu nauku o ovjeku. Kad je dotrao do svoje vrbe, obuhvatio je rukama, zatim gurnuo glavu u duplju i neto glasno govorio. Stao sam blizu njega i sluao. Nisam razumio to govori. I kome. - S kim razgovara? Izvukao je glavu iz bijele vrbe na crnoj nozi. usput je namjestio eir. - Vrbe ispunjavaju ovjeku elju. Samo mora znati to eli. - to si zaelio sebi? - Neu ti rei. To je tajna. - Kakva tajna?
108

- Moja. - Kod starijih ljudi ne postoje tajne, samo poslo vice. Misli. - Svi ih imamo. Djeca male, stariji velike. - Sto? - upitah, jer mi se uini da je dvosmislen. Tata me iznenaeno pogleda. - Tajne. - Aha - rekoh, podignuvi se u mokrim izmama na smrznute prste, i ugurah glavu u mranu duplju. Vrba je zaudarala po truleu. Vikah. - elim da budem zdrav. elim da se cijelu zimu mogu klizati. elim da dobro uim. elim da iz Ame rike dobijem paket pun kalifornijskih narani. elim... Uinilo mi se da je tata rekao da mogu poeljeti samo jednu elju i da svakoj vrbi moram povjeriti novu elju. Htjedoh izvui glavu iz rupe, ali nisam mogao. Zgrozih se. Je li mi glava otekla ili se tuna vrba od hladnoe smanjila... - Tata, tata! Upomo! Glas je u vrbi odjekivao kao u praznoj boci za marmeladu od ljiva. - Upomo! Na ramenu osjetih dvije ruke koje me tako podigoe da s lakoom izvukoh glavu iz drvene stege. Opipavajui vrat vidjeh kako vrbe bacaju duge sjene po snijegu. Uokrug nas naglo se sputao mrak. Stadoh iza vrbe i popikih se. - to si zaelio? - Sve mogue. Previe. - Vrbi valja povjeriti samo jednu elju. Budalice. Uhvatih ga za ruku i brzo krenusmo prema gradu. - Posadi li vrbovu ibu u zemlju, izraste nova vrba.
109

- Najvie ih ima na groblju. - Jedni tvrde da predoavaju smrt. Drugi pak misle da valja sjediti pod tunom vrbom jer donosi ovjeku mir. - Mir? - zaudih se. - Kad bi svi sjedili pod vrbama, uope ne bi bilo rata. - Ako to pita, moram ti rei da si u pravu. A ako tako misli, onda si pametan. Uinilo mi se da su moji koraci postali dui. Ponosni. - Hoe li se mama ljutiti to sam pao u vodu? - Uh - zazvidi kroza zube tata. - Zaboravio sam da si mokar. I prozebao. Pohitajmo. Muki. Zaboravih to mi se dogodilo. Tata mi je htio praviti drutvo. elio je biti sa mnom. - Jesi li ono s ruskim plesom uinio namjerno ili si uistinu pao? Ne znam zato ga je to tako muilo. - To je tajna. Tako. Sada sam i ja imao tajnu. Tata svoju i ja svoju. - Tono. Tajna je zato tajna da ostane tajna. - Zar mi ti svoju nee nikada otkriti? - Moda. - Kada? - Na samrti. Neugodni srsi prooe mi leima. Smrti sam se bojao jer je stalno bila u blizini. Njuila me. Ubila je Stivanova Pubu, Horvatova Janeza, Cirilova oca, Ben-ka na groblju... bratia Paula... - Ti e dugo ivjeti. Trebam te. Tata me zaueno pogleda. - Ima li nekih neprilika? - Ne. Rado razgovaram s pametnim ljudima.
110

Tata se glasno nasmija. Pribliavasmo se prvim kuama. Prozori bijahu osvijetljeni. - Jedva ekam da doem kui - rekoh stisnuvi mu dlan. -I ja. Mama nam se meutim nije razveselila. Bila je u brizi. Zgrozila se vidjevi da sam mokar od glave do pete. Da smrdim po rakiji. Hjtela je izgrditi tatu, no on joj ree da me spasio i da bude njena sa mnom. S obojicom. Jer mogla je ostati bez sina. Kao Stivanova supruga. Smijeio joj se u lice pripalivi cigaretu i mama vie ne ree ni rijei, morao sam se svui, mama je u vruu vodu umoila dio runika i njime me istrljala po cijelom tijelu. Pimpi mi se tako smanjio da sam ga jedva naao, a onda su me obukli u toplu pidamu i smjestili u postelju. Ulili su u mene lipov aj, i dok su sjedili kraj postelje mama me upita to mi se dogodilo, a ja joj odgovorih da je to tajna, i kad upita tatu on joj takoer ree da je to tajna, pa mama slegnu ramenima, odreeno vrijeme prosuti uvrijeena, a onda se zagrli-smo i uini mi se da smo divna obitelj. Tata, mama i ja.

111

etvrto poglavye

A to e rei kod kiie?

Svaki dan odlazio sam iz zadimljene kuhinje u gimnaziju, gdje smo uili za budua zvanja, za ivot, ali i za sebe. Kad me razrednica upitala to bih elio postati, gledao sam je, ali je nisam vidio. Zaneseno sam gledao kroz prozor, ponad krovova sobotskih kua i elio postati neto vano, tajanstveno. Otkad je tata imao svoju tajnu, elio sam je imati i ja. - Kad odrastem, bit u mornar. Razred prasnu u smijeh. Razrednica nije znala to nije u redu u mojem odgovoru. - Zato se smijete? Vili spusti glavu na klupu, zatim podignu ruku. - On i zimi plovi. Malo po vodi, malo pod ledom. Sada obuze smijeh i one to se prije nisu smijali. - Mornari moraju jaati svoje tijelo. Moraju zna ti dobro plivati. Budui mornari - ispravila se razred nica. Ajek ustade i upita: - Moete li nam neto vie rei o moru? - O Trstu! - doda vie glasova. Razrednica je potjecala iz Primorske, gdje su za nas govorili da smo Slovenski Sibir, zato je nau molbu usliala. Rado je pripovijedala o mjestu gdje je proivjela mladost. O rodnom mjestu ljudi najvie znaju. Samo ja nisam nita znao o mjestu u kojem sam roen. Gotovo nita. Roen sam u Mariboru, ali ondje

nisam dugo ivio. Napustio sam ga kao dojene. Jo prije rata. Kasnije sam uo da je bio germanofilski, da su ga bombardirali, da su u njemu ubili Cirilova oca. Zatvorili smo biljenice. Sluali smo profesoricu i dok je pripovijedala o moru, morskim galebovima, jedrilicama, o plimi i ose-ki, o morskim ribama, u nekoliko je navrata recitirala Buci, buci more Adriansko, pa njezino pripovijedanje nije bilo samo odgojno i pouno nego i ugodno, a askanje je uvijek zavrila parolom Rijeka, Trst, Gorica - naa su pravica! Nakon zavrenog kolskog sata o toj smo paroli glasno razmiljali kod profesora Sona-je. U biti glasno je razmiljao samo on, a mi smo se u mislima preselili u proljetni dan. Bio je crveni profesor, pun aktivistikih krvnih tjeleaca i tako dosadan daje dosta suuenika, koji su biciklima dolazili u kolu iz deset do esnaest kilometara udaljenih sela, zaspalo. Bilo je vrijeme politikih protesta. onaja nam je utjerivao u glavu da moramo voljeti svoju domovinu za koju je prolilo krv gotovo dva milijuna ljudi, i da svijet, a ponajprije Evropa jo nisu ureeni tako kako to eli naa vlada s Titom na elu, te da su protiv nas i dalje crna reakcija, krvoloni imperijalizam, truli kapitalizam, stoga smo se naveer u dvoritu Omladinskog doma okupili mi sobotski aci da protestiramo protiv te crne reakcije, krvolonog imperijalizma i trulog kapitalizma, aktivist Petar nam je podijelio baklje s piljevinom, ukljuili smo se u bakljadu i hodali sobot-skim ulicama, pjevali partizanske pjesme i stalno ponavljali Na okup, na okup iskoritavani narode!, a s nama su bili razrednica i profesori. Bivi partizani odjenuli su uniforme i privrstili odlikovanja, svjetla i sjene plesali su proeljima kua, a mi smo se derali, izvikivali parole to su nam ih diktirali stariji graani,
113

112

gdjekad su i sami uzviknuli poznatu parolu Tue neemo - svoje ne damo/, a mi smo tada glasno odobravali Tako je! Tako je/, a potom se okupili pred Spomenikom pobjede, tu je nepoznati delegat izLjub-ljane itao protestno pismo, a mi smo ga meuuzvici-ma ivio Tito! ivio Staljin! ivjela Partija! Tito -Partija! Tito - Partija! prekidali, no i on je odobravao nae prosvjedno oduevljenje, pljeskao dlanovima kojima je drao tekst, a omladinci, to su mu bakljama osvjetljavali tekst i crvenkasto lice, svoje su baklje njihali poput nonih svjetiljaka iznad movarnog krajolika, i oko mene je sve izranjalo iz tajanstvene tame, drhtalo u crvenkastoj svjetlosti i ponovno uzmicalo u no. Sobota je plesala u sjeni i svjetlu. Ljudi su stajali pod zvjezdanim nebom, tu i tamo pokoja ena i mukarac iskoristili su mrak i guvu, koje svojim nemirnim titrajima nisu lizale i grijale baklje, i na trenutak se stisnuli jedno uz drugo, uhvatili za ruke. U mraku sam samo vidio njihove isprepletene bijele prste i nisam sebi znao objasniti svia li im se to ili je to tek prijateljski obiaj, a kad je miting zavrio, mi aci krenuli smo sporednim ulicama prema Omladinskom domu i putem se tukli drvenim bakljama, a onda je jedan ba-kljonoa bacio svoju svjetiljku na krov niske kue, a jer je kua bila pokrivena slamom, krov je poeo tinjati, a mi smo se razbjeali poput ciganskih pasa, Ciril i ja otrali smo natrag na trg, gdje nas je kod Kemenveve mljekare zaustavio aktivist Petar. - Kamo ete vas dvojica, derani? - Drue Petre, traimo vas. Gori krov - snaoh se i pokazah rukom prema Vrtnoj ulici. - Kakav krov? - Netko je bacio baklju na kuu. - Sabotaa! - kriknu Petar i otra u Vrtnu ulicu.
114

Potrasmo za njim ne znajui zato. Petar nam nije nita zapovjedio. - Misli li da je izgorjela? - upita Ciril. Naposljetku se ponovno u gradu neto zbivalo. Hvatao sam dah odgovorivi mu: - U kui su bili ljudi. U Vrtnoj ulici ukuani su stajali pred kuom, jedan je bio na ljestvama, drugi na krovu, dodavali su jedan drugome vjedra vode, pa su se plamenovi, to su lizali slamnati krov, ve povukli, jer su svojim jezicima utonuli u vodu, i sada se nad kuom jo samo crno dimilo i smrdjelo. - Tko je to uinio? Ciril slegnu ramenima. Petrov istraiteljski pogled sretnu se s mojim. Sjetih se seoske lude Pijpeka iz renovaca. - Budui da ovi ljudi nisu na Veliku Gospu zataknuli za gredu kiticu poljskoga cvijea, grom je uda rio u njihovu kuu. - Grom i pakao, kakav grom. Maloprije si tvrdio daje bila baklja?! - Tako se kae. To je prekomurska poslovica. - Ne slui se misticizmom! Nismo u srednjem vijeku! Sjeti se tko je bacio baklju na krov! Slegnuh ramenima. - Bio je mrak i nita nisam vidio. - Nismo vidjeli. Nas dvojica imamo svoje baklje u rukama - ree Ciril. Tek sam tada uvidio da sam svoju baklju cijelo vrijeme nosio u ruci. Ve se davno ugasila jer sam trei istresao pilovinu. Aktivist Petar nekoliko nas trenutaka gledae zaprepateno. - Daj te ih meni! - naredi i uze nam baklje iz ruku. - I gubite se kui!

115

Ovaj put bijae to zapovijed. Pohitasmo i no nakon bakljade nas proguta. Otrasmo svaki svojoj kui.

Za vrijeme rata Sobota je imala dva kinematografa, a nakon njega Ditrichu su oduzeli kino-dvoranu, ne elei da vlasnik kina iskoritava poratne kinogledatelje, te smo mi aci prvih razreda zajedno poli u dvoranu u sobotskom dvorcu, koji je nakon rata zaposjela vojska, da pogledamo sovjetski glazbeni film Pastir Kost)'a. Do dvorca je kroz park vodio podignuti hodnik, Lojze tevanec je rekao da se to zove koridor i ja sam mu vjerovao, jer je i moj tata, razgovarajui o politici s gospoom Vesnik, upotrebljavao tu rije. Koridor je inila na obje strane zbijena visoka ograda od svjeih dasaka, kroz koju nisi mogao vidjeti to vojska radi, a sam dvorac bio je opasan icom i uvan straom. Vraajui se tim hodnikom iz kina Ciril i ja bijasmo vrlo uznemireni, jer u filmu vidjesmo kako lako ovjek uspije ako je nadaren i ako voli glazbu. Kad je pastir Kostja stado ovaca, koza, svinja i krava vodio na more i putem udarao po kamenom mostu i ogradi od prua, u kino--dvorani smo svi u taktu tupkali nogama i olovkama i rukama udarali po drvenim naslonima, te se profesor Sonaja dignuo sa sjedala poput morskog kita iz vode mirei nas i krotei. - Da ja tako sviram na harmonici, ve bih odavno otiao u Titovu gardu - putem iz kino-dvorane tiho ree Ciril. - Uit u svirati na violini - obeah samome sebi i izrekoh to tako glasno da je uo i moj prijatelj. - Za violinu mora imati dobar sluh. I dugake prste.
116

- Zar ih nemam? - Raskreih prste na lijevoj ruci poput abe. - Ja se time ne bih hvalio - opet tiho ree Ciril. - Zato ne? -1 lopovi imaju dugake prste! - Tko ti je pak to rekao? - zaprepastih se, jer je bio u pravu. Obje ruke brzo ugurah u dep. -T i . - Vjerojatno bi svi lopovi mogli odlino svirati na violini, kad bi je imali... - Violinu moe ukrasti, ali sluh ne moe. - Slua li stalno glazbu, izotri uho. - Jesi li ti upamtio melodiju iz filma? - upita Ciril. - Koju? - Svejedno koju. Pokuah se sjetiti. - Zazvidi je. Progutah slinu. - Vidi, postoje glazbenici koji samo jedanput uju napjev i ve ga znaju odsvirati ili otpjevati. Napa met. - Jesi li je ti zapamtio? - vratih mu udarac. - Nisam - opet tiho ree Ciril. - Morao bih jo jedanput pogledati film. -1 posluati - dodah. Vie nismo razgovarali o sluhu i dugakim prstima, nego o svinji koja je u filmu legla u postelju, i smijali se sve do kue. Kad sam uao u zadimljenu kuhinju, mama i tata sjedili su za stolom, a na njemu je poput velike crne zmije leala kutija u kakvoj su obino violine. Srce mi stade bre kucati. Tata i mama razgovarahu. - Moe li mi rei zato si je kupio? - Da Brankec svira na njoj.
117

- I koliko si je platio? - Ta rekoh ti. Zamjena. Ja sam njemu dao svoj zimski kaput, a on meni violinu. Stradivarijevku. - Joj - uzdahnu mama. - Ti se ba razumije u violine! Svaki diiplin zna da je ovo stara, ciganska violina... Dok je mama priala, tata je otvorio poklopac crne kutije, uzeo iz nje glazbalo i prislonio ga pod bradu. - ...uvijek napravi neku glupost kad na sudu pijete. A gdje si ti bio tako dugo? Pitanje bijae upueno meni. Mama me pogleda prodornim pogledom. - Bili smo u kinu. Gledali smo glazbeni film. - Eto vidi - brzo ree tata - da se Brankec zanima za violinu. - Jako bih rado svirao na njoj - priznah. - Na violini? Ovoj violini? Svi emo dobiti svrab! - Violina se moe obrisati vlanom krpom. Stavi je na sunce! - to se mene tie moete je tri dana moiti u umivaoniku. Isuse Marijo, zamijeniti zimski ogrta za bezvrijednu violinu! A to e obui zimi? - Do zime je daleko. Dotad emo ve sve imati. Ogrtae i bunde, meso i kruh, eer i okoladu... - Tata me moleivo pogleda i shvatih da mu moram priskoiti u pomo. Mukarci se moraju meusobno razumjeti. - ...narane iz Amerike - dodah i u mislima ve bijah na eljeznikoj stanici, Ciril je otvorio teretni vagon i iz njega se prosulo tisue narani, poskakivao sam meu njima, skupljao ih, a one su tako mirisale da me hvatala omamljenost. Neu ih samo lizati, sada u ih moi jesti, jesti a sok e mi tei po bradi i meu
118

prstima, a onda me neto probolo u grudima i ugurah ruke u dep. . - Zamalo zaboravih - ree tata opipavajui de pove, i tada izvue razderano pismo s amerikom markom i tatinom adresom, napisanom rukopisom strica Franka Somena iz Chicaga. - Ferenc nam je poslao u pismu deset dolara. Ali pismo su otvorili i izvadili novac. Zna li to mije rekao upravitelj Per? Da nam dolari ne trebaju jer se kod nas plaa samo u dinarima. A u inozemstvo ionako ne moemo jer nemamo pasoe. Dakle, dolari nam ne trebaju, a drava ih treba. -1 ti si mu ih dao?! - zaprepateno upita mama. - Nisam mu ih dao. Nisam ih ni vidio. Tata odloi violinu koju je cijelo vrijeme vrtio u rukama. - Uzeli su mi ih. - Eto vidi! A ti misli da e u jesen doi u trgovinu, pokloniti se prodavau i rei: Oprostite, tre bam zimski ogrta, elio bih krombi, tamnoplave boje, broj pedeset i dva ili pedeset i etiri... Mama se uzrujala. Postala je nervozna. Tata je dodue tvrdio da to nije nervoza nego histerija, i prije nego to je mama postala dokraja histerina, tiho rekoh: - Morat ete me upisati u glazbenu kolu. Uhvatio sam violinu i isto kao tata gurnuo je pod bradu, uzeo u ruku gudalo i povukao preko struna. Zacviljele su kao da sam odjednom povukao etiri make za rep. - Vidi li kakvu si violinu kupio? Ne proizvodi ni pravi zvuk! - Nauit e u koli." - To nije besplatno - gunala je mama.
119

- Prva godina je besplatna. Ako poloi s od linim. - Nadam se da nee biti takav genij da preskoi razred i odmah se upie u drugi razred! - prestrai se mama. - Mama, tako e mi se svidjeti u prvom razredu da u ga ponavljati... jer je besplatan - pokuah je utjeiti, na to se tata nasmijao, pomilovao me po glavi i tako postadoh violinist a da nismo ve kod kue provjerili imam li za instrument dovoljno dugake prste - i sluh.

Po zavretku prvog razreda krenuli smo vlakom na more. Na Rijeku. U Opatiju. Do Lovrana. Vozili smo se cijelu no. Malo smo drijemali, malo jeli. Svi smo ponijeli sa sobom tvrdo kuhana jaja, debele krike kruha, savijau od jabuka. Suuenici iz Beltineca i Odraneca imali su suhu salamu, meso iz tiinke, pa smo meusobno razmijenili hranu, jer tue je uvijek bilo bolje od onoga to si sam imao. I priznali smo im da ako ve ne ive dobro, barem dobro jedu! Sobotski aktivisti i profesori na koli davali su prednost radnikoj omladini. A nje je meu nama bilo najmanje. Murska Sobota nije bila industrijsko mjesto. Zatim su dola na red djeca palih boraca. Njih je bilo jo manje, jer u Prekomurju nije bilo ni partizana niti partizanskih bitaka. Na kraju rata nastala je dodue partizanska eta, ali su borci, to su poginuli u borbama s maarskim njilaima, bili tako mladi da nisu imali ni ene ni djecu... Najvie je bilo djece zatoenika i Slovenaca koji su umrli u progonstvu, u njemakim logorima ili na ruskoj fronti, gdje su morali skupljati mine... Zatim smo doli na red mi, djeca sobotskih slubenika, intelektualaca i malih za-

natlija. Nas je bilo najvie. I po nama je pljutalo najvie aktivistikih grenja i prijetnji. I to zbog toga jer smo bili ostaci predratnog i meuratnog malograanskog, buroaskog drutva i zato najsumnjiviji. Tu su bili jo i proleteri koje su, kako uh, nazivali lumpenproletarijat. Znao sam tko je bio lump, da to nije samo ovjek koji lumpa i pije kad mu netko drugi plaa nego je posvuda, na svakom koraku lump odnosno nitkov i to od roenja, kao to je rado isticala naa susjeda, gospoa Vesnik, koja je ovamo dola iz Subo-tice ili Osijeka i koja je u ivotu srela najrazliitije ljude, ali se najvie bojala upravo lumpenproletarijata. No, profesori u koli s najvie su omalovaavanja govorili o seljacima. Onaj koji nije nita imao bio je nadniar, nesposoban seljak, onaj koji je imao mnogo bio je kulak i njemu su stalno nametali poreze i oduzimali stoku, zemlju i kruh. Aktivist Petar i njegovi bili su najkivniji na sveenike i sveenstvo. Lojze teva-nec, najpametniji meu nama, tvrdio je da je crna kuta za komuniste ono to je crvena krpa za razjarena bika, a djeaci iz Beltineca su priali da se njihov upnik danju ne usuuje izii iz upnoga dvora, nego izlazi samo naveer da ga tko ne vidi. Mi iz Sobote nismo mogli shvatiti kako to da su upravo seljaci ponijeli sa sobom najbolji kruh, domae kobasice to su mirisale po cijelom vagonu, te crvene jabuke kakve u trgovini nisi mogao kupiti, a koje su jeli i profesori. I upravo su nas raeni kruh, meso iz tiinke i crvene jonatanke zdruili, jer kad smo razmijenili hranu u prosjeku bijasmo svi podjednako siromani i jednakopravni, nitko od nas nije bio ni sit niti gladan, a i nitko nije jo vidio more. A ujutro, kad smo se digli s tvrdih klupa, protrljali oi i ponovno se maili torba, kovega i naprtnjaa, Huberov Franc kriknu:
121

120

- More! More! Nagrnuli smo na prozore, brzo ih spustili, poeli mahati, a u daljini, duboko podno pruge blistala je na suncu preorana ravnica, kao da je netko po njoj razlio srebrnu rosu, srebrne vrpce ili srebrno perje, i razred-nica je zapljeskala. Okrenusmo se prema njoj. - Mir, djeco! Sjednite. Neto u vam rei. Ovo je nae, jugoslavensko more i neemo ga pozdraviti vi kom i mahanjem, jer nismo u cirkusu. Nemaju svi narodi tako lijepo more kao mi. O njemu imamo pjesama, zato emo mu odati poast pjesmicom koju sam vas nauila. I podigla je ruke, pogledala ulijevo i udesno da li je pratimo i tada kupeom odjeknu pjesma Buci, buci more Adriansko, ali nas razrednica ubrzo prekinu rekavi da umjesto stiha bilo nekad si slovensko moramo otpjevati bilo i opet je slovensko, pjesma je tada ponovno zaplovila, zatalasala se poput morskih valova, a kad je vlak stao krenusmo pjeice u Opatiju. Promatrali smo u pristanitu usidrene brodove, galebove to su letjeli otvorenim morem, sputali se na morsku puinu i vraali, otkrivali stabla na kojima su ljeti rasli limuni i narane, divili se grmlju kakvo nije raslo u Prekomur-ju, zastajkivali pred palaama i hotelima, a onda se izuli i po pijesku bosi otrali do mora, bukali po njemu. Ciril i ja smo poput divokoza trali po stijenama natjeui se tko e se uzverati vie, ja sam se okliznuo i ponovno namoio koprivaste hlae, a Vili mi se glasno smijao. - Kazaok, jesi li opet hodao po vodi? Ova je gua nego voda u Lendavi! Nisam mu odgovorio. Znao sam, a i Vili je znao da po vodi mogu ploviti divlje patke, morski brodovi i ribarske lae, ribe i morski psi, a ja nisam bio pista od
122

toga, i zato sam tresnuo sa stijene u vodu, ogulio kou, rana me pekla od morske soli i do vlaka sam epao. Na odlasku smo ponovno mahali moru koje bijae beskrajno i strahovito veliko, potraili razrednicu i zapjevali njezinu najdrau pjesmu5wa, buci more Adriansko, razrednica je imala suzne oi, a Ciril me povukao na sjedalo i upitao: - Jesi li ti znao da je more takvo?! Tako veliko. Mogao bih danima stajati kraj njega i ne bi mi bilo dosadno. - Slino je njivama izmeu Rakiana i Beltinaca. - Ma nije. - Kako nije?! Tamo gdje je sada Prekomurje bilo je neko Panonsko more. - Bilo, bilo, kao u pjesmi Buci more Adriansko... bilo neko si slavensko. To su prie. - Zar ih vie ne voli? - Ne. Kad odrastem, bit u mornar. - To sam rekao i ja, i cijeli mi se razred smijao. - Zato to tada jo nitko od nas nije vidio more. Ni ti. - Pa to onda? - Ja sam odluio da budem mornar tek kad sam ga vidio. A ti se zateleba u neto to jo nisi vidio... Progutah slinu. Uutjeh. U uima mi je tutnjilo more, uo sam pjesmu Buci, buci more, a Cirilove su me rijei ohladile. Bio je u pravu. Toliko sam itao o moru da sam elio biti mornar, mada ga prije nisam vidio ni okusio. Bijah zanesenjak. A Ciril je htio najprije vidjeti i zatim se odluiti. Znao sam da e se u ivotu bolje snai nego ja. Ja u se preko noi zaljubiti u neto lijepo, u ljubav, a on u djevojku koja e imati takve i takve oi, i zvati se tako i tako... a onda me cijelu
123

no, do Murske Sobote, klj uvalo u rani to sam je zadobio na morskim stijenama u Lovranu.

U nedjelju smo se tata i ja odvezli dipom na slubeni put. Prema Muri. Na Petanjce. Tata je kod nekog kulaka morao obaviti pljenidbu imetka. Za rata se obogatio jer je trgovao s njemakom i maarskom vojskom. Nagomilao je velike zalihe eera, masti i konzerva. Nabavljao je, kri-jumario, krao i preprodavao dok ga seljani nisu potkazali. Staroga su spremili u zatvor, a tata je po slubenoj dunosti morao popisati imetak na posjedu. Ili barem ono to je od imetka ostalo, to domaini nisu uspjeli posakrivati. Voza ruskog dipa dovezao nas je na osamljeno ali bogato seosko imanje. Kua bijae zidana. Iz nje su istrala djeca, sin sa enom, kulakova ena, kulakova majka i sluga. Stajali su na pragu kue kao da se namjeravaju slikati. Nedostajao je samo vojni liferant, kako je kulaka nazvao tatin pratilac i voza. Tata je bio uglaen, a i oni bijahu ljubazni ili su se barem gradili gostoljubivima. Tata im ree da obavlja samo svoju dunost i da se nada da e pritom svi suraivati. Potvrdno su klimnuli glavama i tata naredi pratiocu da ostane kraj vozila. Nikad se ne zna to se moe dogoditi. Tridesetogodinji kulakov sin Kalman, bez lijeve ruke, jedini nas je neprijateljski gledao ispod gustih obrva, dok nas je njegova ena pozvala u sobu, za veliki seoski stol. U toj velikoj sobi bilo je pet ili est zidnih satova kao kod sobotskog urara Ligettija, ali nijedan nije bio tako dobro ouvan kao njegovi. Tata je odmaknuo sa stola bijeli vezeni stolnjak, stavio preda se prazne arke bijela papira i spise, te poeo
124

provjeravati je li sve to je kulak u zatvoru nabrojio na svome mjestu. Sin, snaha i kulakova ena sjeli su na klupu uz krunu pe, a kulakova mama na postelju. U crnini, duboko uronjena u perine bijae nalik na jato crnih vrana. Tata je pogledao u svoje sudske spise i poeo ispitivati. Nabrajao je pokretnu imovinu i svaki put upitao: - Imate li? A oni su, sve troje, u zboru potvrivali: - Imamo. Tata je podignuo pogled i promotrio veliku sobu. Kad je oznaio predmete u prvoj sobi, premjestili su se u drugu prostoriju, ostali su samo mamica, u rukama su drali krunicu, a duboke su im oi, ispod crne marame navuene preko naborana ela, netremice gledale kroz prozor, kao da su u koli, a profesor onaja im govori o lijepoj budunosti, i pritom stalno ponavljali crveni Putifar, crveni Putifar, crveni Putifar... Iz susjedne sobe ulo se tatino jednolino ispitivanje. - Imate li? I tri glasa, to su stalno ponavljali imamo, imamo zvuahu kao odjek na tatina pitanja, sve dok tata iznenada ne zapovjedi: - Pokaite! I ene stadoe otvarati ormare i iz njih vaditi dobro uuvane vojnike izme, zimske cipele, naprt-njae s vojnikim ogrtaima, vojnike pokrivae, pa tata pogleda Kalmana. - Jeste li sudjelovali u tim kraama? Zagledah se u Kalmanovu ruku. Prsti na njoj bijahu kratki i debeli. I crni ispod noktiju. Bio je lopov, ali violinu ne bi mogao svirati. - Bio sam na fronti.
125

- Kao maarski ili njemaki vojnik? Kalman hladno pogleda tatu. - Sasluavate li me? - Dakle, njemaki - ustvrdi tata. Zatim tintanom olovkom pokaza na Kalmanov prazni rukav. - Na ruskoj fronti? Kalman se histerino nasmija. Tako se smiju ljudi iz zadovoljstva kad netko ne pogodi istinu. U ustima mu je nedostajalo nekoliko zubi. - Hja, onda ne bih bio ovdje. U Krakovvu. U Poljskoj sam to f'asa1. Htjedoh ga ispraviti da se ne kae fasal, nego zaradio, ali utjeh. Tati se ne bi svialo da se mijeam u njegove slubene poslove. Tata potvrdno klimnu. Sitna, iznurena ena uliziki upita: - Gospodine suce, hoete li togod pojesti, po piti? Imamo.... - Vidim da imate - odbi je tata. - Najprije djelo, onda jelo - doda jo. - Poimo na dvorite. U dvoritu je tata popisao stoku, svinje, zeeve, kokoi i purane, koji su mi se napadaki pribliavali, a njihove su se crvene krijeste nervozno njihale ispod otrih kljunova, te natrake uzmicah i spustih se stubama u nadsvoeni i hladni podrum, u kome je tata kuao vino. - Koliko ga imate? Kalman je govorio neke brojke dok ga tata ne prekinu. - Ta svejedno je. Istoite! - to? - poskoi kulakov sin, a ena ga naglo povue za prazni rukav i zamalo svue kaput s njega.
126

Stala je pred mua, s prstenjaka povukla izuzetno lijepi prsten, zacijelo dijamantni, i ponudila ga tati. - Bit e dobar vaoj eni. - Draga eno, ja ne primam ukradene stvari. Nataknite ga ponovno na prst. to se mene tie, vino moete popiti ili ga razdijeliti po selu. Bave moraju biti prazne jer su zaplijenjene. Kalman stade psovati poput kanasa odnosno svinjskog pastira i tata mi dade znak da odem u dvorite. Izbjegao sam purane i doao do dipa. Voza je vrsto spavao za volanom. Konata kapa sa titnikom skliznula mu je s glave i pala u blato. Pokupio sam je, gurnuo ga rukom u elji da ga probudim, a on se prevrnuo na me kao mrtav. Noge su mu se zaglavile za volan, a glava, tijelo i ruke visili su s vozila. Otrao sam k tati. - Tata! Tata! ofer je mrtav! Tata je izjurio iz podruma. Otrao je do vozila, uhvatio pratioca za glavu, otvorio mu vjee, zatim se naglo okrenuo, zgrabio me za ruku, kriknuo bjeimo! i odjurismo s dvorita. Trali smo vonjakom iza kue, preskoili gnojnicu i poeli se verati preko drvene ograde kad se iz kue zau pucanj, a za njim jo jedan. - Lezi! - kriknu tata i baci se iza plota na tlo. Tamo je bio jarak i tata upadne u nj, na koljenima je puzao njime poput ciganskog psa, a ja sam se glasno smijao jer je bio uasno smijean, a kad se izvukao iz vode trali smo livadom, noge su nam propadale, tata se osvrtao, teko je dahtao, a kad smo stigli na rub zelene ume, u kojoj smo nestali, htio je pripaliti cigaretu, ali su mu i cigarete i igice bile mokre, te odjednom opsova sapralot. To to nije mogao pripaliti
127

cigaretu vie ga pogodi i uzruja nego injenica da su pucali za nama i da smo jedva spasili cijelu kou. - Je li bio mrtav? - Nije. Mislim da su ga samo omamili. Jebemti takav posao. Stalno ih molim da mi vrate pitolj, a oni stalno govore da ga nemaju. - Izgleda kao ja zimi kad sam kod Rimske arde pao pod led. Sjea li se? Tata me pogleda. Tek je tada postao svjestan da su nas mogli ustrijeliti kao divlje zeeve. - Jebemti - ponovno opsuje. - Znam tko nas je izdao. -T ko ? - Crveni Putifar! -Tko?! - Baka, koja je sjedila na postelji, stalno je ponav ljala: crveni Putifar, crveni Putifar, crveni Putifar... Tata se nasmijao, svukao kaput i stao ga cijediti. - Zna li tko je Putifar?! Naravno da ne zna kad ita samo Karla Maya... Uh, i to zna, pomislih. Naposljetku e znati i o emu razmiljam. -T k o ? - To je bio egipatski dvorski dostojanstvenik. Vidi, stara mi se rugala. I bila je u pravu. Podcijenili smo ih. I bijesno pijunu pomaknuvi s ela mokru kosu. - Sada e mama runikom istrljati tebe po cije lom tijelu da se ne prehladi! Obojica se nasmijasmo. - Ali ti to nee gledati! Htjedoh ga upitati zato. - Morat e skoiti na sud. Napisat u ti na papiri kome. Milicijska patrola mora odmah na teren.
128

- Zar bi i nas otrovali da smo ostali? Tata je utio. Bio je zabrinut i vie mu nisam dosaivao pitanjima. Naglo smo se pribliavali Soboti, ali smo jo hodali poljima i livadama. Pomislih na Cirila. Zinut e kad uje kako sam tati spasio ivot. Kako su pucali po nama. Kako je tata pao u potok, kako... eh, to je ivot, a ne guljenje kolskih klupa, uenje pjesmica i noenje pionirskih marama na dravne praznike!

Drugi razred bio je ipak drugi razred, razred vie od prvoga. Od jeseni sam narastao dva centimetra, cipele su mi postale pretijesne, u kolu sam iao u izmama i u nogama izgledao kao bivi partizan Petar. A stasom sam i nadalje bio izdueni, slabunjavi gimnazijalac. Na prvom katu imali smo uionicu u njoj smo se prije tjelovjebe morali izuti, nataknuti papue, to smo ih na tokice dobili u trgovini, i zatim otrati u gimnastiku dvoranu. Nakon sata vratili smo se ugri-jani u razred i prije nego to smo se obuli i ugurali koulje u hlae, zaulo se zvono. U razred je uao profesor hrvatskog ili srpskog jezika, bez prstiju na desnoj ruci, spotaknuo se o moje izme, to su virile ispod prve kolske klupe u kojoj smo sjedili Ciril i ja, bijesno ih zgrabio, otvorio vrata uionice i bacio ih na hodnik, gdje su zaropotale niza stube. Htio sam otrati po njih, ali mi profesor nije dopustio. Uperio je u me svoj kaiprst i podignuo palac, usamljeni su prsti bili nalik na pitolj, i viknuo: - Ako ode, ne vraa se vie! Oklijevao sam. A onda sam ipak ustao i otrao na hodnik. Dva su prvokolca sjedila na stubama i mjerila izme.
129

- To su moje izme. Prestraeno su ostali sjediti. Ruke su im klonule. Prvome sam povukao izmu s noge, a drugi ju je izuo sam. - Nali smo ih. Bez rijei se obuh. - Kradljivci! Bjeite! Skoili su, pokupili cipele i otrali niza stube. - Prijavit u vas! - Tuibaba! Tuibaba! - vikali su praznim hod nikom i vrata naeg razreda naglo se otvore. Na pragu stajae profesor. - Hoe li biti tiina?! Htjedoh ui u razred. Nije me pustio. - Neka doe tata k meni! - U kolu ili kui? Profesor hrvatskog ili srpskog jezika stanovao je u istoj ulici kao mi, kod Maverovih, koji su prije rata imali trgovinu metrane robe i sukna. Njegova ki Zdenka bila je priblino godinu dana starija od mene i cijele je dane kraj otvorena prozora svirala na klaviru, te je ulica stalno plivala u glazbi. Profesor mi se opasno pribliio i zgrabio me za otkopanu koulju. - Sluaj ti! Smrdi po cigaretama! - Jaaa? -otegnuh. Htio mije natovariti jo jednu krivicu. - Pokai depove! Izvukao sam rupi. Drugi dep bio je prazan. Cirilu sam vieputa rekao da je bolje nositi stvari u glavi nego u depovima. - Pionir koji pui! Izbacit u te iz kole! - Ne puim! Govorio sam istinu, ali mi nije vjerovao, a to mi se u ivotu esto dogaalo.
130

- Zato onda smrdi po dimu cigareta kao tvor nica duhana?! Sinu mi. - Tata pui. - Razgovarat u s njim! Uzmi stvari i gubi se kui! Mislio je da me kaznio. Kad sam uzimao svoju torbu, suuenici su me zaueno gledali. Znali smo da je profesor udljiv, kao da mu se u Karpatima nisu smrznuli samo prsti nego i modane stanice, a kad su se u proljee otopile govorio je i inio stvari koje ni sam nije znao objasniti. Bijae duhovit, jeziav i sve je redom zafrkavao, zato to nisam uzimao k srcu, premda sam se bojao da mi ne upie u imenik neopravdane sate. Meutim, razrednica je bila na mojoj strani i to me hrabrilo. I tako se naoh na ulici. Odoh u grad. Prolazei pokraj slastiarnice Pauko u Titovoj ulici sinu mi. Danas je moj roendan! Zato me i profesor Ante pustio prije iz kole! ivot mi se ponovno smijeio. I tako se naoh kod kue. Mama i teta Verona pravile su smijeno malu tortu, koju su htjele sakriti preda mnom. Teta mije dala novac da si togod kupim u trgovini. Novac sam uzeo, ali sam ostao. - Nisi li danas malo poranio? Potvrdno klimnuh glavom. Moda je profesor hrvatskog ili srpskog uistinu znao da imam roendan i za nagradu me poslao kui. Hja, ali tada mi ne bi bacio izme na stube. I optuio me da puim. Nije znao da imam samo jedne izme. Da neu nikada puiti, jer ne elim imati tako suhu kou kao tata, ute zube, spaljeni kaiprst i srednjak meu kojima mu je vjeito tinjao opuak, a kuhinja je od jeseni do proljea, kad zbog hladnoe nismo otvarali prozo131

re, bila zaguljiva i tako zadimljena da nisam vidio iz jednog u drugi kut. Zatim je iz ureda doao tata, pozdravio se s tetom Veronom koja mu je donijela litru kiseloga lendav-skog vina, imali smo sveani ruak, torta, koja je bila u smonici, u meuvremenu se sruila poput kue poslije potresa, i mama se opravdavala da su jaja, to ih je donijela teta, stara, a ni lag se nije raspjenio, uglavnom, mama je tortu napravila kako je znala i umjela, a kome se nee svidjeti, neka je ne jede. - Zato je na njoj samo jedna svjeica? Nisam dojene! Imam deset godina. - A gdje da naem deset svijea? - Torta bi tada izgledala kao groblje - naalio se tata. - Pa i jest groblje - tjerao sam svoje - jer je zaputena, prazna. - Sto to govori? Ako ti se ne svia, ostavi je! Pojest e je Ciril - ree mama uvrijeeno i zamalo zaplaka. - Njemu bismo doista morali dati komadi. - Odnesi mu! - ree mama, odreza komad torte, s koje padne i ugasi se svjeica, i zamota ga u bijeli papir koji je pronala u kredencu. Istrao sam iz stana i ve poslije nekoliko koraka osjetio da mi se krema s torte cijedi meu prstima. Odmotah je. To vie nije bila torta, nego raskvaena palainka. To nisam mogao dati Cirilu. Pomislio bi da moja mama ne zna raditi torte. Okusihje. Tako-tako... Ako mi se u kuhinji za stolom jo i dopala, sada vie nije. Razmiljao sam: morat u je baciti ili pojesti. Zagrizoh u nju i dok sam je jeo odluih da u za novac, to mi ga dade teta, kupiti kremnite i odnijeti ih Cirilu. Tortu sam pojeo. Zatim sam rupiem obrisao masne
132

i slatke prste, a papir bacio u oblinji ko za smee. Tako. Nikad ne ispadne dobro kad tortu rade dvije kuharice. Mama i teta. Uao sam zatim u slastiarnicu i kupio tri kremnite. ute, s okoladnim krovom na vrhu. Proao sam mimo gospodina Kiralva koji je iznio stolicu pred brijanicu, sjeo, zataknuo dva palca u barunasti prsluk i motrio ljude na glavnoj sobotskoj ulici. Klimnuo mi je i kad mugnuh nadsvoenom veom u dvorite ugledah kraj zdenca Cirila i Zoru. Ulijevali su vodu u vjedra. Ponudih jednu kremnitu Cirilu, jednu Zori, a jednu htjedoh pojesti ja. Zori se nije svidjela. - Mamine su - slagah. Namrtila se. - Nisu. To su od Paukovice. - Donio sam ih od kue. - Moda. Ali ste ih prije toga kupili u slastiarni ci. Poznajem ih. Uzela je vjedro, te dvoritem pola u kuu, a zatim stubama u kuhinju. Ciril i ja podijelismo treu kremnitu. - Zna li da je i meni bacio cipele na stube? ree punim ustima Ciril. - I rekao ti da doe tata u kolu? Ciril potvrdno klimnu. - A ti si mu rekao da nema oca. Ciril je vakao ostatak torte. - Je li rekao da doe mama? - Da. Ali mama nee doi. Kad sam joj rekao da je i tebi bacio izme na hodnik, rekla je da e otii k tvojem tati. Da e se poaliti. to bi se dogodilo da smo ostali bez cipela? Moja mama nema novca za nove. Zar bismo bosi odlazili u kolu?! Na to nisam ni pomislio. Neki su seoski mladii
133

dolazili bosi u kolu. Ili su pak bosi vozili bicikle. A nas dvojica nismo imali bicikle. Zatim krenusmo iz dvorita, ali Zora dotra za nama viui na Cirila. - A tko e donijeti vodu u kuhinju? Zar ja?! Ciril se tada okrenuo i otiao kui. A ja sam koraao nekadanjom Radgonskom cestom, u elucu su me tiskale torta i kremnite, osjeao sam se jadno kao da mi nije roendan. Prvog travnja odravala se u Soboti velika motoristika trka. Stigli su natjecatelji iz Ljubljane i Zagreba i ve su od jutra sobot-ske ulice bile pune ljudi jer su vozai isprobavali stazu. Start je bio na Titovoj cesti ispred nekadanje trgovine Bata i slastiarnice Pauko. Vozili su oko hotela Zvijezda i trnice, zatim Kocljevom ulicom, kod nekadanje gostionice Turk skrenuli su otro ulijevo i zatim se ponovno vratili u Titovu ulicu gdje su bili i start i cilj. Trka se odravala u nedjelju prijepodne. U deset, kako bi to vie ljudi dolo na ulice, a to manje u crkve na glavne mise to su ih sluili evangelistiki pop i katoliki sveenik. Na zavojima su postavili i sloili stisnute bale slame, a uz cestu razvukli uad. Najprije su se natjecala laka vozila, zatim dvapucha od stotinu i pedeset kubika i nakraju dvije prikolice sa suvozaima. Bilo je napeto jer su suvozai na glavama imali njemake kacige, a na zavojima su se tako nagnuli na suprotnu stranu da su zamalo nosom doticali cestu. Ciril i ja najprije smo gledali start, a onda otrali dvoritem nekadanjeg hotela Dobrai, sada Zvijezda, na trnicu i na njezinu rubu sustigli vozae koji su dodali gas vozei ravnom Kocljevom ulicom. Ondje je zavoj bio najotriji, devedeset stupnjeva, i tamo je

stajalo najvie znatieljnika, uvjerenih da e natjecatelji sletjeti sa staze. Prvog travnja bijae lijep dan, na ulicama je bilo vie ljudi nego u crkvama, posebice mukaraca i djece. Tureki su prodavali sladoled, redari s vrpcama na lijevim rukavima oholo su tjerali ljude s ceste i pravili red. Ciril i ja vidjesmo kako je konobar izveo iz gostionice fotografa Puraa, rukovao se s njim i pokazao mu kamo da ide, a pijani ga je Pura posluao. mirkao je kroz stakla u okruglim okvirima, oblizivao brkove, a Ciril i ja smo ga promatrali izdaleka jer je bio dosadan, elio je stalno razgovarati govorei pritom gluposti koje ni sam nije razumio. Na trnici je stari Pura uao meu mnotvo, nesigurnim nogama zakoraio na cestu, no premda su ljudi vikali na njega, tjerali ga ustra-nu, gospodin se Pura nije osvrtao na njih. Nasred ceste legnuo je nauznak, prekriio noge, stavio obje ruke pod glavu i poeo tiho pjevati: Momci poljem idu, zvide i poju, ja svira lu imam al' zvidati ne znam. Zacijelo je mislio da je na plai u Opatiji, u Kocljevoj ulici ve je zamirala bukapuchovih motora, to su upravo proletjeli mimo, a na Titovoj se cesti ta ista buka naglo pribliavala i dopirala do nas, poput grmljavine travanjskih oblaka. Redari su otrali do gospodina Puraa i pokuali ga podii, maknuti s trkae staze. - Pomozite nam! - kriknu redar i kapa mu pade s glave. Ciril i ja podigosmo napeto ue, provukosmo se
135

134

ispod njega, skoismo preko jarka i otrasmo na cestu do Puraa koji je i nadalje pjevao, zaudarajui po vinu, bio je tako pijan da nije znao gdje je i to radi. Zapjevajte sa mnom, dobri ljudi! Neko je lijepo bilo, sad vie nije tako. Neko sam vince pio, a sada vodu! Pjevao je i dalje, ali ga je nadirua buka trkaih motora zagluila: Ponekad me cjeliva, a ponekad prigovara... pjevao je, a mi smo ga uhvatili za sva etiri kraka, glava mu je pala unazad, napola smo ga odnijeli a napola odvukli do jarka, mimo nas su glasno protutnjili prvi voza, drugi voza, a onda i trei. Ciril i ja uhvatili smo se za ui osvrui se za motorima, a pod nogama nam je leao fotograf Pura i stalno ponavljao: Ponekad me cjeliva, a ponekad prigovara... Tada sam primijetio kako se Titovom ulicom pribliava milicionar, a i to kako se trgom prema nama probija Puraeva ena, niska, rumenih obraza, uvijek odjevena u dugake arene haljine s velikim cvjetovima, bra od milicionara. Odgurnula nas je, podigla svoj plijen koji je bio posluan poput djeteta, gospodin Pura se uvjebano objesio na nju, zapjevao joj na uho Ponekad me cjeliva, a ponekad prigovara, gledaoci u 136

blizini su se smijali, a gospoa Pura je poput vozaa motorkotaa s prikolicom vukla svojeg mua, suvozaa, trgom prema kui. Fotograf je pak vukao za sobom dugake noge i u pijesku ostavljao trag kao motorkota kada koi. Osjetio sam Cirilovu ruku i kad sam ga pogledao, zgrozih se. Bijae blijedout poput kremnite kod Pau-kovice. - Je li ti zlo? Pomislio sam da mu je zlo od toga to nam je Pura disao u lice zaudarajui po vinu. - Moram kui. - Idem s tobom. Uhvatio sam ga oko struka, kao to sam maloprije vidio gospou Pura, a kad smo stigli do nadsvoena ulaza na Titovoj ulici ugledasmo brijaa Kiralva kako stoji na najvioj stubi svojeg salona i vidi pregledno cestu, pretvorenu u trkalite. Nasmijeio nam se. - Zlo vam je, zar ne? Nita nismo rekli, samo smo ga pogledali. Dakle, on je kao i moj tata sve znao. - To je od torte i bombona. Radije jedite maces, i bit ete zdravi. Okrenuo se, uao u brijanicu i donio nam idovski prepeenac. Bijae suh poput suhih ljiva i tvrd kao kamen. Ciril ga nije ni pogledao. Jedva se stubama popeo u kuhinju, a ja sam se vraao kui, sobotskim su ulicama tutnjili puchi izundaski, bio je moj deseti roendan i nije mi se uope inilo da sam pametniji iako sam rado promatrao, sluao ljude i uio na njihovim pogrekama i dobroti. Meutim, ljudi su imali svojih briga, a one su mojim odrastanjem postajale sve vee.

137

Ciril se razbolio, mama ga je odvela u bolnicu i nitko nije smio k njemu. Leao je na prvom katu sobotske bolnice. U blizini se nalazila eljeznika stanica na kojoj su zvidale lokomotive, crkveni sat u blizini otkucavao je duge sate besanice, a ja sam dolazio pod prozore, Ciril mi je mahao pokazujui neto rukama, te shvatih da bi elio izii na slobodu, kui. Kod kue sam u praonici ukrao ue za suenje rublja i sutradan naveer omotao ga oko tijela i navukao na sebe uski, izlizani kaput. Bio sam debeo poput bave, ali nitko nije obraao panju na mene, jer se sputao mrak i ljudi su urili za svojim poslovima. Nisu ni slutili da sam se preobrazio u junaka iz stripa, pa sam postao Stari Maak, dodue bez konja, puke i crvene marame oko usta. Svojemu sam prijatelju, kao i Stari Maak iz hrvatskog stripa, to smo ga u koli ispod klupe itali najee tijekom satova pjevanja, donosio slobodu. U njegovim i vlastitim oima bijah nenadmaiv junak koji nije mislio na posljedice, najmanje na sutranji dan. Kad sam stigao pred bolnicu, bacio sam u prozor tri kamenia. Pojavila se Cirilova glava. Otvorio je prozor i apnuo u mrak pod sobom. -S t o j e ? - Bacit u ti ue. - Kakvo ue? Osjetih da mu je glas zadrhtao. Je li tako oslabio ili se bojao?! Bilo to bilo, vremena nismo imali. - Uhvati! Bacio sam mu ue, udarilo je o zid i skliznulo na tlo. Ciril je zamahnuo u prazno. Skoio sam u travu, povukao ue k sebi, iznova ga savio i ponovno zavitlao poput lasa prema prozoru. Sad ga je uhvatio.

- to da radim? - Zavei ga za nogu postelje i spusti se po njemu! Ciril je s uzetom utonuo u bolniku sobu. Iz eljeznike stanice izlazili su mukarac i ena. Drali su se za ruke. Zaljubljenici u mraku ne vide nikog drugog doli sebe. Ciril se ponovno pojavio na prozoru. - Spusti se! Sat na crkvenom tornju otkucavao je sedam sati. Nije me uo. Ili to nije bio sat, moda je tako glasno kucalo njegovo srce. Rukom sam povukao ue pokazavi mu neka se spusti po njemu. - Doi ti gore! - Ja sam zdrav! Ne boj se! Ciril je bio odjeven u spavaicu i kad su se izvan prozora ukazale guzica i bose noge, izgledalo je da spaavam enu. Nogama se oprezno odbijao od zida i polako sputao. Poput vatrogasca na vjebama. Kad je skoio u travu, jauknu. - Koprive! Skakutao je najprije na lijevoj, zatim na desnoj nozi, istodobno se eao po objema nogama i sliio na bijela zeca koji eli pobjei ali ne zna na koju stranu. Prije no to smo se uspjeli pozdraviti, iza naih lea oglasi se osoran glas. - to to radite vas dvojica? Poite sa mnom! Pred nama je stajao visoki mukarac s naoalama. U bijelom lijenikom ogrtau. Uhvatio nas je za ui. Jednom rukom Cirila, drugom mene i odvukao nas na hodnik bolnikog odjela za zarazne bolesti. - Sestro Marija! Sestro Marija! Na hodniku nas je izbliza pogledao. - Kamo ste htjeli pobjei? Na kremnite? U cirkus?
139

138

Gledali smo u pod. - A ti? Zar i ti eli oboljeti? Zna li da je ovo odjel za zarazne bolesti?! Ciril poe ponovno grepsti crvene noge. Medicinska sestra Marija nije mogla doi k sebi. - Joj! A to ti radi ovdje? Zar si skoio kroz prozor? Zar bos? I u spavaici?! - Htio je pobjei. A ovaj Tarzan mu je pomogao. - Nisam Tarzan... Ja sam... - ...Stari Maak - prozbori Ciril. Lijenik se nasmijao. - A ti si Polagana Smrt, zar ne? itajte togod pametnije! Knjige o bolestima... Dobro ste se dogovo rili. Da nisam onuda prolazio, kidnuli biste, zar ne? Ciril je sjeo na klupu i preko crvenih koljena povukao spavaicu. - A kamo ste htjeli pobjei? - upita medicinska sestra, koja napokon ipak shvati o emu je rije. - U Ameriku? - Htio sam ga vidjeti! - Vidjeti? - planu lijenik. - Posjeti na ovom odjelu su zabranjeni. Moda si se i ti zarazio. Tvoj prijatelj nema samo uticu nego i arlah. Teko je bolestan. Mislim da e i ti ostati u bolnici. Zastenjah. - A to e rei kod kue? - Hja, na to si morao prije misliti. Ima li tvoj tata telefon? Odmahnuh glavom. - Radi li na sudu? Sada klimnuh potvrdno. - Poite gore. Sestro, neka se novi pacijent oku pa, a sutra neka ode na pretragu krvi, urina... I sestra nas odvede na prvi kat. Ciril je skoio u
140

postelju, a ja sam otiao u kupaonicu. Kad sam se okupao, dobio sam i ja bolniku spavaicu i ogromne, potrgane papue. Ciril i ja imali smo postelju do postelje i kad sam mamino ue za suenje rublja povukao u sobu i savio ga poput zmije, te sakrio u ormar, uli su mama i tata, a za njima i lijenik s naoalama. - Doktore Vrbnjak, zavrijedio je to je traio i neka dobije to mu pripada... Nisam razumio tatu, a lijenik kojeg su se svi bolesnici u Soboti bojali, jer je tono znao tko je uistinu bolestan a tko se samo gradi takvim, poput primjerice nae tete Verone, ree mi da otvorim usta, podignu mi vjee, posvijetli u oi... - Dobro je stoje doao. Mislim da i on ima uticu. - to ste jeli, djeaci? - Tortu. - iju tortu? - Maminu - rekoh. - Svi bismo se razboljeli - brzo ree mama - da je torta bila pokvarena. - Ja nisam jeo tortu. Meni je Branko kupio kremnite. - Aha - klimnu lijenik. - Tko sada lae? - upita mama. - Ja ne laem. - Ni ja - rekoh. - Branko - povisi glas mama. - Odnio si za Cirila komad torte... - Da, ali mi se putem raspala, stoga sam kod Paukovice kupio tri kremnite. Zora svoju nije htjela pojesti, pa smo je Ciril i ja podijelili. - Dakle, kremnite su bile stare, a ne torta - ree lijenik Vrbnjak. - Moda oboje - htjedoh pojasniti stvar, ali me
141

tata i mama tako pogledae kao da sam izrekao tkozna kakvu strahotu. Lijenik je iziao na hodnik, i sestra Marija za njim. Mama i tata sjeli su na rub postelje. Mama me stanovito vrijeme promatrala, a njezin je pogled bio rjeit, nije znala da li da me istue ili da se rasplae. Tata je pomilovao Cirila po glavi i vjerojatno se samo meni uinilo da smo divna obitelj, tata, mama i ja. A pritom sam snano, snano poelio da mi Ciril bude brat premda je istodobno imao arlah i uticu, i bio po utoj koi poprskan crvenim tokama, malo od kopriva i dosta od arlaha.

Peto poglavlje

U vrijeme kolskih praznika Ciril i ja otili smo u koloniju. One su bile namijenjene neishranjenoj djeci, siromanoj djeci koli-bara i radnika, odlinim uenicima, sinovima i kerima bez oeva ili majki, pa je tako i Ciril bio pozvan u pionirsku koloniju u Smartnom kraj Slovenj Gradeca. Obojici se inilo da je to nakraj svijeta. Na tatinoj meuratnoj maarskoj zemljopisnoj karti najprije smo pronali Mursku Sobotu, zatim Maribor i Dravograd, a u njegovoj blizini i Slovenj Gradec. Ime mjesta bijae tajnovito, Ciril nije htio sam ii u koloniju i tako sam se na dan odlaska zatekao na kolskom dvoritu, gdje je bilo zbirno mjesto. Na popisu sam bio eljezna rezerva. Ako netko zaboravi doi, ako se tko predomisli, ako nekoga ne puste, onda u uskoiti namjesto pozvanog, ali odsutnog pionira. Ciril i ja uzbueno smo gledali prema kolskim vratima osnovne kole, to se nalazila nasuprot kue u kojoj je stanovao Ciril, nadajui se da se usred poslijepodneva neu morati s maminim malim kovegom vratiti kui. Stari Kiralv, koji je ve od jutra sjedio pred svojom brijanicom, smijao bi mi se u brk. - Ni za eljeznu rezervu nisi dobar, hahaha... I puhnuo bi mi dim cigarete u oi uivajui to Ciril i ja ne bismo bili mjesec dana zajedno, ta stalno je govorio da se drimo jedan drugoga kao guzica i koulja. Uvijek se dogodilo da je netko od pionira
143

142

zakasnio, da nekog roditelji nisu pustili. Seoski su mladii i djevojke u vrijeme kolskih praznika morali kod kue raditi na njivama, gradski mladii radije su se kupali na kupalitu, a Cirila i mene netoje tjeralo u iroki svijet. Ako je mama mogla doi iz Ziaka, pre-komurskog sela, kojeg nema na zemljopisnoj karti, sve do Chicaga, ja sam elio doi barem do Slovenj Gra-deca. I elja mi se ispunila. martno kraj Slovenj Gra-deca bilo je selo s odlinim gorskim zrakom, okrueno umama u kojima su se u vrijeme rata skrivali partizani, pa i borci Pohorskog bataljona. I dok smo u loni brali crne borovnice, od kojih smo naveer dobili kompot, a sutradan nabujak, Ciril i ja stalno smo se osvrtali da ne upadnemo u neku njemaku zasjedu ili da se ne naemo na uskoj stazi kojom bismo stigli do zaboravljene partizanske bolnice. Jednom smo u bunju borovnica pronali zarali puani metak. Ciril je umjesto u zasjedu stao u svjeu kravlju balegu, umjesto bolnice otkrili smo pelinjak i tada postavili slovenski rekord u trci na dva kilometra bez obzira na prepreke, za nama je, naime, jurnuo roj razjarenih pela jer smo oko ustiju i meu prstima ruku bili slatki od borovnica i brusnica... Spavali smo usred sela u osnovnoj koli. Na le-ajevima od dasaka. A nou smo drugarici odgojiteljici Almi bose noge namazali crnom kremom za cipele, pa kad je ujutro ustala i stala na pod, kriknula je da se ulo sve do podnoja Pohorja. Odgajatelj drug Jan Kadi, koji nas je uvodio u svijet runih lutaka, njezinim se debelim i crnim nogama iskreno razveselio. - teta to te nisu namazali po cijelom tijelu, izgledala bi kao avo! - Namjeravali smo, ali nam je ponestalo boksa prostoduno prozbori Franc iz Gornjih Slavea, a on144

da je cijelo poslijepodne nosio istegnute crvene ui, koje mu je drugarica Alma htjela izvui iz glave, ali su ve od roenja vrsto prirasle uz njegovu besramnu, pokvarenu tikvu. Jeli smo u prizemlju nekadanjeg upnog dvora. Bila je to nadsvoena prostorija debelih zidova, s eljeznim krievima u prozorima. Odgojiteljica Alma tvrdila je da je za rata u upnom dvoru bila njemaka, a poslije rata partizanska posada. Kraj prozora, gdje sam sjedio, nakon nekoliko dana otkrio sam na zidu, obloenu drvenim daicama, ostatke zgruane krvi i nekoliko vlasi. Cirilu sam rekao da su to zacijelo Nijemci muili ranjenog i zarobljenog partizana, upali mu kosu, udarali njegovom glavom o drvenu stijenu, a onda sam tijekom ruka pod prozorom olabavio jednu od daica i naao komadi starog novinskog papira. Drhtavih ruku proitao sam nekoliko redaka napisanih tintanom olovkom. Crveni su me zarobili. Propituju se je li Marjan otiao s Nijemcima. Za mene je rat s komunistima zavren. Pozdravi ukuane, Polde... Dvaput sam proitao, dvaput nisam razumio. Zatim sam poruku ilegalno pokazao drugarici Almi. Voljela me jer je sa mnom mogla razgovarati o knjigama to smo ih oboje proitali. Meutim, ovaj put postala je crvena u licu kao prava Alma, jer alma na maarskom znai jabuka. Uhvatila me za ruku, odvukla u dvorite i poela strogo ispitivati. - Tko ti je dao ovaj papiri? - Naao sam ga. - Jesi li ga proitao? Potvrdno klimnuh.

145

- Shvaa li o emu je rije? O kakvom pismu? Tko ga je mogao napisati? - Potpisao ga je Polde. - Da, i to je neprijateljska propaganda. - Zar to nije napisao partizan kojega su Nijemci uhvatili i muili? Pogledala me kao da sam joj rekao da bi bila vrlo lijepa da smravi dvadeset kilograma i meu nonim prstima dokraja oisti crnu kremu za cipele... - Nije, dragi moj pioniru. I u tome je problem. Predlaem ti da ovaj papiri zaboravi. Kao da ga nikad nije bilo. Jasno? - Je li to neka tajna? Sjetio sam se tate koji je rekao da svaki ovjek ima svoju tajnu. Samo to sada nisam znao je li to Almina tajna, ili moja. Ili pak onoga tko je napisao papiri... Poldina... - Ne znam je li tajna, jer sada nas ve etvero zna za pismo. Radije mi reci gdje si ga naao! Rekao sam joj. Istinu. Jo me gledala sa sumnjom. Naveer vie nisam sjedio kraj prozora. Vjerojatno se bojala da ne olabavim jo koju daicu i otkrijem jo vie pisama ljudi koje su muili. Tijekom veere stalno je pogledavala prema meni. Sutradan smo jeli u kolskim prostorijama, jer su blagovaonicu u upnom dvoru preureivali. Potrgali su sa zidova sve daice. Drug Jan Kadi je za vrijeme igranja lutkama rekao: - Ne esi se tamo, gdje te ne svrbi. Gledao sam ga, ali ga kao i Almu nisam razumio. - Svaki ovjek ima tajnu. - Zar onaj papiri nije napisao partizan? - upita Ciril. - Nije. Napisao ga je domai izdajica.
146

- Na aktivist Petar stalno govori da partizani nisu bili nasilni, da narodna vlast... - ...vas dvojica moete svojeg aktivista Petra za taknuti za eir. I upamtite: jedno je ivot, a drugo politika. Pogledajte mene! Ja se ne bavim politikom. Ja se igram lutkama. - Drue Jan, negdje sam proitao da su politiari poput lutaka... - Previe ita. I to je jo gore, uvjeren si da je ono to pie u knjigama uvijek istina. Kad odraste, vidjet e da nije onako kako su ti govorili, kao to si mislio... Drug Jan Kadi nas pogleda i prekinu razgovor. - Okupite se na dvoritu, idemo u Slovenj Gra dec u posjet tvornici uila. Poli smo. Pjeke. U tvornici, koja nam se uinila jako malom, podijelie nam ravnala. Ravnalom sam mogao povui tanku i ravnu crtu i to etrdeset centimetara dugaku, a kad sam drugaricu Almu upitao zato nije ravnalo dugako pedeset centimetara, pola metra, ona mi ree da je dovoljno dugako da mi njime dade dvadeset i pet puta po guzici ne budem li utio i bio kao ostali pioniri. Tihi i zahvalni to su doli u pionirsku koloniju.

Kad smo se Ciril i ja vratili iz kolonije, dobili smo poziv za pionirsku radnu brigadu. Ciril je zbog toga bio vrlo nesretan. - To je zbog tvojih ludih tajni! - Kakvih tajni? - Zbog pisma koje si naao i dao Almi. - To nije bila tajna, to je istina. - Zbog toga smo dobili loe pionirske karakteri stike. Alma te nije voljela, a Petar nam se osveuje.
147

- Je li nam bilo lijepo? Bilo je. Najeli smo se za cijeli ivot borovnica, kompota od borovnica, napili soka od borovnica, a da zna, tata mi je rekao da od borovnica moe napraviti i vino... - Dobili smo i ravnala. - to eli vie? - Smijem li i ja neto pitati? U Slovenj Gradecu nam je bilo lijepo?! - Da, lijepo. - Vidi, a u Savinjskoj dolini nam nee biti. - Zato? - Jer emo morati raditi. - Radit emo tako dobro da emo postati udar nici. Dobit emo udarnike znake, iskaznice... ne emo morati ekati u redu za mlijeko. - Hoemo li imati posvuda prednost? - Da, kao i ratni invalidi, trudnice. - A uljevi? - Kakvi uljevi? Brat emo hmelj! Hajde, smiri se... - Vidjet emo. Nekoliko dana kasnije ve smo bili u empetru u Savinjskoj dolini. Ponovno smo spavali u kolskim prostorijama. Na slamaricama. Poslije branja hmelja doista nismo dobili uljeve, ali su nam ruke i dlanovi bili zelenosmei i tu prljavtinu, nakon berbe zelenog zlata, kako je o hmelju govorio na komandant drug Petar, nismo mogli skinuti ni vodom niti sapunom. Ustajali smo vrlo rano, popili loni vrue crne kave i pojeli topli pekarski kruh, u kojem smo vie puta nali bijele kuglice, za koje su stariji brigadiri tvrdili da su brom, pa su komadie kruha s bromom brzo isplju-nuli, jer onaj tko je jeo brom nije vie mislio na djevojke. Ciril i ja vjerojatno smo esto pojeli brom jer smo
148

umjesto na djevojke mislili na savijau od borovnica, na domae okruglice od ljiva i na suuenike koji su se razigrano kupali i lovili u sobotskom bazenu. Jer svega toga u pionirskoj radnoj brigadi nije bilo. Alije posvuda uokolo bio hmelj, koji se po tankim motkama uspinjao pod nebo i koji smo ujutro jo po rosi brali. Imali smo pionirsku normu: morao si ga nabrati najmanje etiri i pol koare i morao si biti spretan, tih, brz, a mrava Ankica iz Gorikoga, koja je bila tiha i brza, nabrala ga je svaki dan osam do devet koara pa smo odmah znali da e biti udarnica, promatrali smo njezine vjete ruke, bila je brza i spretna, ali ne samo ona, bili su takvi i Vilijev mladi brat Deziderij, kao i simpatini Sanji s Piie - ovaj drugi imao je za Cigana izuzetno brze prste, posebice kad je jeo ili svirao na svojoj staroj violini. I dok smo tako radili i natjecali se od pet sati ujutro do pet poslijepodne, sjetio sam se i mame koja je u Chicagu isto tako radila od pet ujutro do pet poslijepodne, ustvrdivi da ivot nije praznik jer nam je za zabavu preostalo vrlo malo vremena. Jeli smo pod velikim zelenim kestenovima, u kojima su sjedili golubovi, te se dogodilo da se golub pokenjao Sanjiju u porciju i Sanji je bijesno zgrabio kamenje i bacao ga u kronju da otjera golubove, skakao je uokrug kestenova psujui ciganski, a kamenje koje nije pogodilo usrane golubove padalo je s kronje, debelo poput golubinjih jaja, i jedan je kamen plju-snuo u porciju druga komandanta Petra i crna kava, koju je poslije ruka dobio kao dodatak u prehrani, ta crna kava ga je zapljusnula tako da mu je u tren lice postalo isto tako crno kao u Cigana anjija. Petar je tada gurnuo porciju sa stola, naglo ustao, potrao za anjijem elei ga uhvatiti, ali Cigan nije imao samo dugake i spretne prste nego i dugake i brze noge, te
149

je obiao staru zgradu na kojoj je bio svjei natpis HMEZAD, trao je Sanji kroz koprive a Petar za njim, a mi smo obojicu bodrili i onda se Sanji osvrnuo da vidi hoe li ga ili nee komandant nae pionirske brigade uhvatiti i pritom se zamalo zaletio u drveni zahod. Naglo je odskoio i do vrata upao u gnojnicu, a mi smo ga tada motkama za hmelj, to smo mu ih gurali pod nos, izvukli iz dreka, a zatim se cijelu veer prao u vonjaku, i sutradan nije nitko htio s njim raditi jer je jo smrdio po zahodskoj jami. Stoga je sam ruio motke i skidao s njih zeleno zlato i nadalje zaudarao i bio tako bijesan na Petra da je iz bijesa prebacio normu i bio bi nakraj u udarnik da se nije sa mnom, s Cirilom i Deziderijem upustio u razgovor i uio me, berui hmelj, svirati na violini, te pritom kao i profesor Grum u glazbenoj koli, odmahivao glavom. - Ti nisi za violinu. Menije glazba u krvi. U krvi. - Tebi je u krvi gnojnica - ree Deziderij koji je stajao u blizini i sluao moje nenadareno violinsko kripanje. - Sto si rekao? - tmurno ga upita Sanji uzevi mi violinu iz ruku. - uo si. Crn si jer u krvi ima gnojnicu. Deziderij mu se smijao a Sanji je udario violinom po njegovoj glavi i instrument se razletio na tisue komadia, a na Deziderijevoj je glavi naglo narasla voruga i naveer, kad smo na dvoritu sputali zastavu, obojica su bili na raportu i drug komandant Petar ih je obojicu poslao kui. Ciril, koji je stajao kraj mene, apnu: - teta to i ti nema sa sobom svoju violinu. - to bi s njom? - Da mije posudi. Tresnuo bih te njome po tikvi i obojicu bi lijepo poslali kui.

- Udarcem bi me poslao u bolnicu a ne kui! Ciril se glasno nasmije. - Mir! - kriknu komandant pionirske radne bri gade, a poto je ve bio bijesan zbog anjija i Deziderija pozvao nas je iz reda i kaznio cjelononim deur stvom. Dobili smo zranicu i morali uvati brigadire i nabrani hmelj jer se dogaalo, ne nama nego drugim brigadama, da nepoznate osobe zapale hmelj, a to su bili neprijateljski elementi koji su nam htjeli nanijeti tetu. No, upravo su tu veer iz Ljubljane doli lanovi Vesele veeri, a Fran Milinski-Jeek u Zadrunom je domu pjevao Cincu Marincu, te su svi bili na mitingu, ne samo domaini i brigadiri nego i neprijateljski ele menti, i nita se nou zaprepaujueg nije dogodilo, samo su dvije ljubljanske pionirke prole mimo naeg logora odnosno osnovne kole i jedna je od njih uzvik nula: - Hej... Ciril i ja skoili smo iza debelih kestenova s pukom u ruci, a njih dvije su nam se zakikotale u lice i zapjevale: - ...brigade, pourite!... A onda je naglo proao i posljednji tjedan i na-kraju sam i ja postao udarnik, dobio znaku i diplomu i posebnu karticu s tokicama, pa vie nisam u Soboti morao stajati u redu za hranu, te je Ciril rekao da to nije pravedno i da kod komandanta Petra imam protekciju. Ja sam pak u nekoliko navrata uzeo i njegovu kanticu za mlijeko, proao pokraj ena, koje nisu bile u pionirskoj radnoj brigadi i nisu bile udarnice, zato su i gunale, pokazao im udarniku znaku, uzeo mlijeko za sebe i za Cirila, i sluao iza svojih lea da sam jo tako mlad a ve imam protekciju; htio sam im tada, kao dokaz da sam uistinu brao zeleno zlato i zaradio udar151

150

niku znaku, pokazati svoje ruke, ali mi je ubrzo nakon povratka kui iz njih nestala zelenkastosmea prljavtina.

ivot nije bio onakav kakvim ga je zamiljao moj tata. Tko nije odlazio na mitinge te nosio i vikao parole, bio je sumnjiv. Tko je odlazio u crkvu, bio je crna reakcija. Tko je bio bogat, a uz to jo i seljak, postao je preko noi kulak, i ako je u gostionici izjavio neto nepromiljeno preko noi se isto tako naao u zatvoru, a onda je moj tata morao obavljati pljenidbu imovine, a zemlju prodati seljakoj zadruzi... Koraao je kuhinjom, nervozno puio i politizirao s mamom ili susjedom Vesnik. I esto je ponavljao: Tko nije s nama, taj je protiv nas. Posvuda oko nas bili su klasni neprijatelji i nitko nije znao koji su gori: da li oni koji su bili kod kue i stalno rovarili protiv naeg socijalistikog ureenja, ili oni koji su pobjegli u tuinu i postali kapitalistiki sluge i nas, preko dravne granice, grdili kao da smo zloinci. Mi, a ne oni. A pravi zloinci bili su oni, i tata je rekao da e ih prije ili kasnije dohvatiti ruka pravde. Zatim su pak zapadni kapitalisti izradili pakleni plan i ubacili preko dravne granice krumpirovu zlaticu koja se strano brzo razmnoavala i unitila na debeli urod, socijalistiki krumpir. I u nedjelju ujutro umjesto da spavamo - jer kod nas nitko nije odlazio u crkvu, ni tata ni mama, a i ja sam proveo vie vremena iza crkve i iza sakristije negoli pred oltarom - morali smo ustati i u povorci ii na njive. U ruci sam nosio praznu boicu za lijekove, to ju je teta Verona zaboravila kod nas, stupao u taktu sovjetskoga mara ili partizanske pjesme, to ih je svirala posvuda prisutna Grlecova duhaka glazba. Ili

smo svi, moja mama, moj tata, gospodin Pura sa svojom suprugom, tivanovi i idovi i trgovci i nogometai, ak je i gospoa Cifrakne ili Cifrak koraala sa tapom i kiticom cvijea, te upitah Cirila: - Namjerava li gospoa Cifrak poloiti cvijee na grob ulovljenih i mrtvih krumpirovih zlatica? - Pitaj je! - Pa da me tapom tresne po glavi! - Gdjekad bi bilo dobro da dobije po guzici. Zanima me kakvu e budalatinu danas uiniti?! - Ja? - zaudih se. Sve to sam u ivotu uinio, dogodilo se samo od sebe. - Ta ti si mi izbio sablju iz ruke, sjea li se? Odletjela je u dvoranu, zaustavio ju je ruski oficir i... - Dobro, dobro, ali junak si uvijek ti, a ne ja razoarano doda Ciril. Pogledah ga. - Ti si roen pod sretnom zvijezdom. - A ti nisi? - Tata tvrdi da nisam. - Tvoj tata zna sve, zar ne? - Pitaj ga! - Nisam lud. Tako bi znao to imam u boici i izlemao me. -A to ima u njoj? - Jednu veliku figu! Ciril je nosio boicu za krumpirovu zlaticu u depu. Nije mi je htio pokazati. I tako smo stigli na njive, smjetene izmeu So-bote i ernelavaca, i drug Grlec se sa svojim glazbenicima zaustavio kraj improviziranog stola, za kojim je sjedio tab za borbu protiv krumpirove zlatice, i kad nam je drug Petar objasnio kako izgleda krumpirova zlatica, rasprili smo se po krumpiritu, duhaka glaz153

152

ba svirala je udarne partizanske pjesme, a sunce je sve jae peklo, pa je gospoa Cifrak prva sjela u krumpi-rite i na maarskom ponavljala da njezina dua nije u stanju izdrati ovo traenje, te ju je tab ostavio na miru. - Ovdje nema krumpirovih zlatica - ree Ciril. - Kako zna? - Znam. Mama mi je rekla da u Americi ivi mnogo Prekomuraca i da oni nisu dopustili da krum pirova zlatica unitava nae njive. utio sam. Znao sam da je i njegova mama bila u Americi, u Clevelandu, ali su se nae mame srele tek u Soboti, jer je Amerika vrlo velika. A zatim se iz Sobote zaula zvonjava i zavijanje sirene na Vatrogasnom domu. Ljudi su se uskomeali, jer je podne bilo jo daleko. Je li u Soboti poar? Pogledali smo na cestu i vidjeli kako njome prema nama tri mukarac, samo u koulji i hlaama. Bio je bos, obrasla lica, a trao je kao da tri na ivot ili smrt. Za njim su trali knojevci u uniformama i pucali iz automata, te mukarac za stolom viknu: - Bacite se na zemlju! Ciril i ja brzo smo se bacili meu krumpir. Bosonogi bjegunac, koji se izmijeao s tragaima zlatica, takoer se bacio u krumpirite. Knojevci su se zbunili. Stajali su nasred njive, brzometkama odmicali krum-pirovo lie i traili bjegunca. Vjerojatno im je za vrijeme sasluavanja pobjegao iz zatvora. Ciril je tada izvukao iz depa svoju tamnu boicu i polako je otvorio. Iz nje je skliznula bjelouka i naglo otpuzala prema gospoi Cifrak. Kad ju je gospoa ugledala, uasno je vrisnula i poela je udarati tapom, uspravila se na noge i na maarskom vikala: - Koloradu. Nagy koloradu...
154

I jurnula je prema stolu pod kojim je leao tab. Pa kad se Petar naglo dignuo, podignuo je i stol i stol je poeo hodati po njivi, sve dok se Petar nije spotak-nuo i pao u krumpirite. Bjegunac je iskoristio nepanju progonitelja, ponovo se uspravio i dao u bijeg. Sruio je gospou Cifrak i pojurio prema Cirilu i meni. Ciril se naglo dignuo, bjegunac ga je preskoio, posrtao, ali je ipak ostao na nogama i velikim se skokovima udaljavao od nas. Knojevac je ispucao rafal po zemlji i meci su zafijukali oko naih uiju, arili se u meku zemlju i zasuli nam njome lica. Ciril je prestraen ostao leati. - Slijep sam. Slijep sam - vikao je. Sjetih se tada kako je i meni za rata u bunkeru pala na glavu boca s medom i kako bijah uvjeren da sam oslijepio. Sagnuo sam se k Cirilu i podignuo mu glavu. Nije krvario, imao je samo zemlju u oima. Uzeo sam rupi i oistio mu one jamice, puhnuo u vjee i Ciril otvori oi. - Nije nita strano. Ulo ti je malo zemlje u oi. A bjegunac je jo trao preko njive, a uz knojevce su za njim trali i lanovi taba za borbu protiv krumpirove zlatice. Iza svojih instrumenata, to su blistali na suncu, podigli su glave Grlecovi muzikanti, a gospoa Cifrak prestraeno je objanjavala aktivistu Petru, koji je jo sjedio pod stolom, da takvog orijakog koloradua jo nije vidjela. No, Petar ju je prekinuo. - Drugarice, ako me mislite zajebavati, bit e vam ao. Gospoa Cifrak ga je saalno gledala, i jer ga nije razumjela, stavila je cvijee na stol, okrenula se i ot-koraala s njive na put koji je vodio u Sobotu. Duhaka je pak glazba raspalila Radetzky mar, ljudi su se podigli iz krumpirita, rukama sa sebe brisali zemlju i gle155

dali kako bjegunac, knojevci i lanovi taba, jo tre prema ciganskim kuama od blata u Puci, a zatim su do Cirila dotrale njegova mama i Zora, i Ciril je bio presretan to moe vidjeti sve oko sebe, a vidio je uglavnom pokunjene Soboane, to su se bez krumpi-rovih zlatica vraali u grad, dok je Grlec radosno dirigirao. Svi su ostali ivi i borba protiv krumpirove zlatice zavrila je prije nego to su mislili, svi e ve za ruak biti kod kue, samo za stol na kome je ostalo cvijee i koji je usamljen ostao na njivi, nee nitko sjesti. Naposljetku je ak i aktivist Petar izmiljeo ispod njega psujui i govorei: - Tko nije s nama, taj je protiv nas. U treem razredu gimnazije postao sam jedan od rijetkih kolskih knjiniara. U posebnoj sobi pokraj kolske zbornice stajala su dva stara ormara s knjigama i meu njima sam se osjeao kao riba u vodi. Vrlo brzo sam ih pregledao, a neto i proitao, jer u koli me zanimao samo slovenski, sve ostalo inilo mi se nevanim, neprivlanim, i premda sam bio pred malom maturom jo nisam tono znao to u biti. Znao sam jedino to da elim cijeli ivot biti u blizini knjiga. Jer, kad je tata kod kue dane i dane buljio u sudske spise i asopise, ja sam listao knjige i preskakivao u njima dosadna razmiljanja, ali sam brino itao razgovore meu ljudima. Jednog sijeanjskog dana tata je iz ureda doao vrlo uzrujan. Rekao je ve na pragu kuhinje: - Ubili su Mahatmu Gandhija. Tata je priao kredencu, izvadio iz njega bocu likera od kruaka, natoio si, zagledao se kroz kuhinjski prozor u udaljene kronje hrastova i naduak ispio liker koji je mama dvaput godinje pravila.

- Za njegov mir i pokoj. -1 za tvoje zdravlje - doda mama mislei kako je tata ponovo naao izgovor za aicu estoka pia. - Mama, taj je Indijanac bio tatin jedini uzor. - Indijac! Ne Indijanac - naglo me prekinu tata nalivi sebi zbog mojeg neznanja jo jednu aicu mi risava likera. Ti ne ita knjige da bi iz njih togod nauio, nego da ti bre proe vrijeme. Na svijetu ne ive samo tvoji Indijanci i Karli Mayi, nego i Indijci. - Znam, znam... - eli li da ti na zemljopisnoj karti pokaem gdje je Indija? - Skupljam marke i znam gdje je. Tata se uzrujao i hodao po zadimljenoj kuhinji kao lav u kavezu. Oekivao je gospou Vesnik, koja je znala to se u svijetu dogaa jer je kod kue imala radio-prijemnik. I iz tih sam razgovora nauio to je dobro, a to nije, iako je ivot iao svojim putem i nametao nam posve nova, suvremena pravila ponaanja. U proljee su nas primili u Omladinsku organizaciju. Omladinski sekretar na gimnaziji, drug Tone, predao mije omladinsku legitimaciju i pritom rekao: - Primamo te u Omladinsku organizaciju zato to te elimo promijeniti u potena lana nae organiza cije i drutva, a ne zato to si to na bilo koji nain zavrijedio. Stisnuo sam usnice ne znajui tono je li to pohvala ili pogrda. Je li to znailo da sam neposluan? Da sam nitkov? to bi drug Tone tek rekao za Gibicu, Seija... Stoga sam njegove rijei nastojao to prije zaboraviti. Omladinac se mora potvrditi djelima, a ja sam ve s jedanaest godina bio pionirski udarnik! Odluio sam da se prijavim i za omladinsku radnu brigadu, no kad sam to rekao drugu Tonetu, smatrao
157

156

je da sam preslab i tada prvi put posumnjah da Tone i njegovi ne ele da postanem dobar omladinac. Netko je morao postati i crna ovca koju su zatim pokazivali prstom i govorili: - Pazite da ne budete takvi kao on! Ja sam se pak branio kako sam umio i znao. Jednostavno nisam htio biti onakav kakvi su bili oni. Nakon sveane akademije, koja je u gimnazijskoj gimnastikoj dvorani zavrila pjevanjem pjesme Kovai smo i naa snaga Iskovat e sree klju, razbjeali smo se na sve strane. Na dvoritu, gdje smo obino igrali nogomet ili igru izmeu dvije vatre, traio sam Cirila. Pristupila mi je djevojka koja je malo epala na lijevu nogu. - Ima li malo vremena? ^ Pomislih da joj se moda pokvario bicikl i da eli da joj pomognem. Ali je u tome Ciril bio spretniji. - Otprati me! Idemo! Iza grma akacije krenusmo stazom kroz zeleno ito. Slijedila ju je znatielja u meni, a ne ja. Imala je dugaku crnu pletenicu i u njoj veliku kopu slinu mirnom bijelom leptiru, a na svoja je pitanja htjela dobiti kratke, razumljive odgovore. Rekla je da ide u uiteljsku kolu. Da se zove Marija. - Zna li to je ljubav? Pitala je izravno i to me zbunilo. - Znam. Romani, to sam ih proitao, puni su ljubavi. Nasmijeila se. - Mene zanima zna li to je ljubav u ivotu, a ne u knjigama! Sutjeh. Ispitivala me kao da je ve uiteljica. - Zna li da je mjesec svibanj, mjesec ljubavi? - Znam - ponovno odgovorih osjetivi vruinu 158

na leima. Svako njezino pitanje bijae povezano s ljubavi. - Zato te to tako zanima? - upitah je. - Volim te! Zastala je na stazi i zagledala se u me. - Mene? Zato ba mene? - upitao sam je i isto tako zastao pogledavi je. Bijae nekoliko centimetara via od mene, velikih crnih oiju kojima me gledala poput Cirilove bjelouke. - Da. Tebe. Zar ti moda to nedostaje? Uzdahnuh. A to bi mi nedostajalo? Naslutih da u dan kada su me primili u Omladinsku organizaciju vraki dobro upamtiti. - Zar me nee poljubiti? - Ljubavi se ne zapovijeda! - rekoh, premda mi se uini da sam kriknuo. - Zar ti nikoga ne voli? Ne razmiljajui rekoh: - Volim, volim. Mamu, tatu... Ne nabrajajui dalje, okrenuh se i dadoh u bijeg. Trao sam poput bjegunca koji je zalutao na krumpi-rite, gdje smo lani traili krumpirovu zlaticu. I trao sam ne osvrui se. Bojao sam se da ona moda ne tri za mnom, no tada se sjetih da je malo epava i da zacijelo nije tako brza kao ja. Kod kue sam jo dugo razmiljao o njezinoj ljubavi. Htjedoh pitati mamu to je ljubav, ali sam se bojao da u joj se uiniti smijenim. A tata bi se ovako i onako smijao, jer su svi mislili da sam jo dijete, iako sam ve bio pionirski udarnik i ve nekoliko sati omladinac. Zacijelo je upravo zato Marija mislila da bih mogao biti njezin dragi. Ali se prevarila - za takvo to bijah jo premlad. A ni nikakva iskustva nisam imao. Otiao sam u sobu, potraio u nonom ormariu knjigu o lijepom vladanju i pokuao 159

saznati neto vie o ljubavi. Meutim, u Bontonu nije bilo ni rijei o ljubavi. U kazalu sam naao pojmove kao to su lornjet, liila, loza, lunch, losion... Odloio sam knjigu znajui da u ljubav sresti samo u ivotu. No, odmah me zapanjilo pitanje na koje ostadoh nijem, jer sam ga sam sebi postavio: - Zar ti uope zna to je ivot?!

U ferijalnu koloniju u Gornju Lendavu Ci-ril i ja smo ponovno otili kao eljezne rezerve. O prekomurskim dvorcima znali smo onoliko koliko smo uli od starijih. Dvorac bijae jedan od najveih to smo ih vidjeli. Stanovali smo u osnovnoj koli, a dvorac je bio vrlo blizu tako da smo se ve prvi dan u parku igrali, lovili i skrivali. U koloniji je opet bio Vilijev mlai brat Deziderij, spretan ali svojeglav momak, i dok smo se onako mahnito lovili, Deziderij potra za mnom, trei naoh se pred velikim i dubokim otvorom, bacih se u travu, i umjesto mene, moje koulje, Deziderij uhvati u prazno, spo-taknu se o mene, prevrnu u travu i otkotrlja do deset, dvadeset metara duboka zdenca. U posljednji trenutak zgrabih ga za noge i zadrah. Cvilio je poput maloga praseta visei rukama i glavom prema rubu zdenca. Njegova krika tako je odjekivala u zdencu da bi i mrtve probudila. Drhtao je od straha, a kad je dotrao odgajatelj Joa odvukli smo ga od zdenca i naveer prilikom sputanja zastave bijah pohvaljen. Drug Joa je rekao da sam uzoran omladinac jer sam spasio ivot sudrugu, te da se ovako njeguje i kali pravo drugarstvo. Naotrile su mi se ui jer me skojevac Petar zbog toga sigurno ne bi pohvalio. A onda je kraj logorske vatre stari mjetanin poeo pripovijedati kako su neko Turci opkolili dvorac i ekali da u njemu
160

ljudima ponestane hrane i vode. Stanovnici dvorca su im se smijali jer je iz vrta vodio podzemni hodnik do zdenca, koji je bio izvan dvorca i odande su sluge donosili pitku vodu. Pripovijedanje je uzbudilo moju i Cirilovu matu. - Sjea li se to je rekao Laci? Da postoji pod zemni hodnik koji vodi iz dvorca do Austrije?! - To emo vidjeti! Za otkrivanje blaga dobro smo se pripremili. U kovezima smo u koloniju donijeli ue, sjekiricu, bateriju, svijee i igice. Ciril je donio sa sobom i avle, piliu i pilu, te druge sitnice za koje je mislio da e nam dobro doi. I tako smo jednog poslijepodneva kad su se nakon ruka drugi odmarali, leali na posteljama i u tiini itali Pionir i Mladinu, otili u dvorac i trulim se stubama spustili u podrumske prostorije. - Samo da nema zmija - rekoh i glas mi zadrhta. - Zmije se boje ljudi. - Ali se i ovjek boji njih. Pritom miljah na sebe. - Ja se bojim imia. Poludio bih da mi se imi zaleti u kosu. Ili pod koulju. - imii ive u potkrovljima, a ne u podrumima. Osim toga danju spavaju. -1 zmije ive u travi, a ne u podrumima. - Hja, nisi itao bajke. U njima se u podrumima nalazi blago na kojem lee zmije. - Ostavi bajke na miru. Sada smo u stvarnom dvorcu. Ali stube su pod nama popustile. Prolomio se prasak, ropot i po guzicama smo otklizali u prostoriju u kojoj nije bilo niega osim okrugla otvora u sredini kamena poda.

161

- Zna li da dvorac ima toliko soba koliko je dana u tjednu?! Ciril od zaprepatenja otvori usta. Nastavili. - Grof je svaki dan mogao spavati u drugoj sobi. - Do dolaska Rusa. - U dvorcu su imali bolnicu. - I loili vatru parketima. Jesi li vidio da je u svakoj sobi drukiji kamin. U sobi u kojoj smo mi bili, nije bilo niega osim rupe u podu. - Ovo je pravi podrum. Vjerojatno je ovdje bila muionica. Nakon muenja zatvorenike su spustili kroz ovu rupu u prostoriju iz koje nema izlaza. - Misli li da je tamo dolje ponor? - upita Ciril. - Pogledat emo. Daj mi bateriju! Ciril skinu naprtnjau i stade kopati po njoj, Izvukao je bateriju i ue. I tog trenutka u prostoriju doleti ptica. Rairila je krila i kruila nad nama. - imi! - kriknu Ciril zakoraivi preko naprtnjae. Ravno u rupu, kroz koju nesta poput vode u lijebu. - Upomo! Upomo! - zauh pod nogama Cirilov glas to bijae upalj i udaljen dok je ptica, po svoj prilici sova jer je stalno hu-hu-hu-hukala, napravila krug iznad moje glave koju sam zaklanjao rukama, te tako naglo nestala kako je i doletjela. - Spasi me! Spasi me! Ue! Baci mi ue! Ciril je vikao iz rupe, brzo sam odmotao ue i bacio ga u rupu. Prije no to se ue umirilo, spazih Cirilove spretne ruke kako grabe rub jame i naglo ga izvukoh iz nje. Ostao je leati nauznak, stalno se hvatajui za noge. Drhtao je poput ibe na vodi. Hvatao je zrak. Zatim je zgrabio naprtnjau i istrao iz podruma. Za sobom je vukao ue. 162

- Kamo si pao? Preskakivao je trule i polomljene stube i zastao tek na dvoritu. I nadalje se osvrtao. - Zna li kaaamo sam paaao? Na hrpu ljudskih kostiju. - Kako zna da su bile kosti? I to jo ljudske. Ta nita nisi vidio. - Brrr. Pipao sam. Magare! - Bio si vani prije nego to si pao u jamu. Svjetski rekord. - Zar bi ti ostao? Ti i tvoje blago! - A moda nisu bile ljudske kosti! - Nego ije? Psee? - Mamutove! - Kakva mamuta? To su bile kosti. Kosti ruskih vojnika koji su umrli u dvorcu! - Smrdjelo bi. Leevi se ne raspadnu tako brzo. - Zaboravio si na takore. - Jesi li ih vidio? - Sto misli, to mi je puzalo po nogama? Brrr... Hajde, idemo! Ekspedicija je zavrena. Obojica smo gledali prema stubama to su vodile u podrum. Dvorac vie nije bio tako ugodan, miran i tih. uli smo glasove, odjeke, uzdisanja. Progutah slinu. - Razgledajmo jo malo uokolo. - U podrum vie ne idem. - Ovdje, u prizemlju. Ciril je stalno razgledavao ruke i noge, prinosio ih nosu, njuio. - Zamisli, imii usred bijela dana?! - Mislim da je bila sova. - I sove su none ptice. - Moda su ovdje sove koje love ve popodne. 163

- Je li se glasala s hu-hu?! - Nisam s njom razgovarao. - Ne idem vie dalje. Dosta mi je za danas. I da zna, blago u ovom dvorcu ne postoji! - A ja mislim da postoji. I nai u ga, s tobom ili bez tebe. Razgovarajui obili smo grofovske sobe, bez prozorskih okvira i bez vrata, i doli do kapelice dvorca. Bijesno bacih sjekiricu u zid. buka sa zida otpade. Pod njom se ukae crvena, kvadratina cigla. - Blago! - kriknuh i potrah k zidu. Pokupih sjekiricu i njome udarih po crvenoj cigli. Raspala se. Ukazala se upljina. Ciril rukom posegne u nju. - imi! - prestraih ga i rupa u tren osta prazna. U otkrivenu prostoru ugledasmo mramornu posudicu. Bijelu, poput slonove kosti. - Blago! - uvjeri se sada i Ciril. Posudica bijae zapeaena velikim, crvenim grbom. Na njemu je bio latinski natpis. Proitali smo samo prve rijei BEL MUR. Kao ludi zaplesasmo kapelicom. - Nikome ni rijei! Jesi li uo?! - Hoemo li je prodati? - Posudicu emo predati sobotskom muzeju. Is pod posudice pisat e tko ju je naao i kada. A zatim spremismo sjekiricu i naprtnjau i vrati-smo se u kolu, na slamaricu. Nitko nas nije pitao gdje smo bili, to smo radili, a nas dvojica se nismo hvalili. Imali smo svoju veliku tajnu: pravo blago.

U omladinskoj koloniji u Gornjoj Lendavi bilo nam je dosadno. Danju smo brali suho granje i gljive, a nou odlazili krasti jabuke, pa su seljaci naveer putali pse s lanaca, i podno
164

dvorca esto je odjekivao pasji lave i nae potresno i prestraeno vikanje. Od straha uzverali smo se na stabla ili pak bili bri od domaih ivotinja koje su, stalno privezane na lanac, zaboravile trati. Od vremena do vremena Ciril i ja otvorili smo moj koveg i provjerili je li blago jo zamotano u moje gaice i majice. A onda sam bacio pogled na jedno drugo blago. Na Martu. U podne smo jeli za dugakim stolom, sjela je nasuprot meni, velikih zelenih oiju poput divlje make, poput pume, i dok sam je za vrijeme ruka gledao tijelom mi strujae marci. Imala je svijetlu kosu, sone usnice poput trenje i jo bih je gledao zaboravivi jesti da ne ree: - Pazi da ti oi ne padnu u tanjur. Zbunih se. - Tada bi mi ti posudila svoje. - Ja nikome nita ne posuujem. - Ma, tako se kae... - Vidim da si me tek sada primijetio. U njezinoj tvrdnji bijae trag prijekora. - Trei dan. Prvi dan se jo nisam snaao, drugi dan sam pronaao blago, trei dan... - Kakvo blago? Htjedoh se ugristi za jezik, ali bijae ve prekasno. - U dvorcu. Hoe li da ti pokaem gdje... Potvrdno klimnu. - Poslije ruka. Ponovno me pogleda, i ja sam jo stanovito vrijeme plivao u zelenim potocima njezinih oiju. Kad sam pojeo, odnio sam tanjur u kuhinju i potraio Cirila koji je bio deuran i vodio brigu da
165

omladinci pomau u kuhinji prati posue. Odvukao sam ga pod lipu nasred dvorita i objasnio mu plan. - Uzet emo zranu puku i zavoje to ih Joa, voa logora, ima u ormaru. Ja u je namamiti u pot krovlje... - ...bez mene - naglo ree Ciril. - Zato bez tebe? - Zar si zaboravio? Tamo su imii! - Danju spavaju. Osim toga, imat e zranu puku. Ja u Marti pokazivati dvorac, dovest u je u potkrovlje, a ti e nas napasti. Ispalit e metak prema njoj. Ranit e je u ruku... - ...a to ako pogrijeim? Ako je pogodim u oko?! - Ciljat e u ruku i pogoditi je u ruku. Stalno govori kako si spretan. Sada ima priliku da pokae to umije i zna. -1 to e biti tada? - Ti e se prestraiti i pobjei. Ja u joj njeno previti ranu i rei joj da je volim. - Zato joj ve sada ne kae?! Bez tih ceremo nija! v - elim da izgleda kao sluajnost. Nema nikak va smisla za romantiku. - Ti bi elio biti njezin vitez? - Tono. -A to u biti ja? Razbojnik? Provalnik? Moda ak ubojica?! utio sam. Obojica nismo mogli biti vitezovi. -1 ti e biti vitez. Crni vitez. Ciril je pristao. Uzeli smo zranu puku iz ormara, nekoliko metaka i nove zavoje. Zatim smo se iskrali iz dvorita i krenuli prema dvorcu. U parku je Ciril stao i sa strane me pogledao. -A gdje je Marta?
166

Zaprepateno ga pogledah. -Ja, budala! Na nju sam zaboravio iako sam cijeli plan napravio samo zbog nje. - Ti idi dalje. Priekaj me iza velikoga grma u dvoritu dvorca. Ali tako da te nitko ne vidi. Otrao sam u logor, naao Martu koja je u kuhinji otvarala ljive i iz njih vadila kotice, to je znailo da emo za veeru jesti okruglice od ljiva, dao joj znak rukom, Marta je odvezala pogau, izila iz kuhinje i kad sam je zapitao hoe li poi sa mnom, nasmijeila se. - Ne volim dvorce - ree putem. - Nitko ih ne voli. Dvorci su ostaci srednjega vijeka. - Smrznula bih se kad bih morala ivjeti meu ovim zidovima - ree kad smo uli u dvorite dvorca, puno divljeg grmlja. Osvrtao sam se, ali Cirila nisam vidio. - U potkrovlju je toplo - izustih. - Je li tamo tvoje blago? Htjedoh joj rei da je ona moje blago, a ono drugo blago bijae umotano u moje gaice i bilo bi neukusno da sam joj ga pokazao. Osim toga Ciril i ja dogovorili smo se da o blagu neemo priati. Nehotice sam prekrio obeanje i slutio da e mi se to osvetiti. - Tamo. - A kakvo je? - Znatieljna si kao sve ene. - Da sam znatieljna sama bih ti se nametnula. A ovako si me ti pozvao i nagovorio. Znatieljan si hoe li mi se tvoje blago svidjeti. - Svidjet e ti se! Popesmo se drvenim stubama u potkrovlje. Ko167

raali smo izmeu pauinom obavljenih greda iznad glave i greda na podu, uzdignutih oko dvadeset do trideset centimetara iznad poda, koje su meusobno bile sapete, povezane, i drale drvenu krovnu konstrukciju i krov da se poslije tolikih godina ne srue. Sa strane su bili prozorii kroz koje je ulazilo svjetlo i na tim su prozoriima sjedili golubovi i istili si perje. Obilazei stupove i dimnjake morali smo stalno dizati noge, a ja sam buljio u njezina zaobljena koljena i iekivao Crnog viteza. Iza jedne kose grede ugledah nekoliko imia koji su visili s glavama nadolje. Blje-tali su zlatnom i smeom bojom i nisam se usudio ni pomisliti to bi se dogodilo da ih probudimo i da polete prema nama. Kad sam se osvrnuo da provjerim je li ih i Marta primijetila, tresnuh glavom o gredu, jauknuh i odskoili. Jedan se imi probudio. Zauh njegov kre-tavi krik. U koli smo uili da tako kreti kuni imi odnosno imi koji ivi u mraku, mranjak, i taj se mranjak vinuo iznad moje glave, razapeo krila, u potkrovlju se smrailo, i mugnuo iza dimnjaka. A tamo ga je doekao reski krik, ovaj put ljudski. Crni vitez je odbacio puku, preskakivao grede i iz kose upao kunog imia. Vikao je cijelo vrijeme kao da mu imi kandama guli kou. Marta je od straha sjela na gredu i poela se histerino smijati. - Vidi, zato ne volim dvorce - stalno je ponavljala. Zatim je podigla ruke i njima mahala iznad glave. Zacijelo je tako tjerala imie da joj se ne zalete u kosu, a njezine su bijele ruke bile nalik na zeje ui. Zgrabio sam zranu puku, naciljao u imia koji je ostavio na miru kosu Crnog viteza i letio potkrovljem probudivi i ostale imie to su poletjeli ispod greda, ispalio metak koji je zafijuknuo, Marta je zajaukala,

kriknula kao maloprije Ciril, te je stoga prestraeno pogledah. -Stoje, Marta? -Joj, joj! -jaukala je i shvatih da sam promaio imia, a pogodio nju. - Napucao si me! - Ciljao sam u imie. : - Joj, joj, moje koljeno. - Pokai! - Pogodio si me u koljeno, nespretnjakoviu! imii su odletjeli ispod krova, samo je jo iznad moje i Martine glave kruilo mladune slino gavranu koji trai hranu za svoj prodrljivi kljun. Postade mi vrue. Povukoh Martu izmeu dvije grede. Iz rane joj je tekla krv. Iz depa izvukoh zavoj, rastrgah papir u koji bijae uvijen i stadoh joj zamatati ranu. . - Ti na sve misli - ree gledajui moje prste. - Praktian sam. - I gaa praktino, zar ne? - Oprosti! Zna da to nisam mislio. - to si mislio, ne znam. A na to da u moda do kraja ivota epati nisi pomislio?! Bez rijei joj zamatah nogu. Malo sam zavirio i pod suknju, ugledao gaice i zavoj mi skliznu iz ruku. - Daj meni, nespretnjakoviu. Sama u. I zaveza sebi koljeno. Zatim pokua stati na nogu. Zaepa. - Pomozi mi. Nasloni se na me. Pokupio sam puku i vukao je prema izlazu. Umjesto da junak dana budem ja, bijae ona. - Da si pravi vitez, sada bi me nosio.
169

168

Zastenjah. Bijae snana djevojka i daje dignem, pali bismo oboje. - Pozovi prijatelja. Sluaj, valjda nas Ciril nije uhodio?! - Neee. Ne znam to je radio u potkrovlju slagah. - Vjerojatno je doao ubijati imie. Misli li da su jestivi? - Nisu. Brrr... - A gdje je blago? - Blago? - glupo je pitah. - Rekao si da e mi ga pokazati. Htjedoh joj rei da je ona moje blago, ali se ne usudih. Silazei niza stube stavio sam je na lea i nosio poput koare. Drao sam je za zdravu i ranjenu nogu, a ona je u rukama drala puku. Sliio sam na ruskog vojnika koji spaava partizansku bolniarku. Bio sam Indijanac koji spaava svoju sestru od bjelokoaca... Bio sam obian jadnik jer nisam ovako zamiljao ovaj izlet. - S vama su uvijek neprilike. Ili ste nespretni ili ludi. Kad smo doli u dvorite dvorca, spustih je i iza grma ugledah zaplakano, raupano Cirilovo lice. - I to sam ja? - upitah je izazivaki. - Ti si nespretan, lud, a povrh toga jo i zaljub ljeni bumbar, ali se to ne usuuje priznati. - Zaljubljen? - rekoh i povukoh joj puku iz ruku. - Da. Zar misli da sam tako luda? Sve ste izmi slili: blago, imie, vjerojatno i pucnjavu... to e rei drug voa logora kad mu kaem da ste me namjerno ranili?! - Ja nisam - oglasi se iza grma Crni vitez podi-

gnuvi svoju raupanu glavu na kojoj je imi elio napraviti gnijezdo. Marta ga pogleda i prasnu u smijeh. - A to se ti javlja, imiov brate?! - Ja nisam - ponovi Ciril, izie iza grma poprav ljajui hlae. - Za kaznu ete me do logora nositi. - Kako? - Na puci. Ciril i ja uhvatismo puku svaki na svojem kraju. Marta je sjela na nju, rukama uhvatila naa ramena i podigli smo je. I nosili. - Uh, kako neto smrdi. Kao da se netko pokakao - ree Marta i uhvati se za nos. - Ja nisam - oglasi se trei put Ciril. - Sutjet u kao grob ako me poljubite. Ciril na lijevi, a ti na desni obraz! - Kad doemo kui - ree Ciril. A ja utjeh. Uvijek sam morao ispunjavati tue elje. Kad sam ja neto htio, drugi nisu bili za to, a kad su drugi neto htjeli od mene, ja sam bio taj koji se tvrdoglavio. Tako je bilo s Marijom kod Martinia i tako je sada s Martom. Ona je htjela da je poljubim! Za kaznu. I ja bih je elio poljubiti jer mi se svia, a ne za kaznu. I tada ugledasmo druga Joeta, vou logora, kako hita prema nama. Imao je zamotanu lijevu ruku i drao je iznad glave. - Sjekirom sam ozlijedio dlan. Htio sam zamotati ruku, ali su nestali zavoji. Rekoe mi da si ih ti poku pio?! Koljena su mi zadrhtala. Ispustio sam puku i Marta se nala na turu. Iz depa sam izvukao jo jedan isti zavoj.
171

170

Ciril je voi logora odmotao rubac i poeo mu zamatati ruku. - Vidim da nisam jedini ranjenik! - Samo to su jedni ranjeni nenamjerno, a drugi namjerno - lanu Marta. - A takooo? - otegnu Joe. - Jesam li te pred cijelom kolonijom prerano pohvalio? - Sve je u redu. Vaa i moja rana zacijelit e prije nego odemo kui. Marta je ustala i ostatak puta odepala do sobe za djevojke. Voa logora nas otro pogleda. - Znam kako u vas kazniti. Umjesto okruglica od ljiva dobit ete kavu sa gancima. Jasno? - Jasno! - rekosmo odahnuvi. I samo ja sam znao daje moja ljubav prema Marti nestala poput dima. Nestala poput okruglica od ljiva. Nekoliko dana prije odlaska iz kolonije pozvao me voa logora Joe rekavi mi da ga je telefonski pozvao moj tata i poruio mi da doem odmah kui jer emo seliti. - Kamo? - zastenjah. Drug Joe slegnu ramenima. - To mi nije rekao. Sutra ujutro ide mljekar u Sobotu. Moe poi s njim. I tako sam u koveg pospremio svoje stvari, obeao Cirilu da u nae blago odnijeti u sobotski dvorac u kome je bio muzej, i rano ujutro popeo se na otvoreni kamion koji je po selima skupljao mlijeko i odvozio ga u tvornicu mlijenih proizvoda u Soboti. Na kamionu su tandrkale zakorene, masivne kante. U njima se bukalo mlijeko to su ga seljaci morali obavezno predavati, i put iz Gorikoga polako se vukao.

Ubrzo je poelo kiiti, spustila se jutarnja maglica i na jednom sam zavoju tresnuo o ogradu kamiona, kante su me stisnule, zgrabio sam drvenu dasku, u njoj je bio veliki, savijeni i zarali avao i taj mi se avao sa strane zario dva do tri centimetra u dlan. Bio sam pribijen na dasku kao Isus na kri. I vikao sam, ali me nitko nije uo jer su kante tako tandrkale, ropotale i poskakivale kao da pleu kazaok, i njihov je ropot nadglasao moje pozive u pomo. I plakao sam, ali me nitko nije vidio jer mi je kia usput prala lice, a ja sam gledao svoj avlom probodeni dlan i nisam se mogao ni usudio pomaknuti. Sjetih se rasjeena dlana druga voe logora i povjerovah da ga je jako boljelo, ako ga je boljelo kao mene. Pomislih i na Martino koljeno. I nju je moralo boljeti jer svaka rana boli i pee, a meni je u dlan i na avao padala kia i krv se razvodnila, a onda je sjedne kante ispao poklopac i na svakom me zavoju preko ruba kante zapljusnulo mlijeko, no lice sam mogao obrisati samo lijevom rukom jer mi je desna drhtala kao riba na udici. avlom pribijena na dasku podsjeala me na leptira pribadaom privrena na tvrdu podlogu, pa se pokuah prisjetiti to sam tada, kada smo tata i ja urlali u alosne vrbe, poelio, jesam li tada uistinu elio biti zdrav, ali se nisam mogao sjetiti, dlan me pekao, i znao sam da je to kazna, suze su mi stalno tekle niz obraze i kia ih je odmah ispirala, bio sam do koe mokar, a kamion se vie nigdje nije zaustavio, urilo mu se, morao je to prije stii u tvornicu, bila je guva za mlijeko, svi su ga ekali, trudnice, invalidi, bolesnici, a i moja mama ga je dobivala na kartice, samo trietvrt litre, bilo je to etvrt litre po osobi, a tih mi je etvrt litre ve odavno pljusnulo u lice, a mljekar se pred novom, jo nedovrenom sobotskom gimnazijom u Ulici tefana Kovaa zausta173

172

vio, nagnuo kroz prozor i viknuo da skoim s kamiona, 'a ja sam se derao: - Kako? - Skoi, to se boji! - Ne mogu! - Da ti ja pomognem? - zaprijeti voza, izie iz kabine, na glavu nabi praznu vreu, uhvati najprije moj koveg, i tada mu pokuah ljevicom pokazati avlom privrenu ruku. - Imam avao u ruci. Voza se uhvatio za dasku, stao na gumu stranjeg kotaa i daska se otkinula, ali je avao ostao u dlanu, zapeklo me, kriknuo sam a onda skupio svu snagu i skoio s kamiona, zgrabio koveg i otrao cestom prema kui. Ispred parka ugledah na ulici Gvorkoeva kola za selidbu, natovarena naim ormarima i stranicama postelje, prekrivenim strunjaama, te zastah od zaprepatenja. A iza kola su tata i mama nosili slike. Bijahu pokisli do koe, i kia je klizila niza zastakljene slike, nita ne rekoh samo podignuh desni dlan s avlom i mama se, ugledavi moj dlan, skljoka u blato. Tata odloi sliku, podignu je na noge i nasloni na oblinje stablo, pregleda moj dlan, uhvati za avao i naglo ga izvue iz razderana dlana, i tada brzo odo-smo u na novi dom jer je tata dobio stan nasuprot nedovrenoj novoj gimnaziji - dvije sobe i kupaonicu. A u na prijanji stan preselili su Stivanove kojima su oduzeli njihovu vilu, benzinsku crpku, trgovinu, radionicu i automobil. Kod kue otvorio sam koveg, odmotao svoje blago, ali je posudica od slonove kosti bila razbijena i praina iz nje prosula se po mojim gaicama; tata je naao ljivovicu, rekao mi da rastvorim dlan i ranu mi zalio rakijom, to me tako peklo da sam po kuhinji 174

skakao kao medvjed na kolutiu, a tata je preostali dio ljivovice u boci ispio jer je bio bijesan to je kia unitila sobno pokustvo od mahagonija, na njemu su ostali tragovi kinih kapi, mama je takoer plakala zamatajui moju ranu i gledajui razderani dlan, a i ja sam plakao jer mi se, vozei se s mljekarom, razbilo blago i tako smo sve troje grcali u npvom stanu, svatko zbog drugog razloga. Ali unato tome bijasmo jo divna obitelj, tata, mama i ja.

175

esto poglavlje

Porastao si, porastao.

Svako proljee mi, sobotski mladii, otvorili smo sezonu kupanja dvadeset i sedmoga travnja. Naravno za to nitko nije znao jer je kupalite jo bilo zatvoreno i nitko pametan nije silio u hladnu vodu. Mi smo pak nakon kole otili u faza-neriju uz Ledavu do Cepicnjeka, gdje je rijeka izdubla zavoj u ilovastu obalu. U njezinu smo se koljenu na-makali, skakali na noge ili na glavu, lovili se i goli pokazivali. A Ciganke, to su dole putem, nisu nas se mogle nagledati. Vikale su nam, ali ih nismo razumjeli, podizale su suknje i mamile nas, a onda su doli momci iz sobotskog predgraa Turopolje, gdje su uglavnom stanovala djeca mesara i velja, pokupili nam odjeu i traili za nju odtetu. Morali smo sami isprazniti depove, a Turopoljani su nam pokupili sve to je bilo vrijedno: novac, noeve, nalivpera iz Amerike, ak i rupie i Joetu olajgumi odnosno kondom. A kad su nas pustili, brzo smo se obukli i putem kui razgovarali - zapravo, oni su razgovarali, ja sam samo sluao - o djevojkama i svi redom su se hvalili njihovim dareljivim poljupcima, zagrljajima, ljubakanjem. Sluajui ih i sam sam poelio da se naem u nekom strasnom djevojakom zagrljaju iako daleko uokrug nije bilo djevojke koja bi mi se svidjela. Zatim smo jednog svibanjskog dana na satu pred-vojnike nastave dobili stare puke, ispred kole natovarili su nas na kamion i odvezli prema Radencima.

Svakih petsto metara jedan od nas morao je skoiti s kamiona, nai uz cestu zaklon i paziti da ga ne iznenadi neprijatelj. Neprijatelj je toboe doao preko granice i mi smo ga morali iznenaditi, uhvatiti, zarobiti, onesposobiti za borbu. No, pritom nije nitko tono znao kakav je neprijatelj. Je li naoruan, kakvu uniformu nosi, je li krvoloan i bori li se kao junak do posljednje kapi krvi. Odskoio sam kraj ivice u blizini kue na rubu sela. Za grmom je leala djevojka s pukom, spremnom za pucanje. Kad se kamion udaljio, a mi ostali leati u travi, ree: - Nas dvoje emo sve neprijatelje primorati na bijeg, zar ne? - Zna li ti uope pucati? - Ovim pukama uope ne moe pucati jer nam nisu dali metke. Jedino ako se najedemo graha! Nasmijala se. Odloila je puku, zavalila se nauz-nak, savila noge, te joj je suknja skliznula s koljena, i ugurala u usta travku. Uz mene joj bijae dosadno. - Onda ove vjebe nemaju nikakva smisla. Ne prijatelj je izmiljen. Nevidljiv. - Vidim da su mi dodijelili pametnjakovia! Ka kav neprijatelj?! A to misli tko bi mogao biti tako lud da napadne Sobotu? Ta morao bi nas hraniti, odijeva ti, uzdravati... Pogledaj samo kakve stare krpe imam na sebi, a i stalno sam gladna... - Rekli su nam jo na kamionu da se moramo boriti do posljednje kapi krvi. - Zna li ti kakva je razlika izmeu tebe i mene? - Neee - otegnuh, premda htjedoh rei da. - Ti e se boriti do posljednje kapi krvi, a ja do prve. Pogledah je kao da govori ciganski.
177

176

- Pitat u te drukije. Kakva je razlika izmeu viteza i djevice? mrknuh. - Vitez se bori do posljednje kapi krvi, a djevica do prve. Nasmijeila mi se. Zatim je rukom dodirnula moju kosu i raupala je. Bila je pet, est godina starija od mene. Zacijelo je ve ljubila. Okrenula se na trbuh, klatarala nogama. - Bojim se. Smijem li se stisnuti k tebi? - Koga se boji? Maloprije si rekla da nema nikakvih neprijatelja?! - Ne mora upamtiti sve to ti kaem, a? I dokotrljala se tik uz mene. Izmeu nas nije vie bila ni njezina niti moja puka. Poslijepodnevni oblaci istkali su ipke na modru nebu. Trava je mirisala, vonjalo je i njezino tijelo. Ruku je uvukla pod moju koulju. - Kuca li tako glasno tvoje ili moje srce? Progutah slinu. Njezin dlan bijae hrapav, ali njean. Nisam se usudio pogledati je u oi. - Nae, zar ne? - odgovori sama i legnu na mene. - Teka si - rekoh hvatajui zrak. Tijelo mi se napelo udnim, dotad nepoznatim osjeajem. Cijelim tijelom razlila se toplina. - eli li da budem tvoja?! Daj mi ruku! I uhvati me za ruku, kojom sam jo grevito drao puku, rastvori mi dlan i gurne je u svoju bluzu. - to osjea? Njezine grudi bijahu tople. Najprije pomislih na male angorske zeeve. Maari su za njih imali umiljatu rije - nyuszike. I apnuh. - Kao da milujem njusike.

Nasmijala se. Srdano. Glasno. Stavila mije glavu na grudi i ponovila to jo nekoliko puta. - To mi jo nitko nije rekao. Daj da te poljubim! I nasloni usne na moje i znao sam da je to poljubac, poljubac koji me zamalo podignuo s tla, uinilo mi se da treperim u zraku, no kad je ona odmaknula usne padoh na zemlju. Privlanost je nestala. Pozorno me pogledala. Pokuala je provjeriti uinak poljupca. - Jesi li ikada vidio golu enu? Odmahnuh glavom. - Ima li sestru? Jo jedanput odmahnuh glavom. Ciril ju je imao, ja nisam. - Onda sada gledaj. I stade otkopavati bluzu nimalo zbunjena to sam jo drao svoj dlan na njezina dva topla zeia, a onda iza zavoja dotandrka kamion i stade kraj naih glava. Na njemu bijahu suuenici s pukama. A omladinski aktivist Petar svisoka zaurla: - Akcija je zavrena! Svi na kamion! Djevojka je naglo ustala. Zgrabila je puku, Petar joj prui ruku, povue je na kamion koji zatutnji i krenu. Potrah za njima, momci su mi vozei se pokazivali fige i rogove, a Joe viknu: - Jesi li je? Zaostah, i praina me proguta poput vojnika u ruskom domovinskom filmu o apajevu, a onda potrah i zamalo se zaletjeh u kamion koji je stao na kolniku i ekao da se popnem. Momci su me i dalje zadirkivali. A moja djevojka, prsiju nalik na dva angor-ska zeia, stisnu se k skojevcu Petru i uh kako ree:
179

178

- Nemoj rei bratu da si me vidio s pionirom. Noas u doi k tebi. Htjedoh proturjeiti da nisam pionir, ali utjeh. Jednom jedinom reenicom unitila je ljepotu naega susreta. I kad sam pogledao prema ivici gdje smo se ljubili, ugledah uz cestu plou s natpisom TIINA. I kadgod je nakon toga netko, dok smo stajali u redu, viknuo TIINA! sjetih se svibanjskog dana kad sam s pukom ekao neprijatelja i spoznao to je ljubav. Ili mi se barem inilo da je bila ljubav. Nakon male mature, koju smo poloili ve nakon treeg razreda gimnazije, u etvrtom nas je razredu ostalo samo oko dvadeset i pet uglavnom Soboana. Seoski momci otili su u ljubljanske srednje kole ili ostali na poljoprivrednim imanjima, stoga u razredu vie nije bilo tako ivo kao prije. Morali smo i vie uiti jer smo ee doli na red za ispitivanje, a osim ruskog, koji smo svi mrzili, poeli smo uiti i engleski. Zbog toga smo se mama i ja stalno prepirali jer je ispravljala moj engleski izgovor, a kad sam usvojio njezinu ameriku dikciju, profesorica u koli me sasluala, a onda upitala: - Koji je od tvojih roditelja ikaki gangster? Zaueno je pogledah. - Govori kao Al Capone. Razred se nasmijao, a mama se nakon prijekora da se u Chicagu druila s gangsterima uvukla u se i vie nije ispravljala moj engleski kakvim govore Londonci. Stric iz Amerike poeo nam je slati pakete, a poto je imao ive dva brata i sestru, zatim pet neaka i neakinja, te vrlo mnogo bratia, vie puta je pomijeao pakete, pa je odjeu za mene poslao teti Veroni, a stricu Janiju paket u kojem su bile haljine, torbica

i eir za moju mamu. Zbog tih smo se paketa poeli ee posjeivati i sastajati - mi smo odlazili u Brezovicu, Nedelicu i Turnie po nae, a teta i stric k nama po svoje pakete. Gdjekad se naa kuhinja pretvorila u garderobu i svlaionicu. Meni je stric poslao novu najlon-koulju i arenu kravatu s velikim zelenim i utim suncokretima, te smee cipele odrezanih vrhova, pa sam izgledao kao londonski dandy ili sobotski sedmokolac, odrastao i pametan. Tata je takoer dobio odijelo, ali ga nije htio nositi. Dao ga je svojem bratu Janiju rekavi: - Ne osjeam se dobro u imperijalistikom odi jelu. - Odijelo je odijelo, bolje ameriko nego nikak vo - mudro je odgovorio stric i nosio ameriko odijelo na njivu i jutarnje mise i svima objanjavao da mu ga je posalo brat Ferenc iz Amerike jer mi ovakva odijela ne znamo napraviti. Jednoga se jutra tata loe osjeao i ostao u krevetu. Bio je zemljano siv, tuio se da ga boli slezena i mama je otrala po lijenika. Doao je stari gospodin Brandieu i rekao da e tatu pregledati premda je ve u mirovini i ne obavlja kune posjete. Zauzvrat, elio bi s tatom razgovarati o svojem povratku u Maarsku, gdje je roen u rumunjskom dijelu, pa kad je tatu pregledao ree: - Napisat u vam uputnicu za Ljubljanu. Slezena je jako oteena. Moe doi do ozljede i moe se poremetiti odnos meu bijelim i crvenim krvnim tjelecima. Lijenik Silvij Brandieu u umivaoniku opra ruke i elegantno se pozdravi, a tata i mama jo isto poslijepodne otputovae vlakom u Ljubljanu. U stanu ostah sam. Najprije sam namjeravao otii k Cirilu, ali sam
181

180

uzeo crtai papir, sjeo kraj prozora i poeo temperama crtati novu gimnaziju to se nalazila preko ceste. Pri-mijetih da ne vidim dobro, gimnaziju sam vidio mutno. Sutradan sam profesorici Veri Pinter, koja je i sama crtala mrtve prirode i krajolike, rekao da loe vidim, ali me utjeila. - Ne uznemiravaj se. Svi su veliki slikari bili kratkovidni. Njezinim odgovorom nisam bio zadovoljan. Tko loe vidi taj na ulici ne prepoznaje ljude i zato ga ljudi smatraju umiljenim, stoga sam prestao crtati, a kad se nakon dva dana mama vratila, stalno je plakala i rekla da e tata u bolnici ostati nekoliko tjedana to e se poznati na tatinoj plai, pa je zato iznajmila prolaznu sobu u koju su uselile dvije bankovne inovnice. Obje su se zvale Gizika, i tako vie nisam mogao crtati gimnaziju koja se iz te sobe najbolje vidjela, a osim toga od tada sam spavao u kuhinji na divanu.

1 nadalje smo imali nastavu u staroj gimnaziji, a novu gradili. Prijepodne smo bili u koli, poslijepodne na gradilitu, a naveer uili. Izlazilo je sve vie zanimljivih knjiga, ruska knjievnost ustupila je mjesto francuskim i engleskim klasicima, ameriki i talijanski filmovi istisnuli su sovjetske filmove o oktobarskoj revoluciji i domovinskom ratu. Jedne noi sa sobotskog spomenika nestala je velika medalja sa Staljinovim portretom, a kad se nakon nekoliko dana ponovno pojavila na njoj je visio drug Lenjin. Svako proljee park je bio pun zaljubljenih, mi srednjokolci mogli smo u kinu posjeivati poslijepodnevne predstave, a odrasli veernje. Ravnatelj je izdao naredbu o hora legalis i upravo je krenje zabranjenog
182

sata, poslije osam sati nismo smjeli biti na ulici niti u javnim lokalima, bilo primamljivo. Suuenici su nosili eire oeva, podizali ovratnike na kaputima i u mraku odlazili u kino na veernju predstavu koja je poinjala u osam. U kinu su bili sobotski graani i meu njima puno djevojaka, sa eirima svojih maarskih majki i amerikih teta. Gotovo svaku drugu obitelj odijevali su Amerikanci svojim paketima, te je Sobota ila ukorak s modom. Imali smo prvomajske parade i izlobe na kojima su radnici gradske metlarske radionice izloili nove etke izraene od stare brodske uadi. Mladi uenik u privredi Ludvik alik sastavio je zanimljiv motor. Sportsko drutvo Sobota pobijedilo je u nogometu mariborskog eljezniara s pet prema jedan. Nogometne zvijezde postali su Klepec, Klanj-ek i Zelko. Zelko je bio mlad ali posve elav i suuenici su tvrdili da je bio u logoru i dobio tifus koji mu je odnio kosu... I tako smo svi ivjeli u stvaralakom zanosu dok su neradnici, zabuanti i mlakonje bili zaslueno kanjeni. Posvuda i za sve vrijedila je parola: Tko nije s nama, taj je protiv nas! Stajao sam iza zgrade sobotske gimnazije i objanjavao Cirilu to smo prijepodne uili jer je ve nekoliko dana bio bolestan i nije dolazio u kolu. Sada je doao na gradilite i pitao me za obraeno gradivo. Dok smo stajali kraj praznih taki, s ceste nas je ugledao ravnatelj gimnazije. Bio je visok poput Triglava, s bicikla je imao pogled daleko uokrug, kao da se vozi na Tamovu kamionu. Naravno da nas je zapazio i s ceste krenuo gimnazijskim travnjakom. Noge su nam odrvenjele, zacementirale se. - A to je s vama dvojicom, zabuanti?! - Ja sam bolestan - jauknu Ciril uhvativi se za
183

ui. Ravnatelj Kokolj nije ga ni pogledao. Pitanje je bila upueno meni. Pitanje i dugaka ruka koja se ispruila do mojeg uha. Podignuo me poput suhe kruke i prilijepio mi takav amar da sam usred posli-jepodneva vidio zvijee koje je Kopernik traio i prouavao nekoliko godina. - Budi veseo to ti nisam dodijelio ukor! I neka tata doe u kolu! U lipnju je otvorenje, a ti stoji skrtenih ruku. Zaboravio si da gradi svoju gimnaziju! Uzmi odmah take i radi! A ti, ako si bolestan, nestani kui i u postelju! Ravnatelj je pritisnuo pedale i na biciklu visoko nasaena sjedala odvezao se travnjakom u Ulicu te-fana Kovaa i u grad. Nisam mu mogao rei da tata nee doi u kolu jer lei u bolnici u Ljubljani, ni to da sam prijatelju objanjavao koje smo gradivo prijepodne i unatrag nekoliko dana obradili u koli, da sam inae radio, ta imam uljevite dlanove. Sve to sam progutao, sve to ostalo je neizgovoreno. Ciril je slegnuo ramenima i rekao zdravo, a mene je pekla nepravda, gurao sam take i razmiljao o tome da imam stalno peh, da se svi spotiu o mene, i nije me toliko pekao ravnateljev amar, koji bijae takav da sam usred bijela dana ugledao ameriki film Zvijezde gledaju s neba, koliko me peklo razoaranje ravnate-ljevom neobjektivnou. Zar nas nije mogao pitati zato razgovaramo, sasluati nae objanjenje i tek nas tada kazniti, ako misli da smo kaznu zavrijedili. A ovako je doletio poput meteora, tresnuo u me i nestao. A ja sam samo pomagao prijatelju i zbog toga bio kanjen. Nije bio kriv Ciril, kriv je bio ravnatelj, ali kako to rei njemu, dokazati suuenicima koji su s prozora vidjeli ravnateljev amar, kad je bilo razumljivo da sam postajao kriv za sve. I zbog toga bijah loe
184

raspoloen. Kad smo zavrili i kad su me Laci, Petar i Drago ispitivali to se dogodilo, slegnuo sam ramenima, oslobodio ih se i otiao u park, sjeo na klupu razmiljajui o sebi i nepravdi. Jesam li uistinu bio sobotski Tom Sawyer ili bijah samo preosjetljiv i sve previe uzimam srcu. Da je tata zdrav i kod kue, ispriao bih mu to mi se dogodilo. Samo njemu. A zatim se dogegao gospodin Pura, s ukoenom leptir-kravatom i pripit razgovarao sa stablima, nevidljivim vjevericama, a kad me ugledao, i sa mnom. Zastao je na puteljku, zagledao se u me, kao da sam njegova publika i poeo mi drati predavanje. - Dijete moje, naa omladino, to sjedi ovdje? eka li gospoicu?! Zna li da e danas na Prekomur-je pasti meteor, pravi pravcati meteor unitit e polja, zadruni krumpir i vinograde, hkk, neemo vie ni piti ni srati, tamo gore na nebu ne vole crvene jer ovdje na zemlji pokuavaju napraviti drugi, konkurentski raj, i zato e nakon nekoliko dana pasti drugi meteor, slua li me, gospodiiu, i on e pasti na sobotske kue, i ako im to ne utjera strah u kosti, da, ako ne zastrai one crvene, past e trei meteor, jesi li razumio, trei meteor i on e potamaniti ljude, sve redom, pametne i glupe, debele i mrave poput mene, tebe i mene i moju enu i tvoju enu i mua moje ene, hahaha, i svi emo otii piati na nebo i... priao je stablu da se popiki, ali se zaletio u hrast i zauen zanijemio. Htjedoh mu rei da to nije hrast nego meteor, ali se radije digoh i odoh kui. Ogladnio sam, a kod kue me ekala zdjela luka koji sam prelio domaim uljem od bue, uz to sam pojeo pola kilograma seoskog kruha to su ga iz Gorikoga donosile Gizike, jedna iz Bodoneca, a druga iz Zenkovaca, i uz luk i kruh
185

zaboravio na brige i razoaranje to su s godinama, ne znam zato, postajali sve ei i vei.

Na sobotskom sam se kupalitu upisao u plivaki klub. Vjebao sam prsno plivanje. Volio sam plivati poput abe. Tako sam plivajui imao pregled, i uveer se kui vraao umoran i gladan. Ni tata ni mama nikada nisu doli na kupalite da me vide kako plivam. Moji uspjesi nisu bili veliki. Nikada nisam bio prvi, nikada posljednji. Ipak sam rado trenirao. Kad mi je Musterov Miki rekao da moram plivati tisuu metara, otplivao sam ih, iako sam nakraju ve uronjavao u vodu poput podmornice pogoene bombom, prsti mi bijahu modri, koa naborana, oi krvave poput mrkve, meutim, otplivao sam trideset duina i ostao sjediti na rubu bazena kao da sam pobijedio na olimpijadi. Mama je samo jedanput dola po mene. I to do kupaline ograde, gdje mi je tako dugo mahala dok je nisam primijetio. Dola mije rei da se tata vratio iz bolnice i da me eli vidjeti. Jako je smravio i stalno se drao ispod lijeve strane rebara jer su mu izvadili slezenu. Do tog trenutka bijah uvjeren da ovjek ne moe ivjeti bez slezene, ali je tata moje uvjerenje pobio. Objema se Gizikama, koje su i nadalje ostale kod nas, razveselio i naveer smo igrali igru mlin i kartali duraka, igru koju je tata nauio od ruskih vojnika. A budui da je bio dobro raspoloen, ponovno me pustio u pionirsku koloniju. Ciril i ja bijasmo zelena rezerva, ugurasmo se u vlak i odvezosmo u Gutanj na Korokem. Tada su mnoga slovenska mjesta pokuali preimenovati, pa su i nama pionirima i omladincima rekli da piemo kui da nismo u Gutanju nego u Ravnama na Korokem. Stanovali smo u internatu u blizini mjesnog dvorca,
186

odakle se pruao lijepi vidik na oblinja brda, na Peu i eljezaru u dolini. Ciril i ja bijasmo u sedmoj eti, i tu bijasmo najvei, odrasli omladinci. Mene su izabrali za naelnika odreda, a Ciril postade naelnik nae ete. Svako jutro nakon doruka okupili smo se na dvoritu ispod kitnjaste lipe, podigli zastavu, proitali dnevni red, zadae i dunosti, utvrdili tko je odsutan, tko bolestan. Na rukavima nismo imali nikakve oznake kao u brigadama pa ipak smo znali tko je tko. U dvorcu je stanovala druga koroka omladinska radna brigada, koja je radila u eljezari i njoj smo dvaput pomagali. Ali samo sedma eta. Ujutro smo s njima otili u dolinu, na tvorniki prostor i pomagali im istovarivati i slagati kremenu opeku za gradnju nove martenovke. Opeke su bile teke dva kilograma, imale su vrlo otre rubove i nosili smo ih tako da smo ih natovarili na daice koje smo drali objema rukama. Svakome smo natovarili etiri opeke. - Daj jo! - ree Ciril i natovarih mu petu opeku. - Jo jednu! - ree. Stavih mu i estu. -1 meni! - oglasi se Deziderij. - Meni ih natovari sedam! - zahtijevae Peterka. - Osam! - viknu Bratinak. I nosili smo ih, a u podne smo ve svi imali krvave ruke i voa nae kolonije zabrani nam raditi, a koroki su nas omladinci hvalili i bodrili. Nakon dva dana opeka je bila sloena i pripremljena za zidanje. Druga koroka omladinska brigada postala je udarna. Omladinci su nau etu pozvali naveer na ples i krije. I kad su drugi morali ii na spavanje, mi smo dobili bogatu veeru, a kao poslasticu Ciril i ja smo na prst debelu kriku kruha namazali dva prsta amerikog kikirikija. Kasnije, kad smo otili k brigadirima, koji su pod lipom plesali i pjevali
187

Mi gradimo ceste, pruge, popravljamo mostove duge, ispod ruke me uhvatila jedna krna omladinka i u kolu poskakujui rekla mi da se zove Breda, a kad sam joj se u kolu poskakujui i pjevajui Mi gradimo ceste, pruge, popravljamo mostove duge, i ja predstavio, ree kako je to udesna sluajnost to oboje imamo imena s istim poetnim slovom i u kolu poskakujui i pjevajui Mi gradimo ceste, pruge, popravljamo mostove duge, pozvala me da nakon zavrena plesa doem u park. A jaje upitah: - Zato? - a ona odgovori: - Ve e vidjeti - a ja rekoh: - to u vidjeti kad je u parku mrak! - Je li te strah? - upita me koketno mi se nasmijeivi, ispusti moju ruku i iskrade se meu omladinci ma, te vidjeh kako je skrenula iza dvorca, gdje je bilo nogometno igralite, i iza njega park. Nisam poao za njom jer mi je iznenada postalo loe, otrao sam za prvi grm i povraao, a kad sam se sav znojan i drhtav dovukao u sobu ugledah Cirila koji bijae isto tako blijed, s gracima znoja na elu. - Prokleti Amerikanci! Prokleti Amerikanci! - Jesi li i ti povraao? - Dvaput - ree Ciril, dignu se s postelje i otra u zahod da i trei put povrati.
188

- Previe ste prodrljivi - zakljui Deziderij. Sjedio je na svojoj postelji, namakao kruh u konzervu s kikirikijem i mirno jeo namaz od amerikih oraha. Kad se Ciril vratio, jo bljei i izmueniji, legnuo je u postelju i zatvorio oi da ne gleda prodrljivog Deziderija koji je stalno molio repete, a i ja sam prodrljivcu okrenuo lea. Zatim su u sobu doli i drugi momci i razuzdano se tukli, skakali po foteljama i podizali prainu iz pokrivaa i slamarica, a onda je netko bacio vakau gumu na arulju, guma se zalijepila na staklenu kruku i u tom trenutku ue u sobu odgojiteljica Mara, ugleda crnu pjegu na arulji i upita ne promislivi: - to je to? - Rupa u arulji. - Odmah je zamijenite! Momci su prasnuli u smijeh, odgojiteljici je bilo potrebno nekoliko sekundi da shvati da probuene arulje ne svijetle dok se Deziderij kesio kao da je sin budalastog starjeine, zato mu odgojiteljica Mara bijesno ree: - Sutra e za kaznu ostati bez repete. Deziderij je zaurlao kao da ga je upravo obavijestila da su mu istodobno umrli roditelji i brat Vili. A kad je odgojiteljica otila, ostao je sjediti na postelji i polako, nervozno jeo kikiriki, a Ciril i ja smo ekali kada e mu pozliti, ali smo prije zaspali.

189

Sljedeeg jutra otili smo na izlet u oblinje Kotlje, gdje smo namjeravali posjetiti pisca Suzica,1 knjige koju sam nekoliko puta proitao. Htjedoh ga zamoliti da mi pokae mranu udolicu, koju su zvali Pakao, a o kojoj je pisao u naslovnoj noveli. Jako me zanimalo je li njegov Pakao pravi pakao ili izmiljeni. itajui knjigu ustanovio sam da su u njoj djeca imala neobina imena: jedan je bio Anej, drugi Nacej, trei Korej a etvrti Cencelj. Svi su na kraju svojih imena imali slovo j, posve drukije nego kod nas. I smijao sam se pri pomisli kako bi zvualo da tata zove mamu Rozaj, a mene Brankoj, a nas dvoje njega Matijoj... Do Preihove kue vodila su nas dva domaa pionira, kojima su u ratu Nijemci ubili roditelje. Stariji je elio postati inenjer, zanimala ga je fizika, a drugi je bio ahist. Bio je crnokos, nizak, miran i tih i svi su ga zvali Ivoj, iako mi je putem povjerio da se zove Ivan. Na alost, pisca nismo nali kod kue. Bio je u bolnici u Ljubljani, a njegova nam je ena pokazala knjige i stol za kojim je rado sjedio, a onda nam jo rekla da odemo u umu jer posvuda uokolo rastu sone umske jagode, pa smo Ciril i ja otrali u niski smrekov umarak i zamalo pali preko Deziderija koji je bio sagnut iza smreke, kao da je neto izgubio i sada to u travi trai. - Sto radi? Rukom pokaza na usta a zatim u travu. Pob-ljuvao je jagodnjak. Napokon je i njemu postalo loe iako je mislio da moe pojesti sve to ugura u usta. Cirilu i meni vie nije bilo stalo do jagoda, a kad

i Preihov Voranc (1893-1950), Koruki slovenski pisac (pravo ime mu je Lovro Kuhar), politiki radnik i lan CK KPJ od 1934.! Realistiki opisivao Koruku i pisao i za mlade.

smo se vratili s izleta, obuo sam plave amerike papue, obukao kratke hlae i bijelu ameriku majicu i otiao u grad. O svom odlasku nisam obavijestio ni Cirila. elio sam sresti Bredu i opravdati joj se to me sino uzalud ekala. Otiao sam na malo kupalite i koraao rubom bazena da lake vidim je li se Breda kupa. Ugledah je kako u vodi razgovara s prijateljicama, a zatim se odgurnula od ruba bazena i zapli-vala leni crawl. Iznenada me netko gurnuo i padoh odjeven u vodu. Zamalo sletih na Bredu. Tonuo sam, odjea i papue napili su se vode i bilo mi je potrebno nekoliko trenutaka da od zaprepatenja doem k sebi. Kad sam ponovno udahnuo zrak, glumio sam da se utapam. Krilio sam rukama iznad vode, isputao zrak pa me Breda, koja mije bila najblie, zgrabila za kosu, privukla k sebi, ovila mi ruku oko pojasa i podignula me iz vode. - Ti? - zagleda se iznenaeno u moje lice. - Ja - rekoh i dalje gutajui vodu i glumei utopljenika. Njezina me ruka drala oko pojasa i to mi je godilo. - elim ti se ispriati za juer! -1 tako ti se urilo da si zbog toga odjeven skoio u bazen?! - Nisam skoio. Netko me gurnuo. - Aha! - pobjegnu joj osmijeh. Osvrnula se po bazenu. Dvije glave naglo su nestale pod vodom. - Brat i njegov prijatelj. Ljubomorni su na svakog stranca. Ma zna... malo mjesto... - Zato? -Pitaj njih!? - A to ako me nisu njih dvojica gurnuli u vodu?
191

190

- Jesu, jesu... - Hoe li danas doi pod lipu? - A ti opet nee doi? - Ovaj put sigurno u doi. Doi! - Moda... Njezin podvodni stisak je popustio. Imala je crni, tijesno pripijeni kupai kostim, ispod kojega su se vidjeli obrisi sportskog tijela. - Veselio bih se da doe - ponovih jo jedanput, ovaj put nemarno kako uh starije momke i otplivah na drugi kraj bazena, gdje su bile stube. Kad sam iziao iz bazena, svukao sam majicu i iscijedio je. Djeca su me zaueno gledala. Zacijelo su mislila da sam pijan tresnuo u bazen. Izuo sam i papue i vraajui se putem ustvrdio da mi se najvjerojatnije odjea do veeri nee osuiti. U emu u ii na sastanak? Zamo tan u plahtu?! Kod kue sam isprobao Cirilove hlae, ali mi bijahu pretijesne. Legao sam u postelju, a odjeu stavio na rub prozora i ekao da se osui. Poslijepodne je naglo odmicalo, sunce se ranije nego inae sakrilo za brda, a moja je odjea jo bila mokra. U sobu se polako prikrao mrak, momci su otili na veeru, a ja sam jo jedanput iscijedio hlae i majicu i oboje navu kao na sebe. Zatim sam otiao na veeru, imali smo gance i hladni aj, i kad ga popih, kihnuh glasno jedanput, a onda jo nekoliko puta. Poslije veere omladinci su ostali na dvoritu, zapalili krije i zaple sali. Stajao sam kraj vatre i suio stranjicu. Odjea na meni bijae jo vlana. Ponovno kihnuh. Tada ugledah Bredu kako dolazi iz dvorca. Dola je ravno k meni. U kosi je imala cvijet. Mirisala je po neem neodreenom, ali ugodnom. Bijah oamuen. - Kako si?

Htjedoh joj odgovoriti, ali kihnuh. - Dobro sam. - Stvarno? Potvrdno klimnuh. Dodirnuh rupi u depu. Bijae isto tako mokar kao majica na meni. - Idemo li? Okrenula se i pooh za njom. Na leima vie nisam osjeao toplinu krijesa. Ili smo igralitem na drugu stranu, gdje poinje uma i gdje je nekoliko starih klupa za zaljubljene parove. Sjeli smo. Najprije ona, zatim ja. - Zato si tako tih? Htjedoh joj odgovoriti, ali ponovno kihnuh. , Pa ti si se poteno prehladio! Osjetljiv djeak. - Kakav djeak? - Mamin djeak. - Nisam mamin. A ni tatin! Sjetih se kako sam jo prije godinu dana rekao Mariji da volim samo mamu i tatu i pobjegao, otrao zelenim itom prema kui. Da, ali odonda se tota dogodilo. A da me netko pita to se to dogodilo, ne bih mu znao odgovoriti. Jednostavno - odrastao sam. - Zar me nee zagrliti? Primaknuh joj se. Breda se nasloni na me, ali odmah odmaknu glavu. - Ta jo si mokar. Htjedoh joj rei da se nisam stigao osuiti, ali ponovno kihnuh. - Jo e me zaraziti. - ime? - Zna ti dobro. Bit e najbolje da se vratimo. Poi u postelju, popij aj i ozdravi. Ustala je i pola nogometnim igralitem prema
193

192

dvorcu, a ja sam koraao za njom i kad joj htjedoh rei da mi nije nita, neka ostane, opet kihnuh i ona se okrenu: - Pusti me. Tko se drui s djecom, taj je mokar. I tako sam otapkao natrag u sobu, ponovno se svukao, uvukao u postelju, zamolio Cirila da ode u kuhinju po topli aj, a onda je dola odgojiteljica Mara, stavila mi ruku na elo i na prsa i rekla: - Prehladio si se. Ostani nekoliko dana u postelji. Ostao sam nekoliko dana u postelji, a onda smo se oprostili od Ravni na Korokem i vratili kui. Nakon dva, tri dana dobio sam pismo, ali ga se tata domogao. Otvorio ga je, proitao i bacio u pe. - Balavce! Dat u ti ja djevojke i ljubav! Gledao sam ga ne usuujui se nita pitati. Bijah uvjeren da mi je pisala Breda. A bilo je to moje prvo ljubavno pismo. Nisam ga vidio, i jer nisam znao njezinu adresu, na njega nikada nisam odgovorio. Moda Breda jo i sada eka odgovor ili je pak uvjerena da sam tada, na Ravnama, dobio upalu plua i umro u cvijetu mladosti. U jesen smo u Soboti kraj nove gimnazije, to smo je ve sveano otvorili, organizirali veliku tombolu na koju je dolo mnogo ljudi pjeke, biciklima, vlakom, autobusom i kolima, jer je prvi zgoditak bio iznimno privlaan - motorkota marke Aria, od petsto kubika, drugi zgoditak bila je kompletna spavaa soba, a trei radio-aparat marke Kosmaj. Karta za tombolu kotala je trideset dinara i ja sam kupio tri, jednu za tatu, jednu za mamu i jednu za sebe. Nita nisam dobio. Ciril i ja muvali smo se meu ljudima koji su stajali, sjedili, jeli i pili na livadi, dok je drug Zrim, lan Kulturno-umjetnikog drutva

tefan Kova svojim sonornim glasom izgovarao pojedine brojeve, to su ljudima donosile malu sreu i velika zadovoljstva, te smo se slatko smijali kad je Flegarov Puba, pohaao je esti razred gimnazije, dobio na tomboli spravu za rezanje repe. Naravno da ju je odmah prodao jednom gorianskom seljaku, a onda su se momci dogovorili da e novac potroiti za sladoled, za ulaznice za nogometne utakmice i za kino. I tako smo ve nakon nekoliko dana oduevljeno navijali za sobotske nogometae koji su pobijedili celjski Kladivar s petnaest prema nula. Mene je ponovno oduevio elavi nogometa Zelko koji je dao est go-lova. I tamo, na utakmici, zametnuo se razgovor o tome to je bolje biti: nogometa, glazbenik, pjesnik ili politiar. Vinci iz Odraneca oduevljavao se za sve i predloio da sastavimo orkestar i ponemo svirati na zabavama. Zemljiev Zoli doao je k Cirilu s violinom i notama. Vinci je svirao na tamburici, Ciril na svojoj harmonici, ja se pak svoju violinu nisam usudio donijeti ne zato to bih je se stidio - bijae stara, oguljena iako je tata nestruno tvrdio da je stradivarijevka -nego zato to nisam na njoj nauio svirati, pa sam stoga rekao da bih rado svirao na bubnjevima, a njih u Soboti nije bilo. Imao ih je samo orkestar Baranja koji je subotama i nedjeljama svirao u kavani Faflik, sada Central. Pa kad su Cirilova mama i sestra Zora otile u posjet baki, mi, glazbenici, zaposjeli smo kuhinju, ja sam nabavio dva tapia za bubnjeve, preokrenuo na stol limene tanjure, udarao po njima i davao takt. Najvie smo vjebali, svirali i razvlaili valcer Na plavom Dunavu jer je to bilo moderno. Tko nije znao plesati valcer, bio je otpisan. Nijedna djevojka nije ga ni pogledala. A kada je harmonika Donko dobio
195

194

zadatak da u Omladinskom domu zapone s plesnim teajevima, Ciril i ja odmah smo se prijavili. Donko nam ve prvi dan ree da se po parketu zalijeemo poput dvojice mladih bikova, a posebice mu se moji koraci injae smijenima. Ree nam takoer da ple-emo zajedno jer je na teaju nedostajalo djevojaka. Poslije nekoliko dana zavrili smo plesni teaj ajankom. Ciril i ja bijasmo uvjereni da znamo barem pet osnovnih plesova: tango i fokstrot, obini valcer i engleski valcer te mambo. Na ajanci nam se pruila prilika da pokaemo to smo nauili. Neki su plesali tako brzo i vrtoglavo da je Cirilu i meni ponestajalo daha. Gledali smo plesaicama u noge, a u mislima brojali jedan, dva, dva, dva, dva, dva, tri i tako dalje stojei uza zid sretni to ples nije obvezan. Zatim je drug Donko stavio na gramofon engleski valcer i viknuo: -Dame biraju! I tada je poelo. Ciril je ve zamalo kidnuo, ali ga je epala naa suuenica Zlatka, simpatina djevojka, ali via od nas oko pedeset centimetara: od Cirila trideset, i od mene dvadeset. I Ciril je stade gurati i odguravati po plesnom podiju kao da je daska za pluenje snijega. Meutim, Zlatka se samo svisoka smjekala prepustivi se Cirilovu voenju sve dok ga nije primijetio drug Donko i prekinuo odbacivanje snijega po parketu. Pokazao je Cirilu plesne korake engleskog valcera i Ciril je tada ponovno uhvatio oko pojasa Zlatku i zaplesao. Pritom je stenjao, ali su oboje, i Zlatka i Ciril, izdrali dokraja, to za sebe ne bih mogao tvrditi. Po mene je dola suuenica Jolanka. Bijae debe-ljukasta i teko je uhvatih oko pojasa. Ve prvi korak uinih pogreno. Bez takta. Stadoh joj na nogu.
196

- Nita strano - naglo ree Jolanka kako bi me ohrabrila. - Oprosti - rekoh i drugom joj nogom stadoh na cipelu. Pritom smo se opasno zanjihali. - Oprosti - ponovih i zavrtjesmo se poput jarbo la u oluji. - Ja sam kriva - utjei me. Odjednom me obuze misao zato se smatra krivom kad sam joj ja stao na noge?! - Nisi ti kriva - rekoh i opet joj stadoh na nogu. - Jesam, jer sam bila tako luda da sam dola po tebe! - Drugih vie nije bilo - zinuh, jer je uistinu nisam molio da doe po mene, te se sada ionako oboje muimo. Inae, bijah strastveni plesa, ali u razvoju. U fazi promatranja. Uivao sam gledajui kako drugi pleu. - Mislila sam da zna plesati. Prije nekoliko go dina gledala sam te upravo ovdje kako plee kazaok. Krv mi udari u glavu. Tada mi se cijela dvorana smijala. - Ako si me gledala, onda zna da najbolje ple em sa sabljom a ne s djevojkom - rekoh i jo joj jedanput stadoh na nogu. Jauknula je i pri sljedeem okretu osjetih je na lijevoj nozi. Sada bijah ja taj koji je jauknuo. Aodmah zatim stade mi jo na drugu nogu. Bijae tea no to je izgledala. Uinilo mi se da su mi prela preko noge kola puna peene opeke. Ispustih dah kao da elim zazvidati. I prije no to pomislih vratiti milo za drago odnosno teinu za teinu, ne spretnost za nespretnost, odgurnu me. - A sad mi te je dosta! Poi na plesni teaj ili ostani kod kue. - Bio sam na teaju - izgovarah se.
19"

- Onda si markirao ili spavao. - Nisam - stadoh se prepirati. - Onda plei sa svojom sabljom, sa mnom vie nee. I odvojismo se. Ona sjede na svoj kraj dvorane, ja na svoj. Tu veer vie nisam plesao jer nije bilo plesa koji bi plesaicama omoguio da odaberu plesae. Vraajui se s ajanke kui putem sam Cirilu objanjavao kako sam imao peh to je po mene dola Jolan-ka koja nije bila na plesnom teaju i cijelog me zgazila. - Znam - ree Ciril. - Zlatka, koja je Jolankina prijateljica, ree mi da si joj unitio cipele. - Ja? - bijah iznenaen. - Pogledaj moje! Ostao sam bez vrkova cipela. Ciril me pogledao i obazrivo se osmjehnuo. Jo sam nosio amerike cipele koje mije iz Chicaga poslao stric, a imale su odrezani vrh to je u Americi bilo moda, a kod nas je izgledalo kao da mi je cipele netko otpilio. - Istina je bra od lai - glasno promisli Ciril. - Da, jer u lai su kratke noge. - A u Zlatke duge. Dovde - ree Ciril i podignu dlan u visinu svojih oiju. A budui da je Zlatka govo rila istinu, Ciril i ja ustvrdismo da istina, za razliku od lai, ima doista duge noge.

U jesen je teta Verona ponovno iz lendav-skih gorica dovezla plodove zrele jeseni. Mami kilogram crvljivih oraha, meni pregrt suenih ljiva i kruaka, a tati litru kisela lendavska vina; meutim, bila je jako razoarana jer je tata ponovno bio u ljubljanskoj bolnici. Poele su ga boljeti obje noge, stanovito vrijeme odlazio je na posao sa tapom, a zatim su ga poslali u Ljubljanu, gdje su ga
198

zadrali na pregledima, a onda je tintanom olovkom poeo pisati dopisnice i na jednoj nas izvijestio da e mu odrezati nogu. Tata je napisao amputirati, to je znailo da e ostati bez noge i mama je odmah pourila u Ljubljanu da ga jo vidi cijeloga, nerazrezanog, jer tatu su poeli rezati i rezati i postajao je sve sitniji i mraviji, ali je u njemu iz dana u dan rasla sve vea elja za ivotom. Meni pak nije bilo ni do ega. U koli sam poeo poputati. Nakupio sam jedinice koje sam dodue usput ispravljao, ali u matematici sam potpuno zatajio. Sve me vie zanimala knjievnost, iz slovenskih pismenih zadaa redom sam dobivao petice, a u Rehnovu sam trgovaku knjiicu, to je ve nekoliko godina nismo upotrebljavali jer su trgovcu nacionalizirali trgovinu, a u koju sam po tetinoj elji trebao napisati prvu pjesmu posveenu poginulom amerikom bratiu Paulu, poeo kriom pisati kratke stihove. Bile su to poetnike, naivne, boleive pjesmice nad kojima se bodonska Gizika, kad ih je pronala, rasplakala, bile su tako nesretne i potresne, a plakala je samo na jedno oko jer joj je drugo bilo stakleno, no da mi nije sama rekla ne bih to nikad ustanovio iako sam ljudima, dok smo razgovarali, gledao u oi. - Kad sam bila mala, brati me noem ranio i oko mi je iscurilo. - Ne vidi se da ima umjetno. - Ali ja to znam, jer cijelo vrijeme gledam samo na jedno oko. Zatim sam neko vrijeme prestao pisati pjesme jer sam ustanovio da su drugi doivjeli gore stvari od mene, a nisu se alili na svoju sudbinu. Tako smo mama i ja sami proveli boine i novogodinje praznike. Pod jelkom nije bilo nikakvih daro-

199

va. Zima je bila otra, hladna, zapalo je mnogo snijega pa smo se Stivanova Babika i ja klizali udvoje ledav-skim kanalom. Ipak, vie sam uivao jurei glatkim ledom i kliui kilometre i kilometre daleko, do kraja kanala i natrag, osjeajui se kao da sam u ruskoj tajgi ili u Sibiru ili pak na slikama nepoznatih nizozemskih slikara, to su slikali zimu i klizae sa svim podrobnostima. Kliui sam se ugrijao, nagnuo naprijed, uhvatio ritam nogama i mahao rukama poput ruskih natjecatelja, gledao preda se i u snijeg, u pojedinane suhe grane to su strile iz snjenih zameta, u vrane u polju, kue u daljini, uo psei lave, sve je munjevito promicalo mimo mene, sve je ostajalo za mnom. Mislio sam samo na brzinu, a onda mi se na lijevoj nozi otkopala klizaljka i cipelom sam stao na led, izgubio ravnoteu, pao naprijed, klizio dvadeset, trideset metara po ledu i ogulio kou na licu, a prsti na rukama mi se ukoili. Budui da u blizini nije bilo nikoga koga bih pozvao u pomo, ustao sam, odepao do klizaljke, ponovno je vre privrstio i otklizao natrag. Vukui tako noge po ledu, i vraajui se vlastitim tragovima svojih naotrenih Honduras klizaljki, mislio sam na tatu, kako e morati nauiti hodati sa takom, kako e se mami usjeci nove bore u zabrinuto lice, kako emo i nadalje teko ivjeti, dok su neki poeli graditi kue, a mislio sam i na svoje matematike neuspjehe i tako doklizao do ceste stoje vodila iz Sobote u Cernelavce. Bio je ve mrak, skinuo sam klizaljke i snijeg mi je kripao pod nogama koje su me strahovito boljele, a kod kue me mama grdila zato ostajem vani do noi, pripremila mi zdjelu graha s lukom i uljem od bue i kod veere mi rekla da ujutro idemo u Ljubljanu, jer su tati ve odrezali desnu nogu iznad koljena. Odjednom mi vie nije bilo do jela, odgurnuo sam tanjur, nije
200

mi bilo ni do ega, odjednom sam imao pune oi suza. ustao sam i naglo otiao u kupaonicu gdje sam ih oprao. Bio sam prevelik, a da bih plakao pred mamom. Spavali smo samo nekoliko sati jer je vlak polazio u etiri ujutro, i gazili do stanice nanovo napadali snijeg, te sjeli u mrani i hladni vagon. Tek je u Or-mou postalo u kupeu toplije, jeli smo tvrdo kuhana jaja a to smo bili blie Ljubljani u kupeu je bilo vie putnika, a vani vie snijega. Kad smo u poslijepodnevnim satima stigli u Ljubljanu na ulicama je bilo toliko snijega da se grad nije ni vidio. Ljubljanani su na ulicama napravili snjene bregove, snjene labirinte i prijelaze, pa smo se mama i ja stalno propitkivali za put do bolnice, hodajui sad lijevo, zatim desno, a onda me u posljednji trenutak jedna ruka gurnula u snijeg. inae bi me povozio tramvaj koji je sav zelen i rasvijetljen neujno kliznuo mimo mojeg nosa, kao da ima gumu na kotaima. Kad sam se dignuo, otresao snijeg s hlaa i oeva kaputa, mame nigdje nije bilo. Nestala je u labirintu snijega. Htjedoh je pozvati, ali me bilo stid. Imao sam petnaest godina, pa da zovem mamu! Koraao sam dalje, gdjekad mi se pokliznulo, gdjekad uinilo da idem pravim smjerom, no ubrzo ustvrdih da sam se izgubio. Svud naokolo bijae samo snijeg, snijeg, snijeg, tek tu i tamo vidjeh komadi krova ili kuni ugao. Upitah jednog pjeaka za bolnicu, i on mi samo rukom pokaza smjer, no ve poslije nekoliko koraka morao sam skrenuti dvadeset koraka udesno pa zatim ulijevo i tako sam ponovno zalutao. Naposljetku sam zaustavio jednu enu koja je takoer ila u bolnicu. Bila je medicinska sestra i kad me dovela do kirurke bolnice ve se pomalo sputao mrak te utvrdih da su posjeti ve zavreni. Na toplom, ali starom i pustom hodniku otvarao sam vrata bolesnikih soba sve dok
201

nisam ugledao mamu kako sjedi na postelji i dri u rukama sitnu tatinu ruku. Dotrao sam k njima, poljubio tatu, odmaknuo se i zagledao u nj. - Ne puim vie - ree i suze mu zatitrae u nasmijeenim oima. Meutim, zubi i prsti na desnici jo mu bijahu uti. Zatim je polako otkrio proiveni pokriva i ugledah najprije tanku lijevu nogu, a nam jesto desne samo patrljak, omotan svjeom gazom. Htjede neto rei ali ga preduhitrih. - Jo e hodati. Jo emo plesati po kuhinji i trati od vrbe do vrbe - rekoh znajui da laem. Da laem sebi, ne njemu, jer sam znao da nikada neu biti dobar plesa. A tata me uhvati za ruku i ree: - U proljee, kad okopni snijeg, doi e po mene. Gledali smo se. Zadivljeno. - Porastao si. Porastao. - A ti smravio. - Stalno bi jeo. Gizike ga zovu gladu - ree mama neprestano briui suze. Tata se ponovno osmjehne. - Neka jede dok ima. A onda smo jo sjedili na tatinoj postelji, kao na velikom komadu snijega, medicinska sestra je znala da smo doli izdaleka, iz slovenskog Sibira i zato nam je dopustila da ostanemo, a mi smo osjeali da nam prijeti nevidljiva, ali prisutna opasnost. Zatim smo se zagrlili i inilo mi se da smo jo divna obitelj. Tata, mama i ja.

Sedmo poglavlje

Ja ne idem. Ostat u ovdje.

Od stalnog itanja knjiga pri slaboj kuhinjskoj arulji, kad su mama i obje Gizike otile u svoje sobe, oslabio mi je vid. U razredu sam jo sjedio u zadnjoj ili predzadnjoj klupi pa nisam vidio na plou, no priznajem da me veina predmeta nije ni zanimala, ali sam zato u kinu morao sjediti sprijeda, inae nisam vidio itati podnaslove. Na prvom veem lijenikom pregledu, lijenik Pecan utvrdio je da sam kratkovidan. Propisao mije naoale koje sam dobio nakon dva mjeseca, a morao sam ih podii kod tajnice ravnatelja gimnazije. Bile su u papirnatoj vreici, iziao sam na hodnik, nataknuo ih na nos, pred oima mi se razbistrilo, vidio sam kroz prozore do parka i na ulicu, a onda sam napravio jo korak-dva i promaio stubu i pao po njoj i "od straha zgrabio naoale, i cijelo me tijelo boljelo, ali moje prve naoale ostale su cijele. Odahnuo sam jer mi se svijet kroz njih inio ljepim, s izrazitim sjenama i svjetlom, ijedan od profesora prui mi ruku, podignu me s poda i zaueno upita jesam li moda pijan. Ja sam mu pak pobjedniki turao pod nos svoje naoale, a poslijepodne smo Ciril i ja bili u kinu i gledali Oklahoma Kid, sjedili smo odostraga no ja sam vidio na filmsko platno kao da sjedim u prvom redu i sve je imalo svoju pravu otrinu i ljepotu, te sam prvi put stvarno uivao u filmu.

202

- Zna li to u biti kad zavrim gimnaziju upitah Cirila. - Ma to opet? Rekao si da e biti pjesnik. Da e pisati... - Da. Moda za film. Ciril prasnu u smijeh. - Zar za Amerikance? Svojim jadnim engles kim?! - Pa i kod nas radimo filmove. - Salatu, a ne filmove. Valjda nee tvrditi da su partizanski filmovi bolji od kaubojskih?! - Nisu! Naravno da nisu! Upravo u zato pisati... - ...da nai filmovi budu bolji?! Hahaha... Neodluno klimnuh. Znao sam da o filmu nemam pojma i kad sam sutradan u knjiari ugledao knjigu Franceta Brenka Zapisi o filmu, zamolio sam mamu novac da je kupim, ali ona o tome nije htjela ni uti. - Mama, u koli su nam rekli da knjigu moramo kupiti jer e nas ispitivati sve o filmskoj umjetnosti. - Koliko kota? - etiri stotine dinara. Knjiga je zapravo kotala tristo ezdeset i pet dinara, ali sam u cijenu uraunao i dvije ulaznice za kino. - Isuse Marijo, pa od ega emo ivjeti?! - Neu dvaput, triput jesti, i stvar rijeena. Knjiga je obvezatna - slagah. Mama mije dala novac, kupio sam Zapise o filmu i proitao ih za dva, tri dana. Sve to sam htio saznati o filmu, saznao sam, ali nigdje nije pisalo kako valja pisati za film, kako se stvara filmska umjetnost. Otkrio sam da filmovi nastaju po scenarijima, a kako oni izgledaju, nisam ni sanjao. Zatim sam nekoliko dana
204

grozniavo uio. Znao sam da moram imati najmanje zavrenu gimnaziju ako elim pisati scenarije, te sarr ispravio komad iz engleskog i komad iz kemije i komac iz mineralogije, ali su mi ostale jedinice iz matematike i tu nisam mogao nita uiniti jer je profesor matematike bio istodobno i ravnatelj kole. A kad smo u razredu poeli izdavati knjievno glasilo Iskrice u kojem je Drago Grah napisao dobru prozu pod naslovom Fauk, profesor matematike uao je u razred s primjerkom knjievnog glasila koje je vrvjelo crvenom tintom podcrtanim i precrtanim rijeima. - Ne doputam da upotrebljavate ovako gnusne rijei kao to je fauk! Imamo za to ljepi, slovenski izraz - nezakonito dijete... - Govorio je mnogo i suavao na ispovjedni prostor i nakraju rekao da eli da glasilo vie ne izdajemo. Bio sam urednik i zato se osjeao pogoenim. Ustao sam. - Sve to govori vie o vama negoli o naem pisanju. Mislim da sam u pravu ako kaem da ste ovjek bez kulturnih potreba! Ravnatelj je odloio Iskrice, pogledao me i moja je sudbina bila zapeaena. Na kraju kolske godine imao sam negativnu ocjenu iz matematike i u jesen na popravnom ispitu pao.

Bilo je to vrijeme pisama, skupljanja zna-aka, a novi je suuenik Pio, koji je zaneseno uio nekoliko stranih jezika, glasno sanjario da e postati diplomat i stalno u mislima i razgovorima po sobotskim klupama odijevao smoking, odlagao cilindar i skidao bijele rukavice, vozio se u crnoj limuzini i na mig maloga prsta okruio se
205

odabranim lijepim i inteligentnim enama. Prsti mu bijahu crni od crnila, bijae blijed i pristav, a sastavljao mi je pisma za strica Franka i tri sestrine koje su mi oduevljeno odgovarale da ih moram posjetiti jer u sa znanjem, to sam ga pokazao u pismima u Americi sigurno uspjeti. Da, pomislih, kad bih sa sobom poveo prijatelja. Pisao je i tata. Mama i ja dobivali smo njegove dopisnice u kojima se alio zbog loe hrane i sastavljao jelovnik to bi elio jesti kad doe kui. A onda je na jednoj od dopisnica napisao da doem po njega. Iz Sobote su vozila unrina kola hitne pomoi i sjedoh do vozaa, visoka brkata mukarca. Nije htio sa mnom razgovarati jer je prije polaska jeo juhu od enjaka i cijela je kabina mirisala po toj vrtnoj biljci koja je sniavala visoki tlak, tako smo uili u koli, i zato je utio i puio. Kad sam mu spomenuo da je puenje opijum za drutvo i da su zbog puenja mojem tati izvadili najprije slezenu, a onda mu odrezali i nogu, voza je otvorio prozor, pljunuo, prozor ponovno zatvorio i rekao: - Ku, mali. Brini se za sebe ili se vozi vlakom! Vozio je zatim pranjavom cestom prema Ljubljani i u blizini Celja prepoznah kue i njive na kojima smo brali hmelj. Opet je posvuda bilo zeleno i breuljci su se smjenjivali, a u blizini ceste pasle su smee krave, tu i tamo zaostao je kakav kamion, a voza se petljao oko njega, mijenjajui probuenu zranicu. Kad smo stigli u Ljubljanu, odvezli smo se u dvorite bolnice, okrueno sivim zgradama i voza ree da e tatu odvesti na eljezniku stanicu, jer mora poi dalje na Golnik po jednog plunog bolesnika, koji je obolio tijekom svoje dunosti aktivista.Tako su tatu na nosi206

lima donijeli do automobila i ugurali u ambulantna kola. Tata je jako posijedio, kosa mu je strila uvis kac da se u bolnici prestraio i taj ga strah vie ne naputa, Na eljeznikoj sam stanici potraio vlak za Sobotu, naao vagon drugog razreda, odnio u kupe tatin koveg i take to ih je dobio na kirurkom odjelu, a zatim ga skinuo s nosila, podignuo kao dijete, tata me tankim rukama uhvatio oko vrata, a ja sam ga nosio peronom do vlaka, i tamo mi je kondukter pomogao da ga podignemo u vlak. Dok se nisam popeo stubama tata je sjedio na podu, meu vratima, izgledao je kao prosjak pred crkvenim vratima, kao ratni invalid koji na ulici moli milostinju, i dok sam ga nosio i vukao do kupea, sav sam se oznojio, stiskao zube i gradio se snanim, snanijim no to sam bio, hrabrijim no to sam mislio da jesam. - Hvala ti - ree tata kad je vlak krenuo i udaljavao se od bolnice gdje su tati odrezali desnu nogu iznad koljena, gdje su mu prije toga izvadili nateenu slezenu, udaljavali smo se od ulica na kojima sam se zimi, kad je zapalo najvie snijega, izgubio, udaljavali smo se od grada koji mi je bio suen. Tata je teko sjedio, zato mu predloih da se nasloni na mene. Odijelo to mu ga donesoh mlohavo je visilo na njemu, a praznu je desnu hlanicu savio i sjeo na nju. Pogledavao je moje i svoje noge i zacijelo razmiljao kakav je jadnik, a ja sam izbjegavao njegove poglede gledajui zamiljeno kroz prozor krajolik. Slovenija bijae zelena, otvorena kao dlan, kao dlan mala, a poto smo tata i ja bili sami u kupeu razgovarasmo. Najprije o koli. Rekoh mu to me zanima, to mrzim. Nije se ljutio. Razumio me je. - Budi bilo to, glavno da si poten.

A kad smo se pribliili Celju, zaplakao je. Zapre -pastih se. - Zato? - Moram pikiti... - Pa to? - nasmijah se, jer sam pomislio da plae to sam lo uenik u koli. - Odnijet u te do zahoda. Trajalo je cijelu vjenost. Ne znam je li imao vie od pedeset kilograma. Sama kost i koa, pa ono nae probijanje uskim hodnikom bijae istodobno smijeno i tragino. Poput kazaline predstave. Zato to obojica bijasmo nespretni. Tata je bio tako slabaan da mu se ve nakon nekoliko minuta orosilo elo. Hvatao se za kvake i vrata, pokuavao skakutati na jednoj nozi, ali nije imao snage, pokuao je sa takama, ali su mu skliznule pod nogu, te se nakraj u opet prepustio mojim rukama. - Vidi kakav sam jadnik. - Nisi. -1 ti ima tanke ruke. - Ne boj se. Bio sam udarnik. - Ja sam tei od hmelja. - Neka si. Mi mlai moramo pomagati rodite ljima. - Bit u vam na teret, mami i tebi. - Imat emo vremena za razgovore. Ima toliko pitanja na koja bih elio da mi odgovori. - Nemoj se zanimati politikom. Prepusti je dru gima. - Ne mislim na nju. Zanima me knjievnost. Pisanje. - Pjesnici i pisci uvijek su bili siromani. Posebice slovenski. Jer smo mali narod. Jer pisci imaju premalo itatelja. - Kako to misli, premalo?!
208

- Sjeti se Kajuha.1 Pjevao je Samo nas je mili jun... a Rusa ima kao mrava. Tamo izlaze knjige i stotine tisua primjeraka. Ljepe je pisati jezikon veJikog naroda. - Ne mogu pisati na ruskom! - Naravno da ne moe. Ta nisi Rus. - Tu sam roen. Tu u i ostati. - Pisanje je teak posao. Mora biti ustrajan. ] upamti - bez talenta nita. - Ne znam jesam li nadaren ili nisam. - Moda si to naslijedio po teti?! -Teti?! - Ne preziri je. Ona je moja sestra. - Pria samo o bolesti. Ti si tee bolestan od nje. a ne jadikuje. - Obolio sam tako naglo da se nisam dospio aliti. Nasmijao se. - Dobit e drvenu nogu. Prohodat e. - Sada, kada sam umirovljen, elio bih biti far mer. - to eli biti? - Rado bih imao farmu kokoi. Jaja bih proda vao, a pilie jeo. Slegnuh ramenima. Stigli smo do zahoda. Put donde i natrag umori nas, posebice tatu. Kad se ponovno smjestismo u kupeu, odrijemasmo dio puta. Tata postade priljiviji. - Pokatkad me svrbi meu prstima. - Poei se. - Na desnoj nozi. Pogledah ga.
i Karei Destovnik-Kajuh (1922-1944), slovenski pjesnik koji je bio popularan u ratu i u godinama odmah poslije rata.

209

- Na nozi, koje ne... - ne htjedoh izgovoriti misao dokraja. - Da, na nozi koje nemam. Osjeaj je glup i jezovit istodobno. - Zatim doda: - To su ivci. - Vie ne pui. - Ve tristo pedeset i pet dana. - Zato ih broji? Ionako nee vie nikada puiti. - Ne znam. Privlai me. - Zaboravi. - A ti? Pui li? Odmahnuh glavom. Energino. - Imam puna plua dima. Iz nae prijanje kuhi nje. Tada se sjetih: - Reci mi... Onomad kad si se vratio iz logora... Zato si odjednom otiao od mame? U kupe se uvukao mrak. Na hodniku je kiljilo svjetlo. Prolazei mimo stanica, svjetlo na peronima osvijetlilo je i naa lica. - Bio sam... bio sam ljubomoran. Bez potrebe. - Sluao si druge, umjesto da vjeruje mami. Potvrdno klimnu. Bio bih razgovarao s njim cijelu no. Meutim, zaspao sam u Ormou. Tata me probudio pred Sobotom. Mama je zamolila Horvatove deke da posude automobil kojim smo tatu dovezli kui. Mama je plakala samo na stanici. Zatim je obrisala suze i raspoloila se. Suze to su orosile tatino omravjelo lice, bijahu suze radosnice. ivot je poeo cijeliti tatinu ranu.

Miki Muster, koji je u Ljubljani studira* slikarstvo odnosno bio na Likovnoj akade miji, u toku treninga na kupalitu priao j< o kipu to ga je oblikovao u idovskoj sinagogi. Na ulio sam ui. - Mogu li te doi gledati? Nasmijao se. - Doi. I otiao sam. Sinagoga se nalazila na drugom dijelu Sobote, na Lendavskoj cesti. Prije rata u njoj su se okupljali sobotski Zidovi, a za rata odnijeli smo onamo sve slovenske knjige, u nju su na no ili dvije pozatvarali sve Zidove iz Prekomurja, a potom ih odvezli u koncentracione logore, najvie u Osvvien-cim, otkud ih se vrlo malo vratilo. Nakon rata Sobota nije imala svojeg rabina i Mikiju su naredili da napravi kip, posveen narodnom heroju tefanu Kovau, a za atelijer mu izabrali praznu sinagogu. Miki je iz gline lijepio prekomurskog revolucionara i zamislio ga bosim, raskopane domae robae. i u hlaama to su podsjeale na bregue... - Tata mi je rekao da se Kova po Prekomurju vozio biciklom... - Kako da napravim bicikl? - Ne znam. Ali Kova je bio heroj na biciklu. - Znam. - Osim toga bio je pravnik. Bio je odvjetnik... - To se na ovom kipu nee vidjeti... - A to e se vidjeti? - Radim jednostavan kip za jednostavnog ovje ka. Miki je prekinuo razgovor i rekao mi da iz dvorita donesem vlanu glinu i do veeri sam kao i Miki bio uprljan, boljele su me ruke i promatrao sam kipara
211

210

kako mjeri, dodaje, oduzima, ree glinu noem i znao da neu biti kipar jer je to teaki posao. Posao i stvaranje. - Strpljenja, strpljenja mora imati - dokazivao je Miki, kojeg sam ostavio u prostranoj sinagogi samo me sebi. Dok sam odlazio, uo sam ga kako zvidi, a njegovo je zvidanje tim prostorom odjekivalo poput zavijanja vjetra, poput krika nekoga tko stoji na brodu koji tone. Zvidanje se ulo i izvan idovskog hrama i leima su me podilazili marci jer su se glasovi preta pali u apat molbe, idovsku molitvu, pucketanje kla de u vatri, koenje kotaa na tranicama, u djeji pla i duboko, nepresuno stenjanje stoje naviralo iz zido va ispod zemlje, iza uglova kua. Tu veer nisam pre plivao svojih tisuu metara prsno, nego sam otiao kui, odnio tatu s dvorita u sobu, pospremio njegovu ljetnu lealjku i jastuke i sluao tatino sanjarenje o kokojoj farmi. Mama nije bila oduevljena njegovom zamisli. - To zahtijeva mnogo rada - stalno je ponavljala, a tata se samo smjekao. - A pilie bi jela, zar ne? - Ne volim meso - ree mama. - Vidjet u to e rei kad se farmom obogatimo. - Najprije se moramo obogatiti, a tek e tada uti to u rei. - Zahtijevat e novu bundu - rekoh, a tata me pogleda. - Tono. Ali radije emo kupiti kuicu i malo zemlje. - Nikada! Pa da nas proglase kulacima i sve nam oduzmu - protivila se mama. - Radije igrajmo duraka - predloih. Zatim smo u kuhinji kartali, a tata je kao i obino
212

pobijedio. Mama je stalno bila durak, zato je bacil karte na stol, nasmijala se i rekla: - Neu vie igrati. Izluujete me. - Kako? - upita tata namignuvi mi. Nismo vara li, ali tata je imao izuzetno pamenje, svaku kartu koji je baena na hrpu upamtio je i tako znao koje karte mama i ja drimo u rukama. - Kao u svemu tako i kod karata valja misliti esto je govorio. - Misliti. Kad smo otili na spavanje, uzeh u ruke prvi svezak romana Grof Monte Cristo i na devetoj stranici itah dijalog: Oprostite mi, gospodine Morrel, uistinu vas molim da mi oprostite, ali najprije moram posjetiti svojega oca. Ali vam zato nisam nita manje zahvalan to ste mi ukazali takvu poast. U redu, Dantes, u redu. Ta znam da ste dobar sin. A znate li..., polako izusti Dantes, znate li moda kako ivi moj otac, je li zdrav? kad mama utra u kuhinju: - Tateku je loe. Otri po doktora Sedlaeka! - Sada? - upitah. Sat na kredencu pokazivao je deset sati naveer. - Boli ga noga i ispljunuo je krv. Ustao sam. Brzo sam se obukao i uputio u no. Nije me bilo strah, ali sam od kue gdje su gradili autobusne garae, do Vatrogasnog doma gdje je s desne strane bila zaputena Vallveva vila, a slijeve gradski park, mraan poput provalije i ispunjen u-ketanjem i pucketanjem suhih grana pod nogama. trao, zatim sam dalje od Vatrogasnog doma brzo

213

hodao i na trgu skrenuo ulijevo jer je lijenik Sedlaek stanovao u novim zgradama to su ih nakon rata sagradili na sjevernom dijelu sobotskog Trga pobjede. Pozvonio sam ispod njegova imena. Dugo se nije nitko javio. Otvorio mi je lijenik sam. Gledao me dok sam mu govorio da je tati loe i da ga boli noga. - Koja noga? - upita eki. - Lijeva. Desnu su mu amputirali. Namjerno sam rekao amputirali kako bi lijenik zamijetio da se razumijem u medicinu. - Vim, vim... Pokej tady... - bio je umoran i govorio je eki. Izvukao je podno stuba bicikl, na upravlja objesio lijeniku torbu, sjeo na bicikl, a ja sam trao kraj njega kao pas za gospodarom. Stalno sam mu istravao pred bicikl, htijui mu dokazati da mogu trati bre nego to on vozi, dok je lijenik odmahivao rukom. - Be vedle, be vedle... A kad smo stigli do nae kue nasuprot gimnaziji, lijenik je naslonio bicikl, a zatim pregledao tatu, i dao mu injekciju protiv boli. - Morat ete ponovno u nemocnico, pan Somen... Ti vai problemi mi se ne libe... - to to znai? - Natrag u Ljubljanu. - Ne idem. Ne idem. Da mi odreu i drugu nogu - bunio se tata. - Dobro, dobro. Sredit emo tako da bude sve u redu. Dobro? Zatim je gospodin Sedlaek u kuhinji napisao recept i rekao mami: - Gospoo, to jest rakovina kivi... Uinilo mi se da je rekao domovina, rije mi se inila stranom i neobinom, ak stranom, pa sam
214

nakon lijenikova odlaska zapitao mamu to zna rakovina a mama je sjela na stolicu i poela plakat - Nita dobro. Nita dobro. Tati se stanje pogoravalo iz dana u dan. Iz sat; u sat. Meutim, u Ljubljanu se nije htio vratiti. - Rozi, nema mi pomoi... Odrezat e mi i drugi nogu. Nou je mamu i mene probudilo njegovo jecanje Mama ionako nije vie spavala, a ja sam jecanje zauc iz spavaonice. Oboje smo stajali ispred njegove postelje. - Umrijet u - ree tiho sa suzama u oima. Mama i ja spontano smo kleknuli uz postelju i tata me pomilovao. - Kad umrem, bit ete siromasi. Siromasi. Njegove su me rijei pogodile. Prvi put me neto pogodilo u srce. Do sri. Ni prije nismo bili bogati ni sretni. I nisam mogao zamisliti jo vee siromatvo. Podsvjesno sam se tome usprotivio. Neu biti siromah. Neu biti siroe. A tata je stenjao, bio je nemiran. Tvrdio je da ga boli noga, da ga boli cijelo tijelo, da mu se upalila, zagnojila krv, i ponovno sam morao otii po lijenika i ponovno je bila kasna veer i ponovno sam trao, mimo usamljene Vallveve vile i uketavog gradskog parka ne osvrui se, i tako zadihan ponovno pozvonio lijeniku Sedlaeku, a lijenik je bez rijei uzeo bicikl i torbicu, trao sam uz njegov bicikl, zaostajao, a lijenik me bodrio, i ponovno dao tati i-njekciju za umirenje. Mama je oznojenog tatu preo-bukla i tata je u njezinim rukama bio kao tijelo bez due, ruke su mu mlitavo padale na bijelu plahtu, a onda se umirio, nije vie jecao, nije vie plakao, u polusnu je pomilovao mamu po ruci, neto joj apnuo, ni sam nije tono znao to, pomaknuo usnice, uozbiljio se i ostao mirno leati, a mama je vrisnula:
215

- Ne spavaj, probudi se. Probudi se! A tata je ostao mirno leati i vie se nije probudio. Zaspao je i meni se inilo da je radije umro nego da jo jedanput ode u Ljubljanu gdje je proivio tristo pedeset i pet dana, tristo pedeset i pet usamljenih noi bez cigarete, tristo pedeset i pet noi u kojima je sigurno razmiljao o nama, o mami i meni, kakvi emo biti siromasi nakon njegove smrti.

Tjedan dana nakon tatine smrti mama je od opine primila plavu slubenu kuvertu s dekretom u kojem su joj suhoparno objasnili da je stan u Ulici tefana Kovaa, nasuprot novoj gimnaziji, za nju i za njezina sina prevelik, da joj zato dodjeljuju novi stan u Gregorievoj ulici kamo se mora preseliti u roku od etrnaest dana i da se protiv spomenute odluke ne moe aliti. Otili smo pogledati novi stan. Nalazio se u slijepoj ulici u blizini bolnice s neureenom kanalizacijom. U toj ulici nalazila se smijena jednokatnica modre buke, a ta je buka veselo otpadala, i ispod nje su procvale daske, to je znailo da je kua drvena, kao to i jesu ruske kue, s drvenim stubama, podom i zidovima, no do nje nismo mogli doi Gvorkosovim kolima za selidbu i zato je ikovski ujak, ilav i snaan mamin brat sa svojim sinom Alek-sanderom, onim koji je bacio jabuku i pogodio tatu u slezenu, prenio s kola, to su ostala u usporednoj ulici, teke mahagonijeve ormare, stol, stolice, stranice postelja, a onda smo na prvom katu sastavili postelje i sve odnijeli u sobu, kuhinju i smonicu. Mama i ja ponovno smo imali isto onoliko prostorija kao kod Flisaro-vih, ali bez tate, a ja sam i nadalje spavao u kuhinji. Kad sam nou ustao i otiao u hodnik, gdje je bio zahod, ae u kredencu tiho su zazveckale kao da je
216

duboko pod njima u sreditu zemlje neprimjetni po tres, i tako je mama znala kad sam odlazio, kad dolazio. aice za liker, to ga je mama jo pripravljala dvaput godinje, odavale su me, slale su iz kuhinje sobu posebne znakove, staklenu Morseovu abecedi pa je mama, koja nakon tatine smrti vie nije mogla spavati, sluala taj njeni stakleni apat, a ja sam bio prikraen za noi to su imale svoju mo i mamile van, i ostajao kod kue, te leao na divanu i itao. Mama je hodala po stanu u crnini. Nigdje se nije mogla smiriti i tako je poela kukiati. Nakupovala je klupka bijelog i bijelo-smeeg konca za kukianje i poela pretvarati stan u ipke. Kukialjke i njezini runi radovi bili su na kredencu, na stolu, leali na postelji, epirili se na nonim ormariima, visili sa stalaka za cvijee, prekrivali psihu, a s tih je kukiastih uzoraka ona stalno brisala prainu, istresala ih kroz prozor i pazila da se ne naboraju, svinu na rubovima ili pak, ne daj Boe, uprljaju. A kad vie nije bilo mjesta za njezine zanesene rune radove, poela ih je kukiati za pretince i naposljetku dijeliti. ene su je hvalile i molile da kukica za njih, pa je za kukiaste stolnjake i ubruse poela dobivati i novac. Meutim, ovo sitno, sporo kukianje spretnim prstima, to je zamaralo njezine oi, bijae za nju jedan nezavreni i beskrajni ipkasti pokriva sjeanja kojim je eljela prekriti svoju alost ili pokriti svoju samou. U nju se uvukla tiha crnina, irila se u noj i preobraavala je u utljivu majku. Zacijelo je zakljuila da sam se jo vie vezao uz tatu u trenutku kad je i on sam spoznao da e umrijeti i tako su nai zapoeti muki razgovori bili prekinuti u trenutku kad sam elio da traju vjeno. Nitko ih nije mogao nadomjestiti, pa ni mama. I to smo znali oboje. Zato joj se nisam nametao, pustio sam da
217

se zaprede u svoj svijet ipki, a i ona je mene prepustila mojim knjigama, prijateljima i ivotu.

Crnim tuem na crtaem papiru napravio sam nekoliko crtea i odnio ih u tjednik Ljudski glas. Za dvadeset i deveti studeni asopis je objavio nekoliko stranica reklama i meu tim oglasima za seljake zadruge, za razvoj zidarske i ciglarske industrije, pojavili su se i moji crtei. Kao vinjete. Mukarac sa zidarskom lopaticom. Mukarac sa srpom i snopom. Mukarac s ekiem. Ukratko, radni ovjek. Promatrao sam te klieje i postajao sve neraspoloeniji. Nacrtao sam neto to nisam poznavao. Crtao sam napamet. A onda sam u parku iza spomenika sreo Piu. Sjedio je na klupi, puio ameriku cigaretu to mu je dao Laci i sanjario svoje diplomatske snove. I Laciju je pisao pisma u Ameriku. - O emu? - Laci bi elio ii u New York. - Ja bih radije u Chicago. - Meu gangstere, ondje i pripada! - Ne... k stricu. Hoe li i meni napisati pismo?! - Pet sam ih ve napisao. to mi moe dati za protuuslugu? - Poslat u ti kad doem onamo. - Jako mi se svia tvoja amerika kravata. Ona sa utim suncokretima. - Dogovoreno. Odem li u Ameriku, moi u svaki dan kupiti novu. - Misli li da tamo raste novac na cesti? - Da. Mora se samo sagnuti. Nai politiari tvrde da tako pie lana propaganda. - Sutra donesi kravatu. - A ti pismo.
218

I doista gaje napisao i donio. I ja sam ga odask A stric je ubrzo poslao garantno pismo nakon koje je stiglo slubeno pismo iz Amerikog konzulata Zagrebu u kome je pisalo da se mama i ja nalazimo popisu za iseljenje Jugoslavena u Ameriku. Oboje mama i ja dobili smo visoke brojeve i mama ree: - To neu doekati. - Bi li ti odista ponovno ila u Ameriku? - Glaati koulje ne bih... - Ja bih iao u Kaliforniju. - Uzmi engleski udbenik s vjebama i ui rije Uio sam i usput na rub papira, meu englesl rijei, upisivao djeje stihove o zimi. O snjenim pa hi ljicama. A kad je pao prvi snijeg odnio sam pjesmu Obmurski tednik. Za Novu godinu objavili su posebi prilog za djecu i tamo se pojavila moja pjesma. Djeji Dvanaest stihova. S naslovom trinaest. Toliko sam j puta proitao da sam je znao napamet. Dobio sam honorar i donio ga mami, a mama je samo zavrtjel glavom. - Kupi runi sat. Bit e ti to najljepa uspomem Svaki put kad bude pogledao na sat, sjetit e se kak< si ga zaradio. Meutim, pjesmica mi nije donijela radost. Bijal propali ak, a uz to jo i pjesnik. Soboani su m< gledali poprijeko i samo su me dva, tri para djevojakil oiju na ulici ohrabrila. Profesor Kokolj ugledao m< jedanput meu suuenicima, priao mi i mirno rekao - Ti e se usred najvee vruine - smrznuti. Bio sam toliko star da sam naveer otiac na Prekomurski tjedan. Izlobeni prostori bili su u Dravnoj gimnaziji, prostor za zabavu bio je otvoren od jutra do ponoi, a ples svaku

veer od dvadeset dalje. Bijahu otvoreni buffet, pre-komurska gostionica i bar. U vrijeme Prekomurskog tjedna ispred gimnazije i u njoj bijae vrlo ivo. Doao je ak i Jeek iz Ljubljane kojeg sam ve prije sluao u Savinjskoj dolini kad sam bio u pionirskoj radnoj brigadi i brao hmelj. Na programu je bila vrlo cijenjena opereta Planinska nia u kojoj je najduhovitiji glumac bio profesor Ante Novak, zatim veer slovenskih narodnih pjesama, a onda sam na izlobi jabuka, kruaka, zatim povra i slovenskih vina u gimnastikoj dvorani upoznao studenta tefana koji se kod podrumara Laj-. ija zanimao za vinski urod, za plemenitu kapljicu i njezine maligane. Obojica su ve bili malo naliveni pa je Laji Stefanu objanjavao postotak alkohola preraunatog u maligane, a Stefan je Lajiju utjerivao u glavu proofe, ameriku mjeru za jainu alkohola. Tada me Laji, koji me poznavao, ugleda kako ih pobono sluam. - Pogledaj ga, na njemu emo iskuati jainu maligana. Deko e popiti bocu vina i ja ti, tefane, jamim da e za trideset minuta biti tako pijan da nee, razumije, da nee znati kako se zove i odakle je. - Ti? - okrenu student tefana prema meni i pogledavi butelju bez etikete obliznu usnice. - Ti, kako se zove i odakle si? Rekoh im. - Sluaj, Branimire! Popit e pola boce i za petnaest minuta bit e pijan, u redu? - Nisam ja pola ovjeka. Cijelu ili nita. - Boga ti tvoga! Jo e nam mali pizdek postav ljati uvjete?! - Gdje je odvija? - Tko? - Pa, trafciger...
220

- Kae se odvija - umijeah se. - Sluaj ti, Branimire, jesam li ovjeku lijepo rekao da uzme odvija i otvori ovu grlatu bocu ili nisam?Studentov glas bijae profesorski jasan i zapovjedniki. Potvrdno klimnuh. Laji je u depu naao odvija, pobono ga poloio na ep, spretnim ga kretnjama zario u nj i izvukao ep. Zatim je malo vina odlio iz butelje. - Jao, to to radi, ovjee Boji! - pomaknu se student tetan. - Oistio sam trunice. - Boju kapljicu prolijeva, a ne trunice. - Da ti dam au ili e iz flae? - Iz boce. - Vidi, Laji, kako momak zna slovenski. Ti si bio i ostat e flaa, trbuasta flaa - ree i udari ga po debelu trbuhu, a Laji se nasmija, zatim zastenja i nagnu naprijed. - Pij! Ali samo polovicu! - Drugu e polovicu budui profesor slavistike javi se student. Pio sam, a student me ispitivao. - Pie li ti pjesme? Ima li pritom neku svoju, izvornu misao ili samo rimuje kao slovenski rimai, ha... Nakon ovog vina tako e zapjevati da e te svi aliti! Mimo je prolazila vea grupa posjetitelja koji su eljeli vrlo detaljno razgledati izloene predmete. Laji je postao nervozan. - Idemo gore. Na terasu. I poli smo. Popeli smo se stubama a gore je svirao prekomurski orkestar Baranja pod vedrim pre-

221

komurskim nebom. Jer sve je bilo prekomursko: prekomurski tjedan, prekomurski bar, prekomurska glazba, prekomursko vino i prekomurski maligani. Pio sam polako. U poetku mi se vino inilo slatkim, a onda mi je zastalo u grlu. Odmaknuo sam butelju. - Jo nije pola. Nagni, ovjee! Zatvorih oi i progutah jo jedan gutljaj. - Hej, zaustavi konje! - ree student Stefan i izvue mi bocu iz ruku. Stisnuo je usnice. Stajao sam na terasi pod vedrim nebom i osjeao kako mi maligani otjeu tijelom. Prekomurski su maligani ispunjavali svoju oekivanu zadau. - Isuse, jesi li pogledao na sat? - upita Laji. - Petnaest minuta - ree student Stefan gleda jui me preko boce iz koje je pio. Prekomurski bar mi se pred oima otkinuo od tla, pomaknuo i zaplovio. Zaplesao je preda mnom. Prekomurska glazba, njezini lanovi orkestra vrtjeli su se, kruili uokrug mene. Jednom ih vidjeh ispred sebe, drugi put zauh svirku iza svojih lea. Prekomursko vino me opilo. Je li prolo pet, je li prolo deset minuta ili je minula mala, privatna, samo moja vjenost? Odjednom mi je pozlilo. Htjedoh se pomaknuti, otii. Mogu povraati i preko ograde, pomislih, samo da se popnem na nju. - Zar si poludio? - ree Laji vukui me za noge s dozida na terasi nove gimnazije. - Pomozite mu, pijan je. Nije prolo ni deset minuta. To su maligani, ha?! Laji bijae veoma ponosan na svoje vino. A ja jako pijan od njegova vina. I student Stefan me uhvati za ruku. - ei! Hodaj! Vodio me stubama u prizemlje, mimo nas prola222

ili su ljudi a ja sam im se glupo smijeio, pa mi Stefan skinu naoale. - Bit e bolje ovako. Ti nee vidjeti njihove podsmijehe, a oni nee prepoznati tebe. Hodali smo sobotskim parkom i odjednom nisam znao kako se zovem, ali se ni student Stefan nije mogao sjetiti niti gdje stanujem. Kad smo stigli do Spomenika pobjede htjedoh se vratiti u Ulicu tefana Kovaa ali pred Flisarovom kuom shvatih da ve dugo ne stanujem ovdje, htjedoh zatim poi do gimnazijie jer je tata umro u kui nasuprot novoj gimnaziji, no lcfan ne htjede ii natrag mislei da se elim vratiti na prekomurski tjedan, i tada se sjetih da stanujem u blizini bolnice na to Stefan ree da je to vrlo dobra misao jer e nam moda isprati eluce. Neka avo nosi maligane. Hodali smo i razgovarali, ali ne znam kuda smo hodali, o emu razgovarali, a ne znam ni to kada sam i kako doao kui. Jedino znam da je to bilo moje prvo pijanstvo, da sam kuhinjom tako nespretno koraao, spoticao se, prevrnuo stolicu, pao jer nisam iz hliinica mogao izvui noge, da se u kredencu uz aice za liker od kruaka pomicalo i posue i tanjuri, te da je mama u spavaici dohitala iz spavae sobe, leima se naslonila na kredenc, rairila ruke i gledajui me kako se sputam na divan stalno ponavljala: - Da to vie nisi napravio, uje li me? Tu sramotu mi ne radi, inae u otii u Muru. A ja sam bio prvi put pijan i bilo mije strano loe i nitko mi nije mogao pomoi, i sve me boljelo, sve dok nisam izbljuvao iz sebe svoje prve maligane, i poblju-vao stol na kojem je bio mamin kukiasti ubrusi to ga je mama s uasom povukla k sebi, no tog su se trenutka otvorila staklena vrataca kredenca i jedna aica za liker pala je s police i razbila se.
223

To me uas otrijeznilo. Ostao sam mirno leati i zatvorio oi. Mama se tiho okrenula i bez rijei otila u svoju spavau sobu, tiina je ispunila obje prostorije, ak i prvi kat drvene ruske kue, a meni se uinilo da iz mamine sobe ujem glasove nalik na pla, no nisam znao plae li mama zbog razbijene aice za liker od kruaka ili zbog pobljuvanog kukiastog ubrusia ili zbog mojeg prvog pijanstva...

Nekoliko dana nisam izlazio iz stana. Uio sam i pisao pjesme. Pijanstvo me otrijeznilo. Morao sam neto uiniti od sebe. U Sobotu su dole nove, mlade profesorice. Dobro smo se slagali. Pomogle su mi da uspjeno poloim esti * razred gimnazije. Privatno. A onda sam pisao Miku Kranjcu. Da me savjetuje. Da mi pomogne. I odgovorio mi je. Napisao je da ne smijem pisati pjesme za novac. Da nitko nije roeni umjetnik. Da su talent, nadarenost dodue potrebni, ali da je sve ostalo teak rad. To sam znao, itao sam Martina Edena. Moj slovenski zemljak i pisac nije mi rekao nita novo. Ali potvrdio je staru istinu. A onda je i Ciril odluio da ode u Ljubljanu. Pisali smo u aki dom i dobili dvije postelje u Domu Ivana Cankara. Na Poljanama. Tata mi je priao da je i on kao student stanovao na Po-ljanskom nasipu. Moda u Cukrarni? U tom dijelu Ljubljane nalazila se i bolnica u kojoj su mu izvadili slezenu, odrezali nogu... Steglo me malo pri srcu, ali Cirilu to nisam pokazao. Rekli smo mamama da nas ne prate na vlak, ali nas nisu posluale. Ciril se morao oprostiti i sa sestrom Zorom. I dok smo stajali na stanici ispred vlaka, kovezi su nam ve bili u kupeu, na biciklu se dovezao potar Ivan i izdaleka mahao pismom.
224

- Nikoga nisam naao kod kue, a pismo je pre porueno. Rekli su mi da ste ovdje. Dobar dan - tek je sada pozdravio. Pismo bijae naslovljeno na oboje, na mamu i na mene. Iz Amerikog koznulata u Zagrebu. - Otvori ga! - Mamin glas udno je drhtao. Otvorih ga, naglo preletjeh. - to pie? - nestrpljivo upita mama. - Na redu smo za odlazak u Ameriku. Za deset dana. Zaueno me pogleda. - Ja ne idem. Ostat u ovdje! Mama je utjela. I da bih dokazao kako sam napokon muki odluio da s prijateljem odem u Ljub-l|ubljanu, da ondje maturiramo i steknemo priznanje, po-derao sam ameriko pismo. Stric Ferenc i moje tri sestrine nee me vidjeti. Ciril me gledao i nije vjerovao svojim oima. - A tvoja Kalifornija? - I tu e biti Amerika! Obje mame su se nasmijale. Moda zato to su obje bile u Americi i znale kakva je razlika izmeu Amerike i nae zemlje, te da mi nikada neemo ivjeti kao Amerikanci? Jesu li se nasmijale Cirilovoj i mojoj naivnosti? Ne znam. Lokomotiva je zazvidala, kondukter je poeo zatvarati vrata vagona. Oprostio sam se sa Zorom i Cirilovom mamom, poljubio mamu i zagrlio je i tada me obuze misao da mama i ja vie nismo sretna obitelj. Da sam postao jednolana obitelj. Sam. Vraki sam. Dugogodinji prekomurski sezonski radnik. Zatim prekomurski pjesnik. I naposljetku ovjek koji je neko, u njenom i nepovratnom djetinjstvu, pokuao hodati po vodi.
225