Tin Ujevi: Svakidanja jadikovka Kako je teko biti slab, kako je teko biti sam, i biti star, a biti

mlad! I biti slab, i nemoan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i oajan. I gaziti po cestama, i biti gaen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa to sijae nad kolijevkom sa dugama i varkama. O Boe, Boe, sjeti se svih obeanja blistavih to si ih meni zadao. O Boe, Boe, sjeti se i ljubavi, i pobjede i lovora i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, Od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i dua mu je alosna, i on je sam i zaputen. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle draa u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamraenom puinom, i komu da se potui? Ta njega nitko ne slua, ni braa koja lutaju. O Boe, ee tvoja rije i tijesno joj je u grlu, i eljna je da zavapi. Ta besjeda je lomaa i duan sam je viknuti, ili u glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O Boe, tek da dovri pealno ovo lutanje pod svodom koji ne uje. Jer meni treba mona rije, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mraan je kale otrova, ja vapim arki ilintak. Jer mi je muno biti slab, jer mi je muno biti sam (kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag), no muno je, najmunije biti ve star, a tako mlad!