Boja i atributi boje

Boja i atributi boje

Boja se moe definirati kao psihofizikalni fenomen induciran svjetlom ili osjeaj koji u mozgu izaziva svjetlost emitirana od nekog izvora ili reflektirana s povrine nekog tijela. Doivljaj boje ovisan je o tri faktora: spektralnom sastavu svjetla koje pada na promatrani predmet, molekularnoj strukturi materijala s kojeg se svjetlo reflektira ili koje ga proputa i ovjekovim osjetom boje, kroz oi i mozak.

Smisao za boje razmjerno se nedavno pojavio u povijesti ljudskog roda. Djeca i primitivni narodi razlikuju vrlo malo boja, ili ih barem teko imenuju. Stari narodi bili su vrlo siromani u oznaavanju i imenovanju boja, no s razvojem industrije boja i tkanina, tiskarstva, kozmetike itd., razvijao se i taj smisao. Izvorno su boje nazivane prema predmetima za koje su bile karakteristine. Za prosjenog ovjeka i danas boja ima svojstvo predmeta: ljubiica je ljubiasta, narana naranasta itd. Boje se mogu definirati svojim uobiajenim imenima, ali i opisnim, literarnim izvedenicama, ali to ne govori nita o njihovim izraajnim vrijednostima. Stoga postoje tri atributa koji ue definiraju svaku boju: ton boje ili tonalnost boje, zasienost ili saturacija, svjetlina ili luminancija.

Ton boje oznaava vrstu boje, boju samu po sebi. Definira se kao kromatska kvaliteta boje, odnosno kvaliteta kojom se jedna boja razlikuje od druge. Da bi se objasnili pojmovi zasienost i svjetlina, najprije je potrebno boje podijeliti u dvije osnovne skupine. U prvoj skupini nalaze se prave boje, kao to su crvena, naranasta, uta, zelena, plava itd., koje se nazivaju kromatskim bojama, ili jednostavno bojama. Slika 1. prikazuje kromatske boje. U drugoj skupini nalaze se crna, siva i bijela, koje se nazivaju akromatskim bojama, ili jednostavno nebojama. One ine skalu koja see od crne, preko sive, do bijele. Slika 2. prikazuje akromatske boje. Neke od kromatskih boja su tamnije ili svjetlije od drugih i mogue je usporeivati svaki stupanj njihove svjetline sa svjetlinom sive akromatske boje. Ta se osobina naziva svjetlina ili luminancija. To je relativna koliina svjetla (bilo koje valne duine) koju boja prividno emitira. To je kvaliteta kojom se razlikuje svjetla boja od tamne boje. Slika 3. prikazuje svjetlinu boje. Ako se neka kromatska boja mijea s akromatskom bojom jednake svjetline, svjetlina boje ostaje ista. Nastala promjena u kvaliteti, odnosno istoi boje, ovisi o relativnoj koliini ovih dviju komponenata. Ta se osobina naziva zasienost ili saturacija. To je stupanj do kojeg se boja ini istom. Slika 4. prikazuje zasienost boje.

Boja i atributi boje

Slika 1. Kromatske boje

Slika 2. Akromatske boje

Slika 3. Svjetlina boje

Slika 4. Zasienost boje

Spektar vidljivog svjetla Svjetlo je elektromagnetsko zraenje koje se opaa vidnim osjetnim sustavom. To je energija zraenja, nastala atomskim promjenama u fizikalnoj strukturi materije, koja se rasprostire od svog izvora u svim smjerovima i iri u obliku valova. Slika 5. prikazuje vidljivi spektar elektromagnetskog zraenja. Ono na to se obino misli kada se kae "svjetlo" jest bijelo svjetlo. Ono to se obino percipira kao bijelo svjetlo nije homogeno to je mjeavina svih valnih duina vidljivog spektra od 400 nm do 700 nm u priblino jednakim omjerima. Padne li takvo svjetlo na komad bijela papira, on e reflektirati sve valne duine, pa e i svjetlo to se od njega reflektiralo izgledati bijelo. Ako neki predmet apsorbira sve valne duine, a ni jednu ne reflektira, izgledati e crn. Apsorbira li neki predmet sve valne duine, osim one koja predstavlja osjet crvene boje, te samo nju reflektira, takav e predmet izazvati u ovjekovim osjetilima osjet crvenog. Koje e valne duine svjetla biti apsorbirane a koje reflektirane ovisi o molekularnoj strukturi materijala na koje svjetlo pada. Klasini spektar razlikuje sedam boja: crvenu, naranastu, utu, zelenu, plavozelenu, plavu i ljubiastu. Slika 6. prikazuje klasian spektar od sedam boja. Broj boja i njihovih nijansi u prirodi je neizmjeran, budui da veoma mala promjena valne duine stvara novu i drukiju boju.

Boja i atributi boje

Slika 5. Vidljivi spektar elektromagnetskog zraenja

Slika 6. Klasini spektar od sedam boja

Nastanak boja Ljudsko oko sastoji se od lee koja fokusira ulazne zrake svjetla, od promjenjivog otvora arenice (irisa) koji se naziva zjenica (pupila) pupilarni refleks, tj. stezanje ili oputanje miica koji odreuje promjer otvora zjenice i na taj nain odreuje koliinu primljenog svjetla, te od milijuna svjetlosno osjetljivih elemenata rasporeenih po unutarnjoj povrini mrenice (retine) i ivanog sustava koji prenosi impulse od tih receptora do mozga. Na mrenici se nalaze dvije vrste fotoosjetljivih receptora: tapii i unjii, koji zajedniki pretvaraju svjetlosnu energiju u ivane impulse. U oku postoji oko 75 do 150 milijuna tapia i oko 5 do 8 milijuna unjia. tapii su razmjeteni prema vanjskom rubu mrenice i osjetljivi su osobito na niske svjetlosne razine, a neosjetljivi na boje i dosta su niske razluivosti. unjii su koncentrirani na relativno malom, sredinjem prostoru mrenice, poznatom kao uta pjega (lat. fovea centralis) i u stanju su razlikovati boje. Gledanje pomou unjia mnogo je jasnije i otrije od gledanja tapiima, ali mogue je samo pri relativno visokim svjetlosnim razinama. Prema trikromatskoj teoriji gledanja postoje tri vrste unjia koji sadre pigmente ija glavna apsorpcija lei po prilici u podruju kratkih valnih duina vidljivog spektra za plave boje, u podruju srednjih valnih duina vidljivog spektra za uto-zelene boje i u podruju dugakih valnih duina vidljivog spektra za uto-crvene boje. Za svaki od ta tri tipa receptora mogue je konstruirati teorijske krivulje spektralne osjetljivosti. Te se krivulje preklapaju. Boja je percipirana podraajem na plave, zelene i crvene receptore. Smatra se da su ti receptori rasporeeni na mozaian nain. Nisu rasporeeni jednoliko na mrenici. Postoji oko 3,5 milijuna unjia za srednje i dugake valne duine vidljivog spektra i oni se nalaze u sredini mrenice. Za kratke valne duljine vidljivog spektra postoji samo oko 1 milijun unjia rasporeenih prema rubu mrenice. Iz toga proizlazi da ovjek lake fokusira crvene, ute i zelene objekte nego plave. Ako se podrae zeleni i crveni receptori, ali ne i plavi, doivjet e se osjet utoga. Normalni promatra moe razlikovati svaku boju kao odreenu mjeavinu svih triju valnih duina.
3

Boja i atributi boje

Crvena, zelena i plava boja nazivaju se osnovnim ili primarnim bojama jer se njih ne moe dobiti mijeanjem drugih boja. Te se boje nazivaju i aditivni primari, jer zbrajanje svjetlosnih snopova tih boja daje bijelu i sve ostale boje vidljivog spektra. Takvim se zbrajanjem razliitih boja svjetla, u razliitim omjerima, mogu dobiti sve ostale boje, u svim nijansama i svjetlinama. Takav se nain nastanka boja naziva aditivnim. Tim nainom nastaju boje na ekranu televizora ili monitora. Meusobno mijeanje snopova svjetala primarnih boja dovodi do pojave nekih novih boja svjetla. Crveni snop pomijean sa zelenim snopom postaje ut. Crveni snop pomijean s plavim snopom postaje magenta (grimizan). Zeleni snop pomijean s plavim snopom postaje cijan (plavozeleni). Boje svjetla (uta, magenta i cijan) nastale su kao rezultat mijeanja aditivnih primara, a nazivaju se suptraktivnim primarima. Tim nainom nastaju boje u offset tisku, pisaima s mlazom tinte i drugim ureajima koji koriste suptraktivno mijeanje boja. Slika 7. prikazuje aditivnu i suptraktivnu sintezu boja.

a. aditivna sinteza boja

b. suptraktivna sinteza boja

Slika 7. Aditivna i suptraktivna sinteza boja

Komplementarne boje Komplementarna boja je ona koja nastaje kad iz vidljivog spektra elektromagnetskog zraenja oduzmemo jednu od primarnih boja: bijelo - zeleno = magenta, bijelo - crveno = cijan, te bijelo plavo = uto. Komplementarna boja zelenoj je magenta, komplementarna crvenoj je cijan, a komplementarna plavoj je uta. Dvije komplementarne boje svjetla, dodane jedna drugoj u odreenim omjerima, izazivaju osjet bijelog, odnosno sivog. Biti komplementaran znai biti nadopunjujui, dopunski, upotpunjujui. Komplementarne su one boje koje se meusobno nadopunjuju. Ne zna se tono kome je najprije pala na um zamisao da sliku spektra savije u krunicu i spoji joj krajeve te na taj nain stvori krunu paletu boja. Slika 8. prikazuje vrpcu boja koja savijena u krunicu tvori krunu paletu boja. Suvremena kruna paleta boja, kakvom su se sluili i slue svi teoretiari boje od Johana Wolfganga Goethea do Johannesa Ittena, podijeljena je

Boja i atributi boje

na est osnovnih boja: utu, naranastu, crvenu, ljubiastu, plavu i zelenu. Slika 9. prikazuje suvremenu krunu paletu sa 6 boja. Komplementarne su one boje koje se u krunoj paleti boja nalaze jedna nasuprot drugoj. Tri su osnovna komplementarna para: uta/ljubiasta, naranasta/plava i crvena/zelena. Slika 10. prikazuje 3 osnovna komplementarna para. Slika 11. prikazuje krunu paletu sa 12 boja koja se koristi uz krunu paletu sa 6 boja. Na krunim paletama sa 6 ili 12 boja podjela boja je gruba. Ovakva podjela nije tona nego priblina, tako da je utoj komplementarna ljubiasta, naranastoj plava, a crvenoj zelena. Kada bi se krunu paletu postavilo s puno vie boja, komplementarne bi boje bile malo drugaije. Postojao bi odreeni pomak u odnosu na ovdje navedene boje.

Slika 8. Vrpca boja

Slika 9. Kruna paleta boja (6 boja)

Slika 10. Tri osnovna komplementarna para

Boja i atributi boje

Godine 1801. Thomas Young, a poslije Herman von Helmholtz, ustanovili su kako je mogue prikazati bilo koju boju svjetla pomou mjeavine triju primarnih svjetlosnih izvora. Postoje razliita pomagala za bolje razumijevanje i lake snalaenje u sustavu pravila harmoninog slaganja boja. Tu je u prvom redu kruna paleta boja kojom se sluio jo Johann Wolfgang von Goethe. Taj se prikaz boja oslanja vie na mijeanje pigmenata i bojila. Nedostatak mu je to se njime mogu prikazati samo spektralne boje. Da bi se to ispravilo, postoji jo i devetodijelna, trokutasta paleta boja, na kojoj se mogu prikazati i tercijari oker, maslinastozelena i crvenkastosmea. Nema boja koje su vanije ili manje vane postoje samo one koje su uoljivije ili koje prema njihovu djelovanju na ovjekova osjetila ovjek svrstava medu one koje lake zapaa ili ak jednostavnije imenuje. Prema redoslijedu tvorbe boje se dijele na: primare, ili boje prvog reda, sekundare, ili boje drugog reda, tercijare, ili boje treeg reda.

Slika 11. Kruna paleta boja (12 boja)

Prostor boja Prostor boja ili model boja je nain pomou kojeg se definiraju, stvaraju i vizualiziraju boje. Boja je najee definirana pomou 3 koordinate (parametra). Ti parametri odreuju poziciju boje unutar prostora boja koji se koristi. Postoji mnogo prostora boja i svaki se koristi za razliite namjene. Neki prostori boja su linearni, to znai da e odreeni iznos promjene podraaja izazvati isti iznos promjene u percepciji te boje. Mnogi prostori boja nisu linearni. Neki prostori boja su intuitivni za koritenje, odnosno lako je pomou parametra u njima izabrati boju. Drugi prostori boja nisu intuitivni, odnosno pomou parametra je vrlo teko ili gotovo nemogue u njima izabrati boju. Neki prostori boja vezani su uz ureaj na kojem su definirane boje i za njih se kae da su ovisni o

Boja i atributi boje

ureaju (engl. device dependent). Kada se boje definirane u tim prostorima koriste na nekom drugom ureaju, vie nisu iste kao na ureaju gdje su bile definirane.

RGB prostor boja RGB prostor boja definiran je pomou tri aditivna primara: crvene, zelene i plave boje. Svaka boja u tom prostoru boja nastaje zbrajanjem pojedinih komponenata te tri boje. RGB model predstavljen je pomou kocke, gdje crvena boja predstavlja x-os, zelena boja y-os, a plava boja z-os. Slika 12. prikazuje model RGB prostora boja. Taj se prostor boja najee koristi u raunalima. Svaka boja najee je predstavljena sa 8-bita, odnosno vrijednostima od 0 do 255 (256 vrijednosti). To daje ukupno 2563 = 16777216 moguih boja. U razliitim raunalnim programima za obradu slike najee se navodi podatak o 16 milijuna boja ili naziv engl. true color. Najee se taj prostor boja normira na vrijednosti od 0 do 1. RGB prostor boja jednostavan je za raunalo, ali nije prikladan za ovjeka. Crvena, zelena i plava komponenta meusobno su korelirane tako da je ovjeku vrlo teko izborom tih komponenata definirati eljenu boju u RGB prostoru boja. Stoga se najee koriste neki drugi prostori boja kao to su npr. HSV (HSI, HSB) ili HSL prostor boja.

Slika 12. Model RGB prostora boja

HSV prostor boja HSV prostor boja stvorio je A. R. Smith 1978. Taj prostor boja definiran je s tri koordinate: tonom boje (engl. hue), zasienjem boje (engl. saturation) i svjetlinom boje (engl. value, intensity, brightness). Ton boje predstavljen je kutom od 0 do 360. Zasienost boje ima vrijednost od 0%

Boja i atributi boje

do 100%. Svjetlina boje ima vrijednost od 0% do 100%. HSV prostor boja predstavljen je pomou valjaka. esto se taj prostor boja prikazuje kao stoac ili esterostrana piramida, jer je percipirana promjena zasienja boje od 0% do 100% manja za tamne boje (one koje imaju manju vrijednost svjetline) nego za svijetle boje (one koje imaju veu vrijednost svjetline). Da bi se nadoknadila ta razlika u percepciji, valjak se izobliuje u stoac. Slika 13. prikazuje model HSV prostora boja kao valjak i kao stoac. Pokazalo se da je u ovom prostoru boja ovjeku daleko lake (intuitivnije) definirati i izabrati boju nego u RGB prostoru boja. esto se vrijednosti tona, zasienja i svjetline boje normiraju na vrijednosti od 0 do 1.

Slika 13. Model HSV prostora boja predstavljen pomou valjka i stoca