Univerzitet u Sarajevu

Prirodno matematiki fakultet

Odsjek za geografiju
Nastavniki smjer

SJEVERNI POL ARKTIK

Ass. Mr.sci.Aida Bidan

Salki Irnes

Geografski poloaj Artkika

Arktik, podruje oko Sjevernoga pola unutar srpanjske izoterme od 10 C, odnosno iznad
66 N; obuhvaa 26,4 milijuna km (od ega 18,5 milijuna km mora i 7,9 milijuna km
kopna) s 1,28 milijuna stanovnika (1996).

Ime dobilo po zvijeu Velikoga i Malog Medvjeda (gr. : medvjed), koje se nalazi u
blizini Sjevernoga nebeskog pola. Arktiko i subarktiko podruje sastoji se od rubnih
dijelova Eurazije i Sjeverne Amerike, Sjevernoga ledenog mora (Arktiki ocean) i njegovih
otoka (izuzevi priobalne otoke Norveke) i sjevernih dijelova rubnih mora Atlantskoga i
Tihog oceana.

Geoloke karakteristike
Geoloku strukturu Arktika tvore stare kristaline stijene i paleozojske naslage, koje su
mjestimice pokrivene mezozojskim i tercijarnim naslagama. Do polovice tercijara vei je dio
Arktika bio kopno s toplom i vlanom klimom; u drugoj polovici tercijara nastala je kotlina
Sjevernoga ledenog mora.
Reljef dna mora i njegove karakteristike
Dno Sjevernoga ledenog mora (Arktiki ocean) sastoji se uglavnom od dviju kotlina:
Kanadsko-sibirske, koja je duboka oko 4000 m, i Grenlandsko-norveke, duboke 4665 m;
meusobno su odijeljene podmorskim hrptom Lomonosov. Grenlandsko-norveku kotlinu od
otvorenoga mora Atlantskog oceana rastavlja podmorski hrbat Wyville-Thomson, koji se
prua izmeu Grenlanda i kotske.
Sjeverno ledeno more spojeno je s Tihim oceanom Beringovim prolazom, koji se nalazi
izmeu Azije i Sjeverne Amerike. Zbog hladne klime, temperatura povrinskoga sloja morske
vode iznosi 1 C, a zbog slaba isparivanja i obilja slatke vode koju donose velike rijeke,
slanost je povrinskog sloja vode neto nia od 30.
Vei dio vodene povrine Arktika zaleen je cijele godine; zimi je zaleeno oko
11 milijuna km, ljeti 8 milijuna km morske povrine. Debljina leda iznosi 0,8 do 25 m.

Ledene se povrine zbog pomicanja morske vode (morske mijene, struje i valovi) lome u
sante, koje se gomilaju i tako nastaju plutajue ledene gomile.
Od elfskog leda nastaju ledeni otoci, a od ledenjaka s kopna ledeni bregovi. Ledenjaci u
Arktiku pokrivaju oko 2 milijuna km, od ega je 1,8 milijuna km na Grenlandu. Mase leda
izlaze iz arktikoga podruja Istonogrenlandskom i Labradorskom strujom. Topla Golfska
struja ulazi izmeu otoja Shetland i Frerne u Norveko more te se zapadno od Sjevernog
rta (Nordkapp) dijeli: jedan ogranak skree na istok do Karskoga mora, a drugi uz zapadnu
obalu otoja Svalbard do 80 N. Kod Newfoundlanda sukobljuju se hladna Labradorska i
topla Golfska struja.
Karakteristike kopna
Arktiki kontinentski pojas obuhvaa 4,1 milijuna km, a arktiki otoci 3,8 milijuna km.
Arktiku pripadaju otone skupine koje se nalaze na euroazijskom elfu: Svalbard, Zemlja
Franje Josipa, Nova zemlja, Sjeverna zemlja, Novosibirski otoci i otok Vrangel. Vulkanski
otok Jan Mayen die se iz velike dubine. Uz ameriku sjevernu obalu nalazi se Amerikoarktiki arhipelag. Otok Grenland s povrinom od oko 2,13 milijuna km zauzima posebno
mjesto. Vulkani (Askja, Hekla, Krafla, Herdubreid) na Islandu, Jan Mayenu (Norveka) te
topli izvori i gejziri na Islandu (Strokkur, Hveravellir) i Grenlandu (Danska) znakovi su
vulkanske djelatnosti koja je u prolosti bila izraenija. Kontinentski led na Grenlandu ostatak
je glacijalnog pokrova, koji je u pleistocenu obuhvaao veliku povrinu. Djelovanjem
ledenjaka u pleistocenu u arktikom su podruju nastali fjordovi.
Klimatske karakteristike
Za arktiku klimu kroz cijelu su godinu karakteristine vrlo niske temperature. Prosjena
sijeanjska temperatura u junim dijelovima Arktika iznosi 3 C, u sr. dijelu 40 C, a
srpanjska na junoj granici 10 C, u sr. dijelu 0 C. Oko Sjevernog pola najnia je temperatura
52 C, najvia 6 C. Najotriju arktiku klimu imaju unutranjost Grenlanda, Amerikoarktiki arhipelag i arktiki dio Sibira. Najvee kolebanje temperature ima otok Ellesmere
(Ameriko-arktiki arhipelag), gdje iznosi 43,2 C, i podruje oko ua Lene, gdje je
kolebanje 42,8 C. Na otoku Jan Mayenu godinje je kolebanje temperature 12,7 C, a na
Medvjeem otoku (Bjrnya) 15,4 C. Na prijelazu izmeu arktike oceanske i arktike
kontinentske klime stoji Zemlja Franje Josipa s godinjim kolebanjem od 27,8 C. Znaajka je
polarne zime promjenljivost temperature, a polarnog ljeta hladnoa. Na junom rubu pue
vrlo jak vjetar. Oborine su uglavnom u krutom stanju (snijeg, led); godinja koliina oborina
iznosi na junom rubu 300 do 400 mm, a u sr. dijelu 75 do 100 mm. Najvie magle ima ljeti
na mjestima gdje se dodiruju tople i hladne morske i zrane struje.
Naseljenost i dravna pripadnost
Arktiko je podruje rijetko naseljeno. Ondje ive Eskimi, Aleuti, uki, Korjaki, Jukagiri,
Laponci, Komi, Hanti, Mansi, Neneci, Ostjaci, Tunguzi, Eveni, Nganasanci, Evenki, Jakuti,
Selkupi i dr. Najtipiniji su arktiki stanovnici Eskimi, koji ive u najsjevernijem primorskom
pojasu Sjeverne Amerike i Grenlanda. ivot mnogih arktikih naroda ovisi o sobu, od kojega

dobivaju sve najvanije za ivot. Grenland pripada Danskoj, Ameriko-arktiki arhipelag

Kanadi (Nunavut), Svalbard Norvekoj, Aljaska SAD-u, a ostalo podruje u Europi i Aziji sa
susjednim otocima Norvekoj, vedskoj, Finskoj i Ruskoj Federaciji.
Gospodarsko znaenje
Vanost Arktika poveava se sve vie, osobito razvojem transarktikoga zranog prometa,
otvaranjem Sjeverozapadnog i Sjevernog morskog puta i prikupljanjem meteorolokih
podataka za prognozu vremena; tomu pomae nekoliko stotina meteorolokih postaja.
Arktiko i subarktiko podruje obiluje naftom i zemnim plinom (Aljaska, sjeverozap.
Kanada, Jakutija) te zlatom, platinom, dijamantima, ugljenom te eljeznom, bakrenom,
kobaltnom, kositrenom i dr. rudama.
U Barentsovu i Beringovu moru te u grenlandskim vodama ulovi se oko 10% svjetskog ulova
ribe.
Glavne luke: Churchill (Kanada), Murmansk (Rusija), Prudhoe Bay (SAD).

Flora i fauna Arktika

U svakom predelu gde zimzeleno drvee prelazi u golu tundru, nalazi se tranziciona oblast kojom
dominira specifina vrsta drvea. U Severnoj Americi, bele i crne omorike se meaju sa tundrom, dok
je u Sibiru i severnoj Evropi ari dominantan oblik drvea koji razdvaja tundru i zimzelene ume. Topole
obino prodiru u tundre u Niem Arktiku du velikih reka. Glavni vegetativni oblici u Niem Arktiku su
tundre sa niskim bunjem u kojima dominiraju razliite vrste vrba i patuljastih breza; tundre visokog
bunja, kojima dominiraju vrbe, breze i jovovina; i kombinacije trski i patuljastih breza, poput vrsta kao
to su Labradorski aj, borovnice i ribizle, i vresak u vlanijim krajevima. Jastuaste biljke su esta
pojava na vetrovitim mestima. Liajevi i mahovina su vane komponente koje u nekim predelima tite
zemljite. U Niem Arktiku, veina povrine je prekrivena vegetacijom, sa izuzetkom kamenih polja,
isuenih vrhova, movarnih reka, i krivih slapova.

Vegetacija Visokog Arktika je manje bogata od Nieg Arktika, i sadri otprilike polovinu vaskularnih
biljnih vrsta pronaenih u Niem Arktiku. Na primer, vie od 600 vrsta biljaka je pronaeno u Niem
Arktiku Severne Amerike, ali u ekstremno Visokom Arktiku severnog Ellesmere ostrva i Grenlanda
severno od 83 stepena raste manje od 100 vrsta vaskularnih vrsta. Kraa sezona rasta, hladnija leta,
sunije vreme kao i udaljenost ovih zemljanih masa od kontinentalne mase, glavni su uzrok ovoj razlici.
Vie od 40 procenata vaskularnih biljnih vrsta Arktika se mogu nai jedino u ovoj oblasti. Mahovina je sve
vie prisutna u biljnim zajednicama Vieg Arktika, dok je prisustvo bunova u dramatinom opadanju, sa

samo par vrsta topola, breza i drugih preostalih vrsta vrba. Topole ipak ostaju vaan sastavni deo biljne
zajednice, jer zadravaju sneni pokriva ak i u najsevernijim predelima. Livade sa barskom mahovinom
se nalaze na vlanim mestima u udubljenjima dolina koje su prethodno bile ispunjene istopljenim
snegom. Gorski krajevi su suvlji, i oni se sa poveanjem visine preobraavaju u prave polarne oblasti, jer
su zbog smanjene vlage uslovi za razvoj biljnog ivota izuzetno oteani. Trava je dominantni oblik
vegetacije u takvim krajevima.

Prava polarna pustinja moe se pronai u priobalnim krajevima koji gledaju na Arktiki okean i u
predelima na visinama od nekoliko stotina metara u ekstremno Visokom Arktiku, gde se zemljite nije
dovoljno razvilo kako bi podralo biljni ivot. Povremeno, u upljim delovima snenih naslaga, moe se
razviti poneka biljka koja uz pomo vetra moe dobiti dovoljnu koliinu hranljivih materija. Najee su
arktike lale, trske, kamenolomke, i nekoliko vrsta rua. Arktike lale i nekoliko drugih vrsta su se
adaptirale na predele Visokog Arktika, i sadre cvetove koji su solarno-tropski (reaguju na suneve
zrake). Njihovi cvetovi parabolinog oblika prate dnevno kretanje Sunca, ime se solarna toplota
koncentrie na razvoj plodnika, grejui insekte za oplodnju, i ubrzavajui rast embrionih semena.

Arktikim ekosistemima nedostaje raznovrsnost i bogatstvo vrsta koje karakteriu umerene i tropske
ekosisteme. ivotinjski i biljni svet brojano je u opadanju sa poveanjem nadmorske visine, u oba
polarna regiona. Od kimenjaka, arktika tundra je ograniena na sisare i ptice; nema reptila i amfibija.
Oko 20 vrsta sisara i neto vie od 100 vrsta ptica naseljavaju Arktik. Veina tih vrsta je dostupna na
itavom prostoru Arktika kao jedinstvena vrsta, ili kao grupa slinih vrsta; na primer, severnoameriki
jelen i domai i divlji jelen Evroazije pripadaju istoj vrsti, Rangifer tarandus i leminzi Evroazijskog Arktika
su bliski roaci ali razliiti od leminga na Grenlandu i Severnoj Americi. Ova slinost u arktikoj fauni
sisara je rezultat niskog nivoa mora iz Pleistonskog ledenog doba, kada je iroka zemljana masa, poznata
pod nazivom Beringov Zemljani Most, povezivala dananju Aljasku i Sibir.

Neki arktiki sisari ponajvie biljoderi poput jelena, mousnih goveda i arktike lisice, kao i vrste
arktikih zeeva i smeih leminga se slabo pojavljuju van oblasti samog Arktika, i ove vrste su u
potpunosti prilagoene ivotu u ovoj polarnoj oblasti. Druge vrste poput zemljanih veverica, volea (vrsta
pacova), zemljorovaca, crvenih lisica, hermelina, vukova i smeih medveda su este vrste u veini
ekosistema, ali se mogu nai i na Arktiku. Nekoliko vrsta iz umerenog klimatskog pojasa je naselilo
nizijske krajeve Niskog Arktika. Lososi i zimski zeevi iz Severne Amerike su jedan primer, i njihovo
premetanje u Nii Arktik moe biti posledica globalnog zagrevanja i poveanje broja topola i ostalog
bunja, posebno u obalskim predelima.

U predelima Vieg Arktika, iznad 80-og stepena meridijana, koji ukljuuju Axel Hajberg i Elesmir ostrva u
kanadskom Arktiku, severnom delu Grenlanda, kao i severne delove Svalbarda i Franc Jozef zemlje,
samo nekoliko vrsta sisara moe odrati svoju populaciju. U kanadskom delu Vieg Arktika mosuni
volovi, severnoameriki jeleni, arktiki zeevi i leminzi su jedini biljoderi iz reda sisara, dok su njihovi
predatori, vukovi, arktika lisica i lasice takoe zastupljeni. U severnom Grenlandu mogu se nai iste
vrste, bez jelena i vukova koji su povremeno nestajali sa bilokih mapa ovog predela. U Svalbardu jedino
su jeleni i lisice vrste koje su stalno prisutne, a na zemlji Franca Jozefa to je arktika lisica. U celom
Viem Arktiku polarni medvedi, ija su glavna hrana morske foke, se povremeno mogu sresti na tlu, gde
enke odgajaju svoje mlade, povremeno se hrane vegetacijom ili su u lovu na druge ivotinje.

Kopnenih vrsta ptica na Arktiku ima u malom broju, i one ukljuuju kuropatke, snene sove, girfalkone
i gavrane; ostale vrste ptica su tu samo tokom leta radi reprodukcije i podizanja mladih, i zbog migracije
u umerene, tropske ili morske oblasti na jug tokom zime. Iako je sposobnost za let omoguila pticama da
nasele izolovane predele Arktika koji su nedostupni sisarima, njihova rasprostranjenost je blisko
povezana sa putanjom godinjih migracija. Ove putanje uglavnom prate priobalne predele kontinenata;
neke vrste preu velike razdaljine preko mora. Na kraju, Sevenoatlantski okean predstavlja barijeru koja
onemoguava meanje vrsta, i stoga je vea slinost izmeu ptijih vrsta koje ive na Arktiku i
severozapadnom delu Amerike i istone Evroazije, nego izmeu vrsta nastanjenih u Arktikom delu
Evrope, istonom delu Severne Amerike i Grenlandu.
Pored ptica koje stalno borave u ovim krajevima, postoje i ptice grabljivice koje se esto gnezde na
Arktiku, a to su sokolovi, jastrebovi, kratkouhe sove u planinskim podrujima, zlatni orlovi u Severnoj
Americi, i belorepi orlovi na Grenlandu i Evroaziji.