Uvod

Moe se rei da je planiranje staro koliko i ljudsko drutvo poevi od prvih oblika planiranja
kod primitivnih plemena pa sve do sada s tim da se ono naravno razlikuje po epohama razvoja
ljudskog drutva. Urbano planiranje izraeno kao planiranje prostora prvenstveno se javlja kao
kritika svijest s razliitim nosiocima krajem 19.stoljea to se uglavnom odnosi na razmiljanje
novih utopista koji predlau itav niz idealnih ljudskih zajednica, gradova ili drava koje bi uz
savreno organiziran sistem imale i zdravije meuljudske odnose. Zaetke urbanog planiranja
nalazimo i u razliitim akcijama administrativnog tipa gdje se uz odreene postupke pokuavalo
utjecati (ali i mijenjati) neljudski uvjeti stanovanja i ivota uope u gradovima. Najbolji primjer
gdje se mogu pratiti zaeci urbanog planiranja jest Engleska gdje je industrijalizacija uzela irok
zamah,rast radnike klase, odnosno, neljudski uvjeti stanovanja
i rada
radnike klase i ope obespravljenih slojeva. Prvi angairani prilog razvoju
urbane sociologije svakako je Engelsov Poloaj radnike klase u Engleskoj,
kako metodoloki, tako i vrijednosnim opredjeljenjem. No i u Marksovim
radovima (posebno u
Kapitalu) gotovo sve ilustracije kapital-odnosa,
ilustracije su uvjeta ivota u prostorima naselja u kojima su ljudi obitavali.

1.Nastanak i razvitak urbanog planiranja

Interesantno je napomenuti da i danas pojedine urbanistike zahvate

planiraju i provode osobe vrlo dubioznih politikih motivacija. Veina akcija
urbane rekonstrukcije u SAD-u motivirane su eljom da se razbiju pojedine
homogene skupine stanovnika najee depriviranih socijalnih grupa, a u
ime smanjivanja politikih tenzija i otklanjanja malignih tkiva u gradovima.
Prvi primjeri urbanog planiranja su postigli neke uspjehe u poboljanju uvjeta
ivota pojedinih slojeva,ali niti urbana utopija (ideje idealnih gradova) a niti
parcijalne akcije legislatora nisu imale dalekosenije posljedice na daljnji
razvoj urbanog planiranja, a naravno niti na znaajnije promjene drutvenih
uvjeta egzistencije pojedinih drutvenih klasa. Tek nakon 1.svjetskog rata
urbano planiranje dobija svoje definiranije oblike te se osamostaljuje kao
zasebna aktivnost a kako raste broj urbanistiih organizacijasve je tee nai
naselje kojim ne upravlja neka urbanistika organizacija. Takoer, razvoju
urbanog planiranja mnogo su doprinjeli sve vee doseljavanje stanovnitva u
gradove, a zatim i potreba regulacije gradskog saobraaja.Nakon 2.svijetskog
rata urbano planiranje ve postaje profesija te se javljaju posebne kole sa
mnotvom posebnih usmjerenja koje okuplja strunjake razliitih usmjerenja
u zajednikom naporu studiranja i planiranja urbanog fenomena. Navedeni
element okupljanja strunjaka razliitog profila u okviru djelatnosti doveo
je do potrebe organiziranja tzv. timskog rada.Meusobna suradnja
specijalista postavlja se kao prilianproblem. Studij fenomena koji je toliko
kompleksan kao to je urbano planiranje (grad), stvarno zahtijeva postojanje
parcijalnih
strunjaka, posebnih
kutova
promatranja,no
postizanje
konsenzusa je ono to je problematino.Danas je stvarno teko zamisliti vei
grad bez organizirane slube za planiranje grada. I metodologija se kao i
pojedini metodoloki postupci vremenom vrlo razvila.

2.Osnovne pretpostavke urbanog planiranja

Nain planiranja umnogome zavisi od nosioca planiranja planera, ijim se

vrijednosnim karakteristikama bavi zasebna disciplina sociologija planera.
Osnovna diferencijacija se svakako vri s pozicije vrijednosnih pretpostavki
djelovanja. Planer kao donosilac odluke ima ozbiljnu odgovornost u
donoenju odluka koje prije svega ovise o njegovom osobnom stavu i
potenju. Socijalno angairani planeri zauzimaju se za najdepriviranije
slojeve i grupe stanovnika rizikujui pri tome i vlastiti poloaj u poslu. U
2

diskusijama o stavu planera svakako se istie potreba da planer uvijek mora

biti neutralan iako je to gotovo nemogue jer uvijek su prisutne (iako on toga
nije svjestan) vrijednosne pretpostavke vlastitog djelovanja. Smatrajui
proces planiranja prvenstveno procesom donoenja odluka zajedniki
determiniranim ciljevima razvoja, problemi koji se pred nas postavljaju u tom
kontekstu problemi su utvrivanja ciljeva.Pored ciljeva jedna od vanijih
determinanti planiranja je i odluka i stav tome to su planibilni, a to
neplanibilni fenomeni.
Socioloki interes za fenomen urbanog planiranja operacionalizira se u
slijedeim dimenzijama:
1.PLANIBILNOST S obzirom da je danas mogue planirati gotovo sve,
veoma je bitno ustvrditi stupnjeve planibilnosti odreenih fenomena,a pri
utvrivanju istih treba uzeti u obzir idue karakteristike: broj i strukturu
stanovnitva, stupanj motorizacije odnosno broj automobila po stanovniku,
nain i intenzitet koritenja gradskih sistema kao to su voda,kanalizacija,plin
kao i programiranje stambene izgradnje. Najvei problem u determiniranju
stupnja planibilnosti odreenih fenomena je utvrditi do koje mjere je
prevladavajui vrijednosni sistem odreene
drutvene zajednice ekspliciran, a da bi mogao posluiti kao osnovica za
zauzimanje decidiranih planerskih odluka.U veini urbanistikih planova
prioriteti su potreba organiziranja prometa u gradovima koji se skoro svugdje
svode na tkz javni prijevoz.Iako bi sa sve boljom organizacijom javnog
prometa broj privatnih automobila trebao da se smanji, kod nas je situacija
upravo obrnuta pa je stoga neophodno osigurati neometan promet
individualnih automobila.Kako broj stanovnika u gradovima svakodnevno
raste, veoma je bitno pri urbanom planiranju barem priblino odrediti broj
stanovnika u budunosti.Koncept koji ova dva fenomena (fenomen porasta
broja privatnih automobila, i broja stanovnika) pokuava simulirati u
budunosti zove se koncept vrijednosno neutralne aktivnosti i upavo on je
jedna od osnovnih problematskih cjelina u okviru bilo kakvog urbanog
planiranja.
2.MJERLJIVOST Kada je rije o mjerljivosti, za neke fenomene je veoma lako
odrediti stupanj porasta u budunosti, ali takoer prorauni nekih fenomena
su veoma komplikovani.
Nemjerljivi su fenomeni sasvim na strani humanistikih i sociopsiholokih
percepcija i doivljaja urbanog kao to su, na primjer, osjeaj, doivljaj,
impresija, slika grada, i transformacija
urbanog ponaanja.Koliki je stupanj kvantifikabilnosti odreenog fenomena,
toliko se
3

vie panje posveuje tom fenomenu, preciznije se analizira i programira, i

openito mu se posveuje vea panja. Problem mjerljivosti nemjerljivosti
naroito se postavlja, u osnovnim
pristupima planu uope. Prevlast analitikog duha udruenog s mjerljivou
oznaava osnovu kvalitete odreenih planerskih pristupa i postupaka. I
vremenski, a i novano,analitiki dio odnosi ogroman dio procesa rada na
planu.
Ono to je manje mjerljivo, manje je samim tim vano, a sve ono to je
mjerljivo,pa i najbanalniji detalji, na primer, saobraajnog planiranja, vano je
i ima znaajno mjesto kako u hijerarhiji ciljeva, tako i u nainu rada. Takvom
percepcijom realnosti reducira se stupanj u kojem je potrebno odreene
fenomene prouavati.
3.CILJEVI Proces planiranja poinje postavljanjem cilja. Ciljevi planiranja
uope, a pogotovo kada je rije o planiranju u gradu mogu se diferencirati
prema
razliitim
kriterijama
podjele.
U
odnosu
na
stupanj
openitosti,provodljiva je obino ovakva podjela ciljeva:opi (generalni),
posebni (konkretni, specijalni).

U tom smislu mogue je govoriti i : ciljevima vieg reda i ciljevima nieg

reda.

U odnosu na pojedine sektore ili podruja planiranja:

sektorskim ciljevima
ciljevima plana uope (opim ciljevima).
U odnosu na pojedine aspekte planiranja mogue je u okviru urbanog
planiranja
govoriti

ekonomskim,arhitektonskim,urbanistikim,sociolokim,ciljevima
zatite
povijesnog nasljea, ciljevima zatite ovjekove sredine, itd.S obzirom na
vremensku dimenziju razlikujemo dugorone, srednjorone i kratkorone
ciljeve.
Pored spomenutih podjela ciljeva u planiranju, poznata je i podjela na
kvantitativne i kvalitativne ciljeve, na mjerljive i nemjerljive, pragmatine i
nepragmatine ciljeve, racionalne i iracionalne, odnosno, utopijske i
realne.
Definiranje ciljeva pojedinih planskih dokumenata je proces ovisan mnogim
iniocima.Ciljevi su u ovisnosti opem stupnju razvijenosti odreene
zajednice pa e ukoliko je on vii, i ciljevi ee biti vii, kao to vrijedi i
4

obratno. Uspostavljanje ciljeva ovisno

odreenog plana koji se izrauje.

je i karakteru, odnosno, tipu

4.OBJEKTIVI Kako razlikujemo ciljeve vieg i ciljeve nieg reda, objektivi bi

bili ciljevi nieg reda. Moraju biti koliko toliko podloni mjerenju, te biti
specificirani s obzirom na vremensku dimenziju i nosioce akcije. Ponekada je
vrlo teko razlikovati ciljeve od objektiva. U odreenom smjeru akcije, u
procesu planiranja kao procesu zadovoljavanja unaprijed postavljenih ciljeva,
prvi je stupanj utvrivanje ciljeva razliitog nivoa,zatim determiniranje
objektiva kojim se utvreni ciljevi dadu determinirati i konkretizirati, a
slijedei je stupanj definiranje strategijskih postupaka kojima se odreene
zamiljene akcije daju realizirati.Specificiranjem objektiva mogue je stvarati
osnove za alternativno planiranje, koje je,svakako, meustupanj ka daljnjoj
demokratizaciji procesa urbanog planiranja. Preciziranje jasnih odnosa
izmeu ciljeva,objektiva i strategija jedna je od osnovnih preokupacija
planera.

5.VRIJEDNOSNI SISTEM - Planeri su iskljuivo struna lica koja vre svoj

struni posao i prema njemu se odnose vrijedno neutralno. U tom je stavu
sadrana i postavka da oni nemaju nezavisnih, vlastitih vrijednosnih
opredjeljenja osim onih koja im nalae njihova struna savjest. Impliciran je
relativno pasivan odnos prema osnovnim vrijednostima odreene drutvene
zajednice.Drugim rijeima, vrijednosti se pasivno prihvaaju, a uloga planera
u definiranju i stvaranju novih vrijednosnih postavki rijetko se uvia,
odnosno, skoro u potpunosti izostaje.
O vrijednosnim pozicijama u urbanom planiranju mogue je govoriti s tradicionalnog
i kritikog (radikalnog) stanovita.Osnovne karakteristike tradicionalne orijentacije u
planiranju karakteriziraju planeri ili urbanizam koji ima preteno pasivan odnos
spram socijalnih problema zajednice.Takav planer djeluje s vrijednosnih pozicija koje
su vrsto utemeljene u drutvenoj strukturi konkretnog drutva.

Tradicionalni planer, funkcionira u okvirima relativno definiranih podruja donoenja

odluka i u svom je
djelovanju preteno rukovoen svojim uim, strunim znanjem.Smatra da je njegov
zadatak prvenstveno u primjeni znanja za to bolje planiranje. Kritika orijentacija

operira s pojmom vrijednosno angairanog planera koji svoje djelovanje

zasniva na kritikoj analizi drutvene strukture.
6. RACIONALITET Veoma bitno pitanje u vezi planiranja je i pitanje racionalnosti
planova,iako se ono danas, naalost svodi na ekonominost, jeftinost i rentabilnost. Racionalnost
nije vanvremenska ili vanprostorna kategorija, nego uvijek konkretizirana, s definiranim
nosiocima i onima koji e iz, procesa planiranja zasnovanog na racionalnosti izvui odreene
5

koristi. Urbano planiranje stalno tei da bude maksimalno racionalno, a praksa pokazuje da ne
samo u svojim prijedlozima, nego i u aktuelnim procesima planiranja iracionalnost dominira.

7.DONOENJE ODLUKA - Osnovna razlika koja dijeli autokratsko birokratsko planiranje

od bilo kog oblika demokratskog planiranja je nain i otvorenost, odnosno, stupanj
demokratinosti procedure donoenja odluka. U tradicionalnom pristupu planiranja odluke
donosi relativno zatvoren krug urbanih eksperata, smatrajui da im njihova strunost osigurava
sinoptiki pogled na prostor grada, odnosno, privilegija znanja osigurava da se odluke donose
na najbolji nain. U uvjetima relativne stabilnosti drutvenog razvoja takav princip i proces
donoenja odluka na neki nain funkcionira manje-vie uspjeno. No uvijek je implicirano da se
odluke donose u ime opeg dobra, a takvu kategoriju je dosta teko uspostaviti. Praksa
ekspertnog, tehnokratskog i zatvorenog sistema planiranja, koja je implicirala
zatvoren i relativno prost proces donoenja odluka, sve vie se sukobljava s
jaanjem demokratskih tendencija u drutvu. Zastupnici demokratskog
planiranja ukazuju na potrebu demokratiziranja procesa donoenja odluka,
na potrebu ukljuivanja stanovnika u procese. Jedan je od osnovnih problema
svakako nezainteresiranost stanovnika za uestvovanje, sudjelovanje u procesima.
Lefebvre ispravno ukazuje na injenicu povlaenja stanovnika iz procesa donoenja odluka, na
preputanje odluivanja onima koji donose odluke.

8.LJUDSKE POTREBE Urbano planiranje treba da odgovori na ljudske potrebe

u okvirima njihove ivotne okolice. to je ono uspjenije, to bolje odgovara
zahtjevima ljudskih potreba.
U historiji urbanog planiranja ljudske su potrebe bile relativno jednostavno
definirane. Na tragu osnovnih urbanistikih premisa najee se potrebama
govorilo kroz razmatranje osnovnih ljudskih funkcija stanovanja, rada,
rekreacije, komunikacije, itd. Odreenu sigurnost planeri svakako trae u
planiranju kvantitativnih, relativno jednostavnih potreba, istiui da su druge
potrebe daleko kompleksnije, a da je budunost
ionako samo relativno
predvidljiva, pa je, prema tome, bolje
zadrati se na planiranju relativno jednostavnih potreba.Najee se radi
planiranju takozvanih osnovnih potreba. Ukoliko je opi nivo razvijenosti drutva
relativno nizak i potrebe su blie carstvu nunosti, a kvalitativne potrebe
ostavljaju se za kasnije dok se ne dostigne odreen
nivo ope razvijenosti. Planiraju se, zaista, potrebe koje su danas eksplicirane i
prisutne, odnosno, manifestne potrebe se registriraju, a latentne ostaju
prikrivene.
9.INTERDISCIPLINARNI RAD - Urbano se planiranje razgranalo do te mjere da se danas
govori suradnji u procesu planiranja vie od dvadesetak razliitih eksperata.
Osnovni je problem organizacije timskog rada osiguravanje ravnopravne suradnje svih
sudionika procesa planiranja bez majorizacije.Meutim, gotovo uvijek majorizacija

postoji, te je i rukovodilac planiranja onaj koji ima najvea ovlatenja i moe manipulirati s
rezultatima drugih disciplina .
Time ne elimo rei da bi timski rad funkcionirao bolje, a naroito da bi planiranje bilo bolje
ukoliko bi neki drugi profil dominirao urbanim planiranjem. Osnovna uloga sociologa u timskom
radu, uloga je socijalnog inenjera koji istrauje ljudski faktor.Sociolog moe voditi jednu
od dionica procesa izrade plana (socioloka analiza, socioloka studija) ili pak, ukoliko je
plan koji se treba izraditi vie socijalno obojen,postoji naelna mogunost da sociolog bude
osnovni rukovodilac procesa izrade plana. Vrijednost interdisciplinarnog rada u urbanizmu
svakako dosadanjim iskustvima i praksom nisu iscrpljena. Ona u mnogome ovisi
vrijednosnim pozicijama istraivaa. Jedna je karakteristika timskog rada moda najznaajnija
da sudjelovanje veeg broja suradnika razliitih orijentacija do izvjesne mjere smanjuje
mogunosti intuitivnog pristupa planiranju. U biti, radi se tome da je organizacija timskog rada
sama za sebe postala suvie komplicirana tako da poinje zahtijevati timska rjeavanja.
10. SISTEMATINOST GRADA o gradu kao sistemu najee se govori sa stanovita
postojanja razliitih sistema u njemu. Najoigledniji primjeri gradskih sistema svakako su
gradska infrastruktura (vodovod i kanalizacija), iako se o pravom sistemu moe govoriti tek kada
je rije o saobraaju. Promatranje grada kao sistema vrlo je povoljna osnova za onaj koncept
planiranja kojeg nazivamo tradicionalnim urbanim planiranjem.

ZAKLJUAK

Kada je rije o urbanom planiranju bitno je detaljno sagledati i definirati sve kriterije i
koncepte fenomena planiranja. Osnovni socioloki interes u prouavanju fenomena urbanog
planiranja je svakako usmjeren ka produbljivanju saznanja o prirodi fenomena planiranja, i
urbanizma. Planirati nije lako, pogotovo kada se radi o velikim skupim projektima koji nose i
veliku odgovornost. Stoga je veoma bitno dobro procijeniti da li je osoba odgovorna za
planiranje dovoljno struna i profesionalna.

SADRAJ
8

UVOD1

NASTANAK I RAZVITAK URBANOG PLANIRANJA.2

OSNOVNE PRETPOSTAVKE URBANOG PLANIRANJA2

ZAKLJUAK.7