NOVI ATEIZAM I STARE TEOLOGIJE

Željko Škuljević

…i zbog toga je dana{nja pobožnost samo daleki odjek pro{losti, koji se ponekad pretvara u zaglu{ujuću vrisku kojom nastoje odagnati strahovitu prazninu. Ch. Hitchens Bog nije velik

Novo Novog ateizma ije (naj)jasnije za{to jedan od korifeja Novog ateizma kao moto svoje, od starih teologija proskribirane, 1 knjige Traité d’atheologie uzima fragment posljednjeg odjeljka Za{to sam sudbina, § 8, iz Nietzschove knjige Ecce homo. Ne u smislu da on, pogotovu njegov početak, ne odgovara osnovnoj intenciji knjige, naprotiv. Naime, autor daje Nietzscheu za pravo kada kaže da je “pojam ’Boga’ smi{ljen kao antiteza životu – u njemu je svedeno u strahotnom jedinstvu sve {to je {tetno, otrovno, klevetničko, sva mržnja prema životu. Pojam ’onostranog’, ’istinskog sveta’, smi{ljen je samo zato da bi se omalovažio jedini svet koji postoji…”2 Mogla je to biti i jedna druga Nietzscheova knjiga u kojoj on hri{ćanstvo naziva velikim prokletstvom. Od humanitas napraviti vje{tinu skrnavljenja, “volju za laž”, mržnju, prezir prema svim dobrim i
1

N

Bez obzira {to bi bolje odgovarao termin dogmatske teologije, iz razloga antitetičnosti prema novom ateizmu odlučio sam se za termin stare. U tom smislu, vidjeti C. Geffré Profession théologien (Malaise de la théologie dogmatique, VIII), Albin Michel, 1999., 115 – 134.
2

U ne{to drugačijem prevodu F. Nietzsche Ecce homo (Za{to sam ja udes), Grafos, Beograd, 1980., 110 (prema V. Ćoroviću). 136

Zeničke sveske

čestitim instinktima! Za to osuđuje Crkvu i parazitizam njezine prakse; s njenim bledunjavim idealom i “svetosti” svake krvi, “svetosti koja ispija svaku ljubav, svaku nadu u život; onostranost kao volja za poricanje svake realnosti; krst kao znak raspoznavanja za najpodzemniju zaveru koja je ikad postojala – protiv zdravlja, lepote, uspeha, srčanosti, duha, dobrote du{e, protiv života samog…”3 I na kraju vehementno, ničeanski neuvijeno konstatuje da se i vrijeme računa prema tom sramotnom danu (dies nefastus) s kojim je započeo ovaj zao udes: prema prvom danu hri{ćanstva!4 Za{to ne prema njegovom posljednjem, pita se Nietzsche? Proglasiv{i hri{ćanstvo poročnim, odnosno “rat do smrti protiv poroka”, zagovara dono{enje Zakona protiv hri{ćanstva.5 I u Genealogiji morala i u Antihristu, razotkriva neprijateljstvo crkve prema farisejima i književnicima, prema nauci koja je imala trezveno poimanje stvarnosti. Jer “kada čovek postaje naučan”, upućen u tajne prirode, “svr{eno je sa sve{tenicima i bogovima!” Ipak, Isus je za Nietzschea (da li i on?) “jedini hri{ćanin, ali mrtav.” On je bio učitelj novog života, a ne nove vjere i, bez obzira na ovakva i slična progovaranja, nije moguć “isusoliki Nietzsche.”6 Ako je Krist/Hrist nijekao sve {to se danas zove kr{ćanskim/hri{ćanskim, onda Nietzsche nije antihrist nego, prije, antihri{ćanin. Ako ovo i ne pogađa pravi razlog Onfrayovog posezanja za motom iz Ecce homo onda će njega, zajedno s (jo{) četvoricom predstavnika novog ateizma, jedan autor nazvati “antihristima XXI stoleća.”7 {ta je to novi ateizam, u čemu

3

F. Nietzsche Antihrist, Grafos, Beograd, 1980., 87 (prev. J. Aćin). Usp. Friedrich Nietzsche: Werke III (Herausgegeben von Karl Schlechta), im Verlag Ullstein GmbH, Frankfurt/M – Berlin – Wien, 1976., 509 (II)1063, 607 (II)1161.
4 5

Ibid, 88.

Pi{e da je donesen na dan Spasa, prvog dana Prve godine, 30. septembra 1888. prema lažnom kalendaru i ukupno ima sedam članova. U {estom veli da će se “sveta” istorija nazvati imenom koji joj odgovara, to jest prokletom istorijom; riječi “bog”, “spasitelj”, “iskupitelj”, “svetac”, koristiće se da bi se osudili, da bi se obilježili zločinci. Prethodno će, u drugom članu, ustvrditi da {to smo bliže nauci, “veći je zločin biti hri{ćanin.” Zločinac nad zločincima je stoga filozof (Ibid, 89 – 90).
6

V. Jelkić Nietzsche: povratak vlastitosti, Hrvatsko filozofsko dru{tvo, Zagreb., 2001., 99 – 100. Bez obzira {to autor primjećuje da Nietzscheov opis Isusove osobe zapanjujuće sliči njegovoj analitičkoj samodeskripciji u Ecce homo, niječe mogućnost njihovog identifikovanja. Nietzsche, naime, ne želi biti novi “prorok”, utemeljitelj nove religije, niti sebe na bilo koji način želi poistovjetiti s Isusom. Čini se zanimljivom Nietzscheova usporedba Krista s Don Quijotom, koju Jelkić nije temeljnije razrađivao u knjizi.
7

S. Jovanović Antihristi XXI stoleća – kratak prikaz najznačajnijih dostignuća kritike religije na početku novog veka, Humanicus, issue 1. 137

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

se on to ili, bolje, po čemu razlikuje od “starog”, {ta u njemu toliko konsternira i sablažnjava teologe i teologije? Možda prefix novi iz rakursa starog poimanja ili, pak, ne{to treće… U, zaista, velikom broju natpisa (klasične knjige, {tampa, internet), bez obzira da li su apologetski ili fanatično napadajući, nekako se za predstavnike odomaćio “musketirski” naziv Četiri jahača Novog ateizma ili, pak, Apokalipse (The Four Horsemen of the Apocalypse). Postoje pisci kojima broj, jednostavno, nije presudan, pa se odlučuju za nazive Antihristi XXI stoleća (vijeka) ili, naprosto, Pokret novog ateizma. Dakle, glavni predstavnici novog ateizma8 su biolog Richard Dawkins, neuroznanstvenik Sam Harris, filozof Daniel Dennet i britanski novinar Christopher Hitchens. Kao peti predstavnik, u zadnje vrijeme sve če{će, angažovan i izuzetno plodan francuski filozof Michel Onfray. Teolozi im uglavnom zamjeraju da, svojim argumentima i spoznajama, ne donose ni{ta novo. Kako su njihovi iskazi samo “mje{avina laži i mržnje”, tako bar tvrde, oni su po svojoj naravi i fundamentalistički.9 U oči (u)padaju dva hirovita, internetska teksta čija naslovika vi{e govori o autorima, nego o onima o kojima pi{u. Naime, utvrdiv{i da se iznova podiže glas protiv religije, poglavito protiv kr{ćanstva, autor konstatuje da se tu ne radi o povratku klasičnog ateizma.10 U tom tekstu, dakle, promiče se teza da novi ateizam gaji patolo{ku mržnju prema kr{ćanstvu {to, najblaže rečeno, ne odgovara istini. Samo letimično pregledavanje novoateističke literature otkriva kritičke natpise o židovstvu, islamu, a nije po{teđen ni dobar dio paganističkog religijskog nasljeđa. Upravo u odjeljku koji slijedi to se nedvosmisleno tvrdi. Za Onfrayovo bavljenje značenjem religije u evropskom dru{tvu, pomenuti teolog kaže da toliko mržnje prema
8

Pokret osnovan, prije nekoliko godina, od strane svjetski priznatih intelektualaca. Termin Novi ateizam prvi put se spominje u američkom magazine Wired 2006. godine. Iako neki autori signiraju i druge, za oko zapinju imena poput Noam Chomsky, André Comte – Sponville i td.
9

Drugačije misli Željko Tadić u svom tekstu {to je fundamentalistički ateizam? Kako ateizam nema pravila, običaje, ritual, zakone i sl., ne posjeduje, takođe, nikakve striktne odrednice koje treba slijediti, praktički ateizam ne može biti fundamentalizam. Nema ni{ta militantno, fundamentalistično, kaže autor, “u nastojanju da vjera i religija ne budu vi{e predmeti u koje se ne smije dirnuti.” Usp. http:/ateizam.org/index. php/ateizam/97 (27. januar 2011, 20 : 44).
10

I. Koprek Novi ateizam – hir, prezir i mržnja, Obnovljeni život, 2/ 2009. Za njega kaže da je kulminirao u prosvjetiteljstvu, u komunističkoj ideologiji ili u idejama nekih od filozofa pro{log stoljeća (od B. Russella, preko J.P. Sartrea, pa do J.L. Mackiea ili R. LePoidevina…). Ovo, gotovo beningno govorenje o tzv. “klasičnom ateizmu” prelazi u svoju suprotnost kada je riječ o ovom dana{njem: “Dana{nji je ateizam mje{avina laži i mržnje koje {ire i potiču mediji – od ’ozbiljne’ {tampe do interneta. Religija se sustavno i smi{ljeno, ali nadasve agresivno i prezirno stigmatizira, isključuje i izruguje.” 138

Zeničke sveske

kr{ćanstvu, “a i prema drugim religijama”, nije koncentrisano kao u njegovim djelima. Iako ovaj francuski ateolog imperativno zahtijeva od Evrope rje{avanje religijske, tj. kr{ćanske po{asti “koja uni{tava čovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za užicima, uspjehom i erosom…”, ostaje ono “i prema drugim religijama…” (ako se već favorizuje kr{ćanstvo u odnosu na druge religije, malo pažljivije i korektnije i{čitavanje Onfrayovog Ogleda o ateologiji ne bi bilo na odmet). Prije nego {to minucioznije prelistamo “agresivne” i “uznemirujuće” novoateističke pisanije, osluhnimo jednog anonimnog branitelja vjere u članku Za{to su ateisti tako gnjevni, arogantni i fanatični?11 Kao dobar čitač Marxova Manifesta komunističke partije, možda i biv{eg marksiste, autor frenetično (za)počinje: “Hrvatskom ponovo kruži bauk – bauk tzv. novog ateizma.” Osim uspaničenosti i straha pred takozvanim ateizmom, fakat da se njime bavi govori upravo obrnuto, ono {to je zapisano u poku{aju opovrgavanja istog, nema presedana. Pitajući se, dakle, “za{to su u svom pohodu novi ateisti zapravo tako gnjevni, drski, bučni i fanatični?”, nudi psihologističku, odnosno psihoanalitičku dijagnostiku. Ciljajući na Freuda i njegovo viđenje religije, reći će da ako psihologija može objasniti religiju kao neurozu, onda bi ona mogla da iznađe i “neurotične korijene ateizma.” Otkriv{i Paula C. Vitza, te njegovu knjigu Fait of the Fatherless: The Psychology of Atheism, za anonimnog autora to je bila aqua regia koja, dodu{e, ne otapa zlato, ali novi ateizam da. Vitz, naime, smatra ne samo da psihologija može dati odgovore na psiholo{ke korijene ateizma, “već stovi{e i da je ono {to motivira ljude da postanu ateisti u pravilu i samo po sebi povr{no, iracionalno i u najvećoj mjeri ne{to bez čvrstog intelektualnog i moralnog integriteta.” Time se, umuje ovaj psihoreligijski du{ebrižnik, argument koje koriste novoateisti “u napadu na religioznog čovjeka” vraćaju poput bumeranga. Kako je za Freuda Edipov kompleks izvori{te svih na{ih neuroza, Vitz u ateizmu vidi izražavanje nesvjesne edipovske motivacije za smrću oca. Postulirajući tri tipa očinske figure: 1) otac koji je prisutan ali očigledno slab, nezanimljiv, kukavičan i nevrijedan po{tovanja, 2) otac koji je, takođe, prisutan ali je fizički, seksualni ili psiholo{ki zlostavljač i 3) otac koji je potpuno odsutan, tako {to je mrtav ili je napustio porodicu.

11

http://tertiusgaudens.blog.hr/2011/02/1628922902 139

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Vitzovo navođenje “slavnih javnih osoba ateista u povijesti”, vrhunac je njegovog parapsiholo{kog i paralogijskog argumentovanja. Dakle, među onima čiji je otac prerano umro bili su Friedrich Nietzsche, David Hume, Bertrand Russel, Jean-Paul Sartre, Albert Camus i Arthur Schopenhauer; slabe i zlostavljačke očeve imali su Thomas Hobbes, Jean Meslier, Voltaire, Jean D’Alembert, Baron d’Holbach, Ludwig Feuerbach, Samuel Butler, Sigmund Freud i H.G. Wells. Kod svih ovih trinaest osoba “koji su poricali postojanje osobnog boga”, navodno nailazimo na figure slabog, umrlog ili oca zlostavljača. Za tzv. “kontrolnu grupu” slavnih teista u istom povijesnom periodu (Blaise Pascal, Bishop Butler, Thomas Reid, Moses Mendelsson, Francois Chateaubriand, Friedrich Schleiermacher, Alexis de Tocqueville, Soren Kierkegaard, Martin Buber, Karl Barth, Dietrich Bonhoeffer i dr.), možemo, bez puno premi{ljanja, zaključiti da su imali “pozitivne, afirmativne očinske figure…” Iz svega kazanog proizlazi da je postojanje afirmativnog i pozitivnog oca neka vrst “antidota za ateizam.” Dopu{tajući da među očevima ovih bude i ateista, sem {to je licemjerno, predstavlja nenaučan poku{aj psihologističko-eugeničkog apologiranja teista i teističke pozicije. I tako, na kraju ovog nevjerovatnog teksta, možemo pročitati i naučiti da je odbrana vlastitog ateizma,12 zapravo odbrana vlastite kompenzacije. Die Stimme der Vernunft ist leise Da li je, uistinu, religiji ponestalo argumenata, pita se Christopher Hitchens na kraju svoje proskribirane knjige God is not Great.13 Bez namjere da s autorom prohodimo cijelu knjigu, uostalom, toliko toga je napisano {to apologetski, {to osporavajući, ukazat ćemo samo na ona mjesta koja je, u najbitnijem, određuju kao takvu. U tom smislu, ne priklanjajući se ni jednima ni drugima, paradigmatičnom i dijalektičnom nam se čini prva i druga glava ove neobične i kontroverzne knjige. Dakle, u Blago rečeno i u Religija ubija sadržano je na mikro planu sve ono {to i cijeli rukopis, sasvim dovoljno (za)pisanog materijala da se
12

A da je pokret novog ateizma po svojoj naravi istovjetan s pokretom novog religijskog fundamentalizma, da je netolerantan, fanatičan, netrpeljiv, {ovinistički, anti-intelektualan, samodopadljiv i narcističan, “te da je u konačnici on sekularna verzija religijskog fundamentalizma”, možemo se obavijestiti u knjizi Chrisa Hedgesa I Don’t Believe in Atheists (2008).
13

Ch. Hitchens God is not Great: How Religion Poisons Everything, Twelve, New York, 2007; pr. Ch. Hitchens Bog nije velik: Kako religija zatruje sve {to dotakne, V.B.Z., Zagreb, 2008., 235. 140

Zeničke sveske

hvali i kudi u isto vrijeme. Ako se prihvati ona Pascalova, kada je Hitchens u pitanju, da mu je ateizam urođen i da mu kao nevjerniku ne treba ni{ta {to će ga podupirati, preostaje da procijenimo kvalitet prigovora onima koji ne vjeruju. Nominalno izvodi četiri prigovora religijskom opredjeljenju an generale i to: prvo, da ono u potpunosti krivo tumači postanak čovjeka i svemira, drugo, da zbog ove temeljne nelogičnosti uspijeva spojiti beskrajnu podložnost s bezgraničnim solipsizmom, treće, da je istodobno uzrok i posljedica opasnog seksualnog nasilja i, četvrto, da je potpuno utemeljeno s neobjektivnim načinom razmi{ljanja. Iz gore pobrojanog slijedi da se na{i (novoateistički, op.) principi ne mogu poistovjetiti s vjerom: “Mi se ne oslanjamo samo na znanost i razum, jer ti prijeko potrebni čimbenici unatoč svemu nisu dovoljni, ali ne vjerujemo ničemu {to proturječi znanosti i {to vrijeđa zdrav razum.”14 Za razliku od vjernika, ateisti ne trebaju svoje sve{tenike, kao ni hijerarhijski ustroj koji bi oblikovao njihova shvatanja. Mrska su nam žrtvovanja i ceremonije, kaže Hitchens, ba{ kao i relikvije i obožavanje bilo kakve slike ili predmeta. Govoreći o istro{enosti religijskog materijala, reći će da je ona davno rekla svoju posljednju suvislu riječ: biće da se radi o tome da ona nema vi{e {ta reći ili ponuditi. Bez obzira {to i njegovi apologeti govore da on nikoga ne {tedi, da je brutalan i nemilosrdan, (pri)pominje i slučajeve kad je religijska poruka mutirala “u krasan ali i neodređeni humanizam” (ilustruje to primjerom humanizma hrabrog luteranskog pastora Dietricha Bonhoeffera koga su nacisti objesili zbog nepristajanja na kolaboraciju). Čini se kao da ostarjele teologije ne mogu vi{e odgovoriti zahtjevima novog vremena. Nema vi{e proroka i mudraca poput onih iz davnina, čitamo u poglavlju Blago rečeno, “i zbog toga je dana{nja pobožnost samo daleki odjek pro{losti, koji se ponekad pretvara u zaglu{ujuću vrisku kojom nastoje odagnati strahovitu prazninu.”15 Kao “protestantski ateista”, kako sam za sebe kaže, poziva se na onu Lukrecijevu (De rerum natura) da religija tjera ljude da čine neshvatljiva zla (Tantum religio potuit suadere malorum). Rabi i onu fojerbahovsku da je religija u potpunosti ljudska tvorevina: “propovijedajući blaženstvo života na drugom svijetu, ona priželjkuje svjetovnu moć.”16 Bez obzira
14 15 16

Ch. Hitchens Bog nije velik…, cit. izd., 12. Ibid, 14. Ibid, 21. 141

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

na formalna zalaganja, ne dopu{ta suživot različitih vjera zato {to ni sama, u dovoljnoj mjeri, ne vjeruje u ideale za koje se zalaže. Nazivajući je “otrovnom knjigom”, jedan ateistički dobro obavije{ten teolog, kaže da je ona rezultat intelektualnog prostituizma i mentalnog ekshibicionizma li{enog bilo kakvog argumenta vrijednog pažnje. To je razlog, kaže autor, da je “sasvim neumjesno donositi bilo kakve protuargumente nečemu {to kronično boluje od nedostatka argumenata. Radi se o mahnitom juri{u protiv religije…”17 “Protuargumentacija” u ne{to redukovanom obimu, ipak, postoji, iako njen nivo i kvalitet ne odgovaraju ambicijama ponuđenog teksta. Termini poput “superotrov”, “intelektualni prostituizam”, “mentalni ekshibicionizam”, “mahnitost”, “jeftini senzacionalizam”18 i sl., daleko su od teolo{ke odmjerenosti i nekako zvuče, odveć, “hičensovski.” Jo{ je za Paula Holbacha religija skup najvećih ljudskih zabluda, neka vrst praznovjerja i iluzije, ali i za Marxa: “Religija je samo iluzorno sunce koje se okreće oko čovjeka…” Tim vi{e začuđuje konsterniranost dobrog dijela teologa knjigom Iluzija o Bogu Richarda Dawkinsa,19 britanskog zoologa i profesora javnog razumijevanja na Univerzitetu u Oxfordu. Možda je to, upravo, mogućnost “sretnog ateiste”, kako pi{e u Predgovoru pomenute knjige, uravnoteženog, moralnog i intelektualno ispunjenog. Ili je to, pak, navođenje Juliana Bagginia i njegove knjige Atheism: A Very Short Introduction, te njegove ateističke odanosti prirodnja{tvu. Upravo taj pasus nedostaje u tvrdnji, gore pomenutog teologa, da se Dawkinsova predrasuda “temelji na nedokazivoj materijalističkoj tezi da je materija krajnja osnova stvarnosti i, posljedično, da onkraj materije ne postoji niti može postojati

17

T. Matulić Pojava i značenje novog ateizma (Je li posrijedi stvarna provokacija vjeri i teologiji?), Crkva u svijetu, 45 (2010), br. 4, 447.
18

Neuspio poku{aj da se Hitchensov (supra)kritički duktus, kada je u pitanju religija, rastumači “bijednim zadovoljenjem danas popularnoga jeftinog senzacionalizma u svrhu stjecanja slave te lake i brze zarade. Nažalost, i sve to uspijeva uz svesrdnu i otvorenu pomoć najprije gomile iznesenih obmana i budala{tina, a zatim i sredstava za masovno priopćavanje koja kao da su i sama pristala na ulogu protureligijske kampanje” (Ibidem).
19

R. Dawkins The God Delusion, Houghton Mifflin, Boston, 2006.; pr. R. Dawkins Iluzija o Bogu, Izvori, Zagreb, 2007 (preveo Ž. Vodinelić). 142

Zeničke sveske

ne{to nematerijalno.”20 To su tvrdnje tzv. “vulgarnog materijalizma” koji se namjerno podmeće onom naučnom i njegovoj dopustivosti nematerijalnih entiteta koje nije nužno puniti teolo{kom sadržajno{ću. Dakle, u svom Vrlo kratkom uvodu u ateizam Baggini, između ostalog, pi{e: “Većina ateista vjeruje da u svijetu postoji samo jedna vrsta tvari u svemiru, ona je materijalne prirode, ali da iz nje proizlaze umovi, ljepota, osjećaji, moralne vrijednosti – ukratko cijeli raspon pojava koje daju bogatstvo ljudskom životu (podc. Ž.Š.).21 Koristeći, najvjerovatnije, “nerazmjerno povla{teni položaj religije u na{im inače svjetovnim dru{tvima” (Dawkins), zamjera mu se odsustvo solidne filozofske argumentacije, ali i one teolo{ke u smislu poimanja i “iskustva” boga. “Iskustveni bog” kao legitimno teolo{ko dohvatanje istog, s jedne strane, i Dawkinsova prirodoznanstvenost kao predrasuda par excellence, s druge (da je kojim slučajem traženo od teologa zoolo{ko znanje kao pretpostavka razgovora s ovim “znanstvenikom svjetskog glasa”, ne vjerujem da bi njihove poku{aje, an sich, nazivao “neozbiljnim”, “amaterskim”, “bruco{kim” i tome slično). Međutim, bez obzira na izvjesnu sekularnu zabrinutost za kr{ćanstvo, u jednom “filozofskom” prikazu ove knjige nalazimo i neka afirmativna viđenja: “Koristeći svoje znanstveno područje o evoluciji kao upori{te za tezu da, gotovo sigurno nema Boga, upečatljivo je da osim sjanih prikaza tog područja, vrlo instruktivnih i lijepo pisanih od briljantnog esejiste (upravo te stranice zaista vrijedi pročitati!)…”22 Ne znam za{to kao krunskog svjedoka Matulić uvodi Keitha Warda, ako se izuzme fakat da je profesor teologije, odnosno njegovu knjigu23 čija je naslovika, iz najmanje dva razloga, problematična i zahtijeva dodatno razmatranje. To “da
20 21

T. Matulić Pojava i značenje novog ateizma, cit. izd., 445.

R. Dawkins Iluzija o Bogu, cit. izd., 22. Paradoksalno i pomalo cinično nasloviv{i ovaj odjeljak (ne bez referisanja na Einsteinovo “religijsko” osjećanje) Duboko religiozan nevjernik zapisat će da ljudske misli i osjećaji proizlaze iz krajnje složenih međupovezanosti materijalnih entiteta u mozgu. “Ateist u tom smislu filozofskog prirodnjaka vjeruje da ne postoji ni{ta mimo prirodnoga, fizičkog svijeta, nikakav nadnaravni kreativni um koji se skriva iza uočljivog svemira, nikako du{a koja nadživljuje tijelo i nikakva čuda – osim u smislu prirodnih pojava koje jo{ uvijek ne razumijemo. Ako postoji ne{to za {to se čini da se nalazi izvan prirodnog svijeta, onakav kakav je danas nepotpuno shvaćen, nadamo se da ćemo to naposljetku razumjeti i uključiti u ono {to je prirodno. Kao i uvijek kad ra{članimo dugu, ona neće postati manje čudesnom.”
22 23

Ž. Senković R. Dawkins Iluzija o Bogu, Filozofska istraživanja, God. 28 (sv. 1), Zagreb, 2008., 246.

K. Ward Za{to gotovo sigurno ima Boga. Sumnja u Dawkinsa, Kr{ćanska sada{njost, Zagreb, 2010 (u pomenutom Matulićevom tekstu fus-nota 11, 444). 143

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

gotovo sigurno ima Boga” govori o (ne)mogućnosti njegove egzistencije ili, pak, o nedokazivosti jedne takve teze (ipak, nije sigurno da ga ima, premda je “gotovo” sigurno da ga ima ???). Ako već sumnja u Dawkinsa, {to je drugi dio naslova njegove knjige, onda bi morao znati za onu skeptičku: za{to bi se govorilo da ne{to jest, kad se isto može reći i da nije. Sem protagorovske dileme da se o bog(ovima) ne može reći ni da jesu, ni da nisu, ovo predstavlja i prolagomenu za jedan “siroma{ni agnosticizam” o kojem Dawkins progovara izravno i bez uvijanja. Razlikuje dvije vrste agnosticizama (navodi, takođe, mi{ljenje jednog propovjednika koji je za agnostike govorio da su prazni, neukusni, razvodnjeni, zakržljali, bledunjavi zihera{i) i to “privremeni praktični agnosticizam” (PPA) i “trajni načelni agnosticizam” (TNA). Za prvi kaže da je opravdana suzdržanost od opredjeljenja “kad uistinu ne postoji definitivan odgovor ni za jednu ni za drugu mogućnost…” U okviru TNA kao kao neizbježne vrste neopredjeljenosti, nailazimo na pitanja na koja je te{ko odgovoriti, “koliko god dokaza prikupili, jer sama koncepcija dokazivanja nije primjenljiva.”24 Koliko god neki filozofi, naučnici i teolozi smatrali da za takvo pitanje ne može biti odgovora, često se provlači jedan nelogičan zaključak kako su potpuno vjerovatne i istinite hipoteze o postojanju i nepostojanju Boga. Dawkins to gledi{te odbacuje i njegov “agnosticizam” u vezi s postojanjem boga spada sasvim jasno u privremenu ili PPA kategoriju: Bog ili postoji ili ne postoji.25 Za njega je to naučno pitanje; jednog dana možda ćemo znati odgovor, “a u međuvremenu možemo izražavati vrlo čvrsto mi{ljenje o tome {to je vjerojatno.” Ako bismo se i složili s jednim teologom koji kaže da Harrisova knjiga Pismo kr{ćanskoj naciji26 ne odgovara u potpunosti njezinom sadržaju, onda svakako ne bismo rekli da je to samo knjižica koju, gledano s aspekta kvalitete, sklon pisanju pojedinac mogao “napisati za dva, ne vi{e od tri, poslijepodneva” (kada bi se to, na primjer, reklo za Lockeovo Pismo o toleranciji, o njegovim netolerantnim reprekusijama smo već pripominjali, bio bi to skandal prvoga reda). No, bilo kako bilo, Sam Harris, “sam samcat protiv kr{ćanstva kao takvog”, ne libi se da
24 25 26

R. Dawkins Iluzija o Bogu, 49 – 50. Ibid, 50.

S. Harris Letter to a Christian Nation, Alfred A. Knopt, New York, 2006; pr. S. Harris Pismo kr{ćanskoj naciji, Izvori, Zagreb, 2007. 144

Zeničke sveske

pi{e i ovo: Krist je ili bio božanski ili nije bio. Ako je Biblija obična knjiga, a Krist običan čovjek, “povijest kr{ćanske teologije je priča knji{kih ljudi koji razrađuju kolektivnu obmanu.” U odjeljku Mudrost Biblije kaže da i sama pomisao da je ona besprijekoran moralni vodič jednostavno zaprepa{ćuje s obzirom na sadržaj. Kao {to je svima poznato, Božji savjet roditeljima je jednostavan: kad god djeca pogrije{e, trebamo ih tući {ibom (Izreke 13:24, 20:30 i 23:13-14). Ako su, pak, toliko bezobrazna da nam prigovaraju, trba ih ubiti (Knjiga Izlaska 21:15, Levitski Zakonik 20:9, Ponovljeni Zakoni 21:18-21, Marko 7:9-13 i Matej 15:4-7). Takođe, moramo kamenovati ljude do smrti za herezu, preljub, homoseksualnost, rad na Sabat, obožavanje idola, bavljenje čarobnja{tvom i za mnoge druge izmi{ljene zločine. 27 Kada Harris kaže da je religija u pro{losti mogla poslužiti nekom potrebnom djelovanju, to ne isključuje mogućnost da je sada najveća zapreka u daljnjoj izgradnji na{e civilizacije. Ovi i slični stavovi ne predstavljaju zloupotrebu prirodnih nauka protiv kr{ćanske/hri{ćanske vjere, a pogotovo nisu u istoj ravni spočitavanju prirodnoj nauci u ime vjere od strane američkih kr{ćanskih fundamentalista. Teologije koje u istraživačkim postignućima prirodnih nauka, i ne samo prirodnih, vide (samo) “ostrakizaciju boga”, (pra)stare su, dogmatske i nedijalo{ke. Bez obzira {to u Novom ateizmu ima malo toga novog i {to im je jezik, nerijetko, strastven i neudvarajući u izno{enju (na)vlastitih filozofskonaučnih uvida, vjerujem u mogućnost dijaloga. U mogućnost tog “bezazlenog” dia-legein, kada je u pitanju razgovor između “starog” ateizma i “novih” teologija. Ako i predstavlja neku vrst(u) digresije, ne možemo a da ne spomenemo Otvoreno pismo Bogu Roberta Escarpita. 28 On napada ubojitim oružjem znanja i pamćenja, kaže pisac Predgovora, hvata božje saveznike u njihovim nedosljednostima i vjekovnim zlodjelima, “ali, kao i dobar sudija, pomaže Bogu da se brani i čak mu pruža sasvim nove izglede na spasenje.”29 U svađama vjernika s ateistima, on bi se najradije složio s formulom Merleau-Pontya: {teta {to Bog ne postoji. Kaže na jednom mjestu u svom Otvorenom pismu: “Da vam otvoreno kažem,
27

Usp. Desiderio Valacco Kontroverze svetih spisa, ali i knjigu Lee Strobela The Case for Faith; pr. Zločin hri{ćanstva (Da li je religija opijum za narod?), Izd. Metaphysika, Copyright za BiH: Pri Press, 2006 (prevod S. Balović). Zanimljivo je da ovaj drugi autor (Lee Strobel) “svoj put od ateizma do religije” zapisuje u bestseleru Isusov zločin.
28 29

R. Eskarpit Otvoreno pismo Bogu, Zodijak, Beograd, 1968., P. Milosavljević Reč pre knjige, 6 (u R. Eskarpi Otvoreno pismo Bogu). 145

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

gospodine, ja mislim da ste vi ljevičarski intelektualac.”30 Da ne bi izgledalo kao puko prebacivanje, obja{njava mu da je ljevičar u neku ruku “đavo bez rogova.” Vatreno priželjkuje revoluciju, ali od nje zahtijeva da ima lijepe manire “i da menja samo ono {to on, na osnovu svoje svesti i savesti, smatra da treba da bude izmenjeno.” Takođe se ističe i “lepotom du{e…” Escarpitovo poređenje boga s ljevičarskim intelektualcem, ne bez ironije, obja{njava se time {to on sjedi na dvije stolice. Vi hoćete istovremeno da budete borac i sudija, kaže se dalje, da zajedno s ljudima vodite bitku za opstanak i da im, s druge strane, kazujete {ta je dobro a {ta zlo. Nije mi jasno kako će te se iz toga izvući, “a nisam siguran ni da je vama samome to jasno.”31 Mislim i da ste čitali Marxa, ali ga niste dobro svarili. U tom smislu (s)ličite na mog prijatelja Luciena Goldmanna, koji sebe smatra marksističkim sociologom, “{to mu ne smeta da u izvesnim trenucima vidovitosti prizna da je teolog.”32 Na jednom drugom mjestu naziva ga i antikomunistom iz razloga {to je komunizam prva borbena snaga istorije koja je prenebregla boga. Otkako je čovjeka, ne pamte se rat ili revolucija koji nisu izbili u jedno od va{ih imena,33 ali samo do 1917. godine. Čak i da je tada revolucija bila podignuta protiv vas, možda biste u tome vidjeli neku vrstu po{tovanja prema vama. Ali ona je izbila mimo vas, epistolarno primjećuje Escarpit, i to je ono s čime se vi ne možete pomiriti…Ovaj svojevrsni predah od predstavljanja i teolo{kog akceptiranja novoateista ima za cilj da, samo (pri)pominjući jo{ neka imena, nekako privedemo kraju s najmlađim od njih, francuskim ateističkim filozofom Michelom Onfrayom. Samo je jedan razlog {to mu nećemo vi{e prostora posvetiti, premda spada u elitnu skupinu novih ateista, a to dugujemo američkom evolucionističkom filozofu Danielu Dennettu i njegovoj knjizi Kraj čarolije: religija kao prirodna pojava.34 Ne po{teđujući ni njega “teolo{kog prokletstva”, naime, prirodoznanstvenog istraživanja religije kao pukog
30 31 32 33

Ibid, 23. Ibid, 26. Ibid, 25.

“Jehova protiv Belijala, Zevs protiv Posejdona, Teutobohus (vrhovno galsko božanstvo) protiv Jupitera Kapitolskog, Alah protiv Isusa, Devica Marija protiv Tekskalipoka (bog rata i mržnje kod starih Asteka), Vrhunsko Biće protiv Klotildinog (misli se na svetu Klotildu (475 – 545)), franačku kraljicu, koja je doprinela da se njen muž Klovis I obrati u hri{ćansku veru) Boga; uvek, i s jedne i s druge strane, čuo se uzvik: Got mit uns!” (Ibid, 37). D. Dennet Breaking the Spell: Religion as a Natural Fenomenon, Viking Penguin, New York, 2006. U prijevodu D. Dennett Kraj čarolije: religija kao prirodna pojava, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009. 146
34

Zeničke sveske

proizvoda evolucije, govor o njemu kao da dobiva obrise brižnosti za ono o čemu i kako pi{e. Sudeći da istraživanje religije prekoračuje granice prirodoznanstvene metode, to “prisiljava prirodnu znanost na govor koji ne poznaje.”35 Opet teolo{ka oholost da o svemu brine i sve poznaje, za razliku od svih drugih nauka, uključujući tu i filozofiju, koje o teolo{kom sasvim malo ili skoro ni{ta ne znaju. Razumijevajući riječ “čarolija”, iz naslova pomenute knjige, kao za{tićenost religije “od kritičkog i znanstvenog istraživanja” (religijska samodopadljivost i samodovoljnost bez potrebe interpretiranja i razumijevanja drugih i drugačijih), čitamo pomalo benignu tezu da “Dennett, istina, slijedi miroljubivu metodu ra{čaravanja religije…” Pripominjući i oblik postmodernog ateizma, 36 Michel Onfray se zalaže za autentični ateistički ateizam, s tim “da ne bude redundantno tako ga okvalifikovati.” Realizovati principe ateolo{kog plana, o kojima je bilo riječi ne{to ranije, te stvoriti uslove za jedan “istinski posthri{ćanski moral.” Dajući prednost filozofu, naspram teologa, zalaže se za odbranu prosvjetiteljskih vrijednosti protiv magijskih stavova; drugim riječima, treba unapređivati posthri{ćanski laicitet, {to treba razumjeti kao ateistički: “Od svih tih hokus-pokus teologija, radije se pozivam na mi{ljenja koja predstavljaju alternative u dominantnoj filozofskoj istoriografiji: mi{ljenja podsmevala, materijalista, radikalnih cinika, hedonista, ateista, senzualista, sladostrasnika. Oni znaju da postoji samo jedan svet i da nas svako pozivanje na neki drugi navodi da izgubimo uživanje i dobit od ovog jedinog koji postoji. A to je stvarno smrtni greh…”37 Iz gorenavedenog lako se uočava Onfrayov osnovni prigovor religiji, a to je njena imanentna mržnja prema životu na zemlji. Upravo konsekvence prihvatanja onostranog su mržnja i omalovažavanje ovog svijeta, da ne govorimo o preziru prema tijelu i tjelesnom i, konačno, prema razumu i skepticizmu
35

T. Matulić Pojava i značenje novog ateizma, 447. Za Dennetta je religija isključivo prirodna činjenica ne i prirodna činjenica, umuje na{ teolog, {to je navodno pokazano i dokazano u njegovoj knjizi Kraj čarolije.
36

Ova vrsta ateizma ukida pozivanje na teologiju, ali i na nauku, da bi se izgradio moral: “Ni Bog ni Nauka, ni inteligentno Nebo, ni matematički stavovi, ni Toma Akvinski, ni Auguste Comte, niti Marx. Nego Filozofija, Razum, Korisnost, Pragmatizam, individualni i dru{tveni Hedonizam, sve pozivi da se krećemo na tlu čiste imanentnosti, starajući se za ljude, pomoću njih, za njih, a ne pomoću Boga, za Boga.” M. Onfray Ateolo{ka rasprava, 89.
37

Ibid, 267 – 268. 147

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

(unatoč tome, poricanje boga za njega nije svrha, već sredstvo pristupanja posthri{ćanskom moralu). U najkraćem, radi se o mržnji prema tijelu, željama, nagonima, seksualnosti, te sklonosti prema smrti, mučeni{tvu, odricanju, poniznosti i pokornosti. Ciljajući Raj, proma{uje se zemlja. Ateizam je drugo ime za život.38 U tekstu Ratnička pjesma jednog bezbožnog župnika, iznova se vraća Jeanu Meslieru, tom revolucionaru, komunalisti, anarhisti, gotovo prudonovcu i, {to je svojevrsni anahronizam, antiklerikalcu, internacionalisti, materijalisti, hedonisti.39 Kao svojevrstan Onfrayov credo slijedi fragment koji otpočinje i zavr{ava, upravo, s Jeanom Meslierom: “Taj u historiji zapadne misli nečuveni ratni poklič nudi jedan od prvih pravih ateističkih trenutaka, ako ne i prvi. Nalazimo se između 1719. i 1729. godine, godine župnikove smrti. Prije njega ateista nazivaju agnostikom koji, kao Protagora, zaključuje da se, {to se tiče Boga, ni{ta ne može zaključiti; panteistom koji, kao Spinoza, tvrdi da je njegovo postojanje konsupstancijalno s prirodom; politeistom, Epikurove vrste, koji poučava o mno{tvu bogova; deistom, na Voltaireov način, za kojeg Bog svijet stvara đuture, ali se ne brine za pojedinosti; ili bilo kojim čiji idol ne odgovara kriterijima koje strogo utvrđuje Crkva. No ateist jasno kaže da Bog ne postoji: {to Meslier jasno pi{e: ’Boga nema’ (II 150) – eto to je jasno i nedvosmisleno, odre{ito, odlučno…”40 Čini se da je novi ateizam mnogo stariji nego {to se misli. A da neće tako brzo zavr{iti govori i Dobra knjiga – Biblija za ateiste britanskog filozofa Anthonya Clifforda Graylinga koji sebe opisuje kao ateistu, humanistu i sekularistu. Pi{e da, između ostalog, postoje dva načina gledanja na život. Jedan je onaj koji nalažu religije i “koji može biti obja{njen u desetak minuta.” To je lijepa priča, ali je bajka. S druge strane imamo filozofiju (nijedan znanstvenik se ne trudi da sve zna): “Za razliku od religijskih vjerovanja da nikad ne treba sumnjati u vjeru, filozofija slavi sumnju. Sumnja je dobra, jer potiče na razmi{ljanje. Svrha je imati otvoren um i nikad ne prestati razmi{ljati.”41 U Graylingovoj knjizi, koja
38 39

http://elmundosefard.wikidot.com/10/20/2011 (12:25 PM).

M. Onfray Magnetizam sunčevih prekretnica (Dnevnik hedoniste), Zeničke sveske / Missing Link, prijevod: Petar Stefanović, BNP, Zenica, 2010., 250.
40 41

Ibid, 253. Usp. Globus, br. 1051, siječanj 2011., 65.

148

Zeničke sveske

rabi biblijsku formu, ne postoji ni jedna rečenica o Bogu, du{i ili životu nakon smrti. Nije protiv religije, kaže, dok je ovo {to je napisao “knjiga mudrosti”, poticaja i komentara različitih ljudskih doživljaja. Smatra da ljudi trebaju težiti ispunjenju, a ne konstantnoj sreći: “Osjećaj sreće ne može donijeti ni jedna religija, niti filozofija. Cilj je ispunjenje, kreacija… Smisao života je u onome {to sami stvaramo.” Teisti o ateistima Osim lapidarne tvrdnje da je ateizam nijekanje teizma, Crkva, odnosno Koncil, smatra(ju) da se pod nazivom ateizam označavaju međusobno veoma različite pojave. Da je ateizam jo{ uvijek živ, te da se može “ubrojiti među najteže pojave na{eg vremena”, polučuje i neku vrst interaktivnosti s teizmom. Paradoksalno je, ali istinito, kaže već navođeni teolog, “da ponovno buđenje religije u postmodernom dru{tvu uzrokuje ponovno buđenje ateizma. Novobuđenje vjere izaziva novo buđenje nevjere. Ispada da ćemo odsad stanje vjere morati vrednovati i stanjem nevjere u suvremenom dru{tvu.” 42 Sagledavajući conciliumski tada{nje stanje savremenog ateizma, Mijo Škvorc će u odjeljku Saborski oci na trgu svjetskog ateizma zapisati i ovo: “Svijet je u posljednjih četiri vijeka postao pravi sajam bezbožnosti. U raskr{ćanjenoj sredini koju presijecamo, lak{e je kudikad susresti nevjernika nego vjernika.”43 Takođe je istina da se, jo{ nikad, nisu nevjernici bavili toliko Bogom, a vjernici nevjerom kao danas. Dakle, baveći se, itekako, ateizmom koji nije “znak iznemoglosti i starosti” (kako je to, u poruci mladima, svojevremeno pročitao kardinal Agagiani), po crkvenom shvatanju te pojave mogu biti: a) izričito nijekanje Boga ili borbeni ateizam; b) zastupanje stava da se o Bogu ne može uop{te ni{ta tvrditi ili agnosticizam; c) zastupanje naučnog istraživanja koje pitanje o Bogu progla{ava besmislenim ili prirodoznanstveni redukcionizam odn. redukcionistički materijalizam; d) veličanje čovjeka do granica da Bog gubi svaki smisao i značenje ili ekskluzivni humanizam; e) odbacivanje predodžbe o Bogu koja nema nikakve veze s Bogom evanđelja ili antivjerska i anticrkvena propaganda; f) nezainteresovanost i ravnodu{nost prema vjerskim pitanjima
42 43

T. Matulić Pojava i značenje novog ateizma, 453.

Usp. http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:ylpain0 i 2LYJ… (11/16/2011 12:16 PM). 149

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ili vjerski indiferentizam; g) siloviti protest protiv zla u svijetu ili radikalna teodicejska sumnja i h) apsolutizacija nekog vremenitog ljudskog dobra ili ateistički liberalizam.44 Neredigovani Saborski jezik i njegovo priop{tenje o ateizmu, ateizmima, a koji Škvorc usrdno citira u tekstu Koncil i suvremeni ateizam, osim sporadične arhaizirane prispodobičnosti, ne želi da dijalogizira. On bi da “sudi” onima {to pripadaju, kako sam kaže, “borbenim i tenkovskim odredima militantnog ateizma” i koji kažu da je Bog izmi{ljotina. To nije Bog evanđelja, “apodeiktički” (uz)tvrđuje Koncil. Takvog su Boga progonili toliki ljudi “koji su jadno poučeni krivo shvatili ili jo{ vi{e iskrivili pojam Boga.”45 Pripominjući “ateistu revolta” koji je protiv ovako uređenog svijeta, Sabor potcrtava činjenicu da se radi o bezbožcu. To i samo to podstiče bunt Ivana Karamazova “koji vraća ulaznicu za nebo misleći na nepravdu na zemlji.” Ili, pak, protest pisca Duhomela koji kao i dr Rieux, liječnik u Camusovom romanu Kuga pred patnjama nevine djece i “pred {utnjom hladnog neba.” Kako i za{to njegovog Pobunjenog čovjeka (L’Homme revolté), kao oblik svjesnog i odvažnog protesta protiv svake nepravde, pribrojiti ateistički u onaj “misaoni sustav mraka i dosljednje negacije, kakvom nas obdari{e egzistencijalisti.” Ne {tedeći ni ateizam “tehničko suvremenog humanizma” (Rostand, Haldane, Joliot-Curie), Sabor ističe da “oni koji svojevoljno nastoje istrgnuti Boga iz svog srca te izbjeći religiozna pitanja, nisu dakako bez krivnje.” Ambicije Uredbe Gaudium et spes da ukratko opi{e “stravičnu pojavu bezbo{tva” i ukaže na neke njene razloge, ni izdaleka nije ovim zaokružena. Usredotočujući se na tzv. “sistematski ateizam” (Sabor je duhovnom kamerom, kaže Škvorc, “suziv{i dogled i prodirući dublje u dana{nju nevjeru”), markirat će kao opasnost dvojaku nevjeru koja je poučila savremeni svijet u nijekanju i “Bogu oduzela svaki kredit u povijesti.” Sem egzistencijalizma riječ je, pretpostavljate, o marksizmu. Otkidajući zemlju od “starih sunaca”, kazano
44

Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.), u: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, VII. Popravljeno i dopunjeno izdanje, Kr{ćanska sada{njost, Zagreb, 2008., br. 19.
45

To podjednako važi za Marxa i Engelsa, kao i za Simonu de Beauvoir i G. Bataillea. Bog {to ga opisuju, kaže Škvorc, ostaje karikatura Boga. U svojoj antireligioznoj tematici oni su, dijelom, nalik na don Quijotea i njegovo nasrtanje na vjetrenjače. 150

Zeničke sveske

ničeanski, Koncil im zamjera {to naučavaju “da je čovjek sam sebi svrha, jedini graditelj svoje povijesti” (propriae historiae suae artifex et demiurgus).46 Priznanjem Boga kao “početnika i svrhe svih stvari”, ateisti smatraju takvu vjeru suvi{nom.47 I upravo taj ateizam koji se trznuo da oslobođenje čovjeka traži u socijalnoj i ekonomskoj sferi, ne prestaje da provocira bogobojažljivog i čovjekoljubivog teologa. Stoga je Koncil odrje{it i (ne)dvosmislen: taj oblik ateizma tvrdi da religija po svojoj naravi smeta takvom oslobođenju, “ukoliko čovjekovu nadu usmjeruje budućem i varavom životu te ga time odvraća od izgradnje zemaljskog grada.” Za Marxovu objavu o čovjeku, ali i onih “bezbožnih egzistencijalista” (Heidegger, Merlau-Ponty, Camus, Sartre) kaže se da je stra{na, a njihova obavijest o Bogu “smrtonosna.”48 (“jer su izvikivali smrt Boga u nama”, Sabor je iz ruku ovih, kako kaže, “misaonih ubojica” uzeo u odbranu čovjeka???). I Heideggerova bezbožnost (Gottlosigkeit), ne znači ni{ta drugo do razaranje teologije: “Ne samo da su bogovi i Bog pobjegli, nego se je sjaj Božanstva u svjetskoj povijesti utrnuo.” Preostaju, valjda, samo pjesnici da osvijetle ponore “propasti” i preostatak “svetoga.” Skoro je nezamislivo da je, sudeći na Koncilskom viđenju “marksističkog ateizma”, isusovački profesor teologije i filozofije neoskolastičke provenijencije, uop{te, pristao da na temu religije razgovara s jednim marksistom, praxisfilozofom. 49 Reflektujući na ovaj davna{nji događaj, tekstopisac s pomalo krležijanskom naslovikom, dopu{ta mogućnost “da se dijalog nastavi ne vi{e u marksističkom nego u ’kr{ćanskom prostoru’ {to god to značilo.”50 Kako je to
46 47

Uredba, br. 20 (posvećeno “sistematskom ateizmu”).

Ovaj stav podržava neopisiv progres, ri{e Mijo Škvorc, koji čovjeku ubrizgava osjećaj nadmoći i opojni doživljaj napretka – “ne{to zapanjujuće lijepo, prometejsko i herojsko!”
48

Čovjek je “biće određeno za smrt, za propast”, veli Heidegger; čovjek je udovac Božji, drastično pi{e Bataille; čovjek je neuspjeli projekat koji se ždere, strast i napon {to se poni{tava, neuspjeh i ludost koja se ubija, uvjerava Sartre; čovjek je besmisao prepun nemira i ne{to bi htio, govorio je Merlau-Ponty; čovjek je izvana buntovnik, a u sebi apsurd, tumačio je izmučeni Camus. M. Škvorc Koncil i suvremeni ateizam, 240.
49

Dijalog su 1969. vodili prof. Branko Bo{njak i prof. Mijo Škvorc na Studentskoj tribini unutar ciklusa predavanja pod nazivom O religiji. Povod susreta bila je knjiga dr Branka Bo{njaka Filozofija i kr{ćanstvo, da bi poslije izuzetno posjećene tribine {tampana i knjiga Marksist i kr{ćanin.
50

B. Gunjević Sukob na teolo{koj ljevici (ili marksist i kr{ćanin ponovo u dijalogu nakon četrdeset godina), Filozofska istraživanja, sv. 3, Zagreb, 2008., 654. Iako se dijalog odigravao u političkom prostoru 151

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

profetski naslutio Gunjević to se, dvije godine poslije, i desilo u okviru teolo{kog četvrtka na temu Ateizam danas.51 Osim lapidarnih tvrdnji da je zajednički nazivnik pozitivnom i negativnom ateizmu “… negiranje postojanja Boga…” (Gregorić), te da je “ateizam nijekanje teizma” (Raguž), bilo je i onih ne{to drugačijih; na primjer, teza fundamentalnog teologa Raguža “kako je ateizam dijete kr{ćanstva.” S druge strane, govoreći o ateizmu danas, Gregorić je istaknuo da je on življi nego ikad prije; to se pogotovo odnosi na pozitivni ateizam,52 a razlozi leže “u razvoju znanosti i visokog obrazovanja koji su danas jasniji nego ikad.”

koji je bio uokviren “referentnim poljem socijalističkog habitusa”, Bo{njak je maksimalno uvažavao i respektovao svog sagovornika “kao po{tovanog gosta a ne kao ideolo{kog uljeza.” Unatoč svemu, Škvorc se nije osjećao lagodno u tom “marksističkom prostoru” pa stoga nije bilo čudno {to je isusovac svoje izlaganje započeo stihovima Paula Verlaina: “Ko vuka u zboru svetih čut bi bilo mene.”
51

Održano 27.05. 2010. u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. Osim moderatora prof. Antuna Šuljića koji je iznio statističke podatke o pojedinim vjerskim zajednicama, agnosticima i ateistima, učestvovali su dr Pavel Gregorić, docent na filozofiji Filozofskog fakulteta Sveučili{ta u Zagrebu i dr Ivica Raguž, docent fundamentalne teologije na KBF-u u \akovu Sveučili{ta u Osijeku.
52

Usp. http://www.ika.hr/indeks.php?prikaz=vijest§ID=122525 (11/17/2011 12:29 PM).

152

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful