JU Mješovita srednja Hemijska škola u Tuzli

Stručno zvanje: Hemijski tehničar u farmaceutskoj proizvodnji

Predmet: Farmakologija

MATURSKI RAD

Farmakoterapija peptičkog ulkusa

MENTOR: KANDIDAT:
Sedat Sejrani, mr. ph. Azra Bećirović

1
 Tuzla, Maj 2009. god
SADRŽAJ

1. UVOD ……………………………………………………………………….…..….. 1
2. PEPTIČKI ULKUS –Definicija, Etiologija …..…………………………..……... 3
3. LIJEKOVI KOJI SE KORISTE U TERAPIJI PEPTIČKOG ULKUSA …….…. 9
4. ANTACIDI …………….……………………………………………..……………. 10
4.1. Klasifikacija antacida ………………………………………………………...….... 10
4.1.1. Aluminijum hidroksid i aluminijum fosfat ……………………………….….. 11
4.1.2. Sukralfat ………………………………………………………………….….... 12
4.1.3. Magnezijum trisilikat ………………………………………………………..... 12
4.1.4. Kalcijum karbonat …………………………………………………………….. 12
4.1.5. Magnezijum Oksid, Magnezijum Hidroksid i
Magnezijum Karbonat ………………………………………….………..…... 13
4.1.6. Natrijum Hidrogenkarbonat NaHCO3 ……………………………………….. 13
4.1.7. Doziranje …………………………………………………………….………….13
5. ANTIHOLINERGICI ……………………………………………...….…………..… 15
5.1. Pirenzepin …………………………………………………………………..……… 15
6. BLOKATORI HISTAMINSKIH H2 RECEPTORA ……………………………… 16
6.1. Cimetidin ………………………………………………………………..……...….. 16
6.2. Ranitidin …………………………………………………….………..…….……… 17
7. INHIBITORI PROTONSKE PUMPE ………………………………………..…… 19
7.1. Omeprazol ………………………………………………………….…….….…… 19
7.2. Pantoprazol ………………………………………………………….…….….….. 20
8. ZAKLJUČAK ………………………………………………………………….…… 21
9. BILJEŠKE
10. LITERTURA

2
 . UVOD

Peptički ulkus, jeste onaj destruktivni i progresivni proces u sluznici i dubljim slojevima koji
se tek u određenoj patogenetskoj fazi bolesti razvija zbog autodigestije što je izaziva hloridna
kiselina i pepsin iz želudčanog soka.
1
U farmakoterapiji peptičkog ulkusa koriste se tri vrste lijekova:

1. Antacidi

2. Antiholinergici,

3. Blokatori histaminskih H2 – receptora.

Svrha farmakoterapije ulkusa je da se postignu tri cilja:

- Odstranjivanje bolova, posebno u akutnoj fazi bolesti

- Ubrzavanje zarašćivanja ulkusa

- Sprečavanje recidiva bolesti

Do sada, nažalost, nije poznat lijek kojim se mogu postići sva tri cilja.
Ali prvi i zahvalni cilj terapije ( odstranjivanje bolova ) može se postići antacidima i
cimetidinom koji je blokator histaminskih H2 – receptora.
Procjenjivanje dejstva lijekova na zarašćivanje ulkusa vrlo je teško iz dva razloga :
a) Peptički ulkus zarašćuje spontano
b) Ne postoji korelacija između veličine ulkusa i kliničkih simptoma
Treba istaći da postoje znatne teškoće u mjerenju veličine gastričnog ulkusa.
2
Želudac ( lat. Ventriculus ) je prošireno mjesto probavne cijevi koje je određeno da prima
hranu i da je probavlja, odnosno da je pripremi za razgradnju u tankom crijevu. Na njemu se
razlikuje trup ( corpus ventriculi ) i pilorični dio ( pars pylorica ) koji se dijeli na :
antrum pyloricum i na canalis pyloricus, zatim ulazni dio ( cardia ), izlazni dio
(pylorus ) mala i velika krivina ( curvatura ventriculi minor et major ) te prednja
ventrokranijalna, i stražnja, dorzokaudalna strana ( paries anterior i paries posterior ).

1
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.
2
2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina

3
 Objašnjenje Slike1:

Ulazni dio tj. Otvor želudca ( Cardia ),

- Želudčani kanal ( Gastric canal ),
- Zatvarač pilorusa ( Sphincter pylori ),
- Pilorični dio želudca ( pars pylorica )
koji se djeli na ( antrum pyloricum)
i na ( canalis pyloricus )

Slika 1. Želudac – Izgled ( 5 )

4
 2. PEPTIČKI ULKUS – Definicija, Etiologija

Ulkusna Bolest - Ulcus ventriculi ( sinonim. čir želudca )

3
Peptički ulkus, jeste onaj destruktivni i progresivni proces u sluznici i dubljim slojevima koji
se tek u određenoj patogenetskoj fazi bolesti razvija zbog autodigestije što je izaziva hloridna
kiselina i pepsin iz želučanog soka. Pri nastajanju peptičke ulceracije " konkuriraju " faktori
što štite sluznicu tj.zaštitni, i oni koji je pokušavaju " razoriti " tj. agresivni faktori. Zaštitni su
činioci: urođena rezistencija sluznice, sluz želudca s deskvamiranim sluzničkim epitelom i
normalna prvenstveno lokalna cirkulacija krvi u želudcu. Agresivni su faktori: povišen nivo
hloridne kiseline i pepsina u želučanom soku ( ovisna o masi obloženih, parijetalnih stanica i
tonusa nervus vagusa ), patološki hormonalni uticaj sekrecije jednog dijela antruma želudca
( gastrin ), hormoni kore nadbubrežne žlijezde, te na kraju traume sluznice, i značaj
cirkulacije krvi na razvoj ulkusne bolesti, kao i značaj drugih endokrinih faktora, te
serotonina.

3
2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina

5
 Slika. 2 Čir želudca ( 4 )

Ulkusna bolest bila je poznata već u Hipokratovo vrijeme. Podrobniji i današnjem znanju bliži
klinički opis ulkusa dao je Cruveilhier u svojim brojnim radovima koje je izdao od 1830 do
1856 god. Do naših dana osobitu su pažnju ulkusnoj bolesti posvetili strani i domaći
znanstvenici. Prema autoptičkom nalazu 5,23 % odnosno 11, 85 % stanovništva boluje od
ulkusne bolesti. Čir želudca obično imaju stariji ljudi, i to, kako se navodi, oni s nižim
životnim standardom. Peptički ulkus imaju prvenstveno osobe iznad 40 – te godine. To ne
znači da od ulkusne bolesti ne mogu bolovati i djeca, kao i starci u dubokoj starosti. Dokazan
je veći postotak ulkusa u traumatiziranih i opečenih nego u drugih osoba ( tzv. stres – ulkusi ).
Ista je stvar i kod onih bolesnika koji zbog bolesti jetre i slezene, odnosno dekompenzacije
srca ( osobito ²plućnog srca ² ) imaju usporenu cirkulaciju krvi kroz sistem vene
porte.Peptički ulkus je okrugao ili ovalan, obično tvrd i različito dubok, što ovisi o stadiju
bolesti. Rubovi su mu okomiti i čisti, a kadkad hiperemični i edematozoni. Dno mu je
ruzičastosivo, često pokriveno nekrotičnim masama i eksudatom ispod kojeg se nalaze još
neoštećeni slojevi želudca, krvne žile, vezivo i eventualno upalna infiltracija. Želučani su
čirovi općenito veći od onih u duodenalnih. Što se tiče lokalizacije, važno je znati da se 93 –
94 % želučanih ulkusa nalazi u piloričnoj regiji bliže maloj krivni ( po Grossmanovoj
topografiji želuca ). Čir obično zacijeli za 5 – 7 tjedana, no gdjekad taj proces može biti i
kraći, samo 10 dana. U drugim slučajevima čir zacjeljuje mjesecima ili uopće ne zacjeli.
Zacjeljenje se ulkusa može završiti bez ikakvih loših posljedica bolesnika, ali tamo gdje
nastaju obrazgotinjenja često dolazi do deformacije želuca. Među zaštitnim faktorima

6
gastroduodenuma protiv ulcerogenih činilaca najčešće se navode prirodna rezistencija
sluznice i odbrambena sposobnost želučane sluzi. Ulkusi se češće susreću i u bolesnika u
kojih je poremećena cirkulacija krvi u želudcu zbog staze u području vene porte ili kod
dekompenzacije desnog srca. Pozitivno antiulcerogeno djeluju i oni inhibitorni mehanizmi
koji spriječavaju dalje izlučivanje hloridne kiseline, kao što su antralni i duodenalni refleksi,
koji međutim nisu još posve proučeni. Tako bolesnici od perniciozne anemije ( aklorhidrija )
ne boluju od ulkusa. Nasuprot tome, oni s Zollinger – Ellisonovim sindromom, zbog
povećang izlučivanja gastrina a s tim i hloridne kiseline, obično imaju multiple i najteže
oblike čireva. Da je u izlučivanje hloridne kiseline uključena i inervacija želudca putem
vagusa, odnosno da hipersekcija ovisi o pojačanoj stimulaciji parasimpatikusa ( inzulinska
hipoglikemična stimulacija vagusa ), najbolje se vidi u eksperimentu ili nakon klinički
indicirane vagotomije kod čovjeka. Tako nakon kompletne vagotomije kod eksperimentalne
životinje dolazi do znatnog smanjenja izlučivanja hloridne kiseline, čak i nakon provokacije
histaminom. 4U čovjeka provocirano izlučivanje hloridne kiseline nakon vagotomije poprima
znatno niže vrijednosti od onih prije takve operacije. Povišen nivo koritikotropina ( ACTH ) i
glukokortikoida u krvi, a bez posredstava vagusa ( u slučaju obostrane vagotomije ) dovodi do
povećanog izlučivanja hloridne kiseline i pepsina u želučanom soku. Dalji dokaz tezi o
značenju hormona kore nadbubrežne žlijezde u izlučivanju hloridne kiseline jeste pojava
ahlorhidrije u 53 % slučajeva kod bolesnika s Addisonovom bolešću. Žene su za vrijeme
reproduktivne dobi života više pošteđene od ulkusa nego muškarci, pa se predpostavlja da
ženski spolni hormoni djeluju protektivno na želučanu sluznicu. Poznato je da od ulkusne
bolesti često boluju bolesnici s hiperparatireoidizmom. Razlog toj pojavi se ne zna. Misli se
da možda hiperplazija i drugih endokrinih žlijezda ( poliglandularni sindrom ) pogoduje
izbijanju ulkusa. I kod inzulinoma se češće nailazi na bolesnike s ulkusnom bolešću.
Međutim, oni tumori pankreasa koji ne izlučuju inzulin nego gastrin, dovode do teških i
multiplih gastroduodenalnih ulceracija ( Zollinger – Ellisonov sindrom ). S obzirom na
epidemiološko širenje ulkusne bolesti treba predpostaviti da u njenoj etiologiji igraju znatnu
ulogu i faktori okoline. Možda je u pitanju psihosomatski neadekvatni odgovor na
industrijsku civilizaciju. Među druge faktore okoline ubraja se način i vrsta prehrane, te
različiti fizički i hemijski činioci. Osim kortikosteroida, do ulkusne bolesti mogu dovesti i

4
2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina

7
drugi lijekovi : Reserpin, Butazolidin ( fenilbutazon ), preparati salicine kiseline,
antikoagulanatna sredstva i dr. Štaviše, ovi lijekovi, ako ih uzimaju ulkusni bolesnici, često
dovode do pogoršavanja bolesti i razvitka različitih komplikacija, među kojima su
gastroduodenalna krvarenja najčešća. U kojoj mjeri nikotin, alkohol i kofein sudjeluju u
nastanku čira teško je reći, ali je nedvojbeno klinički utvrđeno da oni pogoršavaju klinički tok
ulkusa i izgleda za njegovo eventualno izlečenje. Značenje krvnih grupa, odnosno učestalost
ulkusnih bolesnika među ljudima sa krvnom grupom 0 još nije dokazana. Prelazak akutnih
ulceracija u kronične teže je objasniti. Taj je proces vjerovatno vezan uz humoralne i
egzogene činioce. Ozdravljenje sluznice otežava povećano izlučivanje hormona kore
nadbubrežne žlijezde zbog psihičkih stresova, posebno onih anksiotičnih. Među vanjske
faktore koji nepovoljno utječu na ozdravljenje spadaju: hrana s jakim začinima, alkoholna
pića, nikotin i neki lijekovi ( kortikosteroidi, aspirin i drugi ). Duodenalni je čir znatno češći u
muškarca nego u žena i obično nastaje između 20 i 60 godine života. Čir želudca ipak obično
nastaje posije 40.godine i samo je 2 puta češći u muškaraca nego kod žena. Usavršavanjem
kliničkog ispitivanja, naročito labolatorijskog, rendenskog i gastroskopskog, klinička je slika
peptičkog ulkusa postala mnogo jasnija. Svakako, zahvaljujući egzaktnoj dijagnostici može se
gotovo u 90% slučajeva postaviti ispravna dijagnoza. Tegobe bolesnika s ulkusom mogle bi
se podjeliti u dvije skupine: smetnje zbog bolova i tzv. dispeptičke smetnje. Slikom bolesti
često dominiraju bolovi koje bolesnik osjeća kao pritisak i paljenje, a rijeđe kao grč, najčešće
u epigastriju ili nalijevo, odnosno nadesno od tog mjesta. Ulkusna bolest pokazuje
karakteristike i u pogledu periodičnosti. Bolovi se mogu javljati u određeno vrijeme dana ili
noći, ili u odgovarajuće doba godine, tj. u proljeće i u jesen. Dnevna je bol u uzročnoj vezi s
primanjem hrane, pri čemu je od osobitog značenja i kvaliteta hrane. Teškoće su veće nakon
uzimanja onih jela koja iritiraju želučanu sluznicu. Vrijeme kada se javljaju bolovi može biti
različito, tako da se u nekih bolesnika bolovi javljaju neposredno nakon jela, a u drugih
kasnije; naročito je karakteristična bol na prazan želudac. Promijenjeni karakter bolova, a
osobito bolovi koji se javljaju noću, tzv. gastrogeni nemir, znak su evolucije ulkusne bolesti
ili početka njenih komplikacija ( često penetracije ). Uzimanjem male količine hrane ove se
smetnje redovito smiruju. Od najvećeg je dijagnostičkog značenja tzv. sezonska periodičnost
bolova, koja je izrazito vezana na proljeće i jesen. Pravog objašnjenja ovoj pojavi nema, ali se
pretpostavlja da je pogoršanje kliničke simptomatologije u vezi s promjenom u načinu
prehrane i s promjenom tonusa vegetativnog nervnog sistema. Drugu skupinu tegoba čine

8
dispeptičke smetnje, koje se prije svega očituju u podrigivanju, te u jačoj ili slabijoj žgaravici,
što nije uvjek znak hiperaciditeta želučanog soka, ali uvjek znači regurgitacilju ( vraćanje )
želučanog soka u jednjak. Apetit je ulkusnih bolesnika dobar, pa oni ne gube ne tjelesnoj
težini, osim u slučajevima kada se razvijaju komplikacije. Povraćanje je izraženo kod raznih
stanja ulkusa, a prije svega onda kada se radi o jačim popratnim gastritisima ili kada nastupa
stenoza. Kod krvarenja iz ulkusa dolazi do karakterističnih mučnina s osjećajem opće slabosti
te povraćanja krvavog sadržaja, odnosno sadržaja koji ima izgled taloga crne kafe. Od
labolatorijskih pretraga treba prije svega spomenuti ispitivanje želučanog soka. Frakcionirano
crpljenje želučanog soka je korisna ali ne previše pouzdana metoda ispitivanja želučane
sekrecije i njenog aciditeta. U rutinskom radu bolesniku se daje pokusni doručak u obliku 5%
- tnog alkohola ili otopine sa 0,2 g kofeina. Crpljenje soka obično traje 1 – 1,5 sati.
5
Najpouzdanije testiranje želučane sekrecije i sekrecije hloridne kiseline izvodi se pomoću
histaminske ili, u novije vrijeme, pentagastrinske stimulacije. Pri tome se određuju vrijednosti
tzv. bazalne sekrecije ( i noćne sekrecije želučane sluznice) te odgovor ²sluznice², odnosno
njenog sekretnog tijela ( prvenstveno parijetalnih stanica), na maksimalnu stimulaciju
histaminom. Tek je ovim novim metodama pretrage želučane sekrecije moguće ustanoviti
sekretornu sposobnost želučane sluznice i sposobnost parijetalnih stanica za izlučivanje
hloridne kiseline. Zahvaljujući suvremenim metodama pretrage želuca i duodenuma moguće
su stalne kontrole ulkusne bolesti. Tako se moglo dokazati da postoje znatne, kako
involutivne tako i progresivne promjene u toku ulkusne bolesti; da dolazi do smirenja i
zacjeljivanja ulkusa, ali i do njegovih komplikacija. Subjektivne tegobe mogu biti posve
neovisne o stanju čira; one mogu posve nestati iako postoji još evidentan ulkus, kao što se
mogu javljati i znatne tegobe kod neznatnih ili rendgenološki jedva vidljivih promjena. Pri
procjeni stanja ulkusa treba imati na umu da se često uz ulkus javlja i popratni gastritis sa
svim teškoćam i promjenama; nije rijetko da se bolesnik žali na teškoće dispeptičkog
karaktera uzrokovanog gastritisom dok je ulkus smiren. Ulkus je najčešći uzrok
intraventrikularnog krvarenja ( po nekima 20 – 30 % svih ulkusa krvari ). Hemoragije su
rezultat erozije kapilara, vena ili arterija, pa su već prema tome i krvarenja iz
gastroduodenuma klinički različita: blaga, srednje teška ili teška. U diferencijalnoj dijagnozi
krvarenja iz gastroduodenalnog segmenta treba imati u vidu neke druge bolesti: specifične
upale želuca, tuberkolozu i sifilis, benigne tumore želuca i duodenuma. Neposredni povod za

5
2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina

9
ulkusna krvarenja mogu biti različiti lijekovi što ih bolesnik uzima iz drugih razloga: Aspirin,
reserpin, kortikosteroidi, antikoagulantna sredstva i dr. Prema stupnju krvarenja, bolesnik u
toku ove komplikacije ulkusa dolazi u lakše ili teže stanje hemoragičnog šoka, što se očituje
blijedilom, padom pritiska, ubrzanim pulsom, hladnim znojenjem, živčanom uznemirošću i
dispnejom. Transfuzije krvi, te infuzije dekstroze i fiziološki rastvori metoda su izbora
konzervativne terapije, a u isto vrijeme i priprema terapija za one bolesnike koji će se u toku
krvarenja morati podvrći operativnom zahvatu. Operativnom će se zahvatu morati podvrći
pod hitnom postupku oni bolesnici koji teško krvare ili oni koji već opetovano krvare, a uz
pomoć transfuzija krvi broj im se eritrocita u perifernoj krvi nije mogao u toku prva 24 sata
povisiti na 3,5 miliona. Pri procjeni indikacije za operaciju treba uvažiti činjenicu da stariji
ljudi znatno teže podnose krvarenja, pa se kod njih prije treba odlučiti na operativni zahvat
nego kod mlađih bolesnika. Onim drugim bolesnicima, kojima konzervativna terapija pomaže
i kod kojih krvarenja prestaju, treba odmah, uz ostale terapijske mjere, propisati dijetalnu
prehranu. Od lijekova treba da uzimaju antacide i parasimpatikolitike. Daljnja veoma opasna
komplikacija ulkusne bolesti jest perforacija. Neki navode da približno 10% svih ulkusa
želuca perforira. Perforacija je komplikacija koja, uprkos modernim mogućnostima liječenja,
izaziva najveći procenat letaliteta. Uzrok smrti je obično peritonitis ili toksemija kao
posljedica perforacije. Po toku bolesti može se raditi o akutnoj, subakutanoj, prekrivenoj
( perforatio tecta) ili o slobodnoj perforaciji ( perforatio libera ). Ukoliko se radi o slobodnoj
perforaciji, obično nastaje vrlo teška slika. Vodeći simptom je pojava intenzivne boli, koja
nastupa iznenada, gotovo iz čista mira. Bolesnik osjeća kao da ga je nešto presjeklo u trbuhu,
a bol se širi ispod obaju rebarnih lukova, između lopatica. Bolesnik je blijed, ima ubrzan puls,
oblijeva ga hladan znoj. Bolesnik redovito ima mučninu i nagon na povraćanje. Na težinu
slike upućuje izgled bolesnika koji se redovito nalazi u teškom šoku. U normalnim uslovima
liječenje perforacije ulkusne bolesti smije biti jedino hirurško. Kada bolesnika iz bilo kojeg
razloga nije moguće transportirati u bolnicu onda se liječenje može provoditi s velikim
količinama antibiotika, sukcijom želučanog soka, mirovanjem i gladovanjem. Antišok terapija
je sastavni dio operativnog i po nuždi konzervativnog liječenja perforacije ulkusa. Daljnja je
komplikacija ulkusne bolesti stenoza, koja je obično lokalizirana u predjelu pilorusa, odnosno
bulbusa duodedenuma. Najčešći je uzrok stenoze pilorusa ulkus pilori ventriculusa. Stenoza
se najprije manifestira spazmom pilorusa, kojemu se kasnije pridruži upala i edem. S
vremenom se stenoza povećava usljed stvaranja veziva. Zbog stenoze dolazi do mučnine i

10
povraćanja, povraćanja stare hrane.

3. LIJEKOVI KOJI SE KORISTE U TERAPIJI PEPTIČKOG ULKUSA

U farmakologiji peptičkog ulkusa koriste se tri vrste lijekova:

1) Antacidi
2) Antiholinergici
3) Blokatori histaminskih H2 receptora

11
 4. ANTACIDI
6
To su lijekovi koji, poslije oralnog unošenja, neutrališu HCl u želucu. Postoje četri razloga za
primjenu antacida u terapiji peptičkog ulkusa:

1. Uslov za pojavu ulkusa je pojačavanje sekrecije HCl. Smanjivanjem aciditeta

smanjuje se korozivno djelovanje kiselina na sluznicu, posebno na površinu
ulkusa, a time se odstranjuje bol.
2. Smanjivanjem aciditeta želučanog soka smanjuje se i aktivnost pepsina, za koji se
takođe smatra da doprinosi nastajanju ulkusa.
3. Postoje ubjedljivi eksperimentalni dokazi da antacidi, pod određenim uslovima,
mogu da spriječe pojavu ulkusa u životinja.
4. Neutralisanjem kiselina se, vjerovatno, ubrzava zarašćivanje ulkusa. Međutim,
nema ubjedljivih dokaza koji je nivo pH potreban da bi se omogućilo zarašćivanje
ulkusa.

Preovlađuje shvatanje da želudčani sadržaj treba neutralisati do pH 4,0 – 5,0 jer pri ovim
nivoima pH sprječava se korozivno djelovanje HCl i pepsina na sluznicu. Ovo djelovanje je
inače bitno za nastajanje bola kod ulkusa, bez obzira na njegovu lokalizaciju ( erozija
jednjaka, želuca, duodenuma ). Pomenuti nivo pH se takođe podudara sa iščezavanjem tzv.

6
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

12
“slobodne kiselosti”. Kada nivo pH dostigne 7 i 8 aktivnost pepsina je irverzibilno inhibisana.
Neutralizacija HCl do ovog stupnja prouzrokuje pojačanu sekreciju ove kiseline u želucu,
vjerovatno na taj način što se u ovim uslovima povećava oslobađanje gastrina .

4.1. Klasifikacije antacida

7
Neki antacidi djeluju isključivo lokalno, neutrališući HCl u želucu. Tako npr. djeluje
aluminijum fosfat. Drugi se, pored lokalnog djelovanja, u želudcu, resorbuju iz
gastrointestinalnog trakta pa mogu prouzrokovati i sistemske efekte.Neki antacidi su u stanju
da potpuno neutralizuju želudčani sok. Na ovaj način djeluju:
1. Kalcijum karbonat, CaCO3
2. Magnezijum oksid, MgO
3. Magnezijum karbonat, MgCO3
4. Natrijum hidrogenkarbonat, NaHCO3

S druge strane, postoje antacidi pod čijim djelovanjem pH želudčanog soka nikada na prelaze
tačku neutralnosti. Ovdje spadaju :

1. Aluminijum hidroksid Al ( OH )3
2. Aluminujum fosfat Al PO4
3. Magnezijum trisilikat.
4. Sukralfat

4.1.1. Aluminijum hidroksid i aluminijum fosfat

8
Aluminijum hidroksid i aluminijum fosfat imaju relativo slabo antacidno djelovanje. Dejstvo
oba preparata traje oko 80 minuta, a za to vrijeme se pH želudčanog soka odražava na
vrijednostima između 4 i 5. Ovi preparati ne prouzrokuju sekundarnu sekreciju HCl. Pored
neutralizantne sposobnosti, aluminijum hidroksid gel i aluminijum fosfat gel djeluju kao
adsorbensi i adstrigensi, vezujući na ovaj način toksine i bakterije sa površine grizlice, ali
djelujući adstrigentno i na samu površinu ulkusa. Kao produkt reakcije između aluminijum
hidroksida i HCl stvara se AlCl3. Ovaj u crijevima reaguje s fosfatima dajući nerastvorljivi
aluminijum fosfat, koji se kao takav izlučuje u stolici. Ovo je razlog što poslije dugotrajne
primjene velikih doza aluminijum hidroksida, ili kombinovanih antacida koji sadrže i
aluminijum hidroksid, može nastati hipofosfatemija i značajno smanjenje izlučivanja fosfata u
7
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina
8
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

13
mokraći. Ovo je praćeno pojačanom mobilizacijom kalcijuma i fosfora iz kostiju, pojačanom
resorpcijom kalcijuma iz digestivnog trakta i povećanom kalciurijom. Sindrom
hipofosfatemije praćen je subjektivnim osjećajem slabosti, a eventualno i osteoporozom.
Nasuprot aluminijum hidroksidu, aluminijum fosfat ne ometa resorpciju fosfata iz digestivnog
trakta i ne prouzrokuje hipofosfatemiju. Međutim, opisani efekti aluminijum hidroksida na
metabolizam fosfora ponekad se koristi u terapiji renalne fosfatne kalkuloze, ili u hroničnoj
insuficijenciji bubrega ( u cilju snižavanja postojeće hiperfosfatemije ). Najčešće neželjeni
efekti preparata aluminijuma je opstipacija. Osim toga ovi preparati adsorbuju mnoge lijekove
ako se daju zajedno sa njima ( na primjer, kardiotoničke glikozide, antibiotike, preparate
željeza ) a time otežavaju njihovu resorpciju pa i djelovanje .

4.1.2. Sukralfat
9
Sukralfat ( moliden ) je kompleksna supstancija koja se sastoji iz polialuminijum hidroksida i
sulfatisane sukroze ( jednog disaharida ). U kiseloj sredini sa pH ispod 4 sukralfat se obilno
polimerizuje stvarajući vrlo ljepljiv i gusti žutobijeli gel. Ova rekcija je spora i ne završi se do
kraja za vrijeme boravka supstancije u želudcu. Čak i u duodenumu u kome je pH iznad 4
stvoreni gel zadržava svoje fizičke karakteristike. Sukralfat praktički nema kapacitet za
neutralizaciju HCl. On samo snažno prijanja uz epitelne ćelije, i uz osnovu ulkusnog kratera.
Afinitet za vezivanje za površinu ulkusa je veći od afiniteta za vezivanje za zdravi epitel, tako
da površina ulkusa ostaje zaštićena do 6 časova poslije uzimanja lijeka. Od interesa je da se
sukralfat jače vezuje za duodenalni nego za želučani ulkus. Sukralfat se primjenjuje u terapiji
kako dodenalnog tako i gastritičnog ulkusa. Terapijska doza iznosi 1 gram i uzima se prije
svakog obroka, kao i prije spavanja. Liječenje treba da traje od 4 do 8 nedelja. Budući da je
za aktivaciju sukralfata potrebna kisela sredina, antacidi se ne smeju primjenivati na 30
minuta prije uzimanja i na 30 minuta poslije njegovog uzimanja. Dosadašnja klinička
ispitivanja pokazuju da je terapijska efikasnost sukralfata slična kao kod H2 antihistaminika.
Neželjeni efekti sukralfata su vrlo rijetki i najčešće se manifestuju kao opstipacija i suhoća
usta.
4.1.3. Magnezijum trisilikat
10
Magnezijum trisliikat djeluje sporo ali dugotrajno ( oko 4 časa ). Kao produkt reakcije
između magnezijuma trisilikata i HCl stvaraju se magnezijum hlorid i koloidna silicijumova

9
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina
10
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

14
kiselina, koja navodno stvara zaštitni sloj na površini ulkusa i štiti ga od dejstva HCl.
Međutim ovo nije pouzdano utvrđeno prilikom gastroskopskog pregleda. U kombinovanim
antacidnim preparatima magnezijum trisilikat je vrlo često pomješan sa aluminijum
hidroksidom, i to u odnosu 1:2.

4.1.4 Kalcijum karbonat

11
Kalcijum karbonat je snažan antacid koji brzo djeluje i može kompletno neutralisati svu
pristunu količinu HCl. Kao produkt reakcije između kalcijum karbonata i HCl stvara se CaCl2
koji se najvećim dijelom u crijevima pretvara u nerastvorljive kalcijumove sapune koji djeluju
opstipantno. Poslije hroničnog uzimanja većih doza kalcijum karbonata, posebno ako se uz
kalcijum karbonat uzimaju i veće količine mlijeka, što se inače ponekad savjetuje bolesnicima
s ulkusom, moguća je resopcija većih količina kalcijuma. Ovo dovodi do tzv. mliječno –
alkalnog sindroma koji se karakteriše hiperkalcemijom, taloženjem kalcijuma u korneji,
glavoboljom, anoreksijom, konjunktivitisom, stomačnim bolovima, suhoćom sluznica,
opstipacijom, osjećajem žeđi i poliurijom, u rijetkim slučajevima čak i oštećenje bubrega.
Pored opisanih neželjenih efekata nezgodna osobina kalcijum karbonata je i u tome što
sekundarno prouzrokuje sekreciju HCl. U velikom broju kombinovanih antacidnih preparata
nalazi se i kalcijum karbonat, koji obezbjeđuje brzo djelovanje preparata.

4.1.5 Magnezijum Oksid, Magnezijum Hidroksid i Magnezijum Karbonat

12
Sva ova tri jedinjenja magnezijuma imaju snažnu antacidnu aktivnost i vrlo često se
primjenjuju u kombinovanim antacidnim praškovima. Skoro po pravilu, sva ova jedinjenja
povišavaju pH želučanog soka do 7 pa i više. Produkt reakcije ovih jedinjenja sa HCl je
magnezijum hlorid koji, kao i sve soli magnezijuma, djeluje laksantno.

4.1.6 Natrijum Hidrogenkarbonat NaHCO3

13
Natrijum hidrogenkarbonat je antacid čije dejstvo brzo nestaje, ali traje svega oko 20
minuta, pri čemu se u želudčanom soku dostiže pH = 7 pa i više. Zbog toga natrijum
hidrogenkarbonat nije pogodan za intenzivne antacidne kure kakve se često moraju
primjenjivati kod bolesnika sa peptičkim ulkusom. Kao produkt reakcije između HCl i
NaHCO3 oslobađa se velika količina CO2 koja može prouzrokovati perforaciju ulkusa, a
istovremeno je uzrok snažne sekundarne sekrecije HCl. Iz ovih razloga se natrijum

11
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina
12
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina
13
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

15
 hidrogenkarbonat manje propisuje kao antacidni lijek, ali ga bolesnici rado uzimaju sami i bez
savjeta ljekara ( zbog brzog ublaženja bola ). Natrijum hidrogenkarbonat se dobrim dijelom
resorbuje iz gastrointestinalnog trakta i u stanju je da prouzrokuje alkalozu. Alkalizovanje
mokraće pomoću natrijum hidrogenkarbonata vrši se ponekad u cilju olakšavanja eliminacije
nekih lijekova ( na primjer. Sulfonamida).

4.1.7 Doziranje
14
Vrlo je teško precizno odrediti dozu antacida za svakog pojedinog bolesnika. U akutnoj fazi
gastričnog i duodenalnog ulkusa bolesnici luče od 26 ( žene ) do 50 ( muškarci ) mEq HCl na
sat. Prema tome, za postizanje pH od 4,5 bilo bi potrebno da se u toku jednog sata unesu
količine pojedinih antacida kako je to navedeno u tabeli 1. Međutim, ovako velike količine se
u praksi nikada ne koriste. Podaci iz pomenute tablice pokazuju da najjače antacidno
djelovanje imaju natrijumhidrogenkarbonat, magnezijum oksid ( ili hidroksid ) i kalcijum
karbonat. Adekvatne doze imaju aktivnih antacida ( aluminijum hidroksid, aluminijum fosfat,
magnezijum tirisilikat) trebalo bi da budu znatno veće od onih koje se u praksi najčešće
koriste. Međutim, kliničko iskustvo pokazuje da i ove manje doze imaju povoljno djelovanje
na tegobe bolesnika. Pri intermitentnom uzimanju terapijskih doza antacidnih lijekova ne
može se postići kompletna neutralizacije HCl u želucu. U cilju postizanja optimalnog
terapijskog efekta, antacidni lijekovi se primjenjuju poslije jela – kada je lučenje
hlorovodonične kiseline najjače.

Tabela 1.Količina anticidnih lijekova potrebna za neutralizaciju 50mEq Hcl ( titrirano do pH 4,5 ) ( 1)
Pobrojani antacidi se nalaze
Količina
Lijek u sljedećim kombinovanim
(ug) antacidnim preparatima
Muthesa, ulter N Gelusil –
Aluminijum hidroksid gel 294 ml Las, Masigel K, Gastal,
Kompensan, Bicalon,
Muthesa, Rotex
Magnezijum trisilikat 50

Magnezijum oksid 5,9

(ili hidroksid )

Magnezijum karbonat 63

14
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina

16
 Kalcijum karbonat 4,5

Natrijum hitrokarbonat 4,4

Aluminijum fosfat gel 200 ml Phosphalugel

5. ANTIHOLINERGICI

15
Najvažni predstavnici antiholiergika koji se koriste u terapiji ulkusne bolesti su :
1. Atropin
2. Skopolamin butilbromid
3. Oksifenciklimin
4. Oksifenonijum
Ovi lijekovi djeluju na dva načina.
Oni blokiraju:
1. Holinergičke receptore u glatkim mišićima digestivnog trakta
2. Autonomne parasimpatičke ganglije u zidu želuca i crijeva.
Ovim mehanizmima antiholinergici smanjuju sekreciju sluzi u digestivnom traktu ali ne i
HCl. Poznato je, inače da je sekrecija HCl samo djelimično pod vagusom ( holinergičkim )
uticajem, a da znatno više zavisi od drugih faktora. Osim opisanim mehanizmom
antiholinergici smanjju tonus i motilitet glatkih mišića digestivnog trakta. Antiholinergici
usporavaju pražnjenje želuca, pa time omogućavaju produženi boravak antacidnih lijekova u
želudcu ( ukoliko se ovi daju zajedno sa antiholinergicima ) pa ipak ukupna korist od
antiholinergika u terapiji ulkusne bolesti je relativno mala. Izbor ovih preparata nije od bitnog
značaja. Bilo koji da se izabere, mora se davati u dovoljno velikim količinama koje redovno

15
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.

17
izazivaju neželjenje efekte, kao što su poremećaj vida, suhoća usta, opstipacija i retencija
mokraće. Najveći značaj se pridaje ovim lijekovima u suzbijanju noćne sekrecije HCl kod
bolesnika sa duodenalnim ulkusom, jer je ova sekrecija pretežno vagusnog porijekla.

5.1 Pirenzepin
16
Pirenzepin ( gastrozem ) je specifični blokator M1 muskarinskih receptora koji su bitni za
sekreciju HCl. Prema tome, blokada ovih receptora prouzrokuje smanjeno lučenje HCl. Osim
toga, pirenzepin ( i njemu slični lijekovi ) prouzrokuju još i smanjenu sekreciju gastrina i
mukusa. Otuda je moguće da pirenzepin djeluje ne samo na sekreciju HCl već i na druge
faktore koji održavaju tzv. mukoznu barijeru. Po terapijskoj efikasnosti u terapiji ulkusne
bolesti pirezepin je približno ravan cimetidinu i ranitidinu. Dnevna doza pirenzepina iznosi
100 mg. Neželjeni efekti su slični kao i kod ostalih antiholinergika i javljaju se kod oko 1%
liječenih bolesnika.

16
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.

18
 6. BLOKATORI HISTAMINSKIH H2 RECEPTORA
17
H1 blokatori sadrže arilne prstenove, dok neki H2 blokatori ( cimetidin, metiamid ) sadrže
imidazolski prsten koji se inače nalazi i u histaminu. Raspoznavanje H1 receptora vrši se
preko amonijumske grupe, dok se raspoznavanje H2 receptora vrši pomoću imidazolskg
prstena ( cimetidin ) ili furanskog prstena ( ranitidin ). H1 blokatori su lipofilni i prodiru u
centralni nervni sistem. H2 blokatori su hidrofilni i ne prodiru u centralni nervni sistem. H2
antagonisti nemaju naboj u bočnom lancu usljed čega im je znatno veća receptorna
selektivnost.

6.1 Cimetidin
18
Cimetidin je blokator histaminskih H2 receptora u sluznici želuca čija stimulacija
prouzrokuje sekreciju HCl. U hemijskom pogledu, cimetidin je jedinjenje koje se može
smatrati analogom histamina, ali se modifikovanim bočnim lancem. Kompetitivnom
blokadom H2 receptora cimetidin sprečava sekreciju HCl u želucu, i to bez obzira na prirodnu
stimulusa koji prouzrokuje ovu sekreciju i bez obzira da li osoba ima peptički ulkus ili ga
nema. Poznato je inače da i kod zdravih osoba, kao i kod onih koje boluju od ulkusa,
povećanje gastrične sekrecije prouzorokuju : histamin, insulin ( odigrava se posredstvom
vagusa ) i kofein. Cimetidin blokira djelovanje svih ovih supstanci, što ukazuje da je histamin
uvijek krajnji stimulus za sekreciju parijetalnih ćelija, bez obzira na prirodu procesa koji
prethode oslobađanju histamina. Pored sekrecije stimulisane lijekovima i hranom, cimetidin
17
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.
18
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.

19
smanjuje i osnovnu sekreciju HCl, uključujući i noćnu sekreciju. Efekt cimetidina se
manifestuje smanjenjem kako zapremine, tako i koncentracije izlučene HCl tako da se
konačni efekt manifestuje izrazitim smanjenjem ukupne kiseline u jedinici vremena.
Cimetidin prouzrokuje smanjenje sekrecije za 85 – 100 %. Sekcija pepsina je smanjenja
proporcialno smanjenju zapremine želučanog soka. Cimetidin ne ometa sekreciju u
pankreasu, niti smanjuje sekreciju žuči. Osim toga, cimetidin nema dejstva na motilitet
želuca. Cimetidin se dobro resorbuje poslije oralne primjene. Resorpcija je znatno sporija, pa
prema tome i efekt duži, ako se cimetidin uzima sa hranom ( uz jelo ). Najvećim dijelom, oko
70% primjenjene doze, cimetidin se izlučuje u mokraći u nepromjenjenom obliku. Njegovo
poluvreme eliminacije iznosi oko 2 sata, ali dejstvo na noćnu sekreciju traje i do 8 sati.
Indikacije za cimetidin su duodenalni ulkus i hipersekretorni Zollinger – Ellison-ov sindrom.
Primjena u terapiji gastričnog ulkusa je još uvjek u fazi istraživanja. Cimetidin se daje u dozi
od 300 mg, tri puta u toku dana, za vrijeme jela. Četvrta doza se daje naveče, neposredno prije
spavanja. Ovakav način liječenja se sprovodi 6 nedjelja. Najčešće neželjeni efekti su
glavobolja, konfuzija, dijareja, bolovi u mišićima i ospe po koži. Rijeđe se javljaju
ginekomastija sa galaktorejom, kao i prolazno povišenje kreatinina u serumu i povećanje
aktivnosti transaminaza.

6.2. Ranitidin
19
Kao histamin tako i cimetidin ( i još neki H2 antagonisti ) sadrže u svojoj molekuli
imidazolski prsten. Zbog ovoga se smatralo da je ovaj prsten bitan za raspoznavanje H2 –
receptora. Međutim, u ranitidinu se nalazi furanski prsten, pa ipak ova supstancija djeluje kao
snažni antagonist histamina na H2 – receptorima. Ranitidin je 5-12 puta jači inhibitor H2
receptora od cimetidina ( računato na molarnoj osnovi ). Spriječavanjem vezivanja histamina
za H2 receptore u parijetalnim ćelijama želuca, ranitidin inhibiše sekreciju hlorovodonične
kiseline, i to kako onu izazvanu histaminom, tako i onu izazvanu gastrinom i acetilholinom
( ili vagusnom stimulacijuom ). Ranitidin se brzo resorbuje iz gastrointestinalnog trakta.
Poslije oralne doze od 150 mg maksimalne koncentracije u plazmi nastaju poslije 1-3 sata.
Poluvrijeme eliminacije ranitidina iznosi 2-3 sata, ali inhibicija sekrecije traje 8-12 casova.
Ranitidin se matabolizuje u jetri prema kinetici “ prvog prolaza “. Na ovaj način se
metabolizuje oko 30 % od primjenjene doze, dok se više od 50% izlučuje preko bubrega u
nepromjenjenom stanju. Najvažnije indikacije za ranitidin su duodenalni ulkus, želučani ulkus

19
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina.

20
( ali je ovdje zarašćivanje ulkusa sporije nego u duodenumu ), refluksni i Zollinger –
Ellisonov sindrom hipersekrecije HCl. Posebno treba istaći da, u poređenju sa cimetidinom,
ranitidin djeluje jače, u toku dužeg vremenskog perioda, i sa manje neželjenih efekata. Osim
toga ranitidin djeluje i na “ cimetidin – rezistentnu “ sekreciju HCl. Ranitidin rijetko
prouzrokuje neželjene efekte. U malom procentu liječenih bolesnika ipak se mogu javiti :
glavobolja, vrtoglavica, opstipacija, ospe po koži i bradikardija. Nasuprot cimetidinu, ranitidin
ne ispoljava antiandrogeno djelovanje jer se vjerovatno ne vezuje za androgene receptore.
Osim toga, ranitidin ne povećava sekreciju prolaktina. Prema tome, impotencija i
ginekomastija nastaju poslije primjene cimetidina, ali ne i poslije upotrebe ranitidina.
Dosadašnje iskustvo pokazuje da ranitidin, za razliku od cimetidina, ne inhibiše djelovanje
enzima jetre koji metabolizuju lijekove, pa prema tome ne produžuje djelovanje lijekova koji
se inaktivišu pod dejstvom ovih enzima ( na primjer, diazepam, propranolol, varfarin i
lidokain ). Ranitidin, dakle ne pokazuje interakciju sa ovim lijekovima pa se može primjeniti
posebno u slučajevima kada je neophodna kombinovana primjena lijekova. Doza ranitidina
iznosi 150 mg i primjenjuje se dva puta dnevno .

21
 7. INHIBITORI PROTONSKE PUMPE
20
Parijetalne ćelije luče HCl pomoću jedine membranske pumpe koja razmjenjuje jone
vodonika za jone kalijuma. Zna se da funkciju te pumpe vrši enzim H - K – ATPaza ( vodonik
- kalijum – ATPaza, protonska pumpa ). Inhibitori ove pumpe smanjuju sekreciju HCl i
mogu se korisno primjeniti u terapiji ulkusne bolesti.

7.1 Omeprazol
21
Po hemijskom sastavu, omeprazol je derivat benzimidazola i predstavlja protip inhibitora
kiselinske pumpe. On se poslije oralnog uzimanja koncentriše u parijetalnim ćelijama i
inhibiše sekreciju HCl u toku 2 do 3 dana. Omeprazol (i njemu slični lijekovi) djeluje na
finalni zajednički proces u produkciju HCl, a to znači da inhibiše kako baznu tako i
stimulisanu sekreciju. Aktivnost ovog lijeka je tolika da se može postići kompletni anaciditet.
Omeprazol je novi lijek, ali su poslije njihove primjene već dobijeni ohrabrujući rezultati u
terapiji ulkusne bolesti i Zollinger – Ellison – ovog sindroma. Pojedinačna i dnevna doza
iznosi 30 do 80 mg. Podnošljivost omeprazola je dobra i nisu zapaženi neželjeni efekti.
Gastrični i duodenalni ulkus; 20 - 40 mg jedanput na dan, tokom 4 sedmice ( duodenalni
ulkus ) ili 8 sedmica ( gastrični ulkus ). Zollinger – Ellison – ov sindrom: Početna doza je 60
mg jedanput na dan, a po potrebi se može povećati do 120 mg / dan, podijeljeno u tri
pojedinačne doze. Eradikacija bakterije Helicobacter pylori : 2 x 20 mg u kombinaciji sa 2

20
1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd – Zagreb, 1987.godina
21
3) Mulabegović, N . I dr. Registar Lijekova s osnovama farmakoterapije, Sarajevo, 2007. godina.

22
antimikrobna lijeka tokom 7 do 14 dana. Profilaksa kiselog aspiracionog sindroma: Uveče,
prije operacije, 40 mg, a sljedeća doza 40 mg primjenjuje se 1- 4 sata prije samog operativnog
zahvata. Neželjeni efekti omeprazola su: glavobolja, dijareja, bol u stomaku, mučnina,
povraćanje, mentalna konfuzija i hlucinacije u teškim slučajevima. Omerprazol smanjuje
efekte ketokonazola, ampicilinskih estera, cijanokobalamina i soli željeza. Pojačava efekte
digoksina. Istovremena primjena depresora koštane srži i omeprazola može potencirati
leukopenijske i trombocitopenijske efekte oba lijeka. Prije primjene omeprazola u terapiji
gastričnog ulkusa, treba isključiti postojanje malignog procesa. U starijih ljudi, te pacijenata s
oštećenom funkcijom jetre i bubrega dnevna doza omeprazola ne smije biti veća od 20 mg.
Primjenu lijeka tokom trudnoće i dojenja treba izbjegavati.

7.2 Pantoprazol
22
Pantoprazol je slaba baza koja se apsorbira iz tankog crijeva, a do parijetalnih stanica stiže
putem krvi akumulirajući se u kiselom tubulovezikalnom sistemu. U tom prostoru se
pantoprazol konvertira u ciklični sulfenamid. Ovaj reaktivni sulfhidrilni reagens veže se na
aktivnom mjestu enzima kovalentnom vezom sa tiolskim grupama cisteinskih rezidua
subjedinica H+/ K+ - ATPaze. Inhibicijom protonske pumpe H+ ioni nisu na raspolaganju za
produkciju hlorovodonične kiseline, te izostaje njeno stvaranje. Gastrični i duodenalni ulkus;
refluksni ezofagitis; blaga refluksna bolest; ulkus povezan sa H. Pylori; želučani i duodenalni
ulkus; refluksni ezofagitis. Blaga refluksna bolest: 20 mg / dan, po potrebi doza se može
povećati na 40 mg/dan, a zatim ponovo smanjiti na 20 mg/ dan. Liječenje traje 4 sedmice, ali
se može produžiti i 1 godinu. Gastrični i duodenalni ulkus, refluksni ezofagitis: 40 mg/ dan,
po potrebi doza se može udvostručiti. Trajanje terapije: duodenalni ulkus: 2-4 sedmice, ulkus
želuca i refluksni ezofagitis: 4 – 8 sedmica. Parenteralno: 40 mg/ dan iv tokom 2-15 minuta.
Primjena lijeka kod djece se ne preporučuje. Neželjeni efekti su: glavobolja, dijareja,
hipotenzija, rijetko bol u gornjem abdomenu, kožni osip, groznica, vrtoglavica, depresija,
poremećaj vida, povećavanje triglicerida. Pantroprazol smanjuje apsorpciju ketokonazola i
itrakonazola, a povećava koncentraciju digoksina. Prije primjene pantoprazola u terapiji
gastričnog ulkusa, treba isključiti postojanje malignog procesa. U starijih ljudi, te pacijenata s
oštećenom funkcijom jetre i bubrega doze lijeka treba smanjiti. Primjenu lijeka tokom
trudnoće i dojenja treba izbjegavati.

22
3) Mulabegović, N . I dr. Registar Lijekova s osnovama farmakoterapije, Sarajevo, 2007. godina.

23
 8. ZAKLJUČAK

Teorjiski, izbor antacidnog preparata nije od presudnog značaja. Izbor, dakle, ne zavisi samo
od antacidne moći preparata, već i od drugih faktora ( brzina djelovanja, pogodnost uzimanja,
cijena i dr ). Praktički, preimućstvo se daje preparatima sa slabijim antacidnim djelovanjem,
kao što su aluminijum hidroksid, aluminijum fosfat i magnezijum trisilikat, ili mješavine ova
tri lijeka. Ovi preparati djeluju na način koji je bliži fiziološkoj neutralizaciji. Ako se koriste
preparati u obliku tableta, neophodno je da se one ne progutaju nego da se stalno sisaju ili
dobro žvaču. Sistemske antacide ne bi trebalo primjenjivati.Primjena Inhibitora protonske
pumpe kao što su omeprazol i pantoprazol ima sve veći značaj u terapiji peptičkog ulkusa.
Inhibitori protonske pumpe se primjenjuju u trojnoj terapiji peptičkog ulkusa zajedno sa
amoksicilinom i metronidazolom.

24
 9. BILJEŠKE

1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd –

Zagreb, 1987.godina. str. 321 -329 .
2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb, 1959.godina. str. 437 – 441;
657 – 663.
3) Mulabegović, N . i dr. Registar Lijekova s osnovama farmakoterapije, Sarajevo, 2007.
godina. Str. 66 – 67.
4) http://www.zzjzpgz.hr/nzl/45/25_1.jpg
5) http://www.health.com/health/static/hw/media/medical/hw/hwkb17_010.jpg

25
 10. LITERATURA

1) Varagić, V. Milošević. M. FARMAKOLOGIJA, Medicinska knjiga Beograd –

Zagreb, 1987.godina.
2) Dugački, V. Jugoslovenski Leksikografski zavod, Zagreb 1959.godina
3) Mulabegović, N . I dr. Registar Lijekova s osnovama farmakoterapije, Sarajevo, 2007.
godina.
4) http://www.zzjzpgz.hr/nzl/45/25_1.jpg
5) http://www.health.com/health/static/hw/media/medical/hw/hwkb17_010.jpg

26
27