MARULI I PETRARKIZAM

Tomislav Bogdan

UDK: 821.163.42.09 Maruli, M. Tomislav Bogdan

Izvorni znanstveni rad Filozofski fakultet
Zagreb

I.
Hrvatska knjievna historiografija odavna je u Marulievim djelima, ponajprije
Juditi, zapazila elemente petrarkistikoga diskurza. Isticali su ih mnogi stariji
povjesnici, a meu novijima njima se osobito temeljito u nekoliko navrata
pozabavio Mirko Tomasovi, detaljno ih popisavi.1
Nije suvino podsjetiti kako petrarkizmom na vrlo openit nain obino
nazivamo bilo neposredan bilo posredovan utjecaj stila i motivike Petrarkina
Kanconijera, i to ponajprije njegove ljubavne lirike, ili pak sam lirski diskurz
oblikovan takvim utjecajem. Ponekad se petrarkizam definira pomou periodizacij-
skih jedinica kao to su kola ili pokret, a ira odreenja znaju raunati i sa
socijalnim kontekstom.2 U tematskome sreditu petrarkistikoga diskurza nalazi
se antinomina koncepcija muko-enskoga ljubavnog odnosa koji je predstavljen

1
Usp. sljedee Tomasovieve radove: Opisi ljubavi i tjelesne ljepote u Marulievoj
Davidijadi, Petrarca i petrarkizam u slavenskim zemljama, priredio F. ale, Zagreb
Dubrovnik 1978, str. 481494, Je li Judita canzonierska donna?, u Zapisi o Maruliu i
drugi komparatistiki prilozi, Split 1984, str. 2346, Poetski ukrasi u Marulievoj Susani,
Dani Hvarskog kazalita XV Marko Maruli, Split 1989, str. 7482, Marko Maruli Marul,
ZagrebSplit 1999, Svarh muke Isukarstove. Trea Marulieva biblijska poema na
hrvatskom, Umjetnost rijei, XLV (2001), br. 1, str. 1326.
2
O potekoama pri nedvosmislenu definiranju petrarkizma, proizilima iz injenice
da je definiendum tijekom vremena pretrpio niz promjena i poprimio mnoinu znaenja,
vidi Gerhart Hoffmeister, Petrarkistische Lyrik, Stuttgart 1973, str. 17 i Gerhart
Hoffmeister, Petrarca, StuttgartWeimar 1997, str. 118125.
378 Colloquia Maruliana XI (2002.)

iz muke perspektive. Antinomina je, u osnovi, zbog toga to maskulina udnja

nije usliena. Pritom se rauna s kodom idealizacije te nizom karakteristinih i
nerijetko s antitetinom prirodom odnosa funkcionalno povezanih stilskih sredstava
(poput antiteze i oksimorona). Takvo openito odreenje petrarkizma podra-
zumijeva mnotvo varijanata. One su uvjetovane interdiskurzivnim poveznicama,
knjievnom evolucijom te dugotrajne konvencije i njezinim lokalizacijama. O
varijantama, primjerice, moemo govoriti u sluaju fingiranja enske perspektive
(muki autor koji rabi lirski subjekt enskoga roda) ili u sluaju samoga enskog
petrarkizma, kao i kada doe do enskog udovoljenja mukim ponudama ili
senzualiziranja odnosa.
U hrvatskome petrarkizmu marginalno je sudjelovao i Marko Maruli. Predmet
su ovoga rada oblik prisutnosti i funkcija petrarkistikih elemenata u Marulievim
djelima, i to u prvom redu, ne i iskljuivo, u njegovim tekstovima na hrvatskom.

II.
Maruli, koliko znamo, nije pisao ljubavnu liriku na hrvatskom. ini se da
njegov zaokret prema transcendentalnomu,3 o kojem se ponovno s vie uvjerenja
govori nakon nedavnog otkria glazgovskih stihova, koincidira s poetkom
stvaranja na narodnome jeziku.
kotsko je otkrie ipak Marulia prikazalo kao ljubavnog pjesnika, ali na
latinskom; no njegovi ljubavni latinski epigrami (br. 37, 46), a nekmoli oni s
lascivnim aluzijama, nemaju veze s petrarkizmom. Pogled u kritiki aparat i
komentare Novakovieva izdanja svjedoi da su se oni ugledali u antiko literarno
nasljee, posebice u djela rimskih ljubavnih elegiara (Propercije, Ovidije).4 Samo
jedan glazgovski tekst vjerojatno pokazuje petrarkistike elemente. U epigramu
pod brojem 36 Novakovieva izdanja kaziva se koristi antitezom toplog i hladnog
obraajui se ironino nekome splitskom Tomi koji se zbog ljubavi smrzava i izgara
van sezone: Vreris hyberno, sole tepente tremis. Vjerojatan izvor te udvostruene
antiteze, neposredan ili posredovan, treba traiti u posljednjem retku Petrarkina
soneta br. CXXXII (Samor non , che dunque quel chio sento?):

e tremo a mezza state, ardendo il verno.5

Ni u Davidijadi se opisi tjelesne ljepote i amoroznih situacija ne oslanjaju na
petrarkistiku tradiciju, ve na antike autore, osobito anrovske autoritete poput
Vergilija i Ovidija. Tako, primjerice, zlatnim pramima (Caesaries auro, geminis
duo lumina stellis, Dav. 10, 332) potvrdu nalazimo u Vergilijevoj Eneidi (aurea

3
Darko Novakovi, Marulievi glasgowski stihovi, pogovor u Marko Maruli,
Glasgowski stihovi, preveo i priredio D. Novakovi, Zagreb 1999, str. 269.
4
Marko Maruli, Glasgowski stihovi, str. 161162, 168, 186, 216217.
5
Navodi iz Petrarkinih pjesama preuzeti su iz izdanja Francesco Petrarca, Canzoniere,
priredio U. Dotti, Milano 41999.
 Tomislav Bogdan: Maruli i petrarkizam 379

caesaries ollis atque aurea uestis, 8, 659) ili Maksimijanovim Elegijama (Aurea
caesaries demissaque lactea ceruix, 1, 93), a bjelini Apalomova vrata (Dat
dulces monitus. Post haec amplexus utraque / Candida colla manu lachrymis dabat
oscula fusis, Dav. 10, 386387) posvuda, pa tako i u Vergilija i Ovidija (npr.
caesariem effusae nitidam per candida colla, Verg. Georgica 4, 337; candida
diuidua colla tegente coma, Ov. Amores 1, 5, 10).6 Slino je i s opisima ljubavnih
stanja pouda je bivala mahnita (Sed stimulis urgere feris insana cupido, Dav.
10, 24), a ljubav saiala (Secretum proferre meum? Me Thamaris intus / Vrit
amor tenuatque iugi membra extima cura, Dav. 10, 4142) jo u brojnim djelima
antikih autora.7
Da je Maruli kojim sluajem pisao ljubavnu liriku na hrvatskom, ona bi vrlo
vjerojatno nastala u okvirima petrarkistike konvencije, ba kao i kod ostalih
dalmatinskih i dubrovakih lirika.

III.
Tragovi Marulieva poznavanja petrarkistike manire najee su pronalaeni
u njegovoj hrvatskoj religioznoj lirici te u Juditi i Suzani. Slijedei u dvama
potonjim narativnim djelima logiku fabularnoga razvitka u kojem znaajnu
ulogu igraju enska ljepota i privlanost a u svojoj religioznoj, marijanskoj lirici
svojevrsnu tradiciju prepletanja religioznih i amoroznih predodbi, Maruli je
posezao za elementima diskurza koji je u hrvatskom jeziku ve bio razvio sredstva
za opisivanje enske ljepote i muko-enskoga ljubavnog odnosa.
U njegovim religioznim pjesmama (kao to su Divici Mariji, Od uzvienja
Gospina ili odulja i narativna Svarh muke Isukarstove) posrijedi su mjestimina
motivska i frazeoloka podudaranja s hrvatskom petrarkistikom lirikom. Rije
je prije svega o metaforici svjetla (npr. Gospa kao prisvitla Danica ili njezin
obraz kim nebo prosiva), zatim estetizirajuim metaforama bjeline/istoe (npr.
Marija kao ilj) te oitovanjima ljubavi, ali ovaj put duhovne. Ti su elementi
pritom prekodirani, oni funkcioniraju u vrijednosnome i ideolokom sustavu posve
drugaijem od onoga u petrarkistikoj konvenciji. Takva podudaranja izmeu
petrarkistikoga i religioznoga pjesnitva u hrvatskoj su renesansi prije bila pravilo
nego iznimka. Moda bi, stoga, valjalo govoriti o pojmovima dvojne pripadnosti
koji posreduju meu dvama diskurzima (religioznim i amoroznim), tj. o novoj,
renesansnoj etapi interdiskurzivne razmjene koja je obiljeavala evropsku liriku

6
Navodi iz Davidijade preuzeti su iz izdanja Marko Maruli, Davidijada, latinski
tekst priredio V. Gortan, preveo B. Glavii, Split 1984. Upoznavanje s pretraivanjem
knjievnih tekstova klasinoga latiniteta na CD-ROM-u (Poesis, uredili P. Mastandrea i
L. Tessarolo, Bologna 1995) dugujem prof. Darku Novakoviu, na emu mu srdano
zahvaljujem.
7
Npr. sed furor ardentem caedisque insana cupido, Verg. Aeneis 9, 760 (kod
Vergilija je, dodue, rije o neto drugaijoj, bojevnoj strasti); me tamen urit amor: quis
enim modus adsit amori?, Verg. Eclogae 2, 68.
380 Colloquia Maruliana XI (2002.)

na narodnim jezicima od njezinih nejasnih srednjovjekovnih poetaka i uvijek bila

obostrana.8 Treba se, tako, prisjetiti kako se, nizom posredovanja, petrarkistiki
kanon enske ljepote oblikovao pod utjecajem kristoloke i marijanske ikonografije
te kako je lirika ranih hrvatskih petrarkista sekularizirala primjenu teolokoga
pojmovlja. 9 Moglo bi se, dakle, govoriti o relativno samostalnoj epohalnoj
anrovskoj konvenciji religiozne erotike (ili duhovnoga petrarkizma, kako su
govorili stariji knjievni historiografi). Na njezinu poetku stoji Marko Maruli,
a slijede ga, uz ostale, njegovi mlai suvremenici, takoer izraziti religiozni lirici,
Mavro Vetranovi i Nikola Dimitrovi.
Najveu koncentraciju elemenata petrarkistikoga diskurza sadre Judita i
Suzana. Rije je mahom o motivima i stilskim figurama koji se rabe u opisivanju
enske osobe, djelovanja njezine ljepote na okolinu i situacije zaljubljenosti. Kako
su oba djela narativna, nepoznata im je tipina govorna situacija iz petrarkistike
obrade ljubavne tematike a to znai iskaz lirskoga subjekta kao zaljubljenika,
odnosno sudionika muko-enskoga amoroznog odnosa. Umjesto njega,
petrarkistiki obiljeene iskaze izgovaraju pripovjeda i likovi Marulievih djela,
i ti iskazi gotovo nikad nisu introspektivni. Juditin pripovjeda, za razliku od
Suzanina, sklon je petrarkistike iskaze prepustiti likovima (poznati pripovjedaev
detaljni opis Juditina ukraavanja iz etvrtog pjevanja, od uerega do izmice,
stihovi 10861103,10 koji se od Vodnika naovamo esto spominjao kao primjer
ugledanja u ljubavnu liriku, nije petrarkistika prozopografija; to je epski katalog
ureha, prerealistian za petrarkistiku deskripciju koja je apstraktnija, tipizirana).
Maruli se viekratno negativno odreivao prema razliitim aspektima
petrarkistike ideologije. U svojoj didaktinoj i satirinoj lirici osuivao je,
primjerice, pomnju za smarde kip, samo bavljenje svjetovnom lirikom, ali i,
to je osobito vano, osnovni element petrarkistike topologije ljubavi oi. Tako
u Lipom prigovaranju Razuma i lovika oslijepjela lovika razum tjei na
sljedei nain:
Ako s oi zgubil, uti se zgubiv njih
da s vrata zatvoril po k ulazi grih.

Oi su k vode na neistu ljubav,
kad dekle k hode pogledaju te stav.
(stihovi 229230, 237238)

8
Usp. Peter Dronke, Medieval Latin and the Rise of European Love-Lyric, Oxford
2
1968.
9
Usp. Ivan Pederin: Pretvorba hrvatskoga iz crkvenog u knjievni jezik, Crkva
u svijetu, 1 (1970), str. 6574 i Ivan Pederin, Teologijsko nazivlje u upotrebi zainjavaca
prema njegovoj upotrebi u hrvatskoj knjievnosti srednjeg vijeka, u Zainjavci, tioci
i pregaoci, Zagreb 1977, str. 81117.
10
Marulieva hrvatska djela navode se i na njih se upuuje prema sljedeim izdanjima:
Pisni razlike, priredio J. Vonina, Split 1993, Dijaloki i dramski tekstovi, priredio N.
Kolumbi, Split 1994 i Judita, priredio M. Mogu, Zagreb 1998.
 Tomislav Bogdan: Maruli i petrarkizam 381

Slinu osudu nalazimo i u Spovidi koludric od sedam smartnih grihov:

misle bludne oi bistre
da su vrata i ponistre
po ke k dui smart uhodi,
otvorenih kad nahodi:
(161164)

I u samoj Juditi petrarkistika se ideologija, bilo eksplicitno bilo implicitno,

viestruko kritizira, gotovo kao kompenzacija za sporadinu uporabu petrarkistike
dikcije. Ve u posveti zahtijeva se poljubljenje isto (...) nijednom trohom
nedostojna poelinja ockvarnjeno, da bi se kasnije u osudu tjelesnosti i
zaljubljenosti ukljuila i Judita koja u molitvi upuenoj Bogu svoju ljepotu u odnosu
na Holoferna smatra mriom, a oi zamkom (stihovi 10541055):
Pridaj mu sliposti, neka ga zadiju
mriom me liposti i zamkom oiju.

Obilata je, doista, u Juditi didaktina i moralizatorska kranska popudbina

petrarkistikih oitovanja, istiem tek jo dva detalja: a) kristijanizirani
petrarkistiki topos modestiae koji kod Marulia ne izraava pripovjedaevu
nemogunost da opie ensku ljepotu ve Juditinu krepost, estitost:
Sva mo rii moje izrei ne umi t
poboje koko je, ci koga gardi svit.
(911912)

b) Juditin iskaz u kojem, govorei o sebi u treem licu, potvruje da je preuzela

masku petrarkistike vile u instrumentalne svrhe:
Rumena ter bila lica sva uini,
Pojde kako vila: tim njega prihini.
(19981999)

Oito je, dakle, kako je uporaba elemenata petrarkistikoga diskurza jedno

od lica Marulieve doputene lai. Maruli se i u Juditi i u Suzani slui u njegovo
vrijeme popularnom knjievnom manirom da bi ensku ljepotu i amoroznu
problematiku publici predoio na razumljiv i privlaan nain te tako siejnu logiku
uinio uvjerljivijom. Drugim rijeima, inae suspektan petrarkizam treba mu da
bi efikasnije plasirao didaktinu poruku. Isto tako, elementi petrarkistikoga
diskurza ne mogu svojim sporadinim i modificiranim pojavljivanjem uspjeno
preuzeti zadau signaliziranja literarnosti djela, ve to iskljuivo obavlja u Juditinoj
posveti spomenut zakon onih starih poet, odnosno stilski aparat klasinoga
latiniteta. Odredimo li petrarkizam kao literarni sustav, Maruli mu, moemo rei,
pristupa iz sistemske okoline, a ne iznutra.
Maruliev odnos prema samome Petrarkinu djelu dobro ilustrira njegovu
distanciranost od petrarkistike ideologije. U svakome dokumentiranom
382 Colloquia Maruliana XI (2002.)

neposrednom kontaktu s Petrarkinim pjesmama izbjegavao je ljubavnu tematiku:

prevodio je zavrnu, religioznu kanconu Petrarkina Kanconijera (posveenu
Djevici Mariji), pripisuju mu se jo i prijevodi jednoga refleksivnog (XCIX) i
jednoga religioznog (CCCLXVI) soneta, a prevodio je ponegdje recimo u pjesmi
Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi i pojedine retke nekih drugih
Petrarkinih pjesama koji nisu ljubavnoga sadraja. Ovom prigodom tom popisu
pridruujem jo jednu moguu stavku perifrastian opis svitanja iz etvrtog
pjevanja Judite zavrava recima

Bie na ninji stan no s arnimi koli,

noae donjim san, ako su ki doli.
(11741175)

a ti reci vjerojatno polaze od sljedeih stihova Petrarkine kancone br. L:

... et che l d nostro vola

a gente che di l forse l aspetta,
(23)

Istina, kod Marulia je rije o svitanju, a kod Petrarke o dolasku noi, no na

kontakt ukazuje zajednika dvojba o postojanju antipoda. Isti motiv pojavljuje se
kasnije na poetku sedmoga poglavlja Zoranievih Planina, vjerojatno preuzet
izravno od Petrarke, premda nije nemogu ni dvojaki smjer utjecaja.11

IV.
Razmotrimo i konkretnije, na manje openitim razinama knjievne strukture,
poput motivike i figuracije, kako Maruli postupa s petrarkistikom konvencijom.
Poetak Suzane mjesto je najtjenjih Marulievih dodira s petrarkizmom:

Odkol jie manu, po pustinji hode,

zora ne prosvanu liplja do te dobe,
kuda godi hode putem postupae,
svim ki mimo hode oi zanoae.
Svak joj se ujae govore: krasnije
od nje da ne znae. Hi bie Helkije.
Bile bie ije, a arnih oiju,
glavice milije ner ti re umiju.

11
Petar Zorani, Planine, priredili F. velec i J. Vonina, Zagreb 1988, str. 106: Jure
sunce u nazapadnje more svitlo lice ukri, donjim, ako su ki, dan vodei, kada na stan z
ivinami dojdosmo. Josip Torbarina smatrao je, ne poznavajui dodue podudarnost s
Petrarkinom kanconom, frazu ako su ki presudnim znakom Marulieva utjecaja na
navedeno mjesto iz Planina (usp. J. Torbarina, Dante u hrvatskoj renesansnoj knjievnosti,
u Kroatistike rasprave, priredio S. P. Novak, Zagreb 1997, str. 51).
 Tomislav Bogdan: Maruli i petrarkizam 383

Obarvi ter viju, nad kimi stae val,

ako rei smiju, Bog bie upisal.
Tko bi podale stal, rekal bi: rumen cvit
od ust je nje procval ali ruice list.
Obraz od sniga slit, ne ki je sasvim bil,
da s kim bi smia[n] bit grimiza niki dil.
Suknja razlicih svil der do tla nizoka,
kip rasta gorskih vil, tanjahta, visoka.
Razuma duboka, mogal bi se rei
do koga ho roka, ki bi umil izrei,
dostojno hotei hvaliti i dosti,
uza nju tad stei, sve njeje liposti.
Da vee kriposti izvarsno cvatihu
umi ter mudrosti kih ine nimihu.
U drubi ivihu lipost i poten glas,
sloili se bihu kakono s tistom kvas.
Bud da je riji klas od takova ita
ner je na glavi vlas kom skljuuju lita,
li ova t procvita tim cvitjem obojim
kako voa kita sa vrimenom svojim.
(2552)

Pripovjedaev opis Suzanine ljepote i dobrote koji obasee tridesetak redaka

ve znatno nalikuje petrarkistikoj prozopografiji. To je, na neki nain, u skladu
sa Suzaninim statusom patiensa koji, za razliku od Juditine aktivnosti, korespondira
s gospojinom pasivnou iz petrarkistike lirike. Opisujui junakinju, pripovjeda
rabi tipine petrarkistike estetizirajue metafore cvita i ruice te je stasom
usporeuje s gorskim vilama (a pojam vile funkcionira u ranome hrvatskom
petrarkizmu kao okamenjena metafora, vjerojatno folklornoga podrijetla, kojom
se oznauje enska osoba). Na razini atribucije pripisuje joj tipine osobine bjeline
i rumenila, a ukljuujui u opis mudrost i krepost, pohvalu ini sintetikom. Taj
odlomak iz Suzane ipak bi u svakome onovremenom ljubavnom kanconijeru
odudarao za Marulia karakteristinim nedostatkom decoruma. U njemu
se, naime, pojavljuju leksemi koji stilski prizemljuju cijeli iskaz npr. pojam
ija nezamisliv je u petrarkistikoj deskripciji ene, a deminutiv glavica vrlo
rijedak. Slino vrijedi i za usporedbe iji polovi imaju podrijetlo u svakodnevlju
ili praktinim sferama ivota npr. Suzanina lipost i poten glas slau se
kao s tistom kvas, a njezina iznimnost usporeuje se s rijetkou dlaka na glavi
nekoga elavca. Osim toga, figuracija u cijelome odlomku razmjerno je krta, a
pripovjeda kolokvijalnoga tona i nametljiv, to znai da se ni u deskriptivnu iskazu
ne libi autorefleksivnih istupa kojima komentira vlastitu govornu djelatnost (poput
ner ti re umiju ili ako rei smiju). Sve su to osobine koje djelomice upuuju
na autora bliskog srednjovjekovnoj knjievnoj kulturi.
384 Colloquia Maruliana XI (2002.)

Reducirani petrarkizam Marulievih hrvatskih djela zasigurno nije formiran

pod neposrednim utjecajem Petrarkina Kanconijera ili pjesnitva talijanskih
petrarkista, ve je po svemu sudei nastao usvajanjem iskustava ranoga hrvatskog
petrarkizma. O tome svjedoi cjelokupan njegov habitus, osobito motivska i
figuralna podudaranja i slinosti s pjesmama dubrovakih petrarkista. Inae, o
raguzeizmima u Marulievu jeziku koji dokazuju njegovo poznavanje dubrovake
knjievnosti pisali su, meu ostalima, Petar Skok i Josip Vonina.12 Prihvatimo
li pretpostavku da je Maruli poznavao Drievu i Menetievu liriku, a ne vidim
naelnoga prigovora koji bi je osporavao, moramo pomisliti kako mu je pjesniki
opus Dore Dria bio poetiki blii nego onaj ika Menetia. Razlog je u
Drievoj ortodoksnijoj varijanti petrarkizma, njegovome neostilnovizmu, nasuprot
nerijetko agresivnom i lascivnom lirskom subjektu Menetieve lirike. I doista,
mogue je pronai nekoliko motivskih slinosti izmeu Marulievih i Drievih
tekstova koje ne izgledaju sluajnima. Istiem tek najzanimljiviju: estetski
kvalifikativ tanjahta, visoka kojim pripovjeda atribuira junakinju u spomenutom
odlomku Suzane, pojavljuje se jo samo kod Dore Dria, i to u pet njegovih
pjesama,13 uglavnom u obliku tanka i visoka.

V.
Analiza oblika prisutnosti petrarkistikih elemenata na razliitim razinama
knjievnoga djela pokazuje kako je Marulievu opusu nepoznata tipina
petrarkistika obrada amorozne situacije. Isto tako, za razliku od svjetovne
petrarkistike lirike, u kojoj dolazi do osamostaljenja estetskog na tematskoj razini,
Maruli instrumentalizira koncept enske ljepote i elemente petrarkistikoga
diskurza, uglavnom u religiozne ili didaktine svrhe. Stoga bi na ve postavljano
pitanje o tome je li Judita kanconijerska gospoja, koje je gotovo istoznano s
pitanjem Je li Maruli petrarkist?, definitivan odgovor ipak morao biti nijean.
Ako vrijedi tvrdnja da je krajem 15. i na samom poetku 16. stoljea jedino
petrarkizam nedvojbeno oznaavao pjesniki modernitet, Maruliu tu znaajku ne
moemo pripisati. Pjesniki su modernisti bili njegovi dubrovaki suvremenici,
ljubavni lirici Dore Dri i iko Meneti. Dok je Marulieva Judita prije svega
nenadmaivi egzemplar pobone moralnosti, Menetieva Judita koja se
spominje u njegovoj pjesmi br. 100 Reetarova izdanja Ranjinina zbornika14

12
Usp. Petar Skok, O stilu Marulieve Judite, Zbornik Marka Marulia, uredili
J. Badali i N. Majnari, Zagreb 1950, str. 168, 188 i Josip Vonina, Jezina batina, Split
1988, str. 3839.
13
To su pjesme br. 3, 6, 11, 21 i 87 Hammova izdanja (Dore Dri, Pjesni ljuvene,
priredio J. Hamm, Zagreb 1965).
14
Pjesme ika Menetia i Dore Dria, i ostale pjesme Rainina zbornika. Drugo,
sasvim preudeeno izdanje, priredio M. Reetar, Zagreb 1937:
to Judit gospoja kon tvoje ljeposti,
ku slavit svis moja ne ima krjeposti?
jer krasan obraz tvoj kad godi gdi pride,
 Tomislav Bogdan: Maruli i petrarkizam 385

samo je jedno ime iz kataloga, tek jedna od znamenitih ljepotica koju nadvisuje
svjetovna petrarkistika gospoja.

Tomislav Bogdan

MARULI AND PETRARCHISM

The study of Marulis works, particularly those in the Croatian language,

has revealed traces of Petrarchan discourse. Maruli, notorious for his traditional
narrative work out of plot and compliance with the conventions of the religious
lyric genre in his Marian songs, still did not hesitate to reach out for elements of
the new discourse, particularly its devices for describing a womans beauty and
the amorous relationship between the sexes, already successfully employed in the
vernacular literature. Along with the question of function which these elements
fulfill within Marulis work, the author poses the question of the manner in which
they were used, particularly since the forms they take at different levels (motifs,
metaphors) and the types of expression carrying them clearly show that Maruli
was alien to the Petrarchan treatment of amorous situations.
Unlike the authors of secular Petrachan lyric poetry, in whose songs the
aesthetic achieves emancipation at the thematic level, Maruli manipulates the
concept of womans beauty and compels the elements of Petrarchan discourse to
serve his particular religious and didactic scopes. The author concludes that if
Petrarchism was the sole measure of modernity at the end of the 15th and the early
16th centuries, as it is commonly claimed, Maruli certainly lacked this progressive
trait, at least in the sense in which it was possessed by the modernist lyric poets
from Dubrovnik, Dore Dri and iko Meneti.

svak bude re ovoj: Eto raj izide;

za u njem ugleda tej slave zadosti
koja se jo ne da ner tvojoj radosti.
Mnju da vas Izrael ne ima t prilike,
Suzana ni Rakel ljeposti tolike.
Vas istok i zapad, spivaje u pjesni,
slavi tvoj pozor sad i lici uresni.
Neka te slavi svak, neka te svak slui,
jer lijepa Abizak tebi se ne drui.
Dim, vas svit uokol ne ima razum tvoj:
Rebeka ter Mikol pri tvomu zgubi svoj.
Ovo je, Boe moj, na svitu to prave
krunica od gospoj i venac od slave.