Filip Debi, Hrvatski jezik i knjievnost i Povijest

Recenzija: Ivo Andri, Na Drini uprija

Velik pisac, i ne tako velik ovjek, Ivo Andri, rodio se krajem 1892. godine u jednom malome
mjestu u sredinjoj Bosni. Andriev identitet veoma je teko odrediti, jer iako roen u Bosni, i
kao mladi se deklarirao kao katoliki Hrvat iz Bosne, za vrijeme politikih nemira u dravi SHS
poeo se deklarirati kao Srbin, te se naalost zbog toga u hrvatskim srednjim kolama, pa ni na
fakultetima, ne itaju njegova velika djela. Svaki pisac inspiraciju za svoja djela crpi iz osjetilnog
i iskustvenog, pa tako i Ivo Andri. Njegovo najvee djelo, Na Drini uprija, vjerojatno ne bi
bilo stvoreno, da ve dvije godine nakon svoga roenja, povodom smrti svoga oca, Andri nije
bio prisiljen preseliti se u Viegrad. Viegrad, to ne tako grandiozno mjesto, ima veoma bogatu
povijest, i jedan grandiozan spomenik. Most Mehmed-pae Sokolovia koji ba u Viegradu,
povezuje lijevu i desnu obalu Drine. Taj most, ili uprija, kako ga naziva Andri, toliko e
obiljeiti njegov ivot i stvaralatvo, da e zahvaljujui njemu osvojiti nobelovu nagradu za
knjievnost 1961. godine. U romanu Na Drini uprija, tematizira se povijest grada Viegrada
kroz vie od 400 godina; od turske vladavine nad Bosnom, sve do austrijske okupacije iste,
odnosno do 1914. godine. Roman se moe definirati kao uokvireni povijesni roman, bivajui
podijeljen u 24 poglavlja, koja su zapravo manje prie u kojima je centralna figura sam Most. U
prvom poglavlju, Andri nas predivno uvodi u Roman; prvo poglavlje tematizira romantiziran, a
opet i objektivan prikaz mosta i pejsaa kojim protjee rijeka Drina. Dok ostala poglavlja, ona
istiu povijesne legende, tematizira se izgradnja mosta, mikrosocioloke povijesti nevanih
osoba, ije su sudbine vezane za most, sukobi starog i mladog, sukobi kranskog i
muslimanskog svijeta, novih tehnologija i tradicija koje se pokuavaju odrati na ivotu. Kroz
roman se neupitno provlai i Andrieva sveprisutna ivotna filozofija, tako se itajui roman
moe i mnogo toga nauiti, ako se itatelj zna obratiti pozornost na ono to trai.

Nakon itanja ovoga romana, nakon emotivnog naboja koji on proizvede u itatelju, treba ga
ostaviti na polici, da skupi poneto praine, te ga uzeti u onome trenu, kada pomislite da imate
manjak emocija, odnosno kada otupljenost i omamljenost ovlada vaim umom, te zatim ponovno
proitati rijei Veim delom svoga toka reka Drina protie kroz tesne gudure izmeu strmih
planina ili kroz duboke kanjone okomito odseenih obala. Nalet emocija koji e vas tada ispuniti,
proet e vas do najmanje pore, i probuditi u vama barem jedan novi osjeaj, elju za ponovnim
itanjem uprije.