01

KAREN BLIXEN

Babettina gozba

S danskoga prevela
Đurđica Žlebačić-Sorensen

Hrvatsko filološko društvo

biblioteka književna smotra

Zagreb, 2011.

02
 I.

DVIJE SESTRE

03
U Norveškoj postoji jedan dugi, uski fjord između visokih planina koji se zove
Berlevåg Ijord. U podnožju planina smjestio se sam gradić Berlevåg i tu se
doimao kao dječja igračka, grad od malih drvenih kocki obojenih u sivu, žutu,
bijelu, ružičastu i razne druge boje.
Prije šezdeset i pet godina u jednoj od tih malih žutih kuća živjele su dvije
sestre koje više nisu bile u cvijetu mladosti. U to su doba dame u Berlevågu
nosile tournure i sestre su mogle prekrasno izgledati tako odjevene, jer obje su
bile visoke, vitke i gipke. Ali cijeloga su života živjele u sretnom neznanju o
zahtjevima modne tiranije, a i da moda uopće postoji, pa su čestito i skromno
bile odjenute u sivo ili crno. Krštene su kao Martine i Philippa, po Martinu
Lutheru i njegovom prijatelju Philippu Melanchtonu. Otac im je bio pastor i
profet, osnivač pobožne i stroge crkvene sekte, poznate i štovane, ali i pomalo
zastrašujuće u cijeloj Norveškoj. Njezini članovi odrekli su se zemaljskih
zadovoljstava, Zemlje i svega onoga što je bilo na njoj. Za njih su sve to bile
samo prikaze, jer istinska stvarnost kojoj su oni težili bio je novi Jeruzalem.
Nisu bili od prisega, već im se sav govor svodio na da, da i ne, ne, a oslovljavali
su se s brate i sestro.
Pastor se kasno oženio i sada je već bio poodavno mrtav.
Njegovi sljedbenici su iz godine u godinu bivali sve rjeđi, sve slabijeg sluha,
sve više sijedi ili ćelavi. Dešavalo se i da budu nestrpljivi i ljuti, te da izbiju
prepirke i svađe. Ali usprkos svemu i dalje su se sastajali i čitali i izgovarali
riječi svoga učitelja. Svi su oni poznavali pastorove kćeri od njihova rođenja te
ih i dalje smatrali malim sestricama, koje im bijahu dragocjene kako zbog
njihova oca tako i zbog njih samih. Ti su stari ljudi u žutoj kući osjećali duh
svoga učitelja, tu su vladali sloga i mir.
Dvije pastorove kćeri imale su francusku sluškinju koja se zvala Babette.
Ta činjenica toliko odudara od slike života dviju starih usidjelica, udaljenih
od svijeta u mjestašcu na malom norveškom fjordu, da zahtijeva objašnjenje.
Stanovnici Berlevåga to su objašnjenje našli u milostivosti i dobrodušnosti
dviju sestara. Jer kćeri starog pastora su bez premišljanja i oklijevanja sve svoje
vrijeme i sav svoj skromni prihod dijelile sa siromasima i nesretnicima ovoga

04
svijeta i nikada se nije desilo da je neka jadna duša uzalud zakucala na njihova
vrata. Tako se i Babette našla pred njihovim vratima prije četrnaest godina, kao
prognanica, izbezumljena od tuge i straha.
Ali pravo i stvarno objašnjenje Babettina boravka u kući sestara treba
potražiti u vrijeme koje je prethodilo Babettinu dolasku, negdje dublje
sakriveno u ljudskom srcu.

05
 II.

MARTININ OBOŽAVATELJ

06
Martine i Philippa su kao mlade djevojke bile podarene neuobičajenom
ljepotom, gotovo nadzemaljskom, poput one rascvjetanih voćaka i vječnog
snijega. Nije ih bilo vidjeti na balovima ili primanjima, ali ljudi su se za njima
okretali na cesti, a mladići u Berlevågu odlazili su u crkvu kako bi se divili
njihovu držanju i hodu. Uz to je mlađa sestra imala predivan glas koji je
nedjeljom ispunjavao crkvu skladnim zvucima.
Zemaljska ljubav i sam brak u pastorovoj su župi bili pojmovi bez većeg
značenja, tek puke ljudske iluzije. Ali nesumnjivo je većina starije braće držala
da su ove dvije djevice daleko vrednije od bisera i rubina i to su davali na znanje
njihovom ocu. Pastor je međutim izjavio da su mu kćeri u njegovu pozivu kao
desna i lijeva ruka: tko bi uopće mogao pomisliti da mu ih oduzme? I prelijepe
su mlade djevojke odrastale s idealom nebeske ljubavi: to ih je potpuno
ispunjavalo i za njih plamen ovoga svijeta nije postojao.
No ipak se desilo da su uznemirile dva srca i umiješale se u sudbine ljudi iz
dalekog svijeta, izvan Berlevåga.
Bio je tako jedan mladi oficir po imenu Lorens Löwenhielm, koji je u gradu
gdje je bio smješten njegov garnizon živio prilično raskalašeno, te je zapao u
takve dugove da se morao obratiti ocu za pomoć. Godine 1854, kada je Martine
navršila osamnaestu, a Philippa sedamnaestu, ljutiti otac poslao ga je na tri
mjeseca staroj tetki koja je živjela na imanju Fossum, nedaleko od Berlevåga,
kako bi tamo malo razmislio o svom načinu života i popravio se.
Jednoga je dana odjahao do grada i na trgu susreo Martine. Pogled mu je pao
na tu lijepu djevojku, a ona je svoj podigla prema zgodnom jahaču. Kada je
prošla pored njega i ušla u pastorovu kuću, naprosto nije bio siguran može li
vjerovati svojim očima.
U obitelji Löwenhielm postojala je legenda da se pred nekoliko stotina
godina jedan član obitelji oženio djevojkom Huldre, norveškom planinskom
vilom, tako lijepom da je zrak oko nje blještao i podrhtavao. Od toga su vremena
članovi obitelji s vremena na vrijeme bili vidoviti. Mladi Lorens nije ranije uočio
neke posebne duhovne snage u sebi. Ali tog trenutka pred njim se iznenada
pojavila snažna vizija višeg i čišćeg života, bez kreditora i opomena za plaćanje

07
dugova i bez očevih prodika, bez skrivanja krivice ili grižnje savjesti, a s nježnim
anđelom zlaćane kose pokraj njega da ga vodi i nagrađuje. Zahvaljujući pobožnoj
tetki uspjelo mu je doći u posjet u pastorovu kuću i tu je shvatio da je Martine
još ljepša bez velikog šešira s petljama. Pratio je njezinu vitku figuru pogledima
punim obožavanja, ali ga je istovremeno obuzeo neočekivan, nikada ranije
doživljen osjećaj prezira i gađenja prema samom sebi kakav je stajao tu u
njezinoj blizini. Bio je iznenađen i bez riječi što uopće ne zna kako bi joj se
obratio, a inspiraciju nije dobio ni s čašom vode koja mu je ponuđena.
“Draga braćo, milost i istina se sretoše”, reče pastor. “Čestitost i blaženstvo
se poljubiše.”
I mladić na to pomisli na trenutak kada bi se Lorens i Martine trebali
poljubiti.
U nekoliko navrata odlazio je u posjet i svaki put mu se činilo da postaje sve
manji, sve beznačajniji i sve jadniji. Kada bi navečer odjahao kući i našao se u
svojoj lijepoj sobi na imanju Fossum, bacio bi svoje sjajne jahačke čizme u kut, a
znalo se desiti i da glavu spusti na stol i zaplače.
Posljednjeg dana izgnanstva u Fossumu učinio je zadnji pokušaj kako bi
Martini iskazao svoje osjećaje. Dotada mu je uvijek bilo lako uvjeriti neku lijepu
djevojku da je voli, a sada su ga te plamene riječi, koje su mu se zavukle u srce
dublje nego ikada ranije, peckale po grlu već pri samom pogledu na to
djevičansko lice.
Oprostio se u pastorovoj sobi i Martine ga je pratila do vrata sa svijećnjakom
u ruci; plamičak je osvjetljavao njezine usne, a duge joj trepavice bacale sjenu
nagore. Taman je trebao krenuti, sav nijem od očaja, kada odjednom skupi
snagu, uze njezinu ruku i pritisnu je na svoje usne.
“Odlazim zauvijek”, šaptao je, “i više vas nikada, nikada neću vidjeti. Ovdje
sam naučio da je sudbina oštra i neumoljiva i da na ovome svijetu postoje stvari
koje su nemoguće.”
Kada se vratio u garnizon, promijenio je svoj avanturistički karakter i shvatio
da o tome uopće ne voli ni razmišljati. Kada su drugi mladi oficiri pričali o
svojim ljubavnim avanturama, on svoje nije ni spominjao. Naime prema ozračju
u oficirskoj menzi, kako se tamo pričalo i razmišljalo, njegova avantura bila je
dostojna sažaljenja. Kako se moglo desiti da husarski časnik dopusti takvo što –
biti potučen do nogu i uništen u jednom malom, prostom, pobožnom krugu
okupljenom oko oskudna stola?
Ta ga je misao uznemiravala, a kako je se nikako nije mogao osloboditi,
gotovo ga je uhvatila panika. Je li to bila ludost u obiteljskoj lozi koja ga je tjerala
da stalno nosi sliku te djevice iz snova, tako bajne da je zrak oko nje titrao od
čistoće i svetosti? On nije želio biti sanjar, želio je biti kao i njegovi oficirski
drugovi.

08
 Nekako se sabrao i svim snagama svog mladog bića odlučio zaboraviti što
mu se desilo u Berlevågu. Odsada nadalje, odlučio je, gledat će samo naprijed, a
ne natrag. Svu svoju energiju usmjerit će na karijeru i doći će dan kada će u
sjajnome svijetu i on predstavljati sjajnu figuru.
Majka je bila zadovoljna rezultatom njegova boravka na Fossumu, pa je
pismom izrazila tetki svoju zahvalnost. Naravno, ona nije znala kojim je čudnim,
trnovitim putovima njezin sin došao do svog visokog moralnog gledišta.
Ambiciozni mladi oficir, kojega je noćna tmina i dalje znala navesti na snove
užasa, ubrzo je pobudio pažnju svojih pretpostavljenih i brzo je napredovao.
Poslan je u Francusku i Rusiju, a po povratku se oženio jednom od dvorskih
dama kraljice Sophie. U visokim krugovima u koje ga je ona uvela kretao se
udomaćeno, zadovoljan svojim okruženjem i samim sobom. S vremenom je čak
imao koristi od pokoje riječi ili izraza koje je ponio iz pastorovog doma, jer ton
na dvoru u to je vrijeme bio nadasve pobožan.
U pastorovom domu u Berlevågu Philippa bi ponekad skrenula razgovor na
zgodnog, čudnovato tihog mladića koji se iznenada pojavio i jednako tako
nestao. Starija bi joj sestra kao i uvijek ljubazno i jasno odgovorila i skrenula
razgovor na nešto drugo.

09
 III.

PHILIPPIN OBOŽAVATELJ

10
Godinu poslije toga u Berlevåg je stigla jedna osoba još uglednija od časnika
Löwenhielma.
Cijenjeni pjevač Achille Papin iz Pariza dva je tjedna gostovao u Kraljevskoj
operi u Stockholmu, i kao i svugdje u svijetu oduševio je publiku. Jedne mu je
večeri neka dvorska dama, u koje je pjevač nesumnjivo izazvao duboke
romantične osjećaje, opisala divlju, predivnu prirodu Norveške. Njegova
romantična duša usplamtjela je na taj opis i on isplanira povratak u Francusku
niz norvešku obalu. Ali u tom se velebnom okruženju neočekivano osjetio
sićušnim, jer nikada ranije nije doživio da nema s kim razgovarati o onome što
ga zaokuplja i potresa. Pao je u melankoliju i s užasnom jasnoćom sebe vidio
kao starca na kraju svoje umjetničke karijere – sve do jedne nedjelje kada nije
znao što bi drugo radio pa je otišao u crkvu i tamo čuo Philippin pjev.
Tada, u jednom trenu, shvatio je i sve razumio. Jer ovdje su snijegom
prekriveni planinski vrhovi, divlje cvijeće i svijetla nordijska ljetna noć
prevedeni na njegov jezik – u glazbu i predstavljeni mu mladim ženskim glasom.
Kao i Lorens Löwenhielm i on tu doživi otkrivenje.
“Svemoćni Bože”, pomisli. “Tvoja snaga je beskrajna, milost nepresušna! Ovo
je primadona koja će Pariz imati pod svojim nogama!”
Achille Papin u to je vrijeme bio zgodan četrdesetpetogodišnji muškarac
kovrčave crne kose i crvenih usana. Divljenje cijele Europe nije ga pokvarilo,
ostao je čovjek širokoga srca i iskren prema samome sebi.
Uputio se direktno u pastorovu kuću, predstavio se svojom velikom, lijepom
vizit-kartom – koja starom pastoru baš ništa nije govorila – i objasnio da će
neko vrijeme boraviti u Berlevågu iz zdravstvenih razloga te da bi mu bilo
veliko zadovoljstvo za to vrijeme uzeti mladu gospođicu za učenicu. Nije
spomenuo veliku operu u Parizu, ali je nadugo i naširoko opisivao kako će
Philippa još ljepše pjevati u crkvi, slaveći dragog Boga.
Bio je to opasan moment u razgovoru, jer kada ga je pastor upitao je li papist,
on je jasno i glasno dao istinit, potvrdan odgovor. A starac, koji nikada ranije
nije vidio živog papista, na to je problijedio. Razgovor se ipak nastavio, jer
pastoru je bilo zadovoljstvo što ima priliku govoriti francuski, kao što je to činio

11
u svojoj mladosti, dok je studirao djela velikog francuskog protestantskog pisca
Lefévrea d’Etaplesa, a kako se nitko nije dugo mogao oduprijeti Achilleu Papinu
kada je ovaj bio odlučan u svome osvajanju, otac je na kraju dao blagoslov tom
angažmanu. “Božji putovi”, rekao je kćerki, “vode preko morskih valova i preko
snježnih planina gdje ljudsko oko ne vidi nijednu stazu.”
Tako su taj veliki francuski pjevač i svijetu nepoznata djevojka iz Berlevåga
otpočeli raditi zajedno. Achilleova očekivanja rasla su do sigurnosti, a sigurnost
do mahnitog zanosa. Razmišljao je: Griješio sam kad sam mislio da starim. Još me
očekuju veliki uspjesi. Opet će svijet doživjeti čudo kada nas čuje kako pjevamo!
Nakon nekog vremena postalo mu je teško držati snove samo za sebe, morao
ih je izreći Philippi.
Bit će zvijezda, rekao joj je, zvijezda koja će se uzdići nad svim ranijim i
sadašnjim velikim divama. Car i carica, lijepe, ugledne dame Pariza i beaux
esprits – svi će je slušati i liti suze. I običan svijet će je obožavati, a ona će
donijeti utjehu i snagu siromasima i podjarmljenima. Kada bude izlazila iz
opere držeći pod ruku svog učitelja pjevanja, svijet će ispregnuti konje iz njezine
kočije i sam će je vući do Café Anglais, gdje će je čekati veličanstvena, originalna
francuska souper i vrsno društvo.
Philippa nije ocu i sestri govorila o tim izgledima za budućnost, i to je bilo
prvi put u životu da od njih nešto taji.
Sljedeće što se dogodilo među njima bilo je to da je maestro svojoj učenici
dao ulogu Zerline u Mozartovoj operi Don Giovanni. On sam je, kao puno puta
ranije, pjevao rolu Don Giovannija.
Ali nikada ranije nije pjevao kao tada. U duetu u drugom činu – onome koji se
naziva duet zavođenja – nebeska glazba i rajski glas izbaciše ga iz takta. Kada je
nestao i posljednji zvuk nježnoga glasa, zgrabio je Philippinu ruku, privukao je k
sebi i svečano je poljubio, kao što mladoženja ljubi mladu pred oltarom. I onda
je pustio. Jer trenutak je bio previše uzvišen za riječi ili djela: sam Mozart
gledaše ih s neba.
Philippa je otišla kući i zamolila oca da napiše monsieur Papinu da više ne želi
primati satove pjevanja.
Pastor je rekao: “Božji putovi prelaze i preko rijeka, dijete moje”.
Kada je Achille Papin dobio pastorovo pismo, ostao je na trenutak
nepomičan. Pomislio je: “Pogriješio sam. Moje vrijeme je prošlo. Nikada više
neću biti božanstveni Papin. A jadni vrt ovoga svijeta, prepun trnja i korova,
ostao je bez svog slavuja!”
Malo poslije pomisli: “Bog zna što bi toj drznici... A da je nisam poljubio?”
Na kraju shvati: “Izgubih život zbog jednog poljupca, kojeg se uz to i ne
sjećam. Don Giovanni poljubio je Zerlinu, a Achille Papin to plaća. To ti je
sudbina umjetnika!”

12
 U pastorovoj kući Martine je osjećala da je stvar puno ozbiljnija nego što
izgleda i dobro je proučavala lice svoje sestre. U jednom trenutku sama se
upitala, uz lagan drhtaj, je li možda taj gospodin papist pokušao poljubiti
Philippu. Nije pomišljala da bi joj sestru moglo iznenaditi nešto u njoj samoj.
Achille Papin otputovao je prvim brodom iz Berlevåga.
O tome gostu iz velikog svijeta sestre su malo razgovarale. Nedostajale su im
riječi da govore o njemu.

13
 IV.

PISMO IZ PARIZA

14
Šesnaest godina poslije, jedne kišne večeri u lipnju 1871. godine, tri je puta
snažno povučen konop zvona na žutoj kući u kojoj su sada živjele dvije sestre.
Vlasnice kuće otvoriše vrata pred kojima je stajala krupna, tamnokosa, blijeda
žena sa zavežljajem u ruci. Buljila je u njih, zakoračila prema njima i srušila se na
samom pragu. Kada su je prestravljene sestre dovele k svijesti, ona sjedne,
ponovo ih pogleda svojim turobnim očima i bez riječi počne preturati po
mokroj odjeći te izvadi pismo koje im naposljetku pruži.
Pismo je izgledalo nepoznato, bilo je adresirano na njih, ali bilo je napisano
na francuskom. Sestre su približile glave i stale ga čitati pod svjetlom male
petrolejske lampe. U pismu je pisalo:

Mesdames!
Smijem li se nadati da me se još sjećate? Ah! Kada pomislim na vas, srce mi
se napuni đurđicama! Hoće li sada sjećanje na besmrtnu odanost jednog
Francuza ganuti vaša srca kako biste spasile jednu Francuskinju od smrti?
Jadnica koja ovo pismo predaje u vaše ruke, madame Babette Hersant,
morala je – kao i moja predivna carica – pobjeći iz Pariza. Građanski rat, užas i
grozota vladaju našim ulicama, francuske ruke prolijevaju francusku krv!
Plemeniti komunari, ti svjedoci pravde koji su ustali u obranu ljudskih prava,
slomljeni su i uništeni. Suprug i sin madame Hersant, koji su obojica bili
vrhunski frizeri, ubijeni su poput štakora. Ona je bila uhićena kao pétroleuse
(riječ koju koriste za žene koje pale kuće petrolejem) i teškom je mukom uspjela
izbjeći okrvavljene ruke generala Galliffeta. Sve što je imala, izgubila je i ne
usuđuje se ostati u Francuskoj!
Njezin nećak Pierre kuhar je na brodu “Anna Colbjørnsen” i plovi za
Christianiu (grad koji je, ako me sjećanje nije iznevjerilo, glavni grad Norveške).
Uspjelo mu je tetki osigurati put donde. Ovo je za nju jedini izlaz u očajanju.
Kako je znala da sam ja jednom, i to prekratko, bio gost u vašoj predivnoj
domovini, došla je k meni i pitala ima li dobrih ljudi u Norveškoj, i ako ima, neka
im napišem pismo koje bi ona ponijela sa sobom. Na te dvije lijepe riječi “dobri
ljudi” kao čarobnim štapićem pred očima mi se pojavi vaša slika, koju kao

15
svetinju čuvam u svome srcu. Ovime vam predajem jedan ljudski život. Ne znam
kako će ona doći od Christianie do Berlevåga, jer se ne sjećam zemljovida
Norveške. Ali ona je prava Francuskinja: vidjet ćete da je i u nesreći sačuvala
svoju spretnost te veličanstven i iskren stoicizam.
Zavidim joj u svoj toj njezinoj bijedi i izgnanstvu – ta ona će vidjeti vaša lica!
Kada je prihvatite vašom milosrdnošću, uputite i milostive misli prema
Francuskoj.
Šesnaest godina, mademoiselle Philippa, oplakujem grubu odluku sudbine da
vaš glas nikada ne ispuni veliku operu u Parizu. Dok večeras mislim na vas –
štovanu gospođu, dragocjenu mnogima, okruženu veselom dječicom – pa na
sebe – usamljenog, pepeljastosivog muškarca, zaboravljena od svih onih koji su
ga jednom obožavali i pljeskali mu – tada osjećam da ste vi u životu odabrali
bolji dio. Što je slava? Što je izlaženje pred zastor? Grob nas sve jednako čeka...
Ali ipak, moja izgubljena Zerlino, snježni sopranu! Dok ovo pišem, u srcu
osjećam da grob nije završetak. U Raju ću ponovo čuti vaš glas! Pjevat ćete, bez
straha ili skrupula, kao što je Bog želio da pjevate. Tamo ćete za svu vječnost biti
ona velika umjetnica kakvu je sam Bog napravio od vas. Oh! Kako će anđeli biti
očarani!
Babette zna kuhati.
Primite, mesdames, pozdrave od prijatelja koji je nekoć bio
Achille Papin

Na dnu stranice, kao P. S., bila su prva dva takta dueta Don Giovannija i
Zerline, uredno ispisana rukom:

Dvije sestre dotada su držale samo jednu malu petnaestogodišnju služavku

koja im je pomagala u kući jer nikako nisu mogle zaposliti izučenu domaćicu. Ali
Babette je izjavila da će ona služiti dobre ljude monsieur Papina bez plaće i da
neće uzeti službu ni kod koga drugog. Ako je ne prime, umrijet će.
Babette je ostala u žutoj kući četrnaest godina, do vremena ove priče.

16
 V.

SVAKODNEVNI ŽIVOT

17
Babette je u grad došla oronula, izgladnjela, divljih očiju kao proganjana
životinja, ali u novom, ljubaznom i mirnom okruženju uskoro je dobila izgled
štovane i vrijedne služavke. Došla je s izgledom prosjaka, a pokazalo se da je
osvajač. Njezin odlučan, dubok pogled imao je magnetsku privlačnost, pod njim
su sve stvari poslušno i nečujno zauzimale svoje mjesto.
Dvije su sestre u početku tresle glavom, kao što je nekoć činio i njihov otac,
na pomisao da imaju papista pod svojim krovom. Ali nisu ni pomišljale da
gnjave to ispaćeno ljudsko biće katekizmima, a nisu ni bile sigurne da bi njihov
francuski bio dostatan za takav zadatak. Bez riječi su se složile da će njihov
primjer pravog luteranskog života biti najbolje sredstvo da se ukućanka izvede
na pravi put. Tako je Babettina prisutnost u kući vlasnicama postala gotovo
moralni poticaj.
Od početka su sumnjale u tvrdnje monsieur Papina da Babette zna kuhati. U
Francuskoj jedu žabe, to su već znale. Pažljivo su objasnile Babetti kako se
priprema bakalar i pivska krušna kaša i onda joj pokazivale kako se sve to radi,
dok ih je Francuskinja bezizražajno promatrala. Ali već krajem tjedna
pripremala je bakalar i pivsku krušnu kašu kao da je rođena i odrasla u
Berlevågu.
Sestre se tada prisjetiše, gotovo sa strahom ili užasom, što su sve čule o
nesavjesnom luksuzu i ekstravaganciji u Parizu. Pozvale su Babette i objasnile
joj da je u njihovim očima život u luksuzu grijeh. Hrana na njihovom stolu mora
biti što je moguće jednostavnija i obična, njima hrana ništa ne znači, ali ono što
im znači – to su zdjelice s juhom i korpe s hranom za siromahe. Babette je
kimnula s razumijevanjem. Kao mlada djevojka, objasnila je gospođicama, radila
je u kuhinji jednog starog biskupa koji je bio svetac. Sestre odmah bez riječi
odlučiše da će nadmašiti tog francuskog biskupa u skromnosti i asketizmu. Nisu
vjerovale, a ni kasnije nisu promijenile mišljenje, da osoba kao Babette može
činiti čuda, ali uskoro su se u tišini čudile kako im je kasica punija otkad je
Babette preuzela domaćinstvo i kako zdjelice s juhom i korpe s hranom imaju
novu i čudnovatu snagu.
I svijet izvan žute kuće počeo je priznavati Babettine sposobnosti. Nikada

18
nije naučila govoriti jezik svoje nove zemlje bez greške, ali na svome
skromnome norveškom uvijek je uspijevala u cjenkanju izaći nakraj s iskusnim
trgovcima Berlevåga. Bila je strah i trepet i na brodovima u luci i na tezgama na
tržnici.
I stari članovi bratstva, koji su od početka bili uznemireni pojavom te
tamnokose, šutljive strankinje u svom okruženju, ubrzo su zamijetili sretnu
promjenu u svakodnevnom životu dragih im sestara i to ih je veselilo. Zar sada
iz života Martine i Philippe nisu nestale sve poteškoće i brige oko vođenja
domaćinstva i zar nisu pastorove kćeri sada sve svoje vrijeme mogle posvetiti
slušanju povjerljivih priča svojih starih prijatelja i njihovih bojazni za svoje
besmrtne duše, te s njima govoriti o rajskome svijetu? Nijedna od njih više nije
morala, protiv svoje prirode i sklonosti, preuzeti ulogu Marte. Iz te je dvije
povučene Marije tijekom godina blistao sve veći sjaj. Kako je vrijeme prolazilo,
mnogi prijatelji uzeli su ime Babette u svoje večernje molitve i zahvaljivali Bogu
što im je uputio tako posebnu strankinju koja je tako čuvala i štitila sjaj dviju
sestara. Kamen što ga graditelji želješe odbaciti postade zaglavni kamen.
Samo su sestre u žutoj kući znale da postoji nešto čudno i uznemirujuće oko
tog kamena zaglavnog – kao da je povezan s Crnim kamenom u Meki, sa samom
Kabom.
Babette je rijetko govorila o svojoj prošlosti. Kada su sestre u početku blago
izražavale suosjećanje s njezinom nesrećom, bile su suočene sa svom onom
majestetičnošću i stoicizmom koji je monsieur Papin spomenuo u svome pismu.
“Tja, što da vam kažem, gospođice”, samo bi rekla i slegnula ramenima. “Takva
je sudbina.”
Jednoga dana ipak im je ispričala, onako usput, da godinama igra francusku
lutriju i da njezina vjerna prijateljica za nju stalno obnavlja listić. Objasnila im je
da bi jednog dana mogla imati sreću i polučiti glavni zgoditak od deset tisuća
franaka. Od toga dana sestre su osjećale kao da je zavežljaj s kojim je došla
njihova kuharica pravi leteći tepih na koji ona može sjesti kada poželi i nestati u
zraku u pravcu Pariza.
Znalo se desiti da Martine i Philippa govore Babetti a da im ona ništa ne
odgovori, tako da su se morale pitati je li ih uopće čula. Isto se tako znalo desiti
da je zateknu u kuhinji s laktovima na stolu i glavom u rukama, potpuno
nedostupnu za ovaj svijet, duboko zadubljenu u veliku crnu knjigu za koju su one
gajile sumnju da je papistički molitvenik. Znalo se također dogoditi da
nepomično sjedi na tronožnoj kuhinjskoj šamlici držeći svoje snažne ruke u
krilu, dok su joj crne oči bile širom otvorene poput bunara – tako zagonetno i
sudbonosno kao Pitija na svom tronošcu. U takvim trenucima shvaćale su da je
Babette duboko, daleko od svega i da u njezinoj duši postoje podvodne struje
koje ponekad nose sjećanja, žudnje i čežnje koje su njima sasvim nepoznate.

19
Stresle bi se i u duši pomislile: “Možda je ona ipak bila pétroleuse.

20
 VI.

BABETTIN VELIKI ZGODITAK

21
Na dan 15. prosinca bila je stogodišnjica pastorova rođenja.
Njegove su kćeri duže vrijeme razmišljale o tome danu. Željele su ga obilježiti
kao da je njihov otac i dalje među svojim župljanima. Bile su ožalošćene, iskreno
ožalošćene, što je posljednjih godina, a posebno baš ove zadnje godine, vladala
netrpeljivost i nesuglasnost u njegovom bratstvu. Pokušale su izmiriti strane,
ali bile su svjesne svoga neuspjeha. Kao da se njihov otac udaljio od svoje djece,
kao da je snaga ljubavi što je zračila iz njegovog lika isparila iz bratstva, kao što
Hoffmannove analgetičke kapi ispare iz bočice kada je ostavimo bez čepa. A
njegov je odlazak ostavio odškrinuta vrata za nešto što sestre, koje su bile puno
mlađe od njegovih sljedbenika, nisu znale što je, ali prisutnost čega su sada s
nelagodom osjećale. Pred nekih pedeset godina, kada su ovce bez pastira ili
pratnje slobodno trčkarale po brdima i kršu, za petama vjernika su se preko
pragova uguravali nepozvani gosti. Grijesi stare braće i sestara izbijali su sada,
uz zakašnjelo kajanje, bolno poput zubobolje, a na grijehe njima učinjene gledali
su s gorčinom, kao na otrov.
U župi su bile dvije stare žene koje su prije svoga preobraćenja širile zlobne
glasine jedna o drugoj i time pokvarile dobar brak jednoj, a nasljedstvo drugoj.
Sada, u poodmakloj starosti, više se nisu jasno sjećale što se zbivalo od danas do
sutra, ali dobro su se sjećale svega od prije četrdeset godina i počele su
obračunavati koja kojoj što duguje. Bio je tu i jedan stari brat koji se odjednom
sjetio kako ga je jedan od braće prevario u nekoj kupoprodaji. Što se njega ticalo,
on bi rado zaboravio sve to, ali nikako nije uspijevao, kao da mu se trn uvukao
duboko u dušu. Onda su tu bili i jedan sijed, muževan pomorski kapetan i
izborana, pobožna udovica, koji su u mladim godinama, dok je ona bila udana za
drugoga, bili ljubavnici. U zadnje vrijeme počeli su se jadati, prebacujući krivnju
jedno na drugo, i strahovati na pomisao kakve bi posljedice to moglo imati za
jedno ili drugo u budućem životu. Na sastancima u žutoj kući izbjegavali su
jedno drugom pogledati u oči.
Kako se svečani dan približavao, Martine i Philippa osjećale su sve veći teret
odgovornosti na svojim leđima. Hoće li njihov uvijek vjerni otac zaviriti u sobe
svojih kćeri, pozvati ih po imenu i nazvati ih nevjernim domaćicama? Tužne su

22
razgovarale i pokušavale jedna drugu ohrabriti očevim riječima da Božji putovi
vode preko morskih valova i snježnih planinskih vrhova, gdje ljudsko oko staze
ne vidi.
Jednog dana krajem ljeta poštar je u žutu kuću donio čudno pismo s
francuskom markicom i adresirano na madame Babette Hersant. Dolazak pisma
bio je neočekivan događaj, jer Babette svih tih četrnaest godina koliko je bila u
Berlevågu nije primila niti jedno pismo. Što li u njemu piše? pitale su se sestre.
Same su ga odnijele Babetti u kuhinju kako bi je vidjele kad ga otvori i dok ga
bude čitala. Babette je čitala jako polako, pogledala ih i onda ga još jednom
pročitala. Onda im je rekla da je listić s njezinim brojem izvučen na francuskoj
lutriji. Dobitnica je premije od deset tisuća franaka.
Poruka iz Pariza ostavila je dubok dojam na sestre i prvih nekoliko minuta
nisu uspjele prozboriti ni riječ. Bile su navikle na određene datume primati
kamatu na skromno nasljedstvo i bilo im je teško uopće zamisliti deset tisuća
franaka odjednom. Onda su čestitale Babetti stisnuvši joj ruku, pomalo
uzdrhtale, jer nikada se ranije nisu rukovale s osobom koja je upravo dobila
deset tisuća franaka.
Malo-pomalo shvatiše da se taj događaj tiče i njih jednako kao Babette.
Osjećale su da Francuska, zemlja Francuska, više nije neki daleki pojam, već
stvarna, živuća realnost koja se polako uzdiže nad horizontom njihove vjerne
domaćice, a da se njihova stvarnost sa suprotne strane jednako tako spušta. Tih
deset tisuća franaka, koji su Babette učinili bogatom, osiromašit će ovu kuću u
kojoj je ona služila četrnaest godina. Jedna za drugom izbijale su na površinu
stare, zaboravljene dnevne brige i zaboravljene dnevne muke u svim mračnim
kuhinjskim kutovima. Sramile su se svojih mlakih čestitki i sva daljnja pitanja
zastajala su na njihovim usnama.
Ipak su narednih dana podigle uveseljena lica i prijateljima priopćile novost –
i dobro im je činilo kada su vidjele prijatelje kako blijede na tu vijest, kao da ih
osobno uznemirava. Mirno su im iznijele svoja razmišljanja, zbog kojih su
ispočetka sebi predbacivale. Ptica se vraća u svoje gnijezdo, a čovjek u svoju
domovinu. Da, ali Babette je u Berlevågu bila četrnaest godina, u gradu je
prihvaćena kao jedna od njih, ovdje je imala svoje mjesto; sada, kada tako naglo
odlazi, ostavit će veliku, tužnu prazninu. Drage sestrice, s tako pobožnim
mislima, s tako puno štiva, tako jasnim, nježnim glasovima za tješenje bolesnih i
tužnih, sada će opet morati same namakati bakalar i kuhati pivsku krušnu kašu.
Eto, istina je što su uvijek govorili: lutrija je vražje djelo.
Na kraju, kada je završen dug put preko raznih kancelarija i banaka, Babettin
je novac stigao u žutu kuću. Dvije gospođice pomogle su joj u brojenju, te joj dale
jednu lijepu staru škrinjicu da ga tamo pohrani. Prošle su im kroz prste te
sudbonosne novčanice i zlatnici, upoznale su ih, gotovo postale prisne s njima.

23
 Nisu se usuđivale pitati Babette o datumu njezinog odlaska. Bi li se smjele
nadati da će ostati kod njih i poslije petnaestog prosinca?
Nikada im nije bilo sasvim jasno prati li njihova domaćica njihove razgovore
i razumije li ih. Zato ih je iznenadilo kad je Babette jedne rujanske večeri došla u
dnevni boravak i s čudnom suzdržanošću, ali s dubokim i ozbiljnim izrazom lica,
zamolila da joj izađu u susret. Željela ih je zamoliti, objasnila je, da joj dopuste
da na svoju ruku pripremi svečanu večeru za stotu godišnjicu pastorovog
rođenja.
Sestre nisu ni zamišljale da bi napravile neku svečanu večeru. Skromna
večera uz šalicu kave bilo je najviše što su ikada ponudile svojim gostima. Ali
tamne Babettine oči bile su uporne kao u vjernoga psa kojeg se ne može odbiti.
Dirnulo ih je kada se na njihovu suglasnost njezino lice ozarilo.
Ali imala je još jednu molbu. Željela je, objasnila je, pripremiti francusku
večeru, taj jedan jedini put, pravu francusku večeru. Martine i Phillipa se
pogledaše. Babettin ih je prijedlog uznemirio, osjećale su da ne znaju kamo sve
to vodi. Ali već samo to nepoznato i neuobičajeno u prijedlogu razoružalo ih je.
Nisu imale argumenata kojima bi se mogle usprotiviti zamisli da se pripremi
prava francuska večera.
Babette uzdahne duboko i sa zadovoljstvom, ali i dalje ostane stajati pred
njima. Jer još je nešto imala na srcu. Željela je zamoliti svoje gospođice da joj
dopuste da francusku večeru plati svojim novcem.
“Ne, Babette!” povikaše obje sestre odjednom. Kako je samo mogla zamisliti
tako nešto? Zar je mogla i pomisliti da će joj dopustiti da dragocjeni novac troši
na hranu i piće, i to njima? “Ne, Babette, ni po koju cijenu!”
Babette napravi korak unatrag. Bilo je nečeg zastrašujućeg u tom pokretu,
poput vala koji se uzdiže. Je li to izgledalo kao onda kada je prije četrnaest
godina u Parizu zakoračila kako bi postavila crvenu zastavu na barikade? Nakon
nepravilnog norveškog začula se tečna, klasična francuska retorika, u kojoj je
njezin glas odzvanjao kao pjesma:
Moje dame! Jesam li ja možda u svih ovih četrnaest godina ikada išta molila? Ne.
A zašto ne? Mesdames, vi, koje svaki dan molite, možete li zamisliti što za ljudsku
dušu znači kada nema što reći u svojoj molitvi? Jer što bi Babette mogla moliti?
Ništa! Ali večeras je imala molbu, molbu koja dolazi iz srca. Zar ne osjećate
večeras, moje drage milostive dame, da trebate ispuniti ovu molbu s istom radošću
s kojom je dragi Bog četrnaest godina ispunjavao vaše molbe?
Sestre su na trenutak sjedile bez riječi. Babette je imala pravo, ovo je stvarno
bila njezina prva molba u tih četrnaest godina, a kako stvari stoje, bit će
najvjerojatnije i posljednja. Razmotrile su pitanje i zaključile da je njihova
kuharica sada ustvari bogatija od njih i da jedna večera ne mijenja ništa za
osobu koja ima deset tisuća franaka.

24
 Kada su na kraju rekle da njezinoj molbi, Babette se promijenila. Vidjele su da
je kao mlada morala biti jako lijepa i zapitale su se nisu li tek u tom trenutku u
njezinim očima postale “dobri ljudi” koje je Achille Papin spominjao u svome
pismu...

25
 VII.

KORNJAČA

26
U studenom je Babette odlučila otputovati. Gospođicama je objasnila kako treba
napraviti pripreme, sve im objasnila i rekla da moli četrnaest dana slobodno da
sve to obavi. Njezin nećak, koji joj je svojedobno omogućio dolazak do
Christianie, i dalje je, koliko je znala, povremeno plovio na toj ruti i morala se
sastati s njime kako bi mu dala potrebne instrukcije. Babette nije dobro
podnosila more, pričala je o plovidbi iz Francuske u Norvešku kao o najgorem
doživljaju u životu. Ali sada je na plovidbu gledala potpuno mirno. Da,
razmišljale su sestre, ona je srcem već u Francuskoj.
Nakon četrnaest dana, u kojima su sestre imale priliku osjetiti kako će
izgledati njihova svakodnevica bez Babette, ona se vratila u Berlevåg.
Je li sve sredila kako je željela? – upitale su je. Da, odgovorila je Babette, dala
je nećaku listu sa svim stvarima koje su joj potrebne. Martini i Philippi nije bilo
jasno o čemu govori i više nisu s njom razgovarale o budućnosti niti su joj
postavljale bilo kakva druga pitanja.
Sljedećih tjedana Babette se nije moglo prepoznati. I onda, jednog dana u
prosincu, pobjednički je objavila svojim gospođicama da je roba sretno stigla do
Christianie i da je tu pretovarena, te da će već sutra stići u Berlevåg. Dodala je
kako je unajmila starca s kolima da sve doveze od luke do kuće.
“Ma o kakvoj je robi riječ, Babette?” upitaše sestre.
“Kakvoj robi, mesdames?” ponovi Babette. “Sve što je potrebno za
rođendansku večeru. Hvala Bogu, sve je stiglo kako treba iz Pariza.”
U tom je trenutku Babette, kao u bajci “Duh u boci”, porasla do tako
ogromnih dimenzija da su se njezine gospođice osjećale sasvim sićušnima. U
duši su osjećale kako se trenutak za pravu francusku večeru približava: događaj
za njih posve nepredvidljiv i neobičan. Ali one nikada nisu prekršile obećanje i,
kao prave kršćanke, morale su zaboraviti na sebe i prihvatiti ono što dođe iz
ruku njihove kuharice. uǝpoq :ɐpɐɹqo
Ipak je Martine stala kao ukopana kada je sljedećeg dana vidjela kako u
kuhinju na kolicima ulazi sanduk pun boca. S dva prsta dotakne boce i na kraju
izvuče jednu od njih.
“Što je u ovoj boci, Babette?” upitala je nesigurnim glasom. “Valjda nije vino?”

27
 “Vino, madame?” poviče Babette. “Ne, madame! To je Clos Vougeot 1846!” I
nakon kraće pauze doda: “Od Philippea u Rue Mont Orgueil!”
Martine nikada nije čula da vina mogu imati imena i ništa više ne reče.
Kasno navečer oglasilo se zvono i kada je Martine otvorila vrata, opet se
našla pred kolicima: ovoga puta iza njih je stajao jedan crvenokosi mali od
palube s broda, jer starac sigurno više nije imao snage. Mali joj se nasmiješio i
podigao jedan veliki, neodređeni predmet. Pod svjetlom lampe izgledao je kao
neka vrsta tamno-zelenog kamena, ali kada je stavljen na kuhinjski pod, iz tog
kamena odjednom je izvirila zmijska glava koja se pomicala s jedne strane na
drugu. Martine je vidjela slike kornjača, a kao dijete čak je imala jednu malu
kornjaču. Ali ovo je bila neman po veličini i užas za vidjeti. Martine krene
natraške i nečujno izađe iz kuhinje.
Nije se usudila ispričati sestri što je vidjela. Ali poslije nije mogla zaspati,
razmišljala je o ocu i osjećala kao da su ona i sestra na njegovu stogodišnjicu
prepustile kuću vještici za sabah. U mraku su strah i kornjača postajali sve veći i
osjećala je da o tome mora s nekim porazgovarati. Kada je pred jutro zaspala,
imala je užasan san: gledala je kako Babette vrši pripreme da otruje starce,
braću i sestre.
Rano je ustala, ogrnula se sivim ogrtačem i uputila se još tamnim ulicama.
Išla je od kuće do kuće i braći i sestrama otvorila svoje srce. Da su ona i Philippa
uslišale Babettinu molbu, ali da nisu mogle predvidjeti što to sve donosi. Sada
shvaća da su se povezale s opasnim silama. Uopće ne zna reći što će se na
rođendan dragog joj oca gostima poslužiti od jela i pića. Nije riječima
spomenula kornjaču, ali po glasu i izrazu lica vidjelo se da je, takoreći, bila
prisutna.
Stari su župljani, kao što smo već ranije čuli, poznavali pastorove kćeri
odmalena, vidjeli su ih kako li ju gorke suze zbog neke lutke koja bi se potrgala.
Sada su Martinine suze izazvale suze i u njihovim očima. Popodne su se okupili
kako bi o svemu tome porazgovarali.
Prije nego što se društvo razišlo i svatko otišao svojoj kući, zavjetovali su se
da radi sestrica te večeri neće ni riječi prozboriti o hrani i piću. Bez obzira na to
što se pred njima našlo na stolu, taman to bile žabe ili puževi, niti jedna riječ
neće prijeći preko njihovih usana.
“Jezik”, rekao je jedan sjedobradi brat, “jezik je mali organ, ali jako razmetljiv.
Čovjeku neukrotivo zlo, prepun smrtonosnog otrova. Na svečani dan našega
učitelja koristit ćemo svoje jezike za zahvalnost i molitvu i baš ni za što drugo.
Ništa od onoga što ih dotakne neće ih odvući od visokih duhovnih ciljeva. Bit će
kao da im nikada nije dano osjetilo okusa.”
U svakodnevici tih staraca malo se toga dešavalo i zato su tome pristupili
nadasve svečano. Dali su ruke jedni drugima u znak obećanja, kao da su to činili

28
pred licem samog starog pastora.

boden & janja

29
VIII.

PSALAM

30
U utorak ujutro počeo je padati snijeg. Velike bijele pahulje padale su sve gušće i
cijeli krajolik pošao je u krevet pod bijelim pokrivačem. Tijekom prijepodneva
sluga iz Fossuma donio je pismo stare gospođe Lowenhielm, koja je i dalje
prebivala u svojoj veličanstvenoj kući. Prešla je devedesetu, bila je posve gluha,
te izgubila osjete okusa i mirisa. Ali ona je bila jedna od pastorovih prvih
sljedbenica, prva koja je pozvana na njegovu komemoraciju i bez dvoumljenja je
prihvatila poziv, i ni slabost ni duga vožnja saonicama nisu je mogle spriječiti da
ne oda počast pastoru. Sada im je javljala da je njezin dragi nećak, general
Lorens Löwenhielm neočekivano došao u Fossum u posjet. On je s velikim
poštovanjem govorio o pastoru i nosio puno prekrasnih sjećanja na svoje
posjete njegovoj kući pred više od trideset godina, pa ona sada moli dopuštenje
da ga povede sa sobom. Osjećala je da mu je potreban taj svečani doživljaj, jer
činio joj se nekako nemiran i umoran u duši od velikog svijeta.
Martine i Philippa odmah se vratiše trideset godina unatrag i time gotovo
zaboraviše na opasnosti što su ih pritisnule. Poslale su odgovor da je general
Löwenhielm srdačno dobrodošao i onda malo popričale o tom zgodnom
mladiću, kao da su u bijegu od kuharice tražile zaklon kod mladog viteza.
Pozvale su Babette i priopćile joj da će ih sada biti dvanaest umjesto jedanaest
na večeri, i da njihov novi gost upravo dolazi s dvora u Švedskoj, a da je u svojoj
mladosti nekoliko godina živio u Parizu. Priopćenje je kod Babette izazvalo
neuobičajeno veselje, ispitivala ih je o generalu, njegovoj karijeri i boravku u
Parizu, te ih s puno pouzdanja uvjerila da hrane ima dovoljno za sve.
Dvije su domaćice cijeli dan vršile male pripreme za svečanost u dnevnom
boravku. U kuhinju i blagovaonicu nisu se usudile kročiti. Babette je čudotvorno
uspjela zadržati malog od palube – istog onog kojeg je Martine vidjela kako
donosi onu neman od kornjače – i zadužila ga da joj pomaže u kuhinji i poslužuje
za stolom. Ta tamnokosa, jaka žena i crvenokosi dječak dugih nogu, poput
vještice s duhom pomoćnikom, potpuno su zavladali kućom. Što su stavljali i što
su miješali u loncima i što se krčkalo i pržilo u toj kuhinji, nježne se sestre nisu
usuđivale ni pomisliti. Uložile su sav trud kako bi napravile pravi ugođaj u
prostoru koji su još mogle nazivati svojim. Možda će gosti biti izloženi

31
koječemu, ali sigurno je da se neće smrzavati, pa su cijeli dan ubacivale brezove
cjepanice u veliku staru peć. Objesile su lijep vijenac od smreke oko očeve slike
na zidu, a ispod nje, na majčin mali stol s priborom za šivanje stavile dva
srebrna svijećnjaka. U peći je gorjelo nekoliko smrekovih grana, što je sobi dalo
posebno ugodan miris. Uz to su cijelo vrijeme razmišljale i pitale se hoće li se
saonice uspjeti probiti po tom vremenu iz Fossuma. Kada su završile sve
pripreme, odjenule su svoje iznošene crne nedjeljne haljine, a oko vrata stavile
zlatne lančiće s križem koje su dobile za krizmu. Onda su polako sjele, stavile
ruke u njedra i u sebi rekle: “Neka bude volja Božja”.
Braća i sestre stigoše točno na otkucaj sata te polako i svečano uđoše u
primaću sobu.
Ta niska prostorija s podom od dasaka i starim, oskudnim namještajem bila
je pastorovim župljanima bliska i dragocjena. A iza tri prozora malih okana
prostirao se veliki svijet. Gledan iznutra, veliki je svijet zimi izgledao lijep,
odozdo prekrasno ukrašen svijetloplavim, plavim i bijelim zumbulima na
prozorskim daskama. Ljeti, kada bi prozori ostajali otvoreni, cijeli je svijet bio
obrubljen nježnim, bijelim, lepršavim zavjesama.
Večeras je goste na pragu dočekala topla dobrodošlica, svečano osvjetljenje i
posebno ugodan miris te pogled direktno na lice voljenog učitelja, opleteno
vječnim zelenilom. Prsti i srca počnu im se otapati, pomalo bolno. Nakon
nekoliko trenutaka šutnje jedan stari brat izrekne ono što su svi osjećali,
započevši drhtavim glasom jedan od učiteljevih psalama:

Jeruzaleme,
Dome moj sretni,
To ime vječno mi drago...

Pridruživali su se glasovi, jedan po jedan, krhki ženski glasovi i duboki basovi

braće koji su mora oplovili, a nad svima njima čist i zvonak Philippin sopran,
malo istrošen godinama, ali i dalje anđeoski. Bez bilo kakvog dogovora zbor se
primi za ruke. Otpjevaše cijeli psalam, sve strofe do kraja, ali sada nisu ni mogli
ni htjeli utihnuti, te odmah krenuše s drugom duhovnom pjesmom:

Ne strahuj, brižniče,
Za svoj kruh svagdašnji...

Domaćice su tijekom tog stiha osjetile blagi mir koji je zavladao prostorijom,
a treća je strofa:

Zar ćeš gmaza i kamen pružiti

32
 Djetetu koje ti kruha prosi...

dotakla Martinu ravno u srce.

Upravo kada su završili zadnju strofu, izvana su se začuli praporci saonica:
stigli su gosti iz Fossuma.
Martine i Philippa izađoše kako bi dočekale goste i blaženih ih lica uvedoše u
primaću sobu. Gospođa Löwenhielm s godinama je postala sasvim sitna,
bezbojna kao pergament i jako, jako tiha. Kraj nje je koračao general
Löwenhielm, visok, širokih ramena i rumenog lica, u svečanoj uniformi i s
prsima prekrivenim ordenima, šepureći se poput pauna ili zlatnog fazana u
skromnom društvu malih sivih i crnih ptica.

33
 IX.

GENERAL LÖWENHIELM

34
General Löwenhielm je za vrijeme vožnje od Fossuma do Berlevåga bio čudnog
raspoloženja. Trideset godina nije bio u tom kraju, sada je došao kako bi se
odmorio od svakodnevice prepune obveza i odgovornosti na dvoru, ali mir nije
našao. Glavna zgrada starog imanja u Fossumu sama je po sebi odisala mirom i
činila se gotovo dirljivo majušnom nakon Tuileries i Zimskog dvorca u Sankt
Peterburgu. Ali udomljavala je jedan uznemirujući lik: njezinim je prostorijama
šetao mladi časnik Löwenhielm.
General je sreo tu vitku pojavu, ili ju je vidio tik uza se, i mladić bi u prolazu
uputio starijem brz pogled i osmijeh, onako samouvjeren kakvi već znaju biti
mladi prema starosti. General je mogao uzvratiti osmijeh, ljubazno, uz sjetno
priznanje s kojim starost obuhvaća mladost, ali to nije bio slučaj – jer on
jednostavno nije bio u stanju nasmiješiti se. Kao što je njegova tetka napisala u
pismu, bio je umoran.
General Löwenhielm postigao je sve ciljeve koje je sebi postavio u životu,
imao je siguran, priznat i zavidno visok položaj. Ali samo je on znao za čudan,
neobjašnjiv osjećaj koji uopće nije bio u skladu s njegovim uspješnim životom:
nije bio potpuno sretan. Negdje nešto nije bilo kako treba, i preispitivao je svaki
kutak svoje duše, kao kad prstom prelazimo po koži kako bismo osjetili
nevidljivi trn koji se zavukao pod nju.
Imao je naklonost Dvora, bio štovan i cijenjen u vojsci i imao velik krug
prijatelja. Trn se nije tu zavukao.
Supruga mu je bila inteligentna dama koja je i dalje znala prekrasno izgledati.
Možda je više bila dvorska dama nego kućanica – general je priželjkivao uredniji
život, bez vječne promjene slugu, te osmišljenije i pravovremene obroke. Ali taj
trn koji ga je mučio nije se zavukao ni tu, morao je tražiti na drugome mjestu.
I, napokon, u zadnje se vrijeme general Löwenhielm više puta našao u
neočekivanom, paradoksalnom, neobjašnjivom, gotovo nemogućem iskušenju.
Počeo se istinski brinuti za besmrtnost svoje duše.
Mogao je priupitati cijeli svijet ima li za to valjan razlog – i svi bi ga oslobodili
te zabrinutosti. Bio je osoba visokog morala, savjestan službenik, vjeran suprug,
čist i pošten u svakom pogledu. Ali bilo je trenutaka kada mu se svijet činio

35
manje pitanjem morala, a više pitanjem mistike. Stao je pred ogledalo,
pregledao dug red svojih odlikovanja na prsima i s užasom osjetio da sve to
ustvari ne postoji. “Taština!” – iskreno se žalio, poput kralja koji je sve postigao
u životu. “Taština, sve je to taština!”
Sada ga je ovaj neobičan susret na imanju Fossum primorao da napravi
bilancu svog života.
Mladi Lorens Löwenhielm privlačio je snove i maštu kao što cvijeće privlači
pčele i leptire. Morao se boriti kako bi ih se oslobodio, bježao je od njih, a oni su
letjeli za njim. Dobro je bio zaplašen likom Huldre iz obiteljske legende, te je
odbio njezin poziv da uđe u plava brda. S vojničkom je odlučnošću odbio primiti
vidovnjačke darove. Sada se stariji Lorens Löwenhielm uhvatio u želji da mu
nadođe bar jedan mali san, da ga posjeti bar jedan sivi moljac kad izlazi u
sumrak. Znalo mu se desiti da čezne za vidovnjačkim darom kao što slijepac
čezne i žudi da može vidjeti.
Može li zbir pobjeda tijekom mnogih godina i u mnogim zemljama rezultirati
porazom? General Löwenhielm ispunio je želje oficira Löwenhielma i zadovoljio
njegove ambicije – ta može se reći da mu je osvojio cijeli svijet. I sada general
Löwenhielm pita i sebe i njega: je li mu to bilo od koristi? Nešto duboko u njemu
bilo je narušeno. 'bal'kandownloa'ad
Kada mu je stara tetka ispričala o pastorovoj stogodišnjici i on odlučio da s
njom ode na tu proslavu, ta je odluka bila drugačije vrste od uobičajenog
prihvaćanja poziva na večeru.
Sada je imao priliku raščistiti račune s mladim Lorensom Löwenhielmom,
koji je u pastorovoj kući bio ožalošćen i ponižen, a koji je na kraju otresao
prašinu sa svojih jahačkih čizama. Večeras će dopustiti mladcu da mu dokaže da
je tadašnja odluka bila ispravna. Niske prostorije, bakalar i vrčevi s vodom na
stolu pomoći će da se jednom i zauvijek potvrdi kako bi život Lorensa
Löwenhielma u ovome okruženju bio skroz promašen.
Misli su mu odbludjele daleko. U Parizu je jednom osvojio prvu nagradu u
jahanju i francuska kavalerija ga je nagradila večerom u najfinijem restoranu u
gradu. Za stolom mu je preko puta sjedila jedna ugledna dama, ljepotica kojoj se
već duže beznadno udvarao. Došao je trenutak kada je ona podigla svoje
baršunaste oči iznad ruba čaše sa šampanjcem i bez riječi mu obećala da će ga
usrećiti. Sada se u saonicama odjednom sjetio kako se tada pred njim na
sekundu pojavilo Martinino lice i kako ga je brzo uklonio. Slušao je neko vrijeme
praporce na saonicama i nasmiješio se na pomisao kako će večeras konačno
predvoditi razgovor za istim onim stolom za kojim je mladi Lorens sjedio bez
riječi.
Velike snježne pahulje gusto su padale i brzo brisale tragove saonica. General
Löwenhielm nepomično je sjedio uz svoju tetku, s bradom uvučenom u ovratnik

36
bunde.

37
 X.

BABETTINA GOZBA

38
Kako je Babettin crvenokosi pomagač otvorio vrata blagovaonice i gosti polako
prešli preko praga, braća i sestre pustiše ruke i nastade tišina. Ali to je bila
blagoslovljena tišina, jer u duši su se i dalje držali za ruke i pjevali još glasnije.
Babette je postavila red svijeća duž sredine stola, i odsjaji plamičaka
poigravali su po crnim kaputima i haljinama i jednoj grimiznoj uniformi, te se
caklili u jasnim, vlažnim očima.
General Löwenhielm ugleda Martinino lice pod svjetlom svijeće, baš kao
onda kada su se rastali, pred trideset godina. Kakve je tragove tih trideset
godina provedenih u nepomičnom, malom svijetu Berlevåga moglo ostaviti na
ženinom licu? Zlatna kosa bila je prošarana srebrnim vlasima, čelo profinjeno
poput cvijetka polako se stezalo u alabaster. Kako li je bistro i plemenito bilo to
čelo, oči tako mirne i povjerljive, a usne tako slatke i čiste kao da nikada nijedna
nepromišljena riječ preko njih nije prešla!
Kada su svi sjeli na svoja mjesta, najstariji od braće započne molitvu
pastorovim riječima:

Neka mi kruh moj današnji tijelo nahrani, neka moje tijelo duši na usluzi
bude, neka moja duša zahvalna Bogu bude.

Riječ kruh podsjeti goste, koji su sjedili glava pognutih nad sklopljenim
rukama, na zavjet koji su dali, da riječima ne spominju te stvari. U srcima su
sada obnovili i ojačali to obećanje: neće ni pomisliti na to. Sjeli su za stol kako bi
objedovali, kao što su to učinili gosti na svadbi u Kani. Zar nije snaga Gospoda
od svih mjesta izabrala baš to za svoje potpuno otkrivenje, i to u samom piću?
Babettin pomoćnik svakome je napunio najmanju čašu. Braća i sestre
svečano ih podignu do usana i pogledaju se, potvrđujući time svoj zavjet.
General Löwenhielm, koji nije imao povjerenja u podrum te kuće, s
oklijevanjem približi čašu ustima. Zadrhti, podigne čašu, približi je prvo nosu a
onda očima, pa je ponovo spusti, zapanjen i zbunjen. “Neshvatljivo”, pomisli.
“Amontillado! I to najbolji Amontillado koji sam ikada kušao!” Nakon kratkog
razmišljanja, kako bi provjerio svoja čula, pažljivo uzme žlicu juhe i naglo je

39
odloži. “Potpuno neshvatljivo”, ponovi. “Ovo je prava juha od kornjače – i to
kakva juha od kornjače!” Sav se strese i isprazni čašu.
U Berlevågu je bilo uobičajeno da se ne govori puno za vrijeme objeda. Ali te
su se večeri, začudo, jezici razvezali. Jedan od stare braće ispričao je svoj prvi
susret s pastorom, i to na takav način da su svi drugi gotovo vidjeli pred sobom
pastorovo blago, moćno lice. Drugi je čudnom snagom ponovio propovijed koja
ga je navela da se od vinskog brata i galamdžije preobrati u kršćanina. Jedna je
starica, dok su joj suze lile niz obraze, ponavljala pastorov savjet: “Djeco moja,
pazite jedni na druge!”
General Löwenhielm, koji je trebao predvoditi razgovor za stolom, ispričao je
pažljivom slušateljstvu da je zbirka pastorovih propovijedi spadala među
omiljeno štivo Njezinog veličanstva Kraljice, ali osim toga nije imao više što
reći. Pogledao je društvo oko sebe i upitao se, s određenom dozom arogancije:
“Je li uopće dobro što ja večeras sjedim za ovim stolom? Ima li to kakve svrhe,
zar harmonija ne bi bila potpuna bez moje prisutnosti?” Dok je tako razmišljao,
pred njim je posluženo drugo jelo. Nakon prvog zalogaja spusti vilicu na stol i
prijeđe rukom preko čela. “Pa ovo”, pomisli, “ovo su Blinis Demidoff.” Gledao je
poput utopljenika ostale za stolom. Oni su pak svi sjedili zadovoljnih, mirnih lica
i jeli svoje Blinis Demidoffe bez znakova iznenađenja ili posebne ugode, kao da su
to činili svaki dan u posljednjih trideset godina.
Jedna od starih sestara s druge strane stola skrenula je razgovor na
čudnovate događaje koji su se dešavali dok je pastor bio među svojom djecom, a
koji bi se lako mogli nazvati čudima. Sjećate li se, upitala ih je, onog Božića kada
je obećao da će držati propovijed u onoj crkvi na drugoj strani fjorda? Dva
tjedna vrijeme je bilo tako strašno da se nijedan skiper ni ribar nisu usudili
isploviti i svi su u selu već izgubili nadu. Ali pastor je ponovo, još jače, izrekao
svoje obećanje: Ako ne može naći brod koji će ga prebaciti, on će im doći pješice,
hodat će preko valova. I tri dana prije Božića oluja se stišala, i more se zaledilo
od obale do obale, što nitko živ nije pamtio.
Mali je ponovo punio čaše. Ali ovoga su puta braća i sestre znali da to sada ne
može biti vino, ta pjenilo se, mora da je neka vrsta limunade... A ta je limunada,
čini se, pasala uz njihovo veselo raspoloženje, kao da ih je još više podigla sa
Zemlje u neku čišću sferu.
General Löwenhielm ponovo odmakne čašu od sebe, okrene se prema starcu
koji je sjedio s lijeve mu strane i reče: “Ovo je nesumnjivo Cliquot 1860.” Starac
ga blago pogleda, kimne i reče nekoliko riječi o vremenu.
Mali je pomno slijedio upute koje mu je dala Babette: u čaše braće i sestara
natočio je samo jedanput, ali cijele večeri brinuo se da generalova čaša uvijek
bude puna. I general brzo isprazni čašu. Jer kamo razuman čovjek može pobjeći
kada ne može vjerovati u svoj razum? Bolje biti pijan nego lud.

40
 U tome malom mjestu često se dešavalo da se tijekom dobre večere ljudi
osjete nekako teško. Ali te večeri bilo je sasvim suprotno, što je više jelo i pilo,
društvo za stolom postajalo je sve lakše, kako u težini tako i u duši. Više se nisu
trebali podsjećati svog zavjeta. Sada su shvatili da kada čovjek ne samo
zaboravi već odbije svaku pomisao na jelo i piće, tek onda jede i pije u pravom
duhu.
General Löwenhielm naglo prekine s jelom i ostane nepomično sjediti.
Ponovo osjeti kako se vraća večeri u Parizu na koju je pomislio na saonicama.
Sjetio se kako je bilo posluženo posebno probrano i ukusno jelo i da je upitao
pukovnika Galliffeta, koji je sjedio do njega, kako se to jelo zove, a ovaj mu je
odgovorio da je to “cailles en sarcophage”. Pukovnik mu je još rekao da je to
specijalitet toga restorana i da ga je osmislio majstor kulinarstva u ovoj kuhinji,
a da stvar bude još ljepša, to je žena, poznata u cijelom Parizu kao najveći
kulinarski genij današnjice. “S punim pravom”, dodao je pukovnik Galliffet, “jer
ta je žena u stanju pretvoriti svaki obrok u Café Anglais u umjetničku ljubavnu
vezu, sublimni i romantični ljubavni odnos, u kojem se više ne može razlučiti
tjelesni od duhovnog apetita ili sitosti. Ja sam u svom životu sudjelovao u više
duela zbog lijepih žena, ali, prijatelju moj, nema žene u Parizu za koju bih radije
prolio svoju krv!”
General Löwenhielm sada se okrenu starcu sa svoje lijeve strane i reče mu,
gotovo ljutito, kao priznati stručnjak koji se iznenada našao u potpunoj
pometnji: “Pa ovo je cailles en sarcophage”. Starac, koji je s druge strane pažljivo
slušao opis pastorovih čuda, pogleda generala, kimne i odgovori. “Da, jest, dragi
brate. Što bi drugo bilo?”
S učiteljevih čuda razgovor za stolom prešao je na mala čuda dobrote i
pomoći koja su svakodnevno činile njegove kćeri. Stari brat, koji je otpočeo s
pastorovim psalmom, sada je prenio i njegove riječi: “Jedino što nam je
dopušteno ponijeti od ovog našeg zemaljskog života, to je ono čega smo se sami
odrekli”. Osmijeh na licima gostiju se proširio. Kako li će beskrajno bogate
postati siromašne djevojke u drugom životu?
General Löwenhielm došao je do toga da se više ničemu ne čudi. Kada je malo
kasnije pred sobom ugledao grožđe, breskve i svježe smokve, nasmijao se
prema svome susjedu za stolom i zamijetio: “Prekrasno grožđe!”, a susjed mu
bez razmišljanja odgovori, sretno se osmjehujući: “Došli su do doline rječice
Esjkol i otkinuli trs s grozdom. Dva su čovjeka morala grozd nositi na motki.”
General tada osjeti da je došao trenutak da održi govor. Podigao se sa stolice
i stao uspravno.
Nitko drugi za stolom nije ustao da bi govorio. Starci oko stola podigoše
pogled prema njegovom autoritativnom licu u veselom očekivanju i sa
štovanjem. Puno su puta ranije vidjeli pomorce i skitnice na smrt pijane od

41
domaće rakije, ali na briljantnom oficiru i čovjeku s dvora nisu prepoznali
opijenost najplemenitijim svjetskim vinima.

42
 XI.

GOVOR GENERALA LÖWENHIELMA

43
“Prijatelji moji, milost i istina se sretoše”, reče general Löwenhielm. “Čestitost i
blaženstvo se poljubiše.” Glas mu je bio jasan i zvučan, izvježban na vojnim
vježbama i melodiozno moduliran po kraljevskim salonima. Ipak, govorio je na
način koji mu je bio sasvim nov, čudnovato dirljiv, pa je nakon prve rečenice
morao zastati. A uvijek je pažljivo pripremao svoje govore za stolom i uvijek
znao što s njima želi. Ali ovdje kao da je cijeli taj general Löwenhielm, sa svim
svojim ordenima na prsima, bio samo glasnik poruke koju je trebalo prenijeti.
“Mi ljudi, dragi prijatelji”, nastavi general, “kratkovidni smo. Naravno, znamo
da postoji Milost u univerzumu. Ali mi, u našoj ljudskoj kratkovidnosti,
zamišljamo Božju milost kao konačnu. Zato drhtimo” – nikada ranije general
nije izrekao da drhti, sada je iznenađen čuo kako proklamira tu činjenicu – “mi
drhtimo, sve dok u životu ne napravimo svoj izbor. A nakon toga strahujemo
jesmo li izabrali dobro ili krivo. Ali dođe trenutak kada nam se oči otvore i
shvatimo da je Milost beskonačna. Ništa ona od nas ne traži osim da je s
povjerenjem očekujemo i sa zahvalnošću priznajemo. Ne postavlja nikakve
uvjete i nikoga od nas ne bira pojedinačno; proglašava opću amnestiju. Vidite!
Ono što smo sami izabrali, to nam se toči, a ono čega smo se odrekli u isto nam
vrijeme pripada. Da, ono što smo odbacili obilno nas polijeva. Jer milost i istina
se sretoše, čestitost i blaženstvo se poljubiše.”
Prekine naglo, ali dostojanstveno, i sjedne.
Braća i sestre nisu sasvim razumjeli generalov govor, ali njegov svečan i
odlučan izraz lica te zvuk poznatih i dragih riječi duboko ih je dirnuo. Tako je
napokon nakon trideset godina generalu Löwenhielmu uspjelo zavladati
raspoloženjem i razgovorom za stolom u pastorovoj kući.
O tome što se kasnije te večeri dogodilo nemamo saznanja. Nitko od
prisutnih nije se jasno sjećao te večeri. Jedino su se sjećali da je prostorija bila
puna nebeskog svjetla, kao da su se male glorije okupile u veliki svjetleći lanac.
Šutljivi su primili dar jezika, uši, godinama zatvorene, sada su se otvorile.
Vrijeme je prešlo u vječnost. Sve do poslije ponoći prozori su bili osvijetljeni, a
pjesma se širila van u zimsku noć.
One dvije stare sestre koje su se međusobno ogovarale vratile su se u duši

44
daleko u prošlost, prošle ono zlo doba u kojem su tako dugo bile zaglavljene,
vratile se u djevojačko doba, čak još ranije, kada su išle na pripreme za krizmu i
držeći se za ruke punile zrak oko Berlevåga zvucima psalma. Jedan brat lupi u
rebra drugoga brata, za sve one udarce i milovanja koja su si dijelili kao dječaci,
te poviče: “Prevario si me za ono građevno drvo, bitango jedna!” Brat kojemu se
obratio prasne u smijeh tako da su mu suze vrcale. “Da, jesam, dragi brate”,
odgovori, “jesam.” Skiper Halvorsen i udovica Oppegaarden odjednom se
nađoše sami u kutu sobe, stisnuti u dug poljubac, poljubac mladosti i ljetne noći
u jednom.
Župljani starog pastora bijahu skromni ljudi. Kada su se kasnije prisjećali te
večeri, nikome od njih nije palo na pamet da su bili uzvišeni vlastitom zaslugom.
Ali shvatili su da im je bila dodijeljena beskrajna milost o kojoj je govorio
general Löwenhielm. Nisu se ni čudili onome što se desilo. Sve to bilo je samo
ispunjenje vječno prisutnog nadanja. Nadnaravna slika svijeta pred njihovim se
očima raspršila poput praha i ugledali su svijet onakav kakav jest. Podaren im je
jedan sat od tisućljetnog bogatstva.
Stara gospođa Löwenhielm bila je prva koja se digla za odlazak i njezin se
nećak morao povratiti iz svog neobičnog stanja kako bi je otpratio kući. Njihove
dvije domaćice osvijetliše im put. Dok je Philippa pomagala staroj dami oko
brojnih šalova prije nego što će odjenuti bundu, general uzme Martininu ruku i
dugo je zadrži u svojoj, bez riječi. Na kraju progovori.
“Ja sam”, reče, “uz vas svakog dana svoga života! Recite mi da znate da je to
tako.”
“Da, dragi brate”, odgovori Martine. “Znam da je to tako.”
“A onda mi isto recite”, nastavi, “da znate i shvaćate da ću i ubuduće, dokle
god živim, uvijek biti uz vas. Svake ću večeri – ako ne tjelesno, što ionako ništa
ne znači, onda duhovno – sjesti kraj vas za večerom, baš kao danas. Jer večeras
sam shvatio, draga sestro, da je u našem lijepom svijetu sve moguće.”
“Da, dragi brate”, reče Martine. “Upravo je tako. U našem lijepom svijetu sve
je moguće.”
S tim se riječima rastadoše.
Kada je i ostalo društvo krenulo svojim kućama, prestalo je sniježiti. Grad i
brda bili su obavijeni nadzemaljskom ljepotom, a nebo jasno s milijunima
zvijezda.
Na ulicama je snijeg bio tako dubok da se nije moglo kretati na uobičajeni
način. Gosti iz žute kuće teturali su, padali na stražnjicu ili pak hodali
četveronoške, a pritom ih je snijeg zatrpavao, kao da su stvarno oprali svoje
grijehe u vunenu bjelinu, i sada u ovoj novoj koži skakali i valjali se poput
janjčića. Bio je to blagoslov, svakome od njih, opet biti dijete, a bila je i
blagoslovljena šala gledati s kakvom se ozbiljnošću stara braća i sestre sada

45
odnose prema tom rajskom djetinjstvu. Prevrtali su se i podizali, dalje kotrljali
pa zastajali, ruku za ruku, kako tjelesno tako i duhovno, ponekad stvarajući
veliki lanac u razveseljenom lancieru. “Bog te blagoslovio, Bog te blagoslovio”,
čulo se i odjekivalo sa svih strana, poput eha harmonije sfera.
Martine i Philippa još su dugo stajale na stepeništu pred kućom. U mirnoj,
jasnoj noći nisu osjećale hladnoću.
“Kao da su se zvijezde približile”, reče Philippa.
“Da, tako je”, reče Martine. “Možda će se svake noći tako približavati. Možda
ove zime više uopće neće biti snijega.”
Tu je pogriješila. Jer sat kasnije snijeg je opet počeo padati, i to tako gust da
takvu snježnu mećavu Berlevåg nikada prije nije doživio. Sljedeće je jutro snijeg
bio tako visok da su ljudi jedva jedvice uspijevali odškrinuti vrata, a puno
godina kasnije pričalo se kako su sva prozorska stakla u gradu bila tako debelo
zatrpana da puno njih nije moglo vidjeti je li vani svanulo, pa su nastavili spavati
cijeli dan.

46
 XII.

VELIKI UMJETNIK

47
Kada su Martine i Philippa zatvorile ulazna vrata, odjednom se sjetiše Babette.
Preplavi ih val smilovanja i nježnosti. Jedino Babette nije bila dio večerašnjeg
blaženstva.
Odmah odu u kuhinju i Martine kimnu Babette i reče:
“Ovo je stvarno bila jako dobra večera, Babette.”
Srca im se odmah ispuniše iskrenom zahvalnošću. Sada su shvatile da nitko
od gostiju nije rekao ni riječ o onome što su jeli. A kad su dobro razmislile, nisu
se ni same mogle sjetiti niti jedne stvari koja je bila poslužena. Sasvim izdaleka,
kao iz nekih davnih vremena, u Martininom sjećanju pojavila se kornjača. Ali
više se nije pojavljivala, pa je bilo moguće da je to samo bio loš san.
Babette je sjedila na cjepanici okružena većim brojem crnih lonaca i zdjela
nego što su sestre vidjele u cijelom svom životu. Bila je jednako blijeda i
izmorena kao one večeri kada je prvi put došla pred pastorovu kuću i pala u
nesvijest na samom pragu. Nije ih ni pogledala, njezine tamne oči gledale su
nekamo daleko naprijed.
Nakon kratke tišine okrene pogled prema njima i reče:
“Ja sam nekoć bila kuharica u Café Anglais.”
Kako nije izgledalo da će išta više reći, Martine nakon nekog vremena ponovi:
“Stvarno, svi su mislili da je ovo bila jako dobra večera.” I doda: “Svi ćemo se
sjećati ove večeri kada se ti vratiš u Pariz, Babette.”
Možda je riječ Pariz vratila Babette iz njezine odijeljenosti.
“Ja se ne vraćam u Pariz”, reče.
“Ne vraćaš se u Pariz?” upadne Martine iskreno začuđena.
“Ne”, reče Babette. “Što ću u Parizu? Svi su nestali. Sve sam svoje izgubila,
mesdames”
Sestre pomisliše na gospodina Hersanta i sina, te glasno, ali glasom koji je
podrhtavao od suosjećanja, rekoše:
“O, jadna naša Babette.”
“Da, svi su nestali”, ponovi Babette. “Knez Morny, knez Decazes, princ
Narishkine, general Gallifet, Aurélien Scholl, Paul Daru, princeza Pauline! Svi su
nestali!”

48
 Strana imena i titule osoba koje su za Babette bile nestale zbunjivali su
sestre, ali u njezinim riječima i glasu bilo je toliko snage i tragične perspektive
da su, već ionako potresene, sada osjećale te gubitke kao svoje osobne, i oči im
se polako napuniše suzama.
Nakon podužeg muka Babette im se odjednom nasmiješi.
“A i kako bih se mogla vratiti u Pariz, mesdames? Ta ja nemam novaca.”
“Nemaš novaca?!” prekinu je sestre.
“Ne”, odgovori Babette.
“A onih deset tisuća franaka?” upita Martine u jednom dahu.
“Onih deset tisuća franaka je potrošeno, mesdames”, reče Babette.
Sestre sjednu na prvu stvar na koju su mogle sjesti. Cijelu dugu minutu nisu
ništa rekle, nisu bile u stanju naći riječ.
“Ali onih deset tisuća franaka...?” prošapće Martine još jednom.
“Da, što da kažem, mesdames?” reče Babette sasvim smireno. “Cijena večere
za dvanaest osoba u Café Anglais bila je deset tisuća franaka.”
Babettino je objašnjenje pastorovim kćerima bilo potpuno nerazumljivo. Ali
te večeri puno je toga bilo nemoguće razumjeti. Ako na trenutak ostanu mirne i
pričekaju, možda će im sve biti objašnjeno.
U muku koji je nastao nakon Babettinih riječi Martine je počela razmišljati o
nečemu što je jednom ispričao jedan očev prijatelj, stari misionar u Africi. On je
pomogao starom, kao slonu teškom crnačkom poglavici da se riješi trbobolje, i
ovaj ga je u znak zahvalnosti pozvao na svečanu večeru i nutkao ga svim jelima.
Nakon nekoliko dana misionar je od svog urođeničkog sluge saznao da je jeo
jednog od poglavičinih malih unuka, pripravljenog u čast kršćanskom liječniku.
Babette je u Martininim očima postala crnkinja, divljakinja poput crnačkog
poglavice. Ona je ove dobre kršćane u Berlevågu za nekoliko sati navela da u
neznanju pojedu bivstvo čovjeka u životu i utočište u starosti. Zadrhta i prekriži
ruke.
Ali u Philippinim grudima topilo se srce od suosjećanja i zahvalnosti. Ta
nezaboravna večer na kraju je okrunjena nezaboravnim dokazom ljudske
vjernosti i samopožrtvovanja.
“Draga Babette”, reče posebno nježno. “Ta nisi zbog nas trebala potrošiti sve
što imaš...”
Babette je prodorno pogleda, ustvari začuđeno. U tom je pogledu bilo puno
toga: sažalijevanje za sažalijevanje, a na dnu se dala naslutiti i poruga.
“Zbog vas?” reče. “Ne. Zbog sebe.”
Podigla se s cjepanice i stala pred dvije sestre; njima se učini da je porasla i
da je njezin lik u kuhinji neuobičajeno velik. A riječi koje je izgovarala bile su
istog formata.
“Ja sam veliki umjetnik”, reče Babette. Onda zastane na trenutak pa nastavi:

49
“Ja sam velika umjetnica, mesdames.”
Činilo se kao da se muk u kuhinji umnogostručio. Martine je bila ta koja ga je
prekinula.
“Ta onda ćeš ostati siromašna cijeli život, Babette”, reče.
“Siromašna?” reče Babette. Nasmiješi se u sebi. “Ne, nikada neću biti
siromašna. Kažem vam, ja sam velika umjetnica. A veliki umjetnik, mesdames,
nije nikada siromašan. Mi veliki umjetnici, mesdames, dobili smo nešto o čemu
vi drugi ništa ne znate.”
Dok je Martine zbunjena, zgrožena ili potresena pokušavala proniknuti
Babettine misli, u srcu mlađe sestre počeše vibrirati duboke, zaboravljene
strune. Jer ona je jednom, jednom davno, čula za Café Anglais. Ona je jednom
prije, davno, čula sva ta imena s Babettine tragične liste. Ustade s kuhinjskog
tronošca na kojem je sjedila te napravi jedan korak prema svojoj kuharici. Bio je
to jako dugačak korak, iz jednog svijeta u drugi.
“Ali svi ti ljudi koje si spomenula”, reče, “svi ti kneževi i velikani u Parizu,
Babette? Pa ti si se borila baš protiv njih! Ti si bila komunar! Taj general o
kojem si sada govorila, ta on je dopustio ubojstvo tvog supruga i sina, Babette.
Kako možeš takve ljude žaliti?”
Babettine oči susretnu Philippine poput teških topova spremnih za salvu – za
obranu ili napad?
“Da”, reče. “Ja jesam bila komunar! Hvala dragome Bogu i Djevici Mariji, ja
sam bila komunar! A ljudi koje sam spomenula, mesdames, bili su zli i grozni
ljudi. Dopustili su da Pariz gladuje, ugnjetavali siromašne i prisvajali riječi
zakona, vršili nepravdu nad onima koji se nisu mogli braniti. Hvala dragome
Bogu i Djevici Mariji, ja sam bila na barikadama. Punila puške svojim muškima,
ruke mi bile skroz crne, kao sada, od baruta. Gazila sam po krvi, čarape mi bile
natopljene krvlju.
A ipak, mesdames, ja neću u Pariz, sada kada tih ljudi više nema.”
Stajala je ne mičući se.
“Shvaćate li, mesdames”, reče na kraju, “ti ljudi su mi pripadali, bili su moji.
Odgajani su i obučavani – uz veće posljedice nego što vi, mesdames, to možete i
zamisliti – da razumiju koliko sam ja veliki umjetnik. Ja sam znala kako ih učiniti
sretnima. Kada bih se osobito potrudila, dovela bih ih do savršene sreće.”
Opet malo zastade i zamisli se.
“Tako je bilo i s monsieur Papinom”, nastavi.
“S monsieur Papinom?” ponovi Philippa.
“Da, s monsieur Papinom, draga moja gospođice”, reče Babette. “On mi je sam
to ispričao i objasnio. Strašno je to za jednog umjetnika, rekao mi je, ustvari
nepodnošljivo, kada te bodre za ono što je tek do najboljega. Užasno je za
umjetnika kada ti plješću za nešto što nije savršenstvo. Rekao je: Svijetom

50
odzvanja dugi krik iz umjetnikove duše: Dopustite mi, dajte mi priliku da učinim
najbolje!”
Philippa je prišla Babette i zagrlila je. Osjetila je Babettino tijelo kao
mramorni kip koji se naslanja na njezino vlastito, koje je podrhtavalo od glave
do pete.
Neko vrijeme nije mogla progovoriti. A onda prišapne, naslanjajući obraz na
Babettin:
“Ali ovo nije kraj, Babette! Znam da ovo nije kraj. U raju ćeš biti ona velika
umjetnica kakvom te je Bog stvorio da budeš!”
I dok su joj suze lile niz obraze, reče: “O, kako će anđeli biti očarani!”

51
 BILJEŠKA O AUTORICI

A veliki umjetnik, mesdames, nije nikada siromašan. Mi

veliki umjetnici, mesdames, dobili smo nešto o čemu vi
drugi ništa ne znate.

K. Blixen

Ima pisaca, osobito u novijem vremenu, koji su svojim životnim stilom uspjeli
afirmirati ono "nevidljivo", a važno, što su stvorili na umjetničkom polju.
Apartna garderoba, neobične ljubavi, putovanja u egzotične krajeve, mračne
obiteljske tajne, bizarni sudski procesi i druge teme što hrane zabavni tisak
"nezanimljive" su intelektualce začas prometnule u ikone stila ili skandala, a
njihova djela učinila predmetom interesa onih kojima su napokon i
namijenjena. I za dansku spisateljicu Karen Blixen mogli bismo reći da je
književnu slavu iznjedrila iz biografije, ali i da joj je biografija oplemenila opus,
njen vlastiti kao i djela ljudi koji su je okruživali. Ta izuzetna dama, plemkinja k
tome, još uvijek intrigira javnost premda je od njene smrti prošlo zamalo pola
stoljeća. Štoviše, čini se da s vremenom zanimanje za nju postaje sve veće i
intenzivnije, a njena pojava sve značajnija.
Karen Christentze Dinesen (Tanne) rođena je 1885. godine u Rugstedlundu u
Danskoj u obitelji pisca, političara i časnika Wilhelma Dinesena i Ingeborg
Westenholz, kćeri ministra financija Regnara Westenholza. Kao dijete bila je
veoma vezana za oca, smatrajući da jedino on razumije njenu žeđ za slobodom i
izazovima života. Otac je naime, kao i ona, bio pustolovnoga duha (kraće
vrijeme prije ženidbe bio je u Americi, među Indijancima Chippewa, i bavio se
lovom: tu je sa svojom kuharicom dobio prvo dijete, Emmu), a imao je i
umjetničkog dara. Početkom 90-ih godina XIX. stoljeća Wilhelm je postao
nezavisni zastupnik u danskom parlamentu. Kao publicista zanimali su ga
poglavito društveni sukobi, te je objavio nekoliko knjiga o aktualnim europskim
ratovima i pobunama. Kad je Karen imala 10 godina, otac je saznao da ima
sifilis i izvršio je samoubojstvo. Brigu o djeci, a bilo ih je petero, vodila je
Ingeborg uz pomoć sestre Bess i majke. U takvom "mekom" okruženju Karen se
osjećala odveć zaštićenom i dalekom od života, te je obiteljsko imanje s
vremenom počela doživljavati kao teret. Stoga se rano odlučila udati za svog
polubratića po majci, švedskog baruna Brora von Blixen-Fineckea, i započeti

52
novi život u Africi. Mladom su paru njeni rođaci kupili farmu MBagathi u Keniji,
na teritoriju plemena Kikuju, i povjerili je na upravljanje Broru. Farma je
međutim propadala jer tlo na dvije tisuće metara nadmorske visine nije bilo
pogodno za uzgoj kave. Ubrzo je Karen saznala da ju je muž zarazio sifilisom.
Brak se počeo raspadati, a definitivno je pukao kad su njeni rođaci zahtijevali od
Brora da se povuče iz posla. Odlazeći s farme, barun von Blixen-Finecke podnio
je zahtjev za razvod. Karen je potom sama upravljala posjedom i u
međuvremenu se zbližila s engleskim vojnim pilotom Denysom Finchom
Hattonom, svojom – to će se kasnije pokazati – najvećom ljubavi. Finch Hatton,
inače potomak ugledne plemićke obitelji, školovan u Etonu i Oxfordu, preselio
se k njoj i posvetio organiziranju safarija za bogate klijente. U lov na divlje
afričke životinje vodio je, između ostalih, izdavača Marshalla Fielda III. i princa
od Walesa (kasnije kralj Edward VIII). No idila nije dugo trajala: svjetska
ekonomska kriza, stalni financijski problemi te pritisak rodbine natjerali su
Blixen da farmu proda. Iste godine Denys Finch Hatton poginuo je pri slijetanju
svojim dvosjedom de Havilland Gipsy Moth na mjesni aerodrom. Spisateljičini
biografi navode da se Denys godinu dana ranije, 1930, upustio u ljubavnu vezu
sa zajedničkom prijateljicom, pustolovkom i trenericom trkaćih konja iz
Nairobija Beryl Markham. Markham, inače strastvena avijatičarka i čak, prema
nekim izvorima, prva osoba koja je sama preletjela Atlantik s istoka na zapad,
kobnog je dana trebala letjeti s Finchom Hattonom, ali je iz nekog razloga
odustala (novinski izvori kažu da je bila trudna). Beryl Markham nije baš bila
"bilo tko": u američko-engleskim intelektualnim krugovima uživala je velik
ugled kao autorica outdoor literature, štoviše, smatrana je klasikom
avanturističko-putopisnoga žanra. Posebno lijepe riječi za njenu vještinu
izražavanja i uglađen stil imao je Ernest Hemingway. Zanimljivo je da je
petnaestak godina kasnije Bror, bivši muž Karen Blixen, poginuo u
automobilskoj nesreći, kao suvozač, u blizini jednog švedskog sela, dok je
Brorov brat blizanac Hans stradao u avionskoj katastrofi još prije Prvog
svjetskog rata.
Shrvana nakon svega što joj se dogodilo u Keniji (popisu osobnih nesreća
valja pridodati i dva pobačaja), Karen Blixen prodala je farmu, vratila se u rodni
Rugstedlund i potpuno posvetila literaturi. Bivši muž ostao je u Keniji do kraja
30-ih godina i uspješno se bavio organiziranjem safarija za europske bogataše.
Godine 1938. objavio je autobiografiju Afrički lovac (African Hunter).
Karen Blixen bila je vrlo obrazovana žena. Studirala je povijest umjetnosti u
Kopenhagenu, Parizu i Rimu. Već godine 1905. javila se zapaženim člancima u
uglednim novinama i časopisima.
Po povratku iz Kenije književne je tekstove pisala uglavnom na engleskom te
ih potom prevodila na danski. Godine 1934. objavila je u New Yorku i Londonu

53
zbirku pripovijedaka Sedam fantastičnih pripovijesti (Seven Gothic Tales), i to
pod pseudonimom Isak Dinesen. Knjiga je pobudila pozornost čitateljske
publike, kojoj je bila privlačna atmosfera propadajućeg europskog plemstva,
dok je kritici pripovjeđačica djelovala kao neka egzotična čudakinja. Slavu joj je
donijela knjiga sjećanja Afrička farma (Den afrikanske farm, 1937), tiskana u
dvije verzije, engleskoj i danskoj. Afrička farma poznatija je kao Moja Afrika (Out
of Africa), pod kojim je naslovom i ekranizirana 1985. godine. Djelo koje govori
o sedamnaest godina provedenih u Britanskoj Istočnoj Africi (danas Kenija)
iznimno je topla, lirska priča o povijesti, kulturi, prirodnim ljepotama i
kolonijalnoj svakodnevici Crnoga kontinenta, ali i intimna ispovijest jedne dame
čiju ljubav prema životu ni u jednom trenutku nisu pomutile nesreće i neželjeni
događaji.
Uslijedile su Zimske pripovijesti (Vintereventyr, 1942), Posljednje pripovijesti
(Sidste fortællinger, 1957), Anegdote o sudbini (Skæbneanekdoter, 1958) i Sjene
na travi (Skygger paa græset, 1960).
Za nacističke okupacije Danske Blixen je pod pseudonimom Pierre Andrézel
objavila svoj jedini roman Putovi osvete (Gengældesens veje, 1944), horor s
jasnim aluzijama na okupaciju domovine. Neke od manje poznatih tekstova
autorica je potpisala pseudonimima Osceola (ime psa kojeg je njen otac imao u
Wisconsinu, gdje se bavio lovom!) i Tania Blixen.
Karen Blixen umrla je na obiteljskom imanju u Rugstedlundu 1962. godine.
Mlađi brat Thomas Dinesen, inženjer i pisac, ali i ponosni dobitnik Victorijina
križa za hrabrost, objavio je jednu od prvih knjiga o njoj, Moja sestra Tanne
(Tanne. Min søster, 1974). Spisateljičina biografija uglavnom obuhvaća događaje
vezane za ranu mladost i godine provedene u Africi.
Blixen je za svoj književni rad dobila više značajnih svjetskih priznanja.
Nekoliko puta kandidirana je za Nobelovu nagradu, no nije imala sreće i
ovjenčati se njome. Jedan danski književni kritičar, koji je dugo proučavao
fenomen "izmaknutih Nobelovih nagrada", zapazio je da su dobitnici uglavnom
izabrani iz mase konzervativnijih književnika, a to Karen Blixen nikako nije bila.
Za Pera Hallstroma, koji je 1950, kad se danska spisateljica prvi put našla na listi
kandidata, bio predsjedatelj Nobelova komiteta, rekao je da nije shvaćao djelo
Karen Blixen: iako je dobro ocijenio knjigu Moja Afrika, autoricu ipak nije
tretirao kao neko ozbiljno ime. Igrom slučaja iste godine, 1950, Blixen je prodala
izdavačka prava Babettine gozbe (Babette’s Feast) vodećem američkom
ženskom magazinu "Ladies’ Home Journal" (izlazi od 1883), posvećenom
obiteljskim temama poput kuhanja, ljepote, braka, vrta, kućnih ljubimaca i
mode, zbog čega je doživljen kao neprimjereno mjesto za prezentaciju visoke
umjetnosti. Valja međutim reći da je "Ladies’ Home Journal" među svojim
stalnim suradnicama imao i priznate književnice koje su pisale o društveno

54
relevantnim pojavama i objavljivale umjetnički vrlo kvalitetne tekstove te da ga
se nije moglo svesti na razinu nepretencioznog žurnala za dokone i
neobrazovane domaćice.
Kao sljedeći razlog za nedobivanje najuglednije svjetske književne nagrade
danski kritičar navodi i prejaku konkurenciju koju je Blixen imala kad se našla
na popisu potencijalnih dobitnika: Bertrand Russell, Albert Camus i Saint-John
Perse, na primjer. Talijanske novine "La Štampa" objavile su, oslanjajući se na
dostupnu arhivsku građu, da je 1958. godine Komitet odabrao troje finalista
(Alberto Moravia, Karen Blixen i Boris Pasternak) te da je najviše glasova dobio
Alberto Moravia, no nagrada je, pod pritiskom lobista CIA-e, dodijeljena
disidentu Borisu Pasternaku ne bi li odjeknula kao "pljuska Sovjetskom Savezu
zbog zabrane njegova romana Doktor Živago" (knjiga je 1957. izašla kod
nakladnika Feltrinellija u Italiji). U službenom obrazloženju se, naravno, nisu
spominjali politički razlozi, već je stajalo da se Pasternak nagrađuje za "značajna
dostignuća u suvremenoj ruskoj poeziji i nastavak tradicije velikog ruskog
romana". Nobelova je nagrada ruskom piscu donijela, kao što je poznato, niz
nevolja i on je se na kraju morao odreći. Godine 1959. najviše glasova dobila je
Karen Blixen, ali je Švedska akademija laureatom proglasila talijanskog pjesnika
Salvatorea Quasimoda, dajući tobože svojevrsnu kompenzaciju "uvrijeđenoj"
talijanskoj književnosti i piscu Moraviji.
Tako je Danska, nažalost, u prošlome stoljeću imala samo jednog nobelovca:
Nielsa Bohra, fizičara, dok je za drugi najvažniji nacionalni "brand", književnicu
Karen Blixen, tajnik Švedske akademije Peter Englund rekao da je "greška" što i
ona nije ovjenčana Nobelom. Interesantno je da Bohra i Blixen, osim teme
Nobelove nagrade i časti da su im portreti otisnuti na domaćim novčanicama i
poštanskim markama, povezuje i jedna biološka podudarnost: oboje su rođeni
1885. i umrli 1962. godine.
Blixen je iza sebe ostavila golemo kulturno nasljeđe: dva muzeja (u rodnom
Rugstedlundu u Danskoj te u okolici Nairobija u Keniji) i niz memorijalnih
stranica na internetu. Prema njenim djelima snimljena su dva slavna filma: Moja
Afrika (Out of Africa, 1985) Sydneya Pollacka, s Meryl Streep i Robertom
Redfordom u glavnim ulogama, i Babettina gozba (Babette gæstebud, 1987)
Gabriela Axela sa Stéphane Audran i Jarlom Kulleom. Oba ostvarenja pokupila
su najznačajnije filmske nagrade u SAD-u i Europi. Priče Karen Blixen
ekranizirao je i Orson Welles (nešto materijala ostalo je nedovršeno), a u novije
vrijeme o karizmatičnoj je spisateljici realizirano i nekoliko zapaženih
dokumentarnih filmova. Moja Afrika i Babettina gozba imaju vrlo posjećene
internetske stranice u mnogim europskim zemljama, i to u rasponu od "klubova
obožavatelja" kultnih filmova do edukativnih sadržaja vezanih za interpretaciju
autoričina opusa ili pojedinih knjiga. Tu su, jasno, i neizbježne društvene mreže,

55
od kojih Facebook ima najviše profila (likova iz djela) i stranica posvećenih
pojedinim djelima. Vrlo su aktivni i sajtovi koji djela Karen Blixen koriste za
promidžbu gospodarskih djelatnosti, turizma, modne i prehrambene industrije
te industrije zabave. Dovoljno je prošvrljati internetskom tražilicom po
putničkim agencijama koje nude turističke aranžmane u Keniji: svaki drugi
paket usluga spominje Karen Blixen i njen trag u Africi. Posebno su brojne web-
stranice s gastrosadržajima: Babettina gozba nudi obilje recepata temeljenih na
izboru jela i pića iz istoimene pripovijesti, kao i popis restorana u kojima se jela
mogu konzumirati odnosno dućana u kojima se namirnice mogu kupiti. Uz
kulinarske tekstove, reklame prehrambenih kompanija i, dakako, pripadajuće
forume, francuske, ruske i engleske inačice Babettine gozbe načičkane su video-
clipovima koji nevješte kuhare podučavaju spravljanju delicija iz kuhinje danske
barunice, zatim trailerima za Axelov film i srodnim dokumentarnim prilozima.
Treba li spomenuti specijalizirane blogove? Ima ih, naravno, bezbroj!
Modna se pak industrija u nekoliko retrovalova oglasila egzotičnim
"kolonijalnim" i "safari" kolekcijama inspiriranim filmom (i knjigom) Moja
Afrika, dok poznati proizvođač torbi u svojoj ponudi ima i luksuzni kovčeg za
koji tvrdi da je revitalizirani model što ga je Blixen naručila za putovanje u
Afriku. U hortikulturi dosta je omiljena čajnjača, hibridna, pod imenom Karen
Blixen. Ruža ima latice bijele boje koje prema središtu cvijeta poprimaju
limunsko žuti odsjaj. Grm je visok, snažan i vrlo razgranat.
No ime Karen Blixen nije utisnuto samo u zemaljske okvire i brzorastući
virtualni prostor, nego sjaji i u svemirskom beskraju: godine 1985. danski
astronomi Poul Jensen i Karl Augustesen otkrili su asteroid broj 3318 i nazvali
ga po slavnoj zemljakinji.
Karen Blixen bila je svjetska dama, celebrity. Družila se s mnogim
pripadnicima društvene kreme XX. stoljeća, umjetnicima, političarima,
poslovnim ljudima i bogatim nasljednicima. Među njenim prijateljima bili su
pisci Ernest Hemingway, Truman Capote, Arthur Miller i Pearl Buck, glumica
Marilyn Monroe, modni fotograf i scenograf Cecil Beaton, umjetnički fotograf
Richard Avedon, pijanist Jurij Moskvitin, modna kreatorica i glumica Gloria
Vanderbilt, "ikona stila" Babe Paley, neki članovi bankarske obitelji Rotschild i
mnogi, mnogi drugi.
Babettina gozba spisateljičino je drugo najvažnije i najpopularnije djelo. Prvi
je put objavljeno, kao što smo spomenuli, u američkom ženskom magazinu
"Ladies’ Home Journal", a oknjiženo se pojavilo u Anegdotama o sudbini (1958).
Riječ je o vrlo neobičnoj pripovijesti, punoj (ne)očekivanih zapleta i raspleta,
koju na osobit način "dramatizira" podjela na narativne cjeline. Cjelina je
dvanaest, svaka ima naslov koji objašnjava pojedine likove, ambijent ili
događaje.

56
 Radnja je locirana u norveškom gradiću Berlevågu, smještenom između
visokih planina koje fizički zatvaraju vezu sa svijetom, dok je mjesto duhovno
izolirao pastor, osnivač stroge crkvene sekte, pomalo zastrašujuće u cijeloj
državi. Njezini članovi odrekli su se zemaljskih zadovoljstava, Zemlje i svega što
ide uz materijalni realitet. Za njih su stvari bile samo prikaze, a istinski svijet
vidjeli su u novom Jeruzalemu. Komunikacija im je također bila krajnje
jednostavna, svodila se na "da" i "ne", a uzajamno su se oslovljavali s "brate" i
"sestro". U vrijeme kad počinje priča pastor je bio odavno mrtav, ali njegov je
duh i dalje držao na okupu, u miru i slozi, pobožne stanovnike. Župljani su se
redovito sastajali, čitali i izgovarali riječi svoga učitelja. U pastorovoj kući ostale
su živjeti njegove kćeri Martine i Philippa, koje su imale francusku služavku
Babette. Na ovome mjestu priča se vraća u prošlost i čitatelj u nekoliko
retrospektivnih cjelina nalazi važne obavijesti o sestrama i njihovim
obožavateljima nakratko zalutalim u Berlevåg u vrijeme kad su bile prave
ljepotice (u Martine je bio zaljubljen mladi časnik Löwenhielm, a u Philippu
znameniti operni pjevač Achille Papini. Naime, Löwenhielm i Papin ključne su
osobe za pojavu francuske služavke u ovom asketskom domu.
Babette je na vrata kćeri starog pastora u norveškome fjordu pokucala kao
prognanica iz Francuske. U pismu koje je tada predala sestrama Achille Papin je
napisao da je žena u građanskom ratu izgubila sve, supruga, sina i imovinu, te ih
moli da je prime k sebi kao služavku. Dvije su sestre do tada držale samo jednu
malu petnaestogodišnju pomoćnicu koja im je radila u kući jer nikako nisu
mogle zaposliti pravu, izučenu domaćicu. No Babette je izjavila da će ona služiti
dobre ljude monsieura Papina bez plaće i da neće uzeti službu ni kod koga
drugog. Tako je nesretna žena ostala u kući dviju sestara četrnaest godina, do
vremena ove priče. Isprva se u kući osjećalo nepovjerenje prema strankinji,
strah da s njom nije ušla i raskalašenost koja se povezivala s Parizom, ali kad je
Francuskinja naučila spravljati jednostavna jela, bakalar i pivsku krušnu kašu, te
k tome ispričala gospođicama da je radila u kuhinji jednog starog biskupa koji je
bio svetac, sestre su je počele gledati drugim očima. Hrana, koja dotad u
luteranskoj zajednici nije imala nikakvo značenje, u Babettinim je rukama
dobila novu, nadnaravnu moć. Jedina došljakinjina veza s Francuskom bila je
Državna lutrija, koju joj je redovito uplaćivala prijateljica u Parizu. Jednoga dana
u Berlevåg je stigla obavijest da je njena srećka dobila glavni zgoditak, iznos od
deset tisuća franaka. Saznavši za to, sestre su se prestrašile da će ih Babette
napustiti i vratiti se u domovinu, no ona ih je iznenadila neobičnom ponudom:
za taj novac željela je organizirati gozbu u prigodi stote obljetnice pastorova
rođenja. Sestre su se nevoljko složile i nakon dosta priprema Babette je spravila
pravu francusku večeru sestrama i njihovim gostima. Jelovnik je izgledao ovako:
1. Juha od kornjače. Uz nju je poslužen sherry Amontillado.

57
 2. Blini Demidoff s kavijarom od jesetre. Gostima je poslužen pjenušac Veuve
Cliquot iz 1860. godine.
3. Prepelica u mrtvačkom sanduku s umakom od tartufa.
4. Salata Pelligrino.
5. Baba od ruma sa suhim smokvama.
6. Kava.
Pogled na popis jela zacijelo ne otkriva neizmjeran trud koji je uložen u
souper. Kao ni njegovu cijenu u novcu. Još manje umješnost. Stoga evo male
ilustracije: za prvo jelo, juhu od kornjače, primjerice, valjalo je nabaviti živu
glavatu želvu. Kad je želva stigla iz Christianie, Martine je doživjela šok: "Pod
svjetlom lampe izgledao je kao neka vrsta tamnozelenog kamena, ali kada je
stavljen na kuhinjski pod, iz tog kamena odjednom je izvirila zmijska glava koja
se pomicala s jedne strane na drugu. Martine je vidjela slike kornjača, a kao
dijete čak je imala jednu malu kornjaču. Ali ovo je bila neman po veličini i užas
za vidjeti. Martine krene natraške i nečujno izađe iz kuhinje." Uz kornjaču išlo je
i puno različitoga mesa i kostiju te nekoliko litara vina madeira (s istoimenog
portugalskog otoka). Da bi iz toga ispao temeljac, namirnice su se morale kuhati
sedam sati!
Ni drugo jelo, blini Demidoff (nazvano po grofu Demidoffu koji je često
dolazio u otmjeni francuski restoran, poznat po palačinkama), nije baš
jednostavno. Originalni recept izgleda ovako:

2 šalice (568 g) rastopljenog maslaca

0,5 kg svježeg, malo usoljenog kavijara, najbolje od morune
2 šalice (568 g) vrhnja
2 šalice (568 g) mlijeka koje najprije treba skuhati, zatim ohladiti i pustiti da
ostane mlako
1 šalica (284 g) heljdinog brašna i isto toliko bijeloga brašna, prosijati
4 jaja, odvojiti bjelanjke od žumanjaka 1 kockica kvasca (1 unca – 28,35 g)
1 velika žlica soli i isto toliko šećera
U velikoj toploj posudi namočite kvasac u ¼ šalice (70 g) tople vode. Nakon
10 minuta dodajte 1 šalicu (284 g) mlijeka.
Prosijte oba brašna zajedno. Prosijte ih još jednom, stavite soli i umiješajte 1
šalicu (284 g) smjese s kvascem. Poklopite i ostavite da stoji pola sata da se
tijesto digne. Dodajte preostalo mlijeko i brašno. Lagano umutite žumanjke i
stavite ih u tijesto. Nastavite tući dok masa ne postane jednolika i pustite da
stoji jedan sat dok joj se volumen dvostruko ne poveća. Dodajte 3 velike žlice
rastopljenog maslaca. Dobro umutite bjelanjke i ulijte ih u tijesto. Pustite da
odstoji jedan sat ili manje.
Bline treba peći na tavi od lijevanog željeza ili drugog teškog metala

58
promjera 8 cm. U tavu stavite 1 veliku žlicu rastopljenog maslaca i zagrijte ga.
Ulijte 1 veliku žlicu tijesta i pecite 1 minutu. Premažite blin komadićem
maslaca, okrenite ga na drugu stranu i pecite još minutu ili manje. Prebacite
bline u posudu i držite u toploj peći. Nastavite proces dok ne iskoristite sve
tijesto.
Složite bline na zagrijani pladanj (ili veliki plitki tanjur). Na polovicu svakoga
blina stavite veliku žlicu kavijara. Izlijte ostatke rastopljenog maslaca na drugu
polovicu svih blina i metnite veliku žlicu vrhnja.

Raskošna jela, koja je Babette s puno ljubavi i znanja pripremila za sestre i

njihovih 12 gostiju, dakle za vjernike koji se odriču zemaljskih radosti i užitaka,
odjednom su bljesnula u posve novoj dimenziji. Pjevajući psalme i držeći se za
ruke, ljudi su u sobu unijeli blagi mir koji se nikad nije osjećao u ovom strogom
domu. Istodobno međutim nisu bili svjesni bogatstva i snage života koji su
prštali iz tanjura. Jedino je general Löwenhielm, jedan od znakovitih gostiju,
shvatio pravi smisao gozbe i prokomentirao ga ovim riječima:

Mi ljudi, dragi prijatelji (...) kratkovidni smo. Naravno, znamo da postoji

Milost u univerzumu. Ali mi, u našoj ljudskoj kratkovidnosti, zamišljamo
Božju milost kao konačnu. Zato drhtimo (...) mi drhtimo, sve dok u životu ne
napravimo svoj izbor. A nakon toga strahujemo jesmo li izabrali dobro ili
krivo. Ali dođe trenutak kada nam se oči otvore i shvatimo da je Milost
beskonačna. Ništa ona od nas ne traži osim da je s povjerenjem očekujemo i
sa zahvalnošću priznajemo. Ne postavlja nikakve uvjete i nikoga od nas ne
bira pojedinačno; proglašava opću amnestiju. Vidite! Ono što smo sami
izabrali, to nam se toči, a ono čega smo se odrekli u isto nam vrijeme pripada.
Da, ono što smo odbacili obilno nas polijeva. Jer milost i istina se sretoše,
čestitost i blaženstvo se poljubiše.

Što se događalo nakon gozbe – nitko nije znao objasniti. Župljani su zapamtili
tek da je prostor bio pun nebeskog svjetla, kao da su se male glorije okupile u
veliki svjetleći lanac. Šutljivi su primili dar jezika, uši, godinama zatvorene, sada
su se otvorile. Vrijeme je prešlo u vječnost. Sestre su zahvalile Babetti na
čudesnoj hrani koja im je dirnula čula i omogućila da osjete nešto za što nisu ni
slutile da postoji. Babette im je tada otkrila da je u svojoj domovini bila kuharica
u restoranu Café Anglais, čuvenom po vrhunskoj gastronomskoj ponudi, gdje
večera za dvanaest osoba košta deset tisuća franaka. Drugim riječima, ona je
sav novac dobiven na lutriji potrošila na svečanost u pastorovu domu. Žrtvovala
se, drugim riječima. U muku koji je nastao nakon Babettinih riječi Martini je pala
na pamet zgoda što ju je jednom ispričao očev prijatelj, stari misionar u Africi.

59
On je pomogao starom, kao slonu teškom crnačkom poglavici da se riješi
trbobolje, i ovaj ga je u znak zahvalnosti pozvao na svečanu večeru i nutkao ga
svim jelima. Nakon nekoliko dana misionar je od svog urođeničkog sluge saznao
da je jeo jednog od poglavičinih malih unuka, pripravljenog u čast kršćanskom
liječniku. Babette je u Martininim očima postala crnkinja, divljakinja poput
crnačkog poglavice. Ona je ove dobre kršćane u Berlevågu za nekoliko sati
navela da u neznanju pojedu bivstvo čovjeka u životu i utočište u starosti...
Pripovijest Babettina gozba nem "klasičan", majstorski završetak. Umjesto
efektne i očekivane poante autorica cijeli "slučaj" Berlevåga vraća na početak,
jer župljani ne shvaćaju poruku da Kraljevstvo Božje nije zemljopisna tvorevina
u koju će dospjeti nakon samonametnutog isposništva i nezainteresiranosti za
darove života, nego naročita povezanost između svakog od njih i Boga. Ta
relacija pretpostavlja preduvjete koje vjernici moraju stvoriti svojim načinom
života i ponašanjem, spremnošću primanja blagoslova najviše instance. No
mještani su bili (i ostali) tupi i ravnodušni spram svega što je plemenito, lijepo i
skladno, milošću Božjom ozareno. Darove poslane ljudima u ovoj su izoliranoj
zajednici pokušali "ubrati" samo stranci. Martine je, podsjetimo, u mladosti bila
obdarena neobičnom, nestvarnom ljepotom koja je na gradskome trgu
zabljesnula mladoga časnika Lorensa Löwenhielma, po kazni poslanog na
imanje stare tetke u okolici Berlevåga. Kada je prošla pored njega, veli
pripovjedačica, i ušla u pastorovu kuću, naprosto nije bio siguran može li
vjerovati svojim očima: u obitelji Löwenhielm postojala je legenda da se pred
nekoliko stotina godina jedan član obitelji oženio djevojkom Huldre, norveškom
planinskom vilom, tako lijepom da je zrak oko nje blještao i podrhtavao.
Zahvaljujući staroj tetki Lorens je uspio upoznati pastorovu kći, ali joj nije uspio
prenijeti svoje osjećaje. Opraštajući se od Martine, žalosno je konstatirao:

Odlazim zauvijek (...) i više vas nikada, nikada neću vidjeti. Ovdje sam naučio
da je sudbina oštra i neumoljiva i da na ovome svijetu postoje stvari koje su
nemoguće.

Achille Papin, operni pjevač iz Pariza, u zabačeni norveški fjord došao je

uživati u ljepotama divlje prirode. Jedne nedjelje svratio je u crkvu i slušao
mladu Philippu kako pjeva. Njen glas ga je zadivio i on ju je počeo podučavati
pjevanju, želeći je učiniti zvijezdom u francuskoj metropoli. Zamišljao je kako će
publika, oduševljena njenim nastupom u operi, ispregnuti konje iz njene kočije i
sama je vući do Café Anglais, gdje će je čekati veličanstvena, originalna
francuska souper i vrsno društvo. No za jedne od proba maestro je u zanosu
poljubio Philippu i tada je sve puklo: ona više nije željela primati poduku.
Zgriješila je.

60
 Pišući o stanovnicima norveškoga gradića Berlevåga suho i koncentrirano, u
stilu drevnih skandinavskih saga, Karen Blixen puno je dublje i slojevitije
predočila život na sjeveru od kopanja po sudbinama pripadnika luteranske
zajednice. Babettina gozba zapravo je prispodoba, živa slika svakodnevlja kojom
se osvjetljuje zbilja višeg reda, izgradnja Kraljevstva Božjeg. Blixen se tu
postavila kao kritičarka religije, njenih rigidnih formi i besmislenih rituala koji
ometaju prihvaćanje milosti Božje. Sloboda je u vjeri ključna riječ, misli ona. A
nje, slobode, ovdje, među sluđenim luteranima nema. Stoga je i raskošna večera
ostala praktički neprogutana, jer ovi zakopčani i ustrašeni ljudi nisu znali u
radosti uzeti svijet, unijeti ga u svoje tijelo i pretvoriti u dio sebe. U činu
uzimanja hrane oni su se našli pojedeni od vlastitih predrasuda i strahova. Na
stolu se, znamo, raširio cijeli kozmos – od kornjače kao čudovišta iz kaosa preko
mrtvačkog sanduka s pticom kao simbolom gornjih sfera i umaka od biljke iz
donjeg svijeta do voda. Jedina osoba koja nije sudjelovala u nijemom tamanjenju
jestvina bila je Babette. Ona je stvarala, kreirala, povezivala sfere i suprotnosti,
ali ovaj čudan narod nije razumio njeno poslanstvo.

"Strašno je to za jednog umjetnika (...) ustvari nepodnošljivo, kada te bodre

za ono što je tek do najboljega. Užasno je za umjetnika kada ti plješću za
nešto što nije savršenstvo. (...) Svijetom odzvanja dugi krik iz umjetnikove
duše: Dopustite mi, dajte mi priliku da učinim najbolje!"
Philippa je prišla Babette i zagrlila je (...):
"Ali ovo nije kraj, Babette! Znam da ovo nije kraj. U raju ćeš biti ona velika
umjetnica kakvom te je Bog stvorio da budeš!"
I dok su joj suze lile niz obraze, reče:
"O, kako će anđeli biti očarani!"

Glavna zadaća prispodobe – po zakonu žanra – iznošenje je pouke. Stoga ona

načelno ne operira realnim vremenom niti autorsku ideju oblikuje kroz likove.
Autorica glavnu ideju, inspiriranu učenjima svog velikog zemljaka Sørena
Kierkegaarda, vuče kroz cijeli tekst, a njen sažetak izvlači u nadahnutom govoru
generala Löwenhielma za vrijeme gozbe. "Nadvremenski" kompleks alegorije
omogućuje nam da u priči iščitamo i neke karakteristike suvremenosti, od kojih
je možda najupadljivija filosofija palanke, duh zatvorenosti i neprijateljstva
spram drugog i drukčijeg, spram selekcije i razlikovanja. Globalizacija i
konzumerizam učinili su sve stvari jednako (ne)vrijednima u očima tupih
štovatelja zlatnog teleta. Velikim umjetnicima, poručuje Blixen, nije mjesto u
takvom svijetu, jer će, požele li usrećiti ljude svojim kreacijama, ostati
neshvaćeni. Artiste, koji spravljajući gozbe otvaraju vrata svog idealnog,
utopijskog svijeta, masa u strahu od "nepoznatog nekog" šćućurenog onkraj

61
brda, ovdje i sada pretvara u kuhare bakalara i pivske krušne kaše. Bez milosti.
Ili ih izopćuje iz društva, također bez milosti.

Irena Lukšić

62