Grégoire Delacourt

Popis mojih želja

S francuskog prevela Mia Pervan

Za djevojku koja je sjedila na autu;
da, na autu.
 “Svaki je trud dopušten,
svaki preporučen,
treba samo krenuti, samo ljubiti.”

Le Futur intérieur, Françoise Leroy

 Uvijek lažemo sami sebi.
Ja na primjer dobro znam da nisam lijepa. Nemam plave oči u kojima se
muškarci ogledaju, u kojima bi se željeli utopiti pa da ih dođemo spašavati.
Nemam stas manekenke, punačka sam, dapače okrugla. Spadam u one koje, kad
sjednu, zauzmu sjedalo i pol. Tijelo mi je takvo da me srednje razvijeni muškarac
ne može opasati rukama. Ne, ne posjedujem dražesnost onih kojima muškarci
šapuću duge rečenice potkrijepljene uzdasima. Prije će biti da ih navodim na
kratke izjave. Na sirove fraze. Na golu kost žudnje, bez ukrasnog sala.
Sve ja to znam.
A ipak, koji put, kad Jo nije kod kuće, odem gore u našu spavaću sobu i
stanem pred zrcalo garderobnog ormara – moram podsjetiti Joa da ga pričvrsti na
zid prije nego se sruši na mene dok se budem ogledala.
Tad zatvorim oči i razodijevam se, nježno, kao što me nitko nikad nije
razodijevao. Pritom mi je uvijek malko hladno; drhturim. Kad se svučem do gola,
pričekam na tren prije no što otvorim oči. Uživam. Odlutam u mislima. Sanjarim.
Pred oči mi opet izlaze ganutljivo mlohava tijela iz knjiga o umjetnosti kojih je
bilo posvuda u našoj kući, a potom i ona sirovija, iz časopisa.
Zatim polako otvorim kapke, kao u usporenom filmu. Promatram vlastito
tijelo, crne oči, male grudi, kolutove sala oko trbuha, šumu crnih dlačica i pritom
mi se učini da sam lijepa, a kunem vam se da u tom trenutku i jesam lijepa, čak
vrlo lijepa.
Ta me ljepota ispunja posvemašnjom srećom. Strahovitom snagom.
Uz nju zaboravljam na neugodne stvari. Na pomalo dosadnu kitničarsku
radnju. Na klafranje blizanki Danièle i Françoise, vlasnica frizerskog salona
CoiffEsthétique pokraj moje radnje. Zaboravljam sve što je nepokretno, učmalo.
Kao primjerice život bez dogodovština. Ili ovaj grozni grad bez aerodroma; sivi
grad iz kojega ne možete pobjeći i u koji nikad nitko ne svraća, ni kradljivac
srdaca ni vitez na bijelome konju.
Arras, 42 000 stanovnika, 4 hipermarketa, 11 supermarketa, 4 restorana brze
hrane, nekoliko srednjovjekovnih ulica, jedna memorijalna ploča u Ulici Miroir-
de-Venise, koja prolaznicima i zaboravljivima kazuje da se tu 24. srpnja 1775.
rodio Eugène-François Vidocq. A onda i moja kitničarska radnja.
Tako goloj i lijepoj pred zrcalom učini mi se da bih trebala samo zamahnuti
rukama pa da poletim, lagana, ljupka. Tad bi se moje tijelo pridružilo onima iz
knjiga koje su ležale posvuda u kući moga djetinjstva. Tada bi i ono bilo lijepo
poput onih naslikanih; sigurno.
No nikad se ne usudim.
 Uvijek me prene buka Joovih koraka odozdo. Razdere svilu moga sna. Tad
se brzo odjenem. Bjelinu moje puti prekrije sjena. Ja znam za iznimnu ljepotu
pod odjećom. No Jo je nikad ne vidi.
Jednom mi je bio rekao da sam lijepa. To je bilo prije više od dva desetljeća,
kad sam imala malo manje od dvadeset godina. Bila sam lijepo odjevena: plava
haljina, zlatasti pojas, sve u stilu lažnog Diora. Poželio je leći sa mnom.
Kompliment je bio upućen mojoj lijepoj haljini.
Eto vidite, uvijek lažemo sami sebi.
Jer ljubav ne bi podnijela istinu.
 Jo je Jocelyn. Moj muž već dvadeset i jednu godinu.
Sliči na Venantina Venantinija, lijepog dečka koji je igrao Mikija Mucavca
u Blesavcu i Pascala Ubojicu u filmu Strikani ubojice. Snažna čeljust, sjetan
pogled, talijanski naglasak da se raspametiš od miline, preplanula put, mazni glas
od kojega ženskice podilaze srsi, osim što moj Jocelyno Jocelyni ima deset kila
viška i naglasak koji ni u ludilu ne bi mogao očarati ženski rod.
Jocelyn radi u tvornici Häagen-Dazs otkako su je 1990. otvorili u našem
kraju. Zarađuje dvije tisuće i četiristo eura na mjesec. Sanja o televizoru ravnoga
zaslona umjesto naše stare Radiole. I o Porsche Cayenneu. O kaminu u dnevnoj
sobi. O kompletu filmova o Jamesu Bondu na DVD-u. O satu marke Seiko. I o
ljepšoj, mlađoj ženi, ali to mi ne kaže.
Imamo dvoje djece. Zapravo, troje. Sina i kćer, te mrtvorođenče.
Romain je začet one večeri kad mi je Jo rekao da sam lijepa i kad sam zbog
te laži izgubila glavu, odjeću i djevičanstvo. Postojala je jedna vjerojatnost u
tisuću da zatrudnim taj prvi put i dopala je baš mene. Dvije godine poslije toga
došla je Nadine i ja se više nikad nisam vratila na svoju idealnu težinu. Ostala sam
debela, neka vrsta prazne trudne žene, balon pun ničega.
Mjehur pun zraka.
Jo je prestao misliti da sam lijepa, prestao me doticati; počeo se navečer
izležavati pred Radiolom, jesti sladoled koji su mu davali u tvornici te piti pivo
Export 33. A ja sam se navikla usnuti sama.
Jedne me noći probudio. Ukrutio mu se. Bio je pijan, plakao je. Pa sam ga
uzela u sebe, i te se noći u moj trbuh ušuljala Nadège i utopila se u mojoj puti i
mome jadu. Kad je osam mjeseci kasnije izišla na svijet, bila je plava. Srce joj je
bilo nijemo. No imala je divne nokte i jako duge trepavice, i sigurna sam da je
bila lijepa premda nikad nisam vidjela boju njezinih očiju.
Na dan Nadègeina rođenja, koji je bio i dan njezine smrti, Jo se odrekao piva.
Porazbijao je sve živo u kuhinji. Vikao je. Govorio je da je život odvratan, da je
život kurva, kurva nad kurvama. Lupao se u prsa, u čelo, u srce, udarao šakom o
zid. Govorio je da je život prekratak. Da je nepravedan. Da treba izvući što više
iz toga sranja jer nema puno vremena. Čedo moje, dodao je govoreći o Nadège,
curice moja mala, gdje si? Gdje si, lutkice moja? Romain i Nadine prestrašili su
se i pobjegli u svoju sobu, a Jo je toga dana počeo sanjati o stvarima koje
uljepšavaju život i umanjuju bol. Ravan zaslon. Porsche Cayenne. James Bond. I
lijepa žena. Bio je tužan.
Mene su moji roditelji nazvali Jocelyne.
Od vjerojatnosti jedan naprema milijun da se udam za Jocelyna, morala me
dopasti baš ta jedna. Jocelyn i Jocelyne. Martin i Martine. Louis i Louise. Laurent
i Laurence. Raphaël i Raphaëlle. Paul i Paulette. Michel, Michèle. Vjerojatnost
jedna naprema milijun.
I dopala je mene.
 Preuzela sam kitničarsku radnju iste godine kad sam se udala za Joa.
Već sam otprije radila u njoj, i to pune dvije godine, kadli je vlasnica
progutala gumb koji je bila zagrizla kako bi se uvjerila da je doista načinjen od
slonovače. Gumb joj je kliznuo niz vlažan jezik, upao u ždrijelo, zapeo o ligament
u grkljanu i pritisnuo aortu. I tako gđa Pillard nije ni čula da se ugušila, a nisam
ni ja jer je gumb prigušio zvuk.
Trgnula sam se tek kad sam čula da je pala.
Tijelo je za sobom povuklo kutije s gumbima; osam tisuća gumba kotrljalo
se po malenoj radnji i prvo na što sam pomislila ugledavši tu tragediju bilo je:
koliko ću dana i noći provesti četveronoške razvrstavajući osam tisuća gumba –
šarenih, metalnih, drvenih, dječjih, modnih itd.
Posvojeni sin gospođe Pillard došao je na sprovod iz Marseillesa i predložio
mi da preuzmem radnju; banka se složila i tako je 12. ožujka 1990. došao
kvalificirani ličilac te na natpis i vrata male radnje kićenim slovima upisao
Kitničarska radnja Jo, bivša Kuća Pillard. Jo je bio ponosan. Kitničarska radnja
Jo, govorio je busajući se u prsa, napuhujući se kao da je dobio odličje, ja sam Jo,
to je moje ime!
Gledala sam ga i mislila da je lijep i da imam sreću što mi je muž.
Ta prva godina braka bila je sjajna. Kitničarska radnja. Joov novi posao u
tvornici. I očekivanje Romainova rođenja.
No kitničarstvu baš i ne cvjetaju ruže. Valja mi se natjecati s 4 hipermarketa,
11 supermarketa, sramotno niskom cijenom krojačkog pribora na subotnjim
sajmenim štandovima, s gospodarskom krizom koja ljudima tjera strah u kosti i
zbog koje postaju zločesti, kao i s komotnim ponašanjem damica iz Arrasa kojima
je lakše kupovati gotovu odjeću nego iskazivati vlastitu kreativnost i šivati je.
U rujnu mi naručuju vezene etikete koje treba prišivati ili parnim glačalom
lijepiti na odjeću, a k tome i pokoji zatvarač te igle i konac kad žele prepraviti
prošlogodišnju odjeću kako ne bi kupovale novu.
O Božiću kupuju pokladnu odjeću. Najbolje mi idu haljine za princeze, a za
njima kostimi tipa jagodice i bundeve. Kad je riječ o dječacima, dobro idu pirati,
a prošle je godine vladalo ludilo za sumo-hrvačima.
Slijedi mir sve do proljeća. Prodam poneku kutiju sa šivaćim priborom i dva-
tri šivaća stroja. Dok čekam da se dogodi čudo, pletem. Dobro mi ide vlastita
pletenina, osobito pokrivači, vreće za novorođenčad te šalovi i kukičani puloveri
od pamučnog konca.
Radnju zatvorim između podne i dva pa odem kući objedovati, sama. Koji
put, kad je vrijeme lijepo, pođem s Danièle i Françoise pojesti sendvič na terasi
bifea L’Estaminet ili u kavani Leffe, na Trgu Héros.
 Lijepe su te blizanke. Znam da me koriste kako bi istaknule svoj tanki struk,
duge noge, svijetle, srneće, divno plahe oči. Smješkaju se muškarcima koji
objeduju sami ili udvoje, prenemažu se, a katkad i sjetno uzdišu. Tijela im odašilju
poruke, a uzdasi su im poput boca bačenih u more, pa poneki muškarac katkad
dohvati bocu, tad uslijedi kavica, šaptom izrečeno obećanje, razočaranje –
muškarci baš nemaju mašte; zatim već dođe vrijeme za povratak na posao. I
upravo u tom trenutku, na putu natrag, na površinu isplivaju naše laži. Sita sam
ovoga grada, imam dojam da živim u turističkoj brošuri, aaah, gušim se, kaže
Danièle. Dogodine u ovo vrijeme odoh ja daleko odavde, na sunce, dat ću si
nafilati grudi. Kad bih imala love, dodaje Françoise, ostavila bih sve ovo, tek tako,
dok kažeš keks. A ti, Jo?
Ja bih da budem lijepa i vitka i da mi više nitko ne govori laži, pa ni ja sama
sebi. No ne odgovaram na pitanje, samo se smješkam lijepim blizankama. Lažem.
Kad nemamo mušterija, blizanke me uvijek pozovu na manikuru ili na fen-
frizuru, na masku za lice ili trač-partiju, kako kažu. A ja njima pletem beretke ili
rukavice koje one nikad ne nose. Zahvaljujući blizankama, okrugla sam, ali
njegovana, izmanikirana; uvijek znam tko s kim spava, znam kakve probleme ima
Denise iz dućana Maison du Tablier zbog podmuklog, žestokog džina marke
Loos, znam da je krojačica iz salona Charlet-Fournie nabacila dvadeset kila otkad
joj je muž poludio za pomoćnikom iz frizeraja Jean-Jac, i tako nam se svima trima
čini da smo tri najvažnije osobe na svijetu.
Ili u Arrasu.
U svakom slučaju, u našoj ulici.
 Tako vam je to. Imam četrdeset sedam godina.
Djeca su nam otišla od kuće. Romain je u Grenobleu, na drugoj godini
trgovačke škole. Nadine je u Engleskoj, bejbisita i snima videofilmiće. Jedan joj
je film bio prikazan na nekom festivalu, dobila je nagradu za njega i otada nam se
izgubila iz vida.
Posljednji smo je put vidjeli za Božić.
Kad ju je otac upitao čime se bavi, izvadila je malu kameru iz torbe i uključila
je u televizor. Nadine ne voli riječi. Otkako je probrbljala, vrlo malo govori. Nikad
mi na primjer nije rekla: Mama, gladna sam. Samo bi ustala i pošla štogod
prigristi. Nikad nije kazala: Daj da ti izrecitiram pjesmu, lekciju, tablicu
množenja. Čuvala je riječi u sebi, kao da su dragocjene. Nas dvije ispunjavale smo
tišinu pogledima, kretnjama, uzdasima, a ne subjektima, predikatima, objektima.
Na zaslonu su se pojavile crno-bijele slike vlakova, tračnica, skretnica.
Isprva je išlo vrlo polako, zatim se sve stalo ubrzavati, slike su počele prekrivati
jedna drugu, ritam je bivao sve čarobniji, zadivljujući; Jo je ustao, otišao do
hladnjaka po bezalkoholno pivo; ja nisam mogla odvojiti oči od zaslona, ruka mi
je dohvatila kćerinu ruku: subjekt; tijelom su mi prostrujili valovi: predikat;
Nadine je na licu imala osmijeh: objekt. Jo je zijevao. Ja sam plakala.
Kad je film završio, Jo reče: Kad bude u boji, sa zvukom i na ravnome
zaslonu, taj ti filmić uopće neće biti loš, mala moja, a ja sam joj kazala: Hvala ti,
hvala, Nadine, ne znam što si htjela reći tim filmom, ali ja sam zbilja nešto osjetila.
Nato je isključila kameru iz televizora i šapnula gledajući me: Napisala sam
Ravelov Bolero u slikama, mama, da ga i gluhi mogu čuti.
Privinula sam kćer k sebi, na svoju mlohavu put, i pustila da mi poteku suze.
Iako nisam sve razumjela, naslutila sam da živi u svijetu bez laži.
I bila sam sretna majka dok je trajao taj zagrljaj.
Romain je došao kasnije, na vrijeme za božićni kolač i darove. Doveo je
curu. S ocem je pio bezalkoholno pivo marke Tourtel i gunđao: Ovo ti je magareća
pišalina, govorio je, ali ga je Jo ušutkao jednim groznim: Ma nemoj, a ti onda pitaj
Nadège što znači cugati bućkuriš, ona to najbolje zna, budalo jedna. Tad je cura
zijevnula i to je bio kraj našeg Božića. Nadine nije rekla ni doviđenja, šmugnula
je na hladnu ulicu, nestala u vidu magle. Romain je dovršio božićni kolač, obrisao
usta nadlanicom i polizao prste, a ja sam se upitala kakvog su smisla imale sve
one godine kad sam ga učila lijepom ponašanju, učila ga da se ne oslanja
laktovima o stol, da kaže hvala – sve te laži. Prije nego je i on otišao, izvijestio
nas je da odustaje od škole, da će početi konobariti s curom, u palačinkarnici
Palais Breton, u Uriageu, lječilištu s termalnom vodom, deset minuta od
Grenoblea. Pogledala sam Joa, očima sam mu dala znak da poduzme nešto, da ga
spriječi, da ga zadrži, ali je on samo mahnuo bocom prema sinu, onako kako to
katkad rade muškarčine u američkim filmovima, poželio mu sreću i to je bilo sve.
Eto, tako je to. Imam četrdeset sedam godina.
Naša djeca sada imaju vlastiti život. Jo me još nije ostavio zbog neke mlađe,
vitkije, ljepše. Puno radi u tvornici, prošli su ga mjesec nagradili i rekli da bi,
završi li doškolovanje, jednog dana mogao postati predradnik – tada bi bio bliže
svojim snovima.
Svome Porsche Cayenneu, ravnom zaslonu i skupom ručnom satu.
A moji su snovi isparili.
 U zadnjem razredu osnovne škole sanjala sam da ću poljubiti Fabiena
Derômea, ali njegov je poljubac pripao Juliette Bocquet.
Dana 14. srpnja, za trinaesti rođendan, plesala sam uz taktove pjesme L’été
Indien i priželjkivala da mi partner rukom okrzne netom propupale grudi, ali nije
se usudio. Kad smo otplesali taj polagani ples, vidjela sam kako se smije s
dečkima.
Za sedamnaesti sam rođendan sanjala da mama ustaje s pločnika na koji se
bila srušila zinuvši nijemo kao da će kriknuti; sanjala sam da to nije, i nije, i nije
istina; sanjala sam da joj se među nogama nije odjednom pojavila mokra mrlja
kaljajući joj haljinu. U sedamnaestoj sam sanjala da mama nije umrla, da će mi
jednog dana pomoći šivati vjenčanu haljinu i savjetovati mi kakav ću vjenčani
buket odabrati, kojeg će okusa biti svadbena torta, a koje nježne boje ušećereni
bademi.
U dvadesetoj sam sanjala da ću biti modna kreatorica, kidnuti u Pariz i
pohađati tečajeve u studiju Berçot ili Esmond, no tada je otac već bio obolio, pa
sam se zaposlila u kitničarskoj radnji gospođe Pillard. Tad sam potajno sanjarila
o Solalu, princu iz bajke, o Johnnyju Deppu i Kevinu Costneru prije nego što si
je dao ugraditi implantate, a dopao me Jocelyn Guerbette, moj Venantino
Venantini, udobno popunjen i laskav.
Prvi smo se put sreli u kitničarskoj radnji kad je došao kupiti trideset
centimetara valencijenske čipke za svoju mamu, čipke na batiće, jako nježne, s
upletenim motivima – čudo od čipke. Vi ste čudo od ženske, tad mi je rekao.
Pocrvenjela sam. Srce mi je zaigralo. Nasmiješio se. Muškarci znaju za goleme
nedaće što ih pojedine riječi pokreću u ženskom srcu, a mi, sirote guske,
raspametimo se i padnemo u klopku, ushićene što nam ju je jedan konačno
namjestio.
Predložio mi je da popijemo kavu nakon što zatvorim radnju. A ja sam
stotinu, tisuću puta sanjala o trenutku kad će me muškarac pozvati van, pa mi se
udvarati, željeti me. Sanjala sam da će me oteti, odvesti me daleko odavde, uz
zaglušni tutanj brzog automobila, ugurati me u zrakoplov koji će odletjeti prema
otocima. Sanjala sam o crvenim koktelima, bijeloj ribi, paprikama i jasminu, a ne
o kavi iz trafike Tabac des Arcades. Ne o vlažnoj ruci položenoj na moju. Ni o
neuglađenim riječima, sladunjavim frazama i lažima, već tada.
Tako sam te večeri, nakon što me Jocelyn Guerbette poljubio, onako
izgladnio i nestrpljiv, nakon što sam ga nježno odgurnula, a on otišao s obećanjem
da će sutra opet svratiti u radnju, tako sam, velim, otvorila srce i pustila da odlete
moji snovi.
 Sretna sam s Joom.
Ne zaboravlja nijednu obljetnicu. Vikendom voli raditi u garaži. Izrađuje
male komade pokućstva koje prodajemo na buvljacima. Prije tri mjeseca uveo je
WiFi jer sam odlučila početi pisati blog o pletenju. Katkada, kad se najede, uštipne
me za obraz i kaže: Draga si ti, Jo, dobra si ženica. Vama se to može činiti pomalo
mačistički, ali on to kaže od srca. Takav je. Finoća, nježnost, birane riječi – to nije
njegov đir. Nije pročitao puno knjiga, više voli kratke sadržaje nego pusta
mudrovanja, slike nego pisanu riječ. Jako mu se sviđala TV serija Columbo jer se
tu već od početka znalo tko je ubojica.
Ja pak jako volim riječi. Volim duge rečenice, uzdahe bez kraja i konca.
Volim kad riječi katkada skriju ono što hoće reći ili kad to kažu na nov način.
Kad sam bila mala, vodila sam dnevnik. Prestala sam onoga dana kad mi je
umrla mama. Pri padu joj je ispala moja kemijska, a potrgale su se i mnoge druge
stvari.
I tako, kad Jo i ja razgovaramo, uglavnom govorim ja. On sluša i pije lažno
pivo; koji put kimne u znak da me razumije, da ga moje priče zanimaju, pa ako to
i nije točno, ljubazno je.
Za moj četrdeseti rođendan uzeo je tjedan dopusta, odvezao djecu svojoj
mami i odveo me u Etretat. Odsjeli smo u hotelu L’Aiguille Creuse, uzeli smo
polupansion. Proveli smo četiri prekrasna dana i tada mi se prvi put u životu
učinilo da razumijem što znači biti zaljubljena. Odlazili smo u duge šetnje po
stjenovitoj obali držeći se za ruke, a koji put, kad nije bilo drugih šetača, pritisnuo
bi me uz stijenu, ljubio me u usta, a fakinska bi mu ruka zalutala u moj donji veš.
Jednostavnim je riječima izražavao žudnju. Nazivao lopatu lopatom. Napalio sam
se. Uzbuđuješ me. Jedne večeri, u suton, pokraj klisure Aval, rekla sam mu: Hvala.
I: Uzmi me, i tad je vodio ljubav sa mnom, na brzinu, grubo, i bilo je dobro. Kad
smo se vratili u hotel, obrazi su nam bili crveni, a usta suha kao u dvoje nacvrcanih
tinejdžera, i to mi je lijepa uspomena.
Subotom Jo se voli družiti s dečkima iz tvornice. Kartaju se u kafiću Georget,
vode muške razgovore; govore o ženama, razmjenjuju snove, a katkad fućkaju za
djevojkama koje bi im mogle biti kćeri, no dobri su to momci; dobri na riječi, al’
ne na djelu, kao što se u nas kaže; takvi su vam naši muški.
Ljeti djeca odu k prijateljima, a Jo i ja se odvezemo na jug, u Villeneuve-
Loubet, pa ostanemo tri tjedna u kampu Sourire. Tamo se sastanemo s J. J.-om i
Marielle Roussel, koje smo slučajno upoznali prije pet godina – oni su iz
Dainvillea, samo četiri kilometra od Arrasa! – te s Michèle Henrion iz mjesta
Villeneuve-sur-Lot, prijestolnice šljiva. Michèle je starija od nas, usidjelica je, a
to je zato, tvrdi Jo, što cucla koštice od šljiva umjesto da cucla pimpeke. Pijača,
masne šale, roštiljanje, srdele; kad je jako vruće, odemo na plažu u Cagnes,
prekoputa hipodroma, jednom ili dvaput u Marineland, gledamo dupine i morske
lavove, zatim se furamo po vodenom toboganu, urlamo od straha, ali sve uvijek
završi smijehom i djetinjim veseljem.
Sretna sam s Joom.
Nije to život o kojemu su sanjali moji dnevnički zapisi dok je mama bila na
ovome svijetu. Život mi nije bajka kakvu mi je priželjkivala kad je navečer
dolazila sjesti uza me na krevet, kad me nježno gladila po kosi mrmljajući:
Darovita si, Jo, bistra si, život će ti biti lijep.
Čak i mame lažu. Jer i one se boje.
 Život je moguće promijeniti samo u knjigama. Sve izbrisati jednim potezom.
Olakšati tegobe. Obrisati gadosti pa se na kraju rečenice odjednom naći na kraju
svijeta.
Danièle i Françoise igraju loto od osamnaeste godine. Svaki tjedan, za ulog
od deset eura, sanjaju dvadesetmilijunske snove. Vila na Azurnoj obali. Put oko
svijeta. Ili možda samo u Toskanu. Na neki otok. Fejslifting. Dijamanti, Cartierov
damski sat Santos Dumond. Sto pari cipela marke Louboutin i Jimmy Choo.
Chanelov nježnoružičasti kostimić. Biseri, pravi biseri, poput onih Jackie
Kennedy, ah, kako je bila lijepa! Čekaju kraj tjedna kao što drugi iščekuju dolazak
Mesije. Poskoči im srce svake subote kad kuglice stanu poskakivati. Tad zadrže
dah, prestanu disati. Umrijet ću od uzbuđenja, viknu uglas.
Prije dvanaest godina na lotu su dobile dovoljno novca da otvore frizeraj
Coiff Esthétique. Dok su ga uređivale, danomice su mi slale kite cvijeća i otad
smo postale velike prijateljice, premda sam dobila strašnu alergiju na cvijeće.
Stanuju zajedno na zadnjem katu kuće koja gleda na park Gouverneur u Aveniji
des Fusillés. Françoise je nekoliko puta bila pred zarukama, ali ju je pomisao da
bi morala napustiti sestru odvratila od pomisli na ljubav; Danièle je pak 2003.
pošla živjeti s predstavnikom L’Oréalovih šampona, boja i preparata za kosu,
visokim mrgudom baritonskog glasa i vrane kose – egzotičnim tipom. Pala je na
opori vonj njegove tamne kože, očarana crnim dlačicama na člancima dugih mu
prstiju; sanjala je o animalnoj ljubavi, o okršajima i seksi hrvanju, o tome kako će
im se put stopiti u jedno, no premda je taj majmunčina imao nabrekla muda,
ispostavilo se da je iznutra tragično prazan, prava pustinja. Seks je bio odličan,
antologijski, priznala mi je kad se nakon mjesec dana vratila s koferom u ruci, ali
poslije seksa nije bilo ničega, L’Oréalov predstavnik zaspao bi i zahrkao, a u zoru
opet krenuo na svoje rutave obilaske, prava ništarija što se tiče kulture, a ja, što
god tko rekao, ja imam potrebu za razgovorom, za razmjenom misli, ta nismo
beštije, fakat nismo, kazala je Danièle, treba nam duša.
One večeri kad se vratila, sve tri smo otišle na večeru u La Coupole.
Françoise i ja jele smo ružičaste račiće na listovima zelene salate, a Danièle
zapečene araške kobasice s preljevom od sira. Što mogu, od raskida dobijem rupu,
pukotinu u želucu, moram je nečim ispuniti, kazala je, i tako su njih dvije, nakon
boce vina, vrišteći od smijeha, jedna drugoj obećale da se više nikad neće
razdvajati ili da će jedna, sretne li gospona Pravog, dijeliti istoga s drugom.
Zatim su poželjele ići na ples u Copacabanu; možda ćemo tamo naletjeti na
kakvog ljepotana, reče jedna, na dva ljepotana, smijući se doda druga, a ja nisam
išla s njima.
 Ne plešem od trinaeste godine, od onog 14. srpnja, netom propupalih grudi i
pjesme L’été Indien.
Blizanke su nestale u noći odnoseći sa sobom smijeh i pomalo prostačko
lupkanje potpeticama po pločniku, a ja sam krenula kući. Prešla sam Bulevar
Strasbourg, produžila Ulicom Gambetta do Palače pravde. Uto prođe jedan taksi,
ruka mi zadrhti; vidjela sam sebe kako mu dajem znak da stane, kako ulazim.
Začula sam sebe kako kažem: Daleko, što dalje možete. Vidjela sam kako taksi
kreće sa mnom na stražnjem sjedalu, sa mnom koja se neće vratiti, koja nikome
ne maše, ne šalje posljednji pozdrav, koja ni za čim ne žali; sa mnom koja odlazi
i nestaje bez traga.
To je bilo prije sedam godina.
No vratila sam se kući.
Jo je spavao pred televizorom, otvorenih usta; na bradi mu se svjetlucao tanki
mlaz sline. Isključila sam televizor. Prebacila sam deku preko njegova zgrčenog
tijela. Romain se u svojoj sobi borio u virtualnom svijetu Freelancera. Nadine je
u svojoj čitala razgovore Hitchcocka i Truffauta; imala je trinaest godina.
Kad sam otvorila vrata njezine sobe, podigla je glavu, nasmiješila mi se, a ja
sam pomislila da je lijepa, neizmjerno lijepa. Sviđale su mi se njezine krupne
plave oči, govorila sam da su to oči neba. Sviđala mi se njezina čista put na kojoj
još nikakvo zlo nije ostavilo traga. I crna kosa; okvir njezinu nježnom bljedilu.
Sviđala mi se njezina šutnja i miris njezine kože. Pomaknula se prema zidu, nije
rekla ni riječi kad sam se opružila pored nje. Zatim me nježno pogladila po kosi,
kao što je to nekoć činila moja mama, te nastavila čitati naglas, tiho, onako kako
to čine odrasli da umire strahove malenih.
 Jutros mi je u radnju navratila novinarka glasila L’Observateur de
l’Arrageois. Željela me intervjuirati u vezi s mojim blogom desetzlatnihprstiju.
Skroman je to blog.
U njemu svako jutro opisujem užitke pletenja, vezenja i šivanja. Pomažem
ljudima pronalaziti tkanine, vunu, vrpce sa šljokicama, baršun, saten i organdi;
pamučnu i sintetičku čipku, trake zvane “mišji rep”, navoštene vezice za cipele,
pletene pojaseve od viskoze, uzice za vjetrovke. Katkad pišem o svojoj radnji, o
dostavi traka s čičkom ili traka s kukicama. Ujedno odašiljem valove za dušu
vezilja, čipkarica i tkalja; valove za dušu žena koje čekaju. Sve smo mi Natalija,
sve smo Izolda iz filma Vječni povratak.
Već imate više od tisuću i dvjesto posjeta na dan, vikne novinarka, tisuću i
dvjesto samo iz ovog okruga.
Mlada je, pravo dijete kakvim bi se svatko ponosio. I lijepa s onim
pjegicama, ružičastim desnima i bijelim zubima.
Vaš je blog došao neočekivano. Imam tisuću pitanja za vas. Zašto tisuću i
dvjesto žena svakodnevno posjećuje vaš blog kako bi razgovarale o krpicama?
Otkud to iznenadno oduševljenje pletenjem, šivanjem... osjetom dodira? Mislite
li da patimo od nedostatka tjelesnog dodira? Nije li virtualni svijet uništio erotiku?
Tu je ja prekidam. Ne znam, velim, ne znam. Nekoć su ljudi vodili dnevnik, danas
je to blog. A ona će: Vodili ste dnevnik? Smiješim se. Ne, ne, nisam i nemam
odgovor na vaša pitanja, žao mi je.
Tada odloži notes, olovku, torbu.
Zagleda mi se duboko u oči. Čvrsto mi stegne ruku i veli: Moja majka živi
sama već više od deset godina. Ustaje u šest. Skuha si kavu. Zalije biljke. Odsluša
vijesti na radiju. Popije kavu. Malko se opere i dotjera. Sat kasnije, u sedam,
njezin je dan završio. Prije dva mjeseca jedna joj je susjeda pričala o vašem blogu,
pa me zamolila da joj kupim tu stvarcu – stvarca u njezinu jeziku znači računalo.
Otada, zahvaljujući vašoj kitničarskoj robi, rojtama i vrpcama za zavjese, vratila
joj se životna radost. Zato mi nemojte reći da nemate odgovor.
Novinarka pokupi stvari. Doći ću opet, reče, a vi ćete tada imati odgovor.
Bilo je jedanaest i dvadeset ujutro kad je otišla. Ruke su mi se tresle, dlanovi
su mi bili vlažni.
Zatvorila sam radnju i pošla kući.
 Nasmiješila sam se kad sam ponovno ugledala svoj tinejdžerski rukopis.
Točke na i bile su kugličaste, slovo a pisano tiskanim slogom, a točke na i u
imenu stanovitog Philippea de Gouvernea u obliku majušnih srdaca. Philippe de
Gouverne. Sjećam ga se. Bio je naš razredni intelektualac i najsmješniji od svih
nas. Zafrkavali smo ga zbog onoga de u prezimenu. Zvali smo ga Guverner. Bila
sam ludo zaljubljena u njega. Činio mi se opasno zavodljivim s onim svojim
šalom koji je bio dvaput omotan oko vrata i padao mu do pojasa. Kad je pričao o
nečemu, govorio je kao iz knjiga – u aoristu, a mene je očaravala glazba njegove
konjugacije. Govorio je da će biti pisac. Ili pjesnik. Da će pisati šansone. Da će,
kud puklo da puklo, osvajati ženska srca. Tome su se svi smijali. Ja nisam.
No nikad mu se nisam usudila prići.
Listam dnevnik. Unutra – nalijepljene kinoulaznice. Fotka moga zračnog
krštenja u Amiens-Glisyju, s tatom, 1970. godine, za moj sedmi rođendan. Tata
se toga više ne bi sjetio. Od onog svog udara živi u sadašnjosti. Nema više ni
prošlosti ni budućnosti. Živi u sadašnjosti koja traje šest minuta, a svakih šest
minuta brojač memorije padne mu na nulu. Svakih šest minuta upita me kako se
zovem. Svakih šest minuta upita koji je danas dan. Svakih šest minuta upita hoće
li mu mama doći u posjet.
Pri kraju dnevnika nailazim na rečenicu u ljubičastoj, ženskastoj tinti,
napisanu prije no što se mama srušila na pločnik.
Željela bih biti te sreće da mogu odlučivati o vlastitom životu, mislim da je
to najveći dar što nam ga itko može dati.
Odlučivati o vlastitom životu.
Zatvaram dnevnik. Odrasla sam pa ne plačem. Imam četrdeset sedam godina,
vjernog, dobrog, trezvenog muža; dvoje odrasle djece i jednu malu dušu koja mi
katkad nedostaje; imam radnju koja nam, uz Joovu plaću i bez obzira na to je li
godina bila dobra ili loša, osigurava udoban život i lijep odmor u Villaneuve-
Loubetu i koja će nam jednog dana, zašto ne, dopustiti da ostvarimo Joov san o
autu (vidjela sam jedan polovni, činilo mi se da je jako dobar za trideset šest tisuća
eura). Pišem blog koji svaki dan usrećuje majku novinarke glasila L’Observateur
de l’Arrageois, a vjerojatno i tisuću sto devedeset i devet drugih žena. S obzirom
na dobru posjećenost bloga, vlasnik stranice nedavno mi je predložio da prodam
dio prostora za oglase.
Sretna sam s Joom i nikad nisam poželjela drugoga, ali reći da sam
odlučivala o vlastitom životu, e, to ne.
Na povratku u radnju prelazim preko Trga Héros, kadli odjednom začujem
kako me netko zove. Blizanke. Piju kavu i ispunjavaju loto-listiće. Zaigraj i ti,
barem jedanput, preklinje me Françoise. Valjda ne kaniš cijeli život raditi kao
kitničarka. Ja volim svoj posao, kažem joj. Zar nikad ne poželiš nešto drugo?
domeće Danièle. Daj, pokušaj, molim te. I tako, krenem prema trafikantu i
zatražim loto-listić. Koji? Što koji? Za Loto ili za Eurojackpot? A što ja znam?
Onda probajte Eurojackpot, u petak imaju dobar jackpot, kaže on. Dam mu dva
tražena eura. Stroj odabere brojeve, a on mi pruži listić. Blizanke zaplješću.
Konačno! Noćas će naša mala Jo konačno lijepo sanjati.
 Jako sam loše spavala. Jou je bilo zlo cijelu noć. Proljev. Povraćanje. On koji
se nikad ne žali, već nekoliko dana kuka da je iznemogao. Neprestano se trese, ali
ne zato što mu hladnim rukama milujem vrelo čelo, niti stoga što mu masiram
prsa ne bih li mu ublažila kašalj, a ni zato što pjevuckam mamine brojalice da ga
smirim.
Došao je liječnik.
Vjerojatno virus A/H1N1, kaže, ona grozna, ubojita gripa. Unatoč tome što
u tvornici provode sve mjere zaštite. Maske oko usta, pranje ruku alkoholnim
gelom, redovito provjetravanje pogona, zabrana rukovanja, zabrana ljubljenja – i
tucanja – u šali je dodao Jo prije dva dana, prije nego što ga je gripa oborila.
Doktor Caron mu je propisao oseltamivir (famozni Tamiflu) i mnogo mirovanja.
To će biti dvadeset osam eura, gospođo Guerbette. Jo je zaspao ujutro. I premda
nema teka, otišla sam Françoisu Thierryju po dva kroasana s maslacem, to najviše
voli, i pripremila termosicu kave koju sam mu stavila na noćni ormarić, za svaki
slučaj. Časak-dva gledala sam ga kako spava. Teško je disao. Kapi znoja rosile su
mu sljepoočnice, klizile mu niz obraze, pa se tiho rasprskavale i sahnule mu na
prsima. Na čelu sam mu ugledala nove bore, a oko usta borice nalik na sitno trnje
i kožu što se počela opuštati na vratu, tamo gdje je nekoć volio da ga ljubim. Na
licu sam mu vidjela sve dosadašnje godine, vidjela sam vrijeme koje nas udaljava
od snova i približava šutnji. I učinilo mi se da je lijep taj moj Jo, usnuo poput
bolesna djeteta, i bila mi je draga ta moja laž. Pomislila sam, kad bi se sada i ovdje
pojavio najljepši, najljubazniji, naj– sve čovjek na svijetu, ne bih ustala, ne bih
pošla za njim, čak mu se ne bih ni osmjehnula.
Ostala bih gdje jesam jer me Jo treba, a ženi treba da je netko treba.
Najljepšemu na svijetu ne treba ništa jer on posjeduje cijeli svijet. Posjeduje
ljepotu i neutoljivu glad svih cura koje žele pasti oči na njemu i koje će ga na kraju
proždrijeti i ostaviti ga mrtvog, oglodanih kostiju, blistavih i bijelih, u jarku
vlastite taštine.
Malo kasnije nazvala sam Françoise. Reče mi da će nalijepiti ceduljicu na
izlog moje radnje. Zatvoreno dva dana zbog gripe. Zatim sam istu vijest stavila
na blog.
U roku od jednog sata dobila sam sto mejlova.
Predlagali su da će se brinuti za radnju dok mi se muž oporavlja. Tražili su
broj Joove odjeće da mu mogu isplesti džempere, rukavice, kape. Raspitivali su
se trebam li pomoć, pokrivače, nekoga tko će biti uza me, pomagati mi pri
kuhanju, pospremanju, družicu s kojom ću razgovarati u tim teškim trenucima.
Nevjerojatno! Moj blog desetzlatnihprstiju otvorio je brane bujici zapretane,
zaboravljene dobrote. Moje priče o pojasevima od usukanog pamuka, o vrpcama
i ukrasnom slastičarskom koncu uspostavile su, čini se, vrlo čvrste veze unutar
nevidljive zajednice žena, koje su, ponovno otkrivši radosti šivanja, samoću
svojih života zamijenile radošću što su iznenada postale jedna obitelj.
Oglasilo se zvonce na vratima.
Bila je to žena iz kvarta, divna, sitna, suha grančica od žene nalik na glumicu
Madeleine Renaud. Donijela mi je tagliatelle. Nakašljala sam se. Gušila me tako
neočekivana brižnost. Nisam navikla dobivati nešto što nisam tražila. Ostala sam
bez riječi. A ona se milo nasmiješila. Punjene su špinatom i kravljim sirom.
Ugljikohidrati i željezo. Morate sačuvati snagu, Jo, reče. Promrmljala sam hvala,
na oči su mi navrle suze. Nezaustavljive.
 Pošla sam vidjeti oca.
Nakon što me upitao tko sam, poželio je čuti što je s mamom. Rekla sam mu
da je išla nešto kupiti, navratit će malo kasnije. Nadam se da će mi donijeti novine
i pjenu za brijanje, potrošio sam je, rekao je.
Pričala sam mu o kitničarskoj radnji. A on me stoti put pitao jesam li ja
vlasnica. Nije mogao vjerovati da jesam; bio je ponosan. Kitničarska radnja Jo,
bivša Kuća Pillard, Kitničarska radnja Jo, tvoje ime na natpisu. Zamisli, Jo!
Drago mi je zbog tebe. Zatim je podigao glavu i pogledao me. Tko ste vi?
Tko ste vi! Bilo je isteklo šest minuta.
Jo se oporavljao. Tamiflu, mirovanje, tagliatelle sa špinatom i kravljim sirom
i moje tihe brojalice dotukle su ubojitu gripu. Ostao je kod kuće još nekoliko dana,
malko je radio u garaži, a kad je jedne večeri otvorio limenku niskoalkoholnog
Tourtela i upalio televizor, znala sam da je posve ozdravio. Život se vratio u svoju
mirnu, krotku kolotečinu.
U danima koji su slijedili kitničarska radnja nikad nije bila prazna, a moj
blog desetzlatnihprstiju bilježio je više od pet tisuća posjeta na dan. Prvi put u
dvadeset godina ispraznile su mi se zalihe gumba od kazeina, bjelokosti i bakelita,
trakaste čipke, uzornika, abecedara i pompona. U zalihama pompona bio je ostao
još samo jedan, jer već cijelu godinu nisam prodala nijedan. Imala sam dojam da
sam se obrela u kakvom sladunjavom filmu Franka Capre i mogu vam reći da
ponekad dobro dođe takva limunada.
Kad su se duhovi smirili, Danièle, Françoise i ja upakirale smo blogerske
poklone – pokrivače, džempere i vezene jastučnice, pa se Danièle pobrinula da ih
odnese dobrotvornom društvu iz araške biskupije.
No najvažniji događaj iz toga razdoblja našeg života, onaj koji je dva dana
držao blizanke u stanju posvemašnje histerije, bijaše vijest da je dobitni listić
Eurojackpota prodan u Arrasu. U Arrasu, dođavola, u tom našem šupku od grada,
pa mogao je i nas dopasti! kriknule su. Osamnaest milijuna eura, to fakat nije puno
u usporedbi sa sedamdeset pet milijuna za listić iz Francovillea, ali ipak,
osamnaest milijuna! U ovom šupku nad šupcima!
A ono zbog čega su se još više pjenile, zbog čega ih je zamalo trefio šlag,
bila je činjenica da se dobitnik još nije pojavio.
I da su ostala još samo četiri dana prije nego lovu preusmjere i vrate u igru.
 Ne znam kako, ali znala sam.
I prije nego što sam pogledala brojeve, znala sam da sam to ja.
Jedna vjerojatnost u sedamdeset šest milijuna i dopala je mene. Pročitala sam
dobitnu kombinaciju u novinama Voix du Nord. Svi su moji brojevi bili na mjestu.
6, 7, 24, 30 i 32.
Listić kupljen u Arrasu, na Trgu Héros. Za ulog od dva eura. Izvučen
nasumce.
18 547 301 euro i 28 centa.
Tada sam se onesvijestila.
 Jo me našao na podu, u kuhinji – baš kao što sam ja, prije trideset godina,
našla mamu na pločniku.
Bile smo krenule u dućan, mama i ja, kad sam opazila da mi je popis ostao
na kuhinjskom stolu. Vratila sam se po njega; mama me ostala čekati na pločniku.
Kad sam ponovno sišla i tek što sam zakoračila na ulicu, vidjela sam da me
gleda razjapljenih usta, ali nijemo, bez glasa; lice joj je bilo iskrivljeno u grimasu
kao u one grozne žene s Munchove slike Krik; a bila se urušila u sebe poput
harmonike. Ostala sam bez majke u puke četiri sekunde. Pritrčala sam joj, ali bilo
je prekasno.
Uvijek pritrčimo prekasno kad netko umire. Tobože slučajno.
Nekoliko krikova, zvuk kočnica. Meni iz usta navriješe riječi nalik na suze;
gušile su me.
Zatim joj se na haljini, među nogama, pojavila mrlja. Širila se naočigled,
poput sramnog tumora. A ja u isti čas u grlu osjetih hladnoću koju kao da su
stvarala neka lepetava krila koja su me grebla i žarila; i tada se razjape i moja usta,
baš kao mamina i one ženske s Munchove slike, a s mojih nakazno iskrivljenih
usana uzleti ptica. Visoko u zraku, ptica ispusti stravičan krik, pjesmu od koje se
ledi krv u žilama.
Pjesmu smrti.
Jo se uspaničio. Pomislio je da je riječ o ubitačnoj gripi. Htio je pozvati
doktora Carona, ali sam uto došla k sebi, smirila ga.
Nije mi ništa, rekoh, nisam stigla doručkovati, pomozi mi da ustanem,
posjedit ću pet minuta i sve će proći, ama proći će. Pa ti goriš, reče opipavši mi
čelo. Kažem ti da će proći, imam mjesečnicu, zato sam vruća.
Mjesečnica. Ta čarobna riječ. Koja otjera većinu muškaraca.
Podgrijat ću ti nešto, predloži otvarajući hladnjak, osim ako bi radije da
naručimo pizzu. Nasmiješila sam se. Moj Jo. Moj slatkić. A da za promjenu
odemo van na objed? promrmljala sam. Osmjehne se i dohvati bocu piva. Nabacit
ću jaknu, lijepa moja, i tad sam tvoj.
Objedovali smo u vijetnamskom restoranu, dvije ulice dalje od naše kuće.
Tamo praktički nije bilo nikoga pa sam se pitala kako preživljavaju. Naručila sam
laganu juhu s rezancima od rižina brašna (bùn than), a Jo prženu ribu (cha ca).
Uzela sam Joa za ruku kao prije dvadeset godina, u doba naših zaruka. Oči ti se
sjaje, šapne uz nostalgičan osmijeh.
A tek kad bi mogao čuti kako mi srce lupa, pomislih, pobojao bi se da će se
rasprsnuti.
Jelo nam je stiglo prilično brzo; jedva sam okusila juhu. Jo se namršti. Nije
ti dobro? Oborila sam pogled, polako.
 Moram ti nešto reći, Jo.
Zacijelo je osjetio da je riječ o nečem važnom. Odložio je štapiće. Nježno je
obrisao usne pamučnim ubrusom – uvijek se trudio u restoranima – i uzeo me za
ruku. Suhe su mu usne podrhtavale. Daj, reci da nije ništa ozbiljno, umiri me. Nisi
bolesna, Jo? Jer... kad bi se tebi nešto dogodilo, za mene bi to bio kraj svijeta, ja...
Tad meni navru suze na oči, ali me u isti čas obuze smijeh, suzdržan, kao da
plačem od sreće. Umro bih bez tebe, Jo. Ne, Jo, ne, nije to ništa ozbiljno, ne brini
se, šapnula sam.
Htjela sam ti reći da te volim.
I zaklela sam se da nema tog novca za koji bi sve to vrijedilo izgubiti.
 Te smo noći vodili ljubav, vrlo nježno.
Je li to bilo zbog moje bljedoće, zbog moje nove krhkosti? Ili zbog njegova
neutemeljenog straha u restoranu prije nekoliko sati, straha da će me izgubiti? Je
li to bilo zato što dugo nismo vodili ljubav, pa mu je trebalo vremena kako bi
iznova svladao geografiju žudnje, kako bi ponovno obuzdao mušku grubost? Ili
zbog toga što me toliko volio da je moj užitak pretpostavio svojemu?
Nisam to znala te noći. Sada znam. Ali, Bože, kako je divna bila ta noć.
Podsjetila me na prve ljubavne noći, na one u kojima pristajemo umrijeti u
zoru; na noći koje ne mare nizašto osim za sebe, daleko od svijeta, galame, zloće.
No s vremenom nadođu galama i zloća, pa buđenja postaju teška, a razočaranja
okrutna. Poslije žudnje uvijek slijedi dosada. I samo ljubav može pobijediti
dosadu. Ljubav s velikim LJ; san svih žena.
Sjećam se da sam plakala na kraju romana Alberta Cohena Gospodareva
ljepotica1. Čak sam se srdila kad su se ljubavnici bacili kroz prozor ženevskog
hotela Ritz. Ja sam pak bacila tu knjigu u smeće, a ona je pri kratkom padu odnijela
sa sobom veliko slovo LJ.
No one mi se noći činilo da se LJ vratilo.
U zoru je Jo otišao. Već mjesec dana, svako jutro od pola osam do devet,
pohađa tečaj koji će mu priskrbiti položaj predradnika i približiti ga njegovim
snovima.
Ali ja ti odsad, ljubavi moja, mogu darivati te snove, pomislila sam; nisu baš
tako skupi. Sony ravnog zaslona od 52 inča: 1400 eura. Ručni sat marke Seiko:
400 eura. Kamin za dnevnu sobu: 500 eura plus 1500 eura za ugradnju. Porsche
Cayenne: 89 000 eura. I komplet filmova o Jamesu Bondu, ukupno 22 filma: 170
eura.
Strašno. Kako to razmišljam?
Zastrašujuće je ovo što me spopalo.

1
Ljubavni roman Belle du Seigneur (u hrvatskom prijevodu iz 2010. Ljepotica Gospodnja) djelo je švicarskog
pisca Alberta Cohena (1895. – 1981.). Jedan od glavnih likova romana, zavodnik Solal, često se spominje u ovoj
knjizi. (op. prev.)
 Imam sastanak u Sjedištu glavne blagajne francuske lutrije, u pariškom
okrugu Boulogne-Billancourt.
Krenula sam ranojutarnjim vlakom. Jou sam rekla da moram posjetiti
nabavljače tkanina: Synextile, Eurotessile i Filagil Sabarent. Kasno ću se vratiti,
nemoj me čekati. U hladnjaku ima pilećih prsa i malo složenca od pirjanog povrća,
treba ga podgrijati.
Dopratio me do kolodvora, pa otrčao u tvornicu da stigne na tečaj.
U vlaku razmišljam o snovima blizanki, o razočaranju što ga dožive svakog
petka navečer kad kuglice padnu, kad vide da su brojevi na njima drugačiji od
onih koje su odabrale nakon dugog razmišljanja, vaganja, odmjeravanja.
Razmišljam o čitateljicama bloga desetzlatnihprstiju, o onih pet tisuća
princeza Aurora koje sanjaju kako će nabosti prst na vreteno pa utonuti u san iz
kojega će ih probuditi poljubac.
Razmišljam o tatinim šestominutnim lagunama vremena. O posvemašnjoj
taštini. O onome što nikad ne možemo nadoknaditi novcem.
Razmišljam o svemu što mama nije imala, a o čemu je sanjala i što bih joj
sada mogla priuštiti: krstarenje Nilom, sako marke Saint Laurent, torbu marke
Kelly, spremačicu, zubnu krunicu od keramike umjesto one grozne od zlata koja
joj kvari prekrasan osmijeh, stan u Ulici des Tenturieurs, večer u Parizu, Moulin
Rouge i restoran Mollard s vrhunskim kamenicama, unučad. Govorila je da su
bake najbolje majke jer majke imaju previše posla da bi mogle biti žene. Nedostaje
mi mama sada kao i na dan kad se srušila. Uvijek mi je hladno pri srcu kad
pomislim na nju. Uvijek zaplačem. Kome moram dati osamnaest milijuna petsto
četrdeset sedam tisuća tristo jedan euro i dvadeset osam centa pa da mi se vrati?
Razmišljam o sebi, o svemu što će mi odsad biti moguće, a ništa ne želim.
Ništa od onoga što bi mi mogao priuštiti sav novac ovoga svijeta. No zar i drugi
tako razmišljaju?
Stižem u Sjedište igara; recepcionarka je šarmantna.
O, vi ste ona sa srećkom iz Arrasa, veli. Zamoli me da pričekam u malom
salonu, da mi nekoliko časopisa i ponudi čaj ili kavu. Hvala, jutros sam popila već
tri, kažem i pritom imam dojam da se doimam glupo, provincijalno, prava guska.
Ona se malo kasnije vrati po mene i odvede me u ured nekog Hervéa Meuniera
koji me dočeka raširenih ruku: Ah, zadali ste nam silnih briga, veli on i smije se,
no konačno ste došli, to je najvažnije. Izvolite sjesti. Raskomotite se. Ovdje ste
kao u svojoj kući. A ta moja kuća velika je uredska prostorija s debelim tepihom,
pa neopazice izvlačim nogu iz cipele ravnih poplata, dragam ga i uranjam stopalo
u nj; zrak što dopire iz rashladnih uređaja ugodan je, a kroz prozor se vide druge
uredske zgrade. Nalik su na goleme Hopperove2 crno-bijele slikarije.
Ovo je ishodište s kojega se kreće u novi život. Ovdje, licem u lice s Hervéom
Meunierom, otkrivate čarobni napitak. Ovdje dobivate talisman koji će vam
promijeniti život.
Sveti Gral.
Ček.
Ček na vaše ime. Na ime Jocelyne Guerbette. Ček na 18 547 301 euro i 28
centa.
Meunier me moli da mu dam loto-listić i osobnu iskaznicu. Provjerava ih.
Telefonira. Ček će biti gotov za dvije minute, kaže. Hoćete li kavu? Imamo cijelu
Nespressovu lepezu aroma. Ovaj put šutim. Kako želite, veli. Ja sam se navukao
na Livanto jer ima bogatu, hmm, finu, blagu, da, aromu, nastavlja dok čeka moj
odgovor, a želio bih vas upoznati s kolegicom. Nju, zapravo, morate upoznati.
Kolegica je psihologinja. Nisam znala da je posjedovanje osamnaest milijuna
– bolest. No suzdržavam se od bilo kakvih komentara.
Psihologinja sliči na Emmanuelle Béart; i ona ima usne kao Vlatka Patka;
toliko su nabrekle, kaže moj Jo, da bi eksplodirale kad bi ih tko ugrizao. Odjevena
je u crni kostimić koji pojačava dojam plastičnosti (kao u plastičnoj kirurgiji),
pruža mi koščatu ruku i kaže da me neće dugo zadržati. Zapravo joj treba četrdeset
minuta da mi kaže kako je ono što mi se dogodilo velika sreća i velika nesreća.
Bogati ste, veli. Moći ćete kupiti što god poželite. Moći ćete darivati ljude. Ali
oprez! Morate paziti. Kad imate puno novca, odjednom vas svi vole. Odjednom
vas vole i neznanci. Nudit će vam brak. Slat će vam pjesme. Ljubavna pisma.
Pisma puna mržnje. Molit će vas da potpomognete liječenje djevojčice koja se
zove Jocelyne, kao i vi, a boluje od leukemije. Slat će vam fotografije
zlostavljanog psa i moliti vas da ga udomite, da mu budete spasiteljica; obećat će
vam pseću kućicu s vašim imenom, kekse i paštetu za pse, sudjelovanje na
natjecanjima pasa. Majka dječaka koji boluje od mišićne distrofije poslat će vam
potresnu videosnimku, na kojoj ćete vidjeti kako malac pada na stubištu i udara
glavom o zid, i molit će vas da financirate ugradnju dizala u kuću. Druga će vam
pak žena poslati fotografije svoje balave, pokakane majke, pa će vas
srcedrapajućim riječima moliti da joj pomognete plaćati njegovateljicu, poslat će
vam čak i porezni obrazac da vam odbiju porez od darovnice. Žena prezimenom
Guerbette iz grada Pointe-à-Pitrea s otoka Guadalupe izvijestit će vas da vam je
rođakinja i tražit će novac za avionsku kartu jer vas želi upoznati, potom novac za
garsonijeru i onda još novca da vam dovede svoga prijatelja, iscjelitelja, koji će
vam pomoći skinuti suvišnu kilažu. O bankarima da i ne govorim. Najednom će
biti slađi od šećera i meda. Gospođo Guerbette amo, gospođo Guerbette tamo.
Nudimo vam ulaganja u investicijski fond čiji je prinos oslobođen poreza, govorit
će. Investirajte u prekomorske zemlje, investirajte u obnovu starih građevina, to
2
Edward Hopper (1882. – 1967.), američki slikar i grafičar, poznat po realističnim prikazima urbanih i ruralnih
prizora. (op. prev.)
je prema zakonu Malraux oslobođeno poreza. Investirajte u vrhunska vina. U
zlato, nekretnine i drago kamenje. Neće vam spominjati porez na luksuz. Ni porez
na imovinu. Ni fiskalne kontrole. Ni naplatu svojih usluga.
Jasno mi je o kakvoj bolesti govori psihologinja. To je bolest onih koji nisu
dobili na lotu; oni me pokušavaju cijepiti vlastitim strahovima kao cjepivom
protiv zla. Prosvjedujem. Pa ima ljudi koji su preživjeli, kažem. Ja sam dobila
samo osamnaest milijuna. A što je s onima koji su dobili sto, pedeset, čak trideset
milijuna? Točno, odvraća psihologinja tajnovitim tonom, točno. A ja tek tada
pristajem popiti kavu. Mislim da je to Livanto ili možda Livantino, u svakom
slučaju dobivam kavu bogate arome. Jednu kocku šećera, hvala vam. Bilo je
mnogo samoubojstava, kaže mi. Mnogo depresije, mnogo rastava braka, mržnje i
tragedija. Bilo je i ubodnih rana. Ozljeda raspršivačem tuša. Opekotina plinom.
Razdvojenih, uništenih obitelji. Nevjernih snaha, zetova alkoholičara. Naručenih
ubojica, da, baš kao u lošim filmovima. Bio je tu i jedan tast koji je nudio tisuću
petsto eura onome tko bi mu eliminirao suprugu. A ona je na lotu dobila nešto
manje od sedamdeset tisuća eura. Pa zet koji si je odsjekao dva članka na prstima
kako bi se dočepao PIN-a kreditne kartice. Tu spadaju i krivotvoreni potpisi,
krivotvorene poslovne knjige. Ljudi polude zbog novca, gospođo Guerbette,
novac je u korijenu svih četiriju od pet zločina. Jednog od dva slučaja depresije.
Ne mogu vam dati nikakav savjet, zaključi ona, samo ove informacije. Imamo
službu psihološke pomoći, ako želite. Tad odloži šalicu s kavom koju nije ni
dotakla onim svojim patkastim usnama. Jeste li svojima spominjali taj novac?
pita. Ne, kažem. Odlično, veli ona; tu vam možemo pomoći; možemo naći riječi
koje će ublažiti šok, jer bit će šokantno, vidjet ćete. Imate li djece? Kimnem. E,
pa odsad ta djeca neće u vama gledati samo majku, gledat će bogatu majku i željet
će svoj dio. A tu je i vaš muž; on vjerojatno ima običan, skroman posao, a sad će
htjeti prestati raditi, skrbit će se za zajedničko bogatstvo, kažem zajedničko jer će
ono odsad biti njegovo koliko i vaše, jer on vas voli, o, da, on će vam narednih
dana i mjeseci govoriti da vas voli, darivat će vam cvijeće – tu je prekinem, kažem
da sam alergična na cvijeće – darivat će vam... bombonijere i što ti ja znam,
nastavlja, u svakom slučaju, mazit će vas, uspavljivat će vas, trovat će vas. To
vam je unaprijed napisan scenarij, gospođo Guerbette, scenarij napisan veoma
davno. Pohlepa sažiže sve na svom putu; ta sjetite se Borgia, Agnellija, a u novije
vrijeme Bettencourtovih.
Tad zatraži da joj potvrdim da sam razumjela sve što mi je kazala. Pruži mi
malu vizitku s četiri telefonska broja za hitne slučajeve. Nemojte oklijevati,
nazovite nas, gospođo Guerbette, i ne zaboravite, odsad vas neće voljeti samo
zbog onoga što jeste. Potom me opet odvede Hervéu Meunieru.
Taj se pak smiješi otkrivajući sve zube.
A mene ti zubi podsjećaju na trgovca koji je Jou i meni prodao naš prvi auto,
plavi Ford Escort iz 1983., jedne nedjelje u ožujku na parkingu šoping-centra
Leclerc. Auto je bio na akciji. Padala je kiša.
 Vaš ček, veli on. Izvolite. Osamnaest milijuna petsto četrdeset sedam tisuća
tristo jedan euro i dvadeset osam centa, polako izgovara tu brojku, kao da izriče
presudu. Jeste li sigurni da virman ne bi bio prikladniji?
Sigurna sam.
A zapravo više ni u što nisam sigurna.
 Moj vlak za Arras polazi za sedam sati.
Mogla bih zamoliti Hervéa Meuniera, jer sam mi je to predložio, da mi
zamijeni putnu kartu i rezervira sjedalo u ranijem vlaku, ali vrijeme je tako lijepo.
Želim malko protegnuti noge. Treba mi zraka. Nokautirala me ona Vlatka Patka.
Ne mogu vjerovati da u mome Jou čuči ubojica, pa i lažljivac, a još manje lopov.
Ili pak da će me djeca gledati očima Ujaka Tvrdice, onim krupnim, gramzivim
očima iz kojih su u ilustriranim časopisima iz moga djetinjstva frcali znakovi za
dolar kad bi ugledao nešto za čim je žudio.
Pohlepa sažiže sve na svom putu, rekla je.
Hervé Meunier otprati me do ulice. Poželi mi sreću. Rekao bih da ste dobra
osoba, gospođo Guerbette, kaže. Dobra, ma nemoj. Teška sam osamnaest milijuna
eura, da. To je bogatstvo koje ti, dragoviću, nikad nećeš steći ulagivanjem,
pomislih. Smiješno je kako sluge često ostavljaju dojam da posjeduju blago svojih
gospodara. Ponekad to čine tako vješto da mi ostali dragovoljno postajemo njihovi
sluge. Sluge slugu. Nemojte pretjerivati, gospodine Meunier, rekoh povlačeći
ruku koju je s vlažnom postojanošću držao u svojoj. Obori pogled i krene natrag
u zgradu te karticom otvori vrata. U uredu će se opet suočiti sa stvarima koje nisu
njegove, čak ni debeli tepih, pa ni pogled na okolne poslovne zgrade što
podsjećaju na Hopperove slikarije. Ta on je od onih bankovnih službenika koji
broje na tisuće novčanica od kojih nemaju ništa, koje im samo žegu prste.
Sve dok jednog dana...
Vraćam se Ulicom Jean-Jaurès na stanicu metroa Boulogne-Jean Jaurès,
linija broj 10, smjer Gare d’Austerlitz; na stanici Motte-Picquet prelazim na drugi
vlak. Gledam što mi piše na papiriću. Uzeti liniju broj 8, smjer Créteil-Préfecture,
izići na stanici Madelaine, prijeći Bulevar Madelaine, krenuti niz Ulicu Duphot
pa po Ulici Cambon s moje lijeve strane doći do broja 31.
Tek što sam ispružila ruku, već mi se otvaraju vrata zahvaljujući ljubaznom
portiru. Dva koraka i ulazim u posve drugačiji svijet. Svjež zrak. Prigušena
svjetlost. Lijepe, diskretne prodavačice; prilazi mi jedna i šapne: Mogu li vam
pomoći, gospođo? Gledam, samo gledam, mrmljam zadivljeno, a zapravo ona
gleda mene.
Gleda moj stari sivi, ali nevjerojatno udoban kaput, moje cipele ravnih
potplata – obula sam ih rano jutros jer mi u vlaku nateknu noge – moju bezobličnu
pohabanu torbu. Smješka mi se. Ne ustručavajte se pitati što god želite, kaže.
Zatim se udalji, nenametljiva, profinjena.
Prilazim lijepom dvobojnom sakou od lanenog i pamučnog tvida: 2490 eura.
Jako bi se svidio blizankama. Valjalo bi mi uzeti dva takva: 4980 eura. Krasne
sandale s devedesetmilimetarskom plastičnom potpeticom: 1950 eura. Rukavice
od janjeće kože, bez prstiju: 650 eura. Ručni sat od bijele keramike, vrlo
jednostavan: 3100 eura. Prekrasna torba od krokodilske kože; da je mama živa,
jako bi joj se svidjela, ali nikad je ne bi nosila, ne bi se usudila: cijena na upit.
A kojom brojkom počinje cijena na upit?
Odjednom ugledam glumicu čijeg se imena nikad ne mogu sjetiti – izlazi iz
butika. U svakoj ruci drži veliku vrećicu. Prolazi toliko blizu mene da osjećam
miris njezina parfema: težak je, zamalo odbojan, pomalo seksi. Portir joj se lagano
klanja, što ona i ne primjećuje. Vani, pritrči joj vozač, uzima vrećice. Ona ulijeće
u veliku crnu limuzinu i nestaje iza zatamnjenog stakla.
Kakva predstava!
Mogla bih i ja, Jocelyne Guerbette, vlasnica kitničarske radnje u Arrasu,
poharati Chanelov butik, unajmiti vozača i furati se u limuzini, ali čemu? Zgrozio
me izraz samoće u glumičinim očima. Zato diskretno napuštam prodavaonicu
snova, prodavačica me motri uljudno tužnim pogledom, portir mi otvara vrata, ali
ja čini se nemam pravo na njegov naklon, ili pak nisam opazila da se naklonio.
Vani, zrak je bridak. Automobili trube, nestrpljivci prijete, vozači su
ratoborni, motorizirani tekliči u Ulici Rivoli nekoliko desetaka metara odavde
pravi su kamikaze, a mene sve to odjednom smiruje. Nema više debelog tepiha,
nema ulizičkog klanjanja. Ovdje vlada obično nasilništvo. Prigušena bol.
Neistjeriva tuga. Snažni mirisi, pomalo animalni, kemijski, kao u Arrasu iza
željezničke stanice. To je moja zbilja.
Krećem prema perivoju Tuileries, uza se stežem onu svoju ružnu torbu, moj
sef; Jo mi je rekao da se čuvam pariških džepara. Ima tu dječjih bandi koje će vas
opelješiti dok kažete keks. Ima prosjakinja s dječicom koja nikad ne plaču, koja
se jedva miču, omamljena denoralom ili heksapneuminom. Pomišljam na sliku
Opsjenar Hieronima Boscha, mama ju je obožavala, sviđao joj se svaki detalj, kao
primjerice muškatni oraščići na opsjenarovu stolu.
Vraćam se Alejom Diane prema portiku na sjevernoj strani i sjedam na
kamenu klupicu. Pokraj mojih stopala ljeska se lokva svjetlosti. Ah, da mi je biti
Palčica, iznenada poželim. Da mi je skočiti u tu zlatnu lokvu. Ugrijati se u njoj.
U njoj izgorjeti.
Čudno, unatoč tome što je zagađen automobilima i groznim skuterima te
sabit između Ulice Rivoli i Keja Voltaire, zrak mi se ovdje čini svjetlijim, čišćim.
Znam da je to nemoguće. Da je to plod moje mašte, moga straha. Vadim sendvič
iz torbe; Jo mi ga je pripremio jutros dok je vani još bio mrak. Dvije kriške kruha
s maslacem, tunjevinom i tvrdo kuhanim jajetom. Rekla sam mu: Nemoj, molim
te, kupit ću si nešto na kolodvoru, ali je navaljivao. Sve su to lopovi, rekao je,
osobito na kolodvorima, prodat će ti sendvič za osam eura, a taj neće biti dobar
kao moj, možda čak ni svjež.
Moj Jo. Tako je pažljiv. E, pa dobar ti je sendvič, Jo.
Nekoliko metara dalje stoji kip Apolona koji juri za Dafne i onda opet kip
Dafne za kojom juri taj isti Apolon. Malo dalje Venera callipygos; callipygos je
pridjev čije sam značenje naučila na satovima crtanja: ljepoguza. A to znači da
Venera ima veliku, debelu guzu. Kao i ja. I sad ja, Jocelyne iz Arrasa, sjedim na
svojoj lijepoj guzi i jedem sendvič u perivoju Tuileries, u Parizu, kao da sam
studentica, dok u torbi nosim cijelo bogatstvo.
Zastrašujuće bogatstvo jer odjednom shvaćam da Jo ima pravo.
Sve kad bi koštao osam, dvanaest ili petnaest eura, nijedan sendvič ne bi bio
dobar poput ovog, njegovog.
Nakon sendviča imam još vremena do odlaska vlaka, pa idem prekapati po
tkaninama na tržnici Saint-Pierre u Ulici Charles Nodier. To je moja Ali Babina
špilja.
Uranjam ruke u tkanine, prsti mi drhte pri dodiru s organdijem, s mekanim
pustom, jutom, pačvorkom. Pritom me obuzima jednaki osjećaj opijenosti koji je
zacijelo obuzimao onu ženskicu iz lijepog promidžbenog filma kozmetičke tvrtke
Sephora, a koju su cijelu noć držali zaključanu u istoimenoj prodavaonici. Ni sve
zlato ovoga svijeta ne bi moglo kupiti to opojno čuvstvo. Ovdje su sve žene lijepe.
Oči im blistaju. Već zamišljaju kako će iz komadića tkanine sašiti haljinu,
jastučić, lutkicu. One utjelovljuju snove; ljepota svijeta u njihovim je prstima.
Prije odlaska kupujem podstavu marke Bemberg, nekoliko gajtana od
polipropilena, zmijoliko utkanu vrpcu od pamuka i pompone s perlicama.
Sreća košta manje od četrdeset eura.
Tijekom pedesetominutnog povratka u Arras, dremuckam u pahuljastom
ozračju brzog vlaka. Pitam se što bi moglo trebati Romainu i Nadine sada kad im
sve mogu priuštiti. Romain bi mogao otvoriti vlastitu palačinkarnicu. Nadine bi
mogla snimiti filmova koliko joj srce želi i ne ovisiti o njihovu uspjehu kako bi
živjela kao čovjek. No je li to nadoknada za vrijeme koje nismo provodili zajedno?
Za odvojene blagdane, za nestašicu, samoću i hladnoću? Za strahove?
Smanjuje li novac udaljenosti, približava li ljude?
A ti, moj Jo, što bi ti učinio da znaš sve ovo? Reci mi, što bi učinio?
 Jo me čekao na kolodvoru.
Čim me ugledao, ubrzao je korak, ali nije potrčao. Na peronu me zagrlio.
Iznenadio me taj neočekivani izljev osjećaja; nasmijala sam se, bilo mi je zamalo
neugodno. Jo, Jo, što te spopalo? Drago mi je što si se vratila, šapne mi u uho.
Eto.
Što je laž veća, to manje vidimo kako nam se približava.
Tad me ispustio iz zagrljaja, uhvatio me za ruku i tako smo krenuli kući.
Pričala sam mu kako sam provela dan. Na brzinu sam izmislila sastanak s
Filagilom Sabarentom, trgovcem na veliko iz trećeg pariškog okruga. Pokazala
sam mu divote što sam ih kupila na tržnici Saint-Pierre. A moj sendvič, nije li ti
bio dobar? upitao me. Propela sam se na prste i poljubila ga u vrat. Najbolji na
svijetu, rekoh. Kao i ti.
 Françoise uleti u radnju.
Čuj! vikne. Otišla je preuzeti ček! Neka ženska. Evo, piše u novinama, u
Voix Du Nord, dobitnica je neka ženska iz Arrasa koja želi ostati anonimna! Evo,
pogledaj! Ma zamisli, čekala je do zadnjeg trena! Ja bih bila odjurila isti čas od
straha da mi neće dati lovu, osamnaest milijuna, kužiš, Jo, osamnaest milijuna
eura, okej, nije to sto milijuna kao za listić iz Venellesa, ali tamo je u igri bilo
petnaest ljudi, znači da je svaki dobio samo šest milijuna, dok ova dobiva
osamnaest milijuna, samo za sebe, osamnaest milijuna, čovječe, to ti je više od
tisuću godina minimalne plaće, Jo, tisuću jebenih godina! Uto uđe Danièle, crvena
kao rak. Nosila je tri kave. A joj, vikne bez daha, čujte sad ovo. Svratila sam u
trafiku i nitko ne zna tko je ta ženska, čak ni ono njuškalo iz frizeraja Jean-Jac.
Françoise je prekine. Uskoro ćemo ugledati neki Maserati ili Cayenne pa ćemo
znati tko je. A ne, upadnem ja, vječna kvariteljica veselja, nisu vam to ženske
marke auta, prije će biti Mini ili Fiat 500.
A možda neće ni kupiti auto, možda žena neće ništa mijenjati u životu.
Blizanke prasnu u smijeh. A ti ne bi ništa mijenjala, je l’? Ostala bi ovdje, u
ovoj škuljici i prodavala krpice da uposliš ženskice koje ne znaju što bi od dosade,
čak nemaju petlje da si uzmu ljubavnika? reče Danièle. Ma nemoj! Učinila bi isto
što i mi, promijenila bi si život, kupila bi krasnu kuću na moru, možda u Grčkoj,
uplatila bi si neko gala putovanje, kupila bi superauto, mazila bi djecu – i frendice
– doda Françoise; obnovila bi garderobu, išla bi u Pariz, obilazila bi butike,
fućkalo bi ti se za cijene, fakat bi, a kad bi te počela gristi savjest, donirala bi nešto
Društvu za borbu protiv raka. Ili protiv multiple skleroze. Slegnula sam
ramenima. Ali ja sve to mogu i bez lota, rekoh. Da, ali to nije isto, dobace one,
uopće nije isto. Ne možeš...
Uto u radnju uđe mušterija; to nas ušutka, začepi nam usta.
Ona baci letimičan pogled na ručke za torbe, odvagne jednu od krute abake,
pa se okrene i upita me kako je Jo. Dobro, rekoh, hvala.
Nadam se da mu se svidio onaj prsluk, reče, onaj zeleni s drvenim gumbima,
a zatim mi plačnim glasom priopći da joj je kći u bolnici, umire od opake gripe.
Nisam znala što učiniti, što reći. Jo, nastavi ona, vi u svom blogu imate tako lijepih
riječi, a što bih joj ja mogla kazati kad se budem opraštala od nje? Možete li mi
prišapnuti kakvu dobru riječ? Molim vas.
Tad Danièle i Françoise zbrišu iz radnje. Sve da su imale osamnaest milijuna,
sve da je svaka od nas imala osamnaest milijuna, ne bismo bile mogle pomoći toj
majci.
Kad smo stigle u bolnicu, kćer su već bih premjestili na odjel intenzivne
njege.
 Ček sam bila sakrila pod tabanicu stare cipele.
Katkada bih, noću, pričekala da Jo zahrče, pa bih se izvukla iz postelje,
prišuljala se garderobnom ormaru, uvukla ruku u cipelu i izvukla svoje papirnato
blago. Tad bih se zaključala u kupaonicu, sjela na zahodsku dasku, razmotala ček
i gledala ga.
Spopadala me vrtoglavica od brojki na njemu.
Tata mi je za osamnaesti rođendan bio dao franaka u vrijednosti od dvije
tisuće i petsto eura. To je velik novac, rekao je. Time možeš uplatiti polog za stan,
poći na neko lijepo putovanje, možeš kupiti knjiga o modi koliko ti srce želi ili
pak mali, polovni auto, ako bi ti to bilo draže. Tad mi se činilo da sam bogata.
Danas shvaćam da sam bila bogata jer sam imala njegovo povjerenje, a to je
najveće bogatstvo.
Klišej, znam. Ali istinit.
Prije no što je dobio moždani udar, koji ga otad drži zarobljenim u
šestominutnoj laguni sadašnjosti, otac je više od dvadeset godina radio u tvornici
kemikalija ADMC, u Tilloy-les-Mofflainesu, četiri kilometra od Arrasa.
Nadgledao je izradu didecil-amonijeva klorida i glutaraldehida. Mama je
zahtijevala da se propisno istušira čim se vrati kući s posla. Tata se smješkao i
rado se podvrgavao njezinu zahtjevu. Dok je glutaraldehid doista bio topiv u vodi,
didecil-amonijev klorid nije. No rajčice koje smo uzgajali nikad nisu poprimale
plavu boju, jaja se nisu rasprskavala i na leđima nam nisu rasla ticala. Marsejski
sapun zacijelo je činio čuda.
Mama je predavala crtanje u osnovnoj školi, a srijedom navečer vodila je
umjetničku radionicu sa živim modelima u Muzeju lijepih umjetnosti. Krasno je
crtala. Naš obiteljski fotoalbum zapravo je blok pun crteža. Moje djetinjstvo nalik
je na umjetničko djelo. Mama je bila lijepa i otac ju je volio.
Gledam ovaj prokleti ček, a zapravo on gleda mene.
Optužuje me.
Znam da nikad nismo dovoljno dobri prema vlastitim roditeljima i da – kad
to shvatimo – već bude prekasno. Za mog sina Romaina ja sam samo telefonski
broj u memoriji jednog mobitela, samo uspomena na ljetovanje u Bray-Dunesu i
na nekoliko nedjelja u zaljevu Somme. Ne mazi me kao što ni ja nisam mazila
svoje roditelje. Uvijek prenosimo vlastite pogreške. Nadine je drugačija. Ona ne
govori. Ona daje. A na nama je da učimo dešifrirati njezine poruke. Primati ih.
Počevši od prošlog Božića, šalje mi kratke filmove iz Londona, preko interneta.
Najnoviji traje minutu.
Sav je u istom planu s nekoliko pomalo žestokih zumova. Prikazuje staricu
na peronu londonske željezničke stanice Victoria. Kosa joj je bijela, nalik na
veliku snježnu grudu. Upravo je sišla s vlaka, načinila nekoliko koraka i odložila
preteški kofer. Ogléda se oko sebe; svjetina kola oko nje poput vode oko oblutka;
najednom ostaje posve sama, sićušna, zaboravljena. Ta žena nije glumica. A
svjetina nije gomila statista. Slika je stvarna. Stvarni su i ljudi. Stvarna priča.
Porazna. Nadine je za popratnu glazbu odabrala adagietto iz Mahlerove Pete
simfonije i od te minute napravila najpotresniju minutu koju mi je bilo dano
vidjeti, minutu koja govori sve o boli napuštenih. O gubitku. O strahu. O smrti.
Presavijam ček. Davim ga u šaci.
 Počela sam mršavjeti.
Mislim da je to od stresa. Više se ne vraćam kući na ručak u podne, ostajem
u radnji. Ne objedujem. Blizanke su zabrinute, a ja se izgovaram zaostalim
računima, narudžbama, blogom. Imam blizu osam tisuća posjeta na dan. Pristala
sam na reklamiranje putem interneta, dobivenim novcem mogu plaćati Mado.
Mado ima vremena napretek otkako joj je prošli mjesec na odjelu za intenzivnu
njegu umrla kći od upale pluća. Sad ima i previše riječi. I previše ljubavi. Prepuna
je koječega izlišnog: recepata koje više nikad neće upotrijebiti (pita od poriluka,
biskvit sa smeđim šećerom), brojalicâ za unuke koje neće imati. Ponekad još
zaplače usred rečenice, ili kad čuje kakvu pjesmu, ili pak kad u radnju uđe kakva
mlada djevojka i zatraži vrpcu od serža ili od ripsa za mamu. Mado sada radi kod
nas. Odgovara na poruke s mog bloga, a otkako imamo ministranicu za prodaju
putem interneta, preuzima narudžbe i šalje robu. Kći joj se zvala Barbara. Bila je
Romainovih godina.
Mado obožava blizanke; lude su, kaže, ali rasturaju. Otkako mi pomaže oko
bloga, isprobava najnovije riječi.
Kakva fajterica!
Svake srijede ide na ručak s Danièle i Françoise u restoran Deux Frères, u
Ulici Taillerie. Naruče salatu, mineralnu vodu, katkad i čašu vina i, što je
najvažnije, ispunjavaju loto-listiće. Naprežu memoriju ne bi li našle čarobne
brojeve. Datum nečijeg rođendana. Datum prvog susreta. Idealnu kilažu. Broj
kartice socijalnog osiguranja. Broj kuće u kojoj su odrasle. Datum prvog poljupca,
prvog puta. Datum, a taj je nezaboravan, neutješne tuge. Telefonski broj na koji
se više nitko ne javlja.
Svake srijede popodne kad se Mado vrati s ručka, oči joj se sjaje, okrugle
poput loto-kuglica. I svake mi srijede popodne kaže: O, Jo, Jo, kad bih ja dobila,
kad bih dobila, ne možete zamisliti što bih sve učinila!
Danas sam je prvi put upitala: A što biste učinili, Mado? Ne znam, reče ona.
No to bi bilo nešto osobito.
A ja sam danas počela pisati popis.
 Popis stvari koje mi trebaju.
Svjetiljka za stolić u predsoblju.
Vješalica za kapute. (Poput onih u bifeima.)
Plitica za odlaganje ključeva i prispjele pošte. (Iz Cash Expressa?)
Dvije teflonske tave.
Nova mikrovalka.
Pasirka za povrće.
Nož za kruh.
Nožić za guljenje krumpira. (Može biti zabavno kad imaš osamnaest
milijuna!!!)
Kuhinjske krpe.
Posuda za pripremu kus-kusa.
Plahte za našu spavaću sobu. (Dva kompleta.)
Poplun i navlaka za poplun.
Protuklizna prostirka za kadu.
Zavjesa za tuš-kadu. (Bez cvjetića!)
Ormarić za lijekove (zidni).
Zrcalo s povećalom i ugrađenom lampicom. (Vidi internet, marka Babyliss,
62,56 eura plus dostava.)
Nova pinceta.
Papuče za Joa.
Čepići za uši marke Quies. (Za mog hrkača.)
Mali tepih za Nadineinu sobu.
Nova torba. (Chanel? Pogledati i u Dioru.)
Novi kaput. (Opet probati onaj iz butika Carol, Ulica Rouille. Odličan je, 30
% vuna, 70 % alpaka. Jako udoban, čini me mršavijom, 330 eura.)
Blackberry (zbog bloga).
Putna karta za London. (I za Joa. Najmanje dva dana.)
Mali radio za kuhinju.
Nova daska za peglanje.
Pegla. (Na paru, u Auchanu, marka Calor, 300,99 eura.)
Regenerator i maska za kosu. (Marionnaud, 2,90 i 10,20 eura.)
Roman Gospodareva ljepotica. (Ponovno pročitati, vidjela folio-izdanje u
Brunetu.)
Knjiga Osobne financije za neznalice.
Gaće i čarape za Joa.
Televizor s ravnim zaslonom. (???)
Komplet filmova o Jamesu Bondu na DVD-u. (???)
 Opet je došla ona novinarka.
Donijela je kroasane i mali magnetofon. Ne mogu se izvući.
Ne, ne znam kako je sve počelo. Da, željela sam s drugima podijeliti svoju
strast. Ne, zapravo nikad nisam mislila da će to zainteresirati toliko mnogo žena.
Ne, blog desetzlatnihprstiju nije na prodaju. Nije tu radi novca. Ne, mislim da se
takve stvari ne kupuju novcem. Da, istina je da dobivam nešto od reklama. Time
pokrivam još jednu mjesečnu plaću, Madinu.
Da, veseli me raditi ovaj posao i da, ponosna sam na njega. Ne, nije mi
udarilo u glavu i ne, ne možemo uistinu govoriti o uspjehu. Da, uspjeh je opasan
kad prestanete sumnjati u sebe. O, da, svakodnevno sumnjam u sebe. Ne, muž mi
nimalo ne pomaže u radu s blogom. Zajedno smišljamo što staviti na prodajnu
stranicu jer prodaja dobro ide; jučer smo čak poslali pribor za kukičanje u Moscou.
U Moskvu? Smijem se. Ne, Moscou je četvrt u Toulouseu, blizu Kanala du Midi.
A tako. Ne, nema nikakve poruke u onome što radim. Samo užitak, strpljenje. Da,
mislim da nije zastarjelo sve što nam dolazi iz prošlosti. Ima mnogo ljepote u
onome što izrađujemo rukom; važno je imati dovoljno vremena. Da, mislim da
sve radimo prebrzo. Prebrzo govorimo. Prebrzo mislimo, ako uopće mislimo!
Šaljemo mejlove i SMS-ove a da ih nismo ponovno pročitali, zanemarujemo
pravopisno suglasje, pristojnost, osjećaj za sve živo. Djeca na Fejsu objavljuju
vlastite fotke na kojima povraćaju, vidjela sam to. Ne, ne, nisam protiv napretka;
samo se bojim da će to stvoriti još veći jaz među ljudima. Jedna je djevojka prošli
mjesec objavila da želi umrijeti i nitko joj nije odgovorio, nijedan od njezinih 237
frendova s Fejsa. Molim? Da, umrla je. Objesila se. Nitko joj nije rekao da će to
značiti dvadeset minuta groznih muka. Samoubojice uvijek vape za izbaviteljem,
ali na krkljajuće vapaje zauzvrat dobiju samo šutnju. No kad već toliko želite moju
izjavu, reći ću da je blog desetzlatnihprstiju poput prstiju jedne ruke. Žene su prsti,
ruka je strast. Smijem li vas citirati? Ne, ne, bilo bi smiješno. Baš naprotiv, mislim
da je ganutljivo. Da je to lijepa usporedba.
Tad novinarka isključi magnetofon.
Mislim da imam hrpu sjajnih stvari za svoj članak, hvala vam, Jo. Ah, još
posljednje pitanje. Čuli ste za ženu iz Arrasa koja je dobila osamnaest milijuna na
lotu? Oprez, pomislim iznenada. Da, čula sam. Kad biste to bili vi, Jo, što biste s
tim milijunima? Ne znam što da joj odgovorim. Ne odustaje. Biste li proširili
blog? Biste li pomagali ženama koje žive same? Biste li osnovali kakvu zakladu?
N... ne znam. N... nisam razmišljala o tome. A osim toga nisam svetica,
znate. Moj je život jednostavan i volim ga takvoga kakav jest.
Hvala vam, Jo.
 Tata, dobila sam osamnaest milijuna.
Tata blene u mene. Ne vjeruje vlastitim ušima. Usne mu se rastegnu u
osmijeh koji prelazi u smijeh. Isprva nervozan, zatim radostan. Briše sitne suze
što mu naviru na oči. Sjajno, mala moja, mora da si sretna. Jesi li rekla mami? Da,
jesam. A što ćeš učiniti sa svim tim novcem, Jocelyne, jesi li što smislila? Pa baš
i ne znam, tata. Kako ne znaš? Svatko živ znao bi što će s tolikom svotom. Možeš
započeti novi život. Ali meni je drag ovaj sadašnji, tata. Misliš li da bi me Jo i
dalje volio ovakvu kakva jesam kad bi znao za taj novac? A ti si udana? pita on.
Obaram pogled. Ne želim da vidi koliko sam tužna. Imaš li djecu, dušo? Jer ako
ih imaš, mazi ih; djecu nikad ne mazimo koliko bi trebalo. Mazim li ja tebe, Jo?
Da, tata, stalno. O, to je dobro. Nasmijavaš mamu i mene čak i kad varaš na
Monopoliju, a kuneš se da ne varaš, da ti se novčanica od 500 slučajno našla u
snopu od 5. Mama je zadovoljna tobom. Svaku večer kad se vraćaš kući, čim
začuje ključ u bravi, ljupkom kretnjom odgurne onaj nestašni pramen iza uha i
kradom se pogleda u zrcalu. Želi biti lijepa za tebe. Želi biti dar za tebe. Tvoja
ljepotica, tvoja Gospodareva ljepotica. Misliš li da će doći, mora mi donijeti
novine i pjenu za brijanje, nemam više ni zere. Doći će, tata, doći će. A dobro,
dobro. A kako se vi zovete?
Šest kratkih, usranih minuta.
 Jo me za vikend vodi u Le Touquet.
Opet sam omršavjela, zabrinuo se. Previše radiš, kaže. Kitničarska radnja,
blog, briga za Mado. Moraš se odmoriti.
Rezervirao je sobu u skromnom hotelu La Fôret. Stižemo tamo oko šesnaest
sati.
Na autocesti nas je preteklo sedam Porsche Cayennea, a ja sam svaki put
uhvatila Joov pogled. Iskrice njegova sna. Blistale su više nego obično.
Osvježavamo se u vlažnoj hotelskoj kupaonici, a zatim silazimo na plažu.
Kupuje mi čokoladne bombone u butiku Chat Bleu. Ti si lud, šapćem mu u uho.
Moraš steći novu snagu, kaže smješkajući se. U čokoladi ima magnezija, to je
dobro za stres. Svašta ti znaš, Jo.
Izlazimo i on me opet uzima za ruku. Divan si ti muž, Jo; veliki brat, otac, u
tebi je sve što ženi treba.
Čak i neprijatelj, bojim se.
Dugo hodamo po plaži.
Jedrilice što voze po pijesku hitro prolaze pored nas, jedra im klepeću, a ja
svaki put poskočim, kao u ljetima moga djetinjstva kad su jata lastavica u niskom
letu prolazila pokraj bakine kuće. Izvan sezone, Touquet je poput grada s
razglednice. Nasipom šeću umirovljenici, labradori, konjanici, a katkad i nekoliko
mladih žena s dječjim kolicima. Izvan sezone, Touquet je izvan vremena. Vjetar
nam šiba lica, slani zrak suši nam kožu; drhtimo, mirni smo.
Kad bi znao, bilo bi frke, bilo bi rata. Kad bi znao, ne bi li poželio sunčane
otoke, zakiseljene koktele, užaren pijesak? Golemu sobu, čiste plahte svaki dan,
čaše šampanjca?
Šećemo još jedan sat, zatim se vraćamo u hotel. Jo ostaje u minibaru, naručio
je bezalkoholno pivo. Odlazim u sobu okupati se.
Promatram se, gola, u kupaoničkom zrcalu. Splasnuo mi je šlauh oko trbuha,
imam dojam da su mi bedra vitkija. Tijelo mi je na prijelazu između stare i nove
kilaže. Mlohavo. No meni je ipak lijepo. Ganutljivo. Najavljuje procvat. Novu
krhkost.
Kažem si: Kad bih bila jako bogata, mislila bih da je ružno. Poželjela bih ga
preinačiti. Povećati grudi. Podvrći se liposukciji. Abdominoplastici.
Brahioplastici. A možda i blagoj estetskoj korekciji kapaka.
Biti bogat znači vidjeti sve što je ružno te drsko umišljati da je moguće
mijenjati svijet. Da za to ne treba ništa drugo, samo platiti.
Ali nisam bogata. Posjedujem samo ček na osamnaest milijuna petsto
četrdeset sedam eura i dvadeset osam centa, presavijen osam puta, skriven u dnu
cipele. Posjedujem samo napast. Mogućnost za drugačiji život. Za novu kuću.
Novi televizor. Za gomilu novih stvari.
No ni za što uistinu drugačije.
Malo poslije pridružujem se mužu u hotelskoj blagovaonici. Naručio je bocu
vina. Ispijamo zdravicu. Neka se ništa ne mijenja, neka sve ostane kako jest, kaže
on. Neka ništa ne bude drugačije.
Hvala onome gore što me još nije natjerao da unovčim ček.
 Popis mojih želja.

Poći na odmor – samo Jo i ja. (Ne u kamp Sourire. U Toskanu?)

Moliti da tati dodijele drugu sobu.
Odvesti Romain a i Nadine na mamin grob. (Pričati im o njoj i o njezinu
kolaču s grožđicama, njam, njam.)
Ošišati se.
Seksi crvena posteljina. (Jo, raspametit ćeš se!)
Kaput iz butika Caroll prije nego nestane... BRZO!!!
Preurediti dnevni boravak. (Ravan zaslon???)
Stara garažna vrata zamijeniti automatskim.
Jednog dana objedovati u pariškom restoranu Taillevent. (U časopisu Elle
à Table pročitala prikaz od kojega su mi potekle sline.)
Cjelonoćni razgovor s blizankama uz fino vino, guščja jetra i začinjen kruh;
tema: muškarci.
Zamoliti Joa da napravi spremište za kontejnere u dvorištu. (Mrzim
reciklažu!!!)
Ponovno poći u Etretat.
Provesti tjedan u Londonu s Nadine. (Sudjelovati u svemu. Maziti je. Citati
joj Malog princa. Bože, prolupala sam!)
Smoći hrabrosti i reći Romainu da je djevojka koju je bio doveo za Božić
odvratna, prosta i superodvratna. (Poslati mu nešto novca.)
Ići u toplice. (Masaža. Kozmetika Esthederm? Ili Simone Mahler?) Posvetiti
se sebi. Ostali van iz kuće.
Hraniti se kvalitetnije.
Držati dijetu. (I jedno i drugo.)
14. srpnja plesati tango s Joom uz pjesmu L’été Indien.
Kupiti komplet filmova o Jamesu Bondu, DVD. (???)
Pozvati novinarku na objed. (Kupiti joj poklon za mamu.)
Torba: Chanel.
Cipele: Louboutin.
Ići u Hermès. (Moliti da mi pokažu sve šalove i onda reći hmm, razmislit ću.)
Kupiti sat – Seiko!
Svima reći da sam dobila osamnaest milijuna. (Točnije, osamnaest milijuna
petsto četrdeset sedam tisuća tristo jedan euro i dvadeset osam centa.)
Neka mi svi zavide. (Konačno!!!)
Ići pogledati Porsche. (Lille? Amiens?) Tražiti prospekte za Cayenne.
Ići barem na jedan koncert Johnnyja Hallydaya. Prije nego umre.
Neka mi svi govore da sam lijepa.
 Jednom sam zamalo imala ljubavnika.
To je bilo odmah nakon mrtvorođene Nadège, kad je Jo porazbijao stvari u
kući i kad je prestao ispijati osam do devet boca piva navečer, klonuo pred
televizorom.
Tada je postao zao.
Pijan, bio je prava pravcata velika biljka. Mlitavac; resilo ga je sve ono što
žene mrze u muškaraca: prostaštvo, egoizam, bezobzirnost. No bio je miran.
Biljka. Skrutnuti umak.
Trezvenost ga je pak pretvorila u okrutnika. Isprva sam to pripisivala
suzdržavanju od pića. Dotadašnjih desetak piva nadoknađivao je dvostrukom
količinom Tourtela. Kao da ga je cijeloga želio uliti u sebe ne bi li došao do onog
famoznog 1 % alkohola što ga – prema sićušnim slovima na naljepnici – sadrži
svaka boca, te tako ponovno zapasti u pijanstvo koje mu je nedostajalo. Ali na
dnu tih boca, a i njega samog, nije bilo ničega osim zloće. Kakve li je sve gadosti
govorio: Ugušila si Nadège tim svojim debelim tijelom. Davila si je kad god bi
sjela. Moje je djetešce mrtvo jer nisi pazila na sebe. Jadnice, tijelo ti je kanta za
smeće, velika odurna kanta za smeće. Krmačo. Prava si krmača. Usrana krmača.
Nagutala sam se takvih riječi.
Nisam mu odgovarala. Govorila sam si da zacijelo grozno pati. Da ga je
sludila smrt naše kćerkice pa sad to ludilo prenosi na mene. Bila je to crna godina;
mrkli mrak. Ustajala sam noću i odlazila plakati u sobu k Nadine, koja je spavala
stisnutih šaka. Nisam željela da me Jo čuje, da vidi kakvu mi bol nanosi. Nisam
željela tu sramotu. Sto puta sam pomišljala da ću pobjeći s djecom, a onda sam si
rekla da će to proći. Da će mu tuga na kraju jenjati, uminuti, napustiti nas. Neke
su nedaće toliko teške da ih moramo otpustiti. Ne možemo ih sve čuvati, sve držati
u sebi. Pružala sam ruke u mrak, širila ih u nadi da će mama doći i skutriti se u
mome naručju. Molila sam se da me ogrije njezina toplina, da me ne odnese mrak.
No žene su uvijek same kad muškarci pate.
Ako tada nisam umrla, to je bilo zbog jedne obične, male rečenice. I glasa
koji ju je izrekao. I usta iz kojih je izišla. I zbog lijepog lica s kojega su se ta usta
smiješila.
 Dopustite da vam pomognem.
Nica, 1994.
Osam mjeseci nakon što smo pokopali Nadège. Grozan bijeli lakirani lijes.
Dvije kamene golubice što uzlijeću s nadgrobne ploče. Povratila sam, nisam to
mogla podnijeti. Doktor Caron stariji propisao mi je lijekove. Zatim odmor. I
svjež zrak.
Bio je lipanj. Jo i djeca bili su ostali u Arrasu. Tvornica, kraj školske godine;
večere bez mene; podgrijavanje jela u mikrovalki, gledanje video-kaseta, debilnih
filmova koje se djeca osmjele gledati dok nema mame; večeri kad si govore da će
se ona uskoro vratiti, da će biti bolje. Korota u malom.
Bila sam kazala doktoru Caronu starijem da više ne podnosim Joovu
okrutnost. Govorila sam o onome što nikad nisam izbacila iz sebe. O slabostima;
o svojim ženskim strahovima. Iznijela sam mu svoje strahove. Sramila sam se,
bila sam sleđena, skamenjena. Plakala sam, slinila, zarobljena njegovim starim
koščatim rukama; njegovim kliještima.
Plakala sam zbog muževa gnušanja nada mnom. Kažnjavala sam vlastito
tijelo, tijelo ubojice; vršak kuhinjskog noža urezivao je krikove u moje podlaktice;
mazala sam lice zločinačkom krvlju. Bila sam luda. Dotukla me Joova okrutnost,
oduzela mi snagu. Držala sam jezik za zubima ne bih li ga ušutkala, čepila si uši
da ga više ne čujem.
A kad mi je doktor Caron stariji, uz gadan zadah iz usta, kazao: Šaljem vas
na liječenje, samu, na tri tjedna, spasit ću vas, Jocelyne, meni je taj gadan zadah
donio svjetlost.
I otišla sam.
Nica, Centar Sainte-Geneviève. Sestre dominikanke bile su dražesne. Kad ih
vidite kako se smiješe, rekli biste da nema tog ljudskog užasa koji one ne bi mogle
zamisliti, a pritom oprostiti. Lica su im bila ozarena kao u svetica na malim
označivačima stranica u molitvenicima našega djetinjstva.
Dijelila sam sobu sa ženom koja je mogla biti vršnjakinja moje mame. Obje
smo bile laki slučajevi, tako su govorile sestre. Trebalo nam je odmora. Trebalo
nam je iznova naći sebe. Iznova otkriti sebe. Iznova početi cijeniti sebe. Pomiriti
se sa sobom, konačno. Naš status lakih slučajeva dopuštao nam je izlaske.
Svako popodne poslije sieste odlazila sam na plažu.
Na neudobnu šljunčanu plažu. Da nije bilo mora, činilo bi se da je riječ o
kakvoj pustopoljini. U doba kad stignem na nju, kad se okrenem prema moru,
sunce mi udara u leđa. Mažem se kremom. Ruke su mi prekratke.
Dopustite da vam pomognem.
Srce mi poskoči. Okrenem se.
 On sjedi dva metra od mene. Na sebi ima bijelu košulju i svjetlosmeđe hlače.
Bos je. Zbog sunčanih naočala ne vidim mu oči. Vidim mu usta. Usne boje voćke
iz koje su netom izišle one četiri odvažne riječi. Osmjehuju se. Tad na površinu
ispliva atavistički oprez svih mojih prethodnica:
– Nije dolično.
– Što nije dolično? Moja želja da vam pomognem ili vaš pristanak?
Bože, crvenim se. Dohvaćam košulju, pokrivam si leđa.
– U svakom slučaju, spremala sam se otići.
– I ja – kaže on.
Ne mičemo se. Srce mi ludo tuče. On je lijep, a ja nisam. Predator. Ženskar.
Pokvarenjak, sigurna sam. Nitko u Arrasu ne obraća se ženi tako. Nijedan
muškarac neće se usuditi osloviti vas a da vas prethodno ne upita jeste li udani. Ili
jeste li u vezi s nekim. On pak ne. Ulazi bez kucanja. Udarcem ramena. Nogom u
vrata. A meni se to sviđa. Ustajem. On je već na nogama. Nudi mi ruku. Uzimam
je. Prsti mi ćute toplinu njegove preplanule puti. Sol je na njoj ostavila
prljavobijele mrlje. Odlazimo s plaže. Hodamo šetnicom Promenade des Anglais.
Dijeli nas jedva metar. Malo dalje, kad stižemo pred hotel Negresco, prima me
rukom za lakat; vodi me preko ceste kao da sam slijepa. Sviđa mi se to stanje
omame. Zatvaram oči, dugo, predajem se njegovoj volji. Ulazimo u hotel. Srce
mi ludo tuče. Gubim razum. Što me spopalo? Zar ću u krevet s neznancem? Luda
sam.
No hrabri me njegov osmijeh. I glas.
– Dođite. Pozivam vas na čaj.
Tad naruči dva čaja. Orange Pekoe.
– To je lagani čaj porijeklom s Cejlona, ugodno piće za poslijepodne. Jeste
li bili na Cejlonu?
Smijem se. Obaram pogled. Imam petnaest godina. Prava šiparica.
– To je otok u Indijskom oceanu, manje od pedeset kilometara od Indije.
Preimenovali su ga u Sri Lanku 1970. kad...
Prekidam ga.
– Zašto to činite?
Pažljivo odloži šalicu. Zatim mi obuhvati lice rukama.
– Ugledao sam vas maloprije na plaži, s leđa, i ganula me posvemašnja
samoća vašega tijela.
Lijep je. Poput Vittorija Gassmana u filmu Miris žene.
Tad podignem lice prema njemu, usne mi potraže njegove, nađu ih.
Neobičan, neočekivan poljubac; topao, s okusom Indijskog oceana. Poljubac koji
traje, koji kaže sve o onome što mi nedostaje i o onome za čim on žudi, o mojim
patnjama, o njegovu nestrpljenju. Naš je poljubac moje radovanje, moja osveta; u
njemu je sve što nikad nisam imala: poljubac Fabiena Derômea u zadnjem razredu
osnovne škole, poljubac mog plahog kavalira uz taktove pjesme L’été Indien,
poljubac Philippea de Gouvernea kojemu se nikad nisam usudila prići, poljubac
Solala, princa iz bajke, Johnnyja Deppa i Kevina Costnera prije nego što su mu
ugradili implantate; u njemu su svi poljupci iz djevojačkih snova; poljupci prije
poljubaca Jocelyna Guerbettea. Nježno odgurnem svog neznanca.
– Ne – promrmljam.
Ne navaljuje.
Ako mi pukim pogledom u leđa može čitati dušu, pomislim, onda mi sada u
očima vidi koliko se grozim sebe.
Ja sam vjerna žena. Joova zloća nije dovoljan razlog. A ni moja osamljenost.
Sutradan sam se vratila u Arras. Joa je već bio prošao bijes. Djeca su
napravila prepečence sa šunkom i sirom i hvalila film Moje pjesme, moji snovi.
No ništa nikad nije tako jednostavno.
 Otkako je u glasilu L’observateur de l’Arrageois izišao onaj članak, nastalo
je pravo ludilo.
Radnja mi nikad nije prazna. Moj blog desetzlatnihprstiju broji jedanaest
tisuća posjeta na dan. Na administratoricu za prodaju putem interneta svaki dan
stiže više od četrdeset narudžbi. Svako jutro dobijem trideset životopisa. Telefon
ne prestaje zvrndati. Mole me da u školama pokrenem radionice šivanja. A u
bolnicama radionice vezenja. Zovu me iz jednog hospicija da im organiziram
tečajeve pletenja – jednostavne stvarčice: šalovi, čarape. Odjel za dječju
onkologiju mjesne bolnice traži kape živih boja. Ponekad i rukavice s dva ili tri
prsta. Mado ima posla preko glave, prešla je na Prosoft, a kad joj kažem da me to
zabrinjava, odgovara mi uz živčani smijeh od kojega joj se grče usta: Jo, ako
prestanem, srušit ću se, a ako se srušim, srušit će se sve, zato me nemojte
sputavati, gurajte me naprijed, gurajte me, Jo, molim vas. Obećala mi je da će ići
doktoru Caronu, da će jesti više lososa, da se neće dati. Navečer, Jo me moli da
mu čitam nutricionistička sigurnosna pravila i načelo hladnoga lanca – to mora
znati na ispitu za predradnika. “Duboko zamrznute namirnice” su namirnice koje
su bile podvrgnute procesu zvanom “duboko zamrzavanje”, pri kojemu
maksimalna kristalizacija mora nastupiti u što kraćem roku. Rezultat toga
postupka je da temperatura proizvoda – nakon termičke stabilizacije – neprekidno
ostaje na vrijednostima nižim ili identičnim onima od - 18 °C. Kvalitetne, zdrave,
tržištu namijenjene proizvode treba odmah podvrgnuti dubokom zamrzavanju uz
pomoć odgovarajuće tehničke opreme. Samo zrak, dušik i karbonski anhidrid, koji
odgovaraju specifičnim kriterijima čistoće, smiju se upotrijebiti kao spojevi za
zamrzavanje.
Jo je predan učenik, nikad ne gubi živce, osim kad se rasrdi na sebe. Ja ga
hrabrim. Ostvarit ćeš ti svoje snove jednoga dana, dragi Jo, kažem mu, a on me
tada uzme za ruku, prinese je ustima i veli: To će biti zahvaljujući tebi, Jo,
zahvaljujući tebi. Ja na to pocrvenim.
Bože, kad bi ti znao, Jo. U što bi se pretvorio?
Blizanke su me molile da im izradim male narukvice od navoštene čipke,
prodavale bi ih u svome salonu. Svaki put kad nam tko dođe na manikuru,
uspijemo prodati kakvu sitnicu, kaže Françoise, pa možeš zamisliti kako će se
prodavati narukvice Jo nakon onog članka u L’Observateuru, ići će kao halva,
dodaje Danièle. Načinila sam im dvadeset narukvica. Sve su ih prodale još iste
večeri. Kad te prati takva sreća, Jo, kažu blizanke, morala bi zaigrati loto. Smijem
se zajedno s njima. No bojim se.
Pozvala sam ih k sebi na večeru.
 Jo je cijele večeri šarmantan, duhovit i uslužan. Blizanke su donijele dvije
boce vina Veuve Cliquot. Jezik nam se razvezao od vinskih mjehurića koji nam
draškaju nepce. Svi smo malko pijani. A u pijanstvu na površinu uvijek isplivaju
strahovi ili nade.
Uskoro ćemo ući u četrdesetu, kaže Danièle, ako ove godine ne nađemo
frajera, propale smo. Dva frajera, ispravlja je Françoise. Smijemo se. Nije to
smiješno, nastavlja ona. Možda nam je suđeno da ostanemo zajedno kao sijamski
blizanci. Jeste li pokušale online? upita Jo. Naravno. I natrapale na totalne degene.
Čim skuže da smo blizanke, požele seks u troje. Frajere uzbuđuje pomisao na
blizanke, odmah umisle da imaju dvije kite. A da pokušate svaka za sebe? predloži
Jo. Radije bismo umrle, uglas će one prije nego što padnu jedna drugoj u zagrljaj.
Čaše se pune i prazne. Jednog dana osvojit ćemo glavni dobitak i otkantati sve te
bijednike. Plaćat ćemo si žigole, da, baš žigole, tipove za jednokratnu uporabu,
kao papirnate rupčiće. Upotrijebiš i baciš u kantu za smeće! Sljedeći! Blizanke
prasnu u smijeh. Jo me gleda, smješka se. Oči mu se sjaje. Pod stolom, moje
stopalo naliježe na njegovo.
Falit će mi Jo.
Sutra ujutro odlazi na tjedan dana u švicarski grad Vevey, u sjedište grupe
Nestlé, kako bi dovršio tečaj za predradnika i preuzeo nadzor nad pogonom u
Häagen-Dazsu.
Kad se vrati, poći ćemo na vikend u Cap Gris-Nez; treba to proslaviti.
Obećali smo si kamenice i veliki pladanj plodova mora. Rezervirao je veliku sobu
na farmi Waringzelle, ni petsto metara od mora, s tisućama ptica što odlijeću u
toplije krajeve. Ponosna sam na njega. Zarađivat će tri tisuće eura na mjesec,
uživat će brojne povlastice i imat će bolje zdravstveno osiguranje.
Moj Jo približava se svojim snovima. Približavamo se istini.
A ti, Jocelyn? iznenada upita Danièle mog muža glasom pomalo petljavim
od vina, zar nikad nisi maštao o dvjema ženama? Smijeh. Na to se ja tobože
uvrijedim, reda radi. Jo odloži čašu. Uz Jocelyne, veli, imam sve što mi treba;
katkada je toliko nezasitna kao da su u njoj dvije žene. Nove salve smijeha.
Pljesnem ga po ruci; nemojte ga slušati, kažem, govori gluposti.
Ali razgovor izmiče kontroli i podsjeća me na one što ih vodimo ljeti s J. J.-
om, Marielle Roussel i Michèle Henrion, u sjeni borova kampa Sourire, kad zbog
vrućine i pastisa gubimo glavu te bez stida govorimo o svojim strahovima, o
onome za čime žalimo i onome što nam nedostaje. Ja vjerojatno imam najljepšu
zbirku umjetnih pimpeka, rekla je prošlog ljeta Michèle Henrion uz tužan osmijeh.
Takvi vam barem ne okrenu leđa čim vas poštosaju, a i ne splasnu, dodao je
nacvrcani Jo. Seks se s vremenom odvoji od žudnje, to znaju sve žene. Zato je
nastojimo oživjeti, pobuditi je smjelim, novim iskustvima. Kad sam se vratila s
liječenja u Nici u Centru Sainte-Geneviève, naša je žudnja bila isparila. Jo ju je
nadomještao grubošću. Volio je uzeti me na brzinu, a mene je to boljelo jer me
svaki put sodomizirao. Mrzila sam takav seks, grizla sam usne do krvi kako ne
bih urlala od bola, ali Jou je bilo samo do vlastita užitka, kad bi svršio, brzo bi se
odmaknuo od mene, navukao hlače i zbrisao u kuću ili u vrt, s bocom
bezalkoholnog piva.
Blizanke su pri odlasku bile pijane, a Françoise se toliko smijala da se čak
malko popiškila u gaće. Sada smo Jo i ja sami. Kuhinja i blagovaonica nalikuju
na bojno polje. Kasno je. Ja ću to pospremiti, kažem, ti idi spavati, sutra rano ideš
na put. Tad mi priđe i naglo me zagrli, stegne me uza se. Uz svoju snagu. Glas mu
je nježan u mom uhu. Hvala ti, draga Jo, prošapće. Hvala ti na svemu što si učinila.
Ja se crvenim; on to, srećom, ne vidi. Ponosim se tobom, kažem mu. Hajde, gibaj,
sutra ćeš biti umoran.
Sutra, u pola pet ujutro, po njega će doći zamjenik ravnatelja tvornice.
Pripremit ću ti termosicu kave, kažem. A on me gleda. Ima neke blage tuge u
njegovim očima. Usne mu se pripiju uz moje, blago se rastvore, jezik mu, poput
crva, klizne u moja usta. Neobično nježan poljubac, kao da je prvi.
Ili posljednji.
 Popis mojih ludorija (uz osamnaest milijuna u banci).
Zatvoriti radnju i vratiti se studiju modnog dizajna.
Porsche Cayenne.
Kuća na moru. NE.
Stan u Londonu, za Nadine.
Grudnjak br. 90 C, omršavjela sam. (NE, NE i NE. Jesi poludjela? Pa što,
ovo i jest popis mojih ludih želja ☺.)
Hrpa stvari iz Chanelova butika. NE.
Danonoćna njegovateljica za tatu. (Opet oni šestominutni razgovori!!!)
Odvojiti nešto novca za Romaina. (Loše će on završiti.)
 Jo je otputovao prije dva dana.
Opet sam išla vidjeti tatu. Opet mu govorim o onih osamnaest milijuna,
mojoj pokori. Tata ne vjeruje vlastitim ušima. Čestita mi. A što ćeš učiniti sa svim
tim, dušo? Ne znam, tata, bojim se. A mama, što ona misli o tome? Nisam joj još
rekla, tata. Daj, dođi bliže, dušice, pričaj mi o svemu. Jo i ja smo sretni, kažem
drhtavim glasom. Imali smo uspona i padova kao i svi parovi, ali smo uspjeli
prebroditi teškoće. Imamo dvoje lijepe djece, krasnu kućicu, prijatelje, idemo na
odmor dva puta na godinu. Radnja mi jako dobro napreduje. Internetska prodaja
raste, ima nas već osam. Jo će za tjedan dana postati predradnik i voditelj jednog
od tvorničkih pogona, kupit će televizor s ravnim zaslonom za dnevnu sobu i
zatražiti kredit za auto iz snova. Sve je to još na staklenim nogama, ali se drži,
sretna sam. Ponosan sam na tebe, promrmlja tata i uzme me za ruku. Ali taj novac,
tata, strah me da ne... A tko ste vi? upita me iznenada.
Prokletih šest minuta.
Ja sam tvoja kći, tata. Fališ mi. Fali mi tvoje tetošenje. I šum tuša kad si se
vraćao kući. Fali mi mama. Fali mi djetinjstvo. A tko ste vi?
Ja sam tvoja kći, tata. Imam kitničarsku radnju, prodajem gumbe za hlače i
patentne zatvarače jer si obolio pa se moram brinuti za tebe. Jer je mama umrla
na pločniku baš kad smo se spremale poći u dućan. Jer nisam imala sreće. Jer sam
željela poljubiti Fabiena Derômea, ali je moj prvi poljubac pripao onome
cjepidlaki Marc-Jeanu Robertu i njegovim crtežima na papiru s kvadratićima
kojima je osvajao djevojačka srca. A tko ste vi?
Ja sam tvoja kći, tata. Tvoja jedinica. Jedino tvoje dijete. Odrasla sam
čekajući te i gledajući kako mama slika svijet. Odrasla sam u strahu da neću biti
lijepa u tvojim očima, da neću biti zanosna poput mame ni briljantna poput tebe.
Sanjala sam da ću crtati i kreirati haljine u kojima će sve žene biti lijepe. Sanjala
sam o Solalu, o bijelome vitezu, sanjala sam o savršenoj ljubavi; sanjala sam o
nevinosti, o izgubljenim rajevima, o lagunama; sanjala sam da imam krila, sanjala
sam da će me netko voljeti zbog onoga što jesam i da pritom neću morati biti mila
i draga. A tko ste vi?
Ja sam spremačica, gospodine. Došla sam vidjeti je li sve u redu u vašoj sobi.
Kao i svaki dan, očistit ću vam kupaonicu, isprazniti kantu za smeće, umetnuti
novu plastičnu vrećicu i počistiti za vama.
Hvala vam, gospođice, dražesni ste.
 Vrativši se kući, ponovno čitam popis stvari koje mi trebaju, pa mi se čini da
je bogatstvo u tome što u jednom potezu mogu kupiti sve što piše na njemu, od
nožića za guljenje krumpira, preko ravnog zaslona i kaputa iz butika Carol do
protuklizne prostirke za kadu. I vratiti se kući sa svim tim stvarima, razderati popis
i reći: To je to, sad mi više ništa ne treba. Odsad imam samo želje. Puke želje.
No nikad nije tako.
Jer naše su potrebe naši mali, svagdašnji snovi. Sitni poslići koji nas
katapultiraju u sutra, u prekosutra, u budućnost; beznačajne sitnice koje ćemo
kupiti sljedeći tjedan i zbog kojih mislimo da ćemo sljedeći tjedan još biti živi.
Upravo nas potreba za protukliznom prostirkom održava na životu. Ili pak
potreba za posudom za kuhanje kus-kusa. Za nožićem za guljenje krumpira. Pa
onda planiramo gdje ćemo što kupiti. Programiramo mjesta na koja ćemo poći.
Katkad uspoređujemo. Glačalo marke Calor u usporedbi s glačalom marke
Rowenta. Polako punimo ormare, ladicu po ladicu. Čitav život trpamo stvari u
kuću, a kad se kuća napuni, uništavamo ih kako bismo ih zamijenili drugima, kako
bismo sutradan imali što raditi. Čak idemo tako daleko da prekidamo trajnu vezu
ne bismo li se ubacili u drugu priču, u drugačiju budućnost, u drugu kuću.
U drugi život koji nam opet valja puniti.
Otišla sam u knjižaru Brunet u Ulici Gambetta i kupila Gospodarevu
ljepoticu u folio-izdanju. Navečer, kad Jo nije kod kuće, koristim priliku i
ponovno je čitam. No sad mi je to strašno jer znam što će se dogoditi. Ariane
Deume se okupa, porazgovori sama sa sobom, pripremi se i već znam sve o padu
u Ženevi. Znam za užasnu pobjedu dosade nad žudnjom, za šum vode u kojoj se
utapa strast, ali još ne mogu vjerovati da će biti tako. Umor me odnosi u srce noći.
Budim se iscrpljena, zasanjana, zaljubljena.
Sve do danas ujutro.
Kad se sve ruši.
 Nisam kriknula.
Nisam zaplakala. Nisam lupala o zid. Ni čupala kosu. Nisam porazbijala sve
oko sebe. Nisam povratila. Ni pala u nesvijest. Čak nisam osjetila da mi srce ludo
tuče i da me obuzima slabost.
No sjela sam na krevet, za svaki slučaj.
Ogledala sam se oko sebe. Pogledala sam našu spavaću sobu.
Mali pozlaćeni okviri s fotografijama naše djece svih dobi. Naša vjenčana
fotografija na Joovu noćnom stoliću. S moje strane kreveta moj portret, mamino
djelo; naslikala ga je u nekoliko sekundi, na ljubičastoj liniji nalik na zarez, plavim
akvarelom zaostalim na kistu. Ovo si ti, rekla je, čitaš.
Srce mi je i dalje bilo mirno. Nisu mi zadrhtale ruke.
Prignula sam se dohvatiti spavaćicu koja mi je bila spuznula na pod. Položila
sam je uza se, na krevet. Gnječila sam je prstima prije no što sam je ispustila iz
ruke. Odmah ću je izglačati, pomislila sam. Trebala sam slušati unutarnji glas i
kupiti glačalo na paru marke Calor, ono iz Auchana, za tristo devedeset devet
eura, broj devedeset sedam s popisa stvari koje mi trebaju.
Tad sam se počela smijati. Sebi.
Znala sam.
 Gipsana prašina na potpetici potvrdila je moje sumnje i prije no što sam
pogledala u cipelu.
Jo je bio popravio prečku u garderobnom ormaru i – još važnije – pričvrstio
ormar na zid jer mu je već duže vremena prijetio pad. To znači da je izbušio dvije
velike rupe u stražnjoj strani ormara i u zidu, otuda gipsana prašina u ormaru i na
mojim cipelama.
Nakon što je pričvrstio ormar, vjerojatno je poželio obrisati brašnastu prašinu
s mojih cipela i tako je našao ček.
 Kad?
Kad ga je našao? Otkad je znao za nj?
Zar još od moga povratka iz Pariza, kad je došao po mene na kolodvor? I kad
mi je šapnuo u uho da mu je drago što sam se vratila?
Je li to bilo prije Le Touqueta? Je li me odveo onamo znajući kakvo će mi
zlo nanijeti? Je li me uzeo za ruku na plaži znajući da će me izdati? A kad smo se
kucnuli čašama u hotelskoj blagovaonici i kad je poželio da ne bude nikakvih
promjena, da sve traje, zar mu se već tada fućkalo za mene? Je li se spremao na
bijeg iz našeg života?
Ilije to bilo poslije, kad smo se vratili?
Ne sjećam se kojeg je dana popravljao garderobni ormar. Nisam bila kod
kuće, a on mi nije ništa rekao. Gad. Kradljivac.
Naravno da sam nazvala centralu Nestléa u Veveyu.
Nema kod njih nikakvog Jocelyna Guerbettea, rekoše mi.
Cura na recepciji slatko se nasmijala kad sam počela navaljivati, kad sam joj
kazala da je već cijeli tjedan kod njih, da se usavršava za predradnika i voditelja
jednog od pogona Nestléove tvornice Häagen-Dazs u Arrasu, da, da, u Arrasu,
gospođice, u Francuskoj, u Pas-de-Calaisu, poštanski broj 62 000. Napričao vam
je koješta, draga gospođo. Ovo je sjedište tvrtke Nestlé Worldwide, zar mislite da
ovdje pripremamo ljude za predradnike ili nadglednike skladišta, ma dajte, molim
vas. Izvijestite policiju ako želite, zapitajte se nema li ljubavnicu, no vjerujete mi,
gospođo, nije ovdje. Zacijelo je osjetila da sam se malko uspaničila jer joj se glas
u jednom trenutku smekšao i jer je, prije no što je spustila slušalicu, dodala: Žao
mi je.
U tvornici, Joov šef potvrdio je moje slutnje.
Zatražio je tjedan dana dopusta i nema ga već četiri dana; trebao bi se vratiti
sljedeći ponedjeljak, reče mi.
Mo’š mislit! Nećeš ga više vidjeti, Jo, pomislih. Više nitko neće vidjeti tog
gada. Zbrisao je s osamnaest milijuna u džepu. Ptičica je otprhnula. Bit će da je
izgrebao slovo e s kraja mog imena i sad ček glasi na njegovo ime. Jocelyne bez
e, Jocelyn Guerbette. U četiri dana imao je vremena stići na kraj Brazila. Kanade.
Afrike. Možda i Švicarske.
Osamnaest milijuna uvelike povećava udaljenost između vas i onoga što
ostavljate za sobom.
Vraški je velika ta udaljenost, nemoguće ju je prijeći.
Sjećam se našeg poljupca otprije pet dana. Znala sam. Znala sam da je
posljednji. Žene uvijek predosjete takvo što. To je naš dar. Ali nisam slušala sebe.
Igrala sam se vatrom. Željela sam vjerovati da ćemo Jo i ja trajati dovijeka. Te
sam večeri dopustila njegovu jeziku da nevjerojatno nježno miluje moj, ali se
nisam usudila pustiti da progovori moj strah.
Vjerovala sam da smo – preživjevši nepodnošljivu tugu zbog smrti naše
kćerkice, pa sve ono odvratno pivo, uvrede, surovosti, rane i brutalni, animalni
seks – postali nerazdvojni, sjedinjeni, prijatelji.
Eto zašto me taj novac prestrašio.
Eto zašto sam šutjela o tom nevjerojatnom dobitku. Obuzdavala histeriju.
Eto zašto ga u biti nisam željela. Mislila sam da će poklonim li mu Cayenne,
zbrisati u njemu, odvesti se daleko, brzo i da se više neće vratiti. Ostvarivati snove
drugih znači riskirati da ih uništimo. Trebao je sam kupiti auto. U ime vlastitog
ponosa. Svog bijednog muškog ponosa.
Nisam se prevarila. Predosjetila sam da će taj novac biti prijetnja i njemu i
meni. Da je to vatra. Usplamtjeli kaos.
Znala sam, duboko u sebi sam znala da taj novac može činiti dobro, ali i zlo.
Vlatka Patka imala je pravo. Pohlepa sažiže sve na svom putu.
Vjerovala sam da je moja ljubav brana. Nesavladiva prepreka. Nisam se
usuđivala zamišljati da će me Jo, moj Jo, okrasti. Izdati. Napustiti.
Da će mi uništiti život.
 A kakav je, na kraju krajeva, bio moj život?
Sretno djetinjstvo – sve do sredine sedamnaeste godine, do mamina Krika i,
godinu dana poslije toga, tatina moždanog udara i njegova djetinjeg čuđenja
svakih šest minuta.
Stotine crteža i slika prikazuju te divne dane: duga vožnja Citroënom DS do
dvoraca Loire; dvorac Chambord, gdje sam upala u vodu i gdje su mi tata i još
neki gosponi priskakali upomoć. Pa opet crteži: mamini autoportreti, lijepa je na
njima, oči joj čini se nije okrznula patnja. I slika velike kuće u kojoj sam se rodila,
u Valenciennesu, ali koje se ne sjećam.
Srednjoškolske godine, jednostavne i vedre. Čak je i ne-poljubac Fabiena
Derômea zapravo bio blagoslov. Podučio me da i ružne sanjaju o najljepšima, ali
da između prvih i drugih stoje sve ljepotice svijeta; bezbrojne neprijelazne
planine. Zato sam nastojala vidjeti ljepotu tamo gdje se ona dotad možda skrivala
od mene: u ljubaznosti, poštenju, profinjenosti, a to je bio Jo. Jo i njegova surova
nježnost kojom mi je očarao srce, vjenčao tijelo i učinio me svojom ženom. Uvijek
sam bila vjerna Jou; čak i u danima zlopaćenja, čak i u noćima oluje. Voljela sam
ga unatoč njegovoj prirodi, unatoč zloći koja mu je izobličavala crte lica i navodila
ga na grozne riječi kad je Nadège umrla na pragu moje utrobe kao da je, izvirivši
nosom van, udahnula zrak, omirisala svijet i zaključila da joj se ne sviđa.
Moje dvoje žive djece i naš mali anđeo bili su mi i radost i tuga; ponekad još
zadrhtim zbog Romaina, ali znam da je blizu dan kad će ga netko povrijediti i kad
više neće biti nikoga da mu vida rane, da će se tada vratiti. U moj zagrljaj.
Sviđao mi se moj život. Sviđao mi se život koji smo Jo i ja bili sagradili.
Sviđao mi se način na koji su i posve obične stvari bivale lijepe u našim očima.
Sviđala mi se naša jednostavna, udobna, prijazna kuća. Sviđao mi se naš vrt, naš
skromni povrtnjak i one jadne rajčice koje nam je darivao. Voljela sam okopavati
zamrznutu zemlju sa svojim mužem. Sviđali su mi se naši snovi o budućim
proljećima. Čekala sam, gorljivo poput mlade majke, dan kad ću postati baka;
okušavala sam se u izradi raskošnih slastica, gurmanskih palačinka, bogate
čokoladne kreme. Željela sam nanovo osjećati miris djetinjstva u našoj kući,
gledati druge fotografije na zidu.
Jednog bih dana bila uredila sobu u prizemlju, za tatu; bila bih se brinula za
njega i svakih bih si šest minuta izmišljala novi život.
Voljela sam one tisuće mojih Izolda s bloga desetzlatnihprstiju. Sviđala mi
se njihova srdačnost, smirena i moćna poput rijeke, životvorna poput majčinske
ljubavi. Sviđalo mi se to žensko zajedništvo, naša ranjivost, naša snaga.
Jako sam voljela svoj život, ali sam, čim sam dobila taj novac, znala da će
on sve upropastiti, a radi čega?
 Radi većeg povrtnjaka? Krupnijih, crvenijih rajčica? Nove vrste mandarina?
Veće, raskošnije kuće; hidromasažne kade? Radi Porsche Cayennea? Puta oko
svijeta? Zlatnog sata, dijamanata? Umjetnih grudi? Operacije nosa? Ne. Ne. I ne.
Imala sam ono što novac ne može kupiti, ali može uništiti.
Sreću.
U svakom slučaju, vlastitu sreću. Moju. Sreću sa svim njezinim
manjkavostima. Banalnostima. Niskostima. Ali moju.
Golemu. Blistavu. Jedinstvenu.
Zato sam, nekoliko dana nakon što sam se s čekom vratila iz Pariza, odlučila
spaliti taj novac.
No ukrao ga je čovjek kojeg sam voljela.
 Nikome nisam rekla ni riječi.
Kad su me blizanke pitale za Joa, kazala sam im da je ostao još nekoliko
dana u Švicarskoj, na zahtjev Nestléa.
I dalje sam primala vijesti od Nadine. Upoznala je nekog dečka, visokog,
crvenokosog momka, animatora 3D filmova koji je radio na nastavku animiranog
filma Wallace i Gromit. Moja se djevojčica malo-po-malo zaljubljivala u njega.
Ne želim brzati, napisala mi je u nedavnom mejlu, jer ako nekoga voliš pa ga
zatim izgubiš, ostaneš na suhom. Iz Nadine su konačno počele izlaziti riječi. A
meni su navrle suze na oči. Odgovorila sam joj da je kod nas sve u redu, da kanim
prodati radnju (istina) i posvetiti se blogu (laž). Nisam joj govorila o ocu. O zlu
što nam ga je svima nanio. I obećala sam joj da ću je uskoro doći vidjeti.
Kao i obično, Romain se nije javljao. Znala sam da je napustio curu i
palačinkarnicu u Uriageu te da sada radi u nekom videoklubu u Sassenageu.
Vjerojatno s novom curom. Muškić je, rekla je Mado, a muškići su divljaci. Pa su
i njoj navrle suze jer je pomislila na svoju odraslu kćer koje više nema.
Osme večeri nakon što je Jo nestao s mojim čekom od osamnaest milijuna
eura, priredila sam malu feštu u radnji. Bilo je toliko ljudi da su morali stajati na
pločniku. Objavila sam im da ostavljam radnju i predajem je onoj koja će preuzeti
moje mjesto: Thérèse Ducrocq, majci novinarke glasila L’Observateur de
L’Arrageois. Pljeskali su joj kad je kazala da zapravo neće preuzeti moje mjesto,
da će se samo “brinuti za radnju do Jocelyneina povratka”. Jo i ja, kazala sam
zabrinutim mušterijama, odlučili smo uzeti godinu dana odmora. Djeca su nam
odrasla. Ima putovanja koja smo si zacrtali kad smo se upoznali, ima zemalja koje
valja posjetiti, gradova koje treba doživjeti, pa smo odlučili da je došlo vrijeme za
to. Ljudi su mi prilazili. Žalili su što Jo nije među nama. Pitali me koje ćemo
gradove posjetiti, kojim zemljama proputovati, s kakvom se klimom susretati, a
sve kako bi nam smjesta darovali još jedan džemper, rukavice, pončo. Toliko ste
nas mazili sve ovo vrijeme, Jo, sada je red na nama.
Sutradan sam zatvorila kuću. Ključeve sam ostavila Mado. A blizanke su me
odvezle na Orly.
 Jesi li sigurna u to što činiš, Jo?
Da. Stotinu puta, tisuću puta da. Jesam, sigurna sam da želim napustiti Arras,
grad u kojemu je Jo napustio mene. Želim napustiti našu kuću, našu postelju.
Znam da još ne bih mogla podnijeti ni njegovu odsutnost ni mirise njegove
prisutnosti. Miris njegove pjene za brijanje, njegove kolonjske vode, blagi vonj
znoja što mu se upio u ostavljenu odjeću i onaj prodorniji, u garaži, gdje je volio
izrađivati male komade pokućstva; opori miris njega u piljevini, u zraku.
Blizanke me prate do zadnje dopuštene crte. Oči su im pune suza. Nastojim
se smiješiti.
Françoise pogađa. Izgovara ono nezamislivo.
Jo te ostavio, je l’ to to? Otišao je ljepšoj i mlađoj sada kad bi trebao postati
šef pogona i voziti Porsche Cayenne.
Tad i meni navru suze. Ne znam, Françoise, kažem, otišao je. Moram lagati.
Izbjegavam klopku, odupirem se napasti. Raspukloj brani moje ljubavi. Možda
mu se nešto dogodilo, nagađa Danièle medenim, smirujućim glasom, u Švicarskoj
otimaju ljude, je l’ tako? Čitala sam da je ondje, uz privatno bankarstvo i pranje
novca, pomalo kao u Africi. Ne, Danièle, nitko njega nije oteo, oteo je on mene
od sebe, iščupao me, amputirao, izbrisao iz sebe, to je sve. A zar nisi vidjela što
se kuha, Jo? Nisam. Ništa, baš ništa. Kao u lošem filmu. Muž ti otputuje na tjedan
dana, a ti, čekajući ga, iznova čitaš Gospodarevu ljepoticu, nanosiš masku na lice,
radiš piling cijeloga tijela, depiliraš se voskom, masiraš se eteričnim uljima, sve
kako bi bila lijepa i mekana kad se on vrati, i odjednom shvatiš da se neće vratiti.
A kako znaš da neće, Jo? Je l’ ti ostavio pismo, barem nešto? Joj, moram ići. Ne,
nije, to je najgore, čak ni pismo, ama baš ništa, samo zlokobnu prazninu,
zrakoprazni prostor. Tada me Françoise zagrli. Ja joj u uho šapćem svoje
posljednje želje. Nazovi nas kad stigneš, šapće ona meni. Dobro se odmori, dodaje
Danièle. I budemo li trebale doći, eto nas.
Prolazim sigurnosnu kontrolu. Okrećem se. Još su tu. Ruke su im nalik na
ptice.
Zatim nestajem.
 Nisam otišla jako daleko.
U Nici je lijepo vrijeme. Još nije počela sezona odmora, tek je međuvrijeme.
Vrijeme za oporavak. Svaki dan idem na plažu u doba kad sunce udara u leđa.
Tijelo mi je opet poprimilo nekadašnji oblik, kao prije Nadineina rođenja,
prije kolutova sala koji su gušili Nadège. Lijepa sam kao kad mi je bilo dvadeset
godina.
Svaki dan, pa i kad sunce ne prži, mažem leđa kremom i ruka mi je uvijek
prekratka; i svaki dan, upravo u tom trenutku, srce mi zaigra, osjetila se izoštre.
Naučila sam držati se uspravno, kretati se samouvjereno. Izbrisati onu njegovu
izjavu o samotničkom izgledu. Nježno si masiram leđa, vrat, lopatice – prsti mi
se kreću polako, a ipak sigurno; sjećam se njegova glasa. Njegovih riječi otprije
sedam godina kad sam bila došla ovamo bježeći od Joovih pakosti.
Dopustite da vam pomognem.
Ali riječi što mi danas dopiru do leđa tek su puste mobitelske brbljarije, riječi
kućepaziteljâ i deranâ koji dolaze ovamo pušiti i zabavljati se poslije nastave. I
umorne riječi mladih, a već osamljenih majki čija dojenčad spava u sjeni, u
kolicima, žena čiji su muževi pobjegli, prestali ih milovati; riječi slane poput suza.
I zato, sredinom popodneva, nakon što sam nabrojila četrdeset aviona u
polijetanju, skupljam stvari i krećem natrag u apartman u Ulici Auguste-Renoir,
iza Muzeja lijepih umjetnosti Jules Chèret, u apartman koji sam unajmila na
nekoliko tjedana, dovoljno vremena da naučim kako postati ubojica.
Apartman je neprivlačan, u visokoj zgradi iz pedesetih godina, iz doba kad
su arhitekti Azurne obale sanjali o Miamiju, o motelima i zaobljenjima; kad su
sanjali kako će pobjeći odavde. Namješten je. Namještaj je neukusan. Solidan, i
to je sve. Krevet škripi, no kako spavam sama, škripanje smeta samo meni. S
jedinog prozora u tom stanu ne vidim more; na njemu sušim rublje. Navečer,
apartman miriše na vjetar, sol i dizelsko gorivo. Navečer jedem sama, sama
gledam televiziju i sama podnosim nesanicu.
Još plačem, navečer.
Čim se vratim s plaže, otuširam se kao nekoć tata kad bi se vratio kući. No
to ne činim kako bih isprala ostatke glutaraldehida. Ne, samo ostatke srama, svoga
jada. Svojih izgubljenih iluzija.
Pripremam se.
Prvih nekoliko tjedana nakon Joova nestanka bila sam se vratila u Centar
Sainte-Geneviève. I sestre dominikanke su bile nekamo nestale, ali su bolničarke
koje su ih zamijenile bile jednako susretljive.
Kad me napustio, Jo je iz mene iščupao smijeh, veselje, životnu radost.
Rastrgao je popis mojih potreba, mojih želja i mojih ludorija.
 Lišio me sitnica koje nas održavaju na životu. Nožića za guljenje krumpira
što smo ga sutradan trebali kupiti u Lidlu. Glačala marke Calor iz Auchana, tjedan
dana poslije toga. Malog tepiha za Nadineinu sobu, kad ga za mjesec dana budu
stavili na akciju.
Oduzeo mi je želju da budem lijepa, da budem vragolasta i dobra ljubavnica.
Izgrebao je, poništio moja sjećanja na nas. Nanio je nepopravljivu štetu
jednostavnoj poeziji našega života. Šetnji s rukom u ruci po plaži u Touquetu.
Našem histeričnom veselju kad je Romain prohodao. Kad je Nadine prvi put
izgovorila pipi pokazujući prstom na tatu. Izljevu smijeha što nas je spopao nakon
seksa u kampu Sourire. Našim srcima koja su složno zaigrala kad se Denny
Duquette pojavio pred očima Izzie Stevens u petoj sezoni serije Uvod u anatomiju.
Napustivši me zato što me okrao, Jo je srušio sve za sobom. Sve uprljao.
Voljela sam ga. I ostala bez ičega.
Bolničarke su me malo-pomalo iznova učile uživati u sitnicama. Kao što
izgladnjelu djecu iznova učimo jesti. Kao što iznova učimo živjeti, u
sedamnaestoj, kad nam se mrtva mama popiški pred svima, na pločniku. Kao što
iznova učimo smatrati se lijepima; lagati si i praštati. Odagnale su moje crne misli,
unijele svjetlost u moje košmare. Naučile su me disati odozdo, iz trbuha, daleko
od srca. Dotad sam željela umrijeti, pobjeći. Nisam željela ni mrve od onoga što
bijaše moj život. Bila sam napravila smotru raspoloživog oružja i zadržala se na
dvjema mogućnostima.
Baciti se pod vlak. Prerezati žile.
Baciti se s mosta pred jureći vlak. S tim ne možeš pogriješiti. Tijelo bi
eksplodiralo. Raspalo bi se na komade. Razletjelo bi se kilometrima uokolo. Ne
bi bilo boli. Samo zvuk tijela što para zrak i grozni cvilež kočnica; zatim tras
prvoga pri susretu s drugim.
Prerezati žile na rukama. Jer u tome ima stanovite romantike. Kupka, svijeće,
vino. Neka vrsta ljubavnog obreda. Poput kupke Ariane Deume koja se sprema
dočekati svoga Gospodara. Zato što je bol od britvice na ručnom zglobu neznatan,
a rez estetski prihvatljiv. Zato što krv šikne, topla, smirujuća i počne risati crvene
cvjetove koji se rastvaraju u vodi oblikujući mirisne brazde. Zato što to zapravo
ne znači umrijeti. Prije bih rekla – zaspati. Tijelo klizne, lice potone i utopi se u
gustom, ugodnom, tečnom, crvenom baršunu; maternici.
No bolničarke iz Centra Sainte-Geneviève naučile su me kako ubiti samo
ono što je mene ubilo.
 Evo našeg bjegunca.
Stisnuo se, pogurio. Prilijepio se čelom za prozor vlaka koji, jureći, riše
virtuozno impresionističke prizore okolnih polja. Okrenuo je leđa ostalim
putnicima poput nadurena djeteta; no nije riječ o durenju nego o izdaji, o ubodu
nožem.
Prvo je našao ček. I čekao da Jocelyne kaže nešto o tom novcu. Zato ju je
bio odveo u Touquet; samo zato. A zatim, osjetivši da ona žudi za mirom, da voli
trajnost u svemu, shvatio je što je naumila. Uzeo je novac jer ga je kanila spaliti.
Ili darovati. Balavim distrofičarima, bistrim mališanima oboljelima od raka. A
bilo je više novca no što bi ga on zaradio u šesto godina crnčenja u Häagen-Dazsu.
Sad cmizdri ćuteći kako mu se gađenje nad samim sobom rascvjetava do
zastrašujućih razmjera. Žena koja sjedi pokraj njega šaptom ga pita: Je l’ vam
dobro, gospodine? On je smiruje umornim pokretom ruke. Prozorsko staklo hladi
mu čelo. To ga podsjeća na Jocelyneine nježne, hladne ruke kad ga je nedavno
umalo odnijela strašna vrućica. Lijepi prizori uvijek isplivaju na površinu upravo
kad bismo ih željeli potopiti.
U zoru, kad vlak stiže na stanicu Bruxelles-Midi, ne silazi s vagona, čeka da
iziđu svi putnici. Oči su mu crvene kao u ljudi koji se još nisu posve razbudili,
poluzatvorene da im bude toplo u vjetrovitim kolodvorskim bifeima gdje umaču
belgijske speculoose ili flandrijsko pecivo u kratke, poput katrana guste crne kave.
To je prva kava njegova novog života i nije dobra.
Odabrao je Belgiju jer ondje govore francuski. Jedini jezik koji zna. Premda
ne i sve riječi toga jezika, rekao je Jocelyne kad joj se udvarao. Ona se nasmijala
i upitala ga zna li što znači riječ simbioza; a kad je niječno odmahnuo glavom,
kazala mu je da je to ono što očekuje od ljubavi i tad su im srca složno zaigrala.
Hoda po sitnoj kiši koja mu bocka kožu. Pogledajte ga, krevelji se, ružan je.
A bio je lijep u Jocelyneinim očima. Nalik na Venantina Venantinija. Bilo je dana
kad joj se činio najljepšim čovjekom na svijetu. Sad prelazi Bulevar Midi, hoda
Bulevarom Waterloo, pa Avenijom Louise i Ulicom Régence stiže na Trg
Sablons. Tu je kuća koju je uzeo u najam. Pita se zašto je unajmio tako veliku
kuću. Možda misli da će mu biti oprošteno. Možda misli da će mu se Jocelyne
jednom pridružiti, da će doći dan kad ćemo razumjeti ono što nam je bilo
neobjašnjivo. Da ćemo jednoga dana svi biti zajedno, pa i anđeli i mrtve
djevojčice. Da je već odavno morao potražiti značenje riječi simbioza u rječniku.
Ali trenutačno treperi od uzbuđenja. Ta bogat je. Može imati što god poželi.
Kupuje crveni Audi A6 RS, moćan i jako skup. Sat marke Patek Philippe koji
pokazuje vrijeme i datum, te još jedan marke Omega Speedmaster Moonwatch.
Pa televizor Loewe s ravnim zaslonom i kolekcionarsko izdanje trilogije o Jasonu
Bourneu. Dostiže svoje snove. Kupuje dvanaest košulja marke Lacoste. Gležnjače
Berluti. Cipele Weston i Bikkemberg. Daje šivati odijelo po mjeri, kod Dormeuila.
I još jedno kod Diora, ali mu se ono ne sviđa. Baca ga. Uzima spremačicu za
veliku kuću. Objeduje u kavanama oko Trga Grand-Place. El Greco. Le Paon.
Navečer, dostavom naruči pizzu ili suši. Vraća se pravom pivu, onom što ga piju
desperadosi zamućena pogleda. Voli pivo marke Bornem Triple, obožava omamu
što je stvara Kasteelbier s 11 % alkohola. Okrupnio je. Malo-pomalo biva sve
deblji. Popodneva provodi u kavanama na otvorenom, traži s kime bi se mogao
sprijateljiti. Rijetko ima priliku za razgovor. Ljudi sjede sami, svaki sa svojim
mobitelom. Odašilju tisuće riječi u prazninu vlastitih života. U turističkom uredu
u Ulici Royale preporučuju mu krstarenje za samce, po briselskim kanalima; kad
tamo, dvije žene na dvadeset jednog izgladnjelog muškarca, kao u lošem filmu.
Vikendom ide na more. U mjestu Knokke-le-Zoute odsjeda u hotelu Manoir du
Dragon ili Rose de Chopin. Posuđuje ljudima novac koji više nikad ne vidi.
Navečer ponekad iziđe. Ide u noćne klubove. Izmijeni pokoji otužni poljubac.
Pokušava zavesti nekoliko cura. Smiju mu se. Loše mu ide. Plaća silne šampanjce
kako bi tek ponekad smio dotaknuti neke grudi, neko suho, ljubičasto spolovilo.
Noći su mu tužne i hladne i bez čara. Kući se vraća sam. Sam pije. Sam se smije.
Sam gleda filmove. Ponekad pomisli na Arras, tad otvori novo pivo da odagna
misli, da sve opet utone u omaglicu.
Katkad odabere curu s interneta kao što u restoranu biramo slastice. Cura
dođe spremna da mu se poda u tami velike kuće, pokupi lovu, ali mu rijetko kada
popuši jer njemu nikako da se digne. Pogledajte ga kako izgleda kad cura zalupi
vrata za sobom: spuznuo je na hladan kameni pod, jadan je i kukavan, sklupčao
se poput starog pseta, jeca, slini, sa slinom izbacuje sve svoje strahove, sve noćne
utvare, a nijedna dobrodušna žena ne pruža ruke kako bi ga privinula k sebi.
Deset mjeseci nakon što je pobjegao iz Arrasa, Jocelyna Guerbettea obuzima
ledena hladnoća.
Tušira se vrućom vodom, ali hladnoća ostaje. Koža mu se puši, a on svejedno
drhti. Meso na prstima modro mu je i smežurano, kao da će otpasti. Želi se vratiti
kući. Raspada se. Ne može novcem kupiti ljubav. Nedostaje mu Jocelyne. Misli
na njezin smijeh, na miris njezine puti. Draga mu je njihova veza, ono njihovo
dvoje žive djece. Drag mu je strah koji ga je nekoć obuzimao, strah da bi se
Jocelyne mogla odveć proljepšati, postati prepametna za njega. Nekoć mu se
sviđala misao da bi je mogao izgubiti, to ga je poticalo da bude bolji muž. Voli
vidjeti je kako odvaja oči od knjige i smješka mu se. Drage su mu njezine smirene
ruke, njezini zaboravljeni snovi o tome kako će jednog dana biti modna kreatorica.
Draga mu je njezina ljubav i toplina; odjednom shvaća što znači taj led, ta
hladnoća. Kad nas netko voli, krv nam se zagrije, a žudnja uzavre. Drhtureći,
izlazi iz tuš-kabine. Ne lupa šakom o zid kao nekad, ne tako davno. Uspio je
ukrotiti žal za Nadège, više ne govori o njoj; neće više vrijeđati Jocelyne.
Ne otvara bocu piva. Usne mu drhte. Usta su mu suha. Promatra veliku
dnevnu sobu, veliku prazninu. Ne sviđa mu se bijela sofa. Ni niski stolić s
pozlatom. Ni časopisi koje nitko ne čita, koji su tu samo za ukras. Večeras mu se
ne sviđa ni crveni Audi, ni sat marke Patek, ni plaćene cure koje nikoga ne grle,
ni odebljalo tijelo, ni otečeni prsti, ni ova ledena hladnoća.
Ne otvara bocu piva. Ustaje, ostavlja svjetlo u predsoblju za slučaj da ga
Jocelyne noćas dođe potražiti, za slučaj da mu praštanje pokuca na vrata. Penje se
na kat. Stubište je visoko, priviđaju mu se prizori pada. Vrtoglavica. Prohujalo s
vihorom. Oklopnjača Potemkin. Uši iz kojih šiklja krv. Polomljene kosti.
Prsti mu stežu rukohvat; pomisao na oprost rađa se tek kad se ponovno
uspravimo.
Putuje u London. Dvosatna vožnja vlakom tijekom koje mu se ruke
svejednako znoje. Kao da ide na prvi ljubavni sastanak. Četrdeset metara ispod
mora – strah ga je. Ide posjetiti Nadine. Ona je to isprva odbijala. No on je
ustrajao. Gotovo ju je preklinjao. To je pitanje života i smrti, rekao je. Njoj se ta
izjava učinila krajnje melodramatičnom, ali joj je izmamila osmijeh i on se za to
zakvačio. Sastaju se u kavani Florian, na trećem katu poznate robne kuće
Harrods. On stiže ranije. Želi odabrati dobar stol, dobru fotelju. Želi je gledati
kako dolazi. Imati vremena da je prepozna. Zna da tuga izobličuje lice, da mijenja
boju očiju. Prilazi mu konobarica. On joj daje znak da neće ništa. Sram ga je što
na engleskom ne može reći čak ni: Čekam kćer, nije mi dobro, gospođice, strah
me, počinio sam veliku glupost.
Evo je, stiže. Lijepa je i vitka; prepoznaje u njoj Jocelyneinu dražest i dirljivo
bljedilo iz doba kad je radila kod gospođe Pillard, kad nije mogao zamisliti da će
se prometnuti u lopova, u ubojicu. Ustaje. Ona se smiješi. Već je prava žena; kako
vrijeme leti! Ruke mu se tresu. Ne zna što bi. No ona mu pruža obraz. Ljubi ga.
Dobar dan, tata. Tata – tako ga je zvala prije tisuću godina! Mora sjesti. Nije mu
dobro. Treba mu zraka. Ona ga pita je l’ mu bolje. Da, da, odvraća, to je od
uzbuđenja, od sreće. Jako si lijepa, usuđuje se kazati kćeri. Ona se ne crveni.
Naprotiv, blijeda je. Kaže: Prvi put u životu kažeš mi nešto tako osobno, tata. Čini
se da bi mogla zaplakati, ali ne, jaka je. Plače on, starac. On se njoj obraća.
Poslušajte ga: Tako si lijepa, mala moja. Kao mama. Baš kao mama. Opet im
prilazi konobarica, klizi, šutke, poput labuda. Nadine joj tiho dobaci: In a few
minutes, please, a on po melodiji kćerina glasa shvaća da ima samo jednu prigodu
za razgovor s njom, a to je sada. Zato prestrašeno ispali: Okrao sam ti majku.
Izdao sam je. Pobjegao sam. Stidim se, a znam da je prekasno za stid. Ja... ja...
Traži riječi. Ja... No riječi ne dolaze. Teško mu je. Reci mi, Nadine, kako bih se
mogao iskupiti. Pomozi mi. Nadine da konobarici znak rukom. Već je gotovo.
Konobarica stiže. Two large coffees, two pieces of fruit cake. Yes, madam. Naš
lopov ne razumije ni riječi, ali mu se sviđa zvuk kćerina glasa. Gledaju se. Tuga
joj je izmijenila boju očiju. Nekoć, u Arrasu, bile su plave. Sada su sive, kišno
sive, poput ulice koja se suši. Nadine promatra oca. Pokušava dokučiti što je to
mama voljela na tom tužnom, mlohavom licu. Pokušava nazrijeti crte talijanskog
glumca, njegov zvonki smijeh, bijele zube. Sjeća se lijepog lica koje ju je ljubilo
za laku noć; tatinih poljubaca koji su mirisali na sladoled s okusom vanilije,
kolačića, pralina, banana, karamela. Zar sve ono što nam je nekoć bilo lijepo
postane ružno zato što nas je izdala osoba koja nam je uljepšavala život? Zar divan
dar djetetov postaje odvratan zato što se dijete prometnulo u ubojicu? Ne znam,
tata, kaže Nadine. Samo znam da mama nije dobro, da joj se srušio svijet.
A nakon pet sekunda, kad Nadine doda: I meni se sve srušilo, Jocelyn zna da
je razgovor završen.
Pruža ruku prema kćerinu licu; želio bi ga dotaknuti, pomilovati ga posljednji
put, ogrijati se na njemu, no hladna mu se ruka ukočila. Čudan je to i tužan
oproštaj. Na kraju, Nadine obori pogled. Shvati da ga pušta da ode nepraćen
njezinim pogledom koji bi posramio tog kukavicu u bijegu. To je njezin dar ocu
zato što joj je rekao da je lijepa.
U vlaku na povratku Jocelyn se sjeća riječi svoje majke kad su joj javili da
joj je muž umro od srčanog udara, u uredu. Napustio me, tvoj nas je otac sve
napustio! Gad jedan, kakav gad! A poslije, nakon pogreba, kad je doznala da mu
je srce prepuklo dok je obrađivao šeficu nabave, nezasitnu raspuštenicu, zašutjela
je. Zauvijek. Progutala je vlastite riječi, začepila usta i tako je Jocelyn još kao
dijete vidio kako crv muškog zla izjeda žensko srce.
Vrativši se u Bruxelles, odlazi u knjižaru Tropismes u Prolazu Princes. Sjeća
se knjige od koje je Jocelyne katkad odvajala oči kako bi mu se nasmiješila. Bila
je lijepa dok je čitala. Sretna, činilo se. Zamoli da mu daju Gospodarevu ljepoticu,
odabere izdanje velikog formata, poput njezina. Kupi i rječnik. Zatim provodi
dane čitajući. Traži značenje riječi koje ne razumije. Želi dokučiti što ju je
navodilo na sanjarenje, zbog čega je bila lijepa dok je čitala, zašto ga je
povremeno pogledavala. Možda je u njemu vidjela Adriena Deumea i možda ga
je upravo stoga voljela. Muškarci misle da su privlačni u ulozi Gospodara, a
moguće je da su tada naprosto stravični. Jocelyn sluša Arianine uzdahe,
solilokvije te svećenice ljubavi. Katkad su mu dosadni dugi monolozi. Pita se
zašto na mnogim stranicama nema ni točke ni zareza; zatim čita tekst naglas i
tada, u odjecima velike dnevne sobe, čuje kako mu se disanje mijenja, ubrzava;
osjeća iznenadnu vrtoglavicu, nešto poput ekstaze u srcu; nešto ženstveno, ljupko,
i tad spozna Jocelyneinu sreću.
Ali svršetak romana je strašan. U Marseillesu, Solal napadne Arianu, prisili
je da spava s bivšim ljubavnikom; ljepotica postaje prosta namiguša. Slijedi
tragičan svršetak u Ženevi. Zatvarajući knjigu, Jocelyn se pita nije li ta priča
osnažila Jocelynein osjećaj da je ona nadvladala “dosadu i zamor” koji su
upropastili romantične ljubavnike te tako na svoj način dospjela do ljubavi čije
savršenstvo nije u odjeći, frizurama i šeširima nego u povjerenju i miru.
Možda je Gospodareva ljepotica roman o gubitku, a Jocelyne ga je čitala da
procijeni što je uspjela spasiti.
On se sada želi vratiti. Ima mnogo riječi za nju; riječi koje još nikad nije
izgovorio. Sada zna što znači simbioza.
Strah ga je telefonirati. Strah ga je vlastita glasa. Strah ga je da će mu spustiti
slušalicu. Strah ga je tišine i plača. Pita se ne bi li jednostavno trebao krenuti kući,
stići u mirno doba večere, staviti ključ u bravu, otvoriti vrata. Vjerovati u čudo. U
Reggianijevu pjesmu s Dabadijevim riječima: Ima li tu koga / muškarca il’ žene /
Čujem psa gdje laje / Ako si još živa, / Otvori bez kivnje / Znam da malo kasnim /
Znam, al’ evo mene. Ali što ako je promijenila bravu? Ako nije kod kuće? Zato
odluči napisati pismo.
Poslije, tjednima poslije toga, dovršava pismo i nosi ga na poštu, na Trg
Poellaert pokraj Palače pravde. Zabrinut je. Nekoliko puta pita činovnicu je li
stavio dovoljno maraka. To je važno pismo. Promatra ruku koja u košaru baca
omotnicu punu nade u novi početak; u košaru ubrzo padaju druga pisma,
prekrivaju njegovo, guše ga, zatrpavaju. Osjeća da je izgubljen. I jest, izgubljen
je.
Vraća se u veliku, praznu kuću. Ostala mu je samo bijela sofa. Sve je prodao,
sve poklonio. Auto, televizor, trilogiju o Jasonu Bourneu, sat marke Omega, dok
onaj marke Patek nije mogao naći, no fućka mu se.
Čeka na bijeloj sofi. Čeka da mu poštar tutne odgovor pod vrata. Čeka i čeka,
ali odgovor ne stiže. Trese se, dani prolaze, ništa se ne događa, hladno mu se tijelo
ukočilo. Prestao je jesti, prestao se micati. Svaki dan popije nekoliko gutljaja
vode, a kad se boce isprazne, prestaje piti. Ponekad plače. Ponekad razgovara sam
sa sobom. Izgovara svoje i Jocelyneino ime. To je bila simbioza, a on je nije vidio.
Agonija počinje; sretan je.
 U Nici, more je sivo.
Na pučini, veliki valovi. Čipka od pjene. Nekoliko uzdrhtalih jedara nalik je
na ruke koje dozivaju upomoć, no koje više nitko neće dohvatiti.
Zima je.
Rebrenice u kućama na šetnici Promenade des Anglais uglavnom su
spuštene. Doimaju se poput medicinskih kompresa na oronulim pročeljima. Starci
su se zabrtvili u kuće. Gledaju TV vijesti i lošu vremensku prognozu. Dugo žvaču
prije no što počnu gutati. Sad najednom žele da im sve dugo traje. Zatim
zadrijemaju na kauču, s dekicom na nogama, uz uključen televizor. Moraju
izdržati do proljeća, inače će ih pronaći mrtve; s visokim temperaturama prvih
lijepih dana počet će strujiti odurni mirisi ispod vrata i kroz dimnjake, grozota.
Djeca su im daleko. Dolaze tek s prvim vrućinama, kad mogu profitirati od mora,
sunca i djedova stana. Vratit će se kad budu mogli mjeriti stan, planirati,
ostvarivati snove: proširiti dnevni boravak, preurediti sobe, kupaonicu, ugraditi
kamin, a na balkon staviti maslinu u tegli pa jednog dana jesti vlastite masline.
Ima tome već zamalo godina i pol, sjedila sam ovdje, sama, na istome mjestu,
u isto godišnje doba. Bilo mi je hladno, čekala sam.
Upravo sam se bila oprostila od bolničarki iz Centra Sainte-Geneviève, živa,
smirena. Tamo sam u nekoliko tjedana bila ubila nešto u sebi.
Nešto stravično što nazivamo dobrotom.
Pustila sam je da iziđe iz mene poput gnoja, poput mrtvog čeda. Poput
poklona što vam ga daju i smjesta oduzmu.
Okrutno.
Ima već gotovo osamnaest mjeseci kako sam bila pristala umrijeti ne bih li
na svijet donijela drugu osobu. Hladniju, uglastiju. Bol nas uvijek preoblikuje na
čudan način.
A zatim je stiglo Joovo pismo, mala točka na i u tugovanju žene kakva sam
tada bila. Pismo poslano iz Belgije, s briselskom adresom na poleđini: Trg
Sablons. Unutra, četiri stranice njegova nesigurnog rukopisa. Zapanjujuće
rečenice, nove riječi koje kao da su izišle iz kakve knjige. Sada znam, Jo, da
ljubav bolje podnosi smrt nego izdaju.3 Joov prestrašeni rukopis. Na kraju se želi
vratiti. Tek tako. Vratiti se k nama. U našu kuću. Našu ložnicu. U tvornicu. U
garažu. Vratiti se svojim sitnim stolarskim poslovima. Našem smijehu. I starom
televizoru, i bezalkoholnom pivu, i svojini subotnjim pajdašima, mojim jedinim
pravim frendovima, pisao je. I tebi. I meni, onakvoj kakva sam nekoć bila. Želim

3
Usp. André Maurois (1885. – 1967.), “Ljubav bolje podnosi odsutnost ili smrt nego sumnju ili izdaju.”
opet biti voljen, pisao je, shvatio sam da voljeti znači razumjeti.4 Što li je sve
obećavao! Iskupit ću se. Bio sam se prepao i pobjegao. Zaklinjao se. Tulio na sav
glas. Volim te, pisao je. Fališ mi. Govorio je da se guši. Znam da nije lagao, no
bilo je prekasno za te riječi, tuđe i lijepe.
Moje milosrdne obline bile su se otopile. Stvarao se led. Oštar kao nož.
Pismu je priložio ček.
Petnaest milijuna sto osamdeset šest tisuća četiri eura i sedamdeset dva centa.
Na ime Jocelyne Guerbette.
Evo, molim te, oprosti mi, govorile su brojke. Oprosti mi izdaju, kukavičluk;
oprosti mi moje nedjelo, moju neljubav.
Tri milijuna tristo šezdeset tisuća dvjesto devedeset šest eura i pedeset šest
centa nadvladali su njegov san i gađenje nad samim sobom.
Zacijelo je kupio Porsche, televizor ravnog zaslona, komplet filmova o
engleskom špijunu, satove Seiko i Patek Philippe, a možda i blještavi, efektni
Breitling, nekoliko žena mlađih i ljepših od mene, depiliranih, botoksiranih,
savršenih; mora da je imao i loših iskustava, što je uobičajeno kad posjedujete
cijelo bogatstvo – sjetite se mačka i lisca koji ukradu onih pet zlatnika što ih je
Manđafoko bio povjerio Pinokiju; mora da je neko vrijeme živio kao princ, to
uvijek poželimo kad nam novac iznenada padne s neba kako bismo se osvetili što
ga nismo imali ranije, što ga uopće nismo imali. Hoteli s pet zvjezdica, šampanjac
Taittinger Comtes de Champagne, kavijar; pa onda kojekakvi hirovi, mogu
zamisliti svoga lopužu: Ne sviđa mi se ova soba, tuš curi, meso je prepečeno,
plahte bockaju; hoću drugu curu; hoću prijatelje.
Hoću ono što sam izgubio.
Nikad nisam odgovorila na pismo svoga ubojice. Pustila sam ga da padne,
da mi isklizne iz ruke – listovi su nakratko lepršali, a kad su na kraju dodirnuli tlo,
osuli su se u pepeo, a ja sam se počela smijati.

4
Usp. Françoise Sagan (1935. – 2004.) u Qui je suis: “Voljeti ne znači samo ‘voljeti svim srcem’, to nadasve znači
razumjeti.”
 Moj posljednji popis:
Ići frizeru, na manikuru i depilaciju. (Prvi put u životu dati da mi
noge/pazuha/bikini zonu – ali ne cijelu – depilira netko drugi, hmm, hmm, a ne ja
sama.)
Provesti dva tjedna u Londonu s Nadine i njezinim crvenokosim dragim.
Dati joj novac za snimanje novog filmića. (Poslala mi je scenarij prema
jednoj Sakijevoj kratkoj priči, genijalno!!!)
Otvoriti štedni račun mom nevaljalcu od sina.
Odabrati novu garderobu. (Sad nosim broj 38!!! Muškarci mi se osmjehuju
na ulici!!!)
Prirediti izložbu maminih crteža.
Kupiti kuću s velikim vrtom i terasom s pogledom na more – Rt Ferrat, tamo
će tati biti lijepo. Nipošto ne pitati za cijenu, samo ispuniti ček, nehajno ☺.
Premjestiti mamin grob, da bude bliže meni i tati. (Možda u vrt spomenute
kuće?)
Darovati milijun nekoj nasumce odabranoj osobi. (Kome? Kako?)
Živjeti s njim. (Zapravo pokraj njega.) I čekati ☺.
I to je sve.
 Ostvarila sam sve sa svog posljednjeg popisa, sve osim dviju sitnica. Na
kraju sam ipak dala depilirati cijelu bikini zonu – čudno, osjećam se kao
djevojčica – i još nisam odlučila kome dati milijun. Čekam nečiji neočekivani
osmijeh, neku pričicu iz crne kronike, neki sjetni dobrodušni pogled; čekam znak.
Provela sam dva prekrasna tjedna u Londonu, sa kćeri. Vratila sam se u stara
vremena kad sam se zbog Joove grubosti sklanjala u njezinu sobu, a ona me
gladila po kosi sve dok se ne bih smirila poput mirnog jezera. Govorila mi je da
sam lijepa, a ja njoj kako imam dojam da je sretna. Fergus, njezin dragi, jedini je
Irac u Engleskoj koji ne pije pivo, što je mene, majku, razveselilo. Jednog nas je
jutra odveo u Bristol i pokazao mi studio Aardman u kojemu radi; nacrtao je moje
lice cvjećarici ispred koje trkom prolazi Gromit5, a za njim majušni psić. Bio je to
lijep dan, lijep poput djetinjstva.
Nismo plakale kad smo se opraštale na stanici St. Pancras. Nadine mi je rekla
da ju je prije nekog vremena posjetio otac, da je izgledao izgubljeno, ali nisam je
slušala. Zatim mi je, onako majčinski, šapnula: Ti zaslužuješ lijep život, mama,
dobra si, nastoj biti sretna s njim.
S njim. S mojim Vittoriom Gassmanom; evo, živim pored njega već više od
godine i pol. Lijep je kao i onoga dana kad smo se poljubili u hotelu Negresco,
usne su mu sačuvale miris čaja Orange Pekoe, ali sada, kad me te usne poljube,
ne zaigra mi srce, ne podilaze me srsi.
On je bio jedini otok u mome jadu.
Nazvala sam ga čim mi je Joov predradnik potvrdio da je Jo uzeo tjedan dana
dopusta. To je bilo onog dana kad sam shvatila da me Jo izdao. Nazvala sam ga
ne vjerujući ni trenutka da će me se sjetiti; mislila sam da je možda riječ o
“galebu” koji anestezira žensku vjernost šalicom čaja u baru hotela Negresco,
koji, divne li napasti, raspolaže s desetak slobodnih soba. Odmah me prepoznao.
Nadao sam se da ćete se javiti, kazao je. Glas mu je bio ozbiljan, miran. Saslušao
me. Čuo je moj bijes. Razumio ozljede. I izgovorio one četiri riječi pune
poštovanja: Dopustite da vam pomognem.
Taj njegov Sezame, otvori se, otvorio je mene. Urezao se. Pretvorio me u
eteričnu Ljepoticu; Ariane Deume na rubu ponora, jednog ženevskog petka u
rujnu 1937. godine.
Dopustila sam mu da mi pomogne. Predala sam mu se.
Svaki dan idemo na plažu i svaki dan sjedamo na neudobne oblutke. Nisam
htjela platnene stoličice ni jastuke. Želim da sve bude kao prvog dana kad sam
pomislila da bih mu možda mogla biti ljubavnicom i zaključila da ni Joova grubost

5
Gromit – pas iz animiranog filma Gromit i Wallace. (op. prev.)
ni moja osamljenost nisu dovoljan razlog za to. Ni za čim ne žalim. Bila sam se
posve predala Jou. Voljela sam ga bez ograda i zadnjih misli. Čak sam njegovala
uspomenu na njegovu vlažnu ruku na svojoj ruci prilikom našeg prvog sastanka
kod trafike u Arkadama; događalo mi se i da zaplačem od radosti kad bih zatvorila
oči i čula njegove prve riječi: Vi ste čudo od žene. Bila sam se privikla na njegov
opori, animalni miris. Mnogo sam mu praštala jer ljubav traži mnogo praštanja.
Bila sam spremna ostarjeti uz njega premda mi nikad nije govorio lijepe riječi i
kićene fraze, znate već, one bedastoće što zavedu djevojačko srce i natjeraju ga
na vječnu vjernost.
Trudila sam se omršavjeti ne zato da bi me smatrao ljepšom nego da bude
ponosan na mene.
Lijepa si, govori onaj koji danas ubire plodove toga truda, premda sam
željela biti lijepa za drugoga. Ali volio bih te katkad vidjeti kako se smiješiš, Jo,
kaže. Dobar je to čovjek. Ne zna za izdaju. Njegova je ljubav strpljiva.
Nasmiješim se, ponekad, navečer, kad se vratimo u Villefranche-sur-Mer, u
ovu veliku krasnu vilu za koju sam nehajno upisala svoje ime na kupoprodajni
ugovor i opušteno potpisala ček; nasmiješim se kad zateknem tatu kako sjedi na
terasi s njegovateljicom pokraj sebe; tatu koji promatra more pa onim svojim
djetinjim očima traži slike u oblacima: medvjede, zemljovide obećanih zemalja,
mamine crteže.
Smiješim se šest minuta dok u večernjoj svježini izmišljam novi život za
njega.
Ti si glasoviti liječnik, tata, zaslužni znanstvenik; proglasili su te vitezom
Legije časti na prijedlog ministra Huberta Curiena. Usavršio si postupak za borbu
protiv prsnuća krvnih žila, koji se temelji na blokadi enzima 5-lipoksigenaze i bio
si na popisu za Nobelovu nagradu. Čak si bio pripremio govor na švedskom i
svaku si večer dolazio u moju sobu i vježbao ga, a ja sam se smijala tvom grlenom
izgovoru i snažnom naglasku. Ali Nobela su te godine dobili Sharp i Roberts za
otkriće polimorfizma genâ.
To je bilo sinoć i tati se svidio taj život.
Večeras: Ti si bajan kontratenor, tata. Toliko si lijep da žene vrište, a srca im
poskakuju. Studirao si na Schola Cantorum u Baselu, a proslavio si se ulogom u
Händelovoj operi Julije Cezar u Egiptu; da, i tako si upoznao mamu. Došla ti je
čestitati u svlačionicu, u ruci je nosila ruže bez trnja; plakala je; zaljubio si se,
“pao” si na nju, a ona te primila u naručje.
Suze radosnice frcaju mu na oči, blistave.
Sutra ću ti pričati o tome kako si bio najdivniji, najsjajniji tata. Pripovijedat
ću ti kako te mama tjerala da se istuširaš nakon posla jer se bojala da bi nas didecil-
klorid mogao pretvoriti u čudovišta poput onih iz filma Juha od kupusa. Pričat ću
ti kako smo igrali Monopoli, reći ću ti da si varao kako bih ja mogla pobijediti, i
priznat ću ti da si mi jednom bio rekao da sam lijepa, i da sam ti ja povjerovala, i
da me to natjeralo na plač.
Da, smiješim se navečer; ponekad.
 U kući tišina.
Tata spava u prohladnoj sobi u prizemlju. Njegovateljica je otišla na sastanak
sa zaručnikom, visokim mladićem lijepa osmijeha, koji sanja o školama i
zdencima za Afriku (kandidat za moj milijun?).
Maloprije smo moj Vittorio Gassman i ja pili biljni čaj u sjeni terase; ruka
mu je zadrhtala u mojoj ruci, znam da nisam sigurna zašto, bit će od vjetra, možda
od kakve grančice; mora da sam u zadnje vrijeme jako nespokojna zbog tih
muških, ne mogu si pomoći.
Ustao je bez riječi, prilijepio mi pusu na čelo; dođi brzo, Jo, čekam te, rekao
je; a prije nego što je otišao u našu sobu s nadom da će mu se povratiti snaga, što
se neće dogoditi večeras, stavio je CD s Mozartovom arijom koju toliko volim,
tiho, tek toliko da se razliježe terasom, ali da ne probudi bajnog kontratenora,
varalicu u Monopoliju i čovjeka koji je zamalo dobio Nobelovu nagradu.
I večeras, kao svake večeri, moje usne u stopu prate usne Kiri Te Kanawae,
pjevuše potresnu ariju grofice Alamavive: Dove sono i bei momenti / Di dolcezza
e di piacer? / Dove andaro i giuramenti / Diquel labbro menzonger? / Perché mai
se in pianti e in pene / Per me tutto si cangio / La memoria di quel bene / Dal mio
sen non trapasso?6
Pjevušim za sebe, u tišini, licem okrenuta prema tamnome moru.
Voljena sam. Ali ja više ne volim.

6
Gdje su oni lijepi čaši / ljubavi i milovanja? / Gdje nestale prisege su / tih lažljivih usana? / Zašto za me sve sad
posta / samo tuga, bol i suze? / Zašto spomen na te časke / ne napušta moju grud? (Figarov pir, 3. čin)
Šalje: mariane62@yahoo.fr
Prima: Jo@desetzlatnihprstiju.com

Dobar dan, Jo. Ja sam, od samog početka, vjerna čitateljica vašeg bloga.
Davao mi je snagu u doba kad mi nije bilo dobro u životu, pomogao mi je da se
zakvačim za vaše prošivne konce i za komadićke pletiva od akrilne vune, a sve
kako ne bih pala... Zahvaljujući vašim lijepim riječima nisam pala. Od svega vam
srca hvala. Sad je na meni red da budem uz vas ako to želite, ako vam to treba.

Šalje: sylvie-poisson@laposte.net
Prima: Jo@desetzlatnihprstiju.com

Obožavam vaš blog. Ali zašto više ne pišete?

Sylvie Poisson iz Jenlaina.
P. S. Ne kažem da članci što ih pišu Mado i Thérèse nisu dobri, ali to nije
isto )-:

Šalje: mariedorves@yahoo.fr
Prima: Jo@desetzlatnihprstiju.com

Dobar dan, Jo. Siječate se mene? Fest ste mi ljubazno odgovorila kad sam
vam poslala najbolje želje za oporavak vašeg muža od teške gripe. Činilo mi se
da ste tolko zaljubljena u njega da mi je bilo milo pri srcu. Moj muž je nedavno
stradal na poslu, na glavu mu je pala mješalica za beton na gradilištu, i ja sam na
groblju pročitala vaše rječi da svi mi imamo samo jednu ljubav, a meni je to bil
on, moj Jeannot. Sad mi pak fali on i vi isto. Samo tolko, jer sam počela plakat.

Šalje: françoise-et-daniele@coiffesthetique_arras.fr
Prima: Jo@desetzlatnihprstiju.com

Jo, pošandrcala si!!! Prolupala!!! Šenula! Super su. Pa još s onim crvenim
lukom naslikanim na krovu i kromiranim retrovizorima, mrak! Divni su, divni,
divni, ko iz one Clocloove7 pjesme! To su najljepši Minići koje smo ikad vidjele.
Ovdje svi misle da smo mi dobile na lotu! Zamisli! Sad imamo brdo udvarača,
šalju nam cvijeće, pjesme, bombonijere. Na kraju ćemo se razdebljati!!! Jedan
petnaestogodišnjak čak se zaljubio u nas, obje, i želi pobjeći s nama. Čeka nas
7
Cloclo je nadimak francuskog pop-pjevača Claudea Françoisa, koji je za francusku publiku napisao riječi na
glazbu poznate pjesme My Way. (op. prev.)
svake večeri iza zvonika, s koferom, ama zamisli! Jedne smo se večeri sakrile da
vidimo kako izgleda, i bome je sladak!!! Balavac, mo’š mislit! I hoće i mene i
Danièle, a joj! U posljednjem je pismu napisao da će se ubiti ako ne dođemo, za
krepat! Frizeraj je stalno pun, morale smo uzeti dvije pomoćnice, jedna od njih je
Juliette Bocquet, možda je se sjećaš, hodala je s Fabienom Derômeom, al’ je sve
propalo jer su njezini starci mislili da ju je napumpao, ukratko, bilo pa prošlo. A
mi smo s tvojim Minićima postale ljepotice iz Arrasa i uskoro ćemo te doći
posjetiti premda ti to i dalje odbijaš, al’ iznenadit ćemo mi tebe. E, a valjda znaš
što je bilo s Joom, kako su susjedi zvali policiju zbog smrada; svi su ovdje bili u
šoku, osobito zato što je bio nasmiješen, ali o tome više nitko ne govori.
Već je skoro dva sata, moramo ići, Jo; ispunit ćemo loto-listiće i vratiti se da
otvorimo frizeraj. Šaljemo ti brdo poljubaca. Volimo te.
Tvoje blizanke.

Šalje: fergus@aardman-studios.uk
Prima: Jo@desetzlatnihprstiju.com

Bok, predivna majčice. Just a few words da ti kažemo da Nadine čeka baby,
al’ se nije usudila reći mene. Mi smo very very happy. Dođi što prije, ona needs
you. Warm kisses, Fergus.

Šalje: faouz_belle@faouz_helle.be
Prima: Jo@desetzlatnihprstiju.com

Dobar dan, gospođo Guerbette, zovem se Faouzia, živim u mjestu Knokke-

le-Zoute, gdje sam upoznala vašeg muža. Stalno je pričao o vama, o vašoj radnji
i vašem websiteu; katkad je plakao i plaćao mi da ga tješim. Ja sam samo obavljala
svoj posao, znam da mi nećete zamjeriti. Prije odlaska dao mi je sat marke Patek,
a kako sam nedavno doznala koliko vrijedi, pomislila sam da ga trebam vratiti
vama. Molim vas, kažite mi gdje vam ga mogu poslati. Jako mi je žao zbog svega
što vam se dogodilo. Faouzia.

Šalje: maelysse.quemener@gmail.fr
Prima: Jo@desetzlatnihprstiju.com

Tražim mouliné konac za vezenje, golublje sivi, imate li ga? I znate li postoje
li u okrugu Bénodet radionice za izradu kukičanih tapiserija? Željela bih to
naučiti. Hvala vam na pomoći.
 Pogovor

Prišao mi je oklijevajući.
Upravo sam bio zaključio razgovor o ovoj knjizi, u jednoj knjižnici, i napisao
posvetu na nekoliko primjeraka; bio sam umoran, preda mnom je bio dug put,
kanio sam krenuti, ali me zadržao njegov pogled. Pogled nevjerojatno blag, na
granici radosti i tuge. Približivši mi se na manje od metra, reče mi hvala. “Hvala
vam. Ima već blizu dvije godine kako mi majka boluje od uznapredovala
alzheimera. U domu je, nekoliko kilometara odavde. Posjećujem je svake
nedjelje, ali ne znam što bih joj rekao. Ne znam. Tako mi je teško. Ne prepoznaje
me. Ili pak misli da sam joj otac. Ili stari stric. Ali otkako sam pročitao vašu knjigu
Popis mojih želja, znam. Činim što i vaša kitničarka, izmišljam živote za nju i čini
mi se da je sretna, a sretan sam i ja. Hvala vam.” Oči su mu blistale, moje su
plakale.
Začudan je susret knjige s čitateljima.
Te sam večeri pomislio da je taj čovjek odgovor za kojim sam tragao kad bi
me pitali zašto pišem. Volim misliti da knjiga može promijeniti komadićke života,
djeliće rečenica; navesti nas na nasumično odabrane staze.
Napisao sam ovu knjigu jer mi nedostaje mama. Pa ako i nije bila kitničarka,
plela je. Sjećam se kapuljača od vune što su mi padale na oči ili me pak stezale
poput čarape, džempera kojih su rukavi bili prvo predugački, a potom prekratki.
Majka se pokušavala prilagoditi brzini moga tijela koje se mijenjalo, a ja sam znao
da su ti odjevni predmeti njezine ruke, njezina potpora. A kasnije, godinama
kasnije, kad je otišla, želio sam je zadržati.
Priželjkivao sam još njezinih riječi, još njezinih pogleda na stvari, njezinu
sjetu i njezinu radost; i stvorio sam Jocelyne Guerbette. Pišući ovu knjigu, postao
sam taj lik, ona; za nju sam sanjao o trenutku u kojemu konačno možemo
odlučivati o vlastitu životu. Nastojao sam satkati našu izgubljenu vezu, i tako je
ona postala kitničarka.
Kitničarka koja zna ono što je predmnijevao Toma Akvinski: da sreća znači
nastaviti željeti ono što posjedujemo.
Pitanje koje su mi najčešće upućivali bilo je kako sam se u ovoj knjizi uspio
toliko približiti ženama, tako ih dobro razumjeti. Odgovor je upravo u gore
rečenome: u nedostajanju. Ali i u postupcima, u dobronaklonosti, u duhu onih
koje me okružuju – moja žena, moje tri kćeri i još mnoge žene koje sve ove godine
sa mnom dijele isti zanat. Njima sam želio kazati da ih volim; a, kao što piše
Françoise Sagan koju citira Jocelyn u svom zadnjem pismu: “voljeti, to nadasve
znači razumjeti”.
Ova mi je knjiga od samoga početka bila prava radost.
Radost pisanja. Radost kad joj je Karina Hocine smislila naslov. Radost
nakon zapanjujućeg telefonskog poziva Eve Bredin s Frankfurtskog sajma knjiga,
gdje je dvanaest zemalja upravo stjecalo autorska prava (za knjigu koja će u
Francuskoj izaći tek nekoliko mjeseci kasnije). Radost onog dana kad smo doznali
da će knjiga postati film. Da će biti uvrštena u prestižni katalog Livre de Poche.
Radost povodom prvog čitateljskog pisma. Radost povodom desetog. Stotog.
Petstotog. Svaki put ta radost. Susreti. Knjižnice. Razgovori. Duge, uzbudljive
seanse pisanja posveta. I ovaj upit, jednog dana: “Kako možete raditi tako
odvratan posao (ja se bavim promidžbom) i pisati tako lijepe knjige?” Radost kad
mi je sedamdestčetverogodišnja žena, Anne, napisala: “Jocelyne me spasila, da,
da, bila sam prestala čitati, više me ništa nije veselilo, pustila sam se da padam,
beznadno.” A poslije, radost što vidim/slušam taj tekst u kazalištu, ljupkost
glumice Mikaël Chirinian; radost gledatelja.
Volim misliti da knjiga može promijeniti komadićke života, djeliće rečenice;
da nas može navesti na nasumične staze.
Ova je priča priča o uspjehu, to jest o sjajnom događaju: dogodio se susret.
Ta koliko ljudi, koliko stvari mimoiđemo svakog dana? Za puku sekundu.
Sekundu nepažnje. A ja, eto, uživam. Vi ste me usrećili. Hvala vam na tome.
Jocelyne se srela sa svojim čitateljicama i otad se zapravo ne razdvajaju. Mora da
im je dobro biti zajedno, tek tako.
Sad kad sam napustio kitničarsku radnju, kad sam ostavio gumbe, vrpce sa
šljokicama i uzice u obliku mišjeg repa, mislim na onu koja mi je plela ljubav.
Nadam se da je ponosna na moje djelo.
 Zahvale

Čudesnoj Karini Hocine.

Emmanuelle Allibert, najdivnijoj predstavnici javnog tiska.
Claire Silve na konstruktivnim zahtjevima.
Grâce, Sybille i Raphaële, trima prvim Jocelyneinim prijateljicama.
Svim blogericama, čitateljicama i čitateljima koji su me hrabrili otkako je
objavljen Obiteljski pisac, a čiji su entuzijazam i prijateljstvo udahnuli radost u
pisanje ove knjige.
Svim knjižarima koji su podržali moj prvi roman.
Valérie Brotons-Bedouk, koja me uvela u Figarov pir.
I na kraju Dani, koja je tinta svega.