1.

ZASTUPANJE

1.1. Pojam i opće karakteristike

Izjavom pravno relevantne volje subjekti prava (fizičko ili pravno lice) zaključuju
pravne poslove. Uobičajeno je da takvu volju neposredno izjavljuju ugovorne strane koje stiču
prava i obaveze. Međutim, postoje slučajevi kada subjekti prava nisu u mogućnosti da
neposredno učestvuju u zaključenju pravnog posla zbog postojanja određenih pravnih ili
faktičkih smetnji.

Nedostatak poslovne sposobnosti ubraja se pravne smetnje. Subjekti koji nemaju ovu
sposobnost (maloljetnici i lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost) ne mogu sklapati
punovažne pravne poslove. Ukoliko bi takve osobe ipak učestvovale u zaključenju nekog
pravnog posla, onda bi on bio ništav i ne bi proizvodio nikakve pravne posljedice. 1 Lica sa
ograničenom poslovnom sposobnošću mogu sklapati samo one pravne poslove čije im je
zaključenje zakonom dozvoljeno. Takva lica mogu sklapati i druge pravne poslove, ali samo
ukoliko za to imaju saglasnost zakonskog zastupnika. Za neposredno učešće nekog lica u
zaključenju pravnog posla mogu postojati i faktičke smetnje kao što je pravna neukost,
nemogućnost dolaska u mjesto zaključenja pravnog posla, zauzetost nekim drugim poslovima
itd. Međutim, zakonodavac je predvidio mogućnost zaključenja pravnog posla preko
zastupnika. Izjavu volje u cilju zaključenja pravnog posla ne očituje ugovorna strana, nego
neko drugo lice (zastupnik) koje nastupa u njeno ime. Sva prava i obaveze iz takvog ugovora
prelaze na ugovornu stranu koja zbog postojanja određenih pravnih ili faktičkih smetnji nije
mogla neposredno učestvovati u zaključenju ugovora. Time se omogućava i poslovno
nesposobnim licima da učestvuju u pravnom životu i da stiču prava i obaveze iz raznih
ugovora. Zaključenje pravnog posla preko zastupnika takođe omogućava i poslovno
sposobnim licima da istovremeno zaključuju pravne poslove na različitim mjestima, što je u
skladu s potrebama savremenog pravnog prometa. Značaj zastupništva ogleda se i u tome što
se primjenom ovog instituta omogućava zaštita interesa odsutnih lica, kao i onih lica čije je
mjesto boravka nepoznato. Postojanje navedenih pravnih i faktičkih smetnji za neposredno
učešće subjekata prava u zaključenju pravnih poslova, kao i potreba nesmetanog odvijanja
pravnog prometa, doveli su do nastanka instituta zastupništva.

Zastupanje se može definisati kao pravni odnos na osnovu kojeg jedno lice (zastupnik)
sklapa pravni posao u korist drugog lica (zastupani), tako da prava i obaveze iz takvog posla
prelaze na zastupanog kao da je on neposredno učestvovao u njegovom zaključenju. Kod
zastupništva postoje tri lica: lice koje izjavljuje volju u cilju zaključenja pravnog posla
(zastupnik), lice u čiju korist se zaključuje pravni posao (zastupani) i treće lice s kojim
zastupnik neposredno zaključuje pravni posao.

Postavlja se pitanje koje lice može biti zastupnik, odnosno da li je dovoljna ograničena
poslovna sposobnost, ili je pak potrebna potpuna poslovna sposobnost takvog lica. U pravnoj
teoriji ne postoji jedinstven stav po tom pitanju. Prema jednom mišljenju, zastupnik treba
imati potpunu poslovnu sposobnost, jer se sposobnost izvršenja pravnog posla za drugoga
1
Postoje slučajevi u kojima i poslovno nesposobna lica mogu učestvovati u zaključenju punovažnog pravnog
posla, što predstavlja izuzetke u odnosu na gore navedeno pravilo. Tako je u praksi opće prihvaćeno da poslovno
nesposobna lica mogu zaključivati ugovore manjeg značaja, kao što je npr. kupovina životnih namirnica i sličnih
stvari kojima se zadovoljavaju svakodnevne životne potrebe. U pravnoj teoriji takođe postoji stav da poslovno
nesposobna lica mogu učestvovati u punovažnom zaključenju dobročinih ugovora, iz kojih za takva lica
proizilaze samo prava, a ne i obaveze. V. više (o tome): A. Bikić, Obligaciono pravo – opći dio, Pravni fakultet
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2004, 72-73.
poistovjećuje sa sposobnošću poduzimanja pravnih radnji u vlastitu korist. To znači da se u
ime i za račun drugog lica mogu vršiti samo oni pravni poslovi koji bi se mogli vršiti i u
vlastitu korist.2 Prema drugom mišljenju, zastupnik može biti i lice s ograničenom poslovnom
sposobnošću, jer takvo lice zastupa interese gospodara posla, a ne lične interese. 3 Poznato je
da je ograničenje poslovne sposobnosti učinjeno u cilju zaštite određenih lica. Međutim,
ukoliko lice s ograničenom poslovnom sposobnošću zaključi pravni posao u ime i za račun
drugog lica, onda iz takvog posla može biti oštećen samo gospodar posla, a ne i takvo lice kao
zastupnik. Iako zastupnik izjavljuje volju u cilju zaključenja pravnog posla, on nije ugovorna
strana, jer pravni odnos nastaje između stvarno zainteresiranog (gospodara posla) i trećeg lica.
Stoga smatramo da je drugo mišljenje prihvatljivije, što znači da zastupnik može biti, pored
potpuno poslovno sposobnog lica, i ono lice koje ima ograničenu poslovnu sposobnost.
Međutim, evidentno je da nepostojanje zakonskog rješenja po ovom pitanju generira pojavu
različitih pravnih shvatanja. Postojeća dilema mogla bi biti otklonjena usvajanjem novog
Zakona o obligacionim odnosima, koji je u formi prijedloga upućen u parlamentarnu
proceduru 2010. godine. Naime, odredbom člana 85. ovog Zakona propisuje se da je
punovažna izjava volje koju u ime zastupanog daje ili za zastupanog prima zastupnik s
ograničenom poslovnom sposobnošću.

Kada je u pitanju poslovna sposobnost zastupanog, primjenjuje se pravilo prema

kojem ovlaštenje za zastupanje može dati lice koje je i samo sposobno za poduzimanje
pravnih radnji iz sadržaja ovlaštenja. To znači da zastupnik može sklapati samo one pravne
poslove koje bi mogao sklapati i zastupani. Tako npr. ako je zastupani potpuno poslovno
sposoban, onda on može ovlastiti zastupnika na zaključenje svih pravnih poslova, osim onih
kod kojih je isključena mogućnost zastupanja, kao što je npr. sastavljanje testamenta, ili
pristanak za zaključenje braka, gdje zakon zahtijeva lično učešće zainteresiranog lica. Ukoliko
je zastupani ograničeno poslovno sposoban, onda ni zastupnik ne može biti ovlašten na
sklapanje svih pravnih poslova, bez obzira ako on ima potpunu poslovnu sposobnost.
Obzirom da lice s ograničenom poslovnom sposobnošću može sklapati samo one pravne
poslove čije mu je zaključenje zakonom dozvoljeno, onda se i ovlaštenje za zastupanje može
odnositi samo na krug takvih poslova. Da bi lice s ograničenom poslovnom sposobnošću
moglo ovlastiti zastupnika za zaključenje i ostalih pravnih poslova, neophodna je saglasnost
njegovog zakonskog zastupnika, jer se po zakonu ta saglasnost zahtijeva i u slučaju kad takvo
lice neposredno zaključuje pravni posao.

Odnos između zastupanog i zastupnika temelji se na ovlaštenju za zastupanje, prema

kojem zastupnik treba postupati prilikom zaključenja pravnog posla. Ovlaštenje za zastupanje
može nastati na osnovu zakona, statuta ili nekog drugog općeg pravnog akta, akta nadležnog
državnog organa ili na osnovu izjave volje zastupanog (punomoć). Shodno tome zastupanje se
može podijeliti na zakonsko, statutarno, zastupanje na osnovu odluke nadležnog državnog
organa i ugovorno zastupanje. O vrstama zastupanja više u nastavku ovog poglavlja.

1.2. Dejstvo zastupanja i prenošenje ovlaštenja

Ugovor kojeg zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlaštenja
obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu, tj. treće lice. Karakteristika
zastupništva ogleda se u tome što ugovor s trećim licem zaključuje zastupnik, a pravno

2
V. A. Gams, Uvod u građansko pravo, Beograd 1988, 195, O. Stanković, V. Vodinelić, Uvod u građansko pravo,
Nomos, Beograd 2004, 202.
3
V. A. Bikić, 124, B. Vizner, Komentar zakona o obligacionim (obveznim) odnosima, Zagreb 1978, 394.
dejstvo ugovora pogađa direktno zastupano lice, kao da je ono neposredno učestvovalo u
njegovom zaključenju. Iako se zastupnik pojavljuje kao ugovorna strana, on nije nosilac prava
i obaveza koje nastaju iz takvog ugovora. Pravni odnos nastaje između zastupanog i trećeg
lica, što i jeste osnovni cilj zastupništva. Zbog toga pravne posljedice iz zaključenog ugovora
djeluju u korist, odnosno na teret zastupanog. Pod istim uslovima i ostali pravni poslovi
zastupnika proizvode pravno dejstvo neposredno prema zastupanom licu.

Prilikom zaključenja pravnog posla zastupnik je dužan obavijestiti treće lice da istupa
u ime zastupanog. U tom slučaju radi se o neposrednom zastupanju, jer zastupnik, navodeći
ime zastupanog, u njegovo ime zaključuje ugovor s trećim licem. Međutim, izričita izjava
zastupnika da nastupa u tuđe ime nije uslov punovažnosti pravnog posla. 4 Ukoliko on to i ne
uradi ugovor proizvodi pravno dejstvo za zastupanog, ako je treće lice znalo ili je iz okolnosti
slučaja moglo zaključiti da on istupa kao zastupnik. Karakteristika neposrednog zastupanja
ogleda se upravo u tome što zastupnik ima volju da sklapa pravni posao u ime druge osobe.
Ukoliko zastupnik sklapa pravni posao u svoje ime, ali za račun zastupanog, onda se radi o
posrednom zastupanju.5

Ako zastupnik ne obavijesti treće lice da istupa u ime zastupanog, a njemu nije bilo
poznato niti mu je iz okolnosti slučaja moglo biti poznato da suprotna strana istupa kao
zastupnik u ime neke osobe, pravni odnos nastaje između zastupnika i trećeg lica. U takvim
okolnostima zastupani se ne smatra ugovornom stranom, što znači da treće lice neće biti ni u
kakvom pravnom odnosu s njim. U teoriji se smatra da bi zastupnik u tom slučaju trebao sa
zastupanim licem zaključiti ugovor o ustupanju potraživanja ili preuzimanju duga, odnosno
ugovor o ustupanju ugovora.6 Međutim, poduzimanje navedenih pravnih radnji ne zavisi samo
od zastupnika. To zavisi prije svega od volje zastupanog, ali i od volje trećeg lica, obzirom da
su to posebni pravni poslovi na osnovu kojih dolazi do promjene subjekata obligacije. 7 Dakle,
da bi ugovor proizvodio pravno dejstvo za zastupanog, potrebno je, pored postojanja
ovlaštenja za zastupanje, da zastupnik upozna treće lice da on istupa u tuđe ime, odnosno da
treće lice zna ili da iz okolnosti slučaja može zaključiti da takvo lice istupa kao zastupnik.

Zakonodavac je predvidio mogućnost prenošenja ovlaštenja (supstitucija) na neko

drugo lice. U tom slučaju zastupnik prepušta izvršenje pravne radnje iz sadržaja ovlaštenja
nekoj drugoj osobi (supstitut). Važno je napomenuti da supstitut može poduzimati samo one
pravne poslove koji su bili povjereni njegovom prethodniku. Imajući u vidu pravnu prirodu
zastupništva, kao i činjenicu da između zastupanog i zastupnika postoji poseban odnos
povjerenja, zbog čega je određeno lice upravo i odabrano da kao zastupnik zaključi neki
4
Isto tako Z.Rašović, Građansko pravo, Pravni fakultet u Podgorici, Podgorica 2006, 312.
5
Rimsko pravo je dopuštalo samo ovu vrstu zastupanja. Zaključenje pravnog posla preko drugog lica odvijalo se
u dvije faze. Prvo je nastajao pravni odnos između lica koje je istupalo u korist stvarno zainteresiranog
(gospodara posla) i druge ugovorne strane, odnosno trećeg lica. Potom je zastupnik imao obavezu da prenese
prava i obaveze iz takvog ugovora na gospodara posla. Međutim, i nakon toga zastupnik je bio u obligacionom
odnosu s trećim licem, što znači da je odgovarao za ispunjenje preuzetih obaveza. Tek se u pretorskom pravu na
izvjestan način dopušta neposredno sticanje prava i obaveza iz pravnog posla kojeg je zaključilo neko drugo lice.
Naime, pretor je uveo tužbe kojima je treće lice moglo direktno tužiti gospodara posla za ispunjenje preuzetih
obaveza (actiones adiectitiae qualitatis). Iako je zastupnik zajedno s gospodarom posla i dalje bio u obavezi
prema trećem licu, time je načelno prihvaćen stav da se prava i obaveze mogu steći i iz posla koji je zaključen
preko nekog drugog lica. O historijskom razvoju instituta zastupništva v. A. Bikić, 120-121, O. Stanković, V.
Vodinelić, 196-197, D. Popov, Građansko pravo, Službeni glasnik, Beograd 2005, 250, I. Babić, Osnovi
imovinskog prava, Službeni glasnik, Beograd 2010, 140-141.
6
V. A. Bikić, 124.
7
Saglasnost druge ugovorne strane, odnosno trećeg lica s kojim je zastupnik zaključio pravni posao, zahtijeva se
prilikom zaključenja ugovora o preuzimanju duga, kao i kod ugovora o ostupanju ugovora. Za punovažnost
ugovora o ustupanju potraživanja ne zahtijeva se takva saglasnost.
pravni posao ili da poduzme neku drugu pravnu radnju u ime i za račun zastupanog,
zakonodavac je predvidio rješenje prema kojem je zastupanje u pravilu neprenosivo.
Mogućnost prenošenja ovlaštenja na drugo lice postoji samo u slučaju kada je to zakonom ili
ugovorom dozvoljeno, kao i u slučaju kad je zastupnik spriječen okolnostima da posao lično
obavi, a interesi zastupanog zahtijevaju neodgodivo poduzimanje pravnog posla. Kad
zastupnik prenese ovlaštenje na drugo lice, ono djeluje u ime zastupanog, a ne zastupnika. U
teoriji se smatra da ovaj prenos mogu vršiti zakonski zastupnici i organi pravnog lica, kao i
generalni zastupnik ili prokurista.8

1.3. Prekoračenje granica ovlaštenja

Da bi nastupili pravni učinci zastupanja zastupnik je dužan obavijestiti treće lice da

istupa u ime zastupanog, te djelovati u granicama ovlaštenja koje je od njega dobio.
Neupoznavanje trećeg lica od strane zastupnika o tome da on istupa u ime druge osobe ne
znači nužno da zastupani neće biti nosilac prava i obaveza iz zaključenog pravnog posla.
Naime, ugovor će proizvoditi pravni učinak za zastupanog čak i u slučaju da zastupnik ne
obavijesti treće lice da istupa u ime druge osobe, ali pod uslovom da je ono znalo ili je iz
okolnosti slučaja moglo zaključiti da zastupnik ne poduzima posao za sebe, nego za drugo
lice. Zastupnik je takođe dužan djelovati u granicama ovlaštenja koje je dobio od zastupanog.
Iako se zastupništvo uglavnom uspostavlja na bazi već postojećeg odnosa povjerenja između
zastupanog i zastupnika, to ne znači da zastupnik ima apsolutnu slobodu djelovanja prilikom
poduzimanja pravnih radnji u ime i za račun drugog lica. On se mora kretati u granicama
utvrđenih ovlaštenja, što znači da zaključenje pravnog posla mora predstavljati potpuni izraz
volje zastupanog. Ukoliko bi on prekoračio granice ovlaštenja, nastupanje pravnih učinaka
posla zavisit će od volje zastupanog i trećeg lica, kao i od toga da li je treće lice u trenutku
sklapanja pravnog posla bilo savjesno, tj. da li je znalo ili moralo znati za prekoračenje
granica ovlaštenja.

Kada zastupnik prekorači granice ovlaštenja, zastupani je u obavezi samo ako odobri
prekoračenje (čl. 87. st. 1. ZOO). Odobrenje predstavlja jednostranu izjavu volje, koja može
biti upućena zastupniku ili trećem licu s kojim je on zaključio pravni posao. Ugovor može biti
odobren samo u onom obliku i s onim sadržajem kakav je i sklopljen. 9 Od momenta
zaključenja do momenta davanja ili uskraćivanja odobrenja pravni posao „visi“, odnosno
„lebdi“. To je period neizvjesnosti, jer sudbina sklopljenog pravnog posla upravo zavisi od tog
odobrenja. Rok u kojem se zastupani treba izjasniti u vezi sa zastupnikovim prekoračenjem
ovlaštenja nije precizno određen, već je predviđen kao redovno potrebno vrijeme u kojem se
ugovor takve vrste treba razmotriti i ocijeniti. To znači da će se dužina tog roka cijeniti za
svaki konkretan slučaj.

Ako zastupani odobri ugovor u predviđenom roku, smatra se da je zaključen

punovažan ugovor od trenutka njegova zaključenja, što znači da odobrenje ima retroaktivno
dejstvo. Ugovorne strane mogu odrediti i drugačije dejstvo odobrenja. To znači da ono može
djelovati od trenutka kad je dato ili od nekog drugog trenutka. Naknadno odobrenje pravnog
posla od strane zastupanog naziva se ratifikacija. Pravo ratifikacije je prenosivo na
nasljednike. Ono se gasi ako učesnici (autori) raskinu ili otkažu pravni posao (ugovor) prije
ratifikacije.10

8
Z.Rašović, 312-313.
9
A. Bikić, 129.
10
Z. Rašović, 313.
 Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu
koju je treće lice pretrpilo, pod uslovom da je ono bilo savjesno, tj. da nije znalo niti je moralo
znati za prekoračenje ovlaštenja. Smatrat će se da je odobrenje odbijeno i u slučaju kad
zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovno potreban da se ugovor takve vrste razmotri
i ocijeni. U slučaju prekoračenja ovlaštenja zakon je u svakom slučaju zaštitio treće savjesno
lice. Zastupani može birati između toga da prihvati zaključeni pravni posao koji ne odgovara
njegovoj stvarnoj volji, ili da odbije odobrenje za zastupnikovo prekoračenje, čime se
zaključeni posao poništava u cijelosti. Međutim, u drugom slučaju treće savjesno lice ima
pravo na naknadu štete od zastupanog i zastupnika. Treće savjesno lice takođe može odmah
nakon saznanja za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru izjasni, izjaviti da se
ne smatra ugovorom vezan, što znači da sudbina takvog ugovora ne zavisi samo od volje
zastupanog. Postojanje ovakvih pravila upućuje na zaključak da zastupani treba pažljivo
postupati prilikom izbora osobe koja će za njega zaključiti neki pravni posao s trećim licem, a
eventualno zastupnikovo prekoračenje ovlaštenja za njega proizvodi neželjene pravne
posljedice u vidu sticanja prava i obaveza iz pravnog posla koji nije rezultat njegove stvarne
volje, odnosno u vidu odgovornosti za štetu koju je treće lice pretrpilo u takvim
okolnostima.11

1.4. Sklapanje ugovora od strane neovlaštenog lica

U prethodnim izlaganjima istakli smo da se pravni odnos između zastupanog i

zastupnika uspostavlja na osnovu ovlaštenja za zastupanje. Prilikom zaključenja pravnog
posla zastupnik je dužan pridržavati se takvog ovlaštenja. Međutim, nerijetko se dešava da
određeno lice kao zastupnik zaključi pravni posao za drugo lice bez njegova ovlaštenja. U tom
slučaju radi se o neovlaštenom zastupanju. Lice koje se drugoj ugovornoj strani predstavlja
kao zastupnik, a za zaključenje ugovora nema ovlaštenje, naziva se lažni zastupnik ili falsus
procurator. U Zakonu o obligacionim odnosima je predviđeno rješenje koje omogućava
punovažnost ugovora koji je zaključen od strane lažnog zastupnika i to na način da prava i
obaveze iz takvog ugovora prelaze na neovlašteno zastupanog kao da je on taj ugovor i želio.
Naime, neovlašteno zastupani može naknadno odobriti ugovor kojeg zaključi lažni zastupnik,
nakon čega on postaje strana u ubligacionom odnosu. Takvo odobrenje ima retroaktivno
dejstvo.12 Do trenutka davanja, odnosno uskraćivanja odobrenja zaključeni ugovor „visi“,
odnosno „lebdi“, jer sudbina zaključenog ugovora zavisi od odobrenja neovlašteno
zastupanog.

11
U prijedlogu novog ZOO predviđena su drugačija rješenja po pitanju zloupotrebe ovlaštenja za zastupanje.
Naime, zastupani može odbiti odobrenje za zastupnikovo prekoračenje samo u slučaju kad je treće lice bilo
nesavjesno, tj. kad je znalo ili moralo znati za postojanje ograničenja (v. čl. 88. st. 2. Prijedloga ZOO). Međutim,
ako je treće lice bilo savjesno, zaključeni pravni posao proizvodi pravno dejstvo za zastupanog, bez obzira što je
zastupnik prekoračio ograničenja datog ovlaštenja (v. čl. 88. st. 1. Prijedloga ZOO), što znači da nije predviđena
gore navedena mogućnost izbora u korist zastupanog. Buduće zakonsko rješenje takođe ne predviđa mogućnost
naknade štete u korist trećeg lica u slučaju da zastupani odbije odobrenje za prekoračenje ovlaštenja. Obzirom da
zastupani može postupiti na takav način samo u slučaju kad je treće lice bilo nesavjesno, onda je nepostojanje
takve zakonske mogućnosti sasvim opravdano, jer su subjekti prava dužni prilikom zasnivanja obligacionih
odnosa i ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
12
Zakon nije predvidio mogućnost drugačijeg ugovaranja dejstva odobrenja ugovora od strane neovlašteno
zastupanog. Podsjećamo da odobrenje zastupanog usljed prekoračenja ovlaštenja od strane njegovog zastupnika
može imati i drugačije dejstvo, što znači da ugovorne strane mogu odrediti da ono djeluje od trenutka kad je dato
ili od nekog drugog trenutka.
 Treće lice, s kojim je ugovor zaključen, može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da
se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava. Ako neovlašteno zastupani ni u
ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen. U tom slučaju
strana s kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao zastupnik bez ovlaštenja
zaključio ugovor tražiti naknadu štete, ako je u trenutku zaključenja ugovora bila savjesna, tj.
ako nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlaštenje za zaključenje ugovora (čl.
88. ZOO). U tome se ujedno ogleda i razlika u odnosu na ugovor koji je zaključen usljed
prekoračenja ovlaštenja, jer ako zastupani odbije odobrenje za zastupnikovo prekoračenje
ovlaštenja, onda oni solidarno odgovaraju za štetu koju je pretrpilo treće savjesno lice.

1.5. Vrste zastupanja

Prema odredbi člana 84. stav 2. ZOO ovlaštenje za zastupanje zasniva se na zakonu,
statutu ili drugom općem aktu, aktu nadležnog državnog organa ili na izjavi volje zastupanog
(punomoć). Iz toga proizilazi da zastupanje može biti zakonsko, statutarno, zastupanje na
osnovu odluke nadležnog državnog organa, te ugovorno zastupanje. Samo ugovorno
zastupanje (punomoćstvo) nastaje na osnovu izjave volje zastupanog, što znači da zastupnik
može poduzimati samo one radnje koje predstavljaju izraz volje zastupanog lica. Ostali oblici
zastupanja ubrajaju se u vanugovorno zastupanje, jer se ovlaštenje za zastupanje ne zasniva na
volji zastupanog zbog postojanja određenih pravnih ili faktičkih smetnji kao što su poslovna
nesposobnost, odsutnost ili nepoznavanje mjesta prebivališta, odnosno boravišta zastupanog
lica. Zastupanje se takođe može podijeliti i na neposredno i posredno zastupanje, što zavisi od
toga da li zastupnik prilikom zaključenja pravnog posla istupa u ime i za račun zastupanog
(neposredno zastupanje), ili pak pravni posao sklapa u svoje ime, ali za račun zastupanog lica
(posredno zastupanje).

1.5.1. Zakonsko zastupanje

Zakonsko zastupanje postoji u slučaju kada su zastupnik i obim njegovih ovlaštenja

određeni zakonom. Tako je npr. Porodični zakon FBiH13 propisao da su roditelji zakonski
zastupnici svoje maloljetne djece, te je odredio i obim njihovih ovlaštenja, što zavisi od
uzrasta djeteta i njegove imovine. Pravne poslove za maloljetnike mlađe od 14 godina
sklapaju njihovi roditelji, obzirom da su takva lica potpuno poslovno nesposobna. Maloljetnik
koji je navršio 14 godina života i time stekao ograničenu poslovnu sposobnost može sam
sklapati pravne poslove kojima stiče prava, osim ako zakon ne propisuje drugačije. Pravne
poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze takav maloljetnik može sklapati
samo uz saglasnost roditelja.14 Međutim, ukoliko je dijete steklo imovinu svojim radom, onda
je isključeno zakonsko zastupanje roditelja u odnosu na takvu imovinu. S navršenih 18 godina
života fizička lica postaju potpuno poslovno sposobna, što znači da mogu samostalno
poduzimati pravne radnje i sklapati pravne poslove kojima stiču prava i obaveze. U tom
trenutku prestaje roditeljsko pravo, kao i zakonom utvrđenja ovlaštenja u vezi sa zastupanjem
djeteta.15 Pored roditelja, status zakonskog zastupnika u našem pravu imaju i usvojioci koji
13
Porodični zakon FBiH – PZ FBiH, Službene novine FBiH br. 35/05, 41/05, 31/04.
14
V. čl. 137. st. 2. PZ FBiH
15
U cilju zaštite ličnosti, prava i interesa djeteta sud u vanparničnom postupku može odlučiti da produži
roditeljsko pravo i nakon što dijete navrši 18 godina života. Naime, kada punoljetno lice zbog postojanja
tjelesnih i duševnih mana nije sposobno da se stara o svojim pravima i interesima sud može na prijedlog roditelja
ili organa starateljstva donijeti takvu odluku. V. više (o tome) S. Mulabdić, Građansko procesno pravo, Grin,
Gračanica 2010, 583-584.
zastupaju interese usvojenika, staraoci, privremeni zastupnik, stečajni upravnik kao zastupnik
preduzeća nad kojim se provodi stečajni postupak, te zastupnik za primanje pismena u ime i
za račun stranke koju zastupa.

U zakonsko zastupanje u širem smislu mogu se ubrojati statutarno zastupanje i

zastupanje na osnovu odluke nadležnog državnog organa iz razloga što su osnov za zastupanje
i u tim slučajevima odgovarajuće zakonske odredbe.

1.5.2. Statutarno zastupanje

Poslovna sposobnost pravnih lica ostvaruje se preko njegovih nadležnih organa. To su

fizička lica preko kojih pravno lice izražava svoju volju i stupa u pravne odnose. Organi
pravnog lica su njegovi zastupnici i oni mogu biti ovlašteni da u ime pravnog lica sklapaju sve
pravne poslove koji su u vezi s njegovom registrovanom djelatnošću. Ovlaštenje za zastupanje
zasniva se na statutu ili na nekom drugom općem pravnom aktu pravnog lica. U pravnoj
teoriji se ovaj oblik zastupanja ubraja u zakonsko zastupanje iz razloga što se ovlaštenje za
zastupanje ne temelji samo na statutu ili nekom drugom aktu pravnog lica, nego i na
odgovarajućim zakonskim odredbama koje utvrđuju okvir za svaki oblik zastupanja, pa tako i
za statutarno zastupanje.16 Pravilno je zaključiti da statutarno zastupanje iz navedenih razloga
svakako spada u zakonsko zastupanje u širem smislu, kao što je to slučaj i sa zastupanjem
koje nastaje na osnovu odluke nadležnog državnog organa.17

Polazeći od toga da zastupanje podrazumijeva učešće dva različita subjekta

(zastupanog i zastupnika), te imajući u vidu činjenicu da su organi pravnog lica njegovi
sastavni dijelovi, u pravnoj teoriji se osporava ovaj oblik zastupništva. Naime, smatra se da je
radnja organa radnja samog pravnog lica, tako da je isključeno zastupanje kao način
poduzimanja vlastite radnje u ime i za račun drugog lica. 18 Međutim, organ pravnog lica,
shodno svojim statutarnim ovlaštenjima, poduzima pravne radnje u ime i za račun pravnog
lica, a ne u svoje ime. Okolnost što je on istovremeno i organ pravnog lica koga zastupa ne
utiče na pravnu prirodu ovog odnosa.19 Uostalom, pozicija statutarnog zastupnika utvrđena je
odredbom člana 84. ZOO kao poseban oblik zastupništva.

1.5.3. Zastupanje na osnovu odluke nadležnog državnog organa

Zastupanje na osnovu odluke nadležnog državnog organa postoji u slučaju kada je

zastupnik određen odlukom suda, odnosno odlukom nekog drugog nadležnog državnog

16
V. A. Bikić, 121, D. Popov, 263, O. Stanković, V. Vodinelić, 204, Z. Rašović, 324.
17
„Budući da II-tuženik nije imao pisano ovlaštenje za zastupanje tužitelja, niti je dobio usmeno ovlaštenje,
ugovore je potpisao bez ovlaštenja tužitelja. Odredbom članka 426. Zakona o trgovačkim društvima propisano je
da društvo s ograničenom odgovornošću, zastupa uprava, pa kad je nesporno da II-tuženik nije bio član uprave
tužiteljske tvrtke, nije bez posebnog ovlaštenja mogao nastupiti u ime tužitelja. Budući da tužitelj nije postupanje
II-tuženika odobrio, sporni ugovori smatraju se kao da nisu ni sklopljeni, kako to propisuje odredba čl. 88. st. 3.
ZOO-a. Stoga prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno“. (Odluka VS
Hrvatske, Rev. 103/2002-2)
18
V. M. Vedriš, P. Klarić, Građansko pravo, Zagreb 1996, 44, O. Stanković, V. Vodinelić, 208.
19
I. Babić, 146.
organa. Zastupanje ne nastaje direktno na osnovu zakona, nego na osnovu odluke (rješenja)
nadležnog državnog organa u skladu sa zakonom.20

Utvrđivanje obima ovlaštenja zastupnika od strane organa koji vrši njegovo

imenovanje nije nužna pretpostavka za postojanje ovog oblika zastupanja. U određenim
slučajevima nadležni državni organ je dužan, prilikom imenovanja zastupnika, utvrditi
njegova prava i obaveze, odnosno obim njegovih ovlaštenja, kao što je npr. prilikom
imenovanja ad hoc zastupnika (staraoci za posebne slučajeve). Međutim, u određenim
slučajevima zastupnik može biti određen na osnovu odluke nadležnog državnog organa, pri
čemu taj organ nije ovlašten na utvrđivanje obima ovlaštenja zastupnika. Ovo iz razloga što su
u takvim slučajevima obim ovlaštenja, kao i uslovi za postavljanje zastupnika, određeni
zakonom. Takav oblik zastupništva postoji npr. u slučajevima zastupanja poslovno
nesposobnih štićenika od strane njihovih staralaca. Upravo zbog uloge suda prilikom
utvrđivanja obima ovlaštenja zastupnika u pravnoj teoriji ne postoji jedinstven stav po pitanju
ovog oblika zastupanja. Prema jednom shvatanju, kada su obim i uslovi za postavljanje
zastupnika utvrđeni zakonom, radi se o zakonskom zastupanju. 21 Prema drugom shvatanju,
kada konkretno ovlaštenje za zastupanje nastaje na osnovu rješenja organa uprave ili suda,
onda se radi o zastupanju na osnovu odluke nadležnog državnog organa, bez obzira ako su
uslovi za postavljanje zastupnika i obim njegovih ovlaštenja utvrđeni zakonom. 22 Postoje i oni
koji su pokušali pomiriti ova dva suprostavljena stava, pa su takav oblik zastupanja nazvali
zakonsko sudsko zastupanje.23 Smatramo da je drugo mišljenje najprihvatljivije iz razloga što
ovaj oblik zastupanja ne može nastati sve dok nadležni državni organ ne donese rješenje
kojim se imenuje zastupnik za konkretni slučaj. U zakonsko zastupanje u širem smislu
svakako možemo ubrojati i ostale oblike zastupanja iz razloga što su odgovarajuće zakonske
odredbe, u većoj ili manjoj mjeri, pravni okvir za uspostavljanje bilo kojeg oblika zastupanja.
Takav je slučaj i s ugovornim zastupanjem, koje nastaje na osnovu izjave volje zastupanog
lica.

1.5.4. Ugovorno zastupanje (punomoć)

Prethodno navedeni oblici zastupanja spadaju u vanugovorno zastupanje, jer se

ovlaštenje za zastupanje ne zasniva na volji zastupanog. Samo ugovorno zastupanje
(punomoćstvo) nastaje na osnovu izjave volje zastupanog lica. Iz odredbe člana 89. stav 1.
ZOO proizilazi da ovlaštenje za zastupanje može nastati na osnovu jednostrane izjave volje
zastupanog ili na osnovu saglasnih izjava volja zastupanog i zastupnika. U drugom slučaju
radi se o ugovoru o punomoćstvu. Međutim, praktična razlika između ova dva oblika dodjele
punomoći ne postoji. U oba slučaja neophodna je saglasnost zastupnika koja se manifestuje
prihvatanjem ovlaštenja za zastupanje. Svako zastupanje koje se zasniva na volji zastupanog
svodi se na nastanak ugovora, odnosno ugovornog odnosa između zastupanog i zastupnika. Iz
tog razloga ovaj oblik zastupanja i ubrajamo u ugovorno zastupanje.24

Ovlaštenje za zastupanje, koje zastupani na osnovu pravnog posla daje zastupniku,

naziva se punomoć. Lice koje daje ovlaštenje naziva se vlastodavac, a lice koje na osnovu
takvog ovlaštenja zastupa vlastodavca naziva se punomoćnik. Punomoćnik može biti svako
fizičko lice koje ima najmanje ograničenu poslovnu sposobnost, kao i pravno lice.
20
Isto tako ibid, 142.
21
V. O. Stanković, V. Vodinelić, 206.
22
V. I. Babić, 143.
23
V. Z. Rašović, 324, D. Popov, 264.
24
Isto tako O. Stanković, V. Vodinelić, 199, A. Bikić, 133.
 Zakon o obligacionim odnosima propisuje da su postojanje i obim punomoći nezavisni
od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoć data (član 89. stav 2. ZOO). Ovakvo
zakonsko rješenje posljedica je shvatanja da je za odnos između vlastodavca i trećeg lica
jedino važno postojanje punovažnog ovlaštenja za zastupanje. To znači da će punomoć važiti
čak i u okolnostima kad ugovor o unutrašnjem odnosu između vlastodavca i punomoćnika
nije punovažan. Npr., A je zasnovao radni odnos kod B na osnovu ništavog ugovora. U skladu
s ugovorom B je ovlastio (opunomoćio) A da s trećim licem zaključi određeni pravni posao.
Postojanje ništavog ugovora, na osnovu kojeg je uspostavljen unutrašnji odnos između A i B,
ne utiče na punovažnost date punomoći. To znači da A ima poziciju ovlaštenog punomoćnika,
pa će zaključeni pravni posao s trećim licem biti punovažan.

Ugovor o punomoćstvu u pravilu je neformalan ugovor. Međutim, ukoliko se za

zaključenje ugovora ili nekog drugog pravnog posla traži posebna forma, onda ista forma važi
i za punomoć kojom se ovlašćuje punomoćnik za zaključenje tog posla. Tako npr., ako
vlastodavac ovlašćuje punomoćnika na zaključenje ugovora o kupovini nekretnine, onda
punomoć mora biti u formi notarski obrađene isprave, jer se ista forma zahtijeva i za ugovore
koji imaju za predmet nekretninu. Međutim, u cilju lakšeg dokazivanja svojstva punomoćnika
u praksi se ugovor o punomoćstvu uglavnom zaključuje u pismenoj formi, bez obzira da li
zakon to zahtijeva ili ne.

1.5.4.1. Vrste punomoći

Punomoćnik može poduzimati samo one pravne poslove za koje posjeduje ovlaštenje.
Zakon o obligacionim odnosima propisuje određena pravila u vezi s obimom i sadržajem
punomoći, što zavisi od vrste posla za čije se poduzimanje punomoćnik ovlašćuje. Shodno
tome, punomoć može biti opća ili generalna, posebna ili specijalna, kao i posebna punomoć za
svaki pojedini slučaj.

Punomoćnik kome je data opća punomoć može poduzimati samo one pravne poslove
koji ulaze u redovno poslovanje. Pojam „redovnog poslovanja“ predstavlja pravni standard na
osnovu kojeg se vrši klasifikacija pravnih poslova u vezi s utvrđivanjem ovlaštenja
punomoćnika, jer zakonodavac nije izričito odredio koji su to poslovi. Ukoliko nastane pravni
spor po tom pitanju, onda će sud u svakom konkretnom slučaju cijeniti da li određeni posao
spada u redovno poslovanje ili ne. U pravnoj teoriji se pod redovnim poslovima uglavnom
podrazumijevaju akti upravljanja, što znači da se radi o uobičajenim poslovima kojima se ne
mijenja vrijednost i struktura imovine vlastodavca, kao što je npr. čuvanje imovine
vlastodavca, manje popravke stvari kojima se ne mijenja njena bit, naplata potraživanja,
isplata duga i sl.25

Posebna punomoć se zahtijeva za poduzimanje onih poslova koji ne ulaze u redovno

poslovanje. To su uglavnom poslovi koji se odnose na raspolaganje ili opterećenje imovine
vlastodavca, kao što je npr. prodaja stvari, formiranje hipoteke ili prava služnosti, davanje
stvari u zakup i sl.26 Zakon o obligacionim odnosima propisuje pravilo prema kojem se
ovlaštenje za poduzimanje takvog posla može dati na način da vlastodavac ovlasti

25
V. Z. Rašović, 315, O. Stanković, V. Vodinelić, 199-200, D. Popov, 259, I. Babić, 144.
26
U pravnoj teoriji se akti raspolaganja stvarima ili pravima manje vrijednosti, kao i ugovaranje kratkoročnog
zakupa, ubrajaju u redovno poslovanje, što znači da je za poduzimanje takvih poslova dovoljna opća punomoć.
V. O. Stanković, V. Vodinelić, 199, I. Babić, 144.
punomoćnika na poduzimanje tačno određenog posla (individualna punomoć), ili da ga
ovlasti na poduzimanje određene vrste poslova (generična punomoć). Punomoćnik koji
posjeduje generičnu punomoć ovlašten je na poduzimanje poslova određene vrste koji izlaze
iz okvira redovnog poslovanja. Tako npr., vlastodavac može ovlastiti punomoćnika na prodaju
tačno određene nekretnine, kao što je prodaja stambene kuće, ili prodaja zemljišne parcele k.č.
3164/64 k.o. Tuzla i sl. Isto tako, vlastodavac može ovlastiti punomoćnika na prodaju svih
njegovih nekretnina. Punomoćnik s takvim ovlaštenjem može prodati bilo koju nekretninu,
odnosno može prodati sve nekretnine koje su u vlasništvu vlastodavca, što uključuje i prodaju
stambene kuće, kao i prodaju navedene zemljišne parcele.

Zakon je za poduzimanje određenih poslova od strane punomoćnika predvidio

obavezu posjedovanja posebne punomoći za svaki pojedini slučaj. To je punomoć iz čijeg
sadržaja proizilazi da je punomoćnik ovlašten na poduzimanje tačno određenog posla. Dakle,
u ovom slučaju ne postoji mogućnost davanja generične punomoći, koja bi sadržavala i
ovlaštenje na poduzimanje pravnog posla za kojeg je zakon predvidio posebno ovlaštenje.
Takođe je neophodno da punomoćnik posjeduje posebno ovlaštenje za svaki pojedini slučaj,
što znači da će punomoćnik biti u poziciji ovlaštenog zastupnika samo ako je u punomoći
izričito naveden posao kojeg on treba poduzeti. To su pravni poslovi koji su od posebnog
značaja za vlastodavca, zbog čega su oni u zakonu taksativno navedeni. Tako punomoćnik ne
može bez posebnog ovlaštenja za svaki pojedini slučaj preuzeti mjeničnu obavezu, sklopiti
ugovor o jemstvu, o nagodbi (poravnanju), o izabranom sudu, niti se može odreći nekog prava
bez naknade (član 89. stav 4. ZOO).

1.5.4.2. Opoziv i sužavanje punomoći

Vlastodavac može u svako doba jednostranom izjavom volje opozvati ili sužiti
ovlaštenje za zastupanje, pri čemu nije dužan da navede razloge takvog čina. Pravo na opoziv
i sužavanje punomoći pripada vlastodavcu čak i u slučaju kad se on ugovorom odrekao tog
prava. To znači da u našem pravu nije predviđena mogućnost ugovoranja neopozive
punomoći, odnosno punomoći bez mogućnosti naknadnog sužavanja obima ovlaštenja.
Ukoliko bi vlastodavac i punomoćnik ugovorili takvu odredbu, ona bi bila ništavna i ne bi
proizvodila nikakvo pravno dejstvo.

Opozivanje i sužavanje punomoći može se učiniti bez posebne forme. Ovo pravilo
važi i u slučaju kad je vlastodavac pismeno ovlastio punomoćnika na poduzimanje pravnog
posla za kojeg je zakon predvidio posebnu formu.

Ako je opozivanjem ili sužavanjem punomoći došlo do povrede ugovora o nalogu,

ugovora o djelu, ili nekog drugog ugovora, na osnovu kojeg je punomoćniku dato ovlaštenje
za zastupanje, punomoćnik ima pravo na naknadu nastale štete koju je pretrpio usljed opoziva
ili sužavanja punomoći.

U zakonu se posebno tretira pravni položaj trećeg lica koje je sklopilo ugovor ili
obavilo neki pravni posao s punomoćnikom kome je poslodavac opozvao ili suzio ovlaštenje
za zastupanje. Pravni učinci opoziva i sužavanja punomoći prema trećem licu zavise od toga
da li je ono prilikom sklapanja ugovora ili obavljanja nekog drugog pravnog posla bilo
savjesno ili ne. Savjesnost se u ovom slučaju cijeni prema tome da li je treće lice znalo ili
moralo znati da je punomoć opozvana, odnosno sužena. To znači da će treće lice biti
nesavjesno ako je znalo da je punomoć opozvana, odnosno sužena. Isto tako, treće lice će biti
nesavjesno i u slučaju kad nije znalo da je punomoć opozvana ili sužena, ali je moglo znati da
je uložilo dužnu pažnju koja se inače očekuje u pravnom prometu u takvim situacijama. Ono
lice koje nije znalo niti je moralo znati da je punomoć opozvana ili sužena smatrat će se
savjesnim licem. Savjesnost mora postojati u trenutku sklapanja ugovora ili obavljanja nekog
drugog pravnog posla. Ukoliko se radi o sklapanju ugovora koji ima za cilj prenos prava
vlasništva s vlastodavca na treće lice, onda savjesnost mora postojati i u trenutku preuzimanja
stvari u posjed, odnosno u trenutku upisa prava u zemljišnu knjigu, što predstavlja zakonit
način sticanja prava vlasništva na pokretnim, odnosno nepokretnim stvarima. Naknadno
saznanje da je opozvano ili suženo ovlaštenje za zasupanje ne može biti razlog gubitka
stečenog prava.27 Ukoliko je treće lice bilo savjesno, opozivanje, odnosno sužavanje
punomoći prema njemu neće proizvoditi nikakve pravne učinke, što znači da je zaključeni
pravni posao s punomoćnikom punovažan. U tom slučaju vlastodavac ima pravo zahtijevati
od punomoćnika naknadu štete koju bi zbog toga pretrpio, izuzev kad punomoćnik nije znao
niti je mogao znati za opozivanje, odnosno za sužavanje punomoći. Ukoliko je treće lice bilo
nesavjesno, vlastodavac će biti oslobođen svih obaveza u vezi s poslom kojeg je punomoćnik
poduzeo.

1.5.4.3. Prestanak punomoći

Punomoć može prestati na različite načine. Jedan od njih je i opoziv punomoći, što je
bilo predmet prethodnog izlaganja.

Punomoć takođe može prestati i otkazom punomoći od strane punomoćnika. Otkaz

punomoći predstavlja jednostranu izjavu volje punomoćnika upućenu vlastodavcu kojom ga
obavještava da odustaje od zaključenja ugovora ili obavljanja nekog drugog pravnog posla s
trećim licem. U tom slučaju vlastodavac ima pravo na naknadu štete od punomoćnika, osim
kad punomoćnik dokaže da nije kriv za otkazivanje punomoći. Otkaz punomoći se može
učiniti bez posebne forme.28

U prethodnim izlaganjima istakli smo da poslove punomoćnika mogu izvršavati

fizička i pravna lica. Smrt punomoćnika, ukoliko je on fizičko lice, odnosno prestanak
pravnog lica kao punomoćnika, takođe dovodi do prestanka punomoći. Punomoć može
prestati i smrću fizičkog lica, odnosno prestankom pravnog lica koje ju je dalo, osim ako se
započeti posao ne može prekinuti bez štete za pravne sljedbenike ili ako punomoć važi i za
slučaj smrti davaoca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla.

Takođe je moguće da vlastodavac i punomoćnik ugovore punomoć pod raskidnim

uslovom. Nastupanjem uvjetovane okolnosti ili događaja dolazi do prestanka punomoći. Tako
npr., vlastodavac može ovlastiti punomoćnika na kupovinu auta, ali istovremeno dogovoriti s
njim da će punomoć biti poništena ako on otputuje u Australiju. Ukoliko se ostvari raskidni
uslov (vlastodavac otputuje u Australiju), nužno dolazi do prestanka punomoći.

Ukoliko je punomoć vremenski ograničena, ona će prestati nakon isteka predviđenog

vremena.

Postavlja se pitanje pravnog položaja trećeg lica koje je zaključilo ugovor, odnosno
obavilo neki drugi pravni posao s punomoćnikom kome je prestala punomoć na neki od
27
Mala fides superveniens non nocet – zla vjera ne škodi ako se naknadno pojavi
28
Isto tako D. Popov, 261-262.
navedenih načina (osim u slučaju prestanka punomoći usljed smrti vlastodavca ili
punomoćnika). U takvim okolnostima primjenjuje se pravilo koje važi u slučaju zaključenja
ugovora ili obavljanja nekog drugog pravnog posla s punomoćnikom kome je poslodavac
opozvao ili suzio ovlaštenje za zastupanje. To znači da pravni učinci takvog posla zavise od
savjesnosti trećeg lica, odnosno od toga da li je ono znalo ili moralo znati da zaključuje
ugovor, odnosno obavlja neki drugi pravni posao s punomoćnikom koji ne posjeduje
ovlaštenje za zastupanje. Isto tako, eventualni zahtjev vlastodavca na naknadu štete od
punomoćnika zavisit će od punomoćnikove savjesnosti, odnosno od toga da li je on znao ili
morao znati za prestanak punomoći.