Professional Documents
Culture Documents
co.-7-USA Noir-2 PDF
co.-7-USA Noir-2 PDF
PRIREDIO
Johnny Temple
.
S ENGLESKOGA PREVELI
Duško Cavić Iva Gjurkin
.
Knjige.club
.
DURIEUX
IZ NOVOG SVIJETA
PREDGOVOR
DOMOVINSKA SIGURNOST
TRIDESETI DAN
DON WINSLOW
1945.
harlie Decker je težak slučaj.
C Pitajte bilo koga — mornare s njegovog broda, njegovog kapetana,
njegovu obitelj u Davenportu, ako će uopće htjeti razgovarati o njemu. Svi će
vam reći isto.
Charlie nije dobar.
Izaziva nevolje i uvijek je to činio. Pijanstvo, odsutnost bez dozvole,
barske tuče, kockanje, neposluh — tijekom tri šihte u mornarici, Charlie bi
svako malo završio u buksi i svako malo bi mu skidali čin. Vjerojatno bi ga
već izbacili iz mornarice, da nije bio rat i da im nije trebao netko tko zna
popraviti motor. Dajte Charlie ju Deckeru ključ i pola sata vremena i popravit
će bilo što, no pritom znate da će s podjednakom lakoćom i rasturiti bilo što.
Ljudi su to pokušavali reći Millie, ali ona ih nije slušala. Njenim je
cimericama to bilo jasno kao dan. Pogledate li dobro Charliejeve oči, taj
njegov namješteni smiješak, sve će vam biti jasno. Rekle su joj to, ali na
jedno joj je uho ušlo, a na drugo izašlo. Ona otvori oči, pogleda na sat na
noćnom ormariću i pljesne ga po stražnjici. — Charlie, ustaj!
— Što? — promrmlja on, sretan u svom slatkom, toplom snu. Kad se
sinoć vratila iz smjene u tvornici aviona Consolidated, sjeli su i pili pa su se
poševili, pa su još malo pili. Zato se njemu ne ustaje.
Ona mu pro trese ramena. — Trideseti dan, Charlie!
Millie zna kako stoje stvari u mornarici: do trideset dana — odsutnost bez
dozvole; više od trideset — dezerterstvo. On živi s njom evo već skoro
mjesec dana. Skoro mjesec dana u malenom bungalovu s još četiri druge
djevojke. Rekao je da će se vratiti prije no što istekne trideset dana.
Ali sada mrmlja: — Do vraga s tim. — I zatvori oči.
— Bit ćeš u velikoj nevolji — kaže Millie. Za odsutnost bez dozvole
kaznit će ga kapetan, ali vjerojatno neće završiti u zatvoru jer ionako uskoro
isplovljavaju. Ali za dezerterstvo slijedi mu vojni sud, možda godine u
zatvoru, a onda nečastan otpust.
— Charlie, ustaj!
On se okrene prema njoj, poljubi je i zatim joj pokaže što je to nevolja. U
tome je stvar — ona zna da je on problem, ali je tako zgodan i tako dobar u
krevetu. Od trenutka kad ga je upoznala u Eddyjevu baru, znala je da će mu
morati dati.
Seks sa Charliejem je poput vatrometa.
-
Večer
ran je u večernjoj školi, gdje želi steći višu stručnu spremu. Ne gleda mi
F se TV pa stoga vadim nož koji mi je jedan od prevoditelja poklonio u
Kandaharu i počinjem ga bacati u zid. Rekao je da ga je uzeo s tijela
jednog lošeg tipa koji se raznio postavljajući improviziranu eksplozivnu
napravu na cestu, ali mislim da ga je ukrao s tijela jednog od naših momaka,
jer je to Gerber i ne djeluje kao da je bio izložen eksploziji. Kad god bi ga
bacio u zid, on bi se i zabio u njega. Ja nisam tako dobar, ali ga svejedno
bacam. Mogu to činiti satima.
U Kandaharu sam radio na ugovor. Kao električar. Proveo sam ondje
dvanaest mjeseci. Kad je godinu dana isteklo, vratio sam se kući u Kansas
City, upoznao Fran i doselio k njoj par mjeseci poslije. Vojnici su me zvali
»majstor za sve«. Radio sam i vodoinstalaterske poslove. Nije baš moja
struka, ali za dvjesto tisuća godišnje, i to oslobođeno poreza, drage sam volje
rekao da mogu sve. Navikao sam se na buku: minobacači, snajperska vatra,
uzvratna paljba, teške strojnice, kalašnjikovi, generatori koji bruje cijelu noć,
momci koji žive jedan na drugome i pričaju neukusne viceve. Sad kad sam se
vratio, užasno je tiho. Iza Franine kuće čujem autobuse kad skreću iz Avenije
Prospect u 39. ulicu, prozuje pored nas i izgube se u noći. Tad opet zavlada
tišina. Nož mi pomaže. Volim jednolično ponavljanje bacanja. Tu jasnoću.
Poput pecanja na mušicu. Gene je to shvaćao. On se borio u Koreji.
Stvar je u tome, rekao sam Geneu, da treba uspostaviti ritam. Učiniš li to,
tišina postaje dio toka. Prekidaju je tup koji se čuje kad nož prodire u zid i
plop koji se čuje kad ga izvlačiš; zatim opet tišina, sve dok ga ponovo ne
baciš, i opet, i opet.
Aba, rekao je Gene.
Idući dan
Već je tri tjedna kako nisam vidio Genea kod Mikea. Od svih stalnih
gostiju, jedino njega nema.
Melissa nije tu, ali svi znamo gdje je. Braniteljica je po službenoj
dužnosti i ovog popodneva ima slučaj na sudu. Čuo sam jučer kako govori
Lyleu da će raditi do kasna. A Lyle? Možda farba neki zid ili ugrađuje
kuhinjski šank ili postavlja novi pod ili popravlja nečiji zahod. Hoću reći,
Lyle je tu negdje. On je majstor. Doći će kasnije, kao i njegov prijatelj Tim.
Bili je tu. Povukao se iz građevinarstva i sada uglavnom po cijeli dan
sjedi u baru i zapija invalidsku mirovinu. I Mike je tu, naravno. To je njegov
bar. Pod je nagnut, stolci svi odreda nestabilni, platno na biljarskomu stolu
razderano, a netko je odnio bijelu kuglu. Ali to je dobar lokal — jeftin je, a i
samo nekoliko ulica od Franina stana.
A tu je i Gene. Odnosno, bio je. Ja mislim da je odjahao. Dao petama
vjetra, što se kaže. No, to je to. Odlazim i ja. U glavi mi je Montana. Već
neko vrijeme razmišljam o selidbi. Spomenuo sam Montanu Geneu. On je
mislio da je to dobra ideja.
Široka prostranstva, bez ljudi, rekao je.
Apsolutno, rekao sam.
Reći ću to večeras Fran.
Večer
Što se daje u sedam?
Repriza Zlatnih djevojaka.
Aha.
Pio si pivo.
Bio sam kod Mikea.
Mimoišao si se s mojom majkom.
Da?
Da. Nema veze. Nisam je očekivala.
Franina majka to zna učiniti — doći bez najave. Razvedena je i dosađuje
se. Dobro je što je tu bila Fran, a ne ja. Franina majka me gnjavi kad Fran
nije doma. Zna da ne dobivam puno poslova. Rekao sam joj da nam je dobro.
Zaradio sam dosta u Afganistanu. Ona misli da sam trebao ostati još godinu
dana i zaraditi više.
Idem u Montanu.
Montanu?
Da.
Kada?
Ne znam.
Hm.
Igram pasijans. Raširio sam karte po pokrivaču na našem krevetu. Kažem
Fran da ne miče noge ispod pokrivača, jer će mi poremetiti karte. Ona to ipak
čini.
Zašto Montana?
Prostrana je.
Fran ne diže glavu s knjige. General i špijun. Čovjek na koricama ima
otvoreni crveni gornji dio uniforme i neke uske bijele hlače koje pravi
muškarac nikad ne bi nosio. Koža mu je boje prljavog centa, a na prsima
nema dlaka. Žena je položila ruke na njegov trbuh. Kladio bih se da ih se
sprema gurnuti u te hlače.
Fran presavije kut stranice, zatvori knjigu i otare suze.
Nitko ne plače nad takvim knjigama, kažem joj.
Montana?
Razmišljam o tome. Gene je nestao.
Tko?
Jedan tip kojeg znam.
Promijenimo kanal, Fran će na to. A onda ćemo razgovarati.
U redu, promijeni ga.
Ja sam ga promijenila prošli put.
Što želiš gledati, pitam.
Ne znam.
Ona uzme knjigu, ali je opet odloži. Zurimo u TY daljinski je između nas.
Idući dan
Bill sjedi pored mene kod Mikea, časti me pivom. Glupi, stari Bill.
Potpuno ćelav i buljook. Uvijek je pognut, ljulja se naprijed-natrag i stalno
gnjavi s tom bolesnom šalom da mu je vrat toliko dug da si može polizati
jaja, kao pas. Gluh je koliko je Stevie Wonder slijep.
Hej, Bille, kaže Tim.
Što si rekao?, pita Bili.
Jebi se, Bille, kaže Tim.
Što si rekao?
Tim se smije. Smije se glasno i govori glasno, kao da smo svi gluhi poput
Billa. Sjeda na kraj šanka, gdje je uvijek sjedio Gene, i briše ruke o gornji dio
trenirke i traperice. Tim radi u skladištu u West Bottomsu. Dijelovi za
hladnjače. Tako nešto. Dolazi ovamo sav zaprljan mašću i uljem. Počinje u
pet ujutro i stalno radi, i vikendom. Imajući u vidu svu ovu nezaposlenost, zar
će reći ne kad ga šef zamoli da ostane raditi duže? Sumnjam. Ne uz
alimentaciju koju plaća bivšoj.
Upravo tu novčanu stisku navodi kao razlog zašto je ubio štence svojeg
psa. Barem on to tako objašnjava. Njegova kujica, smeđebijela križanka
nedefiniranih pasmina, okotila ih je sedmero. Njih šestero stavio je u
jastučnicu i bacio u jezero Troost. Zatim je pucao u kujicu. Lakše od
uspavljivanja. Kad sam čuo za štence, prestao sam sjediti pored Tima.
Kad god pomislim na njih, sjetim se onih afganistanskih radnika u
Kandaharu. Jednog popodneva, dok su skupljali smeće, našli su neke štence.
Budući da su spaljivali smeće, bacili su i štence u vatru. Želite li doznati što
su to krikovi, poslušajte štence koji se peku. Čujem ih i sada. Čvrsto stisnem
desnu šaku i udarim se u sljepoočnicu jednom, dvaput, triput, čekajući da mi
ono što nazivam bolom olakšanja ispuni lubanju i istisne njihove krike iz
glave. Tim i Bili me gledaju. Opuštam šaku.
Prokleti komarac, kažem, i pljesnem se po obrazu.
Neki krupni komarac, kaže Tim, i dalje me promatrajući.
Neobično je vidjeti njega na Geneovu mjestu na kraju šanka. Gene nikad
nije sjedio, samo bi stajao. Ma koliko hladno bilo, uvijek bi nosio kratke
hlače, majicu s kratkim rukavima i vjetrovku. Smeđe cipele i bijele čarape.
Noge tanke i blijede kao očerupana kokoš. Imao je kapu s ušivenim
datumima iz Korejskog rata. Rekao mi je da se zima u Kansas Cityju ne može
usporediti s korejskom zimom.
Vidio sam smrznuta tijela prekrivena ledom, složena jedno na drugo kao
drva za vatru, rekao je Gene. Neka od njih sam i ja ondje stavio.
I u Afganistanu je znalo biti hladno, rekao sam.
Sjećam se kad nam je jedan vozač kamiona došao u Kandahar u prosincu.
Tek stigao. Potpuno neiskusan. Bio je toliko prestrašen da sam mu morao
objasniti gdje je kantina. Neprekidno je trljao ruke zbog hladnoće, pa sam mu
savjetovao da si kupi rukavice u trgovini u bazi. Sat kasnije krenuo je s prvim
konvojem. Sjeo je u svoj kamion i pokrenuo ga, ali je shvatio da je u
pogrešnom konvoju. Okrenuo se prema bazi i pojurio natrag prema ulazu.
Vozio je brzo jer je ostao sam na ničijoj zemlji. Bazi se ne prilazi brzo. Ali
bio je uplašen. Neki Australci izrešetali su ga teškom strojnicom. Raznijeli su
ga. Morali su uzeti uzorak DNK da bi se ustanovilo tko je. Manje od dva sata
nakon što sam ga uputio prema kantini, gledao sam kako stavljaju dijelove
njegovog tijela u vreću.
Večer
Fran mi kaže da se ono što planiram naziva bježanjem od problema.
Selidba radi novog početka u pogrešnom uvjerenju da ćete se ondje riješiti
loših navika. Tako to ona objašnjava. Prošle je jeseni studirala psihologiju pa
sad misli da mi može kopati po glavi.
Ne šalim se. Idem, kažem joj.
Ona će: Ako se odlučiš, idi. Ali ne trudi se govoriti to meni, jer ne idem s
tobom. Već su me i prije ostavljali. Preživjela sam. Preživjet ću i tebe. Odi
prije nego što se vratim doma. Olakšaj i sebi i meni.
Hoću, kažem. Može.
U redu, kaže ona. OK.
Idući dan
Danas sam samo ja tu.
Ima li što novo s Geneom?, pitam Mikea.
Nisam ništa čuo, kaže on.
Mike je vlasnik lokala Kod Mikea već deset godina. Svirao je u bendu,
oženio se i dobio dijete. Drugim riječima, došlo je vrijeme da nađe pravi
posao. Zato je kupio bar i nazvao ga po sebi. Sad je razveden, dijete vidi
svaka dva tjedna, povremeno svira i vodi lokal. Kaže da, bude li ga ikad
prodavao, kupac će morati zadržati ime. Za mnogo godina nitko neće imati
pojma tko je bio Mike, ali njegovo će ime i dalje biti tu. Dio njega koji
drugima neće ništa značiti, ali ga se neće moći riješiti. I to je jedan način da
se ostavi dojam.
Prvi sam put kod Mikea došao slučajno. Tada sam odlazio u drugi bar na
Bulevaru Paseo, ali jedne je večeri bio krcat. Nakon Kandahara više mi nije
odgovarala gužva pa sam izašao. Na putu kući ušao sam kod Mikea. Neka su
svjetla gorjela, ali bio je gotovo prazan. Popio sam nekoliko piva i vratio se
iduće večeri. Dvije večeri za redom i Mike je shvatio da je dobio novog
stalnog gosta. Počastio me je pivom i rekao da se zove Mike. Rukovali smo
se. Pao je dogovor, što bi se reklo.
Tu sam upoznao Fran. Igrala je biljar, sama. Bila se nagnula nad stol,
visoko izbočivši okruglu stražnjicu u trapericama. Svatko s jajima među
nogama znao bi da, ako je tako dobra straga, mora biti više nego podnošljiva
sprijeda. A ako i nije, pa što — kad ima takvo dupe. No bila je dobra sa svih
strana.
Imala je svijetlosmeđu kosu i odlučan pogled. Moj je pogled krenuo od
njene brade i zadržao se na živahnim sisama koje su se ocrtavale pod
majicom dovoljno dobro da se i bez posebne mašte moglo pretpostaviti što bi
se ugledalo kad se svuče. Pitao sam je mogu li igrati s njom i tako smo počeli
razgovarati. Hoću reći, stvari su krenule svojim tokom.
Ne znam točno kad sam primijetio Genea. Jednostavno jesam. Sjećam se
da sam ugledao tog starca na kraju šanka i pomislio kako samotno djeluje,
kao da je u svom vlastitom svijetu. Imao je jedno od onih lica koje bi
potonulo kad nije razgovarao; usta i brada stopile bi se u bezizražajnu
površinu. Kad je skinuo kapu, svjetlo mu je obasjalo ćelavu, pjegavu glavu.
Koji sat poslije, kad bih odlazio, on bi još uvijek stajao na svom mjestu, s
istom polupraznom bocom Buda koja se nalazila ispred njega i kad sam bio
ušao. Tih dana jedva da je izmijenio koju riječ sa mnom. Samo bi kimnuo
glavom ako bi nam se pogledi susreli. Ali kad sam počeo dolaziti svake
večeri, počeo me pozdravljati, a ja bih mu odzdravljao.
Večer
Fran i ja stavljamo tanjure na mrvicama posut sag da bi ih naš bigl mogao
polizati. Izgrižena kora od pizze i narančasto ulje. Sve je nestalo za nekoliko
sekunda. Miješam karte.
Idem spavati, kaže Fran.
Što kažeš?
Ugasi TV.
Još sam budan.
Onda ga stišaj.
Nije glasno.
Molim te.
Ali nije.
Psst.
Gasim TV i odlazim u dnevni boravak. Sjedim u mraku i premećem svoj
nož u rukama. Način na koji je Gene nestao, čovjek od osamdeset godina. Ne
mogu ne primijetiti prazno mjesto za šankom. Kao isključeni radijator. Sva ta
tišina i praznina.
Neobično je što možete saznati o nekome kad nestane. Na primjer, Tim i
Lyle rekli su da bi Gene došao kod Mikea u jedanaest prije podne. Visio bi
ondje cijeli dan i navodno bi na odlasku, pred zatvaranje, bio prilično pijan.
Meni se, međutim, nikad nije učinio takvim. A možda je jače potegnuo tek
nakon što bih ja otišao?
Jedne večeri, Gene mi je rekao da je tužio svog stanodavca. Bilo je
nejasno zašto. Ipak, vjerovao sam mu. Koji god razlog bio, iz priče se dalo
zaključiti da je dobio parnicu. Nakon što je nestao, Bili mi je rekao da Gene
živi u svojem autu. Nije bilo ni parnice ni stanodavca. Bili ga je bio smjestio
kod sebe, ali ne zadugo. Rekao je da je Gene tumarao po kući samo u donjem
rublju. To nije išlo, rekao je Bili. Ne uz moju ženu u kući i unuke koji mi
dolaze u posjet. Briga me što je veteran.
Idući dan
Bok, Lyle, kaže Mike.
Bok, Mike, odgovara Lyle i sjeda do Tima. Kosa mu je vezana u rep. Na
sebi ima vojničku jaknu predugačkih rukava. Stopala mu nemirno vise sa
stolca. Zaudara na travu.
Baš sam se spremao krenuti, kaže Tim.
Ne ideš, kaže Lyle.
Okrene se prema meni.
Kako ide? Radiš?
O, da, kažem mu. Ima posla.
Ti si bio u Afganistanu, zar ne? Kako je bilo?
Dobro. Bilo je dobro.
To je dobro.
Zapravo, bilo je pomalo ludo.
Ludo može biti dobro, kaže Lyle. On i Tim se nasmiju.
Mike, ja ću još jedno, kaže Tim.
Primjećujem Melissu kako ulazi na stražnja vrata.
Bok, Melissa, kaže Mike.
Hej, Melissa, kaže Lyle.
Kako je, Melissa, kaže Tim.
Hej, kaže Melissa.
Sjeda do Lylea i naručuje Bud Light i čašicu Jacka. Nosi visoke
potpetice, sive hlače, sako i bijelu bluzu.
Dobila sam slučaj. Oslobodila sam ga.
Budući da nitko od nas ne zna kome se obraća, svi istovremeno kimamo.
Melissa se nasmiješi. Počinje pričati o svom prvom dolasku ovamo, kao što
to uvijek čini. Ne znam zašto bi to trebalo ponavljati. Mislim, priču sam
zapamtio. Ali ona je voli pričati. Možda joj daje neki osjećaj prednosti pred
nama, jer, nakon Lylea, ona dolazi ovamo dulje od nas ostalih. Hoću reći,
možda joj to daje i osjećaj pripadnosti.
Bilo je to malo prije fajrunta, kaže Melissa. Mike i Lyle igrali su biljar.
Gene je bio na svom uobičajenom mjestu. Sjeća se da je Mike rekao da se baš
sprema zatvoriti. Ipak joj je dozvolio da ostane i onda se njih četvero bacilo
na pivo i napili su se nakon što je Mike zaključao lokal.
Gene se napio?, pitam.
Da, kaže Melissa.
Taj dio dosad još nisam čuo.
Večer
Fran mi kaže da bih, umjesto da bježim od problema, trebao poći s njom
u posjet njenoj sestri u St. Louis. Bilo bi jeftino, kaže. Bez troškova za hotel i
hranu.
Zvuči dobro, kažem ja.
Jesi li naručio pizzu?
Nisam još, kažem. Dosta mi je pizze. Što bi htio?
Ne znam. Otkud sad tolika pitanja?
Fran odlazi u kuhinju. Čujem kako si sprema piće. Pokušavam dobiti
Genea. Jedne sam mu večeri dao broj svog mobitela. Nazvao me je nekoliko
puta prije nego što je nestao, ali nikad nisam mogao razumjeti što govori.
Imao je hrapav glas koji je zvučao kao atmosferske smetnje. Što si rekao? Što
si rekao, Gene?, upitao bih ga, a on bi zatim poklopio. Ja bih ga odmah
nazvao, ali on se nikad ne bi javio. Ni sada se ne javlja. Čujem samo jednu od
onih snimljenih poruka, ženski glas, koja mi kaže da ostavim poruku. Htio
bih razgovarati s Geneom, kažem i poklopim.
Idući dan
Je li tko čuo štogod o Geneu?, pitam.
Lyle trese glavom. Melissa i Tim pogledaju Lylea i slegnu ramenima.
Sad ga već dugo nema, kaže Lyle.
Da, dugo, kaže Mike.
Vičući mu u uho, pitam Billa zna li išta o njemu. Pa, kaže on, mumljajući
kao da su mu usta puna vate, razgovarao sam s jednim od njegovih sinova u
San Antoniju. Tako je, u San Antoniju. Gene mi je dao njegov broj kad je
stanovao kod mene. Za slučaj nužde, rekao je. Nadam se da ovo nije nužda,
jer njegov sin ne želi ni čuti za njega. Znaš kako to ponekad biva, ako me
shvaćaš. Očito još uvijek imaju problema. U svakom slučaju, htio sam da
znate da vam je otac nestao, rekao sam tom tipu. Već ga dugo nismo vidjeli.
Možda je pošao k vama. Sin je, međutim, ponovio da ne želi ni čuti za njega.
Što se može?
Bili ne očekuje odgovor, a ja mu ga ni ne dajem, jer doista, što se može?
Melissa, Tim i Lyle izlaze zapaliti jednu. Mike odlazi u kuhinju. Bili zuri u
svoju čašu. Kažem mu da sam se danas, bez nekog posebnog razloga, sjetio
jedne vojnikinje, mlade cure. Našli smo se pod minobacačkom vatrom i ona
je stradala. Ležala je na tlu, a desna joj je ruka bila rastrgana u komadiće.
Bolničari su je stavili na nosila i dali joj intravenozno, a košulja joj se
podigla, otkrivši ravan trbuh i cijele grudi. Usprkos njenim kricima, pomislio
sam kako je lijepa. Poslije sam je obišao da vidim mogu li joj kako pomoći.
Gledala me je raskolačenih očiju i pitala, hoću li umrijeti? Nećeš, rekao sam.
Sve je u redu. Izvući ćeš se.
Znam li je li se izvukla? Ne, ne znam. To me muči.
Što si rekao?, pita Bili.
Večer
Zovem Fran iz zgrade sindikata na Bulevaru Admiral. Nadvikujem se s
bukom vozila koja dopire odozgo, s vrlo prometne petlje koju čine ceste 1-70
i 1-29. Danas sam radio svega nekoliko sati, kažem joj. Čekao sam da iskrsne
još neki posao, ali nije bilo ničeg. Možeš li me pokupiti?
U redu, kaže ona.
Kad ona stigne, ja sam već bijesan. Bijesan jer sam radio svega četiri sata,
bijesan što nisam mogao naći prijevoz do kuće, bijesan što sam morao čekati
da Fran završi radno vrijeme u drogeriji Walgreens da bi došla po mene.
Hoću reći, bio sam skroz bijesan.
Ulazim u auto, stišćem prste u šaku i prislanjam šaku o Franinu desnu
sljepoočnicu. Ona odmiče glavu, a ja je i dalje pritišćem šakom, sve dok joj
glava ne dotakne staklo. Pod zglobovima osjećam kako joj pulsira vena na
sljepoočnici.
Prestani, boli me, kaže ona.
Idući dan
Mike, daj mi još jedno, kaže Melissa.
Viđa se s tom curom, Rhondom, učiteljicom. Ne znam koliko ima godina.
Mlađa je, rekao bih po fotografiji koju nam je Melissa pokazala. Ne smeta mi
što je gay. To jest, lezbijka. Melissa me je jednom ispravila. Muškarci su gay,
žene su lezbijke. Dobro. Što će meni ta informacija? Hoću reći, ne
komentiram.
Melissa priča kako je lijepo biti u vezi sa ženom koja ne šizi kad ona
mora raditi dokasna. Ne postavlja tisuću pitanja kako bi se uvjerila da je sve u
redu. Lijepo je biti s nekim tko je zreo, kaže Melissa. Ona to često kaže.
Lijepo je biti sa zrelom osobom. Kao da sebe pokušava uvjeriti u to. Kao da
se, možda, zbog povjerenja koje u nju ima njezina djevojka, ona sama pita što
radi.
Idem doma, kaže Tim. Spremam večeru.
Što ćeš jesti?, pita Lyle.
Ne znam.
Što si rekao?, pita Bili.
Jebi se, Bille, kaže Tim. On i Lyle se nasmiju. To više nije smiješno kao
prvi put kad je to rekao. Već postaje otrcano, ali se ipak malo nasmiješim.
Gene i ja smo jednom zajedno večerali. Sreo sam ga na parkiralištu iza
supermarketa Sun Fresh blizu Southwest Trafficwaya. Tada nisam znao da
spava u svom autu. Slučajno sam naletio na njega, a on me je pitao jesam li
gladan. Kad malo razmislim, jesam, rekao sam.
Na stražnjem sjedalu njegovog karavana bila je hrpa odjeće. Hrđavi dio
vrata bio je obložen daščicama. Na prozor je bio pričvrstio ručnik jer se
staklo više nije moglo podići. Danas perem veš, rekao je, objašnjavajući svu
tu odjeću.
S parkirališta smo se izvezli na zavojitu Ulicu Mili i pošli u Westport, do
restorančića The Comer. Neke skitnice, koje su jednom davno možda bile
hipiji, stajale su na Broadwayu i brisale automobilska stakla dok je bilo
crveno, a vozači su ih tjerali. Naručio sam hamburger. Gene je uzeo mesnu
štrucu.
Ubrzo zatim, The Comer su zatvorili. Veliki natpis Iznajmljuje se visi
iznad ulaznih vrata, zajedno s imenom neke agencije za nekretnine. Neki dan
sam prošao kraj lokala i vidio stol za kojim smo Gene i ja bili sjedili. Bio je
okružen drugim praznim stolovima, a praznina cjelokupnog prostora
pojačavala je njihovu prazninu.
Večer
Franina majka sjedi sa mnom u kuhinji. Od njenog me parfema boli
glava. Buljim u njenu kosu, svu natapiranu i nagomilanu na glavi, toliko
izblajhanu da je skoro bijela. Prstom zavrti rotirajući kineski pladanj na stolu,
dotakne kut usta, zatim opet zavrti pladanj, a prst joj pritom klizi po tankom
sloju ruža koji je ostao na njemu.
Kakvog je okusa vaš ruž?
Zašto te to zanima? Koji muškarac postavlja takvo pitanje?
Ne znam, došlo mi je, poželim joj reći, ali ne kažem. Jedne sam se noći
uputio prema WC-u, kad je započela minobacačka vatra. Stalno su nas gađali.
Ljudi, ovo je ozbiljno!, povikao je netko. Tad je eksplozija podigla u zrak
osamnaestogodišnjeg vojnika. Odbacila ga je unatrag kao krpu, usred sve te
prašine, buke i dima; njegova mi je krv poprskala lice. Još uvijek osjećam taj
okus.
Gdje je Fran?, pita njezina majka.
U školi, kažem.
Jesi li ti razmišljao o nastavku školovanja?
Ne.
Je li to tvoj plan? Da Fran radi sve, a ti samo sjediš?, kaže Franina majka.
Jesi li razmišljao o tome da budeš nešto više od električara?
Ne, gospođo Lee, nisam.
No, vidi se.
Stavljam komad selotejpa na odlijepljeni kut tapete iznad kuhinjskih
elemenata.
Franina majka ustaje i odlazi do sudopera. Slušam kako linoleum cvili
pod njezinim cipelama.
Kad planiraš oprati ovo?, pita ona, misleći na suđe. Ili čekaš da se
nagomila do stropa?
Bacam selotejp i okrećem se prema njoj. Ona korakne unatrag, s tim
nadmoćnim smiješkom na usnama. Ja puštam toplu vodu u sudoper i sipam
malo deterdženta. Ispod sudopera pronalazim spužvu i počinjem prati jedan
tanjur. Vršci prstiju su mi bijeli — toliko ga snažno stišćem. Još malo jače i
puknuo bi. Želim osjetiti kako puca, ali ipak popuštam stisak; stavljam tanjur
na stalak za sušenje. Počinjem prati sljedeći.
Vas dvoje biste se trebali vjenčati, nastavlja Franina majka.
Ja i dalje perem tanjur.
Živite zajedno, kaže ona. To što nemaš posao nije te spriječilo da doseliš
k njoj. Kad biste se vjenčali, bilo bi barem službeno. Pokazao bi odgovornost.
Zar to ne bi bilo lijepo?
Ispirem tanjur i odlažem ga na stalak. Nagnem se nad sudoper, ukočenih
ruku.
Ja odlazim, kažem.
Odlaziš? Kamo odlaziš?
U Montanu.
U Montanu? Što ćeš u Montani?
Radit ću.
Raditi? Radi ovdje, za promjenu. Misliš da će te neka kaubojka tamo
podnositi?
Podižem ruku prije no što ona kaže još nešto. U njenom je glasu taj neki
nazalni, termitski prizvuk koji mi se zabija u glavu. Prstima pritišćem oci.
Vrat mi je krut poput debla. Franina majka stoji pored mene. Ignoriram je,
perem novi tanjur. Ona prijeđe prstom preko posuđa poslaganog na stalku i
pokaže mi komadić raskvašene kore od pizze koji joj je ostao na vrhu prsta.
Zar ne može to malo bolje?, pita me.
Razbijam tanjur o rub sudopera, a oštri komadić koji mi je ostao u ruci
bacam u zid. Franina majka ustukne, u očima joj panika, prst je još uvijek
prijeteći podignut. Uzavreo od bijesa koji me obuzima, grabim ga i savijam
ga unatrag sve dok ona vrišteći ne padne na koljena. Bljedilo joj prošara lice
kad kost pukne, a ja osjećam kako nešto puca u meni i nastavljam savijati
njezin slomljeni prst sve dok kost ne probije kožu i zabije se u moj dlan. Oči
joj se iskolače kao da nešto iz dubine zemlje kulja iz njih, navru joj suze i
njeni krici dosegnu novu razinu.
Puštam joj ruku i zabijam joj koljeno u pleksus, pritisnuvši joj grudi svom
svojom težinom. Ona ispovraća sve što je jutros jela. Ustajem i obrušim se
koljenom na njene grudi. Vrat i lice joj postanu ljubičasti. Učinim to ponovo i
osjećam kako joj se rebra lome pod mojim koljenom. Tonem kroz njezin
prsni koš, sve do kičme, kao da propadam kroz led. Krv joj šikne iz usta i ona
prevrne očima. Jezik joj ispadne, poput puža golaća, i ja osjetim zadah
njezinih crijeva. Odvojim se od nje i sjednem za stol. Tišina, glasna poput
njenih krikova. Usredotočim se na zujanje hladnjaka. Umirujući bijeli šum.
Uzimam svoj nož. Ruke mi drhte pa isprva ne pogađam. Zatim mi se disanje
uspori i pronalazim ritam. Bacam ga u kutnu letvicu u dnu zida — prvi put,
drugi put, treći put. Hladnjak zuji iza mene.
Idući dan
Rhonda se ne javlja, kaže Melissa, gledajući svoj iPhone. Zašto se ne
javlja?
Ulazna vrata širom se otvore.
Zdravo, Heidi, kaže Mike.
Bok, Mike, kaže Heidi.
Ona klizne na stolac do Lylea, kuštrava joj kovrčava kosa poskoči na
ramenima. Njih su dvoje nedavno počeli izlaziti. Vikendima ona radi ovdje
za šankom. Ima dvoje djece. Njihov je tatica dilao drogu pa je sad u zatvoru.
I Lyle prodaje drogu, ali nije u zatvoru. Mislim da bi si mogla pronaći
boljega. Kupovao sam knjige za njenu petogodišnju kćer. Mislio sam da će
joj biti drago. Male slikovnice. Ali počela se viđati s Lyleom i ja sam prestao
s tim. Možda sam joj trebao kupiti nešto drugo. No bio sam s Fran pa su mi
se knjige činile prikladnima. Neutralnima. Hoću reći, ništa pretjerano
sumnjivo.
Usiljeno se nasmiješim Heidi, ali ne započinjem razgovor. Zapravo nisam
tu. Jučer se čini miljama daleko, a danas se ne čini kao danas. Čujem Heidi i
Lylea kako razgovaraju, no to je samo zvučna kulisa umiranja Franine majke.
Tako ja gledam na to. Umrla je. Bila je na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Nešto je puknulo u meni i ona je umrla. Nisam je ubio ja, već nešto u meni
što ne mogu definirati. To nešto poslije me je napustilo podjednako nenadano
kako me je i bilo obuzelo te sam skoro zaspao bacajući nož u kuhinji. No
onda se vratio onaj stari ja i znao sam da moram počistiti nered koji je to
nešto ostavilo iza sebe.
Unio sam Franinu majku u garažu, stavio je u prtljažnik svog auta i
prekrio je dekom. Pronašavši brisač poda, vratio sam se u kuhinju i oprao
pod. Zatim sam u garaži potražio kutiju s utezima od dvije, pet i deset kila
koje je Fran kupila na dvorišnoj rasprodaji kad si je bila umislila da će početi
vježbati. Prašina i paučina s utega zalijepile su se na dlačice na mojoj ruci.
Skinuvši paučinu, osjetio sam kako mi se svaka dlačica oslobađa.
Ubacio sam utege i uže u prtljažnik i odvezao se do jezera Troost. Nije
bilo zvijezda jer su oblaci zastirali nebo. Vozio sam Avenijom Troost i zatim
skrenuo prema jezeru. Uska cesta vijugala je oko jezera, a svjetla mog auta
klizila su po tamnoj površini vode i stazi od vlažnih kamenih ploča koja je
danju bila puna starih ribiča. Parkirao sam pod nekim stablima, otvorio
prtljažnik i čvrsto vezao tijelo Franine majke. Nije bila previše teška, čak ni s
utezima koje sam ugurao između užeta i tijela. Podigao sam je. Začulo se
nešto što je moglo biti glasanje sove. Iznad glave su mi poskakivale neke
sjene, da bi se zatim hitro udaljile. Pretpostavio sam da su šišmiši. Pričekao
sam da sova zamukne. Sred praznine koju je stvorila tišina, gurnuo sam tijelo
Franine majke niz kosinu. Začuo se pljusak i tamna ga je voda progutala.
Namreškana površina ubrzo se smirila.
Večer
Kad sam s Fran, razmišljam o njenoj majci. Ne treba mi to. Sjedim sam u
kuhinji dok Fran spava i udaram si sljepoočnice sve dok ne osjetim da će mi
glava eksplodirati, a misli o gospođi Lee se rasprsnuti. Mislim na Genea i
pitam se što bi on rekao.
Kad sam ga zadnji put vidio, stajao je ispred Church’s Chickena, blizu
ugla Gilham Plaze i 31. ulice. Bilo je vruće i vjetar je podizao smeće. Neke
papirnate salvete zalijepile su se za njegova kvrgava bijela koljena. Pozdravili
smo se i on mi je ponudio prijevoz, ali sam mu rekao da imam auto. Samo
idem po kavu, rekao sam.
Kad sam izašao, on je još uvijek bio ondje. Pogledao sam ga, a on mi je s
razumijevanjem namignuo, kao da smo obojica umiješani u nešto što nitko
drugi ne bi shvatio. Ne znam što bi to moglo biti. Ali sad mislim da je možda
činio i neke druge grozne stvari u Koreji, osim što je ubijao žute i ostavljao
njihova tijela da se smrznu, i mislim da je u meni vidio sposobnost da činim
grozne stvari, a onda je Franina majka umrla i ispostavilo se da je bio u
pravu. Samo kažem. Ne znam. Gene nije ništa rekao, a ja ga više nikad nisam
vidio.
Idući dan
Dobro, Mike, ja idem, kaže Tim. Ali najprije daj još jedno.
I ja ću još jedno, Mike, kaže Lyle.
Što si rekao?
Jebi se, Bille.
Lyle i Tim ustaju i odlaze van da zapale. Melissa polazi za njima,
nazivajući nekoga na iPhone. Heidi gleda u mene i smiješi se. Moli Mikea
cigaretu. Pripazi mi na torbicu, kaže. Zatim i ona izlazi. Mike stavlja na šank
dvije boce piva za Tima i Lylea. Pogleda u mene, ali ja samo odmahnem.
Osjećam se kao da sam opkoljen. Pivo mi je teško u želucu. Ne mogu disati.
Da platim, Mike, kažem.
Večer
Fran se prevrne u krevetu i okrene mi leđa. Glava joj je na mojoj desnoj
ruci. Zaškripim zubima. Njezin me dodir strese i postajem živčan. Odmičem
se od nje. Kaže da je nekoliko puta zvala majku, ali da se nitko ne javlja. To
nije njoj nalik, kaže. Majka nema automatsku sekretaricu pa će Fran ujutro
otići do nje.
To je to. Odlazim. Kad Fran ode na posao, krećem i ja, ali u suprotnom
smjeru. Još će biti mrak. Poći ću 39. ulicom do Broadwaya, skrenuti desno
kod Walgreensa i uputiti se prema centru. Još nekoliko ulica dalje na istok i
ugledat ću sjaj nove gradske meke, Power &Light Districta, čija svjetla
paraju nebo poput svjetlećih minobacačkih granata. Prijeći ću most
Broadway i krenuti cestom 1-29 prema sjeveru, sve dok ne izbijem na 1-90, a
onda ravno na zapad, prema Montani, ili kamo već. Osjećam kako mi ruka
tme pod Franinom glavom. Izvijam je da mi krv opet počne kolati.
Primjećujem da bih je bez problema mogao zadaviti. Spuštam ruku i izvlačim
je ispod njene glave. Objema šakama udaram sljepoočnice dok bol ne nadjača
misli.
Nogama odgurnem plahtu i pokrivač. Treba mi zraka. Zamišljam Franinu
majku na dnu jezera Troost. Razmišljam o Timovim štencima, a onda o
Kandaharu i drugim stvarima koje sam vidio. U glavi mi sijeva. Zatvaram
oči. Zidovi sobe kao da mi se primiču. Ustajem i odlazim sjesti u kuhinju.
Drhtavih ruku, uzimam nož. Počinjem ga bacati, ali ne pronalazim ritam.
Odlažem nož. Razmišljam o Geneu i mrtvim Korejcima koji ga dozivaju.
Zamišljam ga kako negdje daleko sjedi u svom autu, parkiran pod uličnom
svjetiljkom, i ne može zaspati. Noćni leptiri zalijeću mu se u prozore. Muhe
udaraju u vjetrobran. Bube gmižu preko haube. Kad sam bio mali, pričam
mu, moji prijatelji i ja ubacili bismo skakavce u praznu bačvu za smeće i
zatim bismo urlali u nju i slušali naše glasove kako se odbijaju od stijenki
poput šrapnela, a ticala, krila i noge kukaca podrhtavali bi. Kad bismo ih
izvadili, jedva žive, zakopali bismo ih. Vidim ih i sad kako mahnito miču
čeljustima koje se pune zemljom. Čujem hrskanje i struganje njihovih usta
koja halapljivo sišu zrak.
PLJAČKA
JULIE SMITH
Prvi nalet oluje stiže kasno te večeri i Charles čini ono što je rekao da
hoće — odlazi u krevet s pivom i psima. Ali nakon što on zaspi, Cherice
promatra oluju s prozora dnevnog boravka na prvom katu. Snaga vjetra ne
opada sve do ranog jutra, a kad počne kiša, kapi odražavaju svjetlo. Vjetar
zavija poput psa. Kuća je velika, ali ipak podrhtava. Cherice kroz prozor vidi
kako se ruši jedna kuća, mali kafić preko puta, i shvati koliko je dom
Berteauovih dobro sagrađen. Njihov nije. Ona se moli da izdrži. Zna,
međutim, da će s njom, Char lesom i psima sve biti u redu. Nije ju strah jer je
dobra kršćanka i vjeruje da neće stradati.
Ipak, vidi u svemu ovome Božju moć. Prvi put ona shvaća zašto ljudi
govore o strahu od Boga, umjesto o ljubavi prema Njemu, čemu se uvijek
čudila. Bolje ti je da imaš Boga na svojoj strani, pomisli. Bolje ti je.
Promatra kako transformatori u ulici odlaze, jedan po jedan. Nakon što
nestane struje, pođe u krevet služeći se džepnom svjetiljkom i pitajući se što
će biti kad se ujutro probudi.
Kad se pomakne u krevetu, probuđena mirisom slanine, oluja još bjesni.
Charles je pripremio doručak, ali ga nigdje nema. Krene ga tražiti po kući, a
pseći joj lavež poručuje: na drugom katu.
— Cherice — doziva je on odozgo. — Donesi lonce.
Ona zna što se dogodilo: krov prokišnjava. Berteauovi su sigurno ostali
bez nekoliko crepova.
Ona i Charles rade idućih nekoliko sati; raspoređuju lonce po podu,
pomiču namještaj da ne bi curilo po njemu, skupljaju mokru krevetninu,
pokušavaju spasiti i osušiti papire i knjige, izlijevaju vodu iz punih lonaca i
ponovo ih vraćaju. Ipak, vjetar tijekom jutra oslabi. Oluja jenjava.
U dva popodne dan je lijep. — Ima još puno posla — kaže Charles,
uzdahnuvši. — Ali idem prvo do naše kuće, da vidim u kakvom je stanju.
Vratit ću se i pomoći ti. I noćas bismo trebali prespavati ovdje.
Cherice zna da je njihova kuća vjerojatno ostala bez krova, da bi šteta u
njoj mogla biti mnogo veća nego kod Berteauovih, da je možda i poplavljena.
On je pokušava poštedjeti toga te predlaže da pođe sam.
— Najprije moramo obaviti nekoliko poziva — kaže ona.
Zovu susjede koji su oluju dočekali kod kuće, ali nitko se ne javlja.
Vjerojatno se nisu sjetili kupiti automobilske punjače za telefon, baš kao ni
Cherice i Charles. Doista, i u mobitelu kojim Cherice zove Mathilde baterija
je skoro prazna. Njih dvije razgovaraju o preživljenoj opasnosti. Isti je to
razgovor koji taj dan vode i svi ostali u nepotopljenim kvartovima, dan prije
nego što doznaju da su nasipi popustili.
Iako još ne znaju za nasipe, Cherice svejedno ima zle slutnje o svojoj kući
i osjeća snažnu potrebu da vidi koliko je jako oštećena. Ne nada se previše da
se ulicama može voziti, ali ona i Charles ipak izlaze u dvorište da bi s kolnog
prilaza uklonili slomljene grane.
— Uključimo radio u autu, možda čujemo nešto — kaže Cherice,
shvativši da su bili toliko zauzeti spašavanjem imovine Berteauovih da su
zaboravili na to.
Ona otvori vrata auta i sprema se ući, no tad osjeti Charlesovu
uznemirenost. — Cherice — kaže on.
Ona se okrene i ugleda isto što i on: bandu mladića u hudicama koji idu
ulicom s rukama u džepovima. Tražeći nevolje.
Charles kaže: — Vrati se u kuću.
Cherice nije potrebno dvaput reći. Ona zna gdje Tony drži pištolj. Želi
otići po njega, ali je toliko zabrinuta za Charlesa da se okreće i gleda. Vidi da
on stoji pored auta, s rukama u džepovima, prijetećeg izgleda. Mladići
produže dalje, ali ona ipak odlazi po pištolj.
Kad se vrati, Charles je već u kući i gleda kroz prozor. — Prokleti
pljačkaši — kaže. — Prokleti pljačkaši.
— Lice mu je tako tužno da ga Cherice poželi zagrliti, ali je ujedno i
bijesno, pa odustaje. — Zašto moraju biti takvi? — kaže on.
Slušajući maleni radio na baterije, doznaju da se pljačke događaju po
cijelom gradu, zločin se oteo kontroli. — Nije sigurno kretati se — sumorno
kaže Charles.
— Ne možemo ni do naše kuće.
Ona zna da mu je žao što su došli, što nisu ostali doma, gdje im je i
mjesto. — Idem skuhati ručak.
I tako ručaju i zatim odlaze u dvorište i čiste ga najbolje što mogu.
Pokušavaju čak ukloniti dio smeća i granja iz bazena, ali to je unaprijed
izgubljena bitka. Ubrzo se ostavljaju toga, shvativši da je divan dan, da imaju
svoje pse i da su zajedno. Pa makar njihova kuća bila uništena.
Zato uživaju u trenutku. Pokušavaju zaboraviti na pljačke, iako se sad
posvuda ori zvuk policijskih sirena. Umjesto Tonyjevih riba, ispeku nekoliko
odrezaka koji se brzo odmrzavaju, a Cherice spravi salatu od krumpira jer se
majoneza još nije pokvarila. Kako su prethodne noći slabo spavali i kako
nema struje, pođu rano u krevet.
U neko doba noći, budi ih nesmiljeno udaranje po vratima Berteauovih.
— Idem vidjeti — kaže Charles sumorno, a Cherice opazi da gura pištolj u
hlače koje je navukao.
Ona ne može ostati tu i čekati da vidi što će se dogoditi. Polako se spusti
za njim u prizemlje.
— Da? — kaže Charles kroz vrata.
— Ja sam prvi susjed — odgovara muškarac. — Tony vas treba na
telefon.
Charles otvara vrata i uzima čovjekov mobitel. Sluša neko vrijeme, svako
malo govoreći O, sranje ili O, Bože. Cherice ga povlači za lakat, šapćući Što
je?, sva užasnuta. Ali on se okreće od nje, ignorira je; i dalje sluša, primajući
na znanje o čemu god da je riječ. Napokon kaže: — U redu. Krećemo odmah
ujutro.
Još uvijek ignorirajući Cherice, vraća telefon susjedu. — Vi znate za sve
to? — upita ga. Čovjek samo kimne, a Cherice vidi da plače. Odrastao
muškarac, djeluje poput imućnog bankara, sijeda kosa i sve, a suze mu se
cijede niz obraze i grize usnicu kao malo dijete.
Ona je već mahnita. Grabi Charlesa, skoro da ga udari, očajnički ga
pokušavajući natjerati da joj kaže što se događa. Napokon, on se okreće.
Nikad ga nije vidjela takvog, kao da im je jedno dijete umrlo ili takvo što.
On kaže samo O, dušo i zagrli je. Ona osjeća kako mu se tijelo trza i
shvati da i on plače, da više ne može izdržati, o čemu god da je riječ. Je li
koje od njihove djece mrtvo?
Naposljetku, on se sabere dovoljno da joj kaže što se dogodilo — da je
grad poplavljen, da je njihov kvart uništen i da su neki njihovi susjedi
vjerojatno poginuli.
Njihova su vlastita djeca mislila da su i oni mrtvi, sve dok napokon nisu
uspjela dobiti Tonyja i Mathilde.
Cherice to ne može shvatiti. Pokušava, ali jednostavno ne može. —
Osamdeset posto grada pod vodom? — ponavlja neprekidno. — Kako je to
moguće?
Oni žive u malenoj ciglenoj kući u istočnom New Orleansu, kući za koju
su naporno radili, koju je teško održavati, ali koja je vrijedna toga. To je
njihov dom, nešto što mogu zvati svojim.
Ali više ga nemamo, pomisli Cherice. Vjerojatno, je uništen. Nemamo
ništa.
Na kraju, ona počne razmišljati na drugi način. Nije moguće da je baš
cijeli kvart uništen, nešto je moralo ostati čitavo, možda i njezina kuća. Želi
otići onamo i uvjeriti se. — Cherice, slušaj što govorim — kaže Charles. —
Do tamo možeš stići samo plivajući. Ili čamcem, možda. Ovog trenutka, ljudi
po cijelom gradu sjede na krovovima i čekaju spas. Još uvijek je sve puno
pljačkaša. Gradonačelnik želi da svi odu iz grada.
— To je rekao prije oluje.
— Kaže to opet. Sutra idemo za Highlands.
— Highlands?
— A kamo drugamo? Mathilde i Tony imaju sobu za nas, kažu da
dođemo i saberemo se malo, a onda ćemo vidjeti. Osim toga, Mathilde želi da
joj donesemo neke njene stvari.
Opet isto — Mathilde traži uslugu kako bi ih nagovorila da krenu. Znači,
toliko je ozbiljno. Cherice je to znala, na neki način. Ali to je uvijek
iznenađuje, kad god razmišlja o tome.
— Kako ćemo na ulicu uz sve te pljačke? — pita. — Možda ima i
snajpera.
Tony kaže da je najbolje preko mosta. Možemo prijeći na zapadnu obalu
— krećemo odmah ujutro. I stvarno mislim odmah ujutro, prije nego što se
pljačkaši probude. Pokušajmo odspavati još nekoliko sati.
Cherice zna da je to nemoguće, ali pristaje jer želi biti uz Charlesa, držati
ga, makar ni jedno ni drugo oka ne sklopilo.
-
Jutro je idućeg dana, kad De La Russe opazi crni par — pardon, dvoje
Afroamerikanaca — kako unose stvari u auto ispred najveće kuće u Garden
Districtu, ili blizu njega, što mu dođe na isto. Što si oni umišljaju? Da nema
policije u blizini? Odluči da će stvarno uživati u ovome.
On parkira auto i opušteno im priđe, kao da će samo porazgovarati s
njima, u stilu, Kako ste1 Proćaskati malo.
Oni su, međutim, ozbiljni. Od početka znaju da on znači nevolju. A kako
bi drukčije i bilo, kad imaju nečistu savjest. — Što radite?
— Odlazimo — odgovara muškarac. — Bježimo iz grada najbrže što
možemo. Želite isprave? Moja žena radi ovdje, a vlasnici su u Sjevernoj
Karolini. Mi smo im čuvali kuću za vrijeme oluje. — On krene rukom prema
džepu, možda da izvadi neku ispravu, a De La Russeu to daje izliku da ga
gurne uz auto, kao da misli da se tip mašio oružja.
On ga pretraži i, naravno, pronađe što je tražio. Zar može biti ljepše? Zna
nekoliko ljudi koji će dosta platiti za to. — Imate dozvolu za ovo?
Muškarac ne odgovara, ali se oglasi njegova žena: — To nije naše.
Pripada Tonyju. Mojem poslodavcu. Kad su došli pljačkaši...
De La Russe se nasmiješi. — ... vi ste pomislili kako bi bilo dobro ukrasti
gazdin pištolj, ha? Znate li kako vam bijedno zvuči ta priča? Znate što ja
mislim, tko su pravi pljačkaši? Da. Da, mislim da znate. Da vidimo čega tu
još ima.
Žena kaže: — Moja šefica, Mathilde... zamolila me da ponesem...
— Gospođa Berteau — kaže muškarac. — Moja žena radi za Mathilde
Berteau.
— Svakako — kaže De La Russe. — Sad lijepo sjednite na stražnje
sjedište i pričekajte.
— A što je sa...? — Žena već plače, točno znajući što je čeka. On je hvata
za lakat i, nakon kraćeg natezanja, gurne je u auto, zabavljajući se pritom.
— Što je s čime?
— Ništa, samo...
Muž sad počinje vikati. — Čujte, nazovite Berteauove. Morate ih samo
nazvati, boga mu! Nazovite ih i reći će vam.
-
Prije nego što sam napustio Reno, otac mi je dao pištolj. Bio je ugledan
čovjek u North Beachu prije rata — izdavač, čovjek sa stavovima. U džepu
prsluka obično je nosio mali njemački revolver. Njega su mu nakon Pearl
Harbora konfiscirali, ali poslije je nabavio drugi i na željezničkom kolodvoru
gurnuo mi ga je u ruku. Galantna i besmislena gesta.
— Uzmi ovo — rekao je.
— Ne treba mi pištolj.
— Možda si ratni heroj — rekao je — ali u North Beachu ima ljudi koji
me mrze. Koji su me uvijek mrzili. Imat će te na zubu.
Udovoljio sam starome i uzeo pištolj. Istinu za volju, bio je bolestan. On i
Sal Fusco poslali su me da pozajmim neku svotu od lovca na rakove po
imenu Giovanni Pellicano. Još više od toga, međutim, otac je htio da
porazgovaram s majkom. Htio je da je posjednem na vlak za Reno.
Johnny Maglie se odvojio od male skupine s kojom je bio — bivših
vojnika koji su pozorno motrili i uredskih cura koje su se podizale na vrbove
prstiju ne bi li vidjele zatvor. Maglie je sad bio civil, dobro je izgledao u
šeširu, bijeloj košulji i ispeglanim hlačama. Moj mi je stari prijatelj pružio
ruku, a ja sam pomislio na očev pištolj u džepu.
Ponekad imam neke porive, ružne misli.
Možda je to zbog tri godine provedene na Pacifiku. A možda je to
jednostavno nešto što nosim u sebi. Još uvijek.
Bilo kako bilo, zamišljao sam kako zabadam pištolj u trbuh mog starog
prijatelja i povlačim okidač.
— Dakle, vratio si se — rekao je Maglie.
— Da, vratio sam se.
Maglie me je zagrlio. On i ja smo zajedno odrasli, odmah tu, u ulici.
Obojica smo služili na Pacifiku, iako u različitim područjima. On je tamo
ostao do kraja rata, a ja sam se vratio ‘44. — nakon što sam drugi put ranjen,
šrapnelima u grudi. No dosad nisam navraćao u North Beach. Pretpostavljao
sam da je Johnny znao koji je razlog tome, ali to nije bilo nešto o čemu smo
mislili razgovarati.
— Tukli smo se protiv Japanaca, pobijedili u ratu —-ali čini se da će
kriminalci poharati grad.
Nekoć sam volio Maglieja, ali sada više nisam znao što osjećam prema
njemu.
— Ostaješ duže u gradu?
— Još nisam odlučio — rekao sam.
— Kako ti je mama?
— Dobro.
Nije spomenuo mog oca. Nitko nije spominjao mog oca.
— Znaš — promucao je, a na licu sam mu vidio mješavinu stida i
neugodnosti koju sam više nego jednom vidio na licima ljudi koji su
poznavali moju obitelj, koji su se kretali u istim krugovima. A to su bili skoro
svi u Beachu. Neki su se od njih, naravno, sada drukčije ponašali. Dizali su
nos, glupo se smješkali. — Znaš — rekao je — jučer sam išao dolje u ujakov
ured srediti neke papire i netko je spomenuo tvoje ime...
Tada se zaustavio. Možda zato što je vidio izraz mog lica na spomen
njegovog ujaka, suca. Ili možda zato što su nas policajci počeli tjerati, ili zato
što je plavuša iz njegovog društva pogledala u njegovom pravcu.
— Hajde s nama — rekao je. — Idemo do Fontane.
Htio sam reći ne. Vjerojatno sam i trebao. Ali s njima je bila i djevojka u
crvenoj vesti.
-
— Na dopustu si?
Anne je imala crnu kosu i sive oči i jedan od onih velikih osmijeha koji
vas odmah privuku. Bilo je nečeg malo nepravilnog na njenom licu, neke
kose simetrije — hrbat nosa plosnat, usne tanke, osmijeh širok i nakrivljen.
Gledala bi vas koketno i čedno u isto vrijeme. Trgovčeva kći, možda.
Promatrala me je zabačene glave, gledajući prema gore. Ironična, zajedljiva.
S nečim neobuzdanim u očima. Ili skoro neobuzdanim.
— Ne, ne — rekao sam. — Ima već neko vrijeme da sam se skinuo.
Bacila je pogled na moju ruku, tražeći prsten. Ja ga nisam nosio — ali
ona jest. Bio je na zaručničkom prstu, i sakrila ga je kad je vidjela da ga
gledam. Što je to točno značilo, nisam znao. Neke od djevojaka nosile su
zaručnički prsten cijelo vrijeme dok im je dragi bio preko mora, a onda bi mu
dale nogu čim bi sišao s broda. Anne nije djelovala tako, ali čovjek nikad ne
zna.
Ja, kao što sam već rekao, nisam nosio nikakav prsten — bez obzira na
Juliju Fusco u Renu. Nismo bili vjenčani, ali...
— Tu sam odrastao.
— U Beachu?
— Da.
Nasmiješila se na to — kao da već zna odgovor, ali samo provjerava.
— A ti?
— Bila sam na istoku neko vrijeme — rekla je. — Ali i ja sam tu odrasla.
— Ali ne u Beachu? — upitao sam, iako sam znao odgovor, kao što je i
ona znala za mene.
— Ne, ne. Dolores Heights.
To područje u četvrti Mission u to su doba uglavnom nastanjivali Irci,
iako je još bilo njemačkih obitelji. Poduzetnika. Zidova. Stigli su ovamo prije
Talijana, prije Iraca. Dok su brodovi još plovili oko Horna.
— Gdje si služio?
Odvratio sam pogled, a ona nije inzistirala. Možda zato što sam imao taj
melankolični izraz lica koji kao da govori ne pitaj više o tome. Bacio sam
pogled na momka koji je ispred džuboksa plesao sa svojom curom. Sjetio
sam se svog pištolja i ponovo doživio jedan od onih ružnih trenutaka. Otpio
sam gutljaj, jer piće ponekad pomaže. Odagnao sam te misli. Svi u lokalu bili
su bučni i raspušteni. Maglie i njegova djevojka sjedili su nasuprot meni i
čavrljali, ali nisam čuo ni riječ. Jedna od ostalih djevojaka rekla je nešto i
Anne se nasmijala. Nasmijao sam se i ja, tek tako.
Otpio sam još jedan gutljaj.
Fontanin se lokal promijenio. Nekoć su tu zalazili samo Talijani i niste
mogli vidjeti ženu bez pratnje obitelji. Ali to više nije bilo tako. Ili barem nije
bilo tako te večeri. U zraku se osjećala grozničavost, kao da su se ljudi
pokušavali uhvatiti za nešto. Ili je to bilo samo zbog bijega iz zatvora.
Maglie je prešao na moju stranu stola i opet me zagrlio. Uvijek je bio
takav. Već nakon prvog pića postao bi sentimentalan.
— Ljudi to ne znaju — rekao je. — Čak ni oni u našem kvartu. Ali naš je
Jojo učinio mnogo više nego što je morao. Tamo na Pacifiku.
— Ljudi ne žele slušati o tome — rekao sam. U mome je glasu bilo
oštrine, možda malo više nego što je trebalo.
— Ne — rekao je Maglie. — Ali bi trebali znati.
Znao sam što Maglie čini. Pokušava se iskupiti na neki način. Dati mi do
znanja da, što god da se mome ocu dogodilo, na tom saslušanju, to nije bila
njegova zamisao. I da to dokaže, omogućavao mi je da glumim junaka pred
tom curom iz Heightsa, u vesti, s biserima i s tim prstenom.
Okrenuo sam se Anne.
— A ti? — upitao sam je. — Gdje si bila za vrijeme rata?
Tada mi je ispričala ponešto o sebi. Studirala je na istoku kad je izbio rat.
Diplomirala je negdje na polovici rata i dobila administrativni posao u bolnici
za veterane. Sad je, međutim, ostala bez njega — dali su ga demobiliziranom
vojniku — pa se vratila kući.
Džuboks je i dalje svirao.
— Jesi li za ples?
Bila je malo viša od mene, no to mi nije smetalo. Pjevao je Sinatra. Želio
sam je privinuti k sebi, ali bojao sam se da će osjetiti pištolj u džepu. Onda
sam odlučio da mi je svejedno.
Bacio sam pogled na njezin prsten, a ona je to opazila.
— Gdje je on? — upitao sam.
— U Berlinu.
Nisam ništa rekao na to. Frank je i dalje pjevao. Sjećam se da su neki
očevi prijatelji pričali o Berlinu iz starih dana. O kabareima i lajavim
plavušama s hrapavim glasom od kojeg bi im nabreklina u hlačama narasla
poput Pinocchiova nosa.
— On, moj zaručnik, sudjeluje u obnovi. — rekla je. — Poručnik je.
Misli da nije važno samo to što smo ih pobijedili, nego da ih moramo i
ponovo izgraditi.
— Idealist je.
— Da.
Pitao sam se kako to da je pala na njega. Pitao sam se je li ga dugo
poznavala. Ili je to bio jedan od onih slučajeva kad upoznaš nekoga i ne
možeš pobjeći. Upadneš u vrtlog.
-
Rođen sam oko 1921. godine. Podaci nisu baš najprecizniji. Nije ni
važno. Kao što sam rekao, ovih dana ponekad nisam siguran ni koji je datum.
Godina je 1998. Ili možda 2008. Sestra koja se brine o meni, koja mi briše
guzicu i prazni moju noćnu posudu — rođena je u Saigonu, neposredno prije
pada. Mislim, 1971. Pola Vijetnamka, pola Francuskinja, ali taj se francuski
dio ovdje u Americi ne broji. Bilo kako bilo, fućka joj se za mene. Vani je
jako sunce, vidim avione kako se spuštaju. Imamo novi aerodrom, novi
kongresni centar. Danas svaki grad ima kongresni centar. Kamo god pošli,
svuda ima aviona koji slijeću i natpisa koji reklamiraju kasino na kraju grada.
Zatvaram oči. Britanac odjednom ustane i izađe u noć. Vidim Anne samu
za stolom. Vidim oca kako dijeli karte u Renou. Vidim Juliju Fusco u očevoj
kuhinji, s rukama na naraslom trbuhu.
Moje dijete. Moj sin.
Prije nekoliko dana, za rekreaciju, odveli su nas u kongresni centar.
Mogli smo biti bilo gdje. U Chicagu. U Torontu. Spazio sam dvoje u
hotelskom baru, nije mi trebala neka velika pamet da shvatim što se zbiva.
Možete se pokušati izvući ševom ili kockom. Možete trčati dugim
hodnikom, ali vrata na kraju zaključana su i nađete se kako pužete na trbuhu
kroz dim.
Nitko ne može pobjeći.
Dolazi sestra i okreće me.
Spavaj, kaže mi. Spavaj, do vraga!
-
— Bio sam na Guamu. — Anne i ja smo sad bili vani, samo nas dvoje.
Večer još ni izdaleka nije završila. — Japanci su bili na vrhu brda.
Mitraljesko gnijezdo.
Jedan od mornaričkih helikoptera letio je iznad nas, čineći sve veće
krugove. Vjetar je promijenio smjer i mogao se osjetiti dim iz zatvora.
— Je li teško?
— Što?
— Prisjećati se svega.
— Misliš na rat?
— Da, na rat.
Nisam znao što bih rekao. — Mnogo ljudi na obje strane — načinio sam
širok pokret rukom. — Mi ili oni.
Ponekad ima razlike. Ne znam. — Osjećao sam zbunjenost. Vidio sam
mrtve Japance u gnijezdu. — Ne znam što ljudima pomaže da to prebrode.
Tada me je pogledala i nasmiješila se. — Ljubav.
— Što?
Kao da se malo zastidjela. — Nešto veće od nas samih. Privrženost tome.
Nekom koga vole. Ili nečem.
— Nekoj ideji?
— Da — rekla je. — Ideji.
To što je rekla nije objašnjavalo ništa, ali bilo je to nešto što su ljudi
govorili u to doba — nakon sveg tog ubijanja. Osjećao sam da padam na to,
kao što padnete na neku curu na filmu. Za trenutak, ona više nije bila Anne,
djevojka iz Heightsa. Bila je nešto drugo, lica oblikovanog svjetlošću.
Nasmiješila se.
— Ja sam staromodna — rekla je. — Zašto mi ne pozoveš taksi?
Tad mi je nešto palo na pamet. Nisam morao ići u Reno. Mogao sam
jednostavno poći Avenijom Columbus s Anne. Uzeli bismo taksi. I mogli
bismo se voziti. Ne u Dolores Heights, ili Liberty Heights, gdje god da je već
živjela. Već nekamo izvan kvartova, izvan grada... kroz polja u tami... nošeni
rijekom svjetlosti.
Tada sam iza leđa začuo snažan glas. Pripadao je Britancu i pretresao me
je.
— Anne — rekao je. — Dozvao sam taksi.
Osjećao sam da me Anne proučava, da čita s mog lica. Osjećao sam njenu
ruku na leđima. Britanac je otvorio vrata taksija.
Noge su mi se tresle dok sam koračao uličicom. Još uvijek su se čuli
helikopteri, i sirene duž obale. Zašavši dublje u kvart, začuo sam i stare
zvukove. Ariju koja dopire kroz otvoren prozor. Rzanje staraca. Koze na
padini. Bio sam pijan. U jednom trenutku izvadio sam očev pištolj iz džepa.
Bio je to lijepi mali pištolj. Pomislio sam da sam mogao ući u onaj taksi. Ili
da bih mogao pronaći Anne sutradan. Ali znao sam da se to neće dogoditi.
Imao sam druge obaveze. Već dugo me nije bilo u Beachu i bio sam
dezorijentiran. Uličica mi se činila poznatom i nepoznatom u isti čas. Rim,
možda. Kalabrija. Trgovci, možda poneki knjigovođa, u uredima na katu.
Ispred sebe sam ugledao siluetu kako izlazi kroz vrata. Prepoznao sam taj
ugao. Sudac Molinari gore je imao ured. Godinama. Ali ovo je bio mlađi
čovjek. Okrenuo se da zaključa vrata. Kreni u suprotnom pravcu, pomislio
sam. Ne idi prema meni. Ali ipak jest. Jake Molinari, sučev sin. S ratom iza
sebe i s vjenčanjem ispred sebe. Nisam planirao biti ovdje, no ipak sam bio.
U tami, on se smješkao sebi. Ili sam bar tako mislio. Podigao je pogled.
Spazio me. Ugledao je pištolj u mojoj ruci i zinuo. Pomislio sam na oca i na
Juliju Fusco i pucao u njega. Zateturao je i naslonio se na zid. A onda sam
vidio samo Anne. Lice joj je bilo zasljepljujuća svjetlost. Bljesak u pustinji.
Čovjek mi je sad ležao pod nogama. Pucao sam u njega još jednom.
Na vrhu brijega zastao sam da bih se osvrnuo. Znao sam što ću vidjeti, ali
sam svejedno pogledao. Nebo iznad zaljeva bilo je crveno. Alcatraz je i dalje
gorio.
POMAGAČ
JOSEPH BRUCHAC
naj bez prednjih zuba. Taj je pucao u mene. Prije nego što je ostao bez
O zuba.
Sam sam kriv što su me pogodili. Čuo sam ih kako dolaze dok su još bili
kilometar daleko. Mogao sam pobjeći. Ali bježati nisam volio, čak ni prije
nego što sam dobio ovaj komad njemačkog čelika u kuk. Moj pomagač. Osim
toga, grijao sam kamenje za parnu kupelj jer sunce je već bilo dosta visoko
iznad brda. Da sam pobjegao, vatra bi se ugasila i kamenje bi se ohladilo. Ne
bi bilo uljudno prema kamenju.
Da vidimo što žele, pomislio sam. Vjerojatno samo lovci na jelene koji su
čuli za mene. Ako želite trofej, unajmite Indijanca Charleyja.
Da, sigurno je to. Par ljudi iz nizine koji su me došli unajmiti kao vodiča
za vikend. Momci koji su vidjeli novinski članak o meni i fotku na kojoj
poziram s dva tipa iz Brooklyna i dvanaestercem kojeg su odstrijelili.
Zapravo sam dobro ispao na njoj. I predobro, kako sam poslije shvatio. Ali
tada nisam razmišljao o tome. Samo o mogućim klijentima. Nije da mi je
trebao taj novac. Ali čovjek mora nešto raditi. A i općenito je bilo bolje da
me ljudi smatraju tipičnim Indijancem. Nekako preživljava, nije previše
obrazovan, ne ugrožava nikoga. Dobri stari Indijanac Charley.
Meni deset ili dvadeset dolara, a njima deset ili dvadeset parožaka. Dobar
posao.
Spremao sam im se to reći. Uvježbavao sam to u glavi. Za deset ili
dvadeset dolara, vama deset ili dvadeset parožaka. Dobar posao. Indijanski
humor. Dovoljno smiješno da me ubije.
Doista sam se trebao pokupiti kad sam ih čuo dovoljno razgovijetno da
shvatim što onaj debeli govori. U tom sam trenu osjetio i prvo probadanje u
kuku. S mukom su svladavali zadnjih dvjesto metara staze. Tada sam to
trebao učiniti. Ne nužno pobjeći. Ali se povući u šumarak.
Prokleti crvenokožac, rekao je onaj tromi. I to je nastavio ponavljati,
teško dišući i koračajući, spotičući se o kamenje na putu. Onaj drugi, ne tako
nespretan, ali ipak bučniji od šepavog losa, nije govorio ništa.
Pretpostavio sam da je Tromi samo bijesan na mene što sam se ulogorio
tri kilometra od ceste, a put je dobrim dijelom bio strm. To bi moglo
obeshrabriti neke potencijalne klijente. S druge strane, eliminiralo je one
razmaženije. A pogled koji se pružao bio je vrijedan truda: brda su se
spuštala do rijeke koja je blistala na jutarnjem suncu poput srebrne narukvice;
svjetla grada na drugoj obali noću bi se pretvarala u odraz nebeskih zvijezda.
Strelasti komadić metala u mesu opet mi je poslao oštru bol niz bedro. Ja
sam je opet zanemario. Nije to bilo pametno, ali bio sam znatiželjan.
Znatiželja je ubila Chippewu, znao bi se našaliti moj djed, koji je također
bio u Carlisleu.
Iz nekog razloga, prisjetio sam se smrknutog izraza lica koji je upravitelj
imao tog posljednjeg dana, zadnji put kad sam ga vidio. Prije dvadeset
godina. Sjedio je za radnim stolom, a inače blijedo lice bilo mu je crveno
poput cikle koju sam dva ljeta vadio na farmi na koju su me slali na ropski
rad za bijednu nadnicu — kao i sve druge Indijance iz internata. Naravno,
upravitelj je dobivao svoj dio. Koliko vam radnika i kućnih pomoćnica treba?
Ovdje u Carlisleu imamo ih na stotine. Dobri, civilizirani, poslušni mali
Indijanci i Indijanke. Činite s njima što vam je volja.
To je bilo prije nego što sam se razvio, kad me je »čiko« Warner pozvao
među svoje sportaše. Poseban smještaj, dobra hrana pa još u izobilju, otvoren
račun u robnoj kući Blumenthal’s. Ukratko, dio kolača. Kao i prilika da
zadobijem sve moguće ozljede o kojima mladi ratnik sanja, sudarajući se s
navalnim igračima Harvarda, Syracusea i vojske. U momčadi sam stekao i
neke od najboljih prijatelja koje sam ikad imao.
Zbog jednog od njih sam i završio na vrhu ovog brda. Papir s mojim
imenom pohranjen u gruntovnici kaže da sam ja vlasnik zemljišta. Ovoga i
još stotinjak hektara padine prema rijeci. Naporno sam radio da bih stekao
novac koji mi je omogućio da postanem vlasnik. Ali to je druga priča za neki
drugi put. ~ knjige.club ~
Dok su se Tromi i njegov tiši prijatelj s mukom uspinjali završnim, uskim
dijelom staze, gdje ova prolazi kroz guštaru prije nego što izbije na stjenovitu
čistinu, u glavi mi se još uvijek vrtio prizor u upraviteljevu uredu.
Ne možeš tek tako ući.
Upravo jesam.
Izbacit ću te iz škole.
Na to sam se skoro nasmijao. Izbaciti Indijanca iz Carlislea? Kamo su
neku djecu dovodili u lancima? Gdje su nas ošišali, ukrali nam lijep nakit
kojim su nas roditelji bili uresili, uzeli nam odjeću, promijenili nam imena,
obukli nas u vojne uniforme i pretvorili nas u male vojnike? Odakle je više
djece pobjeglo nego što ih je završilo školu?
Nećete imati prilike. Podigao sam ruku i stisnuo je u šaku.
Vidjevši to, upravitelj se zgrčio od straha. Kad imate medvjeđe šape
poput mene, vjerujem da nekome s nečistom savješću to može djelovati
pomalo zastrašujuće.
Ispružio sam palac. Prvo, rekao sam, nisam došao sam. Preko ramena sam
bacio pogled na hodnik u kojem su stajali dečki iz školske momčadi.
Ispružio sam kažiprst. Drugo, ja govorim, vi slušate.
Srednji prst. Treće, on odlazi. Danas.
Upravitelj je znao na koga mislim. Na školskog pazitelja. Gospodina
Morisseya. Koji je već pakirao stvari uz pomoć dva naša napadača. Ta mu je
pomoć bila potrebna zbog iščašenog ramena i slomljene vilice.
Upravitelj se spremao reći nešto, no udarac moje druge šake u stol
začepio mu je usta kao čep bocu. Nervozan mu se pogled načas zadržao na
mojim oguljenim zglobovima.
Četvrto, rekao sam, ispruživši prstenjak. Nitko više nikad neće biti poslan
na tu farmu. Ne, ne govorite. Znate na koju mislim. Samo kimnite glavom
ako ste razumjeli. Dobro.
I za kraj, ispružio sam mali prst i, nagnuvši se, pritisnuo mu njime nos.
Više nikad nećete spomenuti moje ime. Nećete zvati agenta u mom rezervatu
ni ikog drugog. Izbrisat ćete me iz evidencije. Ja sam nasilni Indijanac.
Možda sam već ubio nekog. Nikad me više ne želite vidjeti. Samo kimnite.
Upravitelj je kimnuo.
Dobro, rekao sam. A sad — mjesto!, dodao sam, rukom mu pokazavši da
ostane na mjestu, kao psu.
Ostao je na mjestu. Izašao sam u hodnik, gdje su me čekali svi osim ona
dva napadača. I naš je indijanski trener bio ondje. Upravitelj se nije micao iz
ureda. Svi su mi stiskali ruku i tapšali me po leđima. Nitko nije rekao
zbogom. Ne postoji riječ za zbogom. Sretan put. Možda se vidimo negdje
dalje na cesti.
Upravitelj nije izašao ni dok su me ispraćali do glavnog ulaza internata,
hodajući sa mnom pored velike kuće izgrađene novcem od ulaznica za
utakmice u kojoj je živio »čiko« Warner. Dok sam, ne osvrćući se, hodao
prema željezničkom kolodvoru, upravitelj je i dalje sjedio. Noge su mu se
tresle od straha pa nije mogao ustati. Prema onome što sam poslije čuo u
Francuskoj — od Gusa Welcha, zapovjednika moje postrojbe koji je bio vođa
navale u Carlisleu — upravitelj je nepomično prosjedio ostatak dana. Momci
iz tima napokon su se sažalili nad njim i poslali jednu od djevojaka iz
krojačkog smjera da mu kaže da je Charles, veliki, opasni Indijanac, otišao i
da sad može izaći.
Gus se nasmijao. Znaš li što je rekao kad mu je ona to rekla? Ne spominji
njegovo ime. To je rekao.
Možda sam se smiješio prisjetivši se toga. Tada sam ugledao onu dvojicu,
ali moja sjećanja tu nisu prestala. Povela su me kroz vrata internata i cijelim
putem do tramvajske pruge. Povela su me i cijeli ostatak puta — tramvajem,
vlakom, pješice — sve dok nisam došao do sumornih brda koja su okruživala
tu farmu. Onu s koje je pobjeglo više klinaca iz Carlislea nego s bilo koje
druge. Ili je barem rečeno da su pobjegli — mnoge od njih više nikad nisu
vidjeli.
Tada sam prvi put poslušao unutarnji glas koji mi se obraćao. Stari glas s
jasnom svrhom. Sjeo sam pod jabuku na padini i promatrao, osjećao svu
pogrešnost ovog mjesta. Pričekao sam dok se nije smračilo. Lice Noćnog
putnika tužno je gledalo s neba. Zatim sam pošao niz padinu, do mjesta o
kojem mi se Thomas Dobre Vode, jedanaest godina, došao povjeriti, jer je
znao da ću mu pomoći nakon što mi je ispričao što se ondje dogodilo.
Ispričao mi je to nakon što ga je pazitelj prebio zato što je pobjegao s posla
na farmi Bullweather. Ali stariji, napola zarasli tragovi na njegovim leđima
nisu bili od paziteljeva štapa.
To je tek početak, rekao mi je. Govorio je na jeziku Chippewa. Unatoč
svemu, glas mu je bio miran. Učinit će mu i gore stvari. Čuo sam što su
pričali da su već činili.
Poznavao sam njegove. Moja rodbina. Dobri ljudi, graditelji kanua.
Spokojna obitelj koja je dijelila s drugima sve što je imala i koja se nadala da
će njihov sin, kojeg su silom odveli u tu školu, barem naučiti stvari s kojima
će moći pomagati drugima. Na primjer, kako oribati tuđi kuhinjski pod.
Pobjegao je kroz prozorčić na zgradi u kojoj su ga svake noći držali
zaključanog. Prozor je bio vrlo malen, ali on je tada bio toliko neishranjen da
se uspio provući kroz njega. Uz to, njegovi su pripadali Jeguljama i bili su
poznati po tome da se mogu provući kroz skoro sve što je usko.
Dva psa, rekao je. Gadni su. Ne laju. Odmah idu na tebe.
Ali on je dobro isplanirao bijeg. Čim je doskočio na tlo, u ruci mu se
našla torbica napunjena paprom koji je uzeo iz kuhinje i sakrio u hlače.
Potrčao je i nastavio trčati, ostavivši iza sebe dva psa koja su kašljala i kihala.
Budući da sam mu bio najbliži rod, ja sam bio taj kojem trčao prije nego
što ga je Morissey uhvatio.
Poduzet ćeš nešto, rekao je Tommy Dobre Vode. To nije bilo pitanje.
Pomoći ćeš.
Negdje na polovici padine prebacio sam se preko bodljikave žice. Tada su
dojurili psi. Čuo sam ih kako dolaze, mukle udarce nogu i uzbuđeno dahtanje.
Ni izbliza tihi poput vukova. A opet, vukovi nikad ne bi napali čovjeka. I
tako, bio sam spreman kad je prvi skočio i dugačkim mi čeljustima zgrabio
desnu podlakticu. Velike je očnjake zario u nogometni štitnik i ljepljivu
vrpcu kojima sam omotao obje ruke. Drugi, koji me je napao s leđa režeći
poput gorske kune, mučio se s mojom jednako zaštićenom lijevom nogom.
Bili su veliki psi, svaki je imao možda blizu četrdeset kilograma. Ali ja sam
imao devedeset kilograma više. Prvog sam podigao rukom koju nije puštao i
drugom sam ga rukom tresnuo po zatiljku. To mu je slomilo vrat. Drugi me je
pustio kad sam ga nogom udario u trbuh dovoljno snažno da postignem
zgoditak s pedeset metara. Srce mu je stalo kad sam mu koljeno zabio u prsa,
unijevši u nj svu svoju težinu.
Da, bili su to samo psi. Ali nisam imao milosti. Ako su jeli to što mi je
Tommy rekao da jesu — a nisam imao razloga ne vjerovati mu — takvim
životinjama nije bilo mjesto među ljudima.
Zatim sam otišao iza staje s kravama. Našao sam lopatu naslonjenu na
zid. Praktično. Činila se često korištenom. Nisam dugo tražio. Ne samo zbog
mekšeg tla, već i zbog onoga što sam čuo. Zov duha ubijenog, čije je tijelo
skriveno na mjestu poput ovog. Ondje gdje ne pripada.
Nije samo jedan duh dozivao u pomoć. Negdje sredinom noći pronašao
sam ih sve. Sve što je ostalo od pet dječaka i djevojčica iz Carlislea koje
njihova tugujuća rodbina više neće vidjeti žive. Kosti, uglavnom. Toliko čiste
da se vidjelo da je meso kuhanjem bilo odvojeno od njih. Neke su bile
izgrižene. Ne bi se moglo znati tko je tko da u svakom neobilježenom grobu
uz njih nije bilo još nešto. Ne znam zašto, ali svako je tijelo bilo stavljeno u
debelu platnenu vreću. Za svaku je vreću bila privezana drvena pločica s
imenom i, tako mi Boga, s nazivom plemena kojem je dijete pripadalo. Ti
ljudi — ako ih se tako može nazvati — znali su s kime imaju posla. Pet vreća
odjeće, malobrojnih osobnih predmeta i kostiju. Nitko od njih nije bio
Chippewa, ali svi su ipak bili moja braća i sestre. Budem li dočekao jutro,
njihove će kosti i stvari barem stići kući. Pogledao sam mjesec, lice mu se
činilo crvenim. Osjećao sam se kao da sam u nekoj staroj, bolnoj priči.
Neću reći što sam zatim učinio. Samo to da, kad je svanulo, ja sam već
bio daleko, a od cijele farme ostale su samo nagorjele grede. Mislio sam da
me nitko nije vidio kad sam odlazio iz doline. Prevario sam se. Da sam
idućeg dana pročitao novine iz obližnjeg grada — da nisam bio na putu
prema agencijama za plemena Sauk i Osage u Oklahomi, rezervatu Wind
River u Wyomingu, teritoriji' v ma Vrana i Čejena u Montani i Cahuilla u
Kalifomiji — čitao bih o tragičnoj pogibiji skoro cijele obitelji u požaru.
Skoro cijele.
U tren oka odagnao sam te uspomene i usredotočio se na dva čovjeka koji
su se samo nakratko odmorili na vrhu staze i nastavili prema meni. Ja sam
čučao kraj mjesta gdje sam inače palio vatru. Čim sam ih dobro odmjerio,
nisu mi više trebala upozorenja mog Pomagača. Znao sam da donose nevolje.
-
Čudno je koliko toga vam može proći kroz glavu dok trepnete okom.
Bolnica, nakon što sam zaradio šrapnel. Visoki, mršavi liječnik s maskom na
licu nagnut nada mnom, sa skalpelom u jednoj ruci i s nekim svjetlucavim,
savijenim metalnim instrumentom u drugoj.
Lijevom rukom hvatam kirurga za zapešće prije nego mi skalpel dotakne
kožu.
Ostavite ga.
Eter. Francuski naglasak. Mislio sam da ste zaspali.
Nisam.
Oui. Vidim. Moj zglob. Boli me.
Oprostite. Ali nisam ga puštao.
Zašto?
Kaže da će biti moj Pomagač. Obraća mi se.
Mogli su mi jednostavno dati još etera, ali tada se Gus Welch probio u
šator. Sve je čuo.
Govorio je liječniku nešto na francuskom, prebrzo da bih ga mogao
pratiti. Što god da je rekao, djelovalo je.
Liječnik se opet okrenuo prema meni, ovaj put bez skalpela.
Vi ste Indijanac.
Mais oui.
Osmijeh je bio vidljiv i pod maskom. Kimnuo je. Bien. Onda ćemo vas
samo sašiti.
-
Još jedan treptaj oka i ponovo sam promatrao dva naoružana čovjeka koji
su se približavali. Onaj visoki i mršavi bio je građen poput tog liječnika kojeg
sam zadnji put vidio 1918. Samo bez maske. Lice mu je bilo poput
Lincolnova, ćoškasto i s isturenom vilicom, ali bez izraza suosjećanja koji je
krasio davnog predsjednika. Nosio je Remingtonku kalibra 0,303. Onaj
debeli, s krupnim usnama i malim očima — Tromi, dakle — imao je
Winchesterku 30-06. Trenutak prije nego što su mi ušli u vidno polje, čuo
sam kako ubacuje metak u cijev.
Dobre puške, ali ne i dobri ljudi.
Obojica su nosili zelenosmeđu uniformu. Visoki šeširi, crne čizme i sve.
Ne običnu odoru prašinara u kakvoj sam nekoć ja paradirao. Na džepu na
grudima bio im je ušiven natpis »Lovočuvar«.
Zastali su na desetak metara od mene.
Charley Medvjed, viknuo je bezizražajnim glasom nalik Lincolnovu.
Imamo nalog za tvoje uhićenje zbog ometanja posjeda. Ustani!
Ostao sam čučati. Bilo mi je jasno da ne znaju da sam ja vlasnik zemlje
na kojoj sam se nalazio. Malo tko od domaćih je i znao, jer je bila registrirana
na moje službeno ime, Charles B. Island. Da su doista došli sa sudskim
nalogom, to bi znali. A bilo je tu i još nešto drugo.
Lovočuvari ne dostavljaju naloge, rekao sam.
Rekli su nam da je mudrijaš, Luth, promrmljao je Tromi.
Nije zdravo biti tako mudar.
Bol koju je poslao Pomagač prožela mi je cijelu nogu. Otkotrljao sam se
u stranu upravo kad je Luth podigao pušku i pritisnuo okidač. Dosta precizno
za brzo okidanje. Vruće olovo prozujalo mi je kraj lica, okrznuvši lijevi obraz
i ostavivši ranu od pet centimetara, kao da me je ogrebla orlova kandža.
Kotrljajući se, zgrabio sam prvi od kamenova veličine bejzbolske lopte
koje sam spremio kraj ognjišta i hitro ga bacio prema Luthu. Ne toliko brzo
kao onomad kad sam u indijanskoj školi niskim hicima dvaput izbacio iz igre
Jima Thorpa. Ali dovoljno snažno da pogodim Lutha posred lica. Zbogom,
prednji zubi.
Tromi je oklijevao prije nego što je prinio pušku ramenu. Dotad se u
mojoj bacačkoj ruci našao i drugi kamen. Kleknuo sam na jedno koljeno i
zavitlao ga. Pogodio je debelog malo iznad želuca.
Uhh!
Puška mu je odletjela u stranu, a on je pao unatrag, držeći se za trbuh.
Luth je svoju pušku ispustio kad ga je moj prvi kamen pogodio. Sada je
ležao sklupčan, rukama pokrivajući lice.
Najprije sam podigao puške. Izvadio sam metke i bacio ih obje preko
ruba litice, iako to mrzim, jer oružje samo po sebi nije ništa krivo. Kad su
udarile u stijene u podnožju, ja sam već bio okrenuo Tromog i izvukao mu
pojas iz hlača. Stavio sam mu ruke na leđa i vezao ih njime, stegnuvši ih
dovoljno čvrsto da se gunđajući pobuni.
Luthu sam silom odvojio ruke od lica i zatim učinio isto što i s njegovim
debelim partnerom. Zgrabio sam svakoga za pojas kojim su bili vezani i
obojicu ih zajedno odvukao do ruba litice.
Unatoč krvi i razbijenim zubima, Luth se bio oporavio dovoljno da bi me
bijesno gledao. No Tromi je počeo plakati kao malo dijete kad sam ih posjeo
na rub. Bilo je dovoljno samo ih blago gurnuti i poletjeli bi preko njega.
Šuti, Braddie, rekao je Luth krvavih usana. Glas mu je i dalje bio
bezizražajan poput kamena. Oštro me pogledao. Ubijao sam i gore od tebe.
Ali ne i bolje, odgovorio sam.
Na neke ljude ne vrijedi trošiti humor. Luth me samo još gadnije
pogledao.
Težak slučaj. Ali ne i Braddie.
Nedostaje ti puška?, upitao sam. Možeš joj se pridružiti. Podigao sam
nogu.
Ne, zacvilio je Braddie.
Ime.
Braddie mi ga je rekao.
Ostavio sam ih na rubu provalije, svakog vezanog za po jedan veliki
kamen koji sam dokotrljao do njih. Da se ne bi oslobodili, vezao sam ih još i
uzetom koje sam donio iz svoje kolibe.
Ne mičite se, dečki. Poželite mi sreću.
Idi do vraga, zarežao je Luth. Tvrd kao i uvijek.
Tvrdoća mu je, međutim, malo splasnula kad sam objasnio da bi bilo
bolje za njih da imam sreće. Inače se neću vratiti i osloboditi ih. Upozorio
sam ih da, budu li se previše trzali, velika je vjerojatnost da će se klimavo
kamenje za koje sam ih vezao pomaknuti i pasti s litice. Skupa s njima.
Nisam se žurio spuštajući se niz planinu, niti sam išao glavnom stazom.
Postojala je mogućnost da Luth i Braddie nisu bili sami. Ali njihov kamionet,
novi Fordov model iz 1932., bio je prazan. Jednosatno motrenje iz sjene
borova prilično me je uvjerilo da nema više nikoga. Bili su toliko ljubazni da
ostave ključ u bravi. Postali su mi draži sad kad sam shvatio koliko su
plemeniti.
Vozeći se u grad, imao sam još više vremena za razmišljanje. Ne o tome
što ću. Nego kako ću. I jesu li mi slutnje točne.
Parkirao sam u javorovom šumarku pola kilometra prije grada. Indijanac
Charley za volanom novog kamioneta? U očima dobrih ljudi Corintha to se
ne bi uklapalo u moj imidž. U stvari, osim Willa, većina njih iznenadila bi se
što uopće znam voziti. Zatim sam se uputio u Willov ured.
Na skromnim vratima u glavnoj ulici pisalo je Wyllis Dunham, odvjetnik.
Ušao sam bez kucanja i kimnuo sitnoj, elegantno odjevenoj mladoj ženi koja
je sjedila za radnim stolom s časopisom u lijepo manikiranim prstima.
Maud, rekao sam, dodirnuvši šakom čelo u znak pozdrava.
Charles, rekla je, razvukavši moje ime po južnjački, tako da je zvučalo
poput zajedljive primjedbe. U kakvu nas nevolju danas misliš uvaliti?
Ništa što ne možemo riješiti.
Zašto nisam uvjerena u to?
Tad smo se oboje nasmijali i ja sam opet pomislio da bih je vjerojatno
zaprosio da već nije Willova žena.
Što ti je s obrazom? Maud je ustala, izvadila rupčić iz torbice, navlažila
ga usnama i stala lagano prelaziti njime preko osušene krvi na mjestu gdje me
je okrznuo metak. Strpljivo sam čekao dok nije završila.
Hvala, sestro.
Poslat ću ti račun.
Je li tu?
Za tebe jest. Dala mi je znak da uđem i nastavila čitati svoj ženski
časopis.
Ušao sam u stražnju prostoriju u kojoj je sjedio Will, s dugim nogama na
stolu, glave podbočene jastukom s kauča, zatvorenih očiju.
Prije nego što pitaš, ne spavam na poslu. Razmišljam. Čovjek se iscrpi
kad je jedini odvjetnik u ovakvoj metropoli.
Nemoj da te Maud vidi s nogama na stolu.
Oči su mu se na to otvorile i, dok je hitro spuštao noge na pod, pogledao
je prema vratima, skoro kradomice, te se opet sabrao.
Iako je Will imao diplomu i bio dvaput veći od Maud, ona je u njihovom
kućanstvu bila glavna.
Oslonio se laktovima o stol i prstima načinio piramidu. Univerzalna
odvjetnička gesta koja znači superioran intelekt i položaj, ali, u Willovu
slučaju, učinjena s malo svjesne ironije. Otkad sam njemu i Maud pomogao
oko jednog problemčića prije dvije godine, imali smo poseban odnos koji je
uključivao i partije kanaste četvrtkom uvečer.
Dakle?, upitao je.
Dva pitanja.
Da se sad pozovem na Peti amandman?
Ispružio sam palac. Prvo pitanje. Je li lovočuvar George Good otišao u
mirovinu, je li Državna služba za zaštitu divljači uvela nove smeđe uniforme
koje izgledaju kao da su iz trgovine kostima i jesu li s juga poslali dva nova
čovjeka da ga zamijene?
Tehnički, Charles, to su tri pitanja. Ali odgovor na sva tri je isti.
Ne?
Točno. Pucnuo je prstima.
To sam i pretpostavljao. Moja dva prijatelja s gradskim naglaskom,
svezana kao salame na vrhu planine, bila su lažna kao i njihov nalog.
Drugo. Ispružio sam kažiprst. Je li se itko u gradu raspitivao o meni otkad
je u albanyjskim novinama izašao onaj članak s mojom slikom?
Smiješak nije silazio s Willova lica. Ako je u ovom gradu postojao
magnet za informacije, bio je to Will Dunham. Ponosio se time što prije svih
ostalih sazna sve što se zbiva — bilo to nešto privatno ili javno. Još jednom
glasno pucnuvši dugim prstima, izvukao je posjetnicu iz džepa na prsima i
dodao mi ju je mađioničarskim pokretom ruke.
Voilà!
Bila je to adresa zgrade s državnim uredima. Ime baš nije bilo ono koje
sam očekivao, ali svejedno su me prošli žmarci i opet se javio oštar komad
metala u mišiću mog kuka. Nedovršen posao.
Opazio sam da Will nešto govori. Počeo sam ga slušati usred rečenice.
... pa je Avery pomislio da bi mogao dati posjetnicu meni, jer je znao da
si ti naš pomagač i da nam povremeno obavljaš razne poslove. Popravke,
cijepanje drva... i tako dalje. Naravno, kad se dosjetio da mi je da, već je bilo
prošlo dva tjedna otkako je taj čovjek došao na njegovu benzinsku crpku i
pitao za tebe i želio da ga nazoveš. Dakle, tipu je dojadilo čekanje pa je
odlučio da te sam potraži?
Tako nekako.
Što?
Vidimo se poslije, Wille.
-
anas se srušila još jedna kuća. Događa se sve češće, uz svu tu ilegalnu
D radnu snagu. Nemojte me pogrešno shvatiti. I sam koristim ljude iz
Meksika i Srednje Amerike i sjajni su radnici, osobito kada je riječ o
hortikulturi. Ali neki poduzetnici nisu izbirljivi poput mene. Unajmljuju
najjeftinije radnike koje mogu naći, ali i najjeftiniji su prilično skupi, posebno
kad raskopavate podrum, što je ovdje postala velika moda. Valjda nije
dovoljno kupiti peterosobnu dvokatnicu u nizu, iščupati joj utrobu od vrha do
dna, načiniti veliku, prozračnu kuhinju ondje gdje su bake nekoć topile
slaninu i marinirale govedinu. Nije dovoljno u luksuznu kupaonicu pretvoriti
male središnje sobe koje su dotad obično pripadale najmlađoj djeci. Ne, ti
ljudi moraju imati i veliku zajedničku prostoriju, što znači raskopavanje
zemljanog poda u podrumu i ispuštanje rijeke blata na ulicu, a zatim
postavljanje novih podova i zidova. Ali ako u proračunima pogriješite ma i za
centimetar — bum! Uništili ste temelje kuće. Nema vam druge nego srušiti
gaduru i početi odvoziti cigle.
Čudan je osjećaj ulaziti u kuće koje sam poznavao kao dijete, saznavati
koliko su ljudi platili za te solidne građevine koje su za njih tek prazne
ljušture, samo zato da bi s prozora na najvišem katu ili s proverbijalne krovne
terase imali pogled na komadić vode. Da, ja znam riječi kao što je
proverbijalno. Ne budite tako iznenađeni. Svatko to može naučiti iz knjiga.
Trebaju vam samo vrijeme, znatiželja i članska iskaznica knjižnice i možete
se prošvercati kroz razgovor s bilo kime. Ali kad je riječ o mome poslu i o
ljudima koje nadgledam — tu nema švercanja jer bi netko mogao izgubiti
život. Doslovno izgubiti život. Zao mi je ljudi koji me angažiraju, slabih
tipova koji se ispričavaju zbog svoje slabosti cvileći da bi oni sami to učinili,
»samo da imaju vremena«. Dajte im tisuću godina i neće moći izmijeniti
električne instalacije ili ugraditi sušilicu za rublje. Znate li što prvo
preporučim kad dođem nekamo gdje je »glava kuće« obavljala neke radove?
Detektor ugljičnog monoksida. U kući mog šurjaka nisam mogao mimo
zaspati dok nisam ugradio jedan, posebno nakon što mi se sestra hvalila kako
je on spretan majstor.
Procvat Južnog Baltimorea započeo je u Federal Hillu prije dvadeset pet
godina, prije mog vremena. Devedesetih je posustao na neko vrijeme, ali
danas je opet u punom zamahu. Siri se preko južnog Federal Hilla prema
Riverside Parku i Avenijom Fort prema Locust Pointu, gdje je moja obitelj
živjela do moje desete godine i gdje su mi djed i baka stanovali sve do dana
kad su umrli. Jedno uz drugo. Moja je baka godinama bila bolesna, a djed je,
kako se ispostavilo, za to vrijeme skupljao njezine analgetike, i sam se
pripremajući. Ona je umrla u snu, a, u tehničkom smislu, i on također. U
umjetno izazvanom, farmaceutskom snu, ali ipak snu. Našli smo ih na
njihovom uskom bračnom krevetu. Mrtvačka je ukočenost bila toliko jaka da
su im jedva uspjeli razdvojiti isprepletene ruke. On doslovno nije mogao
živjeti bez nje. Majci je bilo teško što su otišli na takav način, ali morao sam
priznati da je to bilo čisto i časno. »Tatica« nije htio živjeti sam, a nije htio ni
doći živjeti s nama u Linthicum. Nije, zapravo, imao prijatelja. »Mamica« je
bila sav njegov život i on ju je drage volje njegovao i ublažavao joj bolove.
Činio bi to dovijeka. Ali kad je tom poslu došao kraj, i njemu je došao kraj.
Moja je majka prodala kuću za 75 000 dolara. To je bilo prije desetak
godina i mislili smo da smo nasamarili kupce kao nitko. Sedamdeset pet
tisuća! Za kuću u Ulici Decatur na Locust Pointu. A sav je novac otišao
mojoj mami jer je dugo bila otplaćivala kredit. Te večeri, nakon što je
sklopljen ugovor, otišli smo kod Hausnera i nazdravili sretnom događaju.
Stari njemački restoran, natrpan svom tom umjetnošću i starinama, tada je još
uvijek bio otvoren. Uživali smo u teletini, piti od jagoda i najboljem piću i
zahvaljivali smo djedu što nam je ostavio takvu baštinu.
Onda možete zamisliti kako sam se osjećao kad su me preporučili za
kompletno renoviranje te kuće i kad mi je tip iz agencije za nekretnine rekao:
— Kupila ju je za samo 225 000 dolara i spremna je uložiti još sto tisuća u
nju. Kladim se da neće ni trepnuti ako se troškovi popnu i do 150 000.
— Ha — bilo je sve što sam uspio reći. Nije to bio jedan od mojih
najunosnijih poslova, ali opet, kuća moje bake bila je mala čak i po
standardima te četvrti. Samo prizemlje i kat. Za kuću u nizu, imala je,
međutim, dosta pristojno dvorište. Na tom je komadiću zemlje baka uzgajala
rajčice, začinsko bilje i tikvice.
— Najprije bih ovdje željela parkirni prostor — rekla je klijentica,
širokim pokretom ruke pokazavši prema sada obraslom vrtu oivičenom
žičanom ogradom. — Rekli su mi da će to podići vrijednost nekretnine za
deset, dvadeset tisuća?
— Kupujete radi prodaje? — upitao sam. Sve više amatera okretalo se
nekretninama, shvativši da im trgovanje dionicama ne leži. Oni su bili najgori
od svih; paničarili bi zbog svakog centa iznad prvobitne procjene i sjedili bi
mi za vratom. Želite li preprodati nekretninu radi zarade, morali biste sami
znati obaviti radove. Ili je kupiti i zadržati. Ova žena nije se činila strpljivom.
Bila je mlada i vrlo moderno odjevena. Probijala se kroz korov u
najnepraktičnijim čizmama koje sam ikad vidio.
— Ne, planiram živjeti ovdje. Ustvari, nadam se useliti čim je prije
moguće, tako da mi je vrijeme važnije od novca. Rekli su mi da ste vi brzi.
— Ne gubim vrijeme, ali i ne fušam — rekao sam. — Uglavnom, trudim
se da klijenti budu zadovoljni.
Nakrivila je glavu i promotrila me kroz prirodno guste crne trepavice. Bio
je to uvježban pogled žene koja je veći dio svog života gledala muškarce kroz
trepavice, sigurna u svoj šarm. S pravom, priznajem. Tamna kosa, ošišana u
ležernom, nemarnom stilu, i još tamnije oči koje su me podsjetile na grčke
masline. Možda i nije romantična usporedba, ali ja stvarno volim grčke
masline. Sjajan kontrast njezinoj svijetloj puti.
— Sigurna sam da ću biti zadovoljna — bilo je sve što je rekla.
-
šavši, zazvao sam njeno ime. Moja je kuća bila mračna i tiha; iako se
U ništa nije činilo drukčijim, osjećao sam da se nešto dogodilo nakon mog
odlaska na ljetnu zabavu u muzeju. Na kuhinjskom je stolu bila poruka.
Pročitao sam je, ali nije imala nikakvog smisla. Gurnuo sam je u džep, otpio
gudjaj viskija i uskim hodnikom pošao u dnevni boravak. Razmišljao sam o
poruci; riječi će za koji trenutak dobiti smisao. Bio sam siguran u to, osjećao
sam se kao balon koji se stalno širi — u tolikoj mjeri da sam zadržavao dah i
strepio od neminovne eksplozije.
-
POD UTJECAJEM
AMAPOLA
LUIS ALBERTO URREA
tvar je u tome da se nikad u životu nisam drogirao. Da, dobro, bio sam
S šampion u cuganju. Ja i Pope. Uvijek je bilo: Donesite Coronu i Jtiger! A
tko to nije činio? Ali nikad nisam pušio ni običnu travu, a kamoli uzimao
nešto jače. Sve dok nisam upoznao Popeovu mlađu sestru. A kad sam
upoznao nju, ona je postala moja droga, i uživao sam je, i uživao, a kad sam
je uživao, nije me bilo briga nizašto. Ni sva krv ni meci ovog svijeta ne bi
mogli doprijeti tako duboko.
Ironija moje i Amapoline priče bila je u tome da joj nikad ne bih prišao ni
blizu da njena obitelj nije vjerovala da sam gay. Nije im bilo teško pomisliti
da je mladi gringo s emo frizurom i našminkanim očima un joto. Kad su
otkrili istinu, bilo je prekasno da bilo što poduzmu. Mogli su me samo staviti
na kušnju da vide jesam li momak na mjestu. Ili to, ili me ubiti.
Mislite da se šalim.
-
Naravno, poslije sam se još neko vrijeme tresao. Shvatio sam, stvarno
jesam. No, je li zdrav razum prevladao? Što mislite? Bio sam se potpuno
uživio u priču o Romeu i Juliji, a ona još i više. Roditelji, želite da vam se
kćeri udaju mlade? Samo im zabranite da se viđaju s dečkima. Pokušajte.
»Ujak Arnie«, kako su velikog, cmomanjastog kapetana Amulfa zvali u
Cucinoj kući, počeo se motati okolo. I to puno. Nisam bio glup. Shvaćao sam
što se zbiva — inspicirao me je (tu me je riječ Pope naučio). Stalno je
donosio pivo Bass. Polagano bi mi se približio i govorio gluposti poput: — Ti
voliš seksi? — Pope i ja smijali bismo se cijelu noć nakon posjeta ujaka
Arnieja. — Ti činiš seksiseksi u autima? — Kakav bezveznjak, mislili smo.
Moja me je voljena obasipala pismima. Nisam mogao znati stižu li moja
pisma do nje, ali ona je uskoro u Nogalesu pronašla kafić s internetom i
počela mi je slati elektroničku ljubav. Popo je smanjio cuganje; nije baš da
biste ga mogli nazvati trijeznim, ali povremeno bi se vraćao u stvarnost. Tada
bi me zvao »McLovin«. Mislim da je to bio njegov način da pokuša ublažiti
cijelu stvar. — Smanji malo doživljaj, stari — rekao bi mi kad bih se
pretjerano poetski izražavao o njegovoj sestri.
Zbilo se to jedne subote. Skajpao sam s Amapolom. Samo sam to činio
subotom popodne. Ništa TV, ništa zujanje autom po gradu, ništa kino ili
biljar. Spremio sam si veliki lonac ledenog čaja, uključio laptop i stao
razgovarati s njom. Mama mi je bila na poslu; uvijek je bila na poslu ili se
bavila nečim bezveznim — kuglanjem, na primjer. Bili smo sami — ja,
kompjuter, moja daleka cura i mačka koja mi se mazila uz nogu. Priznat ću
vam — nemojte se smijati — noću sam plakao razmišljajući o Amapoli.
Je li vam sad sve malo jasnije? Pope je rekao da me ona drži pod
kontrolom. Ne možeš tako o svojoj sestri, uzvratio sam. Ona je bolja od svih
vas! On mi je uputio onaj apaški, škiljeći pogled. — Možda — rekao je on,
otežući samoglasnike. — Možda... — Te sam subote upravo razmišljao o
tome, zaljubljen do ušiju, sve luđi i luđi od želje da gledam njeno slatko lice
svakog jutra, da njena kosa počiva na mojoj koži svake noći. Pisao sam joj da
jednostavno pobjegne. Imala je već skoro sedamnaest godina. Mogla bi sjesti
u autobus i za nekoliko sati biti u Phoenixu. Zatim bismo se cestom I—10
odvezli u Kaliforniju. Nisam znao kako sam to točno zamišljao — samo nas
dvoje, zaljubljeni, na plaži. Odjednom, laptop je prestao raditi. Tek tako —
ekran se zamračio prije no što je Amapola uspjela odgovoriti. Baš čudno,
pomislio sam. Opsovao sam, udario laptop, otišao se istuširati i zatim odjurio.
Kad sam se dovezao do kuće tete Cuce, nje tamo nije bilo. Ni Popea.
Ujak Arnie sjedio je u dnevnom boravku, u uniformi. Pio je kavu.
— Svi otišli na odmor — rekao je. — Samo ti i ja.
Odmor? Pope nije spominjao nikakav odmor. Doduše, on nije bio ono što
bi moji profesori engleskog nazvali »pouzdanim pripovjedačem«.
Arnie mi je pokazao da sjednem. Ostao sam stajati.
— Kavu? — ponudio je.
— Ne, hvala.
— Sjedni!
Sjeo sam.
Razgovor vam ne mogu točno prenijeti, jer, istini za volju, nisam uopće
razumio Arniejevo mumljanje. Imao je naglasak kao neki bandido. Ja bih
svako malo kimnuo glavom ili se nasmiješio, nadajući se da ga neću
uvrijediti, da ne bi pošizio i izrešetao me. Šalim se. Valjda. Ali tada sam se
zapitao na što sam to upravo pristao.
— Ti voliš Amapolu — rekao je. To nije bilo pitanje. Tužno se
nasmiješio i stavio ruku na moje koljeno.
— Da, gospodine — rekao sam.
Kimnuo je glavom. Uzdahnuo. — Ljubav — rekao je. — Ljubav dobra.
— Da, gospodine.
— Ne ideš nikamo, da?
Zatresao sam glavom. — Ni slučajno.
— Tako. Što to znači? Ženiš curu?
Čekaj malo. Ženim je? Ovaj... valjda... oženio bih je. Jednog dana.
Svakako, kad malo razmislim o tome. Ali reći to na glas nije bilo lako.
Ipak, imao sam osjećaj da se događa nešto važno. Stigao je izaslanik starije
generacije.
— Mislim — rekao sam, skupivši malo hrabrosti. — Da. Oženit ću
Amapolu. Jednog dana. Znate.
Tužno je slegnuo ramenima. Iskreno, pomislio sam kako je to malo
čudno. Podigao je prst, izvukao mobitel, pritisnuo jednu tipku i zatim
promrsio nešto na španjolskom. Zatvorio ga je. Otpio je kavu.
— Sutra veliko obiteljsko druženje. Ti dođeš. OK? Ja dogovorim sve s
Amapolin tata. Vidjet ćeš. Da?
Nasmiješio sam se, ne vjerujući kako je sve to ispalo.
— Veliki meksički rancho. Konji. Fina hrana. Mariachi. — Nasmijao se.
— I ljubav! Dvoje djece u ljubavi!
Pljesnuli smo se dlanovima. Smješkali smo se. Popio sam i malo kave.
— Pokupim te ovdje u sedam ujutro. — rekao je. — Nemoj kasniti.
-
Stavio je kacigu. Zatim smo uzletjeli. Bilo je jako gadno. Kad su motori
proradili punom snagom, kao da me je netko stao udarati šakama po dupetu i
leđima. A kad smo se podigli, utroba mi je izašla kroz noge. Zatvorio sam oči
i uhvatio se za pojas koji mi je Arnie bio vezao oko struka. — Isuse! —
uzviknuo sam. Bilo je još gore kad se helikopter nagnuo na stranu: bočna su
vrata bila širom otvorena i ja sam vrištao kao curica, siguran da ću ispasti.
Meksikanci su se smijali i vrtjeli glavama, ali nije me bilo briga.
Arnie je stajao na vratima. Skinuo je veliku strojnicu s prečke za koju je
bila pričvršćena, cijevi uperene prema gore. Ostala je visjeti na gurtnama, a
on ju je privukao vratima. Nagnuo se prema meni i povikao: — Kalibar
šezdeset. Na dvije elastične gurtne! — Gurnuo je spremnik u tu stvar,
povukao je poluge i škljocnuo svime čime je trebalo. Opet se nagnuo prema
meni i povikao:
— Osjećaš vibracije? Ako ležiš na pod, ti svršiti!
Pomislio sam da nisam dobro čuo.
Izlazili smo iz pustinje i našli se iznad niskih brda. Vidio sam našu sjenu
pod nama, klizila je tlom i grmljem poput divovskog kukca. Sjedalo je
poskočilo i počeli smo se podizati.
Arnulfo je iz pojasa izvukao pištolj i pokazao mi ga.
— Amapola — rekao je.
Okrenuo sam se ne bih li je ugledao. Glupo od mene. Ali onda sam
ugledao ono što je bilo ispod nas, u navodnjavanoj dolini. Narančasti
cvjetovi. Amapola. Makovi.
— To mi radimo — rekao je Arnulfo.
Podigao je pištolj, ispalio tri hica kroz vrata i nasmijao se. Rukama sam
pokrio uši.
— Vi ste DEA? — povikao sam.
Opalio je još jednom.
— Ovo konkurencija — rekao je. — Sad radimo biznis.
O, Bože!
Naslonio se na mene i derao mi se u uho, a ja nisam imao kuda. — Želiš
Amapolu? Želiš oženiti moju sobrinu? Tek tako? Stvarno? Pendejo. —
Zgrabio me je za košulju.
— Znaš letjeti, gringo? Znaš letjeti? — Tresao sam se. Pokušao sam se
odvojiti od njega, ali nisam mogao. Bio sam vezan za sjedalo. Dah mu je
zaudarao, a usne su mu bile na mom uhu kao što su njezine mogle biti. Vikao
je:
— Znaš letjeti, chingado? Jer imaš izbor! Ili letiš, ili radiš što mi kažemo.
Stalno sam vikao: — Što? Što? — Bilo je kao u jednom od onih snova u
kojima ništa nema smisla. — Što?
— Radiš što mi radimo i ja pustim da živiš, cabrón.
— Što?
— Ja pustim da živiš. Ili letiš. Odluči.
— Ne želim umrijeti! — zavapio sam. Skoro sam se popišao u hlače.
Huey je ponirao nosom prema dolje i kružio. Dolje sam vidio ljude koji trče.
Nekoliko malih koliba. Konje ili mazge. Jedan kamionet izjurio je iz velikog
polja makova. Arnulfo je nešto rekao u svoj mikrofon i helikopter je krenuo
za njim. O, ne. O, ne. Dohvatio je kalibar 60 i pripremio se. Stavio sam prste
u uši. On je kroz vrata ispalio dugi rafal. Bilo je to nešto najglasnije što sam
ikad čuo. Glasnije od najglasnijeg što možete zamisliti. Tako glasno da vam
poskoče svi organi, jedan beskrajni rafal buke, kao da vam grmi u utrobi, a
zubi vam cvokoću od toga.
Kamionet se jednostavno razderao, ako se metal može razderati. Krov
kabine se raspao, a olupina vozila zavrtjela se pod nama i nestala u kovitlacu
prašine, dima i pare.
Plakao sam.
— Budi muško! — povikao je Arnulfo.
Lebdjeli smo na mjestu. Sva se posada zabuljila u mene. Arnie je
otkopčao pojas kojim sam bio vezan.
— Biraj — rekao je.
— Želim živjeti.
— Biraj.
Znate kako to ide u Umri muški. Naš junak izbaci zlikovca kroz vrata i
izrešeta meksičku posadu kalibrom 60 i preživi pad helikoptera. No to se nije
dogodilo. To mi nije čak ni palo na pamet. Ni izdaleka. Ne, osovio sam se na
noge koje su mi se tresle, toliko tresle da sam lako mogao ispasti kroz
otvorena vrata i ustanoviti da zaista ne znam v letjeti. Rekao sam: — Što
moram učiniti? — Strijelac na vratima zgrabio me je i gurnuo prema vreloj
strojnici. Daleko dolje, zemlja se pomicala. Vidio sam radnike, Indijance.
Šest muškaraca i žena. Bježali su. Molio sam se i preklinjao Boga da me
nekako izbavi iz ovog. Mislio sam na svoju lijepu dragu i pitao se kako sam
dospio ovamo, a strijelac mi je prišao s leđa, pribio se uz mene i rekao: —
Drži je, nagni se nad nju. Pazi, trznut će. Prst na obarač. Ja te držim. —
Naslonio sam se na strojnicu i pokušao zatvoriti oči i molio se da ih
promašim i u sebi sam ponavljao, Amapola, Amapola, a strijelac me je čvrsto
držao, imao je erekciju i pribijao mi se uz stražnjicu i vikao je: Za ljubav! i ja
sam pritisnuo okidač.
TIK
JOHN O’BRIEN
a University City Swim Club čula sam otprilike u isto vrijeme kad su iz
Z moje sobe počele nestajati stvari. Prvo sam opazila da mi nedostaje dio
nakita, a zatim i stari karirani Swatch koji sam htjela odnijeti na procjenu
u TV emisiju Antiques Roadshow kad dođe u grad. Majci nisam ništa rekla
jer kažu da je opasno buditi mjesečara. A opet, pomislila sam da smo svi mi
mjesečari kad mi je Aja rekla za bazen, nama pred nosom, odmah tu kraj 47.
ulice, u prolazu koji povezuje ulice Spruce i Pine.
— Ne znaš za bazen University City Swim Club? — upitala je, glumeći da
je šokirana. Kolovoz je već bio poodmakao i sjedila sam na stepenicama
majčine kuće. Iskreno, Aju sam lakše podnosila kad nije bilo tako vruće, no
budući da je moj ljetni posao bio gotov, a do početka trećeg razreda ostala su
još dva i pol tjedna, često bih se našla u njezinom društvu.
Aja Bell i ja bile smo neka vrst prijateljica još od prvog osnovne, kad smo
bile jedine crne djevojčice u programu za darovite učenike, iako u cijeloj
školi nije moglo biti više od tridesetero bijele djece. Aja je voljela taj
program, jer je u njenom redovitom razredu bila skupina cura koje su je
maltretirale. No ja sam u šestom razredu dobila stipendiju za djevojačku
školu Barrett, a Aja je ostala ondje gdje je i bila. Sada je išla u Central High,
srednju školu u kojoj je uvijek trčala za tim bijelim gradskim dečkima.
Ubijalo ju je to što sam ja išla u školu u bogatom bijelom predgrađu, dok je
njezin učitelj francuskog u Central High bio crnac iz Georgije. Usprkos tome
što ja u svojoj školi nisam imala pravih prijatelja i što sam mrzila većinu toga
u svom životu, ona se stalno natjecala sa mnom u društvenom uspjehu. Zbog
toga sam morala slušati Ajina hvalisanja u stilu: moja prijateljica Jess, koja
živi u velikoj kući u Aveniji Cedar, pozvala me je da idem na kupanje s
njezinom obitelji.
— Nemoj me gnjaviti, Aja. Kažem ti da ne znam za njega.
— Samo sam mislila, kad već živiš ovdje... Možda tvoja mama zna?
— Čuj, ako imaš što reći, reci već jednom.
— Ludo mjesto. Ima drvena ulazna vrata sa znakom zabrane parkiranja,
kao da je obično parkiralište. Ali iza njih je taj veliki bazen i te nove-novcate
svlačionice i sve. I bilo je toliko ljudi!
— Ima li i crnih ljudi?
— Zingha, zašto uvijek sve okrećeš na crne i bijele?
— Možda zato što u mom kvartu počinju otvarati bazene samo za bijelce.
Uzdahnula je. — Bio je jedan crni tip.
— Vratar?
— Mislim da je bio zaštitar.
Sarkastično sam se nasmijala.
Promatrale smo crni Range Rover koji je polagano kružio ulicom. Prozori
su mu bili zatamnjeni, a iz zvučnika je odjekivala pjesma L. L. Cool Jaya,
The Boomin’ System.
— Opa — rekla sam, glumeći strahopoštovanje. — Stvar o dobrim
zvučnicima na dobrim zvučnicima.
— Tako podsjeća na geto.
— Hm, možda zato što i jest geto — rekla sam, iako mi je majka bila
zabranila da koristim tu riječ.
— Razgovarao je sa mnom — rekla je Aja odjednom.
— Zaštitar na bazenu. Nije bio puno stariji od nas.
— Je li bio zgodan? — upitala sam, ne odveć zainteresirana.
— Istini za volju, malo je odbojan. Kao da je na granici između ludila i...
hm, retardiranosti.
Nasmijala sam se, a zatim i ona.
— Znači, ovog se ljeta puno družiš sa Jess? — Jess, mršava i visoka
brineta s prćastim nosom, bila je Ajina ulaznica za škvadru kojoj je stremila.
No Jess bi ponekad tjednima ignorirala Aju i više je puta pokušala izlaziti s
dečkima koji su se Aji sviđali.
— Pa ne baš puno. Prije je bila u teniskom kampu — rekla je Aja,
odvrativši pogled od mene. Nikad nije mogla dobro lagati. Sjetila sam se
svojeg starijeg brata Dahanija od prije nekoliko dana, kad je mami po običaju
lagao da je nakon posla u videoteci bio u knjižnici. Rekao je da je ondje
istraživao na koji bi se fakultet mogao prebaciti sa studijskim bodovima koje
je uspio skupiti. Dahani je bio doma već godinu dana, nakon spektakularnog
neuspjeha na prvoj godini na Oberlinu. To me je podsjetilo na sedmi razred,
kad mi je Dahani rekao da će me naučiti kako lagati mami pa da mogu
prespavati kod nekog bez kontrole. Tada mi je još bilo stalo do tih stvari.
Neprekidno sam uvježbavala kako reći: Da, bit će i netko od roditelja.
Dahani se smijao jer bih se ugrizla za usnu čim bih izgovorila tekst.
— Misliš na bazen u YMCA-u? — pitala je mama kasnije te večeri.
Upravo smo pojeli špagete s kobasicom koje je bila spravila posebno za mog
brata. Uz to je, kao i svake večeri, otvorila limenku Miller Litea.
— Ma ne na tu kanalizaciju — rekla sam.
— Jadna Zingha. Mrziš i svoju otmjenu školu i svoj kvart. Teško je biti ti,
zar ne?
— Oprosti — promrmljala sam, ne želeći opet slušati kako sam nekoć
bila zlatno dijete koje je rado grlilo ljude i plakalo gledajući TV serije.
Dahani, koji je prije imao napet odnos s našom majkom, sada je
uglavnom bio šutljiv. Ipak, rekao je: — Znam na što misliš, Zingha. Tamo u
47. ulici. — Sljedećeg se trenutka, međutim, činilo da mu je žao što je to
izgovorio.
— Si bio tamo? — upitala sam.
— Samo sam čuo za njega — rekao je brat, lupkajući neki složeni ritam
po kuhinjskom stolu. Kad je bio mlađi, to je značilo da se sprema otići u
svoju sobu. Sada je značilo da pokušava otići iz kuće. Nisam bila sigurna
zašto je uopće i dolazio na večeru skoro svaki dan. Naravno, besplatni topli
obrok nije bila mala stvar.
— Onda, što ćeš raditi večeras? — upitala je majka vedro.
— Mislio sam s Jasonom pogledati novog Spikea Leeja — rekao je.
Majčino se lice sneveselilo. Uvijek se nadala da će on reći, Ostat ću
doma. No, nije odustajala. — Tebi se svidio onaj zadnji, zar ne, Zingha?
Pogledala sam u Dahanija. — Da, ti gledaš Wesleya Snipesa kako spava s
bijelom ženom, a ja perem suđe.
— O, ja ću se pobrinuti za suđe — rekla je majka hitro, postigavši da se
osjetim sitničavom. Okrenuvši se prema Dahaniju, upitala je: — Kako je
Jason?
— Dobro — rekao je Dahani napetim glasom. Pratila sam njegov pogled
prema zidnom satu iznad hladnjaka. — Film počinje u sedam.
Brat je poljubio mamu i otišao, kao i svake večeri otkako se osramoćen
vratio kući. Ja sam se popela na kat da ne bih morala slušati njezino patetično
pospremanje kuhinje. Mama bi poslije zadrijemala pred televizorom, napola
čekajući da se Dahani vrati. Uvijek bi se pokupila u krevet prije toga.
Pošla sam u bratovu sobu. Nisam pronašla svoje stvari, ali sam uzela par
cigareta koje nikad neću popušiti, te neulijepljeni primjerak Hustlera.
Dogodilo se to nakon što sam obavila svoje uz slike nekoliko izvijenih
plavuša koje su svoje roditelje sigurno učinile ponosnima. Umila sam se pred
spavanje i spremala se staviti svoje nove slušalice, da zaspim uz glazbu.
Tada sam ustanovila da mi je nestao Walkman.
Pokušajte shvatiti. Nije me bilo briga za sedefaste naušnice koje mi je
poklonila teta, za koje je i moja majka priznala da su jeftine. Nije me bilo
briga za zlatnu narukvicu s privjeskom koju mi je majka poklonila kad sam
navršila šesnaest godina — druge cure u razredu skupljale su narukvice s
privjescima poput reketa ili Davidove zvijezde od svoje osme godine. A
buduća vrijednost pokvarenih Suiatcheva bila je, naravno, vrlo upitna. Ali
Dahani, koji je jednom natjerao majku da mu kupi stereo slušalice za
sedamdeset pet dolara, znao je što mi znači moj walkman.
Svako ljeto od osmog razreda, neprofitna organizacija u kojoj je radila
moja majka pronašla bi mi uredski posao u nekoj od tvrtki koje su bile
njihovi »partneri«. Srpanj i dio kolovoza smrzavala sam se među uredskim
pregradama, napadno se smiješeći i igrajući ulogu pripadnice marljive
crnačke mladeži. Ovog ljeta bila je to banka u centru grada, gdje su se
ignorantski šefovi i njihove ignorantske tajnice oduševljavali mojom
sposobnošću korištenja klamerice i slanja faksova. Ako mislite da sam imala
sreće što nisam morala pržiti pomirit i posluživati kupce, pokušajte vi šest
sati ostati budni za radnim stolom, a da nemate nikakvog posla osim slaganja
gumica na hrpu. To me je ubijalo.
Najveći dio novca koji bih zaradila svakog ljeta otišao bi na novu školsku
kutu ili razrednu ekskurziju. Od stvari koje sam kupila jedino mi je stvarno
bilo stalo do walk-mana. Svakog bih ljeta kupila jedan, najbolji i najskuplji.
A sada su sva tri nestala. Upalila sam svjetlo, prekrižila ruke i odlučila čekati,
kad već moja majka nije mogla.
Idućeg sam se dana vrzmala oko prozora u dnevnom boravku čekajući da
se na ulici pojavi Aja, ujedno se nadajući da neće doći. Morala sam nekome
ispričati o svom bratu. S druge strane, Aja je znala biti neosjetljiva. Imala je
oba roditelja. Majka je bila učiteljica, a otac računovođa. Nikad nisu pili pivo
iz limenke. Išli su u crkvu i imali su velikog pudla po imenu Subwoofer.
Ponekad smo bile tako usamljene da bismo se povjeravale jedna drugoj. Ja
sam njoj rekla da volim opscene časopise svoga brata, a ona je meni priznala
da ne voli crne dečke jer ju je bratić jednom ugurao u ostavu i pokazao joj
svoj kurac. No nakon svakog takvog priznanja, pri idućem bismo se susretu
osjećale kao parovi u onim reklamama za vodicu za ispiranje usta, koji se
ujutro bude jedno uz drugo s neugodom zbog lošeg daha. Osim toga, nisam
htjela da i za mog brata koji puši crack kaže da podsjeća na geto, makar i iz
njene perspektive.
Lagao je, lagao, lagao. Dahani, koji je izvodio sa mnom rap pjesme i
snimao ih, koji me je tješio taj jedini put kad smo upoznali našeg oca, a ovaj
je djelovao kao da se dosađuje i ljuti, koji je u osnovnoj školi prebio klinca
koji me je nazvao »bijednom Afrikankom«. Taj je brat smireno rekao: —
Nisam uzeo tvoje stvari, Nzingha. Što ti pada na pamet?
— Što mi pada na pamet? Što se događa? Gdje su moji walkmaniJ Gdje
si ti sve vrijeme? To mi pada na pamet!
— Gdje sam? Vani. I ti bi povremeno trebala izaći. — Nasmijao se
svojim napetim smijehom, onim koji je govorio koliko je svijet apsurdan.
— Dobro, danas si navodno išao u kino, zar ne? Što se dogodi s Gatorom
na kraju Prašumske groznice? — upitala sam.
— Ossie Davis ga ubije.
— Tako je. Narkić umre. Upamti to. —rekla sam.
— Narkić? — rekao je, opet uz isti smijeh. Nisam ni shvatila koliko sam
gnjevna dok mi prva topla suza nije krenula niz obraz.
Bijesno sam izjurila, ne zatvorivši vrata njegove sobe. Bio je to stari
manevar, nešto što smo činili da razbjesnimo jedno drugo kad bismo bili
poraženi. No tada sam se nečeg sjetila pa sam se vratila. Nije htio priznati da
mi je ukrao stvari, ali je pristao povesti me na bazen ako ništa ne kažem
majci. Mogao me povesti samo navečer nakon zatvaranja i samo ako budem
šutjela o tome.
Te večeri — bio je petak — razveselili smo majku uvjerivši je da
izlazimo zajedno i da ćemo se malo muvati po South Streetu. A kad je počeo
padati mrak, Dahani i ja smo se potiho uputili u 47. ulicu. Skupina koja je
stajala na uglu djelovala je prijeteće, ali kad smo prišli bliže ustanovili smo
da su to klinci od najviše trinaest godina. Usporili smo da bismo propustili
mršava čovjeka neugodna mirisa. Iako je noćni zrak bio dovoljno vlažan da
izmami znoj, prazne su me ulice podsjećale na to da je ljeto na izmaku.
— Dolazi li još tko? — upitala sam napokon. — Jason?
— Tog frajera nisam vidio već mjesecima. Otkako je krenuo na faks,
pretvorio se u prvoklasnog pedera. — Jason, najbolji prijatelj moga brata,
jedan iz grupice odabranih i, uz njega, jedini crni momak u njegovom
razredu, krenuo je na Morehouse kad i moj brat na Oberlin.
— Znači, bit ćemo samo mi i zaštitar? — Ispod odjeće sam imala kupaći
kostim, no bilo bi mi neugodno skidati se pred tipom kojeg je Aja opisala.
— Slušaj, — rekao je moj brat — samo budi opuštena. OK?
— Opuštena kao ti?
— Znaš, Nzingha, ni meni ovo nije baš najbolje razdoblje u životu.
— Ali moglo bi biti. Mogao bi se vratiti u školu — rekla sam, nesigurno
se krećući prema mjestu na kojem još nismo bili.
— Nije to tako lako, jebote! Imaš li ti pojma koliko je mama već učinila
za mene?
— Nemoj tako razgovarati sa mnom.
— Pusti to. Idemo kamo smo krenuli.
Prošli smo ispod zujeće ulične rasvjete koja se svakog trenutka mogla
ugasiti. Imala sam isti osjećaj kao i u noćnoj mori koja mi se ponavljala, a u
kojoj bih ušla u autobus br. 42 danju, a izašla iz njega noću. U snovima bih
čula kako mi tenisice udaraju o tlo i pomislila bih da ću umrijeti od samoće.
Napokon smo stigli do visokih drvenih vrata sa znakom zabrane
parkiranja. Tihim, ali uvjerljivim glasom, Dahani je pozvao nekoga po imenu
Roger. Vrata su se otvorila i Dahani me je pogurao prema visokom mršavom
čovjeku smeđeg lica čije su oči svjetlucale čak i u polumraku.
— Hej, stari! Hej, stari! — ponavljao je ovaj, privlačeći mog brata u
poluzagrljaj.
— Šta ima, Rogere? — rekao je Dahani. — Ovo je moja sestra.
— Hej, sestro — rekao je Roger i pokušao namignuti, ali je jedno oko
povelo sa sobom i drugo.
Pogledala sam unaokolo. Činilo se ljepšim od prljavih sivih pločica i
zelenkastih zidova bazena u YMCA-u, ali, istini za volju, nije bilo ništa
posebno. Od šestog razreda idem po bazenskim zabavama i nagledala sam se
tirkiznih pločica, tropskih ugođaja, pa čak i pomičnih stropova. Ovo je bio
uobičajeni pravokutnik okružen lijepim žućkastobijelim asfaltom. Na obje
duže strane bazena bilo je po nekoliko ležaljki i visokih fluorescentnih
svjetiljki. I to je mjesto na koje nam nisu dozvoljavali pristup?
Skupina bijelih momaka, neki sa skejterskim frizurama, a neki obrijani sa
strane, stajala je blizu daske za skokove uz duboki kraj bazena, pila pivo iz
litrenih boca i tresla glavama na stvar od A Tribe Called Quest koja je
dopirala iz velikog kasetofona. U blizini su bile i djevojke u bikinijima boje
trule višnje. Kružile su okolo, ali nisu se grupirale. Sjetila sam se svog
čednog jednodijelnog tamnoplavog badića. Samo je jedna djevojka bila crna.
Sjedila je na rubu bazena u žutom kupaćem kostimu i nogama brčkala po
vodi.
— Aja? — viknula sam.
— Nzingha? — odgovorila je, s razočaranjem u glasu.
Tada sam prepoznala Jess, koja me, činilo se, nije primijetila sve dok
nisam skoro udarila u nju. Zapravo, to se događalo skoro svaki put kad bismo
se srele. — Hej — rekla je napokon. — Pomislila sam da si to ti. — Uvijek bi
rekla tako nešto.
— Otkud ti ovdje? — upitala je Aja.
— Brat me je doveo.
— To je tvoj brat? — upitala je Jess pokazujući prema Dahaniju, koji je
stajao s rukama u džepovima dok je Roger divlje mahao svojima.
— Poznaješ ga? — upitala sam.
— On se zna s mojim frendovima — rekla je. Pokušala sam ne lecnuti se.
— Kad smo već kod toga... Hej, Adame! Bi li donio Nzinghi neku cugu?
Pogledale smo prema kraju bazena kraj kojeg su stajali dečki s kazićem.
Jedan od njih, tankog i oštrog nosa i sa slapom kose koji mu je padao preko
očiju, dobacio nam je: — Donesi joj sama!
Na Jessinom su se licu pojavile ružičaste mrlje. — On je takav seronja —
rekla je.
— A to je novost? — rekla je jedna od djevojaka. Imala je goleme grudi,
ulubljeno lice i jednoličan glas. Odjednom sam se prisjetila imena Adam. Aja
se skoro godinu dana jako palila na njega, a onda je Jess počela čas izlaziti,
čas prekidati s njim. Zadnje što sam čula bilo je da više nisu zajedno, no Aja
se sad pretvarala da ga nikad nije spomenula.
— Ionako mi se ništa ne pije — rekla sam.
Aja je upitala hoću li se okupati; ne sjećam se što sam odgovorila jer sam
promatrala kako moj brat odlazi prema kraju bazena gdje su stajali dečki,
pljeskajući se s njima mokrim dlanovima. Posegnuo je u crveni prijenosni
hladnjak i izvadio litreno pivo. Roger je ostao kod visokih drvenih vrata.
— Misle da su gangsteri — rekla je Jess, kolutajući očima u njihovom
smjeru. — Nazivaju se »bagrom«. Samo dolaze ovamo i puše travu.
— Ne samo to — rekla je cura s ulubljenim licem i glupo se nasmiješila.
— Je li moj brat često tu? — upitala sam.
— Vidjela sam ga samo jednom. Ali ovo je tek treći put da sam tu, znaš,
nakon radnog vremena.
Činilo se da mog brata ne zanima plivanje. Nisam znala ni je li uopće
ponio kupaće gaćice. Umjesto toga, u društvu nekog zdepastog, razmetljivog
momka uputio se u tamu svlačionica. Ne idi onamo, poželjela sam viknuti.
Ali samo sam ostala stajati ondje, na rubu vode, potpuno odjevena.
Adam je povikao: — Borba na ramenima!
— Ne opet — reklo je ulubljeno lice. — Previše sam sjebana.
Adam je doplivao do nas. — Gle, Tanya, učinit ćeš to opet želiš li se
poslije odvaliti s nama.
Tanyina prijateljica tiho joj je nešto promrmljala. Tanya se nasmijala i
rekla: — Hej, Adame, a što kažeš na ovo? — Tada su se njih dvije počele
ljubiti. Isprva su im se usne tek ovlaš dodirnule, a onda je tiha djevojka
snažno privukla Tanyu k sebi. Udaljila sam se jedan korak, osjetivši
neugodno uzbuđenje. Dečki su počeli dobacivati sočne komentare i prskati
prema nama. — Mmmm! — javio se i Roger te nam počeo prilaziti.
— Stari, ti pazi na vrata! — doviknuo mu je jedan od momaka.
— OK, neka vam bude; vas dvije lezbe ne morate se boriti — rekao im je
Adam kad su se napokon razdvojile. Zatim se okrenuo prema Jess. — A vi
cure, što nam vi možete ponuditi?
— Mi ćemo radije borbu na ramenima — rekla je Aja kikoćući se. I dalje
joj se sviđao. Nisam to mogla shvatiti.
Dok su se oni dogovarali koja će cura sjesti na čija ramena, iz svlačionice
se pojavio moj brat. Pričekala sam dok se on i zdepasti momak nisu
razdvojili, a onda sam krenula prema njemu.
— Dahani — viknula sam oštro.
— Želiš doma? — upitao je. Promotrila sam ga. Nije bio živčan niti se
znojio. Toliko sam o pušenju cracka znala iz filmova.
— Što gledaš? — upitao je.
Opet sam bacila pogled prema bazenu, gdje je Adam, smijući se, držao
Jess pod vodom. Aja je izgubljeno sjedila na ramenima okruglog momka
plamene kose, čekajući da borba započne. — Možemo krenuti — rekla sam.
Kad je Roger zatvorio vrata, bazen je nestao. Iako su taktovi Looking at
the Front Door bučno odskakivali od površine vode, ja ništa nisam čula.
— Ti to pušiš crack? — izlanula sam.
Dahani se zaustavio i pogledao me. — Ovo je zadnji put da odgovaram
na tako glupo pitanje. Ne.
— Prodaješ ga?
Ljutito je uzdahnuo. — Nzingha. Ne.
— Ali nešto nije u redu.
— Ne, ništa nije u redu — rekao je Dahani. — Ali tu se rastajemo. — U
međuvremenu smo stigli do majčine kuće. On je produžio mračnom ulicom.
Nekoliko dana poslije, Dahani se nije pojavio na večeri. Moja majka, koja
jedva da je dotakla pizzu koju sam bila naručila, svako je malo prilazila
prozoru i pogledavala van.
Kad se počelo mračiti, lupila sam se po čelu. — O, bože — rekla sam.
Majka me je divlje pogledala širom otvorenih očiju.
— Što je?
Ne ugrizavši se za usnu, rekla sam: — Potpuno sam zaboravila. Rekao je
da ti kažem da će se vratiti jako kasno.
— Gdje je?
— Ne znam.
Majka je prekrižila ruke. — Hvala ti što sam skoro dobila infarkt.
— Mama, on je odrastao čovjek.
— Nzingha, što je to između tebe i tvog brata?
Nisam odgovorila.
— Čini se da ne shvaćaš da on ima ozbiljnih poteškoća. Moj problem s
njim je jasan. Hoću reći, ja sam ta koja je digla kredit za njegov faks. Ja sam
ta koja ga takvog odraslog izdržava i koja će morati dići još kredita da bih ga
poslala natrag u školu. A koji je tvoj problem?
— Nemam ga — rekla sam. — Mogu li u svoju sobu?
— Doista moraš promijeniti stav. I ne samo o tome.
— Mogu li u svoju sobu? — ponovila sam.
Majka i ja ponekad smo vodile napete razgovore. Nisu, međutim, frcale
iskre kao između nje i Dahanija. Ali sada je djelovala tako bijesno da se
skoro tresla. — Idi. Gubi mi se s očiju! — To sam i učinila, mrzeći se zbog
toga.
Nisam sigurna jesam li te noći uopće spavala. Pred očima mi je bio
sablasno jasan prizor s bazena, onih cura kako se ljube, moj brat koji nestaje
u mraku. Noćna logika potjerala me je da se vratim onamo. Nakon što je
majka uključila tajmer za gašenje televizora i otišla u krevet, ustala sam i
odjenula se. Zatim sam tiho, i s nepodnošljivom tjeskobom, zatvorila ulazna
vrata. Uronila sam u tamu i propješačila tri ulice najbrže što samo mogla.
— Roger — zovnula sam ga stojeći pred vratima, pokušavajući oponašati
bratov muški šapat. Pokucala sam. Najprije tišina, a onda su se drvena vrata
polako otvorila.
— Gdje je Dahani? — upitao je Roger, mahnuvši mi da uđem. Odjeća mu
je bila potpuno mokra i bio je samo u čarapama. — O, bože! Nisi dovela
Dahanija?
Osjetila sam kako mi noge klecaju. Da mi Roger nije stavio svoju znojnu
ruku na usta, ne bih uspjela zatomiti krik. Dotad sam u životu vidjela samo
jednog mrtvaca, na karminama za moju prabaku. Iako, ona ni za života nije
djelovala sasvim živo s tom svojom papirnatom kožom i tankim udovima,
poput lutke. Nikad nisam vidjela mrtvo tijelo koje pluta na vodi. Znala sam,
međutim, što vidim kad sam ugledala Jessino golo tijelo kako se lagano njiše
na površini. Potrčala sam do ruba vode kraj daske za skokove. Na rubu
bazena bila je neka vlažna mrlja koja se pod svjetlom činila crnom.
Roger je počeo hodati u krug, uzdišući pritom.
— Jesi ii zvao 911? — upitala sam ga.
— Bio je nesretan slučaj. A oni će misliti da je...
— Što ako je živa? — rekla sam.
Roger se odjednom prijeteći uspravio preda mnom, stisnutih šaka. — Bez
policije! I nije živa! Zašto nisi dovela Dahanija?
Kao što su mi razne stvari bile jasne u snovima, tako mi je i sada bilo
jasno da on to nije učinio. Čak ni poput Lennyja u O miševima i ljudima. Ali
morala sam pobjeći od njegove panike. Govorila sam polako. — U redu je.
Idem po njega.
— Dovest ćeš ga ovamo?
Prije nego što sam izašla kroz visoka vrata, vidjela sam kako je Roger
klonuo pored bazena i sjeo poput Indijanca, uhvativši se za glavu. Bacila sam
još jedan pogled na Jess. Poslije sam poželjela da nisam.
Našla sam se u Ajinoj kući. Bila je prošla ponoć, ali svejedno sam
pozvonila, nadajući se da će mi nekim čudom otvoriti ona, a ne njeni
roditelji. Čula sam psa kako laje i uzbuđeno tapka po podu svojim dugim
noktima.
Vrata je otvorio Ajin otac, nizak, žut čovjek s brkovima, bez brade. —
Zingha? Vrlo dobro znaš da je kasno. Zna li tvoja mama...
— Gospodine Bell, stvarno moram vidjeti Aju.
— Ti se šališ, djevojko? — počeo je zatvarati vrata. Pas je već sasvim
pomahnitao.
— Aja! — vrisnula sam..
Pojavila se i njezina majka. Zgrabila je Subwoofera za ogrlicu i snažno ga
povukla k sebi. Zacvilio je i bilo mi ga je žao. Koliko sam znala, on je ljude
napadao samo svojim golemim, obješenim jezikom.
— Budi tiho i uđi — rekla mi je.
Ajin se otac sklonio u stranu, ali nije zbog toga bio sretan. — Što ti pada
na pamet? — upitao je suprugu.
— Ti šuti! — odgovorila je. Bila je skoro za glavu viša od njega, usana
boje patlidžana i vrlo izvijenih obrva.
— Slušaj, Nzingha — rekla je. — Aja nije ovdje. Ne znamo gdje je.
Žestoko sam zatresla glavom. — Moramo je pronaći! Ne znate što se
događa. Došlo je do...
— Ušuti i slušaj — rekla je podigavši glas. — Ako te bilo tko upita gdje
je moja kći, reci mu istinu. Da je nestala i da smo vrlo zabrinuti. Gospodin
Bell će te otpratiti doma.
Gospodin Bell je bjesnio dok me je pratio. — Dobro, nema smisla da se
dogodi još neko sranje — progunđao je. Nisam odgovorila; ionako se nije
obraćao meni.
Ušla sam tiho kao što sam i izašla, šokirana teškom tišinom kuće.
Pokušavala sam ne zamišljati Jessine zatvorene oči, njezinu krv na asfaltu.
Morala sam se podsjećati da je mrtva, znači da nije mogla biti hladna kakvom
se činila. Pokušavala sam se uvjeriti da su njeno plutajuće tijelo, Dahani i Aja
u nekom drugom svijetu.
No idućeg sam jutra ustanovila da majka nije kod kuće. Bila je s mojim
bratom na policiji.
Kad je policija stigla na bazen, Roger je bio skoro mrtav. Pokušao se
utopiti. Budući da je sad ležao u komi, nije mogao odgovarati na pitanja o
Jess, no policija je znala da on to nije učinio.
Prema onome što sam uspjela pročitati prije nego što je mama počela
skrivati novine od mene, činilo mi se da je Jessina smrt bila nesretan slučaj.
Ali njezin je otac bio odvjetnik pa su Aju odvukli iz te tine kuće u Marylandu
i poslali je na osamnaest mjeseci u odgojno-popravni dom. Te sam je zime
jednom posjetila. Sjedile smo u slabo osvijetljenoj prostoriji čija me je jeka
podsjetila na restoran u našoj osnovnoj školi. Nisam rekla majci kamo idem.
Nije mi dopustila da prisustvujem suđenju.
Isprva smo samo čavrljale, o tome kako joj loša hrana uništava želudac i
o njenom prvom susretu sa stjenicama. Ipak, bilo je mučno. Govorila je
jebiga mnogo češće nego inače, a koža joj se činila sivom.
Odjednom je rekla: — Nisam to ja učinila.
— Znam — odgovorila sam.
;— Sve se jednostavno otelo kontroli. — Ispričala mi je što se zbilo te
noći. Svi su pili, ona također, a Adam je najavio još jednu borbu na
ramenima.
— Prvo sam se borila s onom Tanyom i lako sam je pobijedila. Onda sam
bila ja protiv Jess. Ali nju sam već prije bila pobijedila, one večeri kad si ti
došla. Sjećaš se?
Kimnula sam, iako nisam vidjela njezinu pobjedu.
— Zato je bila stvarno gruba, jebote. A onda je...
— Ne moramo više o tome — rekla sam, pokušavajući biti draga
djevojčica kakvu je moja majka pamtila.
— Strgnula mi je grudnjak. Stalno sam im govorila da mi je dosta. Ali
bili su tako glasni. A Adam me je bodrio. Bilo je tako... — Aja je zvučala kao
da plače, ali oči su joj bile prazne.
— Nije važno — rekla sam, i na trenutak smo zašutjele. Buka u sobi za
posjete ispunila je prostor između nas.
— Ali Jess mi je bila najbolja prijateljica — rekla je. — Došla sam s
namjerom da budem dobra prema njoj, a ipak sam joj htjela protresti ramena
tako da joj zubi zacvokoću.
Moj je brat uspio uvjeriti policiju da on to nije učinio. No ne samo da mu
je bio potreban alibi, nego je i morao cinkati »bagru« — dečke s kojima je,
izgleda, pokušavao ući u biznis. Pokušavao, kažem, jer je bio tako loš diler da
je morao krasti kako bi nadoknadio ono što nije mogao prodati. Dahani je
ispričao policiji sve što je znao o cijelom tom poslu. Poslije toga, u nekoliko
bi navrata neki Jeep usporio kad bi on prelazio cestu, ali nije završio u rijeci
niti išta slično. Opet je dobio svoj stari posao u videoteci, ali su ga za
nekoliko mjeseci otpustili. Tada je nestao naš videorekorder. Nakon što ga
dva tjedna za redom nije bilo doma, i nakon što je valjda šesnaest puta zvala
policiju, mama je promijenila brave i dala ugraditi alarmni uređaj.
Nešto poslije toga, ispijajući drugo večernje pivo — novi običaj koji je
uvela — pogledala me je i rekla: — Nzingha, znam da smo morale
porazgovarati o tome čim sam doznala što se zbiva s tvojim bratom. Ali
nisam ništa htjela reći jer znam da ga voliš.
Skandal nije zatvorio bazen. Održali su komemoraciju za Jess i angažirali
pravu zaštitarsku tvrtku. Skandal je, međutim, proširio vijest o bazenu po
kvartu. No uz članarinu od 1400 dolara godišnje, nitko od crne populacije
koju smo poznavali ionako si ga ne bi mogao priuštiti.
SKITNICE
WILLIAM KENT KRUEGER
High Bridge je sagrađen pod nagibom jer visoku strmu obalu Cherokee
Heightsa povezuje s riječnom ravnicom ispod Avenije Summit. Iako je već
bio pao mrak, natrijske svjetiljke na mostu napadno su osvjetljavale okolinu.
Čekao sam na povišenom kraju. Budući da će doći s druge strane rijeke,
bogataš će se morati penjati prema meni. Sviđala mi se ta ideja.
Svjetla središta St. Paula pružala su se poda mnom. Na rubu sveg tog
sjaja ležao je Mississippi, vijugajući kroz noć poput duge crne zmije. Zrak na
mostu mirisao je na rijeku ispod njega, na mulj, na polaganu vodu i na još
nešto, činilo mi se. Snovi zvuči otrcano, ali o tome sam razmišljao. Rijeka je
mirisala na snove. Snove o povratku na pravi smjer. O dovođenju života u
red. O novoj odjeći, pristojnom poslu i — svakako — ostavljanju pića. Nisam
točno znao kako će mi novac omogućiti ovo zadnje, ali nije se činilo
nemogućim.
Večer je bila topla i vlažna. Automobili su u nepravilnim intervalima
prelazili preko mosta. Pješaka nije bilo. Nakratko sam pomislio da je on
zaključio da blefiram i da me je odlučio zaboraviti. Što je, na neki način, bilo
olakšanje. To je značilo da moram učiniti pravu stvar, odnijeti dokaz policiji i
pustiti njih da se time bave. Za Malog bi još i moglo biti pravde.
Tada sam vidio da netko stupa na most na suprotnom kraju i kreće prema
meni. Bio je udaljen dobrih četiristo metara i nisam odmah mogao razabrati
je li to on. Kad je figura prešla skoro pola puta, shvatio sam da to nije
bogataš. Bila je to osobna asistentica. Stala je nasred mosta i čekala, gledajući
gore prema Heightsu, pa zatim dolje prema ravnici, ne znajući s koje ću
strane ja doći.
Što je sad to? Postojao je samo jedan način da saznam. Krenuo sam joj u
susret.
Nisam nosio sivo odijelo, ali me je svejedno prepoznala.
— Vi ste jutros bili kod nas — rekla je, s naglaskom za koji sam sad bio
siguran da je kanadski francuski. Kosa joj je padala do dupeta i lelujala je
poput baršunaste zavjese. Nosila je prozračnu ljetnu haljinu koja se podizala
na povjetarcu, otkrivajući noge do polovice bedara. Prelijepe noge. Protiv
takvog nečeg Mali nije imao nikakve šanse.
— Gdje je on? — upitao sam.
— Koga briga, važno je da imam vaš novac. — Usne su joj bile debele i
crvene, a zubi bijeli kao šećer. Osjetio sam njen fini parfem, isti onaj koji me
je bio zapahnuo tog jutra. Činilo se da je nadvladao miris rijeke.
— Pokažite — rekao sam.
— Gdje su moje gaćice?
Posegnuo sam u džep i zamahao joj njima pred nosom. — Gdje je moj
novac?
Iz torbice koju je nosila preko ramena izvadila je debelu svijetlosmeđu
kovertu. — Gaćice — rekla je.
— Najprije kovertu.
Razmislila je trenutak, a onda mi ju je predala. Bacio sam pogled. Četiri
svežnja stotica, vezana gumicama.
— Želite prebrajati? — upitala je.
Sve što sam želio bilo je da se transakcija završi i da se riješim svega
ovoga. — Vjerovat ću vam — rekao sam.
Uzela je gaćice i bacila ih preko ograde mosta. Promatrao sam kako
padaju, kako ih. hvata lahor i kako polijeću prema sredini rijeke, nalik
malenom crnom šišmišu.
— Nestale zauvijek. — Nasmiješila se.
— Niste čak ni provjerili jesu Ii to doista one prave. Mogao sam kupiti
iste takve u Marshall Field’su i zamijeniti ih.
— Skitnicu poput vas nikad ne bi pustili u Marshall Field’s. — Okrenula
se zamahnuvši svojom dugom, mirisnom kosom i udaljila se. Haljina joj se
podizala na povjetarcu.
Pratio sam je pogledom sve dok se nije izgubila u sjaju gradskih svjetala.
Zatim sam se okrenuo i pošao prema Heightsu.
Bio sam desetak metara od novog života, kad sam iz sjene borova na
kraju mosta začuo njegov glas.
— Ja ću uzeti taj novac.
Vjerojatno je prešao na drugu stranu jednim od automobila dok sam ja
razgovarao sa ženom. Nisam mu vidio lice, ali iz sjene je prema meni bio
uperen pištolj koji se pod uličnom rasvjetom sjajio kao da je metal usijan.
— Ako vam ga dam, mrtav sam — rekao sam.
— Mrtav si od početka — bijesno je odgovorio glas iz mraka.
Bacio sam kovertu prema njemu kao frizbi. Udarila ga je u prsa. Iz cijevi
je bljesnulo. Osjetio sam udarac u trbuh. Zavrtio sam se i zateturao na cestu.
Našao sam se ispred jurećeg autobusa. Ovaj je naglo skrenuo i zatrubio.
Pohitao sam u mrak, daleko od svjetala.
Autobus je prošao, a on je potrčao za mnom. Spazio sam samo crnu
siluetu na pozadini od blještavih svjetala mosta. Trčao sam ulicama Heightsa.
Skrenuo sam u neku uličicu, prešao veću ulicu, pa u još jednu uličicu.
Odjednom, neobjašnjivo, noge su me izdale. Jednostavno su omlohavile.
Pao sam na šljunak iza stare garaže. Ulična svjetiljka u blizini bacala je
dovoljno svjetla da me se moglo opaziti. Uspio sam otpuzati u sjenu između
dvije kante za smeće. Ležao sam ondje i osluškivao. Čuo sam bat snažnih i
brzih koraka kako prolaze pored mene i nastavljaju dalje uličicom. Zatim je
sve utihnulo.
Košulja mi je bila natopljena krvlju. Noge me nisu služile. Nadao sam se
domoći rijeke, ali nije mi bilo suđeno. Kraj me je čekao u korovu bezimene
uličice. Tu ništa nisam mogao učiniti.
Ali još sam mogao učiniti nešto vezano za muškarca i ženu koji su ubili
Malog.
Izvukao sam gaćice iz džepa, one koje je žena dala Malome i čije sam
blizanke tog popodneva novcem od prodaje vlastite krvi kupio u Marshall
Field’su. Uzeo sam olovku i notes i napisao kratko objašnjenje, nadajući se
da će me netko naći i da će obavijestiti policiju.
Bio sam blizu rijeke, ali nikad više neću sjediti na njenim obalama.
Zatvorio sam oči. Neko sam vrijeme osjećao samo smrad smeća u kantama.
Zatim sam osjetio miris rijeke. Kad sam otvorio oči, ugledao sam Malog,
smiješio se na drugoj obali. Kao da razumije. Kao da mi oprašta. Krenuo sam
prema njemu. Hladna i crna voda puzala mi je uz noge. Struja je povukla
moje tijelo. Koji trenutak kasnije, ponijela me sa sobom.
TREĆI DIO
ULIČNA PRAVDA
PRIMITIVNI VIC
T. JEFFERSON PARKER
naš kako to počinje, Robbie. Ugledaš je prvi put. Srce ti poskoči, a prsti
Z zadrhte. Ne skidaš pogled s nje. A kad je pogledaš, ona to zna. Ne možeš
to sakriti. Pa zato ne gledaš. Upireš se da ne gledaš. Ali ona ipak zna. I svi
oko tebe znaju.
— Poznat mi je taj osjećaj, Vic — rekao sam.
Šetali smo Embarcaderom, gdje dolaze i odlaze kruzeri. Bila je zima, ili
ono što se ovdje u San Diegu smatra zimom; svježa, ali ne i hladna, i dan je
odisao nekom jasnoćom. Jednom tjedno sastajao bih se s Vicom u lokalu
Higher Grounds. Ondje bismo popili skupo piće i zatim prošetali gradom.
Bio je golem momak, bivši profesionalni hrvač. Umjetničko mu je ime bilo
Primitivni Vic, sve dok mu zbog prevelike grubosti nisu oduzeli WWF-ovu
licencu. Ozlijedio je neke ljude. Družim se s Vicom svaki tjedan jer on misli
da mi duguje život. I jer je sam na svijetu, a možda i lud.
— U svakom slučaju — rekao je Vic — zove se Farrel White i htio bih da
je upoznaš.
— Zašto?
— Zato što sam ponosan što si mi prijatelj. Drugog, zapravo, i nemam.
— Ti se to hvališ nama, Vic? Našom ludom prošlošću?
Pocrvenjeo je. — Ne. Ali s tobom ipak djelujem pristojno.
Vic je bio izbacivao u Skinu, klubu s egzotičnim plesačicama. Striptizete,
razvodnjena pića, vojska ne plaća upad. — Ne volim to mjesto — rekao sam.
— Robbie, lijepe žene koje plešu skoro gole. Što se tu ima ne voljeti?
— Ljigavci koji zalaze onamo.
— Možda ti se posreći. Ti imaš sreće sa ženama.
— Što ti znaš o mojoj sreći sa ženama, Vic?
— Daj, čovječe. Ti imaš sreće. Cijeli svijet to zna.
Više sreće nego što zaslužujem, no je li to dobro ili loše? Na primjer, kad
me je Vic prije sedam godina bacio kroz prozor na petom katu hotela Las
Palmas u centru San Diega, u kojem je on bio izazvao požar. Pokušavao sam
spasiti život nekim ljudima, a Vic je bio izbezumljen jer su mu bili oduzeli
licencu Svjetske hrvačke federacije. Taj bi se događaj opravdano mogao
nazvati nesrećom.
Možda ste vidjeli snimku mene kako padam u smrt. No pad na platneni
krov ublažio je udarac o pločnik koji je uslijedio i to mi je spasilo život. To
je, bez sumnje, bila sreća. Nakratko sam postao poluslavan. »Leteći
detektiv«. Događaj mi je malo pomutio mozak, no zapravo je koristio mojoj
karijeri u policijskoj upravi San Diega. Moj pad na snimci djeluje skoro
graciozno. Svijetu su potrebni junaci, pa makar to bio čovjek obeznanjen od
straha u trenucima za koje misli da su mu posljednji u životu.
— Samo se upoznaj s njom, Robbie. Večeras nastupa u osam, što znači
da će biti tamo oko sedam i trideset. I ja počinjem u osam. Možemo je
pričekati sa stražnje strane, gdje ulaze i izlaze plesačice. Ne moraš čak ni
kročiti u klub. No poželiš li ući, sredit ću ti popust za prijatelje i obitelj. Zar
imaš nešto bolje u planu?
Stajali smo otraga, na parkiralištu za zaposlenike, u svježini večeri.
Gledao sam automobile kako jure autocestom 163. Prigušena glazba dopirala
je iz kluba. Kad je netko prošao kroz stražnji ulaz, glazba je postala glasnija,
a meni su se pred očima pojavili raznobojni oblici koji su zatitrali u zraku,
negdje na pola puta između vrata i mene.
Ti mi se raznobojni oblici pojavljuju otkako me je Vic bacio na pločnik.
Pojavljuju se u više geometrijskih oblika, a dugački su, široki i duboki od dva
do deset centimetara. Lebde i poskakuju. Mogu ih pomicati prstom. Ili
snažnim puhanjem, kao kad gasite svjećice na rođendanskoj torti. Često se
pojavljuju kad čujem neku glazbu, ali ponekad i kad mi se netko obraća. Što
su emocije te osobe jače, to su ti predmeti veći i živahniji. Nakratko zatitraju,
a onda nestanu.
U mjesecima nakon pada shvatio sam da ti oblici ne ovise toliko o onome
što je izrečeno, koliko o emocijama koje se kriju iza riječi. Svaki oblik i boja
znače različitu emociju. Oni su za mene vizualni podsjetnik na činjenicu da
ljudi ne misle uvijek ono što kažu. To se moje stanje naziva sinestezija; grčka
riječ, znači otprilike »miješanje osjetilnih podražaja«. Clan sam lokalnog
udruženja osoba sa sinestezijom. Sastajemo se jednom mjesečno u hotelu
Seven Seas na Hotel Circleu.
Farrel je imala lijepo okruglo lice na kojem bi se stvorila jamica kad bi se
nasmiješila. Imala je tamne oči i smeđu kosu na šiške. Usne su joj bile male i
crvene. Stisak ruke bio je blag. Bila je niska čak i u čizmama s visokom
petom. Dugi ju je kaput štitio od zimske vlage i hladnoće.
— Vic mi kaže da ste policajac. I moj je tata bio policajac. U Center
Springsu u Arkansasu. Nema ga na većini karata.
— Koliko ste dugo ovdje u San Diegu? — upitao sam.
— Skoro godinu dana. Prije sam konobarila, ali sad radim ovo. Više se
zaradi.
— Koliko imate godina?
— Imam dvadeset četiri godine. — Nekako bi vam oči prikovala za
svoje, uputivši vam izravan, no ne i kritički pogled. — Vic mi je ispričao što
se dogodilo. Dobro je što ste nakon toga postali prijatelji. Svakom od nas
treba barem jedan dobar prijatelj... Momci, sad moram ići. Rado bih vas
pozvala unutra i počastila pićem, ali ovdje bi to trebalo biti obrnuto.
Bacio sam pogled na Vica i opazio divljenje u njegovim očima. Obasjalo
mu je lice, djelovao je pametnije, suptilnije i bolje. Farrel mu se nasmiješila i
položila dlan na njegov rukav.
— U redu je, Vic.
— Meni je samo jako drago što te vidim, Farrel.
— Vic me svake večeri isprati unutra i van. I svaku drugu plesačicu koja
to želi. Vi ste policajac pa znate da se oko ovakvih mjesta uvijek netko mota i
gnjavi djevojke. Ali ne i kad je u blizini Primitivni Vic.
— Ne volim baš to ime — rekao je Vic.
— Nisam ništa loše mislila.
— Ja nisam primitivan.
— To je samo umjetničko ime, Vic. Znaš, kao što se neka plesačica zove
Nevina, ili Željna.
Promatrao sam kako unutarnji sukob nabire Vicovo lice. Tada je njegov
mozak donio odluku i u oči mu se vratio sjaj. Nasmiješio se i uperio pogled u
tlo.
Farreline su se oči sneveselile kad se crni BMW 750i pojavio na rampi i
uvezao u parkiralište za zaposlenike. Zaustavio se pored nas. Vozačev se
prozor spustio.
— Hej. Dušo. Tražio sam te. — Imao je tridesetak godina. Bio je dotjeran
sa stilom: kratka, oštra frizura, skupa košulja i sako. Tanko lice, naglasak i
govor iz New Jerseya. Pogled mu je prošetao od Farrel preko Vica do mene.
— Ima kakvih problema, seronjo?
Rastvorio sam sako i pokazao mu svoj kalibar 45.
Ispružio je ruke kao da čeka da mu stavim lisičine. — Kriste. Farrel?
Želiš da otjeram ove glupane? Oni nemaju veze s nama, dušo.
— Ja hoću da oni otjeraju tebe. Rekla sam ti, Sal. Nema više »nas«.
Gotovo je. Otišla sam.
— Ali nisi otišla, dušo. Tu si. I zato, upadaj. Koliko god zarađivala ovdje
na mjesec, ja ti platim isto toliko. Ovaj čas.
— Odlazi odavde — upleo se Vic. — Ili ću te izvući iz tvog autića i baciti
te preko one ograde.
Odmah nakon što je to izrekao, Vic je pogledao prema meni i malo se
lecnuo. Kad se razbjesni na neku stvar, on je baci daleko. Ljude također.
Sal je pucnuo jezikom poput neke seljačine, a zatim se nasmiješio Vicu,
kao da ga smatra zabavnim idiotom.
— Nema više »nas«, Sal — ponovila je Farrel. — S nama je gotovo.
— Još uvijek mi duguješ osam tisuća, curo. Ništa nije gotovo dok mi to
ne vratiš.
Vidio sam crne rombove kako poskakuju u zraku između nas. Crni
rombovi znače bijes.
— Platit ću ti čim uspijem. Misliš da plešem na ovakvom mjestu zato što
me to zabavlja?
— Odlazi odavde — rekao sam. — Odmah.
— Ili ćeš me uhititi?
— Brzo. Koštat će te četrdeset osam dugih i jeftinih sati ili dva kratka i
skupa sata. Tvoj izbor.
— Želim ono što je moje — obratio se on Farrel. — Želim ono što sam
platio.
— To su dvije različite stvari.
— Možda u onoj selendri iz koje si došla.
Prozor se podigao i auto je uz cviljenje guma odjurio s parkirališta.
— Ući ću nakratko — rekao sam.
Naručio sam pivo i promatrao Farrel i ostale djevojke kako plešu. Bile su
nesputane i ritmične, najblaže rečeno. Neke su bile lijepe, a neke prosječne.
Neke su bile koketne, neke požudne, a neke distancirane. Farrel se činila
skoro sramežljivom i, koliko sam vidio, nijednom nije pogledala ni mene ni
Vica. Imala je maleno, privlačno tijelo. Izgubljen u raskošnim zavjesama boje
šljive, Vic je stajao u stražnjem dijelu prostorije, raširenih nogu, ruku
prekriženih na prsima, nepomičan poput stijene.
Budući da se ni nakon sat vremena Sal nije pojavio, kimnuo sam Vicu i
otišao kući.
-
Te sam se večer našao s Farrel u Skinu, prije njenog nastupa. Sjedili smo
za šankom, a konobari su bili vrlo uslužni. Domov nećak, paukolik mladić po
imenu Joey Morra, prišao nam je i pozdravio nas. Rekao je Farrel da je gosti
vole. Zapisao sam Farrelin broj i adresu, kao i imena kćeri, rodnog mjesta i
roditelja. Zapisao sam i sve što mi je znala reći o Salu Tessoli — gdje živi,
kako su se upoznali, što je sve učinio za nju i njoj, čitavu priču. Rekao sam
joj da će sve to morati navesti želi li sastaviti uvjerljivu prijavu. Razgovarali
smo dobrih sat vremena prije nego što je pogledala na sat.
— Hoćete li pogledati moju točku?
— Ne večeras.
— Sto, nije vam se baš svidjela?
— Bili ste dobri, Farrel.
Promotrila me je. — Neću da mi Vic pokuša nabaviti novac. Nisam ga to
tražila. Dapače, rekla sam mu da to ne čini. On nije najbistriji, Robbie, ali bi
mogao biti jedan od najtvrdoglavijih.
— Imate pravo.
— Kako to da niste oženjeni? Čini mi se da ste punoljetni.
— Bio sam, jednom.
— Ja bih našla način da vas zadržim.
— Sad mi laskate.
— Laskajte i vi meni.
— Center Springs je puno izgubio kad ste otišli.
Uputila mi je taj svoj izravni i neodređeni pogled. —
To sigurno. I nema te sile koja bi me odvukla natrag u njega.
Ugledao sam crne trokute strepnje i žute trokute straha kako lebde u
zraku između nas.
-
Dva dana kasnije, otprilike u taj isti mračni sat, sjedio sam u postaji i
pisao izvještaj o jednom očevidu. Povremeno patim od nesanice, pa te duge,
sablasne sate provodim obavljajući papirologiju. Naravno, pritom jednim
uhom slušam i našu radiostanicu na koju u svakoj smjeni stignu stotine
dojava.
Stoga, kad sam čuo o »mogućem 187 u noćnom klubu Skin«, isti sam čas
bio na vratima.
Dva su policijska vozila već bila ondje, a još su dva s uključenim
sirenama ulazila na parkiralište dok sam izlazio iz svog auta.
— Domar je pozvao 911 — rekao je jedan od pozornika. — Prvi sam
stigao na mjesto događaja i on mi je otvorio. Otraga u kuhinji je mrtav
čovjek. Mislim da je voditelj kluba. Pokušao sam mu opipati puls, ali ga
nisam uspio dosegnuti. Vidjet ćete i sami.
Zamolio sam pozornike da postave policijsku traku na stražnji i prednji
ulaz te da počnu evidentirati sve prisutne. To je uvijek dobra ideja ako ne
želite da vam se mjesto zločina pretvori u kaos. Iznenadili biste se koliko će
se ljudi motati okolo, gaziti i uništavati dokaze, među njima i mnogi
policajci.
Ušao sam, prošao pored šanka, stolova i pozornice i produžio u malenu,
slabo osvijetljenu i mašću uprljanu kuhinju. Još jedan policajac stajao je kraj
ulaza u hladnjaču i razgovarao s momkom u svjetloplavoj košulji na kojoj se
nalazila oznaka s imenom.
Tada je policajac pogledao prema stropu, a moj je pogled slijedio njegov.
Iznad nas su bili veliki ventilatori, instalacijski i odvodni vodovi i
fluorescentna rasvjeta. Presavijeno u kukovima, preko čelične poprečne grede
visjelo je tijelo. Ruke su mu visjele s jedne, a noge s druge strane. Da je pao
na gredu samo koji centimetar prema naprijed ili prema natrag, jednostavno
bi skliznuo na pod. Zaobišao sam pištolj koji je ležao na podu i stao točno
ispod tijela. Iznad sebe sam ugledao Joeyjevo lice. Bilo je ljubičasto, a oči su
mu bile otvorene.
— Sef u uredu — rekao je pozornik, pokazujući prema suprotnom dijelu
kuhinje.
Uredska su vrata bila otvorena. Ušao sam. Ondje su bili radni stol, kauč
od crne kože, mali hladnjak i mikrovalna pećnica, a na zidovima slike
polugolih plesačica, kalendar San Diego Chargersa i privjesci u obliku križa.
Nalazio se ondje i veliki podni sef. Bio je otvoren, ali ne i prazan. Čučnuo
sam ispred njega i ugledao svežnjeve novčanica i neke koverte.
Pozornik i domar stajali su na vratima ureda.
— Zašto ubiti čovjeka zbog novca, a onda mu ga ne uzeti? — zapitao se
pozornik. Na pločici s imenom pisalo mu je Peabody.
— Možda se uplašio i pobjegao — nagađao je domar, na čijoj je oznaci
pisalo Carlos.
— Dobro — javio se Peabody. — Recite mi onda kako je Joey završio na
tri metra visine, presavijen preko grede? Samo mi nemojte reći da je to učinio
sam.
Carlos je pogledao tijelo i slegnuo ramenima. Ja sam, međutim, imao
mišljenje o tome.
— Kad počinjete s poslom? — upitao sam ga.
— U dva. Tad se lokal zatvara.
— Je li Joey tada obično tu?
— Jedan od šefova je uvijek tu. Svake treće noći broje novac. Onda ga
odnose u banku.
— Znači, večeras su ga odnosili u banku?
— Namjeravali su.
Brzo sam se odvezao do Vicove hotelske sobe u centru, ali nitko nije
otvarao vrata. Spustivši se opet u prizemlje, porazgovarao sam s upraviteljem
iz noćne smjene. Stojeći s druge strane prozorčića s rešetkama rekao mi je da
je Vic izašao oko pola devet — prije sedam sati — i da se nije vratio.
Do Farreline sam kuće stigao jedanaest minuta poslije. U kolnom ulazu
nije bilo automobila, no u kući su gorjela svjetla. Pozvonio sam i pokucao, a
zatim pokušao otvoriti. Vrata su bila otključana. Ušao sam.
Dnevni boravak izgledao je navlas isto kao i prije dvije noći, osim što su
nestale pivske limenke, a od hrpe crnih blokova ostao je samo jedan. U sobici
su još uvijek bila dječja kolica, a plastična je lutka i dalje sjedila u njima,
umotana u dekicu. Pogledao sam u spavaću sobu. Na krevetu goli madrac, a
ladice komode otvorene i skoro prazne. Kao da je Farrel u žurbi zgrabila
posteljinu i spakirala stvari. I kupaonica je bila prazna: nijednog ručnika,
ničeg u tuš-kabini, ničeg u ormariću iznad umivaonika, ničeg na umivaoniku.
U hladnjaku su ostali samo mlijeko i kiseli krastavci. U kanti za smeće ispod
sudopera bile su prazne pivske limenke, prazna vrećica od pereca, ostaci
kojekakve brze hrane umrljani kečapom, račun iz supermarketa i zgužvani
ugovor s tvrtkom Rent-a-Dream o najmu auta. Crnog BMW-a 750i, naravno.
Vrativši se u dnevni boravak, sa stolića sam uzeo crni blok i otvorio prvu
stranicu:
OBITELJ SOPRANO
Četvrta sezona / Treća epizoda
Prelistao sam blok. Dijalog i kratki opisi. Ukupno četiri epizode.
Trebalo je dobro naučiti Salov tekst, pomislio sam.
-
Vic se nije pojavio na poslu tri večeri za redom. Svake bih noći nekoliko
puta navratio u Skin, za slučaj da se ipak pojavi. Dvaput dnevno pokucao bih
i na vrata njegove hotelske sobe. Upravitelj ga nije vidio već četiri dana.
Rekao mi je da Vic prvoga mora platiti sobu.
Naravno da je i Farrel nestala. Kružio sam oko njene kuće u La Mesi, no
znao sam da se neće vratiti. I nije.
Četvrtog popodneva nakon ubojstva Joeya Morre, Vic me nazvao na
mobitel. — Možeš li nahraniti mog škorpiona? Daj mu šest zrikavaca. Naći
ćeš ih u kupaonici, pod umivaonikom. Upravitelj će ti dati ključ.
— Svakako. Ali moramo razgovarati, Vic — licem u lice.
— Nisam to ja učinio.
— Tko bi drugi mogao baciti Joeya tako visoko?
Vic nije odgovorio.
— Dom i njegovi ljudi te traže, Vic. Oni te neće predati policiji. Sami će
ti presuditi, a presuda neće biti blaga.
— Uzeo sam samo koliko je njoj trebalo.
— I ubio Joeya.
— Potegnuo je pištolj, Robbie. Nisam znao što bih drugo. Zgrabio sam ga
i pretresao. Onako, refleksno. Kao kad sam bacio tebe.
— Vidimo se ispred Higher Groundsa za deset minuta.
— Našao sam se s njom u Raimuater’su, Robbie. Ušao sam u restoran i
bila je tamo — ta divna mlada žena, čekala me je tamo. Trebao si joj vidjeti
lice kad sam joj dao novac. Otraga na parkiralištu.
— To ti vjerujem — rekao sam. — Vidimo se ispred Higher Groundsa za
deset minuta.
— Ne bih. Ovdje sam siguran. Uživat ću malo još nekoliko dana, znajući
da sam učinio dobru stvar za dobru ženu. Škorpiona sam nazvao Rudy. O,
sranje! Robbie...!
Čak i preko satelita koji je kružio oko Zemlje, čak i kroz kilometre etera
kojima je putovao do moga uha, zvuk hica iz sačmarice bio je vrlo
prepoznatljiv. Isto tako i drugi, i treći.
-
Nekoliko dana poslije odletio sam u Little Rock i ondje unajmio auto.
Odvezao sam se na sjever, pa na zapad, do Center Springsa. Farrel je imala
pravo: nije ga bilo na autokarti koju sam dobio uz vozilo, ali karta na GPS-u
ipak me je dovela do njega.
Planine Ozark bile su strme i šumovite, a rijeci Arkansas očito se nije
žurilo. Tanki pramenovi dima od peći na drva izvijali su se u nebo iz koliba u
udolinama.
Radnik na benzinskoj crpki rekao mi je da otac Farrel White živi oko
kilometar dalje niz cestu, malo prije Persimmon Hollera. Rekao je da se ondje
na padini nalazi više prikolica i da ću ih vidjeti s ceste ako ne vozim prebrzo.
Billy White živi u drvenoj, načičkanoj satelitskim antenama.
Cesta je bila zemljana i izlokana od zadnjih kiša. Provezao sam se kraj
prikolica podignutih na građevne blokove. Bile su rasklimane i izblijedjele od
sunca. Neke su imale drveni trijem, a neke samo još građevnih blokova
umjesto stepenica. Psi su me promatrali, ali nisu ustajali. Bilo je mačaka i
smeća, a bila je i hrpa blokova motora. Kao da ih je tu nabacalo neko golemo
dijete.
Kad sam pokucao, Billy je naglo otvorio vrata, a onda me stao proučavati
kroz mrežu. Bio je u srednjim pedesetima, krupan, nimalo nalik kćeri. Nosio
je zeleno-crnu kariranu jaknu zakopčanu do grla.
— Ja sam policajac iz San Diega i tražim vašu kćer. Mislio sam da se
možda vratila kući.
— A bi l’vi?
— Bih li ja što?
— Bi F se vratili iz San Diega u ovo?
— Pa, sad...
— Je F ona dobro?
— Mislim da jest.
— Uđite.
Prikolica je bila malena i krcata starim, pohabanim namještajem.
— Je l’ u gabuli?
— Farrel i njezin dečko na prijevaru su iskamčili novac od jednog tipa.
Ali on je taj novac morao uzeti nekom drugom.
Billy mi je pružio pivo i zavalio se u naslonjač od polivinila nasuprot
meni. Imao je okruglo, vragolasto lice i blistave oči. — Nije joj to dečko. To
joj je brat.
— E, to mi nije palo na pamet.
— Ma uopće ne sliče. AF su uvijek bili bliski. Ljudi su pričali da su i
prebliski, aF to je glupost. Samo bliski.
Kužili su se. Oboje su dobra djeca. Htjeli su samo pobjeć iz Center
Springsa i to im je uspjelo. Ponosim se njima.
— Kako se on zove?
— Preston.
— Odrasli su u ovoj prikolici?
— Ma kakvi. Imali smo kuću tam dolje, u Persimmonu, al’ je prodana
poslije razvoda. Hazel je ošla živjet s prodavačem duhanskih proizvoda. Priča
je dosadna ko što i zvuči.
— Kad su Farrel i Preston otišli?
— Ima par mjeseci. Plan je bio San Diego, pa Hollywood. Lijepi ljudi,
kulturni, s puno love za potrošit. Učili bi za televiziju, možda napravili neku
emisiju. San Diego je bio za vježbu.
— Aha, scenariji.
— Ja sam im to našo, u knjižnici u Fayettevilleu. Kopiro sam im one koje
su htjeli. Učili su napamet te scenarije i sve te riječi. Stalno. Ošli su u dućan
Vojske spasa i kupili si hrpu starinske odjeće. U višoj školi su oboje glumili u
školskim predstavama, al’ to ih nije previše zanimalo. Njih su zanimale druge
priče.
— Kakve priče?
— Krimi priče. Negativci. Mafija. To uglavnom Preston. Farrel, ona vam
može glumit šta god hoćete, od engleske kraljice do cure na vremenskoj
prognozi. I nećete ni skužit da glumi.
— Jesu li vam se javljali u posljednje vrijeme?
— Ima već više od tjedan dana.
— Što mislite, gdje su?
— Ha, Center Springs je jedino mjesto di znam da nisu. Ne očekujem da
će ikad više navratit ovamo.
Zbrojio sam neke stvari — i one lakše i one teže. Osam tisuća za dva
mjeseca rada. Farrel pleše za napojnice. Preston raznosi pizze i igra svoju
ulogu u varanju Vica. Vic kao žrtva Farreline dobre glume i svog vatrenog
srca. I, konačno i fatalno, žrtva svoje nagle ćudi.
Dovršio sam pivo i ustao. — Dva čovjeka su mrtva zbog njih. Umrli su
zbog osam tisuća dolara. I zato, kad idući put vidite Farrel i Prestona, recite
im da su im ruke krvave. Prava krv, ne lažna. Recite im da je Vic ubijen zato
što je ukrao osam tisuća.
— Budem.
— Hvala vam na razgovoru.
— Mogo bi ja skupit par stotki. Nije puno, al’...
Vidio sam narančaste trokute kako poskakuju između nas. Razmišljao
sam o tim trokutima dok sam se vozio natrag. Narančasti trokuti znače
žaljenje, ponekad čak i suosjećanje. I sve to za Primitivnog Vica, od čovjeka
koji ga uopće ne poznaje, čovjeka u polivinilskom naslonjaču u rasklimanoj
prikolici u planinama Ozark. Ponekad nađete iskru dobrote ondje gdje je
najmanje očekujete. Neizbrušen dijamant. I shvatite da mrak ipak traje samo
jednu noć.
OBEĆANI TULIPANI
BHARTI KIRCHNER
Sanjala je, nešto zbrkano i zbunjujuće, a onda su joj se oči naglo otvorile.
Na trenutak nije znala gdje se nalazi, a onda je shvatila da je u New Yorku i
da je san bio prisjećanje, ili ponovno otkrivanje, njenog djetinjstva u
Hawleyu.
U New Yorku, i u Jimovu stanu.
I u njegovom krevetu. Okrenula se, vidjela njega kako nepomično leži
pored nje i išuljala se iz kreveta, krećući se s instinktivnim oprezom. Tiho je
izašla iz sobe, pronašla kupaonicu. Upotrijebila je toalet, provirila iza zavjese.
Kada je bila iznenađujuće čista za stan neženje i mamila ju je. Nije se
osjećala prljavo, ne baš tako, ali nekako slično. Ustajalo, zaključila je.
Ustajalo, i jako joj je trebalo osvježenje.
Pustila je vodu iz tuša, podesila temperaturu i zakoračila pod mlaz.
Nije planirala ovdje provesti noć. Zaspala je unatoč svojim namjerama.
Rohypnol, pomislila je. Roofies, droga za silovanje. Učini da zaspite, ili nešto
vrlo slično tome, a poslije se ne možete sjetiti što vam se dogodilo.
Možda je to bilo to. Možda je njegova drogiranost prešla na nju. Čula je
za taj psihološki fenomen.
Izašla je iz kade, temeljito se obrisala i vratila se u sobu po odjeću. On se
u međuvremenu nije ni pomaknuo pod dekom.
Obukla se, pogledala se u ogledalo, pronašla torbicu, našminkala usne (ali
ništa drugo) i bila je zadovoljna rezultatom. Zatim, bacivši još jedan
zamišljeni pogled na krevet, počela je pretraživati stan.
U novčaniku u hlačama koje je bio prebacio preko naslona stolice bilo je
skoro tristo dolara. Novac je uzela, a kreditne kartice i sve ostalo nije dirala.
U ladici za čarape pronašla je više od tisuću dolara. Uzela je i to. Teglu od
majoneze punu kovanica također nije dirala. Pogledala je u hladnjak i u set
posuda od brušenog aluminija u kuhinji, no u hladnjaku su bili samo hrana i
piće, a u jednoj od posuda vrećice za čaj; druge dvije bile su prazne.
To je vjerojatno to, zaključila je. Mogla je sve pretražiti i temeljitije, no
bilo bi to samo gubljenje vremena.
A doista bi se trebala izgubiti odavde.
Prvo se, međutim, morala vratiti u sobu. Morala je stati iznad kreveta i
pogledati njega. Rekao je da se zove Jim. James John O’Rourke, rekle su joj
kartice u njegovom novčaniku. Četrdeset sedam godina. Mogao bi joj biti
otac, iako je muškarac u Hawleyu koji ju je nepažnjom začeo bio osam ili
devet godina stariji od njega.
Nije se micao.
Rohypnol, pomislila je. Ljubavna tableta.
Možda — bila je rekla — bismo ipak mogli popiti još jedno piće.
Ja ću isto što i ti, rekla mu je. Bila je dječja igra ubaciti drogu u svoje piće
i zatim neopazice zamijeniti čaše. Jedina joj je briga poslije bila da bi se on
mogao onesvijestiti prije nego što se svuče; ali ne, ljubili su se i mazili putem
do kreveta, svukli se i bacili se u zagrljaj, i zapravo je bilo jako dobro, sve
dok nije zijevnuo, a mišići mu se opustili te je mlitav ostao ležati u njenom
naručju.
Polegla ga je na leđa i gledala ga kako spava. Zatim ga je primila i stala
milovati, potaknuvši reakciju, a da se usnuli div pritom nije budio. Rohypnol,
ta čudesna droga koja i jednom i drugom spolu omogućava silovanje nakon
spoja. Stavila ga je u usta, sjela je na njega, jahala ga je. Orgazam joj je bio
snažan, ali je bio samo njen; on u njemu nije sudjelovao. Kad je sišla s njega,
penis mu je omlohavio i ostao ležati na njegovom bedru.
U Hawleyu joj je otac noću počeo dolaziti u sobu. — Jenny? Spavaš li?
— Ako bi odgovorila, poljubio bi je u čelo i rekao joj da nastavi spavati.
Pola sata poslije bi se vratio. Ako bi spavala, ako ne bi čula da je zove,
legao bi do nje u krevet. I dirao bi je, i ljubio, ovaj put ne u čelo.
Ona bi se tada probudila, ali nekako je znala odglumiti da spava. A on bi
učinio to što bi učinio.
Ubrzo se pretvarala da spava svaki put kad bi on ušao u sobu. Čula bi ga
kako je pita spava li, ali bi i dalje tiho i nepomično ležala, a on bi joj se
uvukao u krevet. Sviđalo joj se, nije joj se sviđalo. Voljela ga je, mrzila ga je.
Naposljetku su se prestali pretvarati. Naposljetku ju je naučio kako da ga
dira, što da čini s ustima. Naposljetku, naposljetku, bilo je malo toga što nisu
činili.
-