ISPITNI ROK 15.06.2009.

1. ZAŠTO SU PRIVATNO PRAVO I EKONOMIJA POVEZANI PREKO

NOVCA?
Pravo i ekonomija su dvije strane ljudskog života kojima se
uspostavlja red u cijelom društvu. Tijekom svog poslovanja
pojedinci ulaze u različite međusobne pravne i ekonomske odnose
zbog čega su privatno pravo i ekonomija međusobno povezani, a za
predmet imaju imovine i imovinske odnose.
2. APRECIJACIJA
Svako namjerno ili nenamjerno, faktično ili zakonsko povećanje
vrijednosti novca koje se očituje kroz povećanje njegove kupovne
moći ili povećanje intervalutarne vrijednosti domaćeg novca. Isto
tako je povećanje jedne vrste novca u odnosu na drugu čime nastaje
razlika između njegove nominalne i paritetne vrijednosti.
Aprecijacija se dakle može tretirati s motrišta kupovne moći novca
u domaćoj ekonomiji i s motrišta njegove intervalutarne vrijednosti
( u prvom slučaju je riječ o deflaciji, a u drugom o revalvaciji ).
3. ODREDNICE USTROJA POSLOVNE BANKE
Poslovna banka se po mnogo čemu razlikuje od ostalih klasičnih
poduzeća. Iako joj je cilj profitabilnost, tu je još i uporaba različitih
instrumenata financijskih tržišta. Po svom organizacijskom ustroju
se razlikuje gdje se ističe odjel za kredite, depozitni odjel,
kadrovska služba i sl. što ostala poduzeća nemaju. Po
funkcionalnom ustroju: briga za financijski i kreditni potencijal koji
poslovna banka ima sa središnjom bankom, drugim financijskim
institucijama i ostalim nebankarskim čimbenicima. Financijski
ustroj – polazi od imovinske bilance tj. njezine vertikalne i
horizontalne strukture pasive ( dugovi i equity ) i aktive ( realna
aktiva i financijska ulaganja ). Razlikuje se još po različitim
ciljevima i strategijama.
4. KLASIČNA EKONOMSKA TEORIJA I ULOGA NOVCA U
EKONOMIJI
Klasična ekonomija je smatrala da se promjenama cijena, ponuda i
potražnja automatski dovode u ravnotežu – Sayov zakon. U
klasičnoj ekonomskoj teoriji uloga novca se smatrala nebitnom pri
čemu se imalo u vidu da ponuda sama stvara potražnju ; klasični
ekonomisti polaze od kvantitativne monetarne teorije u kojoj se
novac drži samo za transakcijske namjene. Predstavnici : Hume,
Smith, Mill. Novac je neutralan što znači da promjene količine
novca u optjecaju ne mogu utjecati na realna kretanja ( proizvodnja,
kamatnjak, potrošnja, investicije ).

1
5. KRIVULJA LM I MONETARNA RAVNOTEŽA
Krivulja LM sastoji se od kamatnjaka i dohotka. Ako se povećava
kamatnjak smanjuje se KNUO – imat ćemo više u monetarnom
obliku nego gotovine ; ako se smanji kamatnjak povećati će se
KNUO – i imati ćemo više gotovine. ( KNUO – M = količina
novca u optjecaju ; cijena x količina )
6. MOGUĆI OPSEG INTERVENCIJE SREDIŠNJE BANKE PREKO
OBVEZNIH REZERVA NA KREDITNI POTENCIJAL BANAKA
( minimalni, uobičajeni i povećani )
Politika obveznih rezerva je relativno jednostavan i učinkovit
instrument glede utjecaja na kreditni potencijal poslovne banke.
Banka može utjecati na kreditni potencijal poslovne banke tako da
mijenja koeficijent rezervi. Ako povećaju koeficijent i/ili osnovicu
obveznih rezervi poslovne banke moraju povećati aktivne
kamatnjake više nego što bi to inače učinile ; od obveznih rezerva
poslovne banke, banka stvara nove kredite na koje naplaćuje
kamate koju plaćaju korisnici tih kredita ; također mijenjaju razinu
rezerva, i to češće nego što mijenjaju politiku otvorenog tržišta i/ili
diskontnog kamatnjaka zbog jednostavnih obračuna. Povećanje
rezerva može imati nepovoljan učinak na ekonomiju, smanjujući
kredite poslovnih banaka klijentima, te količinu novca u optjecaju.

1. NOVAC KAO INSTITUCIONALNI PREDUVJET TRŽIŠNE PODJELE

RADA
Podrazumijeva da je novac uvjet od kojeg se u financijama tržišne
ekonomije polazi od dvije temeljne odrednice : 1) novac logistički
prethodi tržišnim odnosima, pa suvremeni pojavni oblici novca
otkrivaju kako tržište postaje sastavnim dijelom društva već onda
kada ti oblici nisu posljedica odnosa razmjene između nezavisnih
pojedinaca ; 2) novac je društvena veza, nužna da bi se shvatila bit
društvenih odnosa i njihova posebnost u konkretnim prilikama. Te
dvije odrednice su bitno određujuće za nezavisnosti središnje
monetarne institucije, s točno određenom ulogom koja bi trebala
isključiti druge zadaće novca osim stabilnosti cijena. ( Novac je
integralni dio ekonomije. Omogućavajući specijalizaciju
pojedincima oni proizvode dobra i usluge za koje imaju relativno
najbolje tržišne izglede s obzirom na njihovu visoku kvalitetu.
Specijalizacija i tržište stalno potiču povećanje kvalitete roba i
usluga, povećavajući dohodak i standard pojedinaca. )
2. ROBNA RAZMJENA I KREDITNI ODNOS
Razmjena na tržištu se odvija tako da jedna strana daje robu ili
usluge, a druga novac, pa je kupovina pojam koji podrazumijeva

2
 istodobno spajanje prodaje i plaćanja ( mogu biti vremenski
razmaknuti ). Može se prvo koristiti dobro pa tek onda platiti
( voda ) ; ako se radi o dogovoru onda kupac samo obećaje
prodavatelju da će mu nakon određenog vremena platiti preuzetu
robu. Do kreditnog odnosa dolazi kada prodavatelj vjeruje kupcu i
da mu stvar na povjerenje. Za onog koji daje stvar kažemo da je
creditor, a za onog tko prima je debtor. Tako nastaje pravni odnos
između kreditora i dužnika, poradi kreditiranja naziva se kredit. I
sve dok kupac ne izvrši svoju obavezu između njega i kupca postoji
kreditni odnos. Takav odnos može biti u obliku kupoprodajnog
ugovora kojim prodavatelj ustupa kupcu određene vrijednosti za
utvrđenu cijenu te može biti kreditni dogovor kojim prodavatelj
kreditira u određenom vremenu kupcu kako bi ovaj kupio iste
vrijednosti. Namjena kreditnog odnosa je olakšati prodaju i
kupovinu robe čime se roba pretvara u novac. Moguć je i kreditni
odnos između pojedinca ili ekonomske jedinice banke ; tada se
novac ili neka druga stvar razmjenjuje za novac, a takva razmjena u
kojoj se stvar razmjenjuje da bi se nakon nekog vremena dobila ista
naziva se zajam. ( Kreditni odnos se razvio iz robne razmjene ; do
kreditnog odnosa dolazi kada prodavatelj da kupcu neku stvar na
temelju povjerenja. U robnoj razmjeni davala se roba za robu ; i
moralo je doći do kreditnog odnosa zbog toga što su ljudi imali
različite proizvode u različito vrijeme. Taj kreditni odnos je doveo
do pojave kredita. Kako su tijekom razmjene prodaja i kupovina
bile vremenski razmaknute, tijekom razmjene nastaje kreditni
odnos ).
3. STVARI U EKONOMSKOM SMISLU
To su prava, društveni i ekonomski odnosi, vlasništvo i novac.
Obuhvaćaju i pravno mišljenje gdje su stvari materijalni dio
prirode. Mogu se osjetiti i ograničeni su, postoje u sadašnjosti ili
postoje pretpostavke da će nastati u budućnosti. S ekonomskog
motrišta stvari i ne moraju biti nužno materijalne naravi ; jer nisu
svi oblici novca materijalne naravi. Sve što služi kao posrednik u
razmjeni smatra se novcem. Stvari mogu biti potrošne i zamjenjive.
4. RELATIVNOST MONETARNE TEORIJE
Odnosi se na različito sagledavanje monetarne teorije. To što su
pojedini teoretičari tvrdili prije sto godina, ne mora značiti da je
istina ; njihove teorije i teze su bile u skladu s tim vremenom ( npr.
utjecaj zlatnog standarda ) što znači da shvaćanje monetarne teorije
ovisi o različitim ekonomskim i društvenim prilikama. Ekonomska
razvijenost je jako bitna u sagledavanju monetarne teorije.

3
5. NEOKLASIČNO – KEYNESIJANSKE SINTEZE MONETARNE
TEORIJE
Interesiraju se za pitanje „Što je prava ili potrebita količina novca u
optjecaju“. Nastale su nakon II. svjetskog rata. Središnji tijek
neoklasično – Keynesijanske sinteza čini Hick – Hansenov IS-LM
model ; jednostavna verzija tog modela ubraja tri tržišta ( tržište
jedinstvene robe, monetarno tržište i tržište obveznica ) dok je
razvijeni model još sadržao i tržište rada. Ova sinteza preuzima
općenite i trajne vrijednosti klasične i neoklasične ekonomske
teorije dodajući tome Keynesijansku teoriju. Predstavnici su : J.
Hicks, F. Modigliani, A. W. Philips, J. Tobin, D. Patinkin. Stoga
razlaganje ove sinteze polazi s IS-LM modelom, nastavljajući s
Modiglianijevom dohodovnom monetarnom teorijom, razlaganjem
Phillipsove krivulje, monetarne teorije D. Patinkina i J. Tobinove
imovinske teorije ; da bismo došli do M. Fridmanove monetarne
teorije i monetarizma.
6. ŠTO OTKRIVA KVALITATIVNI IZRAZ LIKVIDNOSTI EKONOMIJE
Otkriva nam dužnički položaj sektora ; odnosi se na slabiju ili bolju
likvidnost gospodarstva tj. da li dužnički položaj nacionalnog
gospodarstva slabi ili se poboljšava. Na likvidnost nacionalnog
gospodarstva u kvalitativnom smislu može bankarski sustav utjecati
samo djelomično. Pokazatelji koji određuju likvidnost u
kvalitativnom smislu su : koliko dohotka se raspodijeli u sektoru
privrede i koliko dohotka taj sektor raspodijeli drugim sektorima ;
koliko dohotka drugi sektori uštede i u kakvim oblicima.

1. NOVAC S PRAVNOG MOTRIŠTA

S pravnog motrišta novac je pokretna, potrošna, zamjenjiva i
procjenjiva tjelesna stvar. Novac ima sitni značaj u imovinskom
pravu, ali ne u smislu novca kao stvari, već u smislu funkcija
novca. Novac kao mjerilo vrijednosti omogućuje da se objekti
imovinskopravnih odnosa izraze u njihovom novčanom
ekvivalentu. Pravo u konkretnim prilikama s motrišta mjere
vrijednosti novac uređuje tako da utvrđuje što je novčana jedinica, a
s motrišta posrednika razmjene tako da utvrđuje kojom vrstom
novca se izmjenjuju financijska potraživanja i obveze. Vrijednost
stvari izražena u novčanom obliku naziva se cijena. Mogućnost da
se stvari svedu na njihov novčani ekvivalent imovinsko pravo je
izrazilo pojmom procjenjivosti. Procjenjive su one stvari koje se
mogu svesti na novčani ekvivalent, a neprocjenjive su one koje se
ne mogu svesti na novčani ekvivalent ; s obzirom na procjenjivost
postoje redovna, izvanredna i afekcijska cijena. Razlaganje pravnog
motrišta novca podrazumijeva vezu s pozitivnim propisima, kao i s

4
 priznatim pravnim principima koji se uglavnom nalaze u osnovi tih
propisa. Imovinsko pravo je skup pravnih pravila kojima se
reguliraju društveni i ekonomski odnosi u koje ljudi ulaze poradi
stvari, činidaba ili imovine. Common law – pravo utvrđeno
običajem ili sudskom praksom. Staute law – zakonsko pravo. Civil
law – rimsko pravo ; odnosno pravnih sustava zasnovanih na
rimskom pravu. U pravnom motrištu novca mora se imati u vidu
njegov društveni i ekonomski značaj. U reguliranju novca pravo
polazi od njegove funkcije u društvu kao mjere vrijednosti ( pravo
regulira novac određujući što je monetarna jedinica ) i od općeg
oblika razmjene ( određuje kojom vrstom novca se izmiruju
monetarna potraživanja ). Monetarna jedinica se definira ili
metalistički ili nominalnosti tj. da se odredi koliko plemenitog
metara ( kovine ) sadrži monetarna jedinica ili tako što se
monetarnoj jedinici da neko ime. Danas se monetarna jedinica
uglavnom utvrđuje nominalno pri čemu zakonodavac utvrđuje ime
monetarne jedinice i vrste monetarnih oblika kojima se isplaćuju
monetarne obveze.
2. DEPRECIJACIJA
Deprecijacija je svako smanjenje vrijednosti novca. Može biti
namjerna ili nenamjerna, faktična ili zakonska. Deprecijacija je
smanjenje intervalutarne vrijednosti novca tj. jedne vrste novca u
odnosu na drugu vrstu novca ( npr. novčanica u odnosu na
punovrijedni novac i obrnuto ) i/ili kupovne moći novca. Glede
deprecijacije novca raspravlja se o smanjenju njegove kupovne
moći ili intervalutarne vrijednosti ; u prvom slučaju raspravlja se s
motrišta inflacije, a u drugom s motrišta devalvacije.
3. KREDIT I EVOLUCIJA MONETARNIH OBLIKA
Za kredit je bilo bitno da se formalizira u nekom „opipljivom“
obliku ( bilo je bitno i za banku i za dužnika ) i zato je kredit preko
kreditnih odnosa omogućio razvitak monetarnih oblika kao što su :
zadužnica, obveznica, mjenica, ček, dionica. Ti oblici izražavaju
financijski odnos banke i njenih klijenata te sam razvitak tih odnosa
omogućio je razvoj odnosno evoluciju tih oblika. Ti su oblici danas
postali surogati novac. Kredit se razvio iz kreditnog odnosa i
omogućio je da se robni odnos i dalje odvija. I suvremena KNUO je
kreditnog porijekla jer nastaje kreditima monetarnih institucija.
Prvobitni monetarni oblici bili su predmeti određene uporabne
vrijednosti uglavnom determinirani povijesnim, društvenim,
ekonomskim i prirodnim prilikama. Slijed evolucije monetarnih
oblika : 1) naturalni robni novac ( kod stočarskih naroda je to bila
stoka, ratnički narodi – oružje, školjke ; takva vrsta novca je imala i
prometnu funkciju i uporabnu vrijednost/ korisnost ) ; 2) pravi

5
 robni novac ( roba koja je isključivo služila za razmjenu tj. nije
dalje služila u svojoj uporabnoj vrijednosti ) ; 3) kovani novac
( novac koji je nastao od neke kovine npr. zlata, srebra ; prednosti :
lako se dijele, prenosive su, homogene, u maloj količini velika
vrijednost, trajne, stalnost vrijednosti, djeljive…; dijeli se na
punovrijedni kovani novac i na nepunovrijedni ) ; 4) papirni novac
( novčanice i banknote ; novčanice nastaju zakonskim ukidanjem
zamjene banknota za valutni novac te one postaju posrednik
plaćanja ; novčanice su se razvile zahvaljujući zlatarima kod kojih
su ljudi ostavljati zlato…i na osnovi uputnica koje su zlatari davali
vlasnicima zlata razvile su se novčanice; banknote su kombinacija
vlastite mjenice i čeka, obveza prema donositelju da će mu se na
njegov zahtjev isplatiti naznačeni iznos valutnog novca, s pravnog
motrišta to je obveznica tj. nije bila konačno plaćanje već se uvijek
mogla zatražiti njezina zamjena za valutni novac ) ; 5) knjižni /
depozitni novac ( novac koji se nalazi na računima banaka, razvio
se iz robno novca, a plod je višestoljetne evolucije središnje banke
kao emisijske institucije ). Fiducijarni novac – njegova materijalna
vrijednost je bila neznatna u odnosu na njegovu nominalnu
vrijednost ( nominalna vrijednost mu je veća od materijalne
vrijednosti ).
EVOLUCIJA NOVCA
Naturalni robni novac
Pravi robni novac PUNOVRIJEDNI NOVAC
Kovani novac
o Punovrijedni
o Nepunovrijedni
Papirni novac
o Banknote FIDUCIJARNI NOVAC
o Novčanice
o Knjižni/depozitni novac
4. NEOKLASIČNA MONETARNA TEORIJA
Klasična sa preinakama. Podržavali su zlatni standard kovanog
novca jer se smatrao samoregulirajućim. Počela su u predklasičnoj
teoriji ; J. Law ( zanemarivao je odnos novca i cijena ), J. Locke,
Cantillion i D.Hume ( oslanjali su se na kvantitativni odnos novca i
cijena ). Ta teorija se nadovezuje na klasičnu ( Mill – predložio
jednadžbu kao matematičku relaciju za izražavanje ponude i
potražnje, a ne omjer ). U klasičnoj je vrijednost novca odvojena od
monetarne teorije, dok je u neoklasičnoj vrijednost novca
ravnopravna teoriji vrijednosti novca. Predstavnici neoklasične
monetarne teorije su : Marshall, L. Walras, I. Fisher, A.C. Pigou.

6
 5. KEYNEZIJANSKA PONUDA I POTRAŽNJA
Sastoji se od dvije varijable i to : L1 – potražnja novca za
transakcijske svrhe ( uglavnom zavisi o razini domaćeg proizvoda
odnosno dohotka ) i L2 – potražnja novca kao imovine tzv.
špekulativna potražnja novca ili potražnja novca za kupovanje
vrijednosnica ( uglavnom obveznica ) ili druge imovine koja
uglavnom zavisi od postojeće kamatne stope i predviđanja.
Potrebna količina monetarne imovine ovisi od transakcija u
razmjeni i sigurnosti, što je u svezi s količinom domaćeg proizvoda
ili dohotka y i od kamatnjaka. Md – potražnja ; Ms – ponuda
L = L1 (Y) + L2 (i) L = L (Y, i)

MS1 MS2 MS = MS1 + MS2

6. RAVNOTEŽA NA ROBNOM TRŽIŠTU U ZATVORENOJ PRIVREDI

Ravnoteža znači da je količina ponuđenih roba jednaka količini
potražnje za robama. Količina ponuđenih roba odgovara vrijednosti
domaćeg proizvoda y. Agregatna potražnja je jednaka domaćoj
potrošnji, domaćim institucijama i količini nabava države. A robno
tržište je u ravnoteži kada su ova navedena tri oblika agregatne
potražnje jednaka domaćem proizvodu što se piše kao S=I. Krivulja
koja se odnosi na zatvorenu privredu je IS krivulja.

ISPITNI ROK 06.07.2009.

1. MONETARNA POLITIKA U ZLATNOM STANDARDU
Jednostavnost zlatnog standarda daje jasnu sliku kako je
funkcionirala emisija novca te odnosi različitih monetarnih sustava.
U zlatnom standardu postojala su dva sustava : sustav stopostotnog
pokrića te sustav djelomičnog pokrića. U oba dva sustava za
središnju banku nije postojala neka velika autonomija, ali su
jamčila relativnu stabilnost cijena. U sustavu stopostotnog pokrića
količina novca u optjecaju u potpunosti je ovisila od količine
valutnog zlata pa nije bilo autonomije središnje banke glede
vođenja monetarne politike ( središnja banka emitira banknote koje
imaju 100% pokriće u zlatu i kao takve zamjenjive su za zlato i
obratno ). Kod djelomičnog pokrića središnja banka ima aktivnu
ulogu i znatnu autonomiju u vođenju monetarne politike ; vodi
računa o zlatnom pokriću ; kroz mjere monetarne politike uključuje
i ponašanje u drugim valutnim područjima kao i ponašanje
rezidenata. ( Kamatnjak utječe na kredite. )
2. MONETARNE OBVEZE I PRINCIP NOMINALIZMA
Zakonodavac utvrđuje ime monetarne jedinice i vrste monetarnih
oblika kojima se isplaćuju monetarne obveze ( npr. kod nas

7
 monetarna jedinica je „hrvatska kuna“, a zakonski oblici novca
kojima se vrši plaćanje jesu kovani novac i novčanice tj. lipe i
kune ). Po nominalističkom principu monetarni dug je jednom
zauvijek određen broj monetarnih jedinica ; po kojem se dug koji
glasi na određeni iznos isplaćuje istim iznosom novca koji je u
trenutku dospijeća obveze zakonski oblik plaćanja, bez obzira na
eventualnu promjenu njegova robnog sastava, kupovne moći ili
intervalutarne vrijednosti. Novčana jedinica ne mijenja svoj
identitet ni onda kada se mijenja njezina materijalna ili
funkcionalna vrijednost. ( Novac je kulturna pojava s određenom
svrhom, koja evoluira s obzirom na društvene prilike ; kao kulturna
pojava pojavio se oko 7. st. pr. Kr. )
3. KREDITNO PODRIJETLO NOVCA
Kredit se javlja još u naturalnoj razmjeni ( kukuruz ). S razvojem
oblika razmjene, a osobito pojavom novca, kupovanje nije bilo
nužno praćeno istodobnom razmjenom robe za robu, robe za novac
već je razmjena mogla biti i vremenski razmaknuta. Dolazi do
kreditnog odnosa u kojem se zajam najprije pojavio u
nemonetarnom, a zatim u monetarnom obliku – onda dolazi do
suvremenog kredita od odnosa dužnika i vjerovnika – taj pravni
odnos formalizirao se u kreditnim financijskim oblicima :
zadužnica, obveznica, ček, dionica.
4. TRANSAKCIJSKA MONETARNA TEORIJA
To je teorija koja skupa sa dohodovnom spada u neoklasične
teorije, ali također je nastala i u klasičnim teorijama budući da ju je
razvio Fisher. Formula glasi MSVT=PT gdje je prosječna razina
cijena P=MSVT/T, a kupovna moć novca 1/P=T/MSVT – a on nam
kaže da ako se poveća MSVT ( novčana ponuda ) povećavaju se
cijene roba i smanjuje se kupovna moć novca. U kvantitativnu
(Bodina, Davanzatia ) je uveo prometnu brzinu novca ; prvobitni
oblik kvantitativne jednadžbe M=PQ ; dok je njegova jednadžba
predstavljala sliku kretanja u gospodarstvu VT=PT/MS ( brzina
kolanja novca ).
5. VARIJABLE MONETARNE POLITIKE
To su varijable s kojima se monetarna politika služi da bi
zadovoljila svoje konačne ciljeve. Preko bližih ciljeva do konačnih
ciljeva. Bliži cilj je samo posrednička varijabla putem koje
središnja banka nastoji postići stabilan odnos za jedan ili više
konačnih ciljeva ( količina novca u optjecaju, nominalna KNUO,
visina tržišne kamatne stope ). Konačni ciljevi : stabilan rast bruto
proizvoda, stabilan rast zaposlenosti, uravnotežena transakcija s
inozemstvom te stabilnost cijena.

8
6. FRIEDMANOVA MONETARNA TEORIJA
Ona je dio imovinske teorije novca. M. Friedman je reformulacijom
kvantitativne teorije novca postavio novu monetarnu teoriju. On
promatra novac kao oblik imovine. Naziva se još monetarizam,
kontrarevolucija i reformulirana kvantitativna teorija novca. Javlja
se nakon J. M. Keynesa i keynesijanske revolucije. Kako spada u
imovinu teoriju novca, osnova je ova : novac se traži kao dio
imovine, a potražnju novca determiniraju tri grupe faktora : ukupna
vrijednost imovine koja se drži u različitim oblicima, cijene oblika
imovine i prinosi te ukus i preferencija imatelja imovine. Prema M.
Friedmanu promjene količine novca u optjecaju su čimbenik rasta
nominalnog dohotka ; novac ne utječe samo na razinu cijena, nego i
na realni dohodak. U keynesijanskoj dohodovnoj teoriji došlo je do
neočekivane inflacije te neučinkovitosti keynesijanske uporabe
fiskalne politike što je dovelo do pojave monetarističke
kontrarevolucije M. Friedmana i njegovih sljedbenika. Smatra se da
je novac važniji od drugih oblika imovine. Friedman smatra da se
uravnoteženje obavlja dijelom promjenama opće razine cijena, a
dijelom promjenama proizvodnje i zaposlenosti. Jednadžba :
MS=kPY.

1. SMISAO NOVCA
Novac omogućava ekonomiji više učinkovitosti, a ljudima ugodniji
život nego što bi bio bez novca. S tim u vezi je i specijalizacija koja
je bila vezana uz razmjenu te odlučujuća za razvoj ekonomije.
Postojala je naturalna razmjena i razmjena uz posredovanje novca
te se tako ekonomija razdijelila na monetarnu i nemonetarnu ( roba
za robu ), dok se u monetarnoj ekonomiji roba/usluga mogla
razmijeniti za novac, a zatim birati vrijeme i mjesto gdje će se
kupiti nova roba ili usluga.
2. TOBINOVA MONETARNA TEORIJA
Predstavlja drugu temeljnu varijantu imovinske monetarne teorije.
Izvori Tobinove monetarne teorije su u shvaćanju da pojedinci i
ekonomske jedinice drže novac kako za monetarne transakcije, tako
i zato što je ponekad sigurnije držati imovinu u monetarnom obliku
nego u drugim nemonetarnim oblicima. Za J. Tobina nije važna
brzina kolanja novca, novac je jedan od mogućih oblika imovine, a
banke koje emitiraju novac su samo jedne od financijskih
institucija. q = odnos tržišne vrijednosti kapitala / troškovi njegove
zamjene. Prema toj teoriji potražnja novca ima znatno manji značaj,
a temeljne varijable njegovog modela su „ravnotežna stopa prinosa
kapitala“ i marginalna proizvodnost kapitala.

9
3. NOVAC KAO EKONOMSKA POJAVA
Novac se razvio samo u tržišnom gospodarstvu i samo u takvom
može razvijati svoje funkcije i pojavne oblike. Novac nije uvjet za
tržišno gospodarstvo dok je tržišno gospodarstvo uvjet za pojavu
novca. Tržišno gospodarstvo dijelimo na novčano i nenovčano
( robno gospodarstvo ). U nenovčanom tržišnom gospodarstvu
neposrednoj razmjeni odgovara slučajni oblik vrijednosti, a
verižnoj razmjeni razvijeni oblik vrijednosti. U verižnoj razmjeni
nastao je i opći ekvivalent koji je smanjio troškove razmjene.
Novčani ekvivalent postaje novac onog trenutka kada je postao i
mjera vrijednosti i kada je počeo vršiti funkciju oblika plaćanja.
Novac ispunjava svoju ekonomsku svrhu zbog toga što omogućava
izbor željenog proizvoda na tržištu. Pojavom općeg ekvivalenta
napušta se svijet naturalnog, počinju problemi novčanog
gospodarstva. Razvija se novac i njegovi oblici.
4. KUPOVNA MOĆ NOVCA
Kada se radi o kupovnoj moći novca zanima nas kako i apsolutna
vrijednost novca, tako i relativna vrijednost novca. Relativni omjer
vrijednosti može se odrediti da uzmemo jedinicu robe i utvrdimo
koliko monetarnih jedinica treba za nju platiti u novcu na tržištu =
robna cijena ili da uzmemo monetarnu jedinicu i utvrdimo koliko se
robnih jedinica stječe za nju na tržištu = kupovna moć novca.
Robna cijena je u novcu izražena vrijednost roba. Kupovna moć je
u robi izražena vrijednost monetarne jedinice ( 1/P ). Novac s
motrišta njegove kupovne moći je različit s obzirom na to koliko
vrsta robe se može za njegovu jedinicu kupiti na tržištu. Kako bi
pojedine vrste roba imale istu vrijednost u svim ekonomijama i
svim vremenima, onda bismo proizvoljno mogli uzeti neku robu za
mjeru kupovne moći novca. Kupovna moć novca se može razlagati
za stvarni, punovrijedni i kreditni novac ; a sve ovisi o proizvodnji
određene vrste novca.
5. MONETARNA POLITIKA IS – LM – FE MODEL
Monetarna politika mora osigurati ekonomiji potrebnu količinu
novca u optjecaju, a putem monetarne politike središnja banka
utječe na ponudu i potražnju nominalne i realne količine novca u
optjecaju. Financijsko tržište i kamatnjaci pružaju važne obavijesti
o tome kako djeluje monetarna politika na tržište roba i domaću
proizvodnju roba i usluga. A preko IS – LM – FE modela saznaje se
kako djeluje središnja banka ili kako bi bar trebala djelovati na
tržište roba i domaću proizvodnju. IS – LM – FE model je model
ponašanja na tržištu roba i usluga i na financijskom tržištu, a
pomaže nam da bismo razložili kako financijski sustav djeluje u
ekonomiji ( Ako država monetarnom politikom smanji nominalnu

10
 količinu novca u optjecaju kod stalne razine cijena, LM krivulja će
se pomicati na više i u lijevo, i obratno ).
IS – LM – FE model se razlaže kroz tri krivulje : 1) krivulju IS koja
izražava potražnju za tekućim domaćim proizvodom ; 2) krivulju
FE koja izražava sklonost ekonomskih jedinica ponudi tekuće
proizvodnje roba i usluga ; 3) krivulju LM koja izražava sklonost
kućanstva i ekonomskih jedinica držanju imovine u monetarnim i
nemonetarnim financijskim oblicima. Kombinacija te tri krivulje
opisuje ekonomsku ravnotežu, ali i čimbenike njene promjene. FE
predstavlja iznos tekućeg domaćeg proizvoda koji je moguć kod
pune zaposlenosti ekonomskih izvora. Točka sjecišta IS i LM
krivulja i FE krivulje predstavlja ravnotežu financijskog tržišta i
tržišta roba i usluga.
6. MONETARNA POLITIKA I FLUKTUACIJE DOMAĆEG
PROIZVODA
Središnja banka putem monetarne politike utječe na fluktuacije
BDP, djelovanjem na KNUO i na razinu cijena. Ukoliko poveća
KNUO, smanjiti će se kamatnjak što će dovesti do povećanja
domaćeg proizvoda i smanjenja zaposlenosti i obrnuto. Ako se
razina cijena mijenja, razmjerno s KNUO znači da će i mjere
monetarne politike biti više povezane s promjenama BDP-a. Do
fluktuacije može doći i kroz ekspanziju ( KNUO raste ) i kroz
recesiju ( KNUO pada ) te nakon tih promjena dolazi i do promjena
u BDP.

ISPITNI ROK 14.09.2009.

1. KUPOVNA MOĆ NOVCA
2. DUGOROČNI PASIVNI BANKARSKI POSLOVI
Predstavljaju prikupljanje dugoročnih financijskih viškova kroz
dugoročne financijske oblike. Time ne dolazi do emisije novca već
samo do preraspodjele postojeće količine novca u optjecaju. Te
poslove čine : 1) emisija vlasničkih i dugoročnih dužničkih
vrijednosnica – banka oblikuje financijski potencijal respektabilan
glede financiranja promjena vlastite financijske strukture ; 2)
dugoročni depoziti različitih sektora ekonomije te rezidenata –
uobičajeni i značajni financijski oblici financiranja potencijala
banke ; 3) dugoročni primljeni krediti – posebno su pogodni za
banke sa stabilnom financijskom strukturom i klijentima koji
uredno posluju, prednost takvih kredita je što su izvjesni glede
veličine glavnice i tereta kamate.
3. EKONOMSKA POLITIKA I RAVNOTEŽA BILANCE PLAĆANJA
Ekonomska politika može utjecati na poboljšanje PB kroz
monetarnu i fiskalnu politiku ( promjena potražnje, konkurentnost,

11
 cijene, devizni tečaj ). PB može biti u ravnoteži, ali i u neravnoteži.
PB je u ravnoteži kada je uvoz=izvozu. Ukoliko nije u ravnoteži i
želi se postići suficit ( jedna od mjera je devalvacija tj. pojeftiniti
naše proizvode u odnosu na inozemne te tako povećati izvoz ;
deprecijacija domaćeg proizvoda, povećanje domaće proizvodnje ).
PB je prikazana ekonomskim transakcijama s inozemstvom ;
iskazane su transakcije po tekućem računu i kapitalne transakcije.
( Općim ili kvantitativnim instrumentima središnja banka utječe na
iznos kreditnog potencijala PB i preko njega na količinu depozitnog
novca PB. Kvalitativnim ili selektivnim instrumentima središnja
banka utječe na način uporabe kreditnog potencijala PB propisujući
mjere za koje banke mogu davati kredite kao i uvjete kreditiranja.
Instrumentima monetarne politike središnja banka utječe na
varijable kao što su količina primarnog novca i monetarni
multiplikator. Zato te varijable skupa s instrumentima monetarne
politike čine instrumentalne varijable. )
4. IMOVINSKA MONETARNA TEORIJA
Temelji se na shvaćanju novca kao dijela imovine. Dvije varijante
imovinske teorije : 1) teorija obnovljene kvantitativne teorije novca
M. Friedmana ( smatra količinu novca bitnom odrednicom
ekonomskog tijeka ) ; 2) monetarna teorija J. Tobina ( smatra da je
novac važan čimbenik, ali ne i važniji od drugih oblika financijske i
realne imovine ). Bave se veličinom i strukturom imovine, a ne
KNUO. Imovinska monetarna teorija u njenim varijantama ima
zajedničku karakteristiku – da se temelji na shvaćanju novca kao
djela imovine i interpretacije utjecaja količine novca na ekonomski
tijek kao posljedicu usuglašavanja vrijednosti i strukture imovine s
obzirom na potražnju novca i drugih oblika imovine.
5. PREDKLASIČNA MONETARNA TEORIJA
Počela te teorije su približno od 1650. godine. Vezana uz W.Petty-a
koji je poricao da je novac apsolutna mjera vrijednosti, te je tvrdio
da se njegova vrijednost utvrđuje ponudom i potražnjom. Priznavao
je tri funkcije novca : mjera vrijednosti, posrednik u razmjeni, oblik
štednje. Ističu se dvije skupine teoretičara : 1) J. Law koji je tvrdio
da novac ima utjecaj na proizvodnju i zaposlenost, ali zanemaruje
odnos novca i cijena ; 2) J. Locke ( MSVT=PQ), Cantilion i D.
Hume se oslanjaju na kvantitativni odnos novca i cijena ( odnos
utvrđen na temeljima povijesnog iskustva nakon otkrića Amerike i
priljeva zlata i srebra u Europu ).
6. KLASIČNA MONETARNA TEORIJA
Počinje smrću D. Humea i pojavom A. Smithova djela „Bogatstvo
naroda“ 1776. g. i traje do smrti J. S. Milla 1873. ( 18. – 19. st. ). A.
Smith se zalagao za to da su za bogatstvo važni prirodno okruženje

12
 te rad čovjeka. Temeljnu tvrdnju klasične ekonomske teorije
predstavlja Sayov zakon prema kojem ponuda stvara njezinu
vlastitu potražnju pa se ekonomija uvijek nalazi u ravnoteži. Novac
je neutralan što znači da promjene količine novca u optjecaju ne
mogu utjecati na realna kretanja ( proizvodnju, kamatnjak,
potrošnju, investicije ). J. S. Mill je predložio jednadžbu kao
matematičku relaciju za potražnje i ponude, a ne omjer ; tako će
potražnja i ponuda, tražena količina i nuđena količina biti učinjene
jednakima, a ako su u bilo kojem trenutku nejednake –
konkurencija to čini, a način na koji to čini je vraćanje prema
vrijednosti.

1. FUNKCIONALNA VRIJEDNOST NOVCA

Neka roba ima funkcionalnu vrijednost samo ako se rabi kao
posrednik u razmjeni. Funkcionalna vrijednost sastoji se u
mogućnosti da kao posrednik u razmjeni zadovolji potrebe
razmjene, pa kažemo da je ta vrijednost novca zapravo njegova
prometna vrijednost. Funkcionalna vrijednost novca proizlazi iz
njegove svrhe. Funkcionalna vrijednost novca je nezavisna od
njegove materijalne svrhe tj. njegovih konkretnih materijalnih
osobina. Funkcionalna vrijednost novca je sposobnost da se
njegovom razmjenom prikupe željene vrijednosti robe na tržištu pa
tako možemo raspravljati o kupovnoj moći novca. Funkcionalna
vrijednost novca je zapravo sposobnost novca da se njegovom
zamjenom tijekom razmjene na tržištu steknu željena ekonomska
dobra i time ista dobra postaju robe.
2. DUGOROČNI AKTIVNI POSLOVI BANAKA
Tu spada odobravanje dugoročnih kredita odnosno posredovanje u
mobilnosti štednje. Kod dugoročnog kreditiranja ne radi se samo o
vrsti kredita odobrenih na dulji rok, već o vrsti kredita koji se
svojim specifičnostima i funkcijama temeljito odvajaju od
kratkoročnog bankarskog kreditiranja. Kod dugoročnog kreditiranja
radi se o poslovima posredovanja u mobilnosti štednje. Suština
dugoročnog bankarskog kredita je u posredovanju banaka između
klijenta koji ostvarenu štednju ne troši na vlastite realne investicije i
klijenata kojima nedostaje financijska potpora za financiranje
realnih investicija. Banke u tom slučaju prenose kupovnu moć
prvih na druge ne mijenjajući postojeću količinu novca u optjecaju.
3. VARIJABLE MONETARNE POLITIKE
4. KVANTITATIVNA MONETARNA TEORIJA
Pripada i klasičnoj i neoklasičnoj ekonomskoj teoriji. Klasična
kvantitativna se dijeli na transakcijsku varijantu ( Fisher ) i na
dohodovnu varijantu ( Marshall, Pigou, Schumpeter, Keynes,

13
 Aftalion ). Temeljno polazište kvantitativne monetarne teorije
novca je u tome da ako se bi povećala količina robe, a količina
novca ostala nepromijenjena, ukupne cijene bi pale ; a ako bi se
povećala količina novca, a količina robe ostala nepromijenjena,
ukupne cijene bi porasle ( bavi se ulogom novca ). J. Bodin i B.
Davanzati – utemeljitelji ; smatrali su da opća razina cijena zavisi
od odnosa količine novca u optjecaju ( M ) i količine roba na tržištu
( Q ) – P = M/Q ; kupovna moć 1/P = Q/M ; jednadžba
kvantitativne teorije M = PQ.
5. RELATIVNOST MONETARNE TEORIJE
6. MONETARNA TEORIJA J. TOBINA

ISPITNI ROK 28.09.2009.

1. NOVAC S PRAVNOG MOTRIŠTA
2. SMISAO NOVCA
3. KREDITNO PODRIJETLO NOVCA
4. TOBINOVA MONETARNA TEORIJA
5. PREDKLASIČNA MONETARNA TEORIJA
6. IMOVINSKA MONETARNA TEORIJA

1. NEOKLASIČNA MONETARNA TEORIJA

2. KLASIČNA MONETARNA TEORIJA
3. KREDITNI ODNOS
4. ROBNA RAZMJENA
5. FRIEDMANOVA MONETARNA TEORIJA
6. DUGOROČNI AKTIVNI BANKARSKI POSLOVI

ISPITNI ROK 12.10.2009.

1. FINANCIJSKI I KREDITNI POTENCIJAL BANKE
Kreditni potencijal se nalazi u aktivi bilance ; on nam govori koliko
banka može odobriti kredita, ali ne računajući obvezne rezerve jer su
one na računu kod središnje banke i banka ih ne može koristiti ; što
su one veće PB ima manje kreditnog potencijala. Financijski
potencijal se nalazi u pasivi bilance ; banka odobrava kredite iz
depozita ; tu se još nalaze i krediti od ostalih PB koji također
predstavljaju financijski potencijal ; tu spadaju pasivni ( dugoročni i
kratkoročni ) bankarski poslovi.
2. ROBNA VRIJEDNOST NOVCA
Robna vrijednost novca ima podlogu u materijalnoj ( uporabnoj )
vrijednosti novca. Robna vrijednost novca je ona vrijednost novca
koju kovina ili neki drugi materijal od koje je pojedini oblik novca
oblikovan, ima kao roba. U prošlosti se radilo o zlatu, srebru, te
bakru, kao manjoj vrijednosti dok se danas radi o novčanicama koje

14
 nemaju robnu vrijednost. U suvremenom novcu materijalna
vrijednost se pojavljuje samo kod materijalnih oblika novca ( gotov
novac i novčanice ), dok depozitni novac nema tu vrijednost.
3. STVARI U EKONOMSKOM SMISLU
4. RAVNOTEŽA NA ROBNOM TRŽIŠTU U ZATVORENOJ
EKONOMIJI
5. RELATIVNOST MONETARNE TEORIJE
6. TRANSAKCIJSKA MONETARNA TEORIJA

ISPITNI ROK 2. MJESEC 2010.

1. MONETARNA POLITIKA U ZLATNOM STANDARDU
2. SREDIŠNJA BANKA I LEGITIMNOST NOVCA
Legitimnost novca znači povjerenje ekonomskih subjekata da novac
otklanja sustavan rizik i kao nominalno sidro kvantitativno izražava
društvene odnose. U tome je važna uloga središnje banke i njene
monetarne politike. Povjerenje u monetarna pravila i autonomija
monetarne politike su to širi, što je novac više legitiman. Otuda
nužnost autonomije središnje banke. Povjerenje u novac i autonomija
središnje banke su u trajnoj svezi. Veće povjerenje u novac daje veću
autonomiju središnjoj banci glede monetarne politike.
3. REVALVACIJA
Novčana i politička mjera vraćanja vrijednosti novčane jedinice u
ono stanje koje je postojalo prije pada te vrijednosti u odnosu prema
zlatu ili stabilnim valutama. Radi se o povećanju intervalutarne
vrijednosti domaće valute smanjenjem stope kovanja ili smanjenjem
tečaja valute standarda. Rijetko se provodi, vezana uz zlatni standard.
4. ROBNA TEORIJA NOVCA
Novac ima robno porijeklo. Robe su se rabile kao posrednik u
razmjeni zbog prirodnih osobina ili zbog povijesnih okolnosti, a
kovine su bile osobito prikladne. Tijekom punovrijednog novca
promjene vrijednosti zlata i srebra imale su utjecaj na promjene
cijena. Metalizam je shvaćanje po kojem je za novac bitno da je
robnog oblika ili pak da ima pokriće u nekoj robi, tako da je izvor
prometne vrijednosti ili kupovne moći novca prometna vrijednost ili
kupovna moć te robe, nezavisno od njezine monetarne uloge.
5. PATINKIN TEORIJA
Smatra se začetnikom imovinske monetarne teorije. Rekao je da
samo u statičnom svijetu sa stalnom KNUO fleksibilnost cijena
omogućava punu zaposlenost. Ali u stvarnom dinamičnom svijetu u
kojem se živi, fleksibilnost cijena može dovesti do pune zaposlenosti
samo u dugom razdoblju ili može dovesti do spiralne deflacije s
kontinuiranom nezaposlenošću. Njegov transmisijski mehanizam

15
 djeluje bez učinka kamatnjaka. Potražnja roba određena je realnim
KNUO, realnim cijenama i realnim domaćim proizvodom.
6. MONETARNE TEORIJE POSLIJE KEYNESIJANIZMA I
NOMINALIZMA
Nastaju već tijekom 60 – ih godina prošlog stoljeća kada su se počele
napuštati neoklasično – keynesijanske sinteze. Daljnji razvoj
monetarne teorije u svezi je sa razvojem tendencija izazvanih
ekonomskim tijekom u praksi, ali i tendencijama u razvoju
ekonomske teorije. Doprinos integraciji monetarne teorije dala je šira
međunarodna zavisnost nacionalnih ekonomskih politika. Razvile su
se nova klasična i nova keynesijanska monetarna teorija.

16