Professional Documents
Culture Documents
Pedagogija Gudjons - Sazetak
Pedagogija Gudjons - Sazetak
Pedagogija je znanost o odgoju i obrazovanju koja daje teorijski okvir (skup znanstvenih spoznaja i tvrdnji) za praktično
djelovanje – odgojno-obrazovne procese koji pripremaju i usmjeravaju osobu za život u različitim okruženjima (država,
škola, obitelj, posao). Pedagogija je znanost koja se bavi odgojno-obrazovnim procesima, a subjekti odgoja su djeca,
učenici, ali i odrasli (roditelji, nastavnici, liječnici, ...).
Pedagogija je empirijska znanost iz čega proizlaze ovi ciljevi pedagogije:
proučavati odgojno-obrazovnu stvarnost (praksu) i dati neke iskaze, pretpostavke o njoj
pretpostavke se moraju provjeriti i dokazati odgovarajućim znanstvenim metodama istraživanja (one se moraju
znanstveno vrednovati)
prilikom istraživanja utvrditi zakonitosti (logičke dosljednosti) u odgojno-obrazovnom procesu, iz toga izvući
norme (dokazane teorijske postavke) te ih sistematizirati
Pedagogija je praktična znanost iz čega proizlazi cilj pedagogije: dokazane tvrdnje i zakonitosti iz teorije prenijeti na
praksu, osposobiti ljude (pedagoge) da se mogu što kvalitetnije baviti tom djelatnosti i tako unaprijediti njeno praktično
djelovanje (odgojno-obrazovne procese) posebno u njenim institucijama (školama), ali i u obitelji.
Informatološki
- tijek informacija između odgojno-obrazovnih subjekata, informacije se prenose u različitim oblicima
- optimizacija tijeka informacija (kako što bolje prenositi informacije) među subjektima
Sustavski
- teorija sustava na neki objekt gleda kao na cjelinu (sustav) koji se sastoji od međusobno povezanih elemenata
između kojih se prenose informacije, pri čemu je važna interakcija sustava s okolinom
- utjecaj okoline na subjekte pedagogije, međudjelovanje subjekata (kako oni međusobno utječu jedan na
drugog i kako djeluju kao cjelina prema ostvarenju individualnih i zajedničkih ciljeva)
Komunikološki
- komunikacija između osoba u odgojno-obrazovnom procesu
- verbalna i neverbalna komunikacija (npr. kako pospješiti komunikaciju između nastavnika i učenika, primjeri
loše komunikacije, kako loša komunikacija utječe na odnose)
- slušanje (kako pažljivo slušati, važnost slušanja), razgovor i povratna informacija (dobivanje i korištenje
povratne informacije)
- metode za rješavanje konflikata
METODE ZNANOSTI O ODGOJU
Pedagogija je znanstvena disciplina što znači da koristi znanstvene metode istraživanja poput eksperimenata i testova
da dođe do znanstvenih iskaza i tvrdnji koji se pokušavaju primijeniti u praksi. Da bi neka tvrdnja bila valjana, treba se
putem tih metoda dokazati.
Temeljne metode istraživanja u znanosti o odgoju:
1. Hermeneutičke metode
Hermeneutika je umijeće tumačenja, umijeće razumijevanja ponajprije povijesno-literarnih tekstova. Razumjeti neki
tekst znači shvatiti njegovo značenje, spoznati ono unutarnje što tekst nosi. Na taj način proučavaju se stari spisi,
dokumenti čime se mogu dobiti nove pedagoške spoznaje i iskustva.
Hermeneutički proces (proces tumačenja tekstova) je neprekidan i možemo ga opisati pomoću hermeneutičkog kruga.
Značajno za hermeneutički krug je:
prije čitanja nekog teksta imamo predrazumijevanje, predznanje, iskustvo što nam može pomoći lakše
razumjeti tekst (npr. ako imamo predznanje da dijete piše test, onda njegovo nemirno ljuljanje na stolici i
grickanje olovke nećemo razumjeti kao nestrpljivost i želju za kretanjem, već kao nervozu, strah i lošu
koncentraciju)
kada razumijemo cjelinu, iz nje možemo objasniti i razumjeti pojedine dijelove (npr. iz cjeline da dijete ima lošu
koncentraciju i nervozu na testu razumijemo pojedinosti: dijete gricka olovku, gleda okolo, ljulja se na stolici)
kada znamo pojedinosti, možemo razlučiti cjelinu (iz navedenih pojedinosti zaključujemo da dijete ima lošu
koncentraciju na testu)
razumijevanje nekog teksta daje nam dodatno znanje (predrazumijevanje) koje možemo iskoristiti za (lakše)
razumijevanje sljedećih tekstova
Na ovaj način se proučavanjem pedagoških spisa (spisi o odgoju i obrazovanju) mogu dobiti nove spoznaje u pedagogiji.
2. Empirijske metode
Kod empirijskih metoda temeljno je ispitivanje hipoteza ili pretpostavki. Postavlja se hipoteza koja se nekim metodama
znanstvenog istraživanja treba dokazati i, ako se dokaže, postaje novom spoznajom, normom ili tvrdnjom u znanosti. Ta
tvrdnja se može dalje primjenjivati u praksi, npr. u odgojnom procesu.
Pomoću empirijskih metoda proučavamo promjenjiva obilježja (varijable), odnose i međudjelovanja u području odgoja i
nastave. Ta obilježja, koja istražujemo, trebaju se moći mjeriti, brojčano izraziti odnosno moraju se dati kvantificirati.
Školski uspjeh je jedno takvo obilježje koje se može egzaktno, precizno izraziti ocjenama, brojem bodova, postotkom
prolaznosti i slično.
Podaci koji se dobiju istraživanjem trebaju se analizirati, npr. statistički, i iz toga izvući nove spoznaje – time proširujemo
svoje znanje o odgoju i obrazovanju.
3. Kvalitativne metode
Danas su istraživanja usmjerena na praksu – ona zahvaćaju praksu tj. donose rezultate i tvrdnje koje imaju praktičnu
upotrebu u društvu. Istraživač je, dakle, sa svojim metodama, angažiran u polju prakse.
Svrha kvalitativnih metoda je istraživati najrazličitija područja odgoja i obrazovanja. Ove metode koriste prednosti
hermeneutičkih i empirijskih metoda: važno je hermeneutičko razumijevanje, traženje i izlaganje smisla, značenja
određenih tvrdnji, ali i primjena strožih kvantitativnih metoda, preispitivanje hipoteza i dokazivanje.
Glavna obilježja kvalitativnih metoda:
društvene činjenice nisu objektivno postavljene, nisu fiksne (nepromjenjive) nego se oblikuju s obzirom na
shvaćanje, tumačenje i interpretaciju onoga koga se istražuje; dakle, one imaju dodir subjektivnosti, nisu
isključivo objektivne kao empirijske metode
proces istraživanje je otvoren – u tijeku istraživanja može se mijenjati pristup problematici i postupci
istraživanja ovisno o gledištima onoga koga se istražuje
osim hermeneutičkih i empirijskih metoda, koriste se i alternativne metode (npr. heuristika), na taj način se
događa integracija metoda
2. POVIJEST PEDAGOGIJE
PRVO RAZDOBLJE: OD SREDNJEG VIJEKA K MODERNI (1600 – 1700)
Jedan od prvih, koji je odgoj kao smislen poduhvat doveo u svijest šire javnosti, bio je Komensky. Komensky je vjerovao
da se sudbina svijeta i čovjeka nalazi u njegovima rukama, čovjek je taj koji svojim postupcima može dovesti svijet u
red. Temelj za poboljšanje čovječanstva vidi u odgoju – odgoj je taj koji može promijeniti čovjeka na bolje, a bolji čovjek
može poboljšati svijet.
Njegova pansophia (nauk svemudrosti), tj. povezanost svih znanosti, treba biti omogućena svim ljudima. Komensky je
za to iznio cjelovit program: svakog sve temeljito poučiti. „Svakog“ – to je značilo siromašne i bogate, plemenite i
neplemenite, mladiće i djevojke, gospodu i sluge, ... dakle sve društvene staleže. „Sve“ – nije značilo mnogoznalost (da
je netko stručnjak u mnogo područja), već potpun svjetonazor (čovjek treba biti upoznat sa svime, imati osnovno, opće
obrazovanje iz svih područja kako bi lakše prepoznao svoj poziv) koji se proširuje i produbljuje na višim stupnjevima
škole. „Temeljito“ – to znači prenošenje znanja na više načina, a ne isključivo verbalno kako je do tada bio slučaj.
Komensky uvodi načelo zornosti (djeca trebaju imati praktično iskustvo u nastavi): osjetilno doživljavanje objekta o
kojem se govori radi usvajanja činjenica i formiranje pravilnih predodžaba o objektu. Treba omogućiti učenicima da u
toku nastave osjetilnim organima neposredno percipiraju (gledaju, diraju, njuše, ...) objekte koji se u nastavi
proučavaju, a onda puno lakše i brže uče o njima.
Komensky je zagovarao metodičko poučavanje koje je prikazao u svojoj „Velikoj didaktici“. On zasniva metode u
kojima nema prinude (učenike se ne prisiljava usvajati znanja za koja nisu mentalno spremni i za koja još nemaju
dovoljno razvijene kognitivne sposobnosti), usmjerene tijeku prirode – to su metode koje omogućuju sigurno, lako,
trajno, djelotvorno učenje, npr. od lakog prema težem, od općeg prema posebnom, od poznatog ka nepoznatom.
Trebala je biti ukinuta srednjovjekovna individualna i grupna nastava: učitelj se pritom posvećivao samo jednom
učeniku, a za to vrijeme je zadacima i kaznama „mučio“ druge učenike. Umjesto toga je razredna nastava (u razredu je
trebalo biti stotinu djece) trebala s jednim učiteljem poučavati istodobno sve učenike, a ne samo jednog. Time je
Komensky postao ideologom frontalnog tipa nastave koji se nadmoćno koristi i danas.
Komensky je uveo revolucionarnu organizaciju nastave:
razrede (Komensky je poučavao skupinu od čak 300 djece koja se danas zove razred)
školski sat (nastava je podijeljena u vremenske cjeline, trajala je određeno vrijeme)
nastavu po predmetima (nastavni sadržaji su organizirani u predmete)
školsku godinu
Komensky je zastupao stupnjevito školstvo za svu djecu (definirao je sustav obrazovanja 4x6 – 4 stupnja koja traju po
6 godina) kakvo u velikoj mjeri postoji i danas – prema višim stupnjevima škole znanje se proširivalo i produbljivalo:
1. stupanj – od rođenja do 6. godine života (materinska škola, danas vrtić)
2. stupanj – zajednička osnovna škola, materinska škola za jezik za sve od 6. do 12. godine života
3. stupanj – škola latinskog od 12. do 18. godine života
4. stupanj – sveučilište od 18. do 24. godine života
Već u ovom razdoblju uočava se danas aktualno proturječje odgoja: odgoj je početak napretka i razvoja čovjeka,
njegova tijela, uma i optimizma, tako da bude prosvijećen, da ima snagu razuma i vlastito mišljenje (tako da misli
samostalno). S druge strane, odgoj znači pripremu čovjeka na život u društvu – čovjek se mora tako odgojiti da se
prilagodi društvu, da pridonosi društvu čime se gubi dobar dio njegove samostalnosti i posebnosti. Tu se vidi sukob
između slobode i prinude, između pojedinca i društva, između prilagođavanja i zadržavanja vlastitog mišljenja.
Jean-Jacques Rouseau je bio predstavnik i nadilazitelj prosvjetiteljstva. Njegova osnovna teza je: čovjek je od prirode
dobar, samo ga institucije čine zlim. To znači da se čovjek rađa dobar, a društvo kvari čovjeka. Zbog toga čovjeka treba
odgajati da ga se ne izloži štetnim utjecajima kulture i društva, dakle odgajati čovjeka u skladu s njegovom prirodom. To
znači da se čovjek ne smije odgajati da zadovolji neki vanjski cilj (npr. da se ponaša kako netko drugi želi ili da se bavi
nečim što netko drugi želi), nego mora biti u skladu s njegovom prirodom (u skladu s njegovom osobnosti, prirodnim
sklonostima, vlastitim interesima, voljom).
Dva najvažnija njegova djela su: „Društveni ugovor“ i „Emile“. „Društveni ugovor“ pokazuje kako priroda čovjeka i
pojedinačna volja mogu doći u sklad s društvom – svaki čovjek treba svoju volju i razum dragovoljno postaviti i koristiti
kao zajedničko dobro, dakle u korist društva. Opće dobro rađa se iz dragovoljne podređenosti pojedinačne volje
zajedničkoj volji. Kako učiniti nešto tako proturječno? Odgoj mora slijediti tijek prirode, a ne bilo koji vanjski cilj i utjecaj
(drugim riječima, odgoj ne smije biti nametnut, odgajatelj ne smije prisiljavati dijete da se ponaša na određeni način i
da prihvaća nametnute stavove i vrijednosti). U „Emilu“ Rousseau kritizira tadašnji odgoj – čovjek se odgaja da bude
kakav cirkusantski konj, dakle lutka bez ikakve vlastite volje i samostalnog korištenja razuma. Odgoj počinje odmah od
novorođenog djeteta, ali treba biti ograničen na zadovoljenje prirodnih potreba (hodanje, hranjenje, govor i drugo).
Odgajatelj se treba miješati čim manje i time dopustiti da razvoj djeteta ide njegovim prirodnim tokom, nikako ne
drugačije. Odgajatelj mora oblikovati, pripremati okolinu za dijete, izraditi pedagoške situacije, dogovarati susrete za
dijete, stavljati dijete u različite nove situacije, a dijete u tim situacijama samo mora pronaći odgovor (kako ispravno
postupiti, kako se ponašati). Time dijete spoznaje stvari, postaje zainteresirano, dobiva iskustvo što pokreće učenje i
proces odgajanja. Dijete se treba razvijati slobodno iz vlastite pobude, sukladno svojoj osobnosti i interesima.
Sljedeća Rousseauova važna teza je teza o vlastitom pravu djeteta – dijete nije nikakav „mali odrasli“, već biće koje
svoju zrelost nosi u samom sebi. U prirodi djeteta je da ono samo, promatrajući stvari i situacije te sakupljajući iskustvo,
razvija razum i vlastito mišljenje te se tako uči i odgaja.
Dijete prvi puta u pedagogiji od objekta postaje subjektom, dakle nalazi se u centru pažnje.
Filantropi (izvedeno iz grčke riječi: prijatelji ljudi) su bili skupina pedagoga, koji su između 1750. i 1800. značajno
utjecali na razvoj pedagogijske teorije i školstva. Pod jakim Rouseauovim utjecajem oni su težili prosvijećenim, umno
moćnim čovjekom koji će služiti ekonomiji. Njihov vodeći zastupnik je bio Basedow. On je utemeljio prvi uzorni školski
zavod kojim je upravljala država. To je bilo mjesto gdje se uče moderni jezici, prirodne znanosti, sport ... bio je to
utilitaristički odgoj primjenjiv u praksi – odgoj koji bi pripremio čovjeka na gospodarski rad. Poučavanje je ipak bilo
odlučujuće sredstvo – čovjek se pripremao da služi društvu i državi, a njegove vlastite misli i potrebe nisu bile na prvom
mjestu.
U to vrijeme utemeljile su se prve realne i strukovne škole. One su trebale pripremiti čovjeka na neki od zanata.
Johann Heinrich Pestalozzi je bio pučki pedagog i filozof. Prva iskustva sabrao je u „Večernjem satu jednog nasljednika“
i tri puta prerađenom romanu „Lienhard i Gertruda“. U „Večernjom satu“ Pestalozzi polazi od optimistične slike čovjeka
koji se razvija u skladu s prirodom. Školu u tom razdoblju još uvijek ne odobrava – ona pruža umjetno obrazovanje koje
ne slijedi tijek prirode. Opće obrazovanje čovjeka treba imati prednost nad obrazovanjem poziva i staleža. Dakle, čovjek
prvo treba primiti odgoj i obrazovanje zajednički svim ljudima (razvijati svoje tijelo, duh, razum, moral, ...), a nakon toga
primati znanja koja će mu omogućiti da radi svoj posao i ostvaruje svoj poziv. U romanu „Lienehard i Gertruda“
Pestalozzi polazi od utopijskog društva u kojem škola priprema čovjeka za uklapanje u uređenu i dobru okolinu.
Pestalozzi je shvatio da je škola s nastupajućom industrijom potrebna jer inače čovjek neće steći stručna znanja
potrebna da radi svoj posao. Dijete više ne uči računanje, mjerenje, pisanje i puku teoriju, već ima svoju školu u šumi,
na polju, u štali ..., dakle ističe se važnost prakse u učenju. Škola postaje potrebna za sve pozive – društveno potrebno
znanje je toliko naraslo da bez pouke u školama se ono ne može prenositi.
Pestalozzi govori o tri „sloja“ u svakom čovjeku:
Kao životinjsko biće čovjek je u prirodnom stanju jednostavan, bezopasan divljak koji se ponaša u skladu sa
svojom prirodom (genotip).
Kao društveno biće on se prilagođava okolini i razvija civilizirano ponašanje. Međutim, čovjeka pripadnost
društvu ne zadovoljava, on mora ostvariti samog sebe.
Kao moralno biće čovjek se napokon oplemenjuje i usavršava. Moralnost, razvoj ljudskosti, karaktera, unutarnja
snaga razvijaju se odgojem.
Na tom tragu Pestalozzi kaže da se čovjekov život ne može usavršavati bez odgoja. Postoji međusobni utjecaj između
pedagogije mjesta (čovjek je proizvod svoje okoline, okolina utječe na razvoj njegove osobnosti i morala) i autonomije
morala (čovjek je proizvod prirode i mora razvijati vlastitu volju).
Pestalozzi je ustvrdio: socijalno ponašanje se uči iskustvom, a ne verbalnim prenošenjem znanja putem pouke
pedagoga. Dakle, čovjek mora proći kroz odgojne situacije, a ne samo slušati o njima. Njegov spis „Kako Gertruda uči
svoju djecu“ je svjetski poznat u kojem razvija nove metode učenja. Iskustvo, koje se stječe praktičnim radom, je ono
što je osnova svakog učenja. Da bi se neki predmet mogao shvatiti, trebaju se spoznati njegove bitne komponente. Npr.
da možemo razumjeti jezik, moramo analizirati njegove elemente poput slova i glasova.
Razvoj školstva:
Sveučilišta. Na sveučilištu znanost je sustav nezavisnog mišljenja. Mišljenje nije nametnuto, postoji samo
autoritet vlastitog mišljenja. Svi studenti su jednokopravni sudionici znanstvenih razgovora i istraživanja. Dakle,
obrazovalo se kroz znanost putem rasprava – dakle filozofskim putem. To je bio velik korak unaprijed jer
sveučilišta su postala mjesta gdje se istražuje i traga za novim, a ne gdje se samo prenose stare spoznaje (u
srednjem vijeku učila se teologija, latinski jezik, rimsko pravo, antička medicina, profesori su bili kruti, strogi i
teško izdržljivi; visoke škole su bile dostupne samo privilegiranima, a Crkva je imala velik utjecaj na školstvo).
Nedostajala je praksa u smislu primjene spoznatih tvrdnji. Plemstvu su ukinute privilegije pri upisu; pojavio se
opći ispit zrelosti kojeg su svi trebali položiti za upis na sveučilište. Postojala je relativna neovisnost o državi
(utemeljila se samouprava sveučilišta).
Gimnazija. Dogodila se reforma stare latinske škole u novi gimnaziju. Gimnazija je bila planirana kao drugi
stupanj općeg obrazovanja čovjeka iza elementarne škole. Dok prije toga nije bilo, za gimnaziju je sada određen
jedinstveni obvezatan nastavni plan i program – to je bio kraj regionalne i osobne samovolje. U središtu su bili
stari jezici, njemački i matematika, ali također i estetička i prirodoznanstvena nastava. Dok su prije nastavnici
stare latinske škole bili teolozi, uvedeni su ispiti za gimnazijske nastavnike čije je posao nastavnika postalo
posebno zanimanje. Put prema visokim državnim službenicima vodio je nakon gimnazije preko ispita zrelosti
(uvjet za upis na studij) te preko državnog ispita (dovršenje studija). Dokaz o stručnoj spremi više nije bio rodni
list ili plemićka pripadnost, već dokaz o osposobljenosti. Međutim, gimnazija je imala i loše strane:
prenaglašavanje jezične izobrazbe, zapuštanje modernih prirodnih znanosti i praktičko-tehničkih sposobnosti
vezanih uz poziv, nedostatak materijalno-korisnog rada, odjeljivanje od nižih slojeva i klasa (obrazovanje
prilagođeno i pogodno za građanstvo i plemstvo).
Realna škola. Između gimnazije i elementarne škole postojale su realne i građanske škole. Te škole su bile
usmjerene za trgovačko-obrtničke sadržaje. Ova škola otvarala je pristup određenih službeničkim zanimanjima
(pošta, pravosuđe). To se održalo sve do danas (danas su to strukovne škole gdje se dobivaju znanja za različita
„srednja“ zanimanja poput kuhara, konobara i tokara). Djevojke su jedva bile uzimane u obzir. Ova škola je
osim specijalnog obrazovanja za neki poziv davala i opće obrazovanje (matematika, latinski jezik).
Elementarna škola. Jako mali postotak pučanstva (manje od 10%) imao je pristup gore opisanim školama. Zbog
toga je elementarna škola postala vrlo važna u obrazovanju najnižih slojeva društva. Stanje u elementarnim
školama bilo je vrlo teško. U elementarnim školama odgajaju propali krojači, otpušteni vojnici ... obrazovanje
ljudi je u rukama grubih, nemoralnih, siromašnih ljudi. Škole su dijelom pravi zatvori i kaznionice. Da bi se to
riješilo, učitelji su se morali obrazovati kako bi mogli poučavati u školi (održavani su seminari za učitelje). Dugo
vremena u pučkim školama (tako su se nazivale elementarne škole) učio se ograničen sadržaj (npr. zabrana
književnosti, korjenovanja), a uvodio se dril pamćenja („štrebanje“ gradiva). Kasnije se situacija popravila
uvođenjem novih predmeta.
Država i zakoni nisu pretjerano zastajali pred reformama pa su škole u velikoj mjeri ostale mjesto indoktrinacije,
društvene kontrole, osiguravanja statusa i privilegija, a manje mjesto razvoja vlastitog razuma, osobnosti i morala.
Johann Friedrich Herbart razvio je za svoje vrijeme naprednu, kritičku teoriju škole i nastave, koja je i danas velikim
dijelom utopija. Prema njemu čovjeka tvore iskustvo, ophođenje i pouka. Iskustvo i ophođenje ne spadaju u odgoj –
čovjek na njih ne može utjecati. Herbart gradi pouku na odgojnoj nastavi, a njen temelj je obrazovanje misli. Čovjeka se
mora učiti predočavati stvari, imati asocijacije, povezivati znanja, poopćavati (apstrahirati) stvari, za što je potrebno
misliti na odgovarajući način – u središtu je razvoj kognitivnih sposobnosti. Kognitivne sposobnosti određuju čovjeka –
njegov moral, ponašanje i djelovanje. Herbart kaže da karakter nekog čovjeka, njegov moral, ovise o predodžbama i
mislima koje u njemu vladaju. Obrazovanje misli najvažniji je dio odgoja – tako on piše u svojoj „Općoj pedagogiji“.
Oblikovanje misli vodi prema oblikovanju volje odnosno savjesti, morala i interesa. Razvoj interesa izaziva požudu da se
želi učiti i raditi ono što je zanimljivo. Na taj način znanje o zanimljivim stvarima ispunjava čovjeka i čini ga sretnim,
osjećajnim; dakle, čovjek uči ono što mu je zanimljivo, ono za što je spoznao da ima interes.
Koje metode se mogu primijeniti na nastavi da bi se moglo učiti na takav način? Nastava se mora zasnivati na stalnom
produbljivanju i osvješćivanju znanja. Učenje se odvija prema ova četiri stupnja nastave:
Stupanj jasnoće. Učenik mora jasno razumjeti o čemu se radi, mora imati jasnu predodžbu o objektima
proučavanja (zornost), mora ih percipirati (npr. kad učimo o jabuci ne govorimo općenito: „jabuka je dobra za
zdravlje“; na početku je gledamo, njušimo, predočujemo je, nabrajamo njene zapažene karakteristike,
tumačimo je tako da je razlažemo na sastavne dijelove itd.).
Stupanj asocijacije. Najprije treba još izolirane dijelove spojiti, udružiti u cjelinu (npr. kora, meso, koštice –
nastaje cjelina „jabuka“ i povezuje se sa sličnim dijelovima drugog voća). Bitno je da učenik može novo znanje
(naučeno o jabuci) povezati sa starim znanjem (koje još voće ima slične karakteristike i dijelove).
Stupanj sustava. Znanje se poopćava, generalizira i dovodi u red. Sve naučeno se sistematizira (npr. hijerarhijski
prikaz znanja ili mentalne mape). (npr. naučeno voće prema istim dijelovima svrstamo u određene skupine
voća; jabuka, kruška, dunja, ... pripadaju skupini jezgričavog voća)
Stupanj metode. Ovakvu metodu (postupke) učenja dalje primjenjujemo – na isti način učimo nove stvari (npr.
postupak učenja o jabukama primjenjuje se na drugo voće; na isti način učimo o orasima ili bilo kojem drugom
voću).
Herbartovi osnovni stupnjevi predstavljaju korake u usvajanju gradiva, dakle oni opisuju spoznajni proces – kako se
nešto uči na nekom nastavnom satu. Oni su kruti, nepromjenjivi i moraju se koristiti za organizaciju svakog nastavnog
sata, bez obzira na školu i predmet. Dakle, svi nastavni sati svakog predmeta trebaju se organizirati se na isti način.
Odvijanje (raščlanjivanje) nastave prema stupnjevima nazvano je još i artikulacija nastave. To danas uči svaki nastavnik-
pripravnik. Artikulacija nastave dio je pripreme svakog nastavnog sata. Do kraja 19. stoljeća nastava se strogo odvijala
prema Herbartovim formalnim stupnjevima, što trajno nije moglo uspjeti – brzo su se javili protivnici ovakvog krutog
načina učenja.
Ovo razdoblje ne donosi nikakve revolucionarne ideje što se tiče pedagogije. Javlja se odgoj za fašističku i militarističku
državu: iskorištavanje ljudske potrebe za zajedništvom, „odgojno“ načelo slijeđenja i poslušnosti, prezir prema
čovječnosti za mladiće i ideologija majke za djevojke ... sve to može se sabrati u jednu rečenicu: najviši cilj svakog
odgoja treba biti da se još jednom ne ponovi Auschwitz.
Ipak, nacional-socijalizam usredotočio se na četiri točke:
Školstvo je bilo sadržajno i organizacijski objedinjeno.
Učlanjenje mladeži u partijske saveze kako bi se postigao politički odgoj i izvan škole.
Negativna selekcija „rasno manjevrijednih“, pozitivna selekcija osposobljene njemačke djece.
Izgradnja sustava izvanškolskih ustanova za daljnju izobrazbu i obrazovanje za partijski i činovnički pomladak.
Pedesete godine vrijede kao razdoblje opće obnove tj. ponovne uspostave tradicijskih obrazovnih struktura.
U šezdesetim, a još više sedamdesetim godinama dolazi do moderniziranja obrazovnih struktura – opći val reforme
zahvaća škole, nastavne planove i programe te oblikovanje nastave.
Osamdesete godine donose zbog financijske situacije totalni zastoj zapošljavanja pedagoga i daljnje opadanje zabrana
obavljanja zanimanja zbog pripadnosti neprijateljskim organizacijama.
3. SOCIJALIZACIJA
ŠTO ZNAČI SOCIJALIZACIJA?
Socijalizacija je širi pojam od odgoja. Ona predstavlja cjelokupnost društvenih utjecaja nekog čovjeka. Ovaj pojam je
uveo francuski sociolog Emile Durkheim prema kojem je socijalizacija djelovanje društvenih uvjeta na oblikovanje
ljudske osobnosti. Socijalizacija se može shvatiti kao proces nastajanja i razvoja osobnosti ovisno o materijalnim i
društvenim utjecajima koji dolaze iz okoline. Pritom se čovjek izgrađuje u društvenog subjekta s vlastitim identitetom
(osobnosti, karakterom) sposobnog da djeluje u takvoj okolini. Čovjek postaje član nekog društva, inkorporira se u
društvo, postaje dijelom te cjeline spreman doprinositi društvu.
Socijalizacija se zbiva u odnosu na (na socijalizaciju utječu):
Subjekt, čovjek: naglašuje se aktivna uloga odrastajućeg čovjeka koji međudjeluje s okolinom i postaje
društvenim subjektom sposobnim za djelovanje. Genotip čovjeka daje čovjeku karakteristike koje utječu na
socijalizaciju (npr. ovisi o iskustvu, stavovima, emocionalnoj strukturi, kognitivnim sposobnostima).
Institucije (mediji, škole, crkve): koje ciljeve postavljaju institucije, koje funkcije u društvu imaju, kako rade, koje
stavove i vrijednosti naglašavaju i promiču u društvu (npr. ovisi o komunikaciji između vršnjaka, utjecaju
profesora, odnosima roditelj-dijete).
Kultura: kako ljudi tumače neke stvari (ovisno o kulturi ljudi iste stvari mogu tumačiti na različite načine), kako
mladi doživljavaju kulturu i sudjeluju u njoj. U različitim kulturama isti čovjek može proći sasvim različite
socijalizacije, u nekim kulturama lakše, a u nekima teže i duže (npr. ovisi o gospodarstvu, ekonomskoj/socijalnoj
situaciji, općenitim društvenim vrijednostima, jeziku).
S obzirom na ove različite razine utjecaja imamo različite faze socijalizacije: primarna (npr. osobne karakteristike; kako
iskustvo, emocionalne reakcije i misaoni procesi utječu na socijalizaciju), sekundarna (npr. obitelj ili škola; kako
interakcija s članovima obitelji, vršnjacima i profesorima utječe na socijalizaciju) i tercijarna (npr. posao; kako
gospodarska situacija i ekonomsko-psihološko stanje društva utječe na socijalizaciju). Vidimo da je socijalizacija složen
proces i na njega utječe mnogo čimbenika, što unutarnjih (potječu iz čovjeka, njegovih karakteristika), što vanjskih
(obitelj, škola, posao).
Psihoanaliza. Ova teorija ističe utjecaj čovjekove podsvijesti na njegovu osobnost, njeno nastajanje, razvoj i
ponašanje. Čovjek djeluje odnosno ponaša se pod utjecajem „unutarnje skrivene sile“ – njegove psihe,
podsvijesti. Te psihičke strukture izrastaju na temelju emocionalne interakcije između djeteta i roditelja te
njegove okoline. Drugim riječima, čovjek prilikom emocionalne interakcije s okolinom razvija svoju psihu koja
podsvjesno ili nesvjesno utječe na njegove spoznaje i namjere. Budući da se ta unutarnja čovjekova zbilja,
psiha, ne može ispitivati i mjeriti, psihoanaliza je razvila vlastite metode (poput analize snova, asocijacija)
pomoću kojih se može ući u psihu čovjeka i nekako razumjeti njegove (ne)racionalne reakcije i ponašanje. Psiha
je složena struktura koja se sastoji od tri razine: „Ono“ uključuje nagone što potječi iz čovjekove prirode, dakle
tjelesne i seksualne porive, agresivne nagone i dr. Razina „Ja“ sadrži čovjekove osobne požude i volje te
potiskivanje i nadvladavanje prirodnih nagona iz razine „Ono“. Razina „Nad-ja“ postupno se formira tijekom
odgoja i sadrži dio psihe koji nastaje pod utjecajem roditeljskih zabrana, zapovijedi, nagrada, normi. Stvaranje
„Nad-ja“ znači ulazak društvenih vrijednosti i normi u čovjekovu psihu – te norme postaju dijelom njegove
psihe i podsvjesno utječu na njegovo ponašanje.
Kognitivna psihologija razvoja. U ovoj teoriji razvoj čovjeka nije pod utjecajem nagona i psihe, a ni vanjskih
podražaja. Polazi od temeljne pretpostavke da čovjek međudjeluje s okolinom i stvara neko razumijevanje i
predodžbu prema njoj – čovjek razmišljajući aktivno usvaja okolinu. Kognitivna psihologija bavi se načinom na
koji ljudi percipiraju, uče, dosjećaju se i razmišljaju o primljenim informacijama iz okoline. Ona proučava ljudsko
mišljenje – čovjek u interakciji s okolinom razmišlja o njoj – razvija vlastite kognitivne strukture (misaone
procese) te tako stječe predodžbu o okolini što utječe na njegovo ponašanje.
Ekologijski pristup. Ovaj pristup polazi od činjenice da okolina utječe na čovjeka pa se čovjek mora prilagoditi
materijalnim i socijalnim uvjetima okoline – čovjek tome mora prilagoditi svoje ponašanje. Na socijalizaciju
podjednako utječu materijalni činitelji (ulica, uvjeti stanovanja, plaća) i osobe (roditelji, vršnjaci, kolege na
poslu – interakcija s njima). Također, socijalizacija se analizira u odnosu na općenite čimbenike poput sustava
odgoja, ekonomske situacije, politike i drugo.
Sociologijske teorije:
Strukturalnofunkcionalna teorija. Utemeljitelj ove teorije, Talcott Parsons, zapitao se kako je uopće moguć
nekakav društveni poredak u beskrajnom mnoštvu različitih djelatnih članova društva. Kako takav sustav uopće
može biti stabilan? Problem se može pojednostavniti ako znamo da svaki sustav i podsustav (npr. školstvo) ima
neku strukturu i funkciju (osnovnu zadaću). Struktura je statički, a funkcija je dinamički aspekt sustava. Funkcija
mora biti takva da doprinosi stabilnosti sustava. Ova teorija analizira interakciju, povezanost između pojedinih
sustava i proučava kako to doprinosi stabilnosti cjelokupnog sustava i njegova funkcioniranja, te da li to
ugrožava proces socijalizacije. Djelovanje pojedinca u sustavu ne promatra se izdvojeno nego u interakciji s
dijelovima sustava. Parsons razlikuje nekoliko sustava (organski, psihički, socijalni, društveni) od kojih je sustav
društva najopćenitiji. Socijalizacija se zbiva učenjem uloga – pojedinac dobiva ulogu na temelju koje društvo
očekuje od pojedinca točno određeni doprinos društvu (npr. od uloge oca očekuje se skrbništvo i zaštita
djeteta). Tijekom socijalizacije pojedinac preuzima sve viša uloga pa tako ima sve više zadaća u društvu –
očekivanja od njega rastu.
Simbolički interakcionizam. Dok prethodna teorija promatra socijalizaciju na razini sustava (na makrorazini), ova
teorija ju promatra na razini pojedinca (mikrorazina). U središtu je dakle pojedinac i njegova svakodnevna
interakcija. George Herbert Mead, utemeljitelj ove teorije, objašnjava ljudsku interakciju preko razlike između
čovjeka i životinje: životinja nagonski reagira na podražaj neke druge životinje, a da ne pita za njezinu namjeru
ili značenje; ljudi komuniciraju putem govora – riječi nekog čovjeka imaju točno određenu razumljivu namjeru i
značenje za drugog čovjeka. Pritom je najvažnije da „Ja“ (ego) se mogu staviti u poziciju ili kožu drugog (alter),
dakle vidim komunikaciju iz tuđe perspektive – time preuzimam njegovu ulogu. Ego time anticipira očekivanja
altera i može procjenjivati kako će reagirati alter, a isto čini i alter. Taj proces se naziva preuzimanje uloga i to je
bit socijalizacije u ovoj teoriji. Iz preuzimanja uloga da se iščitati jesu li partneri u ravnopravnom odnosu, da li
rade na obostrano zadovoljstvo, ili ima represije. Ego djeluje sukladno svojem karakteru i time gradi svoju
ulogu. Alter mora zauzeti određeni stav prema tom građenju uloge (djelovanju), mora interpretirati
(protumačiti) tu ulogu i reagirati u skladu sa svojom osobnosti – alter se može slagati s takvom ulogom,
prilagoditi se njoj donekle (uskladiti svoju ulogu s tuđom) ili dolazi do prekida komunikacije. Socijalizacija je
naravno lakša kada su uloge usklađene i postoji zadovoljstvo obiju strana. U ovoj teoriji čovjek aktivno
interpretira tuđe postupke (uloge), reagira na to i time stvara svoj identitet, svoju sposobnost i socijalni život.
Na razvoj osobnosti utječu društvene interakcije pri čemu društveni uvjeti utječu na čovjekovu osobnost i
djelovanje, ali ih ne definiraju u potpunosti.
Socijalnoteorijski pristup. Habermas donosi ovaj sveobuhvatni pristup koji uzima u obzir i povezuje sve dosad
navedene teorije. Mnoge uloge omogućuju pojedincima malo ili slabo zadovoljenje, ali oni ipak moraju biti
donekle tolerantni i održavati komunikaciju kako bi se što lakše socijalizirali i doprinosili društvu (npr.
programer trpi nesposobnog administratora baze podataka). Očekivanje uloga katkad je nejasno pa je
potrebno podnositi takve nejasnoće – to je tolerancija različitosti (npr. uloga profesora – katkad se ne zna što se
točno očekuje od profesora: da djeluje strogo prema propisima i ne u korist učenika ili da djeluje praktično u
korist učenika). Pojedinac također ima sposobnost da se udalji od neke uloge (npr. mjesto jednog posla želi
raditi nešto drugo) što mu daje autonomiju – pojedinac samostalno mijenja uloge što isto doprinosi jačanju
njegova identiteta i uspješnijoj socijalizaciji. Habermas donosi pojam komunikacijske kompetencije koja
označava sposobnost fleksibilnog i načelnog djelovanja u ulogama pri čemu se bori za vlastiti prava. Pojedinac
djeluje fleksibilno (donekle se prilagođava drugima) i načelno (u skladu s vlastitim stavovima i vanjskim
pravilima boreći se za vlastiti prava), a za to mu treba komunikacijska kompetencija. Komunikacijska
kompetencija time postaje važan alat u stvaranju kvalitetnih uloga, razvijanju snažnog identiteta i općenito u
socijalizaciji pojedinca. Također, postaje važno sredstvo demokracije, slobode, jednakosti jer omogućuje da se
pojedinac izbori za vlastite uloge i prava.
RAZINE SOCIJALIZACIJE
Socijalizacija istražuje proces kako pojedinac postaje član nekog društva. Svaki pojedinac treba proći dvije osnovne
razine socijalizacije da bi se uopće mogao uklopiti u društvo i doprinositi mu: to su obitelj i škola (vrtići, strukovne škole,
visoka učilišta, ...).
Obitelj
U posljednjih tridesetak godina znatno se izmijenio oblik obitelji kao jedne od središnjih mjesta socijalizacije. To
potvrđuju ove činjenice:
Obitelj više nije statička jedinica koja interakcijama trajno utječe na djecu – to je jedinica koja se neprestano
mijenja i razvija tijekom života. To je zato što ona treba održavati unutarnju ravnotežu prilagođavajući se
unutarnjim (npr. kriza odnosa) i vanjskim promjenama.
Jedno te istu obitelj djeca i roditelji doživljavaju različito. Primjerice, treće rođeno dijete zatječe odnose u
obitelji i uvjete okoline različite od onih što ih je zatekao prvorođenac.
Dijete već vrlo rano stječe temeljne misaone procese koje primjenjuje u svojem ponašanju , npr. u odnosu s
drugima. Zbog toga se dijete ponaša konzistentno tj. ne odstupa od obrazaca ponašanja.
Kritične faze obiteljskog razvoja:
Prva je faza prijelaza od odnosa mladog para do njihova odnosa kad postanu roditelji. Kvaliteta odnosa mladog
para presudno utječe na socijalne kompetencije djeteta (npr. sposobnost ophođenja djeteta u društvu), npr. u
predškolskoj dobi, dakle utječe na njegovu socijalizaciju. Otac je važan čimbenik stabilnosti u razvoju djeteta.
Daljnje teškoće se javljaju u fazi prijelaza djeteta u mladenačku dob – pubertet. Problem je dinamika obitelji
(npr. odnosi u obitelji se često mijenjaju) koja nastaje zbog nastajanja da se djetetu da određena autonomija,
ali da ga se veže uz obitelj određenim pravilima. U ovoj fazi najviše pate majke.
Konačna je faza prijelaza djece u srednjeodraslu dob – često se javlja napetost između djece i njihovih ostarjelih
roditelja.
U novije vrijeme postoji trend porasta razvoda brakova i nastanka novih konfliktnih situacija između članova obitelji
koje mogu eskalirati u sve prisutnije nasilje u obitelji, što naravno otežava socijalizaciju djeteta.
Škola
S društvene strane pitamo se koje funkcije škola treba ispunjavati i kakve uloge se očekuju od sudionika u odgojno-
obrazovnom procesu kakav se odvija u školi. Sa strane djeteta pitamo se kako škola utječe na razvoj osobnosti,
identiteta i kako olakšava socijalizaciju.
U proučavanju socijalizacije u školi pokrenuto je pitanje „seksizma“ u školi (socijalizacija specifična za određeni spol) i
problem međusobnog utjecaja obitelji i škole na razvoj djeteta (često se odgojne norme i stavovi na ta dva mjesta ne
poklapaju odnosno odstupaju pa dijete lako zapadne u krizu razvoja).
S gledišta učenika škola ima negativan utjecaj na socijalizaciju: učenici imaju teškoća s besmislenim školskim pravilima,
apstraktnim razmišljanjem, nedostatkom slobodnog vremena, tjeskobom ispita i stresom, strahom od djelovanja.
Danas su pozitivne i negativne misli učenika u školi podjednake; pritom postoje znatne razlike u gledištima između
uspješnih i neuspješnih učenika.
Osnovni čimbenici socijalizacije u školi:
Školski sustav. Pokušaj promjene trodjelnog sustava školstva uvođenjem objedinjenih škola nisu ni približno dali
očekivane rezultate u smislu uspješnije socijalizacije mladih.
Školska klima. Istraživanja pokazuju da školska klima (npr. kvaliteta odnosa između vršnjaka, općenita sreća u
školi i sl.) utječe na postizanje ciljeva učenja, a to su razvoj misaonih procesa (naučiti razmišljati, učiti s
razumijevanjem), emocionalnih struktura (razvoj empatije, asertivnog ponašanja i dr.) i društvene osviještenosti
(učenik mora postati svjestan svoje uloge u društvu i kako društvo može utjecati na njega).
Odnos učenik-učenik. Učenici moraju pronaći ravnotežu između suradnje (zajedništva) i konkurencije
(suparništva, natjecanja).
Odnos učitelj-učenik. Interakcija je u tom odnosu neravnopravna pri čemu je učitelj dominantan. Učiteljima su
zbog toga više vole poslušne učenike.
Učitelji. Ni učiteljima u tom odnosu nije lako iako su dominantni. S jedne strane oni učeniku moraju
omogućavati ravnopravnost i određenu autonomiju, a s druge strane trebaju biti autoritet i postaviti stroga
pravila koja ograničavaju učenika. Dakle, poticati individualnost i različitost mišljenja, ali paziti da se prema svim
učenicima postupa jednako i pravedno.
Komunikacija u razredu. Učitelji više vole da učenici budu pasivni i da samo odgovaraju na njihova pitanja, a ne
da sami postavljaju pitanja i potiču rasprave.
Sadržaji učenja. Oni imaju malo veze sa izvanškolskim životom. Uče se apstraktne stvari, a ne konkretne
situacije što bi učenici mogli primijeniti u svojem životu.
Sustav zadaća i ocjenjivanja. Škola vrši pritisak – zadaće se moraju ispunjavati inače se dobije slaba ocjena.
Ocjene utječu na predodžbu koju učenik ima o sebi – u slučaju negativnih ocjena kod učenika se javlja strah od
škole i negativno mišljenje o sebi.
Iz svega ovoga vidimo kako škola ima veliki utjecaj na socijalizaciju učenika. Međutim, ona utječe i na socijalizaciju
učitelja, često negativno. Naime, često postoji nesklad između onoga što očekuju pedagozi i nastavne prakse (ono što
pedagozi zahtijevaju ponekad nema pravog učinka u razrednoj nastavi pa učitelj mora uvesti svoja pravila). Također,
postoji velika birokracija, krutost u nastavnim sadržajima (učitelj mora uglavnom predavati ono što od njega traže
njegovi nadređeni), obespravljenost – sve to umanjuje zadovoljstvo pozivom, slabi identitet i otežava socijalizaciju.
To je spolno specifična socijalizacija – naime, dječaci i djevojčice prolaze različite procese socijalizacije. Dječaci i
djevojčice imaju razlike u ponašanju (kognitivne, emocionalne, motivacijske) koje škola dodatno učvršćuje. Najčešće se
spominju ove razlike:
Neka zanimanja (npr. ona iz prirodnoznanstvene domene poput fizike) preferiraju osobe muškog spola, a neke
osobe ženskog spola (npr. frizerstvo).
Postoje razlike u samopovjerenju, osjećaju vlastite vrijednosti, samopoštovanju (npr. djevojke se lakše ražaloste
zbog lošije ocjene od dječaka; djevojke pripisuju dobre ocjene napornom radu, a dječaci svojoj darovitosti).
Djevojke probleme i neuspjeh pripisuju vlastitom zakazivanju i za sve se osjećaju odgovornima.
Djevojke više iskazuju emocije (imaju izraženije emocionalne strukture), a muškarci imaju više samopouzdanja,
staloženiji su i asertivniji.
Uz djevojke se veže dvostruka opterećenost: kućanski poslovi i zanimanje. Zbog toga neki učitelji odnose se
pažljivije prema djevojkama odnosno poklanjaju im više pažnje.
Sve ove različitosti dovode do pojave stereotipa „tipično muško“ i „tipično žensko“ koji naravno ne pomažu u
socijalizaciji. Vode se rasprave o zajedničkoj edukaciji dječaka i djevojčica, a postoje feministički zahtjevi da se osnivaju
škole samo za djevojke.
Osnovni činitelji socijalizacije uvjetovane spolom:
Tjelesna socijalizacija. Tjelesni odnosi između dječaka i djevojaka utječu na socijalizaciju.
Emocionalna socijalizacija. Dječaci i djevojke su emocionalno različiti što utječe na njihovu interakciju (djevojke
lako mogu ostati povrijeđene nebrigom suprotnog spola).
Kognitivna socijalizacija. Dječaci i djevojke imaju različite kognitivne procese. Djevojke često zapadnu u
depresivna stanja uzrokovanja manjkom samopoštovanja (mislim da ništa ne vrijedim, za sve sam ja kriva i
slične destruktivne misli). Dječaci su u tom smislu emocionalno stabilniji i teže se nađu povrijeđeni.
Zanimanja. Još uvijek se neka zanimanja daju uglavnom muškarcima, a neka ženama. Jedan od razloga su i
stereotipi prema ženama.
Dakako da sve navedene razlike između spolova utječu na socijalizaciju muškaraca i žena – njihova socijalizacija se zbog
navedenih razlika bitno razlikuje. Potrebno je smanjiti poteškoće koje nastaju u socijalizaciji zbog pripadnosti
određenom spolu – spol treba čim manje utjecati na socijalizaciju.
4. ODGOJ
TEMELJNI ASPEKTI ODGOJA
Biologijski aspekt
Čovjek je u odnosu na životinju manjkavo biće: manjka mu instinkt, oštriji osjetilni organi, organska zaštita od hladnoće
i drugo. Usprkos tome, čovjek može preživjeti na sjevernom polu i u Sahari jer je to biće koje djeluje, a ne ponaša se
vođen instinktom. Čovjek živi od rezultata svojeg djelovanja, od svoga rada, od kulture koju je stvorio.
S obzirom da je čovjek biologijski manjkavo biće, on se mora odgajati i obrazovati da bi mogao opstati, preživjeti u
kulturi svoga doba. Čovjek ne dolazi gotov (spreman) na svijet. On temeljem odgoja i obrazovanja uči hodati, raditi,
usvaja kulturu i okolinu, postaje sposoban djelovati. On dakle posjeduje razum, inteligenciju i sposobnost učenja što su
temeljne osobine koje mu omogućuju opstanak.
Za razliku od životinja, čovjek nema usku okolinu za koju je vezan i izvan koje ne može preživjeti. Da bi preživio u
različitim okolinama, mora usvajati načine ponašanja i norme koje mu omogućavaju život u određenoj okolini.
Filogeneza čovjeka proučava razvoj ljudskog roda. Mnoga znanja čovjek nosi u svojim genima. To znači da mi kao
pojedinci, kako bismo opstali, izvlačimo korist od znanja svih prethodnih naraštaja koja su nam urođena.
Čovjek i njegovo ponašanje promatraju se kao rezultat evolucije životinjskih vrsta. Određene obrasce ponašanja
(mimika u spolnom kontaktu, ritual pozdravljanja, zaštita teritorija) naslijedili smo od životinja.
Zaključak: čovjek je u biološkom pogledu manjkavo biće i ima potrebu za učenjem putem odgoja i obrazovanja kako bi
se tjelesno i mentalno razvio, usvojio svoju kulturu i postao spreman djelovati. On ima sposobnost da usvaja nove stvari
(da prima znanje), ali također da odgaja i podučava (da predaje svoje znanje drugima). To su glavni ciljevi odgoja iz
biološkog aspekta.
Generacijski aspekt
Odgojem se znanja prenose s generacije na generaciju. Stare i nove spoznaje se akumuliraju (skupljaju) – svaka nova
generacija zna nešto više o odgoju te time dolazi do unapređenja ljudskog roda.
Filozofijski aspekt
S ovim aspektom odgoja susrećemo se još u prvim razdobljima povijesti pedagogije. Već je Komensky rekao da je
čovjek jedino biće koje se može poboljšati odgojem i koje može urediti svijet. Kant tvrdi: „Čovjek može postati čovjekom
samo odgojem“ – čovjek je onakav kakav se odgaja da bude (čovjekova osobnost, karakter, duša oblikuje se odgojem).
Rousseau nastavlja da je čovjek po prirodi dobro biće, ali ga okolina iskvaruje i udaljuje od njegove biti da bude dobar,
plemenit.
Max Scheler shvaća čovjeka kao slobodno biće, biće koje ima svijest o samome sebi. Čovjek može razmišljati o svojem
načinu života, o svojim postupcima i djelima. Čovjek je refleksivno biće, biće koje razmišlja.
Glavni ciljevi odgoja iz filozofskog aspekta:
Odgajati čovjeka da postane čovjekom – dobro, plemenito biće spremno pomagati drugima.
Odgajati čovjeka da bude spreman koristiti vlastiti razum, da razmišlja, da razvija kognitivne sposobnosti, da
bude zrelo biće.
Odgajati čovjeka prirodnim tokom (u skladu s tijekom prirode) – to znači učiti ga stvari koje može usvojiti s
obzirom na svoju dob, mentalne sposobnosti i prirodne sklonosti, interese (takvo učenje mora biti brzo, lako i s
velikim izgledima za uspjeh); kako se čovjek razvija, širiti njegov svjetonazor i pripremati ga za poziv
(zanimanje).
Odgajati čovjeka da razvija svoj „Ego“ i „Alter ego“ – čovjek mora razvijati svoju ulogu, jačati svoj identitet (Ego)
i biti sposoban staviti se u poziciju druge osobe (Alter ego; vidjeti stvari iz perspektive druge osobe, zamisliti
kako ona razmišlja i što osjeća, nakratko preuzeti njen identitet). Ovo su stvari koje jako pomažu u interakciji i
socijalizaciji općenito.
Enkulturacija
Jedan od temeljnih ciljeva odgoja je enkulturacija – stjecanje osnovnih kulturalnih sposobnosti: naučiti jezik (govoriti,
pisati, čitati), naučiti prepoznati osjećaje i osjećajno se izražavati, razumjeti umjetnost, politiku, religiju, ljudska prava i
drugo. Drugi važan cilj odgoja je socijalizacija (ovo je objašnjeno) koja je olakšana ako smo usvojili kulturu. Treći cilj
odgoja je jedinstvenost – postati jedinstven pojedinac – pojedinac mora koristiti svoju razum, razviti svoj identitet
(osobnost, stavove, mišljenje), preispitivati i kritizirati druge, boriti se za svoja prava, brinuti se o stanju svoje duše
(želimo iznutra biti sretni), djelovati na sebi svojstven pozitivan način i tako se izdvajati od ostalih pojedinaca..., a ne
stalno prilagođavati se drugima, pokorno izvršavati naređenja i trčati za vanjskim ciljevima.
Odgojni proces naizgled je proturječan: sami smo bespomoćni i ovisimo o drugima (ništa ne možemo napraviti sami,
trebamo druge da nas podučavaju i usmjeravaju), a opet odgoj nas uči da budemo samostalni i nezavisni.
DEFINICIJA ODGOJA
Odgoj je teško definirati jer ima naoko proturječne ciljeve. Da bi se lakše mogao shvatiti, odgoj se prikazuje pomoću
slika ili metafora. Scheuerl je predložio pet slika: puštanje sjemenke da raste, utiskivanje na voštanoj ploči (oblikovanje
osobnosti), pomoć pri rađanju, vođenje na pravi put, prosvjetljivanje. Kron opisuje odgoj pomoću šest slika: vučenje,
vođenje, upravljanje, puštanje da raste, prilagođavanje, pomaganje. U svakoj slici se može vidjeti dio aspekta odgoja.
Dva su temeljna shvaćanja odgoja koja su naoko nespojiva i nalaze se u kontradikciji:
Odgoj kao proizvodnja nekog predmeta. Odgajatelj sliči zanatliji koji djelatno teži određenom cilju pomoću
određenih sredstava i metoda. Odgajatelj svojim metodama (npr. kaznama i nagradama) aktivno i agresivno
odgaja koristeći sredstva prinude.
Odgoj koji više-manje slijedi tijek prirode. Dijete se pušta da se samo razvija – stavlja se u kontrolirane
pedagoške situacije u kojima se dijete prilagođava, skuplja iskustvo i uči pravilno postupati. Odgajatelj sliči
vrtlaru koji njegom i zaštitom pomaže proces razvoja, ali nikako se aktivno ne upliće u njega niti ga agresivno
pokušava kontrolirati.
Oba koncepta odgoja trebaju se ravnomjerno kombinirati i dozirati. Odgoj ne smije biti samo čvrsta kontrola i prinuda,
ali nikako ni samo puštanje ni pomaganje da dijete radi što mu se prohtije i bude prepušteno samo sebi. Kako ispravno
povezati oba koncepta da odgoj bude što uspješniji – to je goruće pitanje i dan danas za mnoge odgajatelje.
Zašto odgajati?
Prema gore navedenim biološkom aspektu, čovjek se rađa nepotpun, slab, nesiguran, sa slobodnom voljom te
karakterom i moralom koji se u velikoj mjeri mogu oblikovati. Odgojem čovjek preuzima u kulturne norme i vrijednosti i
prema potrebi ih mijenja u skladu sa svojim karakterom, moralom i interesima. Prilikom odgoja moramo si postaviti
ciljeve odgoja odnosno pitanje – zašto odgajamo? Npr. dijete odgajamo kako bi se jednog dana upisalo na sveučilište ili
kako bi postalo vrstan političar, a sve u svrhu kako bi zarađivalo puno novca za sebe i svoju obitelj.
Do tog cilja dolazi se određenim sredstvima odgoja kao što su: pohvale, kuđenja, prigovori, prijetnje, kazne,
savjetovanje, naređivanje, knjige, škole i slično. Koja od ovih sredstava ćemo koristiti manje, a koja više, definira naš stil
odgoja (npr. autoritativni stil).
Cilj odgoja može se odnositi na različite dimenzije (kognitivna: razvijati mentalne sposobnosti, ispravan način
razmišljanja i učenja; afektivna: način na koji mi doživljavamo ljude, njihove verbalne i neverbalne poruke; socijalna:
njegovati odnose sa drugim ljudima) i formulirati na različitim razinama (npr. viši cilj „poštivati tuđe stvari odnosno
vlasništvo“ može se sastojati od manjih ciljeva: posuđene stvari vraćati na vrijeme, ne uzimati stvari bez tuđeg
dopuštenja, ne krasti, ...).
OBRAZOVANJE
Obrazovanje znači:
osposobljavanje za razborit odabir svog poziva (obrazovanje treba pomoći čovjeku spoznati svoje interese)
produktivno sudjelovanje u kulturi (čovjek mora znati jezik, političku i gospodarsku situaciju, običaje i ostala
kulturološka obilježja svoje okoline)
postizanje individualnosti i društvenosti; čovjek mora razviti svoju osobnost, identitet i naučiti kako se ponašati
u društvu da se što lakše uklopi u društvo; čovjek mora razviti odnos prema samom sebi (samopoštovanje; kako
doživljavamo sami sebe, svoje osjećaje i postupke; osjećaj vlastite vrijednosti, jesmo li zadovoljni samim sobom
ili si stalno nešto predbacujemo) i prema drugim ljudima (ophođenje s drugim ljudima, odgovornost)
učenje o općenitim stvarima koje moraju znati svi ljudi (matematika, književnost, ...)
razvoj kognitivne, afektivne i praktične dimenzije čovjeka (praktična dimenzija – čovjek mora naučiti svoju
struku kako bi mogao obavljati praksu, imati željeno zanimanje)
Suvremeno obrazovanje
Četiri su odrednice modernog obrazovanja:
Rad. Nove tehnologije, automatizacija, porast sektora uslužnih djelatnosti itd. dovodi do promjene u strukturi
zanimanja – mijenjaju se potrebne kvalifikacije – i u uvjetima rada (čovjek je izložen riziku prilikom rukovanja
strojevima i štetnim utjecajima tehnologije na zdravlje kao što su zračenja). Teorija obrazovanja mora biti
usmjerena prema ekonomskoj racionalnosti koja će pružati jednake životne mogućnosti za sve. Primjerice,
ekonomija vođena profitom koja razara okoliš nije racionalna i protivi se zdravom razumu. Djeci se mora
osigurati budućnost – barem iste životne mogućnosti kao što ih imaju odrasli. Nadalje, sve je važnije obrazovati
ljude za analitičko mišljenje, timski rad, rad na projektu, znanstvena istraživanja – dakle razvijati složenije
sposobnosti i vještine.
Racionalnost i znanost. U postmoderni kritizira se manjak racionalizma, razuma i činjenica da cilj opravdava
sredstvo kao osnova za napredak. Čovjek svojim neracionalnim postupcima i nedovoljno ekološki dokazanim
metodama proizvodnje razara prirodu. Također, čovjek je sve više zaokupljen poslom, trči „kao muha bez glave“
za svojim obavezama čime pati njegov socijalni život, gubi socijalne kompetencije, emocionalnost, zapostavlja
djecu i ponekad postaje nemoralan. Racionalna ekonomija se shvaća jednostrano i njen je jedini cilj ostvariti
profit ne mareći za ekologiju i društvene, obiteljske vrijednosti. Obrazovanje ima zadaću osvijestiti to kod ljudi.
Subjektivnost i prerada stvarnosti. Sve više o svojoj stvarnosti saznajemo preko medija. Medijsko mišljenje i
tumačenje su nam dovoljni, gubi se subjektivno mišljenje. Obrazovanje treba poticati i razvijati vlastito
mišljenje i tumačenje stvarnosti – ono što nam drugi serviraju ne treba se uzeti kao zdravo za gotovo i jedino
ispravno.
Vrijednosno usmjerenje i etika. Poznata je promjena sustava vrijednosti kod današnjih ljudi. Obrazovanje nam
treba omogućiti da izgrađujemo vlastitu volju, vlastiti sustav vrijednosti, da se kritički i argumentirano možemo
razračunati u odnosu sa drugima, ali i sa samim sobom (npr. da se aktivno protivimo nepravdi, da tražimo bolje
uvjete rada, da se osjećamo odgovornima za naše loše postupke i sl.). Drugim riječima, obrazovanje nas uči
kako izgraditi svoj karakter, svoj identitet, kako se izboriti za samoga sebe, kako etično postupati.
Sve ove nastupajuće promjene u obrazovanju moraju biti s ciljem da se poboljša kvaliteta života u svim
segmentima: obitelj, škola i posao.