Dr.

Salih Azabagić

AKO ZNAŠ KAKO

Drama u tri čina

Tuzla, 2018.
 Dr. Salih Azabagić

AKO ZNAŠ KAKO

Drama u tri čina

Izdavač: Autor

Saradnik: Emira Hozić

Tehničko uređenje: Autor

Recenzent: Prof. Omer Ć. Ibrahimagić

Prof. Vedad Spahić

Štampa: OFF-SET Tuzla

Za štampariju: Sadika Murić, direktorica

Tiraž: 300 primjeraka

--------------------------------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
821.163.4(497.6)-2

AZABAGIĆ, Salih
Ako znaš kako : drama u tri čina / Salih Azabagić. -
Tuzla : autor, 2018. - 43 str. ; 21 cm

ISBN 978-9926-456-27-6

COBISS.BH-ID 25690374
---------------------------------------------------------------------------

2
 AKO ZNAŠ KAKO
Drama u tri čina

Sadržaj

Prvi čin ................................................................... 5

Drugi čin ............................................................... 15

Treći čin ............................................................... 34

3
AKO ZNAŠ KAKO

Drama u tri čina

LICA: - učenik Adi

- mama Minka

- učiteljica Mia

- djevojčica

- kuhar

- doktor

- medicinska sestra

- golman

- golmanov brat iz 8.C

- dva dječaka iz 8.C

- Adijev drug iz 7.A

- nekoliko učenika statista

Mjesto radnje - škola i bolnica bilo gdje u svijetu

Vrijeme radnje 2018.g.

4
 PRVI ČIN

Scena: školska zbornica – jedan sto sa tri stolice.

(za stolom i na sceni Adi je uvijek postavljen između
njih dvije)

Za stolom sjedi učiteljica, i uz šolju čaja nešto

zapisuje u rokovnik. Prilazi mama, vodeći sina za
ruku.

MAMA: (zastaje ispred stola): Vi ste nastavnica/

učiteljica Mia? S Vama sam razgovarala telefonom?

UČITELJICA (ustaje i pruža ruku na rukovanje):

Jesam, Vi ste sigurno mama Minka. (rukuju se uz
osmijeh i potvrdno klimanje glavom) A ovaj lijepi
dječak s Vama sigurno je moj novi učenik, Adi?
(sagne se i pruža ruku i djetetu na rukovanje)

ADI (rukuje se, sa širokim osmijehom): Jesam, ja

sam Adi.

UČITELJICA (pokretom ruku, s osmijehom, pokazuje

na slobodne stolice): Izvolite sjesti, molim Vas. (sjeda
posljednja, zatvori rokovnik na stolu, obraća se

5
majci). Drago mi je da ste me zamolili za razgovor.
Nadala sam se da će nam biti prijatnije popričati
ovdje, nego u učionici. Je li to u redu? (mama klimne
glavom) Želite li kafu, čaj, sok....?

MAMA: Hvala što ste odvojili vrijeme za nas, i mogli

bismo po jedan čaj. Biljni, bez šećera, ako nije
problem?

UČITELJICA (ustaje s osmijehom): Nikakav problem,

upravo sam i sebi skuhala kamilicu. Izvinite me za
tren.

(Učiteljica izlazi sa scene nakratko, i vraća se sa dvije

šolje čaja, stavlja ih na sto i ponovo sjeda.)

UČITELJICA: Gospođo Minka, biste li da Adi ostane

ovdje uz čaj i bojanku, a da nas dvije prošetamo do
mog kabineta, ili...?

MAMA: Ne, ne, nipošto. Rado bih da Adi učestvuje.

Znate – imamo problem i svi se tek učimo kako da se
snađemo s tim. Ponešto čak i Adi zna bolje od mame,
zar ne, Adi, sine? (pomiluje sina po glavi, na šta Adi
klimne glavom sa širokim osmijehom)

6
UČITELJICA (s osmijehom): Svejedno, neka nam
Adi nešto lijepo nacrta i oboji dok pijuckamo čaj.
Izvoli Adi. (blago se nagne preko stola, pruži Adiju
paketić drvenih bojica i bojanku izvađenu ispod
rokovnika) A kakav to problem može imati jedan
ovako lijepi i veliki dječak?

ADI (ozbiljnim tihim tonom): Znate, ja sam

dijabetičar.... (pogne glavu)

UČITELJICA (diže mu bradu rukom, zagleda mu se

u oči – veselim tonom): Pa šta ako jesi, Adi? Nisi ti
jedini dijabetičar, a nije ni ta bolest mnogo teška, ako
znaš da se čuvaš. Je l' tako? (Adi se nasmije široko)
Eto, sad ćemo sve lijepo, uz čaj i bojanku, nas troje
da se dogovorimo kako ćemo s tim tvojim
dijabetesom. Hoćemo li?

ADI (klima glavom sa širokim osmijehom)

UČITELJICA (mami): Recite mi nešto više o tome,

molim Vas.

(Kad učiteljica usmjeri pažnju na mamu, Adi otvori

bojanku i počne da boji)

7
MAMA: Pa znate..... Adi je oduvijek bio malo
bucmastije dijete. (učiteljica nehotice začuđeno
pogleda Adija, jer uopšte nije debeo) Sad nije, ali bio
je doskora. U januaru smo bili na redovnom
periodičnom pregledu u školskom dispanzeru/ili kod
porodičnog ljekara, i sve je na ljekarskom bilo
uredno. (pomiluje Adija po glavi, on uzvrati kratkim
osmijehom i nastavi bojenje) Otišli smo u junu na
more, i Adi je napokon počeo da pliva bez onih
napuhanih „mišića“. (priča ponosno gledajući sina)

I baš mu je dobro išlo! Brzo se oslobodio, i teško da

smo ga mogli istjerati iz vode koji minut. K'o ribica.
Eto, po cijeli dan je plivao i plivao, iz vode izlazio
samo da popije sokić, da gricne kakav slatkiš na
brzinu i tako po cijeli dan. Nije nam smetalo – naš Adi
pliva... (ponosno).... a usto je bogme i vidno gubio
svoje debeljuškaste „šlaufiće“, pa nam se činilo da
već postaje mali mišićavko. Rekosmo muž i ja – čim
se vratimo kući, uplatićemo mu sate na bazenu, godi
mu plivanje, pa ako htjedne i da trenira to kao sport,
baš bi bilo dobro za njega. (mama naglo ušuti, pa

8
poslije duže pauze nastavlja tišim tonom)....... Kad
smo se vratili kući, uplatili mu sate plivanja za mjesec
unaprijed. Tata ga odveo par puta, al' veli : „Neće Adi
u vodu – kaže da je umoran“. Čudimo se mi, otkud
to. I voli da pliva, i ima društvo vršnjaka na bazenu-
a neće. (mama šuti kratko, nježno gleda Adija koji
boji bojanku, pa nastavi)... Počnem ja da
primjećujem i kod kuće, Adi se malo igra, pa malo
k'o da je umoran „zakunja“- al' sve mislim da je to od
forsiranja plivanjem. Onda vidim da svaki čas viri u
frižider. Sok od litar popije za sat. Traži da jede nešto
prije ručka, ili kesicu nečeg za grickanje. I to me već
malo zabrine, da ne vrati onaj višak kilograma koje je
na moru tako bezbolno izgubio. Al' opet mislim –
dijete je, raste i isteže se – valjda mu sad i treba više
da gricka. Ali... (kratka pauza).... kad sam vidjela i da
se jedne noći upiškio u krevet – i kad sam vidjela
koliko je taj mokar krevet teško doživio – odmah smo
ga odveli ljekaru. (duža pauza... miluje po glavi Adija,
koji se sad u nelagodi meškolji na stolici, ali i dalje
boji bojanku. Učiteljica također šuti i samo rukom
poklopi drugu maminu ruku na stolu, u znak podrške

9
i razumijevanja). I eto (tužnim tonom).... za tri dana i
ispitivanje, i dijagnoza, i terapija. Dijabetes. Otkud to
– niko ne zna, i sad učimo kako dalje s tim - a treba
poć' u školu.

UČITELJICA (prekida tišinu vedrim tonom): Nije to

ništa strašno, gospođo Minka. Nije Adi jedini, a nije
ni najgora stvar na svijetu imati dijabetes. Je li tako,
Adi? De, da vidim šta si nacrtao?

ADI (pruža nezavršen crtež)

UČITELJICA ( uzima i gleda crtež): Lijepo složene

boje, baš imaš talenta za to.... dok se mama malo
smiri.

UČITELJICA: Znate, gospođo Minka... ovo je škola.

Pa – učit ćemo svi zajedno šta treba da se nauči. Učit
će Adi, a učit ćemo i nas dvije. Dat ćete mi raspored
po kojem ste dosad s ljekarem dogovorili mjerenje
šećera i doziranje lijekova – pa ćemo se prilagoditi
tome. U školi ću ja preuzeti nadzor umjesto Vas,
samo Vi sve lijepo njemu spakujete u školsku torbu.

10
Nikakav problem, bocnemo se kako smo i navikli, pa
nam bude dobro. Zar ne, Adi?

ADI (podigne pogled i s osmijehom klimne glavom).

UČITELJICA (nastavlja): Dosta znam o tome. Znate,

i moja je mama dijabetičar, još od mog djetinjstva.
Nauči se živjeti s tim sasvim lijepo. Znači – znamo
da.... (usput piše kratke bilješke u ponovo otvoren
rokovnik*, kad naglasi izgovorenu riječ).... da Adi
treba više vode* od ostalih, pa treba i više puta sa
časa da izađe u wc*. Samo treba da digne ruku i
najavi*, i to je uredu. I znamo da treba mjeriti* prije i
poslije užine, pa po potrebi dati lijekove*, pa u
posebnu kesicu spakovati taj otpad*, da i Vi imate
uvid kad se vrati kući. I znamo da treba paziti na pad*
šećera* na časovima fizičkog, ili ako se puno
uznemiri i znoji kad odgovara. Dajete li mu tada
lijekove ili samo kakav keksić?

MAMA: Ljekar zasad ostaje još uvijek na keksiću i

pola čaše soka poslije napora. I, insistira na velikoj
čaši vode uz lijek poslije obroka .... Zasad...

11
UČITELJICA (tiho ponovi i zapiše): Mjeriti po tabeli*
... keksić*, sok*.... ili velika* voda...

MAMA (tiše, pognute glave i stidljivo): Ali ja se još

bojim hoćete li i vi umjeti tačno procijeniti potrebu kad
se šećer mora izmjeriti, dok Adi ne nauči sam?
Oprostite mi to.... (s molećivim pogledom u očima)
Molim Vas, je l' Vam neće biti teško da i to uz svoj
posao radite za našeg Adija?

UČITELJICA (tonom glumljene nehajnosti): Ma,

nemojte to ni da spominjete, nije to ništa, nikakav
poseban trud. (pogladi Adija po glavi, pa ga pita).
Mogu ja tebi biti malo učiteljica – malo „rezervna
mama“ u školi, je l' tako Adi?

ADI (s osmijehom pogleda jednu pa drugu): Onda ću

imati dvije najljepše mame na svijetu.

(glasan smijeh olakšanja sve troje za stolom).

MAMA (učiteljici): Hvala Vam mnogo, što ste mi ovo

olakšali.

ADI (i Adi se pridruži jednim) „Hvala”

12
UČITELJICA: Ništa se ne zahvaljujte. A da sad ja
Adiju ne pokvarim ovo njegovo „hvala“ jednim
pitanjem. (nasmijano i šeretski) Koliko slatkiša smije
Adi pojesti kad je nekom rođendan u razredu? Aha!
Vidiš ti, Adi, kako sam se ja nezgodnog pitanja
sjetila? Znam ja da ti znaš koliko – ali svejedno tvoja
mama mora da da dozvolu i tebi i meni, zar ne?
(smije se)

MAMA (smije se također): Zna Adi, zna. Ali u

veselom društvu s djecom se nikad ne zna, pa...
molim Vas..... Adi smije samo tanko parče kolača,
samo jedno, i to ako je prošlo već sat od užine, i ako
pritom provjerite je li pravilno izmjerio šećer i dozirao
lijek. Neće Vam biti teško? (molećivo)

UČITELJICA: Ma kakvi teško, bit ćemo Adi i ja dobar

tim, vidjet ćete. Ali neka se ni Adi ne ljuti što ću sad
odmah zapisati ovo: Samo* jedan* tanki* kolač*....
(učiteljica brzo zapiše, i sve troje se opet glasno
nasmiju). Brojeve telefona smo razmijenile – u svako
doba ćemo biti u kontaktu za bilo šta, nipošto se ne

13
smije niko od nas ustručavati.... Pa ne zamjerite ni Vi
meni ako Vas zbog nekog naizgled nebitnog pitanja
nazovem, molim Vas.
MAMA (ustaje... Adi odmah za njom ustaje i slaže
bojice i bojanku na stolu): Ne bismo Vas duže
zadržavali. Hvala za vrijeme koje ste odvojili za nas,
i za sav Vaš budući trud Vam hvala. (pruža ruku,
rukuju se)

ADI (stoji između njih dvije... također pruži ruku i

rukuje se s učiteljicom, stidljivo): Hvala Vam
učiteljice.

UČITELJICA (pomiluje ga po glavi): Nema sad

zahvaljivanja. Reći ćeš ti meni najbolje „hvala“ kad
počne nastava, pa kad sve budeš naučio najbolje u
razredu, zar ne?

MAMA (počne ponosno): Hoće, sigurno! Dobar je on

i vrijedan dječak... (završi rečenicu malo tužno)...
iako je sad malo drukčiji od ostalih....

14
ADI (ponosno poluuvrijeđeno): Nisam ja drukčiji,
mama! (šeretski, sa širokim osmijehom) Ja sam
samo malo slađi.

(Glasno se sve troje nasmiju na njegovu izjavu, obje

ga pomiluju po glavi istovremeno)

DRUGI ČIN
Scena : školski hodnik, na sredini šalter kuhinje +
vrata od kuhinje u gro planu. Vrata učionica (1 ili 2) u
pozadini lijevo i desno. Školsko zvono. Nastaje graja
i gužva u hodniku... red i gurkanje na „šalteru“ za
sendviče. U žamoru se čuje sporadično: Kako si ti
odgovorio na treće ? Jesi li završio zadnji zadatak na
kontrolnom? Joooj kako se nisam sjetio – a znam da
znam ono u prvom pitanju..... itd.

Malo kasnije ulaze Adi i drug, uz malu grupicu s

fizičkog, samo oni imaju ruksake, malo čupavi i
zajapureni iz sale za fizičko, Adi upadljivo mokre
kose od znoja (još zatežu pertle usput i oblače
džempere... - zadihana grupica sa fizičkog).... Staju
u red za sendviče, gurkaju se.

15
ADIJEV DRUG: Što ba profula prazan go! Da ti Adi
ne dade onaj zadnji gol, opet bismo izgubili k'o prošle
sedmice.

ADI: Gladan sam k'o vuk.... (Još su u redu, ali Adi

vadi iz torbe sendvič i već jede dok ide po redovni.....
Uzimaju sendviče i idu u kraj scene... Adi se pogleda
s djevojčicom na kontra strani, koja se s drugaricom
došaptava preko sendviča. S drugog kraja (vrata 8.c
razreda) im prilaze tri malo veća dječaka)

GOLMANOV BRAT IZ 8.c - Opet ti mom bratu dade

dva gola, i još ga loptom napuca u stomak.

ADI (odgovora): Pa kad je golman.

GOLMANOV BRAT IZ 8.c- Šta ba golman! Dobar je

on, sve bi ti odbranio. To vas nastavnik samo pušta
da igrate! A svi vi iz 7a imate po dvije lijeve noge...
(naguravaju se )

ADI: Pusti nas na miru, šta te briga i za naše noge i

za naše golove. Kad se tvoj brat ne ljuti i voli da igra
s nama stalno, nikad nije na klupi. Pusti da završimo
užinu.

16
GOLMANOV BRAT: Ti još dva jedeš. Pa vidiš –
protekcija.

ADI: Meni mama spremila zbog fizičkog danas,

uvijek mi spremi.

GOLMANOV BRAT: A je l'? A s čim je? .. Sa džemom

od jagoda. Pa to ti ženski sendvič imaš, slatki !!! Daj
vam to (čampaju se, Adi se brani... otme mu oba
sendviča poslije malo gurkanja i slavljenički maše)
„Raja, ovoj mazi mama spremila ženski sendvič !!!

(Jedan malac – golman - stoji blizu spomenute

djevojčice... ona ga gurne laktom i tiho kaže)

DJEVOJČICA: Idi smiri brata, vidi šta radi Adiju.

GOLMAN (malac pritrča i pokuša da otme oteti

sendvič nazad s riječima): „Ne diraj ga“ (ali ga brat
odgurne)

GOLMANOV BRAT: Bjež ti mali, nemoj da te sad ja

sendvičom k'o on loptom zapucam. (na šta malecki
pobjegne sa scene)

(Smijeh grupice ispred 8C, sendvič se dodaje s ruke

na ruku i ubaci u kantu za smeće k'o u koš....)

17
GOLMANOV BRAT: Šta još imaš, je l' ti mama i
kolača spremila? (ironično i pakosno, odgura ga do
iza vrata trpazarije, pa mu rovi džepove i nađe
čokoladicu)

Golmanov brat: (otima Adijev ruksak, baca mu stvari,

uz glasan smijeh)

ADI (uzvikuje): Čekaj, čekaj! NE! NE! NEE! NEMOJ!!!

GOLMANOV BRAT I DVA NJEGOVA DRUGA IZ 8.c:

(Njih trojica smještaju se u krug, sjednu i počinju
vaditi stvari iz torbe) HAHAHAH... Wellion mobitel
(obraća se drugoj dvojici) Sigurno ima 1 GB, 0,00
RAMa..HAHAHAH! Drugi dječak - a vidi mu olovaka
ili flomastera – Lantus.

GOLMANOV BRAT: Vid' koliki bebac, a mamica mu

sprema ženske sendviče i bebi slatkiše.

(Čokoladicu odmah otvori, sa smijehom je popolovi s

drugom i odlazi u svoj razred – klapa osmaša za
njim....... Adi ostaje s drugom, niko ne reaguje, već
sve gledaju ukočeno i u tišini.... Adi raščupan i
izvučene košulje, drug drži još parče svog

18
nepojedenog sendviča.... Sad se čuje zvono – djeca
se brzo rasporede po razredima... najbliži drug ga
zove)

ADIJEV DRUG: Hajde Adi.

ADI (odgovara): Evo sad ću, čekaj malo... ( Adi i dalje

ostaje iza onih vrata... Ona djevojčica uspori pred
svojim razredom i vrati se...)

DJEVOJČICA: Nisi ništa jeo, hoćeš pola čokoladice,

imam ja?

ADI: Neka hvala, nisam gladan.

DJEVOJČICA: Ali što si tako blijed? Šta ti je, drhtiš?

(Adi se spušta niz zid i čučne .... curica uznemirena
još više).... Šta ti je, boli l' te šta? Adi, vidiš li me?!
Adi, ne prepadaj me!... (Zakuca na šalter i zove
kuhara) Molim vas čika kuhare, pomozite, jednom
učeniku nije dobro!

KUHAR (sad istrči na otvorena vrata iza kojih je Adi,

briše ruke krpom): Šta je bilo?

19
DJEVOJČICA: Adiju nije dobro, valjda se puno
prep'o što su mu oni iz 8c oteli užinu.

KUHAR: Hajde ti na čas, javi učiteljici da Adi kasni –

ja ću se pobrinuti za njega.

DJEVOJČICA (odlazi osvrćući se, ali prvo Adiju

gurne smotak s pola čokoladice u ruku): Dobro, idem.
Evo vam i Adijev mobitel (daje kuharu Wellion aparat
- gukometar - kuhar uzima gukometar i gleda ga)

KUHAR (diže Adija na stolicu ili klupu da sjede): Ti si

Adi, 7a?

ADI: (klimne glavom)

KUHAR: Nisi ništa jeo?

ADI: (opet klimne glavnom)

KUHAR: Ovo je tvoj gukometar?

ADI: Vi znate... ?

KUHAR: Nisam znao ali sada znam. Kad sam vidio

Wellion aparatič i ova penkala za inzulin.

20
Daj mi prstić. Ne brini, znam šta radim, i ja sam
dijabetičar.

ADI (klima glavom i odmah pruže prst „na

bockanje“...)

KUHAR (bocne obavi prvu preceduru mjerenja):

Ccccc dijete, dijete, ŠUK samo 3! Čekaj tu, evo me
odmah nazad....(donosi čašu soka i daje mu) ....
Popij odmah sve! (Donosi drugu stolicu i sjeda pored
njega) Jesi l' popio? Sad će tebi bit' bolje, ne brini.
(briše mu znoj maramicom i razbaruši mu kosu,...
zaviruje mu u oči) Jesi l' dobro? Bolje!? Eto mene
brzo nazad, samo da i ja javim tvojoj učiteljici. Može?
Sjedi ti samo tu... (Poslije par minuta mjeri ponovo)
ŠUK samo 5, ccccc....... (vadi iz džepa čokoladicu,
ali mu Adi pokazuje onu odmotanu koju je dobio od
djevojčice)

ADI: Neka hvala, ja ću ovu.

KUHAR (se smije): A i biće da je ta slađa. Jesi l' to od

cure dobio pola?

ADI: Ma nije cura, drugarica iz razreda (zbunjeno).

21
KUHAR: Eto, vidiš. Ja k'o da sam znao da je iz ruke
neke ljepotice – ta će ti pomoći najbolje, hajde jedi....
(Adi jede i već se malo ispravlja na stolici)

UČITELJICA (izlazi iz razreda i usplahireno prilazi):

Adi, kako si? Mjerio? (I kuhar i Adi klimnu)

KUHAR (učiteljici): Samo ti idi nazad na čas, bit ćemo

mi momci u redu. Ne brini, znaš da znam.

UČITELJICA (kuhara zahvalno potapše po ramenu,

čučne i Adiju se zagleda u lice): ŠUK sad?....

Adi (odgovara): Pet – i raste...

UČITELJICA (obraća se kuharu): Neka bude sa

tobom u kuhinji do kraja časa, može? Da ne zovem
mamu ako ne moramo, da se ne uplaši? (Oba klimnu
da se slažu... Učiteljica odlazi na čas, osvrće se s
osmijehom ohrabrenja, kuhar diže palac u zrak, a Adi
naglašeno pokazuje kako poslušno grize čokoladu...
Isprate učiteljicu pogledom)

KUHAR: Hoćemo l' za sto, udobnije je? Hajmo.

(Polako pređu za sto, kuhar u jednoj ruci nosi 2

22
stolice, i drugom pridržava Adija nenametljivo. Adi se
trudi da se isprsi)... „Polako, bolan Adi – nije ta
čokolada još odradila svoje, past ćeš... (smije se
kuhar, a i Adi za njim stidljivo razvuče usta na
osmijeh... Sjednu, kuhar opet mjeri ŠUK ....) Bravo,
evo ga osam!!! Što ti je reč slatka čokolda iz slatke
ruke, je l' de?!? (šeretski).

ADI (klima i pocrveni): Ma nije to, to mi je drugarica.

KUHAR: Jest, al' slatka ti mnogo drugarica – vidi,

ŠUK 8! (namigne) Vidiš da si sad dobro. A sad, šta to
bi, Adi? Što ti tako pade šećer?

ADI: Ma, oteli mi sendvič, i mamin i vaš.

KUHAR: A nemaš keksiće ili čokoladu?

ADI: Imao sam, mama mi spremi uvijek čokoladicu

kad imam fizičko – a i nju mi oteli.

KUHAR: Bila utakmica? A mene niko nije zvao da

navijam?

ADI: Ma nije prava, to mi jednom mjesečno sa 6c.

KUHAR: A jesil ti dao koji gol?

23
ADI: Jesam! Dva! (ponosno, pa nastavlja snuždeno)
Zato sam i ostao bez sendviča – ljut brat njihovog
golmana, a brat mu veći od nas, osmi je razred. Ljut,
a veći, i eto.... oteo mi. A mi se baš lijepo izigrali na
fizičkom, utakmica bila prava, i niko se nije ljutio što
gubi. Nekad pobijedimo mi – nekad oni – al' se niko
ne ljuti.

KUHAR (ozbiljno): Dobro je da ste takvi, pravi

drugovi. To su ti reć pravi sportisti. Muški je i dati i
primiti gol, a ne otimati sendvič manjem od sebe,
ccccccc...... Znam ja koji je to, nije njemu prvi put, već
ima opomenu razrednog! Bogme bi sad mogao i
malo gore proći od opomene. A brat mu tvoj parac,
njemu si zabio one golove je l'? A vidiš – brat mu
mlađi, a pametniji od njega, ccccc..... Nikad se ništa
ružno oko ovog manjeg ne dešava, samo stariji tu
nešto, ccccc, djeco, djeco.

KUHAR: Što si se ti pokunjio, nisi ti kriv?

ADI: Pa mislim, da nemam ovaj moj šećer, eto...

24
KUHAR: Vidi Adi – baš je obratno! I da nemaš šećer,
isto bi taj naš osmaš zabrljao, isto. Sramota je na bilo
koga ruku dić' i hranu mu otet', a još veča sramota to
uraditi manjem od sebe – je l' tako? (Adi klima i
pomalo diže glavu) A vidiš, i taj tvoj šećer – nije ti ni
to nešto strašno. Imam ti i ja to već godinama, pa vidi
me- ništa mi ne fali. Malo sam ti i ja bio u mladosti
zaluto'. Previše po špajzu materinom, a premalo po
biciklu što mi otac kupio, znaš... A nisam nešto im'o
ni nogu za fudbal k'o ti. Usjedio se i razdeblj'o, pa me
ni cure nisu gledale k'o druge dječke. Umijemo mi
muški malo tako i da zabrljamo sami sebi, je l' de? Ja
momak, školu završio, već se i zaposlio – a cure
nemam... pa udri po špajzu materinom svaku noć. I
vidim ja, meni nešto nije dobro- a ja opet po tepsiji s
kolačima, i opet mi nije dobro... i eto tako. Jednom
odem da dam krv za jednog tetka, trebali ga operisati
pa zaliha krvi falila. Odem ja sav sretan da i ja u
nečem dobrom mogu učestvovati – kad ono – šipak!
Zovu mene ... vele, ne može tvoja krv, što nisi rek'o
da si šećeraš? Ja zin'o. Šta ba šećeraš!? Nisam!
Vele: jesi.... ja opet onom: nisam.... Veli on meni: de

25
ti odmah sutra svom doktoru, i de ti to provjeri,
momak – ti si šećeraš, nalaz ne laže...... I odem ja
sutra – i stvarno : šećeraš. Da sam bogdo prije, al'
dobro je što sam i tada. Izgleda da je mene moj šećer
i spasio, šta misliš? (šeretski namigne, ustane i skine
kecelju, pa se manekenski okrene pred Adijem) –
Vid' kako me dijeta i vježbanje popravili (širok
osmijeh) – a bio momak 'voliki (širi ruke) k'o balon!
Malo lijekova, malo vježbe, i evo me k'o bor viti! Ih,
da vidiš kako su cure navalile da me pogledaju kad
sam smršao i nabio malo mišića. (opet namigne) I ja
bogme tako sretoh i moju Dadu. Evo smo u braku već
ihihi godina... A imamo i dva sina malo mlađa od tebe
– i nijedan nema šećer. Mislim da je to zato što
odmalena žive pametnije nego što sam živio ja u
mladosti. Njima nema šerpanja po špajzu, a bogme i
loptu šutaju bolje od mene (ponosno). Znaš, jes' da
nije kod nas dvojice šećer isti.... Ja sam ostao na
tabletama, ti imaš te tvoje bockalice – al' sve je to
isto. Samo pametno živi, i bićeš zdrav k'o i svako
drugi. Svako ba svoju boljku ima, nije ni naša
najstrašnija (namigne).

26
ADI (malo stidljivo): A to..... s curama – nema veze
šećer s tim?

KUHAR: Nema, ba..... Šećer ti je k'o i imat' nekad

malo prljave ruke – uprljaš, pa opereš. Znaš ono:
„Kome teško s ruku mrlje ribat' – taj i pazi da ih manje
zaprlja kad šta radi.“ (namigne) Samo paziš šta jedeš
i paziš da pojedeno radom i potrošiš – i to ti je to. Ja
tablete, ti svoje bockalice – i briga nas, sve dok
pametno jedemo i trošimo... Tako budeš i zgodan,
bez kila viška, a bogme budeš i dobro raspoložen pa
curama drago s tobom biti u društvu. (namigne)
Drago i momcima družit se s tobom, ako si vazda
nasmijan i voljan da poganjate loptu po igralištu – i to
ti je to. Kad budeš veći, može se bogme i čaša-dvije
piva s rajom popit, šta fali – samo pametno... Ma
bićeš ti dobro, vidim ja da si ti pametan momak.

Ih, da znaš koliko je šećeraša među važnim ljudima

planete.... pisci, doktori, graditelji mostova, nema
gdje nas nema..... a bogme i mnogi dobri očevi.... pa
i sportisti. Samo pametno drži šećer pod kontrolom –
nema šta ne možeš. (širok osmijeh kod obojice)

27
ADI: Da te zamolim nemoj NIKOM REĆ SAMO
UČITELJICA ZNA. Nisam spreman. Molim te
NIKOM!

KUHAR (nečka se, razmišlja, gleda dječaka, diže

obrve i na kraju nabace peticu)

KUHAR: Zapamti i ne zaboravi: POKRET JE

ŽIVOT!!! U tom pokretu i čaša - dvije piva, ženidba
kao iz bajke, nasmijana djeca, a iznad vaših glava sja
najblistavija duga. Pogledaj mene! Radim, imam
djecu i prije svega vodim ispunjen život. Ma ti si
potpuno zdrav samo dodaš svome tijelu ono malo što
mu fali (vedro kroz smijeh).
Čuje se zvono za kraj časa....

UČITELJICA: (izlazi prije sve ostale djece, žurno im

prilazi. Upitnom gestikulacijo i rječju) „Dobar ?“ (pita
kuhara)

KUHAR: (odgovara sa osmijehom samo) „Dobar.“

(Učiteljica sjedne pored Adija i zagrli ga. Djeca izlaze
iz razreda i okružuju ih sa žamorom)

Svjetla se pale i gase prolaze dani

28
ADI (djevojčici): Baš zanimljiv čas, ispunjen
kreativnošću.

DJEVOJČICA: Stvarno mi se svidjelo! Mada meni se

sviđaju i tvoje pjesme. Imaš duha i vještine,
kreativnosti i ti, zar ne?

ADI: (iznenađeno) Vidjela si ove nove?

DJEVOJČICA: Ne, samo one što si mi poklonio

prošle godine.

(sjednu na klupu u školskom dvorištu)

ADI: Te su odavno objavljene. Ali, imam ja novu

zbirku, znaš? Evo, dobit ćeš je na poklon. Užitak za
užitak. (Vadi iz torbe knjižicu i daje je djevojčici) Ja
ću, malo dok ti prelistaš knjižicu, zabilježiti poneki
dojam i pojesti sendvić. (ne pojede ga do kaja)

DJEVOJČICA: (upućuje mu osmijeh) Hvala za

knjigu. Krasne su ti pjesme. Stvarno čudesne. U
prošloj zbirci imao si jednu koja spada među
najljepše što sam ih ikad pročitala, krajnje
jednostavna i beskrajno duboka. Znam je napamet.

29
"Zašto je opet sanduče prazno

zar za mene više niko ne zna

zar i ona zaboravi staru adresu

Slatina 16K-a”

ADI: (oduševljen jer ona zna njegovu pjesmu a u isto

vrijeme i sramežljiv „ostaje bez teksta“) Ta je malo
retro. Mama i nena su mi pričale kako su se nekad
slala pisma naparfemisana puna neke tihe čežnje i
iščekivanja Mama kaže da je viber praktičniji ali
nema „Onaj“ šmek.

DJEVOJČICA: Tjera te da je naučiš, naprosto

moraš! Ili ova, samo me plaši toliko bola u ljubavnoj
pjesmi (i kao sa reklame) - za više informacija upitajte
svog ljekara ili apotekara.

ADI (pomalo se strese na rijeć doktor): Koja pjesma?

DJEVOJČICA (i dalje zaljubljeno): Slušaj

"Na postelji bijeloj ležim

Nikog sa mnom rane da mi liječi

30
Nisam rane ja dobio ove

Boreći se ni za cara ni za kralja

Ni za svijetle ideale

Rane su moje u krilu tvom nastale

Svakog dana jedna rana mala

Evo sad sam cijeli jedna rana"

ADI: Ah, ta ( ko da mu je pao kamen ili kad te zamalo

uhvate u laži) Jedan znanac je tu pjesmu uglazbio,
još bolje zvuči u tom obliku.

DJEVOJČICA: U to sam sigurna. Ta je pjesma čisti

smisao. Samo netko beskrajno darovit može stvoriti
nešto tako jedinstveno.

ADI: Moje pjesme, tvoji snovi!

DJEVOJČICA: Moji snovi i tvoje pjesme negdje se

sreću i miješaju kao voda na ušću rijeke u more.

ADI: Eh, pa to je malo prejaka metafora za tako tanku

knjižicu. Metak-fora. (smijeh)

31
Svjetla se smjenjuju pale i gase da dočaraju kako
prolaze dani

Adi i Djevojčica (vode tih razgovor)

ADI: (konstantno odlazi kupovati sokove, sendviće,

grickalice...) (Dječak sada zbog straha da ne bi bio
ostavljen ili ismijavan izbjegava primanje inzulina i
lijekova).

DJEVOJČICA: (zabrinuto pita) Zar si toliko žedan i

gladan? Ti si moja mala kamila!

ADI: Priroda zove, odazovite se... (ponaša se ludo

zaljubljeno) Jedan cvjetić i još jedan sokić. Šta želi
mlada dama? (odlazi ponovno do kuhara, kupuje
dupli sendvič)

KUHAR: Da li je sve u redu? Kad si mjerio šečer?

ADI: Nee, ne briini se, sve je pod kontrolom. (brzo

odlazi od kuhara i vraća se do klupe i iz torbe vadi
koka-kolu)

Evo tvoje kamile! Sad čemo ovu Saharu zaliti kolom.

(pa teatralno) O, ti moja zvijezdo sjajna! (sjedne na
klupu i nastavljaju razgovor)

32
DJEVOJČICA: Govorila sam da je sve lijepo! I jest
lijepo! Ali, to nije dovoljno! Trebaš naći onu ludu
hrabrost i razotkriti sebe, progovoriti svoje najdublje
istine bez ustupaka!

ADI: Neke tajne moraju ostati duboko skrivene.

DJEVOJČICA: Koliko god je ovo krasno..... Ma kakav

je ovo miris acetona, zar i ovdje skidaju lak s
noktiju...oooo šta je ovo!!!? (zbunjena) Osjećaš li i ti
taj miris?

ADI: Ma ne, ništa ne osjećam (ali već vidno

usplahiren).

DJEVOJČICA (njuška okolo): Ma to nešto oko tebe

ili iz tvoje torbe!? Taj miris acetona!

ADI: (Nespretno laže uznemiren) Ma danas sam

pomagao ocu, nešto smo farbali! NIJE to miris
acetona, već onog razrjeđivača. (počinje da tetura,
teško diše, preznojen, pada okružen drugom
djecom. Panika. Kuhar ili neko zove 124 HITNU
pomoč)

33
KUHAR: „Halo Je li Hitna pomoć... Dječak sedmi
razred u bezsvjesnom stanju... Osnovna Škola
Centar. Molim vas brzoo.“ (čuje se zvuk sirene
sanitetskog vozila)

DJEVOJČICA (viče): Adiii Adi (svjetla se gase kraj

drugog čina)

TREČI ČIN
Scena: bolnčke sobe Dječak na krevetu sve je
užurbano dinamično borba za život.

MEDICINSKA SESTRA: Doktore hitan prijem.

Dječak diabetičar

DOKTOR: Ketoacidoza, Brzo ŠUK

MEDICINSKA SESTRA: Nemjerljivo visok

DOKTOR: HITNO ABS K Na! Otvorite venski put!

Odmah fiziološku i insulin!

MEDICINSKA SESTRA: Stigao je ABS

DOKTOR: Koliki je PH

MEDICINSKA SESTRA: PH 7,1

34
DOKTOR: Pripremi bikarbonate još fiziološke
....dajte EKG ...koliki je pritisak?

ADI: (povraća)

MEDICINSKA SESTRA: 90/60

DOKTOR: Kontrolni ABS, je li stigla krvna slika

kreatinin?

(Sve je naizgled haotično dinamično. Razgovor se

vodi glasno i treba prikazati borbu sa po život
opasnim stanjem. Zatim se svjetla gase i ponovo
pale)

Ista scena (drugi dan završena je borba za život,

dajčak je sada stabilan, bolnički krevet, dječak leži, a
u sobi su doktor i med. sestra)

DOKTOR: (Obraća se med. sestri) Stanje je sada

stabilno, molim Vas ostavite me nasamo s
pacijentom.

MEDICINSKA SESTRA: Naravno doktore. (Obraća

se dječaku) Ne brini se. U sigurnim si rukama. (sestra
izlazi)

35
DOKTOR: (ozbiljno) Zašto? Zašto si prestao davati
sebi inzuline?

ADI: (stidljivo, zabrinuto i uplašeno) Plašio sam se da

neću ostati usamljen, odbačen i neprihvaćen. Znate,
ima jedna djevojčica koja mi se sviđa. Mislim da se i
ja njoj svidžam. Voli moje pjesme a neke zna i
napamet.

DOKTOR: Da li znaš da je najveća zvezda rock ‘n’

rol-a, Elvis Prisli bio dijabetičar.

Dijabetes su imali ili imaju i teniseri Bili Talbert i Artur

Eš, političari Nikita Hruščov, Gamal Abdul Naser,
Menahem Begin, Fransoa Duvalier, Jurij Andropov,
Anvar el Sadat, Josip Broz Tito, Žorž Klemanso.

Zamisli koliko bi svet bio siromašniji da dijabetičari

Tomas Edison, Ernest Hemingvej, Džordž Lukas i H.
Dž. Vels nisu bili u stanju da kontrolišu svoj dijabetes,
a samim tim i da stvaraju.

Pjevačice božanstvenog glasa Ela Fitzdžerald i

Mahalija Džekson takođe su u ovom društvu.
Izbockani prstići ne smetaju slavnom B.B. Kingu da

36
svira gitaru, kao ni Hale Beri da osvaja filmske
nagrade. Stiv Redgrejv, veslač iz Velike Britanije,
osvajač zlatne medalje na Olimpijadi u Sidneju 2000.
godine i Nikol Džonson, Miss Amerike za 1999.
godinu, takođe imaju dijabetes i oni su bili idoli
mladih.

Možeš postati sve! Predsjednik, književnik, autor, rok

zvijezda, bilo šta što želiš, jedino i ukoliko redovno
uzimaš terapiju i pridržavaš se savjeta ljekara. I
naravno, redovno mjerenje ŠUKa.

Ti ideš u školu!? Jel' tako?

ADI (Klima glavom): Da 7.a

DOKTOR: Pa, izmjerene vrijednosti šečera u krvi

upisuju se u dnevnik samokontrole. Dnevnik
samokontrole je poput školskog dnevnika. Pokazuje
rezultat vašeg/ tvoga rada i rada vašeg/tvog ljekara i
med sestre, a HbA1C ili tromjesečni šečer pokazuje
da li ste ovo polugodište završili odličnim uspjehom
ili ste pali.

DOKTOR: A ti pišeš i pjesme!

37
ADI: Da. Kako znate?

DOKTOR: Tvoja mama mi je poklonila jednu zbirku

tvojih pjesama i iz znatiželje sam je prelistao pa te
želim potaknuti.

DOKTOR: Još su stari Grci madicinu zvali Arts

medica. Neki to prevode kao umijeće liječenja, a neki
kao umjetnost liječenja. Svaki doktor kroz svoje
obrazovanje ima umijeće da liječi ali neki posvećeni
od toga naprave umjetnost. Da bi postao umjetnik
moraš u mnoge rane zaroniti da bi ih znao izliječiti. Ti
si pjesnik i to je slično. Svi su nekad napisali neki stih,
ali da bi bili umjetnici moraju podignuti stepen
zanimljivosti svoje/og umjetnosti/pisanja do stepena
zanimljivosti svoje sudbine i eto ti punog pogotka.
Moraš ići dalje i dublje. Umjetnik treba iz sebe
govoriti, ne iz tuđih mitologija, nego iz svojih rana.
Svoju sudbinu ne treba kriti, niti od nje bježati, niti nad
njom plakati. Zaokupi se životom ili smrću- izbor je
tvoj! Najveći neprijatelj je strah i neznanje ili
poluznanje. Kada smo zdravi ne razmišljamo o
bolesti, a kada se bolest desi, uplašeni smo. Kada

38
prihvatimo svoju bolest i kada o njoj sve znamo onda
nestaje strah i možemo ponovo jahati na krilima
svoje sudbine. I dijabetes ima svoje slabe tačke.
Dijabetes se boji pravilne ishrane, fizičke aktivnosti i
zdravih stilova života.

ADI: (klima glavom)

Neko kuca i u sobu ulazi djevojčica

DOKTOR: Ooo, uđite, uđite.

DJEVOJČICA: Dobar dan.

DOKTOR: Dobar dan. Je li to ljepotica zbog koje smo

prestali davati insuline?

ADI (sramežljivo): Da jeste.

DOKTOR: Ti sada imaš bolje društvo. Ja idem, a ti

zapamti:“ Čovjek stoji na dvije noge, a dijabetes na
tri - prije svega pravilna ishrana, potom fizička
aktivnost i na kraju ništa manje bitni lijekovi.“ I
najvažnije Ne smije se kriti!!!

39
Ja sam svakako na odlasku, a ti momče i ovo
zapamti SA DIJABETESOM JE LAKO AKO ZNAŠ
KAKO!! (doktor odlazi)
(Doktor izlazi i ostaju na sceni Adi i djevojčica)

ADI: Zašto si tako ozbiljna?

DJEVOJČICA: Čula sam sve. (ozbiljno) Znaš li da se

drugovi ne lažu??

ADI: Tebi je to kao neko poniženje, uvreda?

DJEVOJČICA: Da, jer drugi uvijek očekuju tvoj poraz

i pad. Ja očekujem tvoju iskrenost i povjerenje.

(Malo zastaje, gledaju se, djevočica sa izrazom

prijekora a Adi prekorenoga i zatim nastavlja)

DJEVOJČICA: Što se toliko brineš za odjek među

ljudima? Ko su ljudi? Samo prolaznici. Neko zastane
pored tebe samo minutu, neko sat, neko deset
godina, svi oni prođu. A ti i oni koji su pored tebe
zauvijek kroz ono što stvaraš,- ostaju!

ADI: Ma ne razumiješ ti to...

DJEVOJČICA (prekida ga i nastavlja): O razumijem,

itekako! Svi smo mi donekle zabrinuti zbog onog što

40
drugi oko nas misle o nama. Zabrinuti smo ako
nemamo zajedničke ciljeve, a sljedimo i ostvarujemo
tuđe. Tada se počinje remetiti osjećaj za stvarnost i
počinjemo gubiti ravnotežu, jer strahujemo od drugih
pogleda i mišljenja. Strah ubrzo postaje mali ubica,
koji sa sobom nosi potpuni poraz.

ADI: Ti kao da želiš da mi kažeš: “Sve je moguće

kada se nešto jako želi“ - zar ne? Shvatio sam to.

DJEVOJČICA: Da i Uspjeh je zbir malih napora

ponavljanih iz dana u dan. Ti jesi moj pjesnik, ali sada
hoču da budeš i hrabri vojnik. (vragolasto se
smješka) Malo dis-ciiipliiine, izgleda da sam te
razmazila (prilazi mu ljubi ga u obraz i odlazi i u
odlasku kaže)
I zapamti i SA MNOM JE LAKO AKO ZNAŠ KAKO!!

Svjetla se polako gase

Iz ovog teksta izdvojiti neke dijelove i pročitati/snimiti

kao iz pozadine da se čuje na kraju.

41
Sve smo zaboravili. Pomagati. Davati. Posjećivati.
Osjećati. Slušati. Saosjećati. Radovati. Voljeti. Biti
utjeha. Biti prijatelj. Biti čovjek. Zaboravili smo živjeti.
Nismo mogli birati hoćemo li biti crni il' bijeli, koje
ćemo vjere biti. Ipak, možemo birati da budemo ljudi.
Ljudi koji će u svojoj zajednici jedni drugima
pomagati, davati,... i ponovno početi živjeti.

Za zajednicu. Ne pokušavajte živjeti u prošlosti,

sadašnjosti i budućnosti, sve u isti čas. Uspješan
čovjek živi u zajednici sadašnjosti, ali se uvijek kreće
prema onome što dolazi. Zajednica je kao brod,
svako malo treba biti spreman preuzeti kormilo. Kada
kormilo dođe u tvoje ruke budi spreman i hrabar
služiti se vlastitim razumom. Svaka ideja, misao i
namjera je dobra, ali su vrlo rijetki oni koji ih sprovode
u djelo. Vremenom i oni počinju hodati utrtim putem,
ne razmišljaju o tome da neuspjeh nije najstrašnija
stvar na svijetu. Najstrašnije je ne pokušati. Svaka
zajednica nam na neki način omogućuje razvoj i
napredak.

42
 Dužnost nam je da sljedimo maštu bar koliko
poštujemo očiglednosti realnog svijeta od kojih
živimo. Jer, istina ima najviše izgleda da bude negdje
gdje se naša mašta i zajednička realnost ukrštaju.
Samo je važno da ne zaboravimo da smo povezani
u cjelinu u kojoj treba da planiramo i ostvarujemo
zajedno.

ZAVJESA

43