SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA POVIJEST
Ak. god. 2016./2017.

Anamarija Torić

Ozirisov kult
pisani rad

Kolegij: Silasci u Podzemlje: rituali plodnosti u drevnim svjetskim religijama

Zagreb, 2017.
Ozirisov kult
 Oziris je egipatski bog plodnosti i podzemnog svijeta, te jedna od najznačajnijih figura čije
je štovanje sezalo po cijelom Egiptu. Kao sin boga Zemlje Geba i božice neba Nut, i sam je bio
jedno od vrhovnih božanstava. Nakon što je nepravedno ubijen od strane svoga brata Seta, postao
je vladar podzemlja i zaštitnik umrlih. Njegov kult je s vremenom napredovao i postao najrašireniji
kult u egipatskoj mitologiji.

Ozirisa se vrlo rano počelo povezivati s kultovima plodnosti, iako se u nekim literaturama
spominje prvobitno kao bog mrtvih. Prikazivan je kao mumija s kraljevskim obilježjima da bi se
jasno dala do znanja njegova povezanost sa smrću. Ozirisovo prvotno kultno središte je bilo u
Busirisu u Delti, ali važnije je ono u Abidu u Gornjem Egiptu, gdje je zaradio epitet Khenti-
Amentiu, ili „Gospodar zapadnjaka“, zbog povezanosti zapada s mrtvima u egipatskoj kulturi. Iako
je Oziris smatran kraljem mrtvih, njegova funkcija je ipak bila sporedna zbog toga što je Ra,
vrhovni egipatski bog kao takav imao prevlast i u podzemnom svijetu isto kao i na nebesima.
Naime, Ra je „u obliku Aufa, mrtvog sunca, svake noći putovao po dvanaest pokrajina podzemnog
svijeta i razgovarao s dušama mrtvih.“ (V. Ions, 1990: 127) Podjela na dobre i loše ljude je
postojala, kao i na zemlji, tako i u podzemlju, te se Ra ponekad morao obraniti od nekih
zlonamjernih duhova, dok je Oziris u počecima smatran jednim od duhova koji su nekada bili dobro
raspoloženi, a nekada prijetnja.

Širenjem Ozirisovog kulta, pogrebni obredi faraona više nisu bili vezani samo sa ponovnim
rađanjem sunca, nego i sa ukrsnućem Ozirisa kao kralja zagrobnog svijeta. „Kao što je Ozirisovo
uskrsnuće bilo uvjet da na prijestolje stupi njegov sin Horus, tako je preuzimanje vlasti novoga
faraona bilo signal da stari faraon ulazi u život vječni, što je potvrdilo vlast novoga faraona.“ (V.
Ions, 1990: 129) Prema tome, dvostruki obred je samo dodatno osiguravao život u zagrobnom
svijetu. Jedan od najznačajnijih razloga za još veće širenje Ozirisovog kulta je bila politička
nestabilnost u državi i slabljenje centralizirane vlade. Tada su, zbog procvjeta intelekta, u pitanje
došle mnoge stare pretpostavke. Pogrebni obredi, koji su se u početku vezali samo uz faraona, već
su se proširili i na njegovu užu obitelj i aristokraciju, te ih je od tada sve više počeo usvajati običan
puk. Sunčani obred vezan uz Ra više je pristajao faraonu nego običnom puku, te se čovjek mnogo
lakše mogao poistovjetiti s Ozirisom. Isto tako, patnička narav mita o Ozirisu još ga je više
približila pučanstvu jer je nepravda bila nešto što im je bilo poznato. „Običan čovjek mogao je
poistovjetiti svoju sudbinu s Ozirisovom dok se nije mogao poistovjetiti sa sudbinom boga
stvoritelja.“ (V. Ions, 1990: 129) Osim toga što su se nadali da će im Oziris pomoći u životu poslije
smrti, manifestirala se i plodna strana njegovog božanstva. Smatralo se da se pomoću njega stalno
obnavlja život biljaka i životinja, što je bilo prilično važno u Egiptu kao poljodjelskoj zemlji, gdje
život cijelog pučanstva ovisi o tome hoće li im žetva biti plodna. Općenito, poljodjelski narodi su
često poistovjećivali kultove plodnosti s kultom mrtvih, te je Ozirisov kult tako naizmjenično jačao
što je snažnija bila vjera u svaku pojedinu manifestaciju njegova božanstva. Oziris više nije bio
zlokobni duh podzemlja, nego je predstavljao nadu u što bolji zagrobni život.

U Egiptu se od trenutka smrti mrtvacu obraćalo imenom „Oziris“, zbog shvaćanja Ozirisa
kao personifikacije smrti. Nakon toga je dolazilo do obreda balzamiranja, koji je trajao sedamdeset
dana, i gledao se kao način da i mrtvac sudjeluje u Ozirisovim mukama. Tijelo se prvo pralo u
nilskoj vodi, te su se potom vadili određeni organi koji su se smještali u četiri posude koje su
nazivali Kanopuskim žarama. Srce su ostavljali u tijelu jer je ono smatrano sjedištem uma. Razlog
zašto je tijelo ostajalo očuvano su bile dragocjene masti i smole za faraone i uglednike, dok su se
za ostale primijenjivale jeftinije metode poput umakanja u sol ili živo vapno. Na tijelo su, prije
zamatanja i stavljanja u lijes, stavljali amulete kao simbol obnovljenog života čija je svrha bila da
potakne ponovno rođenje u zagrobnom životu. Također se vjerovalo da je sve upotrebljeno za čin
balzamiranja ustvari izraslo iz suza koje su bogovi prolili prilikom Ozirisove smrti, te da su
njihovom upotrebom prenijeli snagu svih tih bogova na samog mrtvaca. S godinama su se postupci
balzamiranja pojednostavili jer si ih je samo nekolicina mogla priuštiti. Balzamirači su si dali uloge
osoba koje su pomagale Izidi kod balzamiranja Ozirisa, na čelu s Anubisom. A s obzirom na to da
je Izida morala čuvati Ozirisovo tijelo sve dok Horus ne zasjedne na prijestolje i osveti ga, žena
umrloga i njegova ženska rodbina su čuvale njegovo tijelo sve do pogreba. U pogrebnoj povorci
su nosili i kipove preminulog, koji su predstavljali „ka“, njegov zaštitni dobri duh koji se smatrao
preživjelim dijelom čovjeka koji je otputovao na Zapad gdje ga je nahranila Hator i gdje ga je
susreo njegov dvojnik, nebeski „ka“. „Ka“ treba razlikovati od „ba“, što je tzv. duša preminuloga
koja je uzimala oblik sokola s ljudskom glavom i bila dio čovjeka koji je oživio kad je on umro. U
povorci su sudjelovale i sluge koje su nosile stvari za koje se pretpostavljalo da bi pokojniku mogle
poslužiti u zagrobnom životu, kao npr. hrana, odjeća, pokućstvo, slike i ostale životne potrepštine.
Kada je povorka došla do groblja, mumija je postavljena uspravno i održana je ceremonija
„otvaranja usta“, povezana s Horusovom osvetom očeva ubojstva. „Horus je došao da obavi tri
zadatka: da svome ocu najavi pobjedu, da mu daruje simbol te pobjede, a to je bilo oko što mu ga
je Set iščupao kad su se borili i koje su Horusu izručili u znak njegove pobjede, i da mu „otvori
usta“.“ (V. Ions, 1990: 132) Naime, Horus je Ozirisu otvorio usta istim predmetom koji je Set
koristio kako bi otvorio usta bogovima, odnosno dao im moć zapovijedanja. Nakon što je Horus
obavio ta tri zadatka, njegov je otac uskrsnuo. Zato se obred „otvaranja usta“ vršio u pogrebnim
obredima kako bi se otvorio put za ponovno rođenje pokojnikove duše.

Samo ako bi balzamiranje bilo obavljeno kako spada, duša pokojnika bi završila u sudnici
podzemnog svijeta, gdje bi morala odgovarati sama za sebe. Suđenje je djelomično postojalo zato
da bi se pokojnik mogao u potpunosti poistovjetiti s mitom o Ozirisu. „Kad je Horus stigao pred
sud bogova prigodom rasprave sa Setom, naposljetku je dobio za sebe povoljan pravorijek, te mu
je dosuđeno kraljevstvo jer se utvrdilo da je „na čestitu glasu“. [...] Isto se tako, prema nekim
inačicama te priče, mrtvi Oziris, koga su podržavale Izida i Neftis, branio na istoj raspravi kad ga
je Set optužio, pa se utvrdilo da je on „na čestitu glasu“.“ (V. Ions, 1990: 133) Oziris je bio sudac
mrtvih, sjedio je na prijestolju u velikoj sudnici koja je bila nazvana „Dvorana dviju istina“. Bio je
obučen u odjeću od perja, simbola pravde i imao je kraljevska obilježja, krunu i žezlo, te zeleno
obojeno lice što je upućivalo na njegovu funkciju boga plodnosti. Iza njega su stajale Izida i Neftis,
nasuprot njega Horusovi sinovi, čuvari Kanopuskih žara. U dvorani su se također nalazila četrdeset
i dva suca, svaki od njih je predstavljao jednu pokrajinu Gornjeg i Donjeg Egipta, te je imao zadaću
ispitati jedan vid pokojnikove savjesti. Pored njih su bili i „Velika eneada“ i „Mala eneada“, dio
Velike eneade su većinom bila vrhovna božanstva na čelu s bogom sunca Ra, dok su Malu eneadu
tvorili bradata božanstva povezana s pogrebnim obredima. Kada je preminuli došao u sudnicu,
rasprava bi počela tzv. „negativnim priznanjem“, gdje se on obraćao svakom sucu redom i govorio
da nije kriv ni za kakva zla djela. Drugi dio rasprave predvodio je Tot, bog znanja i razuma. U
sredini dvorane je bila vaga pokraj koje su stajali Majet, personifikacija duha pravde i Anubis, koji
su gledali hoće li vaga biti u ravnoteži. Tot je stajao kraj vage spreman da upiše presudu koju će
objaviti Anubis. Na jednu stranu vage smješteno je pero kao simbol istine, a na drugu srce
preminuloga. Ako je srce bilo nedužno, bilo je jednako teško kao i Istina, te je tada nevinost
preminuloga dokazana i mogao je provesti zagrobni život u vječnom blaženstvu. No, zapravo se
smatralo da je bio dužan obrađivati Ozirisova imanja i održavati brane i kanala za navodnjavanje
jer je kraljevstvo mrtvih trebalo biti slika Egipta u najboljem sjaju.

Sve u svemu, Oziris je običnom puku bio mnogo pristupačniji od sunčanih božanstava jer
je, usprkos svojoj pravednosti, i dalje trpio štetu od strane drugih. Uz to je predstavljao mogućnost
ponovnog rođenja i nadu, te „iako mrtav, bio je izvor života.“ (V. Ions, 1990: 137) Pod utjecajem
vjerovanja u Ozirisa, egipatska religija je, osim pukog etičkog sustava s pravilima ponašanja u
ovom životu o kojemu ovisi zagrobni život, postala optimistična religija koja je ulijevala nadu.
Sunčana božanstva su bila uključena u Ozirisov kult, za razliku od prijašnje obrnute situacije.
Literatura:

1. Ions, Veronica (1990) Egipatska mitologija, „Otokar Keršovani“: Opatija.