II.

Sahrana i štovanje mrtvih

Prva dužnost onih koji ga nadživljavaju spram umrlog je da tijelo sahrane na uobičajen način.
Ovo vrijeme to uzima ozbiljnije nego Homerovo: dok se kod Homera događa da se neprijateljima
palim u ratu uskraćuje pogreb, sad važi kao religiozna dužnost, koja se rijetko povređuje, da se leševi
neprijatelja isporučuju na sahranu. Pripadnike vlastitog grada posve lišiti grobne počasti je krajnji
zločin; zna se kako se uzbuđeni narod Atene stravično osvetio vojskovođama u arginuskoj bitki za
jedno takvo zanemarivanje. Ništa ne oslobađa sina od dužnosti da sahrani oca i da mu posvećuje
grobne darove1. Ako se rodbina ipak uskrati ovoj dužnosti, zakon u Ateni naređuje demarhu da se
pobrine za sahranu članova svog dema2. Dalje nego zakon seže religiozni zahtjev. Pri svetoj poljskoj
svečanosti Demetre Buzig [Βουζύγης – koji upreže volove – op. prev.] je u Ateni proklinjao one koji
ostave leš da leži nepokopan3. Ono što su ktonski bogovi tako stavili u svoju zaštitu nije mjera
zdravstvene policije; Antigona nije udovoljavala njoj, nego jedino „nepisanim pravilima“ religije, kad
je lakom prašinom prekrila leš brata: već simbolička sahrana odvraća „užas“ (ἄγος). Možda su se
priključile i pobude čistog pijeteta; ali zapravo odlučna predodžba bila je ona koju susrećemo već u
Ilijadi4, da duša nesahranjenog ne nalazi mir u onostranom. Ona opsjedan kao sablast, njen gnjev
pogađa zemlju u kojoj je zadržana protiv svoje volje, tako da je sprečavanje pokopa „lošije za onoga
tko sprečava nego za onoga tko nije dobio pogreb“ 5. Država pogubljene zločince baca doduše
nepokopane u jednu jamu6, izdajicama otadžbine i pljačkašima hramova uskraćuje sahranu u

1
Sin prema ocu, ako ga ovaj pozajmi za blud, nema više dužnost hranjenja i pružanja
konačišta: ἀποϑανόντα δ̕ αὐτὸν ϑαπτέτω καὶ τἆλλα ποιείτω τἀ νομιζόμενα. [ali kad umre da ga
sahrani i da učini sve što je običaj – op. prev.] Solon. zakon u Aeschines, Timarch 13.

2
Demosthenes 43, 57. 58.

3
Schol. Soph. Antig. 255. Philo u Euseb. pr. ev. 8, 358 D. 359 A. V. Bernays Berichte der Berl.
Akad. 1876, p. 604, 606 f.

4
Il. 23, 17 ff.

5
Isokrates 14, 55.

6
U Ateni βάραϑρον [ždrijelo – op. prev.], Καιάδας u Sparti. Opak, leš se često isporučivao
rodbini za sahranu i uopće je uskraćivanje sahrane trebalo u svakom slučaju biti samo temporarno;
nije zamislivo da se leševe htjelo ostaviti da trunu na otvorenom zraku.
domaćem stadu1, a to je stravična kazna: jer, ako se i prognanih sahranjuje u tuđini 2, njegovoj duši
ipak nedostaje trajna njega, kakvu, u kultu duša, samo obitelj svojim umrlim pripadnicima posvećuje
kod kuće i samo na mjestu gdje počivaju njihovi ostatci, može posvećivati3.

Ono što nam je poznato od pojedinih običaja sahrane, u temeljnim crtama ne odstupa bitno
od onoga što se u homerskom razdoblju sačuvalo kao ne više potpuno objašnjen običaj. Ono što
susrećemo kao novo mogla bi uglavnom biti ponovo oživljeni prastari običaj. U pojedinim crtama
svetost čina se razgovijetno opaža.

Nakon što su najbliži rođaci vlastoručno zatvorili oči i usta, žene peru i pomazuju leš,
odijevaju ga u čistu odoru i polažu na svečanu izložbu na odar u unutrašnjosti kuće. U Ateni se iz
supersticioznih razloga ispod leša rasprostirao origanon 4; također se pod njega polagalo četiri
1
Atenski zakon: Xen. Hell. 1, 7, 22; opće grčko pravo barem u odnosu na pljačkaše hramova:
Diodor. 16, 25. O primjerima baratanja ovim zakonom iz 5. i 4. stoljeća govori W. Vischer, Rhein. Mus.
29, 446 ff. – Samoubojicama se uskraćivala grobna počast na nekim mjestima (u Tebi, na Cipru), i u
Ateni je postojao običaj da se ruka samoubojice odsiječe i zasebno sahrani (Aesch. Ktes. 244. Ova
kazna za αὐτόχειρες.) Izgladnjivanje se činilo podnošljivijim i zato se tako često javljalo kao način
samoubojstva). V. Thalheim, Gr. Rechtsalt. p. 44 f. Možda su tako religiozna predomišljanja
pitagorejaca i (platonika), koje prosvijećeni kasnijeg vremena nipošto nisu dijelili, protiv
samooslobođenja od života koji je postao nepodnošljivim, ipak počivale na popularnom osjećaju i
načinu vjerovanja. (Ali da se lešu samoubojice smije dopustiti samo pokop, ne spaljivanje, ne može se
pokazati nigdje u starom vjerovanju. Ajant je prema Ἰλιὰς μικρά [Maloj Ilijadi – op. prev.] pokopan
nakon svog samoubojstva, ne spaljen διὰ τὴν ὀργὴν τοῦ βασιλέως [fr. 3] [zbog kraljeve srdžbe – op.
prev.]: nemamo nikakvog povoda [s Welckerom, Kl. Schr. 2, 291] iz stare pjesme izvesti Filostratovo
[Heroic. p. 188, 30 ff. Kays.] izmišljanje da je Kalhas spaljivanje samoubojica proglasio kao ne ὅσιον
[po božjoj pravdi – op. prev.].)
2
Usp. riječi Telesa περὶ φυγῆς [o progonstvu – op. prev.] u Stob. Flor. 40, 8 (I p. 715, 17 ff:
Hens.); i riječ Kratesa cinika Demetriju iz Falerona, kod Plut. adul. et am. 28 p. 69 C/D. Vrijedno je
inače opaziti da je u 4. i još u 3. stoljeću još bilo nužno opovrgavanje mnijenja da: ὅμως δὲ τὸ ἐπὶ
ξένης ταφῆναι ὄνειδος [biti sahranjen u tuđini je ipak sramota – op. prev.] Kasnije, kad je
kozmopolitizam koji su propovijedali cinici (a po njihovom uzoru i Teles) zbiljski postao općim
dobrom, čini se da niti u spisima περὶ φυγῆς nisu bili potrebni posebni utješni razlozi protiv boli
pokopa u tuđini, niti stoicizirajućem Musoniju, niti platonizirajućem Plutarhu. (Usp. i Philodem. π.
θανάτου p. 33. 34. Mekl.)

3
To je razlog zašto je tako često kosti ili pepeo nekoga tko je umro u tuđini rodbina
dobavljala i sahranjivala doma. Primjeri kod Westermanna uz Demosthen. gegen Eubul. § 70 (usp. i
Plutarch Phoc. 37).

4
Aristoph. Eccl. 1030. Origanon (divlji mažuran, bijeli timijan) ima apotropejsku snagu; on
rastjeruje zle duhove. Stari su znali snazi ove biljke da rastjeruje zmije, mrave i drugu gamad ( Aristot.
h. an. 4, 8 p. 534 b, 22 [Plin. n. h. 10. 195]; Theophrast. Caus. Plant. 6, 5, 1; Dioscorid. mat. med. 3,
29; I p. 375 Spr., Geopon. 12, 19, 7; usp. Nicolas ad Geopon. 13, 10, 5). Novije praznovjerje je
upotrebljava da drži na daljini patuljke i sirene, vještice i sablasti (Grimm, D. Mythol.4 p. 1015; III p.
471, n. 980). Stavi li se pored žena u vrijeme babinja mažuran i gorčika, ne mogu im ništa volandi ni
sablasti, „jer te trave su im odbojne“ (J. Chr. Männlinger u Alwin Schulz, Alltagsleben e. d. Frau im 18.
Jahrh. p. 195 f.). Oba djelovanja su povezana. Oštrim mirisom trava i spaljenih tvari zmije se
rastjeruju kao nocentes spiritus, monstra noxia [štetni duhovi, škodljive prikaze – op. prev.]: Pallad.
de re rust. 1, 35 (p. 45 Bip.). Monstra noxia zacijelo baš zato što bi se u obliku zmije ili insekta htjeli
približiti mrtvacu (kao što se ona mrtvačka sablast u Apuleius, met. 2, 24 u obličju lasice približava i
tamo za mrtvaca opasne versipelles et aves et rursum canes et mures, immo vero etiam muscas
odlomljene grančice vinove loze, kao što se i u grobu mrtvac polagao na vinovu lozu 5; pod ležaj se
one postavljaju posude s pomastima one tanke građe, koje se tako brojne pronalaze u grobovima, a
za čišćenje religiozno okaljanih približavanjem mrtvacu kad opet napuštaju kuću, na vrata odaje se
stavlja posuda za vodu puna čiste vode posuđene iz tuđe kuće 2. Grančice čempresa, pričvršćene za
vrata kuće, izvana nagovještava strašljivima da unutra počiva mrtvac 3. Glava mrtvoga se običavala
ukrašavati vijencima i trakama, po Homeru još nepoznatom običaju, kako se čini u znak
strahopoštovanja pred višim posvćenjem sad pokojnog4.

Izlaganje tijela koje traje jedan cijeli dan zacijelo nije izvorno imalo svrhu javnog pregleda leša
u policijskom interesu, kakvu pripisuju mu kasniji spisatelji 5. Kad je mrtvac položen na odar, slijedilo
je naricanje, i svrha izlaganja je bila da se njemu da prostora. Običaj stara atičke države Eupatrida je

induunt ['sablasti koje mijenjaju kožu' navlače na sebe obličja ptica, pa onda pasa i miševa, zaista čak i
muha – op. prev.]: cap. 22). Tako je i origanon oko leša katartičko, t. j. podzemne duhove rastjerujuće
sredstvo.

1
Aristoph. Eccles. 1031. Na vinovoj lozi ležao je leš u pojedinim grobovima koji su nedavno
otkriveni U Dipilu u Ateni. Athen. Mitth. 1893 p. 165. 184. I ovdje treba pretpostaviti neki
supersticiozan razlog (kao bjelodano kod ležanja na listovima masline: v. dolje), ali teško je dokaziv
(usp.Friedrich, Sarkophagstudien, Nachr. d. Gött. Ges. d. Wiss. Phil. Cl. 1895, p. 18, 69; Anrich. D. gr.
Mysterienwesen 102, 3). Čini se da ἄμπελος [loza – op. prev.] inače nema lustralno djelovanje.

2
λήκυϑοι, τοὔστρακον [uljanice, zemljana posuda – op. prev.]: Arist. Eccl. 1032 f.; χέρνιψ ἐπὶ
φϑιτῶν πύλαις [voda za pranje ruku na vratima mrtvaca – op. prev.] : Eurip. Alcest. 98 ff. Posuda se
zvala ἀρδάνιον [od ἄρδω = zalijevati – op. prev.]: Schol. Arist. Eccl. 1030; Poll. 8, 65 (usp. Phot. 346, 1:
ὀρδάνιον). Ona je sadržavala vodu posuđenu iz druge kuće: Hesych. s. ὄστρακον (očito zato što je
voda kuće u kojoj leži mrtvac važila kao nečista. Tako se npr., gdje je vatra „onečišćena“, donosi
druga izdaleka: Plut. Quaest. Gr. 24; Aristid. 20). Tako da su se oni koji kuću opet napuštaju čistili:
Hesych. s. ἀρδάνια, s. πηγαῖον, πηγαῖον ὕδωρ [izvorska voda – op. prev.]. Unutra je bila lovorova
grančica (kao mahalica za kropljenje, kao i obično kod lustracija): Schol. Eurip. Alcest. 98.

3
Serv. Aen. 3, 681: apud Atticos funestae domus huius (cupressi) fronde velantur [kod
Atičana pogrebne kuće se zastiru njegovom (čempresovom) grančicom – op. prev.]. Svrha je možda
bila da se praznovjerne upozori prije ulaska u „nečistu“ kuću (svojstvenost δεισιδαίμων
[demonobojaznih – op. prev.] je οὔτε ἐπιβῆναι μνήματι, οὔτε ἐπὶ νεκρὸν οὔτ̕ ἐπὶ λεχὼ ἐλϑεῖν
ἐϑελῆσαι [da ne žele ni prići nadgrobnom spomeniku, niti naići na mrtvaca, niti na porodilju – op.
prev.] Theophr. char. 16). Ovo se barem navodi kao razlog za isti običaj u Rimu: Serv. Aen. 3. 64; 4,
507.

4
Ovjenčavanje mrtvog, kasnije čest običaj, prvo se zacijelo spominje u (dabome vremenski
određenoj) epskoj Ἀλκμαιωνίς, fr. 2 (p. 76 Kink.). Na Arhemorovoj vazi je mirtin vijenac koji se neka
žena sprema staviti Arhemoru na glavu. Mirta je sveta χθόνιοι [zemaljskima – op.] i stoga je jednako
mistima Demetre kao i mrtvima svojstven mirtin vijenac (V. Apollodor. u Schol. Arist. Ran. 330; Ister u
Schol. Soph. O. C. 681. I grobne spomenike ovjenčavalo se mirtom i prvenstveno mirta se sadila oko
njih. Eurip. El. 324. 512; usp. Theophrast. h. plant. 5, 8, 3; Virg. Aen. 3, 23. Ne mrtve, nego isto tako
grobove, rado se ovjenčavalo sa σέλινον, peršinom. Plut. Timol. 26; Symp. 5, 3, 2; Diogenian. 8, 57
između ostalog. Usp. gore str. link) Ovjenčavanje uvijek znači neku vrstu posvećenja ma kojem bogu.
Po (de corona militis 10) mrtvi su ovjenčani, quoniam et ipsi idola statim fiunt habitu et cultu
consecrationis [jer i oni smjesta postaju idolima odjećom i obredom posvećenja – op. prev.]. (U
svakom slučaju, to prije pogađa pravi smisao nego mnijenje Schol. Ar. Lys. 601: στέφανος ἐδίδοτο
τοῖς νεκροῖς ὡς τὸν βίον διηγωνισμένοις [vijenac je davan mrtvima kao onima koji su se kroz život
natjecali – op. prev.].)
pompu mrtvaca u svakom pogledu veoma povećao, uzgojio je pretjeran kult duša. Solonovo
zakonodavstvo moralo je tu pretjeranost mnogostruko ograničiti i ublažiti. Tako je moralo obuzdati i
sklonost da se svečanost naricanja neprimjereno produžava. Samo žene iz najbliže rodbine, kojima je
jedino kult duša bio dužnost, trebale su učestvovati 1, zabranjene su bili silovite provale boli, grebanje
obraza, udaranje u prsa i glavu2, isto tako pjevanje „pjesama“3, t. j. zacijelo uobičajenih pogrebnih
pjesama kakve se u Homera žene izvode na Hektorovom odru. U prigodi sahrane moralo je biti
izričito zabranjeno naricaljku proširiti na druge osim upravo umrlog 4. Ove zabrane važile su zacijelo
već za one koji su se okupljali na mjestu pokopa. Već prije iznošenja mrtvaca na sahranu, još u kući,
bio je stari običaj klati žrtvene životinje; čini se da je Solon i to zabranio 5. Tako je i u drugim državama
zakonodavstvo imalo sklonost obuzdati pretjeranu žestinu naricanja za mrtvim 6, koje u staroj Grčkoj
kao i kod tolikih „prirodnih naroda“, kod kojih se ono iskaljuje u punoj silovitosti, nije proizlazila iz
5
Plato Leg. 12, 959 A. Poll. 8, 65. Dopunjeno još jednim čudnim razlogom u Photius s.
πρόϑεσις.

1
Dopuštanje πρόϑεσις [izlaganja – op. prev.] mrtvaca (i naricaljke) kao i pogrebne povorke
(ἐκφορά [iznošenja – op. prev.]) samo ženama iz rodbine μέχρι ἀνεψιότητος [do rodbine po stricu –
op. prev.]: zakon u Demosth. 43, 62. 63, d. h. unutar ἀγχιστεία [bliže rodbine – op. prev.], kojoj je
uopće kult duše svake vrste jedino bio na dužnosti. Samo ove žene iz rodbine su smrtnim slučajem
μιαινόμεναι [okaljane – op. prev.] (usp. Herodot. 6,58): ovo je razlog ograničenja prema pogrebnom
redu Keja (Dittenb. Syll. 468, 25 ff.), koja čak i unutar kruga žena iz ἀγχιστεία propisuje još uži izbor.
(Zakon govori o red. 22: μὴ ὑποτιϑέναι [ne podstavljati – op. prev.] etc. o πρόϑεσις, premda je na
početku riječ bila samo o ἐκφορά).

2
ἀμυχὰς κοπτομένων ἀφεῖλεν [uskratio je grebanje onima koji se busaju od žalosti – op.
prev.]. Plut. Solon. 21. – Demokratizacija života možda je služila da se u Atici nakon Solonovih
vremena učine djelatnim takvi propisi, koji su ograničavali pompu pohođenja mrtvaca kakvu je
poznavalo staro plemićko vrijeme. Ali čini se da je ostalo uobičajeno κόπτεσθαι ἐπὶ τεθνηκότι [busati
se u prsa za mrtvim – op. prev.]: udaranje u glavu pri naricanju rado se oslikavalo na atičkim vazama
(takozv. prothesis-vaze): npr. Monum. dell’ instit. VIII 4. 5; III 60 i drugdje. (v. Benndorf, Griech. u.
Sicil. Vasenb. 6).

3
τὸ ϑρηνεῖν πεποιημένα [jadikovati prema sačinjenom – op. prev. Plut. Solon 21. Time se
misli na pripravljene, možda kod θρήνων σοφισταί [kod umjetnika za jadikovke – op. prev.] naručene,
ne improvizirane i nenamjerno izbijajuće jadikovke.

4
Plut. Solon 21: καὶ τὸ κωκύειν ἄλλον ἐν ταφαῖς ἑτέρων ἀφεῖλεν. [i zabranio je oplakivati
druge na pokopima različitih – op. prev.] To zacijelo treba značiti: Solon je zabranio na sahrani drugih
oplakivati nekog drugog, različitog od onog koji se upravo pokapa (ἑτέρων samo radi promjene pored
ἄλλον, posve = ἄλλων; kao često kod atičkih autora: μὴ προϊέμενον ἄλλον ἑτερῳ τὴν ἀλλαγήν [ne
dajući jedan drugome unaprijed –op. prev.], Plato, Leg. 8, 849 E; Isocr. 10, 36 i drugdje). Sklonost da
se pri sahrani tužaljka proširi i na druge umrle pretpostavlja i zabrana u pogrebnom redu πατρία
[bratstvo – op. prev.] Λαβυάδαι u Delfima (5/4 st. pr. Kr.) (Bull. corr. hell. 1895 p. 10), red. 39.: τῶν δὲ
πρόστα τεθνακότων ἐν τοῖς σαμάτεσσι [pri sahrani nekog drugog) μὴ θρήνειν μηδ' ὀτοτύζειν [na
grobovima ne žalovati i naricati za ranije umrlima – op. prev.]. Misli li već Homer na tako nešto:
Πάτροκλον πρόφασιν [(koristeći) Patrokla kao izgovor – op. prev.]– T 302?

5
U staro vrijeme u Ateni je bio običaj ἱερεῖα προσφάττειν πρὸ τῆς ἐκφορᾶς [zaklati žrtve prije
iznošenja – op. prev.], dakle još u kući mrtvoga : [Platon] Minos 315 C. Takvu žrtva prije ἐκφορά (koja
će tek kasnije biti opisana v. 1261 ff.) pretpostavlja i kod umrloga u moru Euripid Hel. 1255:
προσφάζεται μὲν αἷμα πρῶτα νερτέροις [prvo se prolijeva krv podzemnima – op. prev.]– (s netočnim
izrazom – jer πρό je onda besmisleno – προσφάγιον se onda naziva žrtva na grobu: Tako na kejskom
prostog pijeteta i jednostavno ljudske žalosti, koja nije nikad osobito sklona buci i žestini, nego iz
stare vjere da su nevidljivo prisutnoj duši preminulog najmilija najžešća očitovanja boli zbog njegovog
gubitka1. Žestoko naricanje već pripada kultu preminulih duša. Ograničenje naslijeđenog bučnog
jadanja možda se sa svoje strane – barem ukoliko je postalo djelatnim – i nije oslanjalo samo na
racionalna razmatranja (koja u takvim prilikama slabo urode), nego isto tako na superticiozno-
religiozne razloge2.

Izlaganje mrtvaca čini se da je svuda trajalo samo jedan dan 3. U rano jutro trećeg dana4 nakon
smrti, leš se iznosio iz kuće skupa s ležajem na kome je bilo položeno. Preveliku raskoš opreme

ins. Dittenb. 468, 12; πρόσφαγμα tako: Eupip. Hekub. 41) Plut. (Solon 21) o Solonu: ἐναγίζειν δὲ βοῦν
οὐκ εἴασεν. [nije dopustio da se žrtvuje bik – op. prev.]. Možda je Solon zabranio žrtvu bika prije
ἐκφορά: jer čini se da autor Platonovog Minosa cilja upravo na takvu zabranu.

6
Solonova ograničenja , kaže Plutarh (Solon 21), velikim dijelom su preuzeti u „naše“
(beotske) νόμοι (kao što je zatim, po Ciceronovom nepobitnom svjedočanstvu, Solonov pogrebni red
eisdem prope verbis [gotovo istim riječima – op. prev.] decemviri preuzeli u desetu od dvanaest
tabela ). Ograničenje svečanosti žalovanja u Sparti: Plut. Lyc. 27 (odatle Instit. Lacon. 238 D), u
Sirakuzi od strane Gelona: Diodor. 11, 38, 12; usp. „Haronda“, Stob. Flor. 44, 40 (II p. 183, 13 ff.
Mein.); za pripadnike obitelji ograničava ih (početkom 4. stoljeća pr. Kr.) πάτρια [bratstvo – op. prev.]
Λαβυάδαι u Delfima na svom u Bull. de corr. hell. 1895 p. 9 ff. objavljenom τεθμός [dor. umj. θεσμός
= zakon – op. prev.].

1
Posve naivno očituje se predodžba koja leži u temelju takvim silovitim naricanjima,
samoozljeđivanjima i drugim žestokim očitovanjima boli oko mrtvog, kad npr. oni koji su se na
Tahitiju u žalosti sami ranjavali pritom „su zazivali dušu umrlog da vidi njihovu privrženost“ (Ratzel,
Völkerkunde 2, 337 f). — Usp. Waitz-Gerland, Anthropol. 6, 402.

2
Stara je, kod mnogih naroda raširena predodžba da previše žestoko naricanje oko mrtvog
ometa njegov spokoj, tako da se vraća. V. Mannhardt, German. Mythen (1858) p. 290 (posebno za
Njemačku usp. . Wuttke, Deutsch. Volksabergl.2, § 728, p. 431; Rochholz, D. Glaube u. Brauch 1, 207).
Sličnije grčkom narodnom vjerovanju nagoviješteno je u Lucian, de luctu, 24 (pri čemu kasno doba
svjedoka ne govori protiv starosti vjerovanja). Onima koji su predugo ostali naricati, kaže se: μέχρι
τίνος ὀδυρόμεϑα; ἔασον ἀναπαύσασϑαι τοὺς τοῦ μακαρίου δαίμονας [Dokle ćemo plakati? Ostavi
demone blaženog neka se odmore. – op. prev.]. – U Plato, Menex. 248 E mrtvi kažu: δεόμεϑα
πατέρων καὶ μητέρων εἰδέναι ὅτι οὐ ϑρηνοῦντες οὐδὲ ὀλοφυρόμενοι ἡμᾶς ἡμῖν μάλιστα χαριοῦνται
[molimo očeve i majke da znaju da nas neće najviše obradovati jadikujući i plačući – op. prev.] (dakle
mrtvima se po uobičajenom gledanju i u Grčkoj htjelo žestokim naricanjem ugoditi: v. prethodna
opaska), ἀλλὰ — — οὕτως ἀχάριστοι εἶεν ἂν μάλιστα [nego — — da bi tako bili najneugodniji –
op. prev.]. Jer po „Harondi“, Stob. flor. 44, 40 (p. 183, 15) ἀχαριστία ἐστὶ πρὸς δαίμονας
χϑονίους λύπη ὑπὲρ τὸ μέτρον γιγνομένη [prekomjerna tuga je nezahvalnost prema
zemaljskim demonima – op. prev.].

3
ἐκφέρειν τὸν ἀποϑανόντα τῇ ὑστεραίᾳ ᾗ ἂν προϑῶνται, πρὶν ἥλιον ἐξέχειν [iznijeti umrloga
drugi dan nakon što su ga izložili, prije izlaska sunca – op. prev.]: Solon. Zakon u Demost. 43. 62: usp.
Antiph. de chor. 34 Klearh u Proclus ad Plat. Remp. p. 63, 6 Sch.: Kleonim u Ateni τεϑνάναι δόξας
τρίτης ἡμέρας οὔσης κατὰ τὸν νόμον προὐτέϑη [kad s činio mrtvim, trećeg dana bio je po zakonu
izložen –op. prev.], tj. to je bilo ujutro 3. dana, neposredno prije ἐκφορά, πρόϑεσις je ispunila 2. dan
(„posve druga“ mjera, Orpheus [1895] p. 232, 64. ali teško da je točnija. Da nekoga tko τεϑνάναι
δόξας, dakle okolini se čini mrtvim, ova okolina prepoznaje upravo kao samo prividno mrtvog – što je
stvarno bio – i s njim postupa primjereno tome, nije doduše veoma očito). Isto tako u analognoj
pogrebne povorke morali su tu i tamo sprečavati zakoni 5. Kako se svečano i sjajno i ovaj dio kulta
mrtvih oblikovao u vrijeme starog plemićkog gospodstva, može nas poučiti, ako samo ikako odgovara
zbiljnosti, prikaz pogrebne povorke na jednoj veoma starinskoj „dipilon-vazi“ 2. Ovdje je leš položen
visoko na odar na kolima koja vuku dva konja, muškarci sa mačevima sa strane, slijedi cijela četa
žena koje se naričući udaraju u glavu. U Ateni je zakon barem za žene pratnju mrtvaca ograničavao na
najbližu rodbinu (do trećeg koljena); čini se da su muškarci, koji su išli ispred žena, bili pripušteni bez
takvog ograničenja3. čini se da u Ateni nije bila zabranjena pratnja angažiranih karijskih žena i
muškaraca, koji su pjevali svoje domaće žalobne melodije 4. Na Keju i drugdje zakoni propisuju šutnju
za povorku do groba5. U cjelini je, u ograničenju usko građanskog života, „divlje, barbarsko“ 6
pokazivanja žalosti, koje je u ranijim vremenima navodno vladalo, prigušeno do umjerene simbolike.

pripovijesti o Tespesiju iz Soli, Plutarch de sera num. vind. 22 p.563 D: τριταῖος, ἤδη περὶ τὰς ταφὰς
αὐτάς, ἀνήνεγκε [treći dan, već oko samog pokopa, ustade – op. prev.]. (Philostrat. V. Apoll. 3, 38 p.
114, 28 Ks.: žena nekog umrlog čovjeka περὶ τὴν εὐνὴν ὕβρισε, τριταίου κειμένοθ [τοῦ ἀνδρός, scil. ]
γαμηθεῖσα ἑτέρῳ [ogriješila se o bračnu postelju, kad je [muž] treći dan ležao, udala se za drugoga –
op. prev.] : tj. neposredno prije ἐκφορά, još u prisutnosti mrtvoga u kući). Jednak običaj pretpostavlja
se za Grke na Cipru u Anton. Lib. 39, p. 235, 21 West: ἡμέρᾳ τρίτῃ τὸ σῶμα προήνεγκαν εἰς ἐμφανές
(εἰς τοὐμφανές?) οἱ προσήκοντες [trećeg dana pripadnici obitelji su iznijeli tijelo na svjetlo dana – op.
prev.]. I po Platonovom određenju Leg. 12, 959 A treba biti τριταία πρὸς τὸ μνῆμα ἐκφορά [treći dan
iznošenje do grobnog spomenika – op. prev.].

4
Prije izlaska sunca: Demosth. 43, 62 (izričito naglašeno zakonom Demetrija Fal.: Cic. leg. 2,
66). Naprotiv, važilo je kao pogrdno da se bude pokopan još tijekom noći: ἦ κακὸς κακῶς ταφήσῃ,
νυκτὸς οὐκ ἐν ἡμέρᾳ [zaista loš je loše i pokopan, noću a ne danju – op. prev.] Eurip. Troad. 448.

1
Tako naročito pogrebni red Keja, Dittenb. Syll. 468; usp. Plut. Solon 21; Bergk, Rhein. Mus.
15, 468. Pogrebni red Labijada (Delfi) red 29. f.: στρῶμα δὲ ἓν ὑποβαλέτω καὶ ποικεφάλαιον ἓν
ποτιθέτω [neka se podloži jedan pokrivač i podmetne jedan jastuk – op. prev.] (mrtvom).

2
Preslikana Monum. d. inst. IX 39.

3
Zakon u Demosth. 43, 62 (usp. 64) navodi ograničenja kod pratnje mrtvaca samo za žene (a i
tu samo za one ispod 60 godina); prema tome, čini se da su muškarci promiscue pripušteni. I u Plut.
Solon 21 kaže se da kod ἐκκομιδή [iznošenja – op. prev.] Solon nije zabranio ἐπ̕ ἀλλότρια μνήματα
βαδίζειν [da se korača na tuđem pogrebu – op. prev.] – naime muškarcima, mora se misliti. Muškarci
su išli naprijed u povorci, žene su slijedile: Demosth. 43, 62. Isto tako očito u Keju: Dittenb. 468, 19.
20. — Pitak (kao esimnet [αἰσυμνήτης – vladalac – op. prev.] u Mitileni) potpuno je zabranio
accedere quemquam in funus aliorum [da itko ide na tuđi pogreb – op. prev.]. Cic. de leg. 2, § 65.
Pogrebni red Labijada (Delfi) red 42 ff.: o polaganju ἀπῖμεν οἴκαδε ἕκαστον, ἔχθω ὁμεστίων καί
πατραδελφεῶν καὶ πεnθερῶν κἠκγόνων καὶ γαμβρῶν [neka svatko ide kući osim ukućana i rođaka
po ocu i rođaka po tazbini i potomaka i rođaka po ženidbi – op. prev.](dakle ascendenata i
descendenata umrlog svagda u najbližem koljenu).

4
Kao postojeći običaj ovo spominje Plato. Leg. 7, 800 E. Usp. ondje Schol., Hesych. s. Καρῖναι.
Menander Καρίνη, Com. Mein. 4, p. 144 (Karijsko-frigijske žalobne frule: Ath. 4, 174 F; Pollux 4, 75.
79).

5
τὸν ϑανόντα δὲ φέρεν κατακεκαλυμμένον σιωπῇ μέχρι ἐπὶ τὸ σῆμα [mrtvoga prekrivenog u
šutnji nositi do groba – op. prev.]. Dittenb. Syll. 468, 11. Pogrebni red Labijada (Delfi) red 40 ff.: τὸν
δὲ νεκρὸν κεκαλυμμένον φερέτω σιγᾷ, κἢν ταῖς στροφαῖς („po zavojima ulice“) μὴ καττιθέντων
μηδαμεῖ, μηδ' ὀτοτυζόντων ἔχθος τᾶς Ƒοικίας πρίγ κ' ἐπὶ τὸ σᾶμα ἵκωντι· τηνεῖ δ' ἔναγος ἔστω κτλ
 O pojedinostima sahrane nismo dovoljno obaviješteni. Prigodni iskazi pisaca pokazuju ono što
potvrđuju i grobni nalazima u grčkim krajevima, da je osim spaljivanja, jedino uobičajenog u
homersko vrijeme, bio u upotrebi i stariji običaj da se tijelo sahrani nespaljeno 1. Tijelo se nije trebalo
uništiti bez traga. Iz pepela lomače sin brižno sakuplja ostatke očevih kostiju 2, da bi ih pohranio u urni
ili ormariću. Ako tijelo ostane nespaljeno, ono se, po običaju koji se razgovijetno odaje kao preuzet iz
tuđine, pohranjuje u ljesovima od gline i drveta 3, ili se pak (a bit će da je to stariji domaći grčki običaj)
i bez lijesa spušta u zemlju i polaže na naslagu lišća 4, ili se, gdje je to dopuštala kakvoća tla, u
stjenovitim odajama slobodno polaže na kameni ležaj5.

Duši koja je postala slobodnom ostaje spona na ostatku tijela u kome je nekoć stanovala. Njoj
za upotrebu i zabavu je, ako i odavno ne njezin cjelokupan posjed (kao zacijelo prije), ipak lešu

[neka mrtvaca prekrivenog nosi u šutnji, i na zavojima da nigdje ne spuštaju, da ne oplakuju izvan
kuće prije nego dođu na grob: ondje neka bude žrtvovano itd. – op. prev.] (posljednje još nije
uvjerljivo objašnjeno).

6
Solon je kod pogrebne svečanost ublažio (navodno pod utjecajem Epimenida) τὸ σκληρὸν
καὶ τὸ βαρβαρικὸν ᾧ συνείχοντο πρότερον αἱ πλεῖσται γυναῖκες. Plut. Sol. 12.

1
Među iskazima pojedinih pisaca od 5. stoljeća o kojima govori Becker, Charikles2 3, 98 ff, za
pokop kao vladajući običaj govore u biti samo Plut. Sol. 21: οὐκ εἴασεν (Solon) συντιϑέναι πλέον
ἱματίων τριῶν [nije dopuštao da se s mrtvacem položi više od tri plašta – op. prev.], Plut. Lycurg. 27:
συνϑάπτειν οὐδὲν εἴασεν (Likurg), ἀλλὰ ἐν φοινικίδι καὶ φύλλοις ἐλαίας ϑέντες τὸ σῶμα
περιέστελλον [nije dopuštao da se skupa sahrani , nego su sahranjivali stavivši tijelo u grimizan
plašt i maslinovo lišće – op. prev.]; usp. Thucyd. 1, 134, 4. Spaljivanje kao uobičajenije pretpostavlja
naprotiv za Atenu (u 4. st.) Isaeus 4, 19: οὔτ̕ ἔκαυσεν οὔτ̕ ὠστολόγησεν [niti je spalio , niti
sakupio kosti – op. prev.], isto tako (u 3. st.) testament peripatetičara Likona (Laert. 5, 70): περὶ δὲ
τῆς ἐκφορᾶς καὶ καύσεως ὲπιμεληϑήτωσαν κτλ [neka se za iznošenje i spaljivanje pobrinu itd. –
op. prev.]. (usp. i Teles u Stob. flor. 40, 8; II p. 69, 24: τί διαφέρει ὑπὸ πυρὸς κατακαυϑῆναι [u čemu
se razlikuje biti spaljen vatrom – op. prev.] – to se ovdje pretpostavlja kao grčki način sahrane). –
Nedavno otkriveni grobovi ispred Dipilona u Ateni pokazuje da su u najstarije vrijeme mrtvi gotovo
beziznimno pokapani (bez lijesa); sljedeća vremena (do u 6. st.) su većinom spaljivala svoje mrtve,
kasnije se čini da je pokop postao češćim (v. izvješće Brücknera i Pernicea o iskapanjima pred
Dipilonom, Athen. Mittheil. 1893 p. 73 – 191). Tako je u Atici kasnijih vremena prevladavao pokop (L.
Loss, Archeol. Aufs. 1, 23), isto tako, zacijelo u biti zato jer je bilo jeftinije nego spaljivanje, u drugim
krajevima Grčke (neka dokazivanja u Bull. corr. hell. 1895 p. 144, 2).

2
ὠστολόγησεν, Isaeus 4, 19.

3
Običaj ἐκφορά [iznošenja – op. prev.] na otvorenoj κλίνη [ležaju – op. prev.] ne slaže se s
namjerom da se tijelo mrtvog položi u lijes, nego očito ima za pretpostavku da će se vani leš ili
nezačahuren položiti u zemlju, ili da će se spaliti. Običaj (posuđen zacijelo s Orijenta) stavljanja u lijes
se zatim nadovezao, ali nije nikad postao ravnopravan sa starim naslijeđenim običajem ἐκφορά.

4
Pokop bez lijesa bio je uobičajen u grobovima „mikenske“ periode; jednako tako i u onim iz
Atike najstarijeg vremena. I to je bilo samo zadržavanje ovog starog običaja kad su Spartanci ἐν
φοινικίδι καὶ φύλλοις ϑέντες τὸ σῶμα περιέστελλον (sahranjivali): Plut. Lycurg. 27. Ovdje sve
pokazuje ustrajavanje na prastarom običaju. Leševi se, po najstarijem običaju, sahranjuju, ne spaljuju.
Omataju se purpurnom prostirkom. Purpurna boja je u Sparti inače svojstvena ratnim i svečanim
odorama (Müller, Dorier 2, 248); ovdje je primijenjena na ktonsku službu. ἔχει γάρ τινα τὸ
πορφυροῦν χρῶμα συμπάθειαν πρὸς τὸν θάνατον [purpurna boja ima neku uzajamnu povezanost sa
smrću – op. prev.], kaže posve ispravno Artemidor, onirocr. 1, 77 p. 70, 11 H. To teško dolazi odatle
pridodana višestruka zaliha posuda i pribora, kakvu su nam ponovno darovali otvoreni grobovi 6. Ali
Grci nisu mislili na vječnost takvog života sjene. Tjeskobne priprave za trajno održanje leša,
balzamiranjem i sličnim sredstvima, kakve su primjenjivane na leševe mikenskih rovovskih grobova 2,
u ovim kasnijim vremenima bile su uobičajene samo još, kao starina, pri polaganju u zemlju
spartanskih kraljeva.

2.
Ako je tijelo sahranjeno, psihê umrlog je pristupila četi nevidljivih bića, „boljih i viših“ 3. Ovo
vjerovanje, koje se Aristotelu čini kao da je u Grka živo od nezamislivog pradavnog vremena, posve
bjelodano nastaje u kultu ovog poslijehomerskog vremena iz pomutnje, koja ga je skrivala u
homersko vrijeme. Duša umrlog ima svoju posebnu kultnu zajednicu, koja se po prirodi sastoji od
njegovih potomaka i obitelji i ograničava se na nju. Održalo se sjećanje na najstarije vrijeme u koje se
mrtvac sahranjivao u unutrašnjosti kuće, najbližem mjestu svog kulta 4. To mora da se pokazivalo kao
posve prirodno vremenu koje nije mnogo znalo o ritualnoj „čistoći“, koja se kasnije usavršila do
sitničavosti: jer nemamo nikakvog razloga vjerovati da je Grk recimo, kako to čine mnogi „prirodni
jer krv ima crvenu boju: isto tako kao ni zato što se kaže πορφύρεος θάνατος smrt – op. prev.]. Ali
tako su već Il. 24, 796 Hektorove kosti omotane πορφύρεοις πέπλοισι [grimiznim tkaninama – op.
prev.] (spaljene kosti umjesto cijelog tijela; bjelodano rudiment starijeg običaja koji se u Sparti
sačuvao netaknut. Slično Il. 23, 254. A tako su npr. u grobovima pred Dipilonom u Ateni spaljene kosti
nađene zamotane u prostirku: Athen. Mitth. 18, 160 – 161. 185). Glavu ubijenog brata dva druga
Kabira φοινικίδι ἐκαλυψάτην καὶ ἐθαψάτην [pokrili su purpurnim plaštem i zakopali – op. prev.] po
svetoj kaži u Clemens Al. protr. 12 C. Purpurna boja često još ima mjesto u ktonskom kultu: kao kod
onih svečanih ἀραί koje znače isporučivanje podzemnima, u [Lysias] 6, 51; pri herojskoj žrtvi u Plateji:
Plut. Aristid. 21; pri dobavljanju Rezovih kostiju (gore str. link, op.): Polyaen. 6, 53; kod žrtve
Eumenidama: Aesch. Eum. 1028. – Sahranu u lišću zadržali su, kao stari običaj, i pitagorejci: oni su
sahranjivali (bez spaljivanja, Jamblich. V. Pyth. 154) svoje mrtve in myrti et oleae et populi nigrae (sve
samo drveće posvećeno χθόνιοι [zemaljskima – op. prev.] foliis [u lišću mirte, masline i crna topola –
op. prev.] (Plin. n. h. 35, 160). U Ateni, u grobovima ispred melitskih vrata Fauvel (u Ross, Arch. Aufs.
1, 31) je našao le squelette couché sur un lit épais de feuilles d’olivier encore en état de brûler [kostur
položen na gustu postelju od maslinovog lišća i pritom u stanju spaljenosti – op. prev.]. (Koštice
maslina u mikenskim grobovima: Tsundas, Ἐφημ. ἀρχ.1888 p. 136; 1889, p. 152.)

5
Tako se opisuje u pismu Hiparha u Phlegon, mirab. 1, slično Xenoph. Ephes. 3, 7, 4 (V. moj
Griech. Roman, p. 391 A. 2). Sahranu na takvim kamenim κλῖναι zahtijeva i Platon za svoje eutine
[εὔθυνος – nadglednik u Ateni – op. prev.] (Leg. 12, 947 D). A upravo na ovaj način su položeni i
leševi u grobovima u stijeni opskrbljenim pojedinačnim ležajevima , kakvi su nađeni npr. na Rodu, na
Kosu (v. Ross, Arch. Aufs. 2, 384 ff., 392). Usp. naročito opise von Heuzeya, Mission archéol. de
Macédoine (Texte), p. 257 ff. (1876). To je način sahrane koji je (po grčkom uzoru?) postao uobičajen
u Etruriji: ondje se često našlo kosture kako slobodno leže na zidanim krevetima u grobnim odajama.

1
Kao da mrtvac nije još posve otišao, καὶ ὅπλα καὶ σκεύη καὶ ἱμάτια συνήθη τοῖς τεθνηκόσιν
συνθάπτονθες ἥδιον ἔχουσιν [oružje i odjeću i plašteve na koje su navikli vole pokapati s mrtvima –
op. prev.] . Plut. ne p. q. suav. v. s. Ep. 26 p. 1104 D. Ograničavajući zakon Labijada u Delfima (red 19
ff.) ὅδ' ὁ τεθμός περ τῶν ἐντοθηκῶν· μὴ πλέον πέντε καὶ τριάκοντα δραχμᾶν ἐνθέμεν, μήτε
πριάμενον μήτε Ƒοίκω. [ovakav je zakon o stavljanju u grobove: ne stavljati više od trideset i pet
drahmi, niti kupljeno, niti od kuće <?> – op. prev.]

2
Helbig, D. Hom. Epos 41.

3
βελτίονες καὶ κρείττονες. Aristotel u djialogu Eudemus, u Plut. cons. ad Apoll. 27.
narodi“, u kojima vlada isti običaj pokopa mrtvog u vlastitoj kolibi, kuću, koja je postala nelagodnom,
zatim ispražnjavao i prepuštao onome tko je u njoj pokopan na isključiv posjed 1. Barem unutar grada
pokapati mrtve, držalo se nezamislivim i kasnije u ponekim dorskim gradovima 2. I ondje gdje su zbog
religiozne podozrivosti i iz razloga građanske svrsishodnosti grobovi protjerani pred gradske zidine,
obitelj je svoje grobove držala na okupu, često u prostranim, obzidanim krugovima 3; gdje je lokalni
komad zemlje bio obiteljski posjed, on je okruživao i grobove predaka4.

Gdje god ležao, grob je bio svet, kao i mjesto, na kome su potomci dušama prethodnih
članova obitelji posvećivali skrb i počast. Grobni stup je označavao svetost mjesta 5; zasadi drveća,

4
[Plato] Minos 315 D. Dvojiti oko toga je prazna samovolja; ne može se niti navesti, što se
običava primijeniti protiv jednakog izvješća koje se odnosi na Rim (u Servius ad Aen. 5, 64; 6, 132): da
bi se s ovom pripovijesti trebalo objasniti samo nastanak kućne službe Larima. Jer upravo ova služba
je kod Grka nedostajala, ili je pak bila tako zamagljena da se zbog nje zasigurno nije našlo neko
hipotetičko utemeljenje. – Bit će da je pored ognjišta i oltara Hestije bilo najstarije počivalište glave
obitelji. Kad je Fokionova supruga dala spaliti njegovo tijelo u tuđini, ἐνϑεμένη τῷ κόλπῳ τὰ ὀστᾶ καὶ
κομίσασα νύκτωρ εἰς τὴν οἰκίαν κατώρυξε παρὰ τὴν ἑστίαν [stavivši kosti u nabore haljine i donijevši
ih noću u kuću, zakopala ih je pored ognjišta – op. prev.] . Plut. Phoc. 37.- Krivo se vjerovalo da se u
zanimljivim grobovima u stijeni u području Pniksa u Ateni pronašlo takve grobove, koji leže u
unutrašnjosti kuće. V. Milchhöfer u Baumeisterovim Denkm. 153 b.

1
Tako čine stanovnici Novog Zelanda, Eskimi itd. (usp. Lubbock, Prehistoric times p. 465; 511
etc.).

2
Tako u Sparti i Tarentu. V. Becker, Charikles2 3, 105. Da su oni Tarenćani koje je udario grom
i onda su sahranjeni πρὸ τῶν θυρῶν [pred vratima – op. prev.] svojih kuća, o kojima pripovijeda
Klearh u Athen. 12, 522 F, zaista bili zločinci kakvim ih čini legenda, bez dvojbe im ni u Tarentu ne bi
bila dopušten takav pokop u unutrašnjosti grada, kako se inače događa samo herojima (v. gore str.
link, op.), na kućnim vratima. Da se ova sumnja otkloni nasilnim mijenjanjem ovog: πρὸ τῶν θυρῶν u:
πρὸ τῶν πυλῶν [pred gradskim vratima – op. prev.] čini nemogućim već, kako je lako uvidjeti, ἑκάστη
τῶν οἰκῶν ὅσους κτλ. [svaka od kuća koje itd. – op. prev.] koje stoji ispred. Bit će da je legenda
neistinita i oni διόβλητοι (kojima se, kako se čini, nije posvećivalo nikakvu grobnu pjesmu niti
uobičajene χοάς [ljevanice – op. prev.]) su čak pripadali onima koji su smrću gromom počašćeni
uzvišeni (v. gore p. link op.). Tako će biti da su i oni grobovi koje spominje Becker nav. mj., na trgu u
Megari bili grobovi heroja. V. gore p. link. op. U postavljanju grobova heroja u središtu grada, na trgu
itd. (usp. str. link f.) pokazuje se upravo opipljivo razlika bitstva koju se utvrdilo između heroja i
mrtvih obične vrste.
3
Mνῆμα κοινὸν πᾶσι τοῖς ἀπὸ Βουσέλου γενομένοις [zajednički grob svih koji su se rodili od
Buzela – op. prev.] bio je πολὺς τόπος περιβεβλημένος, ὥσπερ οἱ ἀρχαῖοι ἐνόμιζον [veliko ograđeno
mjesto, kako su običavali stari – op. prev.]. Demosth. 43, 79. Buzelidi nisu činili recimo γένος [rod –
op. prev.], nego grupu pet οἶκοι [kuća – op. prev.] povezanih uzajamnom srodnošću. Grobna
zajednica članova nekog γένος u državnopravnom smislu nije više postojala (v. Meier, de gentil. Att.
33; Dittenberger, Hermes 20, 4). I Κιμώνεια μνήματα (Plut. Cim. 4. Marcellin. v. Thuc. 17, Plut. X orat.
p. 838 B) su bili obiteljski grobovi. Iz najrazumljivijih razloga se ustrajavalo na tome da nitko stran
obitelji nije priman u obiteljski grob: ali kako kasnije na grobnim natpisima tako često kaznene odluke
trebaju spriječiti sahranjivanje stranaca, tako je već Solon u pogledu grobova morao naložiti ne quis
alienum inferat [da se ne unosi stranca – op. prev.]. Cic. de leg. 2, § 64.

4
Govornik u Demosthenes 55, 53 govori o παλαιὰ μνήματα [starim grobovima – op. prev.]
πρόγονοι [predaka – op. prev.] ranijih posjednika χωρίον (zemljišta). I ovaj običaj da se na vlastitom
ponekad cijeli gajevi, koji su okruživali grob 1 (kao i tako mnogi oltari i hramovi bogova), trebali su
dušicama služiti kao zabavište2.

Žrtveni darovi počeli su zacijelo uglavnom odmah pri sahrani. Pritom je možda bilo opće
uobičajeno prinositi ljevanice u vinu ulju i medu 3. Žrtve u krvi, kakve se u Homera prinose na lomači
Patrokla, također i Ahila, nisu mogle biti neobične u starije vrijeme. Solon je izričito zabranio da se
žrtvuje bik na grobu4, na Keju se isto tako izričito dopušta zakonom da se na sahrani „prinese
prethodna žrtva, po očinskim običajima“5. – Kad su se vratili s pogrebne svečanosti, pripadnici
obitelji, nakon što su se podvrgli religioznom pročišćenju 6, ovjenčani (dok su se prije suzdržavali od
ovjenčavanja)7, održavaju pogrebnu gozbu8. I ovo je bio dio kulta duša. Duša umrlog važila je kao
prisutna, čak kao gostoprimac9; iz straha pred nevidljivim učesnikom nastao je običaj da ga se pri

posjedu pokapaju mrtvi iz obitelji καὶ τοῖς ἄλλοις χωρίοις συμβέβηκε [pripadao je i drugim mjestima
– op. prev.]. Timarh moli svoju majku τὸ Ἀλωπέκῃσι χωρίον (11 – 12 stadija od gradskih zidova)
ἐνταφῆναι ὑπολιπεῖν αὐτῇ (zatim ga prodaje): Aeschin. c. Tim. § 99. U južnoj Atici primjeri
obzidanih obiteljskih grobnih mjesta: Beleger, Die myken. Localsage von den Gräbern Agamemnons
u. d. Seinen (Progr., Berlin 1893) p. 40. 42. Da se na ovaj način obiteljski grobovi drže na okupu na
vlastitom tlu, bio je opći običaj, koji se dovoljno približava najstarijem običaju da se gospodara kuće
pokopa u vlastitoj kući. – U Plut. Aristid. 1. spominje Demetrije Fal. Ἀριστείδου χωρίον, ἐν ᾧ τέϑαπται
[Aristidovo zemljište na kome je sahranjen – op. prev.] smješteno u Faleronu.

5
Ograničenje ucrtanog luksuza na grobnim stupovima u Ateni od strane Demetrija iz
Falerona: Cic. de leg. 2, 66. (ali kaznene odredbe, εἴ τίς κα θά[πτῃ ἢ ἐπί]σταμα ἐφιστᾷ κτλ. [ako netko
pokopa ili postavi grobni kamen <?> itd. – op. prev.] u zakonu iz Nizira [Berl. Philol. Wochenschr. 1896
p. 190; 420] nipošto se ne odnose na opću zabranu da se postavljaju grobni kameni.)

1
Usp. Curtius, Zur Gesch. des Wegebaus bei d. Gr. p. 262.

2
Nemora aptabant sepulcris, ut in amoenitate animae forent post vitam [gajeve su uređivali
uz grobnice da bi služili udobnosti duše nakon života – op. prev.]. Serv. Virg. Aen. 5, 760. In lucis
habitant manes piorum [u gajevima borave duše ranijih – op. prev.]. Id. Aen. 3, 302; usp. dens. uz
Aen. 1, 441; 6, 673. Moj grob, kaže mrtvac, leži u gaju koga oživljuju ptice, ὄφρα καὶ εἰν Ἄϊδι τερπνὸν
ἔχοιμι τόπον [da i u Hadu imam prijatno mjesto – op. prev.]. Kaib. epigr. lap. 546, 5 – 14.

3
Usp. ins. s Keja, Dittenb. 468, 8. 9. Eurip. Iph. Taur. 633 ff.

4
ἐναγίζειν δὲ βοῦν οὐκ εἴασεν [nije dopuštao žrtvovati bika – op. prev.]. Plut. Sol. 21.

5
προσφαγίῳ (pri sahrani) χρῆσϑαι κατὰ τὰ πάτρια [poslužiti se prethodnom žrtvom klanicom
po očinskim običajima – op. prev.]. Dittenb. Syll. 468, 13. Ali općenito su žrtve u krvi vremenom
postale sve rjeđe na grobu privatnih osoba. V. Stengel, Chton. u. Todtencult 430 f.

6
V. naročito ins. s Keja, Z. 15 ff., 30. Po starom atenskom običaju pozvane ἐγχυτρίστριαι [koje
sakupljaju u vrčeve, lonce – op. prev.] ([Plat.] Minos 315 C) čini se da su bile žene koje su krvlju
žrtvene životinje sakupljenoj u lonce čistili μιαινόμενοι [ukaljane – op. prev.]. Ovo se može nagađati
iz samog imena, također se među drugim, jamačno izvrnutim objašnjenjima kod sholijasta uz Min. 1.
1. pojavljuje i jedno koja navodi na ovaj smisao (drugačije Schol. Ar. Vesp. 289).

7
περὶ τὰ πένϑη — ὁμοπαϑείᾳ τοῦ κεκμηκότος κολοβοῦμεν ἡμᾶς αὐτοὺς τῇ τε κουρᾷ τῶν
τριχῶν καὶ τῇ τῶν στεφάνων ἀφαιρέσει [o tugama – u suosjećanju s umrlim krnjimo sami sebe
striženjem kose i uklanjanjem vijenaca – op. prev.] . Aristot. fr. 98
gozbi spominje samo s hvalom10. Pogrebna gozba bio je objed za preživjele pripadnike obitelji
priređena u kući mrtvoga. Samo mrtvome se na grob 2 iznosio objed trećeg i devetog dana nakon
sahrane3. Čini se da je devetog po starom običaju doba žalovanja završavalo 4. Gdje se ono dulje
protezalo, produživao se i niz prvih mrtvačkih žrtava na daljnje vrijeme. Sparta je imala vrijeme
žalovanja od jedanaest dana5; u Ateni se ponekad na žrtvu trećeg i devetog nadovezivala zacijelo i
više puta ponavljana6 žrtvena gozba tridesetog dana7.

Ako je niz obreda koji se nadovezuju na pokop posve dovršen, pripadnicima obitelji je
dužnost bila briga o grobnom mjestu, ali ne manje briga za dušu člana obitelji prethodnog člana
obitelji; pogotovo sin i nasljednik nije imao svetije dužnosti nego prinositi duši oca „uobičajeno“ (τὰ
νόμιμα). Uobičajeni su bili ponajprije posmrtni darovi na neke dane posmrtne svečanosti, koji su se

8
περίδειπνον. Takva kao posvuda uobičajena pretpostavljena u Aeneas Tact. 10, 5. Na ovu
gozbu rođaka (samo oni se pripuštaju: Demosth. 43, 62) misli zacijelo i Heracl. Pont. polit. 30, 2: παρὰ
τοῖς Λόκροις ὀδύρεσϑαι οὐκ ἔστιν ἐπὶ τοῖς τελευτήσασιν, ἀλλ̕ἐπειδὰν ἐκκομίσωσιν εὐωχοῦνται [kod
Lokrana ne plače se za pokojnicima, nego kad ih sahrane, goste se – op. prev.].

9
ἡ ὑποδοχὴ γίνεται ὑπὸ τοῦ ἀποϑανόντος [primanje je upriličeno od strane umrloga – op.
prev.] Artemidor. onirocr. p. 271, 10 H.

1
Cic. de leg. 2, § 63.(pritom λέγειν ἐπιδέξια ἐπὶ τεθνηκότι [govoriti povoljno o umrlome – op.
prev.]: Anaksandrida u Athen. 11, 464 A.) Ondje doduše: mentiri nefas erat [lagati je bilo grijeh – op.
prev.]. Naprotiv: εἰώϑεσαν οἱ παλαιοὶ ἐν τοῖς περιδείπνοις τὸν τετελευτηκότα ἐπαινεῖν, καὶ εἰ
φαῦλος ἦν [stari su običavali na posmrtnim gozbama hvaliti umrlog, pa i ako je bio loš – op. prev.].
Zenob. 5, 28 i drugi paroemiogr. – Inače se u ove dane spominjanja žalopoj posmrtne tužaljke mogao
obnoviti: pogrebni red Labijada u Delfima izričito zabranjuje (ali ne svečanost) jadikovanje na takve
dane pogrebnih svečanosti: red 46 ff.: τᾷ ὑστεραίᾳ [sutradan – op. prev.] (nakon sahrane; na koji dan
je zacijelo održavan περίδειπνον) μηδὲ ἐν ταῖς δεκάταις μηδ'ἐν τοὶς ἐνιαυτοῖ[ς] (trebalo bi ipak
očekivati ἐν τοῖς ἐνιαυτίοις (usp. p. link, op.; link op) μήτ' οἰμώζειν μήτ' ὀτοτύζειν [niti za deset
dana, niti na godišnjicu ne naricati niti plakati – op. prev.].

2
Ovi objedi su bili na samom grobu: usp. Arist. Lysistr. 612 f. ἥξει σοι [doći će ti (… objed
trećeg dana) – op. prev.]—; Isaeus 9, 39 τὰ ἔνατα ἐπήνεγκα. [donio sam objed devetog dana – op.
prev.]

3
U svakom slučaju, τρίτα i ἔνατα su bila 3. i 9. dana ne nakon što je smrt nastupila, nego
nakon sahrane. Spominjanje ove žrtve u Aristoph. Lys. 612 ff., Isaeus i kod drugih ne daju doduše
razgovijetnu predodžbu. Ali, ako su τρίτα bila 3. dana nakon dana smrti, onda bi padala čak na dan
ἐκφορά [iznošenja – op. prev.], a sve govori protiv toga. Također bi rimski novemdial, koji je očito
nastao oponašanjem grčkog običaja, padao na 9. dan nakon sahrane, prema nedvojbenog
svjedočanstva Porfirija uz Hor. epod. 17, 48 (nona die qua selputus est [deveti dan kako je sahranjen –
op. prev.]). Isto se nadaje iz Virgil Aen. 5, 46 ff. i 105. (Usp. Apulei. metam. 9, 31; p. 173, 28 Eyss.)

4
Za Rim je to potvrđeno za svečanost novemdialija; za Grčku je isto u najmanju ruku veoma
vjerojatno (usp. K. O. Müller, Aesch. Eum. p. 143, Leist, Graecoitalische Rechtsgesch. p. 34). – Devet
je, lako je opaziti, naročito kod Homera okrugao broj, tj. odijeljivanje vremenskih odsječaka u grupe
od devet bilo je u staro vrijeme veoma uobičajeno i često. (Usp. sad Kaegi, „Die Neunzahl bei den
Ostariern“ [Philolog. Abh. für Schweizer-Sidler 50 ff.]) – Rituali žalovanja, zapravo namijenjeni da
odbijaju prijeteće utjecaje preminulih, traju najprije do dana do kojeg se treba pribojavati povratka
„duše“ (tako izričito u Indiji: v. Oldenberg, Rel. d. Veda 589). Devetog dana nakon smrti duša mrtvoga
se može, po starom vjerovanju, još jednom pojaviti. Vidi dolje p. link, op (1. izd.).
pravilno ponavljali. 30. u mjesecu bila je tradicionalno svečanost mrtvih 1. Redovno se svake godine sa
žrtvama slavilo „genesia“, ponavljanje rođendana umrlog 2. Dan na koji je nekoć stupio u život ima još
značaj za psihê sad umrlog. Zacijelo se vidi da između života i smrti nema neprekoračivog jaza; to je
kao da život nije prekinut smrću.

Pored ovih promjenjivih genezija pojedinih obitelji postojala je u Ateni svečanost koja se isto
tako nazivala genezija, koju s pohodili svi građani ujedno u čast dušama svojih pripadnika obitelji 5.
boedromija3. Slušamo još o nemezijama kao o svečanosti (namijenjenoj dakako odvraćanju gnjeva
ovih duhova, koji je uvijek stvarao bojazan) duša u Ateni 4, također o različitim svečanostima duša u

5
χρόνος πένϑους [vrijeme žalosti – op. prev.] od devet dana, zatim završetak žalovanja sa
žrtvom Demetri. Plut. Lycurg. 27. Usp. Herod. 6, 58 extr. Labijadi u Delfima uzimali su deseti dan
nakon pokopa kao svečanost žalovanja (v. p. link op). U Grčkoj se ovaj rok žalovanja inače ne može
potvrditi (Dittenb. Syll. 379, 5 je drugo): ali on se vraća u Indiji i Perziji (Kaegi, D. Neunzahl bei den
Ostariern p. 5; 11) i mogao bi biti prastar.

6
Lex. rhet. Bekk. Anecd. 268, 19 ff.; ponešto odstupa Photius lex. s. καϑέδρα · τῇ τριακοστῇ
(πρώτῃ Phot. A umjesto Λ) ἡμέρᾳ τοῦ ἀποϑανόντος οἱ προσήκοντες συνελϑόντες κοινῇ ἐδείπνουν
ἐπὶ τῷ ἀποϑανόντι — καὶ τοῦτο καϑέδρα ἐκαλεῖτο [sjedenje – tridesetog (prvog po Phot. A = 1
umjesto Λ = 30, scil. starogrčke oznake za brojeve) dana od smrti pripadnici obitelji su se sakupljali i
objedovali u čast umrlog – i to se nazivalo sjedenjem – op. prev.] (Phot. add.: ὅτι καϑεζόμενοι
ἐδείπνουν καὶ τὰ νομιζόμενα ἐπλήρουν· [da su sjedeći objedovali i ispunjavali običaj – op. prev.]).
ἦσαν δὲ καϑέδραι τέσσαρες [sjedenja su bila četiri – op. prev.]. (Posljednja rečenica nedostaje u
Phot.) Dakle, gozba rođaka umrlog, ovome u čast, slavljena „30. dana“: možda pak ništa drugo nego
inače češće spominjane τριακάδες. Blagovatelji su pritom sjedili, po starom običaju koji je vladao
kod Homera, koji je za žene zadržan svagdje a za muškarce kasnije samo na Kreti (v. Müller, Dorier 2,
270). Možda je isto tako u sjedećim figurama spartanskog reljefa s prikazima „posmrtnih gozbi“
sačuvan ovaj u kultu zadržan stari običaj. Takvih καθέδραι je bilo četiri. Time bi žalost bila protegnuta
na četiri mjeseca: tako je za Gambrej (Dittenberg. Syll. 470, 11 ff) propisano da žalost smije trajati
najviše tri, za žene četiri mjeseca. Češće susrećemo svečanosti u spomen umrlih koje se ponavljaju
svaki mjesec. Svakomjesečne svečanosti ἐικάδες [dvadesetog dana – op. prev.] za Epikura, prema
njegovoj oporuci, Laert. 10, 18 (Cic. Fin. 2, 101. Plin. n. h. 35, 5); κατὰ μνῆμα [u spomen – op. prev.]
žrtva za obogotvorene Ptolomejeviće: C. I. Gr. 4097, 48. (I u Indiji i Perziji se često ponavljala
mrtvačka žrtva prinošena na trideseti dan mjeseca. Kaegi nav. dj. 9. 7. 11.)

7
Leksikografi (Harpocrat. Phot. i drugi; nejasno i Bekk. Anecd. 308, 5) govore o τριακάς
[tridesetim danima – op. prev.] tako da se ne vidi razgovijetno da li je mišljena žrtva 30. dana nakon
pokopa ili nakon što je smrt nastupila (ἡ τριακοστὴ ἡμέρα διὰ ϑανάτου [trideseti dan od smrti – op.
prev.] Harp. Phot. μετὰ ϑάνατον [nakon smrti – op. prev.] corrig. Schömann uz Isaeus p. 219, ali διὰ
θανάτου treba po analogiji s izrazima kao: διὰ χρόνου, διὰ μέσου [čak διὰ προγόνων, „od vremena
predaka“ Polyb. 21, 21, 4], ne posve korektno skovano, značiti upravo ovo: „nakon smrti“) ili žrtvu
koja se mrtvome tradicionalno prinosi 30. dana u mjesecu. Ali u Lysias 1, 14 razgovijetno je izrečena
predodžba da bi žalost trebala trajati do 30. dna (v. Becker, Charikl.2 3, 117), a time se τριακάδες,
kako se nalaze u nizu s τρίτα i ἔνατα, moraju dovesti u vezu s 30. danom nakon sahrane. Tako i inscr.
s Keja, Dittenb. 468, 21: ἐπὶ τῷ ϑανόντι τριηκόστια μὴ ποιεῖν [ne prinositi žrtvu trideseti dan nakon
smrti – op. prev.]. O Argu, Plut. Qu. Graec. 24, p. 296 F. Ove τριακάδες u Ateni (barem u 4. stoljeću)
očito nisu bile tako čvrsto utemeljene u običaju kao τρίτα i ἔνατα; npr. Isej samo ove običava
spomenuti kao neizostavno νομιζόμενα [uobičajeno – op. prev.]: 2, 3. 37; 8, 39. Kako se čini,
τριακάδες se nipošto ne smiju niti (kako se obično događa) po kratkom postupku nanizati kao
istovrsne s τρ. i ἔνατα: ovo su bile žrtve za mrtve, a τριακάδες, čini se, spomen-gozbe rođaka. – Ovi
rokovi žalovanja mogu se , kao mnogo toga u kultu mrtvih, zamišljati kao prenesene iz pradavnih
drugim državama1. U Ateni glavna svečanost svih duša je padala na završetak dionizijske antesterijske
svečanosti u proljeće i činila je jedan njen dio. To je bilo vrijeme u koje su mrtvi dolazili u carstvo
živih, kao u Rimu na dane „mundus patet“ [svijet (nebo) je otvoren – op. prev.], kao na Dvanaeste
['Bogojavljenje' – op. prev.] u vjerovanju našeg naroda. Ti dani su pripadali dušama (i njihovom
gospodaru, Dionizu), bili su „nečisti dani“ 2, neprikladni za građanske poslove; hramovi bogova ostajali
bi tad zatvoreni3. Za zaštitu od duhova koji bi nevidljivi obilazili primjenjivalo se posvuda iskušana
sredstva: na svitanje se žvakalo glogovo lišće, mazalo se dovratnike smolom: tako se držalo strašila na
daljini4. Vlastitim mrtvima obitelj je prinosila darove, slično žrtvama za duše, koje se na dane duša još
do naših vremena u mnogim narodima daruju umrlima. Mrtvima su se prinosile posvetne ljevanice 5,
na zadnji dan svečanosti, Hitra [Χύτροι, 'lonci' – op. prev.], koji nije bio posvećen nikome od

vremena Treći, deveti (ili deseti), trideseti dan nakon pokopa bili su dani kojima se stupnjevala
„nečistoća“ pripadnika obitelji umrloga, kako se čini, još iz „indogermanskog“ pradavnog vremena;
sve do 9. doba su pripadnici još u doticaju s preminulim i zato „nečisti“; 30. je zaključna (često pak i
ponavljana) spomen-svečanost. Usp. Kaegi, Die Neunzahl b. d. Ostariern (posebni otisak) p. 5; 10; 12;
Oldenberg, Rel. d. Veda 578. U kršćanskom, crkveno sankcioniranom običaju su treći, deveti, trideseti
dan (ponekad i 3. 7. 30.: Rochholz, Deutscher Gl. u, Brauch 1, 203) nakon smrti, ili nakon pokopa,
utvrđeni kao dani spomena i dijelom su zadržani do danas. V. Acta soc. phil. Lips. V 304 f.

1
τὰ νεκύσια τῇ τριακάδι ἄγεται [svečanost mrtvih održava se tridesetog – op. prev.]:
Plutarch. prov. Alex. 8, p. 6, 10 Crus. (App. prov Vatic. u Schneidwinovom krit. aparatu uz Diogenian
8, 39). Posmrtna svečanost slugu za umrle gospodare (ἀλλαθεάδες: Collitz 1731, 13, 1775, 20, 1796,
6) dvaput mjesečno, na νουμηνία [mladi mjesec tj. prvi dan mjeseca – op. prev.] i sedmog: Collitz,
Dialektins (Delphi) 1801, 6. 7. Tri posljednja dana u mjesecu su u Ateni posvećeni podzemnima i zato
ἀποφράδες [dies nefastus, zlokobni dani – op. prev.]: Etym. M. 131, 13 ff. Etym. Gud. 70, 3 ff. (usp.
Lysias u Athen. 12, 551 F). Na ove dane su postavljani objedi (na raskršćima i inače) Hekati (Ath. 7,
325 A), Hekati καὶ τοῖς ἀποτροπαίοις [i onima koji odvraćaju nesreću – op. prev.](Plutarch. Sympos. 7,
6. p. 709 A); i na duše mrtvih se mislilo. Schol. Plato. Leg. 7, 800 D: ἀποφράδες ἡμέραι, ἐν αἷς τοῖς
κατοιχομένοις χοὰς ἐπιφέρουσιν [crni dani na koje se preminulima prinose ljevanice – op. prev.].

2
Sin umrlog oca ἐναγίζει καϑ̕ ἕκαστον ἐνιαυτόν [prinosi mrtvačku žrtvu svake godine – op.
prev.]: Isaeus 2, 46. Ova mrtvačka žrtva koja se prinosi svake godine jednom (ϑυσία ἐπέτειος
[godišnja žrtva – op. prev.], koju prinosi παῖς πατρί [dijete ocu – op. prev.]) je, po Herodot. 4, 26,
svečanost Γενέσια koja se slavi u Helena (čini se posvuda). Kako kaže ime, ova svečanost je pala na
ponovljeni dan rođenja (ne smrti, kako netočno navodi Ammonius p. 34. 35 Valck.) štovanih
predaka (usp. Schol. Plato, Alcib. 121 C). Tako Epikur u oporuci (kod Laert. D. 10, 18) nalaže
svakogodišnju svečanost svog rođendana. Slična ustanova C. I. Gr. 3417. Žitelji Kosa ἐναγίζουσι
[žrtvuju – op. prev.] Hipokratu svake godine na 27. agrianij [prvi mjesec po rodskom kalendaru – op.
prev.] kao na njegov rođendan: Soran. vit. Hippocr. p. 450, 13. 14. West. (I svečanosti heroja padaju
na rođendan heroja koji se slavi: Plut. Arat. 53. A tako se podudaraju rođendan i svečanost bogova:
Hermesa na 4. dan u mjesecu, Artemide na 6., Apolona na 7. itd. To su svakog mjeseca ponavljane
rođendanske svečanosti. Zacijelo je po takvim uzorima Sest u 2. stoljeću održavao τὰ γενέϑλια τοῦ
βασιλέως [rođendansku svečanost kralja – op. prev.], tj. jednog od Atalida koji je premješten među
bogove, καϑ̕ ἕκαστον μῆνα [svaki mjesec – op. prev.]: Dittenb. Syll. 246, 36.). Svečanost ἔμμηνος
γενέσιος vladajućeg cara: Ins. v. Pergamon II 374 B, 14. Posve po paganskom ritualu slave još kasno
Kefalenjani Epifanu, sinu Karpokrata, κατὰ νουνημίαν γενέθλιον ἀποθέωσιν [prvog u
mjesecu, rođendansko obogotvorenje – op. prev.] Clem. Strom. III. p. 428 B. C.

3
Na ovu državnu svečanost misli Phrynicus, ecl. p. 103 Lob., kad, u razlici od (tek kasno
uobičajene) rođendanske svečanosti živih (γενέθλια), Γενέσια označava kao Ἀϑήνησιν ἑορτή
[svetkovinu u Ateni – op. prev.] [πένϑιμος [koja pripada žalovanju – op. prev.] add. Meursius; usp.
Hesych. s. γενέσια, Bekk. Anecd. 231, 19]. Antiaticist inače budalasto polemizira protiv Friniha (p. 86,
Olimpljana, samo podzemnom Hermesu, pratiocu duša, ovom bogu su se pak „za mrtve“ postavljali u
loncima )po kojima je dan bio nazvan) kuhane plodove zemlje i sjemenje 1. Možda se, kao žrtvu
dušama, bacalo i medene kolače u grotlo u zemlji u hramu Ge Olimpijske 2. Bit će da se i u kući gostilo
duše koje su se unutra rojile; na posljetku su se istjerivali duhovi koji nisu bili trajno dobrodošli, posve
onako kako se običava događati na kraju svečanosti duša u naroda starog i novijih vremena 3. „Van, vi
Kere, Antesteriji su pri kraju“, dovikivalo se dušama, pri čemu im se na zanimljiv način davalo
prastaro ime, čiji smisao je već Homer zaboravio, ali ne i atički narodni jezik4.

Pojedinac je možda nalazio još mnoge prigode da mrtvima prinosi darove i ukazuje štovanje.
Kult koji su obitelji posvećivale dušama svojih predaka razlikuje se od štovanja podzemnih bogova i
heroja jedva ičim drugim do li mnogo užim ograničenjem kultne zajednice. Priroda sama je tu

20 ff.) i dodaje još razgovjetniji navod (iz Solonovih ἄξονες [osovine, tj. okrugle zakonske ploče u
Ateni – op. prev.] i Filohora) da se ἑορτὴ δημοτελής [pučka svečanost – op. prev.] tih Γενέσια u Ateni
održavala 5. boedromija. Nemamo ni najudaljenijeg razloga dvojiti (kako se događalo) oko ispravnosti
ovog izvješća. Pored mnogih nestalnih parentalia obitelji, i u Rimu je postojala zajednička, godišnja
svečanost parentalija (u veljači). Slično u staroj Indiji: Oldenberg, Rel. d. Veda 550, 3.

4
Νεμέσεια spominje Demosth. 41, 11; prema kontekstu treba pomisliti na svečanost koju kći
posvećuje umrlom ocu. Da bi nemezije mogle biti svečanost mrtvih, posve je ispravno nagađanje
(μήποτε –) leksikografa (v. Harpocrat. s. v., Bekk. Anecd. 282, 32 f., obje glose sjedinjene Phot. Suid. s.
νεμέσια). Očito nisu znali ništa dalje o toj svečanosti. Da su nemezije „bez dvojbe“ identične s
Γενέσια, tvrdi Mommsen, Heortol. 209. Ne vidim nikakav razlog da to pretpostavim. – Ime νεμέσεια
označava svečanost kao posvećenu „ogorčenosti“ mrtvog, νέμεσις τῶν ϑανόντων (Sophocl. El. 792
φθιμένων ὠκυτάτη νέμεσις [najljuća zlovolja umrlih – op. prev.] Kaib. ep. lap. 119; usp. link) – koja
lako postaje personificiranom Νέμεσις (ἔστι γὰρ ἐν φθιμένοις Νέμεσις μέγα [velika je zlovolja kod
mrtvih – op. prev.], Kaib. ep. lap. 367, 9). Kult duša, kao i podzemnih uopće, uvijek je pretežno
apotropeičan (placantur scrificiis, ne noceant [ublažuju se žrtvama da ne štete – op. prev.] Serv. Aen.
3, 63): nemezije su isto trebale djelovati apotropeično.

1
U Apoloniji na Halkidici običavalo se svake godine τὰ νόμιμα συντελεῖν τοῖς τετελευτηκόσιν
[izvršavati što je zakonito u pogledu pokojnika – op. prev.], ranije u elefeboliju, kasnije u antesteriju:
Hegezandar u Athen. 8, 334F. - ἐνιαύσια kao godišnja svečanost duša (zacijelo se treba prije
zamišljati kao sacra privata) na Keju: Dittenb. Syll. 469. – Prema nekoj svečanosti mrtvih (νεκύσια,
kako ju kao uobičajen pojam pored περίδειπνα [karmine, zadušnice – op. prev.]naziva Artemidor,
onirocr. 4, 81) je nazvan knoški (po Hemerol. Flor. uopće kretski) mjesec Νεκύσιος (ugovor kret.
gradova Bull. de corresp. hellén. 3, 294, Z. 56 f.). - Mjesec Ἀγριώνιος, Ἀγριάνιος bio je u Beotiji, dalje
u Bizantu, Kalimni, na Kosu, Rodu. Hesych. Ἀγριάνια· νεκύσια παρὰ Ἀργείοις, καὶ ἀγῶνες ἐν
Θήβαις [svečanost pokojnih kod Argivljana i agon u Tebi (za agon Agr. v. Ins. iz Tebe. Athen.
Mittheil. 7, 349). – ἐτελεῖτο δὲ καὶ ϑυσία τοῖς νεκροῖς ἐν Κορίνϑῳ, δἰ ἣν τῆς πόλεως ἐν τοῖς μνήμασιν
οὔσης ἐπέρχεται ὁ Ἀλήτης κτλ. [posvećivala se i žrtva mrtvima u Korintu, zbog koje Aletes dolazi kad
je grad u danima spomena – op. prev.] Schol. Pind. Nem. 7, 155.

2
Hesych. s. μιαραὶ ἡμέραι. Phot. lex. s. μιαρὰ ἡμέρα.

3
συγκλεισϑῆναι τὰ ἱερά na Hoe [χοαί 'krčazi' - drugi dan antesterija – op. prev.]: Phanodem.
Athen. 10, 437 C.

4
Ph. s. μιαρὰ ἡμέρα· ἐν τοῖς Χουσὶν Ἀνϑεστηριῶνος μηνός, ἐν ᾧ (ὲν οἷς?) δοκοῦσιν αἱ ψυχαὶ
τῶν τελευτησάντων ἀνιέναι, ῥάμνον ἕωϑεν ἐμασῶντο καὶ πίττῃ τὰς ϑύρας ἔχριον. [nečisti dan: no
Hoe mjeseca antesterija, na koje se vjeruje da duše pokojnika izlaze, od zore su žvakali glog i mazali
vrata smolom – op. prev.] Isti s. ῥάμνος· φυτὸν ὃ ἐν τοῖς Χουσὶν ὡς ἀλεξιφάρμακον ἐμασῶντο
povezivala one koji žrtvuju i štuju, i samo njih, s predmetom njihove pobožnosti. Kako se, pod
utjecajem jedne civilizacije koja je sve uzvišeno sve više svodila na idilično, kult duše mogao izgraditi
do privatne žalosti , od toga ponešto osjećamo pri pogledu na likovne prikaze takvog kulta na
posudama za pomasti, koje doduše većina pripadaju tek četvrtom stoljeću, kakve je Atika
upotrebljavala pri sahrani i onda su davane mrtvome u grob. Dašak jednostavne srdačnosti leži na
ovim skiciranim sličicama. Vide se kako žalujući kite grobni spomenik trakama i navojima: štovatelji se
približavaju s gestom klanjanja, donose razne predmete dnevne upotrebe, zrcala, lepeze, mačeve i sl.,
mrtvome za zabavu1. Ponekad neko od živih pokušava dušu obradovati glazbom 2. Prinose se i žrtveni
darovi, kolači, voće, vino; nedostaju krvave žrtve 3. Nekoć je vladala uzvišenija, premda i tjeskobnija

ἕωϑεν· καὶ πίττῃ ἐχρίοντο τὰ σώματα (krivo pisanje δώματα)· ἀμίαντος γὰρ αὕτη· διὸ καὶ ἐν ταῖς
γενέσεσι τῶν παιδίων χρίουσι τὰς οἰκίας εἰς ἀπέλασιν τῶν δαιμόνων. [glog: biljka koja se na Hoe
žvakala od zore kao ustuk demonima: i vrata su se mazala smolom: naime ona se ne može onečistiti:
zato i kod rođenja djece mažu kuće zbog proganjanja demona – op. prev.] – O naravi smole da odbija
i tjera zle duhove u grčkom praznovjerju ne sjećam se da sam još negdje drugdje čitao. ( Plamen i
dim smole [također ἄσφαλτος [asfalt, zemljana smola – op. prev.]: Diphilus com. ap. Clem. Al. Strom.
VII 713 D] kao i sumpora pripadaju čarolijama i καθαρμοί [– τὰ καθάρσια· ταῦτα δέ ἐστι δᾷδες καὶ
θεῖον καὶ ἄσφαλτος – sredstva pročišćavanja: to su borove baklje, sumpor i asfalt – op. prev.],
Zosimus II 5 p. 67, 19 Bk.]: ali to je nešto drugo.) Poznatija je čaroliju odbijajuća sila ῥάμνος [gloga –
op. prev.]. On pomaže protiv φάρμακα [trava (scil. čarobnih) – op. prev.] i φαντάσματα [prikaza,
utvara – op. prev.]; zato ga se ἐν τοῖς ἐναγίσμασι [pri mrtvačkim žrtvama – op. prev.] vješa pred
vrata: Schol. Nic. Ther. 860 (Euforij i Sofron su aludirali na ovo praznovjerje). Usp. Anon. de virib.
herbar. 9—13; 20 ff. i Schol. (p. 486 ed. Haupt, Opusc. 2); i Dioscorides, mat. med. 1,119 extr. (ῥάμνος
rastjeruje i otrovne životinje: Dioscor. mat. med. 3, 12. Isto tako origanon, skila [σκίλλα – morski luk –
op. prev.] pomažu jednako protiv demona kao i protiv ἰοβόλα [životinja koje izbacuju otrov – op.
prev.].) U Rimu je specijalno glog, spina alba, onaj kome se pripisuje pročišćavajuća moć. Ovid. F. 6,
131 (u svadbenoj povorci upotrebljava se baklja od spina alba [Fest. 245 a, 3] i to purgationis causa
[zbog pročišćenja – op. prev.]: Varro ap. Charis. p. 144, 22 K). – Na Hoe se ῥάμνος žvače (njegovo
lišće i vrhove) da bi se njegova sila prenijela na vlastito tijelo. Tako praznovjeran čovjek (poput Pitije)
uzima (isto tako na Hoe?) lišće lovora u usta καὶ οὕτω τὴν ἡμέραν περιπατεῖ [i tako taj dan hoda uokolo
– op. prev.]. Theophrast char. 16. I lovor ima među mnogim inim čudesnim svojstvima i silu da
rastjeruje duhove: ἔνϑα ἂν ᾖ δάφνη, ἐκποδὼν δαίμονες [i odatle bi bilo to da lovor protjeruje
demone – op. prev.] Geopon. 11, 2, 5. 7. Lyd. de mens. p. 152, 15 R.

5
Schol. Arist. Acharn. 961 p. 26, 8 ff. Dübn. — Na νεκρῶν δεῖπνα [objed mrtvih –op. prev.]
προσήκοντες [obitelj, svojta – op. prev.] bi prizivali umrle duše članova obitelji (uz jedinu iznimku
onih koji su se objesili): Artemidor, onirocr. p. 11, 10 f. Hch. (Usp. što o νεκύσια u Bitiniji pripovijeda
Arian u Eustath. uz Od. ι 65.) Tako zacijelo i na Antesterijima.

1
Taj χύτραν πανσπερμίας [lonac svakojakog sjemenja – op. prev.] postavljalo se Hermesu,
ἱλασκόμενοι τὸν Ἑρμῆν καὶ περὶ τῶν ἀποϑανόντων [udobrovoljujući Hermesa i zbog umrlih – op.
prev.]. Schol. Ar. Ach. 1076 (Didim iz Theopomp.) — τοὺς τότε παραγενομένους (krivo pisanje
περιγινομένους, naime nakon potopa) ὑπὲρ τῶν ἀποϑανόντων ίλάσασϑαι τὸν Ἑρμῆν [oni koji
opstanu radi mrtvih da umilostive Hermesa – op. prev.]. Schol. Ar. Ran.218 (po Teopompu). To je bila
samo postavljena žrtva, ne poslana u plamen i dim k nebu, kao što je bilo uobičajeno kod teoksenija
(posebno u čast ktonskih bogova) i kod žrtava herojima. Slično Ἑκάτης δεῖπνα [Hekatin objed – op.
prev.] i naročito žrtva za Erinije: τὰ πεμπόμενα αὐταῖς ἱερὰ πόπανα καὶ γάλα ἐν ἄγγεσι κεραμείοις [].
Schol. Aeschin. 1, 188.

2
Etym. M. 774, 56: ῾ϒδροφόρια · ἑορτὴ Ἀϑήνησι πένϑιμος (toliko i Hesych. s. v.) ἐπὶ τοῖς ἐν
τῷ κατακλυσμῷ ἀπολομένοις [Hidroforije: posmrtna svetkovina u Ateni u spomen poginulim u
predodžba1. O takvoj daju saznanje svečanim držanjem svojih prikaza mnogo starije reljefne slike koje
su nađene na grobnim mjestima u Sparti. Tu, na manjoj slici, roditeljskom paru koji sjedi na tronu
približavaju se klanjajući se članovi obitelji; nose cvijeće, šipak, ali dakako i žrtvenu životinju, pijetla,
svinju, ovna. Drugi, mlađi tipovi takve „posmrtne gozbe“ pokazuju umrle kako stoje (ne rijetko pored
konja) ili leže na počivaljci i primaju tekuće darove od onih koji su ih nadživjeli 2. Iz ovih slika opažamo
razdaljinu od živih na koju se preminuli duhovi čine odmaknuti; mrtvi se ovdje stvarno pojavljuju kao
„bolja i moćnija“ bića; do njihovog dolaska do herojskog dostojanstva nije više dalek put. tekući
darovi kakve ovdje primaju preminuli, pomiješani od meda, vode, mlijeka, također vina i drugih
tekućina, prinošeni po točno propisanom ritualu, tvorili su uvijek bitan dio mrtvačke žrtve 3. Inače i

potopu – op. prev.]. Svečanost u spomen deukalionovskog potopa trebala bi biti i svečanost hitra;
potop bi trebao biti u grotlu hramu Γῆ Ὀλυμπία: Paus. 1, 18, 7; pa kad Pauzanija zatim dodaje:
ἐσβάλλουσιν ἐς αὐτὸ (grotlo) ἀνὰ πᾶν ἔτος ἄλφιτα πυρῶν μέλιτι μάξαντες [ubacuju u njega cijele
godine brašno pšenice umiješeno s medom – op. prev.], svakako je shvatljivo da se s Prellerom, Dem.
u. Perseph. 229 Anm., u Hidroforijama prepozna neki svečani običaj povezan s Hitrima, od kojeg
Pauzanija opisuje jedan dio. Povezanost mrtvih i Γῆ [Zemlje – op. prev.]također na Γενέσια (Hesych. s
v.) — ῾ϒδροφόρια svečanost Apolona na Egini: Schol. Pind. N. 5, 81 (o čemu maštovito K. O. Müller,
Aesch. Eum. p. 141).

3
Najveću sličnost s atenskim običajem ima ono što Ovidije, Fast. 5, pripovijeda o Lemurijama
u Rimu. Na posljetku istjerivanje duša: Manes exite paterni! [Izlazite očinske duše! – op. prev.] (442).
Slično na svečanostima duša mnogih mjesta. Posebno u Indiji: Oldenberg, Rel. d. Veda 553. Usp. i
estonski običaj: Grimm, D. Mythol.4 3, 489, 42. O starim Prusima izvještava (po Joh. Meletius, 1551)
Christ. Hartknoch, Alt und Neues Preussen (1684) p. 187. 188: na 3. 6. 9. i 40. dan „nakon sprovoda“
održavao se objed rođaka umrlog, čija duša je bila također pozvana i (kao i još druge duše) ugošćena.
„Kad je objed bio obavljen, svećenik bi ustao sa stola, pomeo kuću i protjerao van duše umrlih, ne
drugačije nego muhe, riječima: Jeli ste i pili, o vi blaženi, idite van, idite van.“ Na kraju svečanosti
svjetiljki posvećene mrtvima u Nagasakiju (Japan) nakon dovršenog ugošćenja duša pravljena je
velika buka u cijeloj kući, „da baš ni jedna dušica ne bi ostala vršljati – moraju bez milosti van“:
Preuss. Expedition nach Ostasien 2, 22. Drugi primjeri istjerivanja duša u Tylor, Primit. cult. 2, 181.
182. (Duhovi se, posve materijalno zamišljeni, protjeruju udarcima toljagom po zraku, mahanjem
bakljom i sl., kao ξεινικοὶ θεοί [tuđi bogovi – op. prev.]od strane Kaunjana: Herodot. 1, 172. Neka se s
time samo usporedi što Orfičke himne, crpeći iz starog praznovjerja kako to često čine, mole od
Herakla: ἐλϑὲ μάκαρ – ἐξέλασον δὲ κακὰς ἄτας, κλάδον ἐν χερὶ πάλλων, πτηνοῖς τ̕ ἰοβόλοις
κῆρας χαλεπὰς ἀπόπεμπε [dođi blaženi – istjeraj hude boginje obmane, mašući grančicom u
ruci, otpravi krilatim strijelama teške boginje udesa – op. prev.] (12, 15. 16) i opazit će se kako su
bliske takve personificirane ἆται i κῆρες srditim „dušama“ iz kojih su zbiljski nastale. Usp. inače
hymn. Orph. 11, 23; 14, 14; 36, 16; 71, 11. — κῆρας ἀποδιοπομπεῖσϑαι [odaslati boginje udesa – op.
prev.] Plut. Lys. 17).

4
θύραζε Κῆρες, οὐκ ἔτ̕ Ἀνϑεστήρια [napolje, Kere, nisu više Antesteriji – op. prev.]. Tako
ispravnu formu izreke (Κᾶρες kasnije najrašireniji i krivom oštroumnošću objašnjeni oblik) ispravno
objašnjava Photius lex. s. v.: ὡς κατὰ τὴν πόλιν τοῖς Ἀνϑεστηρίοις τῶν ψυχῶν περιερχομένων [kako
na Antesterije duše obilaze gradom – op. prev.]. – Κῆρες je jedna, očito prastara oznaka za ψυχαί, u
Homera već gotovo potpuno zamračena (još se nazire Il. B 302, Od. ξ 207, gdje se Κῆρες nazivaju one
koje druge ψυχαί odnose u Had), Eshilu (zacijelo iz atičke jezične upotrebe) još dobro poznata, kad je
za Kere koje odvaguju sudbinu kod Homera samo kratko supstituirao ψυχαί i od kerostazije napravio
Ψυχοστασία (nad čime se Schol. A. Il. Θ 70, AB. Il. X 209 iščuđuju). V. O. Crusius, u Ersch i Gruberovoj
Encycl. „Keren“ (2, 35, 265—267).

1
Usp. preglede u Pottier, Les lécythes blancs attiques à représ. funér., p. 57. 70 ff.
krvave žrtve, naročito ovce (rjeđe goveda) crne boje, koje su se, dušama za uživanje, morale cijele
spaliti, kao što se događalo kod svih žrtava za podzemne duhove1.

Ovaj cijeli kult, osjetilan kakav je već bio, počiva na pretpostavki koja se ponekad glasno
izriče, da su duše mrtvih sposobne za osjetilno uživanje prinesenih darova i da im ono treba 2. Ona
nije lišena niti osjetilne zamjedbe. Iz groba ona još ima osjet zbivanja u njegovoj blizini 3, nije dobro
buditi njezinu pozornost, bolje je šuteći prolaziti pored grobova 4. Oko grobova, mjesta njihovog kulta,
narod si je zamišljao, po poznatoj Platonovoj riječi, duše umrlih kako lepršaju i lebde 5; slike na atičkim
uljanicama ilustriraju ovo vjerovanje tako što prikazuju duše mrtvih kako lete oko grobnog
spomenika, ali ujedno majušnošću ovih krilatih obličja naznačuju njihovu ponešto protuslovnu
2
Ne sve, ali ipak pojedine od scena na kojima se prikazuje sviranje lire na grobu na lekitima,
valja objasniti tako da živi muziciraju za zabavu mrtvima. V. Furtwängler uz Sammlung Saburoff. I, Taf.
LX.

3
V. Benndorf, Sicil. u. unterital. Vasenb., p. 33.

1
Kako je shvaćanje duhovne djelatnosti mrtvih i, s njim u skladu, kult duša nekoć bio
tjeskobniji i uzvišeniji, po tome posve jednak kultu χθόνιοι, ali tijekom vremena odnos živih spram
preminulih postao je prisniji i prema tome kult duša manje tjeskoban, više pun pijeteta i brižan nego
samo apotropeičan, detaljnije izvodi P. Stengel, Chtonischer und Todtenkult (Festschrift f.
Friedländer) p. 414 ff.

2
Reljefne slike muškarca koji, pojedinačno stojeći ili sjedeći na tronu pored žene, pruža
kantar za primanje dara, kome se najčešće približava grupa adoranata, koji su prikazani kao manji, od
kojih najstariji egzemplari nađeni kod Sparte potječu iz 6. stoljeća, sad se općenito tumače (naročito
nakon Milchhöferovih istraživanja) upravo kao prikazi obiteljskog kulta duša. One su prethodnici
prikaza sličnih scena darovanja na kojima (po mlađem običaju) heroj ležeći na kline prima poklonike.
(To da i ovaj rod reljefa s posmrtnim gozbama prikazuje scene žrtvovanja, dokazuje jasno prisutnost
adoranata koji često dovode i žrtvu. S pretpostavkom koju preporučuje u Athen. Mittheil. 1896 p. 347
ff., da prikazi ne trebaju predstavljati žrtvu, nego συμπόσιον u kome u onostranom umrli uživa, H. v.
Fritze može prisutnost ovih adoranata dovesti u neku fiktivnu vezu [p. 356 ff.] samo tako nasilno, da
se upravo u tome njegova pretpostavka posve očito pokazuje kao kriva. πυραμίδες i tamjan kod
prinošenja nipošto ne govore odlučno protiv svoje naravi kao mrtvačke žrtve.) Isto značenje imaju
naročito reljefi nađeni u Beotiji, na kojima štovani sjedeći na konju ili vodeći konja prima dar (pregled
u Wolters, Archäol. Zeitung 1882 p. 299 ff., usp. i Gardner, Journal of hellenic studies 1884 p. 107–
142; Furtwängler, Sammlung Sabouroff I p. 23 ff.). Štovatelji donose šipak, pijetla (npr. Athen.
Mittheil. II, Taf. 20. 22), svinju (pijetla i svinju: tebanski reljef, Athen. Mittheil. III 377; svinju: beotski
reljef, Mitth. IV, Taf. 17, 2), ovna (reljef iz Patre: Mittheil. IV 125 f. Usp. glavu ovna na grobnom
spomeniku iz područja Arga, Mittheil. VIII 141). Ovo su darovi koji dolikuju podzemnima. Šipak je
poznat kao hrana χθόνιοι iz himne Demetri; svinja i ovan su kao žrtva za χθόνιοι glavni sastojci
spaljivani u katarktičkim i hilastičkim običajima. Pijetao se ovdje dakako ne pojavljuje zato što je bio
posvećen Heliju i Seleni (usp. Laert. Diog. 8, 35; Iamblich. V. Pyth. 84), nego kao žrtvena životinja za
χθόνιοι (i Asklepija), zato često upotrebljavan kod proklinjanja i čarolija [Dietrich, Pap. mag. 185, 3];
kao takav bio je zabranjen kao hrana mistima Demetre u Eleuzini: Porphyr. de abstin. 4, 16 p. 255, 5
N. Schol. Lucian. u Rhein. Mus. 25, 558, 26. Tko kuša od hrane podzemnih, pao im je u ruke. – S druge
strane, duhovi duša onih reljefa, koji sjede na tronu ili leže, dovode se u vezu sa zmijom (Mitth. II, T.
20. 22; VIII, T. 18, 1 itd.), psom, konjem (ponekad se vidi i glava konja). Zmija je dobro poznat simbol
heroja; pas i konj zasigurno ne znače žrtvene darove (kako misli Gardner p. 131), njihov zbiljski
smisao nije se još mogao odgonetnuti. Konj (koji ponekad stoji i pored žena i time teško da označava
recimo viteški stalež) je, vjerujem, isto tako simbol umrlog koji je sad stupio u carstvo duhova, kao i
zmija (inače Grimm D. Myth.4 p. 701 f. 704). O psu nemam sigurno mišljenje; teško da ima žanrovsko
bestjelesnu tjelesnost i njihovu nevidljivost za zemaljsko oko 1. Ponekad i duše postaju vidljivim,
najradije, poput podzemnih bogova i heroja, u obličju zmije 2. One nisu niti bezuvjetno prikovane za
okruženje svog groba. Ponekad se vraćaju u svoja stara staništa, među žive, i mimo onih dana duša u
antesteriju. I Grci su poznavali običaj da se ono što padne na tlo ne podiže, nego se prepusti za plijen
dušama koji lutaju uokolo po kući3. Ako je nevidljiva blizu živome, duša čuje i što netko možda o njoj
loše govori; da li zato da joj se zbog njene nemoćnosti pomogne, ili obratno da se upozori na osvetu
nevidljivo moćnog, jedan Solonov zakon je zabranjivao ružiti mrtvog. To je pravi i u narodnom
vjerovanju utemeljeni smisao tog: de mortibus nil nisi bene. Opadača mrtvog njegovi potomci trebaju
sudski goniti4. I to pripada njihovim religioznim dužnostima spram duše mrtvog.

značenje, kao ni bilo što na ovim likovnim djelima.

3
Te χοαί, ἅπερ νεκροῖσι μειλικτήρια [napitci koji blaže mrtve – op. prev.], od vina, meda,
vode, ulja, kakve djeca u tragediji prinose na očevom grobu (Aesch. Pers. 609 ff. Cho. 84 ff. Eurip. Iph.
T. 159 ff.) preslikane su uobičajene mrtvačke žrtve u zbiljskom životu. Med i voda (μελίκρατον) su
uvijek sačinjavali glavni sastojak (usp. Stengel, Philolog. 39, 378 ff., Jahrb. f. Philol. 1887 p. 653). Ritual
prinošenja ἀπονίμμα [voda za pranje – op. prev.], zapravo katarktičke žrtve ljevanice, no koja se
prinosi i τιμὴν τοῖς νεκροῖς, opisuje (nepotpuno izvučeno) Kleidem ἐν τῷ Ἐξηγητικῷ Ath. 9, 409 E f.
(Upadljivo sličan obred i izreka pri indijskoj mrtvačkoj žrtvi: Oldenberg, Rel. d. Veda 550. Ovdje se
možda sačuvalo nešto prastaro.) Isto su zacijelo χϑόνια λουτρὰ τοῖς νεκροῖς ἐπιφερόμενα [zemaljske
vode za pranje koje se prinose mrtvima – op. prev.] (Zenob. 6, 45 u. a.). S ῾ ϒδροφόρια (kako se
mislilo) nemaju ništa zajedničko.

1
Životinja koja obično služi pri ἐναγίσματα za mrtve je ovca; druge životinje se rijetko
primjenjuju. Crna boja je pravilo. Žrtva se cijela spaljuje. Usp. prikaze Stengela Ztschr. f. Gymnas. W.
1880 p. 743 f., Jahrb. f. Philol. 1882 p. 322 f., 1883 p. 375. – Phot. καυστόν· καρπωτόν, ὃ ἐναγίζεται
τοῖς τετελευτηκόσιν [spaljeno: plod koji se žrtvuje pokojnicima – op. prev.] (usp. Hesych. καυτόν).
σέλινον [peršin – op. prev.] (biljka mrtvih: v. gore p. link, op.) je zacijelo ipak bio hrana mrtvih, na
τρίτα [treći dan – op. prev.] i druge posmrtne gozbe, a ne živih na περίδειπνον, zato se nije smio
primjenjivati za objede živih: Plin. n. h. 20, 113 po Hrizipu i Dionizu. (U kabirskim misterijama
ἀνακτοτοτελεσαί su imali još jedan razlog iz kojeg su zabranjivali peršin αὐτόριζον ἐπὶ τραπέζης
τιθέναι [sa vlastitim korijenom stavljati na stol – op. prev.] (Clem. Al. protr. 12 C.)

2
Žrtveni darovi objed mrtvih: Aeschyl. Choëph. 483 ff. (usp. Lucian de luctu 9; Charon 22).
Mrtvac prizivan da dođe i pije ljevanicu (ἐλθὲ δ' ὡς πίῃς [dođi da piješ – op. prev.] —): Eurip. Hec.
535 ff. Uobičajeno mnijenje je bilo da ὁ νεκρὸς πίεται [mrtvac pije – op. prev.] tekuće darove (Anth.
Palat. 11, 8. Kaibel, epigr. 646, 12), αἱ γὰρ χοαὶ παραψυχή τις εἰσεφέρετο τοῖς εἰδώλοις τῶν
τετελευτηκότων κτλ. [ljevanice su se prinosile kao neka utjeha prikazama pokojnika – op. prev.] Lyd.
de mens. p. 182 R.

3
Ona osjeća kad se prijatelji i neprijatelji približavaju njezinom grobu. V. Isaeus 9, 4 19.

4
Schol. Ar. Av. 1490 (s pozivanjem na Τιτανόπανες Mirtila, pjesnika stare komedije. Phot. lex.
s. κρείττονες (Hesych. s. κρείττονας)· οἱ ἥρωες· δοκοῦσι δὲ κακωτικοὶ εἶναι· δι̕ ὃ καὶ οἱ τὰ ἡρῷα
παριόντες σιωπῶσιν. [izvrsniji: heroji: čini se da su sposobni činiti zlo: zato i šute oni koji prolaze kraj
grobova heroja – op. prev.](ἥρωες, ἡρῷα ovdje prema u kasnije vrijeme općenito uobičajenoj
jezičnoj upotrebi jednostavno = τετελευτηκότες [pokojnici – op. prev.] i μνήματα [grobovi – op. prev.]
obične vrste). – Budući da i heroj više vrste stanuje u grobu, i pored grobnog spomenika npr. Narkisa,
ἥρως Σιγηλός [šutljivi heroj (ili ovdje: koji izaziva šutnju– op. prev.] prolazi se šutke: Strabo 9, 404
(kao pored šumarka i grotla na Kolonu, gdje stanuju Erinije: Soph. O. C. 130 ff.) Osjećaj koji leži u
 3.
Kao i sav kult, i kult duša ima više posla s odnosom demona spram živih, nego s njihovom
naravi i bitstvom, kako bi se oni možda mogli prikazati po sebi i za sebe. Dogmatsko određenje ovog
bitstva ono ne traži niti ne nudi. Ipak kultu u temelju leži jedna opća predodžba o naravi pokojne
duše, koja se uskraćuje točnijoj formulaciji. Dušama se donosi žrtva, kao bogovima 1 a također i
herojima, jer se u njima vidi nevidljivo moćno 2, posebnu vrstu „blaženog“, kako se već u petom
stoljeću nazivalo umrle. Hoće ih se umilostiviti3, ili također odvratiti njihovu lako izazvanu srdžbu 4.
Čovjek se nada njihovoj pomoći u svakoj nuždi; ali posve osobito se vjeruje da one mogu, slično
ktonskim bogovima, u čije carstvo su ušle, poljodjelstvu donijeti blagoslov 5 i biti probitačni kod ulaska

temelju je shvatljiv i stoga je običaj daleko rasprostranjen: npr. kod crnaca u zapadnoj Africi: Réville,
relig. des peuples non civil. 1, 73. Njemačka praznovjerje (Grimm, D. Myth. 4 3, 463, No. 830):
„mrtvoga se ne smije dozivati imenom; inače će kriknuti “.

5
Plato Phaed. 81 C. D. Ta ψυχή — ὥσπερ λέγεται, περὶ τὰ μνήματά τε καὶ τοὺς τάφους
κυλινδομένη· περὶ ἃ δὴ καὶ ὤφϑη ἄττα ψυχῶν σκιοειδῆ φαντάσματα, κτλ. [duša – kao što se govori,
vrti se oko spomenika i grobova: oko kojih se i vide neke sjenovite prikaze duša itd. – op. prev.]

1
V. O. Jahn, Archäol. Beitr. 128 ff. Benndorf, Griech. u. sicil. Vasenb. p. 33 f., p. 65 (uz Taf. 14.
32); i Pottier, Les lécythes blancs p. 65, 2 (koji, p. 76 ff., nadovezuje sumnjivu teoriju o navodnom Éros
funèbre).

2
U obličju zmije stanovnici groba nerijetko se vide prikazani na slikama na vazama, u
podnožju grobnog humka itd., npr. na vazi za protezu [izlaganje mrtvaca – op. prev.], Monum. d. Inst.
VIII 4. 5 i često: v. Luckenbach, Jahrb. f. Philol. Suppl. 11, 500. – zmije kao utjelovljenja χθόνιοι svih
vrsta, bogova zemaljskih dubina, heroja i naprosto mrtvih već smo više puta susreli i često ćemo ih
sretati. Uputimo ovdje samo na Photius lex. s. ἥρως ποικίλος· — διὰ τὸ τοὺς ὄφεις ποικίλους ὄντας
ἥρωας καλεῖσϑαι [šareni heroj – budući da su zmije šarene, tako se naziva heroj – op. prev.].

3
Ono što padne na zemlju pripada ἥρωες (= dušama umrlih): Aristoph. Ἥρωες, fr. 291 Dind.
τοῖς τετελευτηκόσι τῶν φίλων ἀπένεμον τὰ πίπτοντα τῆς τροφῆς ἀπὸ τῶν τραπεζῶν [pokojnima od
dragih dodijelio sam ono što od hrane padne sa stolova – op. prev.] (na što bi aludirao Euripid u
Belerofontu): Athen. 10, 427 E. Stoga pitagorejski σύμβολον [znamen – op. prev.] (kao većinom,
utemeljeno na starom vjerovanju u duše): τὰ πεσόντα ἀπὸ τραπέζης μὴ ἀναιρεῖσϑαι [ne podizati ono
što padne sa stola – op. prev.]. (Laert. Diog. 8, 34. Suid. s. Πυϑαγόρα τὰ σύμβολα). Na ovo
praznovjerje odnosi se i zakon koji navodno važi u Krotonu τὸ πεσὸν ἐπὶ τὴν γῆν κωλύων ἀναιρεῖσϑαι
[koji priječi da se podiže ono što padne na zemlju – op. prev.]: Iamblich. V. Pyth. 126. Slično
vjerovanje i običaj u Rimu: Plin. n. h. 28, § 27. Kod starih Prusa važilo je pravilo da se zalogaj koji je
pao na zemlju ne podiže, nego da se ostavi ležati za sirote duše koje nemaju na svijetu krvne rođake
niti prijatelje koji bi se za njih morali brinuti. V. Chr. Hartknoch, Alt und Neues Preussen p. 188. Slično
drugdje: v. Spencer, Princ. d. Sociol. (Uebers.) I p. 318.

4
Solonov zakon: Demosth. 20, 104; 40, 49. Plut. Sol. 21: — Σόλωνος ὁ κωλύων νόμος τὸν
τεϑνηκότα κακῶς ἀγορεύειν. καὶ γὰρ ὅσιον, τοὺς μεϑεστηκότας ἱεροὺς νομίζειν [Solonov zakon koji
je priječio da se o mrtvome loše govori: i pobožno je one koji su otišli držati svetima – op. prev.]. Ovo
podsjeća na riječi iz Εὔδημος [dijaloga Eudem – op. prev.] Aristotela u Plut. cons. ad Apoll. 27: τὸ
ψεύσασϑαί τι κατὰ τῶν τετελευτηκότων καὶ τὸ βλασφημεῖν οὐχ ὅσιον ὡς κατὰ βελτιόνων καὶ
κρειττό-νων ἤδη γεγονότων [nije pobožno lagati nešto o pokojnicima i opadati ih, kao one koji su
postali boljima i izvrsnijima – op. prev.]. (Chilon Stob. flor. 125, 15: τὸν τετελευτηκότα μὴ κακολόγει,
ἀλλὰ μακάριζε [ne govori loše o pokojniku, nego ga slavi kao blaženog – op. prev.]). Posebno hud
nove duše u život. Zato se dušama predaka prinosi žrtva na svadbi 1. Također tritopatori, koje se u
Atici pri zasnivanju braka molilo za blagoslov djece 2, nisu ništa drugo nego duše predaka3; kad nam se
oni ujedno označavaju kao duhovi vjetra 4, ovdje se pokazuje ili krije upojedinjen komad najstarijeg
narodnog vjerovanja: preminule duše postaju duhovi zraka, duhovi koji putuju u vjetru su duše koje
su postale slobodnim. —

4.
Ali ako je u vlastitom interesu dobro i preporučljivo ove nevidljive duševne moći žrtvom si
učiniti naklonjenim i sačuvati dobrohotnim, ipak je u mnogo većoj mjeri njihovo štovanje nadahnuto
osjećajem pijeteta, koji ne ide više na vlastitu prednost, nego misli na čast i korist štovanih mrtvih; a
zločin je, ψεύσασϑαι κατὰ τοῦ τελευτήσαντος [slagati o pokojniku – op. prev.]: Isaeus 9, 6. 23. 26.
Nasljednik umrloga mora, kao što mu je kult duše za njega uopće dužnost, sudski progoniti njegovog
klevetnika (s. Meier und Schömann, Att. Process2 p. 630).

1
O mrtvima kaže Aristoph. Tagenist. fr. 1, 12 Bgk: καὶ ϑύομέν γ᾽ αὐτοῖσι τοῖς ἐναγίσμασιν,
ὥσπερ ϑεοῖσι κτλ. [i žrtvujemo im mrtvačkim žrtvama kao bogovima itd. – op. prev.]

2
κρείττονες [doslovno: snažniji (κράτος) – op. prev.]: Hesych. Phot. s. v. Aristotel u Plut. cons.
ad Apoll. 27.

3
ἵλεως ἔχειν (τοὺς τελευτήσαντας) [imati u milostivom raspoloženju (pokojnike) – op. prev.]:
Plato Rep. 4, 427 B.

4
Da ἥρωες δυσόργητοι καὶ χαλεποὶ τοῖς ἐμπελάζουσι γίγνονται [heroji postaju rasrdljivi i
teške čudi onima koji im prilaze – op. prev.] (Schol. Arist. Av. 1490), kao za „heroje“ koji se tako
navlastito nazivaju (v. gore p. link ff. legende o heroju Anagiru, heroju u Temezi itd.), važi i zaduše
mrtvih uopće, koje su nazivane „herojima“ u netočnoj oznaci koja je kasnija općenito postala
uobičajenom – χαλεποὺς καὶ πλήκτας τοὺς ἥρωας νομίζουσι, καὶ μᾶλλον νύκτωρ ἢ μεϑ̕ἡμέραν [drže
da su heroji teške ćudi i svadljivci, i to više noću nego danu – op. prev.]: Kameleon u Athen. 11, 461 C
(otuda mjera protiv sablasti koje se susreću noću: Athen. 4, 149 C). Usp.. Zenob. 5, 60. Hesych. Phot.
s. κρείττονες. – Da ἥρωες mogu činiti i slati samo zlo, ništa dobro (Schol. Ar. Av. 1490; Babrius fab.
63) kasnije je vjerovanje; niti za heroje, niti za obične mrtvace ne važi ovo vjerovanje u starijim
vremenima. Predodžba o zluradoj, nasilnoj naravi nevidljivih, koja se izvorno odnosi na „bogove“
jednako kao na heroje i duše, sve više se ograničavala na donje klase κρείττονες i na kraju tako
isključivo prianja uz ove da može važiti kao bitna razlikovna oznaka između njih i bogova (što nije
nipošto bila od početka), tako da se zloćudnost čini isključenom iz naravi bogova kao obratno dobrota
iz heroja i duša.

5
Aristoph. Tagenist. 1, 13: — καὶ χοάς γε χεόμενοι (mrtvima) αὶτούμεϑ̕αὐτοὺς τὰ καλὰ δεῦρ̕
ἀνιέναι [žrtvujući ljevanice tražimo ih da šalju dobre stvari ovamo gore – op. prev.](navodno
παροιμία [poslovica – op. prev.], u svakom slučaju po nekom tragičaru: ἐκεῖ βλέπουσα, δεῦρ̕ ἀνίει
τἀγαϑά [onamo gledajući, ovamo šalje dobra – op. prev.] Schol. Arist. Ran. 1462; na onom mjestu ju
oponaša Aristofanov interpolator). Ovo „slanje gore dobrog“ se doduše može razumjeti i u najširem
smislu (usp. Aesch. Pers. 222); ali netko će se napose kod takve molbe oko ἀνιέναι τἀγαϑά ipak
prisjetiti Demetre ἀνησιδώρα [koja šalje gore darove – op. prev.] (Paus. 1, 31, 4; Plut. Sympos. 9, 14,
4), Γῆ ἀνησιδώρα· διὰ τὸ καρποὺς ἀνιέναι [Zemlja pošiljateljica darova jer šalje gore plodove – op.
prev.] (Hesych.). Soph. O. C. 262 [pogrešno, zapravo O. T. 270 – op. prev.]: εὔχομαι ϑεούς μήτ̕’
ἄροτον αὐτοῖς γῆς ἀνιέναι τινά [molim bogove da im iz zemlje ne pošalju gore niti usjev – op. prev.]
–. A da se pospješivanje poljodjelstva zaista moglo očekivati od mrtvih koji žive u zemlji, može poučiti
naročito jedna vrlo zanimljiva opaska u hipokratskom spisu περὶ ἐνυπνίων [o priviđenjima u snu – op.
ovaj dakako osobito obojeni pijetet daje tek kultu duša i predodžbama koje mu leže u temelju
njihovu osebujnost. Duše su ovisne o kultu još živih članova njihove obitelji, njihov usud se određuje
na način ovog kulta1. Potpuno različito je vjerovanje u kome se korijeni ovaj kult duše od načina
predočavanja homerske pjesme po kojoj su duše, prognane daleko u carstvo Hada, vječno uskraćene
svakoj njezi i skrbi živih; posve različito i od vjerovanja koje su misterije usađivale svojim vjernicima.
Jer ne prima ovdje preminula duša plaću prema svojoj (religioznoj ili moralnoj) zasluzi. U
odvojenom koritu teku ovi pravci vjerovanja jedni pored drugih. Kult duša i njegov krug vjerovanja
neupitno se najbliže dodiruje s kultom heroja, ali razlika je ipak velika. Ovdje nije više riječ o bilo
kakvom božanskim čudom darovanom privilegiju pojedinaca kojima je dana prednost; svaka duša
polaže pravo na skrbnu njegu njezinih, svakoj je njezin usud određen ne prema njenom posebnom

prev.] (II p. 14 Kühn; VI p. 658 Littré [π. διαίτης 4, 92]). Ako netko u snu vidi ἀποθανόντας [umrle –
op. prev.] odjevene u bijelo, kako nešto daju, onda je to dobar predznak: ἀπὸ γὰρ τῶν ἀποϑανόντων
αἱ τροφαὶ καὶ αὐξήσιες καὶ σπέρματα γίνονται [naime od umrlih postaju hrana i rast i sjeme – op.
prev.]. U Ateni je postojao običaj da se na svježi grob posipaju sve vrste sjemenja: Isigon. mirab. 67;
Cicero de leg. 2, 63. Razlog (u svakom slučaju religiozan) se različito navodi (treće, ne vjerojatnije
objašnjenje nudi K. O. Müller, Kl. Schr. 2, 302 f.). Prvo je zacijelo ipak pretpostaviti da se sjeme zemlje
mora staviti pod zaštitu duša mrtvih koji su sad postale duhovima koji stanuju u zemlji. (Neka se
uzme u obzir inače posve jednak običaj u staroj Indiji. Oldenberg, Rel. d. Veda 582.)

1
Elektra u Aeschyl. Choeph. 486 ff. se zavjetuje duši svog oca: κἀγὼ χοάς σοι τῆς ἐμῆς
παγκληρίας οἴσω πατρῴων ἐκ δόμων γαμηλίους· πάντων δὲ πρῶτον τὸνδε πρεσβεύσω τάφον [ a ja
ću ti od svog nasljedstva prinositi iz očinske kuće svadbene ljevanice: prvog od svih drugih, ovaj ću
častiti grob – op. prev.]. – Kako ktonske moći i Erinije donose blagoslov poljodjelstvu i uzgoju djece.
Rhein. Mus. 50. 21. Radi blagoslova se priziva i Γῆ [Zemlja – op. prev.].

2
Φανόδημός φησιν ὅτι μόνοι Ἀϑηναῖοι ϑύουσιν καὶ εὔχονται αὐτοῖς ὑπὲρ γενέσεως παίδων,
ὅταν γαμεῖν μέλλωσιν [Fanodem kaže da samo Atenjani žrtvuju i mole se njima za rođenje djece, kad
se hoće vjenčati – op. prev.] Phot. Suid. s. τριτοπάτορες.

3
τριτοπάτορες već prema formi riječi ne znači ništa drugo nego πρόπαπποι [pradjedovi – op.
prev.]. τριτοπάτωρ je pradjed, ὀ πάππου ἢ τήθης πατήρ [otac djeda ili babe – op. prev.] (Arist. u
Pollux 3, 17). Kao što je μητροπάτωρ ὀ μητρὸς πατήρ, πατροπάτωρ ὀ πατρὸς πατήρ [složenice od
majčin otac, očev otac – op. prev.] (Pollux 3, 16), προπάτωρ predak. ψεθδοπάτωρ = ψεθδὴς πατήρ
[lažni otac – op. prev.], ἐπιπάρτωρ očuh (μητρομήτωρ = μητρὸς μητήρ), tako je τριτοπάτωρ treći
otac, otac od πατροπάτωρ, πρόπαππος. Ovi τριτοπάτορες (sporedna forma τριτοπατρεῖς: Philoch. u
Suidas s. τριτοπάτορες; Dittenb. Syll. inscr. 303; v. Prott, Leg. Graec. sacr. I p. 49, red 32; 52; u
orfičkim stihovima [usp. Lobeck, Agl. 764] mogu se također nazivati samo tako, ne τριτοπάτορες) su
dakle τρίτοι πατέρες [treći očevi – op. prev.] (kao τριτέγγονοι τρίτοι ἔγγονοι [treći potomci (praunuci)
– op. prev.], ἔγγονοι u trećem naraštaju). „Treći praočevi“ su onda pak (v. Lobeck, Agl. 763 f.)
pradavni preci uopće, οἱ προπάτορες (Hesych.), οἱ πρῶτοι ἀρχηγέται [prvi rodonačelnici – op.
prev.] (Bekk., Anecd. 307, 16.) Zapravo u svakom slučaju preci pojedinca, njegovi tjelesni γονεῖς
[roditelji – op. prev.] (čiji niz se ponajviše ne vodi prema gore preko πρόπαππος [Isaeus 8, 32], tj.
τριτοπάτωρ ), zatim zacijelo „preci“ ljudskog roda uopće (po Filohorovom tumačenju, u Phot. Suid. s.
τριτοπ.; usp. Welcker, Götterl. 3, 72). – Neka ovdje bude samo upućeno na potpuno analognu
predodžbu kod starih Indijaca o „tro-očevima“, ocu, djedu, pradjedu kao sapinda-očevima, preko
kojih se crta praotaca dalje ne vodi prema gore (Kaegi., D. Neunzahl p. 5. 6).

4
S velikom odlučnošću tritopatori se označavaju kao ἄνεμοι [vjetrovi – op. prev.] (Demon u
Phot. Suid. s. τριτοπάτορες), δεσπόται ἀνέμων [gospodari vjetrova – op. prev.] (Phot. s. τριτοπάτωρ;
Tzetzes Lycophr. 738). Orfičko pjesništvo je od njih napravilo ϑυρωροὺς καὶ φύλακας τῶν ἀνέμων
[vratare i čuvare vjetrova – op. prev.]. Ovo je već slobodno istumačenje; atičko vjerovanje koje izriče
bitstvu i njenom djelovanju u tjelesnom životu, nego svagda prema odnosu spram nje onih koji su je
nadživjeli. Zato u približavanju smrti svatko misli na svoj „spas duše“, to pak znači na kult, koji bi htio
osigurati svojoj duši odvojenoj od tijela. Ponekad u tu svrhu određuje vlastitu, oporučno utvrđenu
zakladu1. Ako iza sebe ostavlja sina, za njegu njegove duše će se dostatno voditi briga; sve do
punoljetnosti sina, njegov skrbnik će prinositi darove koji dolikuju 2. Niti robovi koje je oslobodio neće
se uskratiti redovno nastavljenom kultu svog nekadašnjeg gospodara 3. Onaj tko umrijevši ne ostavi
sina iza sebe, prije svega misli na to da sina neke ine obitelji primi u svoju, komu s njegovom
imovinom prije svega dopada obaveza da svom adoptivnom ocu i njegovim precima posveti trajan i
redovan kult i da skrbi za njihovu dušu. Ovo je pravi i izvorni smisao adopcije; a kako se ozbiljno
uzimala takva skrb za ispravnu njegu preminule duše, to najbjelodanije pokazuje Izej u onim

Demon o tome ništa ne zna. To je bez dvojbe samo fikcija i spekulacija kad se njihov broj (slično kao
izvorno isto tako neograničeni hora, erinija itd.) ograničio na tri i zatim su nazvani određenim
imenima (Amalkid itd., Orfej), ili ih se izjednačilo s tri hekatonhira [Ἐκατόγχειρες – storuki – op. prev.]
(Kleidem u Ἐξεγετικόν). Uistinu i prema pravom vjerovanju, koje se još nazire kroz sva zamagljenja
nesporazuma i krivog tumačenja, oni su τριτοπάτορες duše predaka, koji su ujedno bogovi vjetra.
Ovim bogovima se moli radi blagoslova djeteta: s pravom Lobeck, Agl. 755 ff. s ovim vjerovanjem
dovodi u vezu orfičko učenje da ljudska duša u čovjeka ulazi izvana s vjetrom. Samo je i ovo već
spekulativno ukrašavanje narodne vjere o tripatorima (koje Orfici nikako nisu mogli „izumiti“, kako
misli Welcker, Götterl. 3, 71: štoviše, oni ga već tumače na svoj način, dakle su ga imali pred sobom).
Ako se othrvamo svoj spekulaciji, prepoznajemo u tritopatorima duše predaka, koje su postale
duhovima vjetra i s drugima ψυχαί (koje su čak nazvane po dahu vjetra) putuju u vjetru, od kojih se
kao od istinskih πνοιαί ζῳγόνοι [vjetrova koji rađaju život – op. prev.] njihovi potomci nadaju pomoći
kad se radi o postajanju živom nove ψυχή. Duše kao duhovi vjetra su veoma dobro razumljivi; kod
Grka je ova predodžba sačuvana samo pojedinačno i upravo zato takve pojedinačno u vjerovanju
živim ostale duše vjetra postaju demoni, tripatori ne drugačije nego harpije (v. Rhein. Mus. 50, 3 ff.)

1
Posve naivno izriče se vjerovanje u riječima Oresta u Aeschyl. Choeph. 483 ff. On doziva
dušu oca: οὕτω (ako si uz mene) γὰρ ἄν σοι δαῖτες ἔννομοι βροτῶν κτιζοίατ'· εἰ δὲ μὴ, παρ'
εὐδείπνοις ἔσει ἄτιμος ἐμπύροισι κνισωτοῖς χϑονός [tako će ti biti pripravljeni gozbe po zakonu
smrtnika, ako ne, pri obilnim gozbama paljenica zemlje, punima masne pare, biti ćeš bez časti – op.
prev.]. A tako vrijedi i za staro vrijeme vjerovanja kojemu se ruga Lucian, de luctu 9: τρέφονται δὲ
ἄρα (mrtvi) ταῖς παρ' ἡμῖν χοαῖς καὶ τοῖς καϑαγιζομένοις ἐπὶ τῶν τάφων· ὡς εἴ τῳ μὴ εἴη
καταλελειμμένος ὑπὲρ γῆς φίλος ἢ συγγενής, ἄσιτος οὗτος νεκρὸς καὶ λιμώττων ἐν αὐτοῖς
πολιτεύεται [dakle hrane se ljevanicama kod nas i žrtvama na grobovima: tako da ako nekome ne
preostane prijatelj ili rođak iznad zemlje, taj mrtvac je bez hrane i gladujući među njima živi
građanskim životom – op. prev.].

1
Epikur u svojoj oporuci određuje neke πρόσοδοι [prihode – op. prev.] za ἐναγίσματα koje
treba svake godine prinositi njegovim roditeljima, njegovoj braći i njemu: Laert. Diog. 10, 18. – Kraju
3. stoljeća pripada „oporuka Epiktete “, tj. natpis koji sadrži Epiktetinu zakladu (na Teri kako je sad
dokazano: v. Ἐφημ. ἀρχαιολ. 1894. p. 142) za godišnje održavanje trodnevne žrtvene svečanosti za
Muze i „heroje“, tj. za svog muža, sebe i svoje sinove, jednim za to navlastito zasnovanim κοινὸν τοῦ
ἀνδρείου τῶν συγγενῶν [skupom muškog djela rođaka – op. prev.] (skupa sa ženama u rodu) i uz to
pravila ove žrtvene zadruge (C. I. G. 2448). – Žrtve za mrtve sastoje se tamo (VI 6 ff.) od jedne ἱερεῖον
[žrtvene životinje – op. prev.] (tj. ovce) i ἱερά [žrtava – op. prev.], naime ἐλλύται [kolača – op. prev.]
od pet henika [χοῖνιξ – mjera za žito – op. prev.] pšeničnog brašna i jednog statera [στατήρ – zlatni ili
srebreni novac – op. prev.] suhog sira (ἐλλ. su neka vrsta žrtvenog kolača koji se prinosi specijalno
podzemnima: kao Trofoniju u Lebadeji; v. Collitz, Dialektins. 413 i uz to opasku p. link), uz to vijenci.
Žrtvovati se trebaju uobičajeni dijelovi žrtvene životinje, jedan ἐλλύτης, jedan kruh, jedan πάραξ (tj.
βάραξ, βήρηξ [isto vrsta kolača – op. prev.], izmjena tenuis i media, kako je još često) i pokoji ὀψάρια
[kuhana ili pečena riba – op. prev.] (tj. ribice: usp. ἀπόπυρις za mrtve, Collitz, Dialektins. 3634 [Kos]).
govorima o nasljedstvu u kojima sa savršenim, gotovo neprimjetnim umijećem izražava jednostavne i
iskrene osjećaje prostih atičkih građanskih ljudi neometenih nikakvim prosvjetiteljstvom u vjerovanju
očeva1.

Sav kult, sav izgled za potpun život i – tako se smije izreći naivna predodžba – na dobrobit
duše odvojene od tijela počiva na obiteljskoj povezanosti; za obitelj su duše roditelja koji prethode,
doduše u ograničenom smislu, bogovi, njezini bogovi2. Jedva se može dvojiti oko toga da smo ovdje
naišli na korijene svega vjerovanja u duše i netko može biti sklon kao ispravnoj slutnji dati prostora
mnijenju onih koji u takvom obiteljskom kultu duša prepoznaju jedan od najprapočetnijih korijena
svega religioznog bitstva, stariji nego štovanje višnjih bogova države i narodne zajednice, također i

Ostalo zacijelo pojede svečarska zajednica; one dijelove, kaže se, καρπωσεῖ [prinest će plod –
op. prev.] onaj tko obavlja žrtvu, tj. on treba žrtvovati herojima tako što je u cijelosti spaljuje. Usp.
Fotije καυστόν· καρπωτόν , ὃ ἐναγίζεται τοῖς τετελευτηκόσιν [paljenica: ono što se prinosi kao
plod, što se žrtvuje pokojnicima – op. prev.](καρπῶσαι, κάρπωμα, ὁλοκάρπωσις etc. često u
Septuaginta). Vgl. Photius s. ὁλοκαρπούμενον, s. ὁλοκαυτισμός. καρποῦν = ὁλοκαυτοῦν [žrtvovati
kao plod = cijelo spaliti – op. prev.], žrtveni kalendar s Kosa, Collitz 3636. Usp. Stengel, Hermes 27,
161 f.

2
V. Isaeus 1, 10.

3
U poveljama o oslobađanju se ponekad određuje da oslobođeni smrću gospodara ϑαψάντω
καὶ τὰ ὥρια αὐτῶν ποιησάτωσαν [neka ga sahrane i prinose redovne žrtve – op. prev.]: tako na
natpisu iz Fokide, Dittenb. Syll. inscr. 445. (Česte su takve odluke naročito na delfijskim poveljama o
oslobađanju. V. Büchsenschütz, Besitz u. Erw. im gr. Alt. 178, op. 3. 4.) τὰ ὥρια, kad se kaže o
mrtvačkim žrtvama (Collitz, Dialektins. 1545. 1546; ὡραίων τυχεῖν Eurip. Suppl. 177) znači καθ' ὥραν
συντελούμενα ἱερά [u pravo vrijeme obavljene svečanosti – op. prev.] (Hesych. s. ὡραῖα; pogrebni
red Labijada red 49 ff.: τὰς δ' ἄλλας θοίνας κατ' τὰν ὥραν ἀγαγέσθαι [druge gozbe održati u pravo
vrijeme – op. prev.]), žrtvu koju treba održavati u redovnom ponavljanju (ταῖς ἱκνουμέναις ἡμέραις
[na prigodne dane – op. prev.]: p. 259, 1). (Tako τελεταὶ ὥριαι [svetkovine u određeno vrijeme – op.
prev.] Pind. P. 9, 98.) Posebno se misli na ἐνιαύσια ἱερά [godišnje svečanosti – op. prev.] (v. p. link).
Ovjenčanje groba κατ' ἐνιαθτὸν ταῖς ὡρίοις (scil. ἁμέραις) Collitz 1775, 21 κατ' ἐνιαυτὸν ὡραῖα ἱερὰ
ἀποτελοῦν [svake godine izvršiti pravodobne žrtve – op. prev.] (herojima) Plato, Critias 116 C.

1
Ovdje izričaji koji se pojavljuju u Izejevim govorima koji osobito razgovijetno pokazuju gore
rečeno. Menekle bez djece ἐσκόπει ὅπως μὴ ἔσοιτο ἄπαις, ἀλλ̕ ἔσοιτο αὐτῷ ὅστις ζῶντα
γηροτροφήσοι καὶ τελευτήσαντα ϑάψοι αὐτὸν καὶ εἰς τὸν ἔπειτα χρόνον τὰ νομιζόμενα αὐτῷ
ποιήσοι [gledao je da ne bude bez djeteta, nego da mu bude netko da ga živog hrani u starosti i da ga
pokopa kad skonča i u buduće vrijeme da mu čini sve što običaj nalaže – op. prev.] 2, 10. Skrb u
starosti, pokop i daljnja skrb za dušu mrtvog čine kontinuum u kome ritualni pokop od strane vlastitih
ἔκγονοι [potomaka- op. prev.], koji osigurava obiteljski kult, zauzima veoma važno mjesto (usp. Plato,
Hipp. mai. 291 D. E: κάλλιστον [najljepše – op. prev.] je, prema popularnom shvaćanju, čovjeku – –
ἀφικομένῳ ἐς γῆρας, τοὺς αὐτοῦ γονέας τελευτήσαντας καλῶς περιστείλαντι ὑπὸ τῶν αὐτοῦ
ἐκγόνων καλῶς καὶ μεγαλοπρεπῶς ταφῆναι [koji je došao u starost da ga kad umre vlastiti potomci
dobro sahranjenog veličajno pokopaju – op. prev.]. Medeja svojoj djeci u Eurip. Med. 1019 [1033 ff.
po našoj verziji – op. prev.]: εἶχον ἐλπίδας πολλὰς ἐν ὑμῖν γηροβοσκήσειν τ᾽ ἐμὲ καὶ κατθανοῦσαν
χερσὶν εὖ περιστελεῖν, ζηλωτὸν ἀνθρώποισι [imala sam mnoge nade u vas da ćete me hraniti u
starosti i kad umrem rukama lijepo sahraniti, na zavist ljudima – op. prev.]). Da bi pak bio dionikom
ove skrbi za dušu, mrtvi mora ostaviti iza sebe sina: njemu jedino je ona pripada kao sveta dužnost.
Zato onaj tko ne ostavi sina uzima izabranog nasljednika svoje imovine adopcijom u svoju obitelj.
Nasljedstvo i adopcija u takvim slučajevima se uvijek poklapaju (i u 1. govoru, gdje se doduše ne
govori izričito o adopciji, no ona se zacijelo pretpostavlja). S većom razgovijetnošću se kao motiv
nego štovanje heroja kao duša predaka gospodara širih saveza naroda. Obitelj je starija od države 3 i u
svim narodima koji nisu napredovali od stvaranja familije do stvaranja države, nepogrešivo opet
nalazimo ovaj oblik vjerovanja u duše. On se kod Grka, koji su tijekom povijesti preuzeli toliko novog,
a da starije nisu pritom napustili, sačuvao u sjeni velikih bogova i njihovog kulta, usred premoćnog
širenja moći i uredbi države. Ali on je u svom razvoju bio ograničen i zakočen ovim većim i
dalekosežnijim silama. Slobodnijom izgradnjom duše očeva kuće bi se zacijelo uzdigle do
dostojanstva moćno vladajućih duhova kuće pod čijim ognjištem su prije bili sahranjeni na spokoj. Ali
Grci nemaju ništa što bi posve odgovaralo italskom lar familiaris2. Najbliži im je još „dobri demon “

adopcije skrb i redovna njega vlastite duše adoptirajućeg od strane adoptiranog izriče: 2, 25; 46; 6,
51; 65; 7, 30; 9, 7; 36. Stoga je usko i nužno povezano εἶναι κληρονόμον καὶ ὲπὶ τὰ μνήματα ἰέναι,
χεόμενον καὶ ἐναγιοῦντα [biti nasljednik i ići na grob, lijevati i žrtvovati – op. prev.] (6, 51). Oznaka
nasljednika je τὰ νομιζόμενα ποιεῖν, ἐναγίζειν, χεῖσϑαι [činiti po običaju, žrtvovati, lijevati – op. prev.]
(6, 65). Usp. i Demosth. 43, 65. Dužnosti spram duše umrloga sastoje se u tome da nasljednik i sin
skrbi za svečani pogreb, lijep grob, prinosi τρίτα καὶ ἔνατα [treći i deveti dan – op. prev.], καὶ τἆλλα
τὰ περὶ τὴν ταφήν [i drugo što se tiče pogreba – op. prev.]: 2, 36. 37; 4, 19; 9, 4. Onda pak mora
redovno nastaviti kult, žrtvovati umrlome, ἐναγίζεσϑαι καϑ̕ ἕκαστον ἐνιαυτόν [žrtvovati svaku
godinu – op. prev.](2, 46), uopće mu καὶ εἰς τὸν ἔπειτα χρόνον τὰ νομιζόμενα ποιεῖν [i u buduće
vrijeme činiti po običaju – op. prev.](2, 10). A kako za umrlog nastavlja njegov domaći kult, njegova
ἱερὰ πατρῷα [očinske svečanosti – op. prev.]2, 46 npr. za Zeusa Ktezija: 8, 16), mora i on, kao i onaj
nekoć, πρόγονοι [precima – op. prev.] prinositi redovnu žrtvu: 9, 7. Tako on nastavlja obiteljski
kult. – Sve ovdje najsnažnije podsjeća na način na koji se naročito adopcijom skrbi za nastavak njege
duša u zemlji cvata kulta predaka, Kini. Skrb oko održanja imena obitelji , koja je upravo i kod nas
glavni motiv za adopcije muških potomaka, možda u Grčkoj, gdje su bila uobičajena individualna
imena, nije bila jednako djelatna. Ipak i ovo se pojavljuje kao pobuda za adopciju sina: ἵνα μὴ
ἀνώνυμος ὁ οἶκος αὐτοῦ γενήται [da mu kuća ne postane bezimena – op. prev.] 2, 36; 46; usp.
Isocrat. 19, 35 (i Filodem π. ϑαν. p. 28, 9 ff. Mekl.). Ipak se οἶκος [kuća – op. prev.] zove po svom
najjačem pretku (kao oni Βουσελίδαι o kojima govori Demosten) i to cjelokupno ime iščezava ako
οἶκος nema muškog nastavljača. Osim toga adoptirani će se nazivati imenom adoptirajućeg i utoliko
sačuvati njegovo ime, koje će možda i, po poznatom običaju, dati najstarijem (Demosth. 39, 27) od
svojih vlastitih sinova. (Na slično nastavljanje imena se misli zacijelo i u Eurip. Iph. Taur. 683 – 686.)

2
Pozivajući se na φῆμαι, πολλαὶ καὶ σφόδρα παλαιαί [kazivanja, mnoga i veoma stara – op.
prev.], Plato, Leg. 11, 927 A, tvrdi: ὡς ἄρα αἱ τῶν τελευτησάντων ψυχαί δύναμιν ἔχουσί τινα
τελευτήσασαι, ᾗ τῶν κατ̕ἀνϑρώπους πραγμάτων ἐπιμελοῦνται. [kao što duše pokojnika imaju neku
moć da izvrše ono što ih se tiče u ljudskim stvarima – op. prev.] Stoga ἐπίτροποι [skrbnici – op.
prev.] djece siročadi πρῶτον μὲν τοὺς ἄνω ϑεοὺς φοβείσϑων ‒ ‒, εἶτα τὰς τῶν κεκμηκότων ψυχάς,
αἷς ἐστὶν ἐν τῇ φύσει τῶν αὑτῶν ἐκγόνων κήδεσϑαι διαφερόντως , καὶ τιμῶσί τε αὐτοὺς
εὐμενεῖς καὶ ἀτιμάζουσι δυσμενεῖς [prvo neka se boje bogova iznad zemlje ‒ ‒, zatim i umrlih duša,
kojima je u prirodi da se osobito brinu za svoje potomke i milostivi su spram onih koji ih štuju a
neprijateljski spram onih koji ne – op. prev.] Ovdje je zapravo ograničen samo krug djelovanja (i
njemu odgovarajućeg štovanja) ψυχαί, ne snaga njihovog djelovanja.

1
Barem među Grcima, kako je već antička spekulacija opazila (Aristot. Polit. 1, 2; Dikearh u
Steph. Byz. s. πάτρα [koji si πάτρα [otadžbina – op. prev.], kako se čini, zamišlja kao držanu na okupu
„endogamnim“ brakovima]). A toliko će se u svakom slučaju morati priznati razračunavanjima Fustela
de Coulanges’ (La cité antique), da sve u razvoju grčkog prava i državnog života vodi na pretpostavku
da je na početku grčkog života bila odvojenost na najmanje grupe iz čijeg srastanja je kasnije nastala
grčka država, odvajanje po obiteljima i rodovima, ne (kako se drugdje pojavljuje) zajednički život u
plemenu i hordi. Kako bi se moglo zamisliti grčke bogove bez rodovskog udruženja koje ih štuje?
koga je štovala grčka kuća. Njegova izvorna priroda kao duše nekog oca kuće koja je postala dobrim
duhom kuće je pri točnijem gledanju još prepoznatljiva; ali Grci su to zaboravili3.

5.
Ne možemo više razgovijetno raspoznati kako je kult duša u poslijehomersko vrijeme iznova
oživio i razvio u pravcu prema gore ili prema dolje. Pojedinačne činjenice se ipak razgovijetno očituju.
Iz pojedinačnih, već naglašenim naznaka možemo razaznati da se kult mrtvih u ranija vremena, kad
su gradovima još vladali plemićki rodovi, vršio uz veći trošak i sa življom gorljivošću nego u stoljećima
preko kojih naše poznavanje neznatno seže, šestom i petom. Također, u skladu s većom snagom
2
Pojam lar familiaris može se grčkim riječima zgodno opisati kao ὁ κατ̕ οἰκίαν ἥρως, ἥρως
οἰκουρός [heroj kuće, kućni heroj – op. prev.] kako Dioniz iz Halikarnasa i Plutarh čine u svom
ponavljanju kaže o Okriziji (ant. 4, 2, 3; de fort. Roman. 323 C.) Ali to Grcima nije uobičajen pojam.
Bliži je latin. genius generis = lar familiaris (Laberius 54 Rib.) zanimljiv izraz ἥρως συγγενείας [heroj
rodbine – op. prev.] C. I. Att. 3, 1460. Grk ne štuje više u kući, na kućnom ognjištu (u njegovim μύχοι
[zakutcima – op. prev.] „stanuje“ Hekata: Eurip. Med. 397) duhove predaka, nego ϑεοὶ πατρῷοι,
κτήσιοι, μύχιοι, ἑρκεῖοι [bogove očinske, imovinske, unutrašnje, ogradne – op. prev.], koje se
uspoređivalo s rimskim penatima (Dionys. ant. 1, 67, 3; usp. Hygin u Macrob. Sat. 3, 4, 13); ali njihova
srodnost s duhovima kuće i obitelji je mnogo manje prozirna nego što je slučaj kod penata. (Zacijelo
prema rimskim uzorima: δαίμονες πατρῷοι καὶ μητρῷοι [očinski i majčinski demoni – op. prev.], koje
zaziva umirući peregrinus: Luc. Peregr. 36.Peregr. 36. Στέφανος τοῖς τοῦ πατρὸς αὑτοῦ δαίμοσιν
[vijenac demonima samoga oca – op. prev.], Ins. iz Likije, C. I. Gr. 4232 = Bull. corr. hell. 15, 552, n. 26.
τοῖς δαίμοσι τῆς ἀποθανούσης γυναικός [demonima umrle žene – op. prev.], Filon, Leg. ad Gaium §
9. Više u Lobeck, Agl. 769 op.)

3
Taj ἀγαϑὸς δαίμων [dobri demon ], o kome posebno atički pisci često govore ima
veoma neodređene crte; jedva da se još povezivalo bjelodane predodžbe o božanskom biću točno
shvatljive vrste i oblika s ovim imenom koje po sebi poziva na previše opće shvaćanje. Da je njegova
izvorna vrsta ona demona poljodjelstva (kako uvjeravaju noviji), jednako je malo razloga vjerovati kao
da i da je identičan s Dionizom, kako se tvrdi u kontekstu budalaste, na svoju ruku izmišljene fabule
liječnika Filonida u Athen. 15, 675 B. Na srodnost ἀγαϑὸς δαίμων s ktonskim moćima upućuje mnogo
toga. On se pojavljuje kao zmija (Gerhard, Akad. Abh. 2, 24), kao svi χϑόνιοι. (Na zmiji na jednoj
čarobnoj slici napisano je τὸ ὄνομα τοῦ ἀγαθοῦ δαίμονος [ime demona – op. prev.]. Pariška knjiga
čarolija 2427 ff.) Neka vrsta neotrovnih zmija (opisanih prema Arhigenu u vatikanskom iologu [govor
o otrovima? – op. prev.] koji sam iznio na svjetlo dana Rhein. Mus. 28, 278. Usp. Phot. lex. s. παρεῖαι
ὄφεις [mrka zmija koja se upotrebljavala kod misterija – op. prev.], a naročito v. ὄφεις παρείας 364,
1) nazivalo se ἀγαϑοδαίμονες; u Aleksandriji žrtvovalo im se na 25. Tybi [5. mjesec egipatskog
kalendara – op. prev.] kao τοῖς ἀγαϑοῖς δαίμοσι τοῖς προνοουμένοις τῶν οἰκιῶν [demonima
koji se brinu o kući – op. prev.]: Pseudocallisth. 1, 32 (cod. A), kao „penates dei“, kako prevodi
Jul. Valer. p. 38, 29 ff. (Kuebl.). Ovdje je ἀγ. δ. bjelodano dobri duh koji čuva kuću. Samo ako ga se
tako shvati, razumije se kako se moglo ἀγαϑῷ δαίμονι „posvetiti“ svoju kuću. : kao što je učinio
Timoleon u Sirakuzi (ἀγαϑῷ δαίμονι Plut. de se ips. laud. 11 p. 542 E; τὴν οἰκίαν ἰερῷ δαίμονι
καϑιέρωσεν [posvetio je kuću dobrom demonu – op. prev.] Plut. Timol. 36 je očito greška u pisanju).
Usp. riječ Ksenijada, Laert. D. 6, 74. Takve duhove koji štite kuću naša narodna vjera veoma dobro
poznaje, gdje se pak „ može još potvrditi prijelaz duša u dobroćudne kućne duhove ili vražiće“
(Grimm, D,. Myth.4 p. 761). Nakon domaće gozbe prvi gutljaj nepomiješanog vina dolikuje kao
ljevanica za (σπεῖσον ἀγαϑοῦ δαίμονος [prinesi ljevanicu dobrog demona – op. prev.] Aristoph.)
ἀγαϑὸς δαίμων (v. Hug, Plat. Sympos.2 p. 23).. Zatim slijedi ljevanica Zeusu Soteru. Ali dopuštalo se i
da Zeusu Soteru umjesto ἀγ. δ. prethode „heroji“ (Schol. Pind. Isthm. 5, 10. V. Gerhardt p. 39): ovi
stupaju također na mjesto ἀγ. δ., u čemu se odaje srodnost ἀγ. δ. s duhovima duša. U istom smjeru
ukazuje to da se u hramu Trofonija u Lebadeji ἀγαϑὸς δαίμων štuje među mnogim drugim
kulta, moramo zaključiti na življe vjerovanje u snagu i dostojanstvo duša u onim ranijim vremenima.
Čini se da su tada s većom moći stara vjera i običaj probijali kroz zamračenje, ravnodušnost vremena
koje nam govori u homerskim pjesmama. Nemamo povoda pritom nekom pojedinačnom grčkom
rodu pripisati posebno utjecajnu djelatnost. Dakako, svagda prema načinu razmišljanja i kulturnom
razvoju stanovnika pojedinih krajeva njihov kult duša pokazuje promjenjive crte. U Atici, širenjem
demokratskog bitstva, temeljni ugođaj sve više i više postaje ugođaj prisnosti pune pijeteta; u
Lakoniji, u Beotiji1 i gdje se inače stari način i običaj trajnije sačuvao, ostale su na snazi napregnutije
predodžbe o postojanju preminulih, stroži kult. Drugdje, kao u Lokridi, na otoku Keju 2, čini se da se
sačuvao samo veoma oslabljeni način kulta duša. Bit će da su, otkad je napredna kultura pojedinca
učinila neovisnijim o predaji njegovog naroda, i unutar svakog roda i svake države se ugođaj i
mnijenja pojedinaca bili mnogostruko stupnjevani. Homerska predodžbe, svakome poznate iz
pjevanja možda su se prikrale i zamaglile stvar: čak i gdje se kult duša vrši s punom usrdnošću, ipak
jednom nenamjerno probija mnijenje, koje je s takvim kultom u temelju nepomirljivo, da je duša tako
štovanog „u Hadu“3. Već u ranije vrijeme se oglašava pretpostavka koja ide još preko Homera, da

božanstvima ktonskog karaktera (Paus. 9, 39, 4), ondje pored Tihe [Τύχη = Sreća – op. prev.], s kojom
se on također ponekad zajedno spominje na grobnim natpisima (npr. C. I. Gr. 2465, f.), kao što se i
Tihe sa svoje strane pojavljuje pored ktonskih božanstava kao Despojna [gospodarica – op. prev.],
Pluton, Perzefona (C. I. Gr. 1464, Sparta). Na grobnim natpisima nastupa ponekad: δαιμόνων ἀγαϑῶν
potpuno = Dis Manibus [bogovima dušama pokojnika – op. prev.]: npr. Δαιμόνων ἀγαϑῶν Ποτίου C.
I. Gr. 2700 b. c (Milasa); δαιμόνων ἀγαϑῶν Ἀρτέμωνος καὶ Τίτου Mittheil. Athen. 1889 p. 110 (Milasa)
Usp. inss. iz Milase, Athen Mitth. 1890 p. 276. 277 (n. 23. 24. 25. 27). Rijetko singular. Δαίμονος
ἀγαθοῦ Ἀριστέου κτλ. Bull. corr. hell. 1890 p. 268 (Karija). (δαίμοσιν ἑαυτοῦ τε κἁὶ Λαιτιτίας τῆς
γυναικὸς αὐτοῦ [demonima svojim i njegove žene Leticije – op. prev.] = Dis Manibus suis et Laetitiae
uxoris dvojezičan Ins. [Berroea] C. I. Gr. 4452; cfr. 4232; i 5827). Ovo pod rimskim utjecajem: ali
ostaje ne manje vrijedno pažnje da se izjednačavalo upravo δαίμων ἀγαϑός i Di Manes, δαίμων
ἀγαϑός se dakle shvaćao kao demon nastao iz pokojne ljudske duše. – Predmet bi se mogao izvesti
točnije nego što je ovdje umjesno.

1
U Beotiji (kao inače naročito u Tesaliji) može se na grobnim kamenima posebno često naići
na oznaku mrtvog kao ἥρως, koja uvijek izražava više shvaćanje njegovog duhovnog postojanja. Ovi
natpisi su većinom mlađeg datuma. Ali već u 5. stoljeću (svakako početak 4.) heroiziranje običnog
mrtvaca je bilo u Tebi raširen običaj, na koji je aludirao Platon komičar u „Menelaju“: τί οὐκ ἀπήγξω,
ἵνα Θήβησιν ἥρως γένῃ; [što se ne objesiš da postaneš u Tebi heroj? – op. prev.](Zenob. 6, 17 između
drugih. Riječ neprikladno i protiv njegove namjere Platonovi paremiografi dovode u vezu s tebanskim
običajem da se samoubicama uskrate mrtvačke časti . Točno prosuđuje Keil, Syll. inscr. Boeot. p. 153.)

2
Kod epizefirskih Lokrana ὀδύρεσϑαι οὐκ ἔστιν ἐπὶ τοῖς τελευτήσασιν, ἀλλ̕ ἐπειδὰν
ἐκκομίσωσιν, ἐυωχοῦνται [ne plače se za mrtvima, nego kad ga sahrane, goste se – op. prev.]. Ps.
heraclid. polit. 30, 2. Kod stanovnika Keja muškarci ne stavljaju na sebe nikakve znakove žalosti,
doduše žene žaluju za sinom koji je umro mlad jednu godinu. Isti 9, 4 (v. Welcker, Kl. Schr. 2, 502).
Prema atenskom uzoru izdan pogrebni red Julisa [grad na Keju – op. prev.] (Dittenb. Syll. 468) daje
svakako da se u narodu prije pretpostavi sklonost razvratnom pokazivanju žalosti.

3
Npr. Isaeus 2, 47: βοηϑήσατε καὶ ἡμῖν καὶ ἐκείνῳ τῷ ἐν Ἅιδου ὄντι [pomozite i nama i
njemu koji je u Hadu – op. prev.]. Točno uzeto, nitko ne može βοηθεῖν onome tko je otišao u Had.
Takvih protuslovlja između kulta mrtvih u kući ili na grobu i predodžbe odlaska duše u nedostupno
onostrano rijetki su narodi pošteđeni: ona nastaju od postojanja jednih pored drugih predodžbi
različitih pravaca fantazije (i zapravo različitih stupnjeva kulture) o ovim tamnim područjima. Naivna
narodna teologija si pomaže izaći iz takvog protuslovlja tako što pripisuje čovjeku dvije duše, jednu
koja ide u Had, dok druga ostaje pri obezdušenom tijelu i uživa u žrtvama obitelji (tako
sjevernoamerički Indijanci: Müller, Gesch. d. amerikan. Urrel. 66; usp. Tylor, Primit. cult. 1, 392). Ove
smrt uopće ništa ne nadživljava; i atički govornici smiju svojoj publici s izrazom dvojbe govoriti o nadi
u svijest i sposobnost osjećaja koja traju dalje. Ali takva dvojbe se odnose na teorijski nazor o
daljnjem trajanju života duše. Kult duša je dalje postojao. Čak i nevjernik, ako je inače bio vjeran sin
svog grada i ukorijenjen u njegovim starim običajima, mogao je u svojoj zadnjoj volji ozbiljno skrbiti
za trajan kult svoje duše i duša njegovih bližnjih: kako, na čuđenje kasnijih 1, čini Epikur u svojoj
oporuci. čak i nevjera se držala upravo kulta, kao i druge predaje i kult je ipak kod mnogih rađao
vjerovanje , koje ga je jedino opravdavalo.

___________________

dvije duše su tvorevine dva kruga predodžbi koji se zapravo međusobno ukidaju.

1
— idne testamento cavebit is, qui nobis quasi oraculum ediderit, nihil post mortem ad nos
pertinere? (zar se u oporuci čuvao toga što nam je izjavljivao kao proroštvo, da nas se nakon smrti
ništa ne tiče? – op. prev.] Cicero de finib. 2, 102. – Inače, čini se da je i Teofrast donio odluku o
redovnoj svečanosti u svoj spomen (drugova iz Peripatosa?). Harpocr. 139, 4 ff: μήποτε δὲ ὕστερον
νενόμισται τὸ ἐπὶ τιμῇ τινὰς τῶν ἀποϑανόντων συνιέναι καὶ ὀργεῶνας ὁμοίως ὠνομάσϑαι· ὡς ἔστι
συνιδεῖν ἐκ τῶν Θεοφράστου διαϑηκῶν [nije li kasnije postalo običajem da se u čast umrlih neki
sastaju i jednako se tako nazivaju 'orgeonima' (tj. svećenicima): kako se može vidjeti iz Teofrastove
oporuke. Kod Laert. Diog. sačuvana Th. oporuka o tome šuti.