Ivan Kačmarčik

Bogovi i demoni Etrurije

Uvod- što će se govoriti u prezentaciji, popis tema i naslova vezanih za temu, kratak opis
svakog naslova i generalna slika prezentacije i teme.

Istraživanje etruščanske religije

Zahvaljujući bogatoj materijalnoj ostavštini etruščanskog naroda religija je jedna od
najplodnijih tema za istraživanje. Arheološki ostaci koji uključuju i literarne napisane i na
grčkom i latinskom su povezani su izravno i neizravno sa religijom. Poznata izjava Tita
Livija govori o Etruščanima kao iznimno bogoštovnog i religijskog naroda, to je pokazatelj
kako su još u antici autori gledali na Etruščane kao izuzetno vjerskog naroda. 1 Istraživanje
etruščanskih bogova i demona doznajemo iz 3 tipa izvora: „Kanonski spisi“, „filozofskih
traktata“ i povijesnih/arheoloških izvora.

Literarni izvori, materijalni izvori, arheološki ostaci,

Kao primjer kanonskog spisa možemo izdvojiti Libiri Acheruntici ili knjige nazvane po 2
najveća proroka Etrurije: Libri Tagetici po Tagesu i Libri Vegoici po Vegoi na latinskom.
Filozofsko djelo Cicerona iz sredine 1. st. pr. Kr. „De divinatione“ daje dobar uvid u kako su
Etruščani doživljavali ono „božansko“ te sama filozofija i pogled etruščanskog svećenstva za
koje nema puno ostalih izvora. 2
Za povijesna djela imamo Tita Livija koji piše o rimsko-
etruščanskom ratu i politici te daje neke informacije o glavnom svetištu Etruščana Voltumne.
Marko Terencije Varon ( 116.pr.Kr.-27.pr.Kr.) piše o mnoštvu tema vezanih za etruščansku
povijest. Piše o žrtvovanju svinja, obred za postavljanje grada, traktate o ljudima i
božanstvima. U svom djelu De lingua Latina daje zanimljive podatke o Vertumnu kao
glavnog boga Etrurije. Njegovo djelo koristi i Plinije Stariji za podatke o ukrašavanju
etruščanskih svetišta. Sigurno najviše doznajemo o Etruriji i njezinom narodu preko
arheoloških ostataka gradova i nekropola. Imamo preko 9000 zapisa pronađenih na prostoru
Etrurije. Što na etruščanskom što na grčkom ili čak oboje jezika. Religijske zapise dijelimo
na 4 kategorije: Ritualni, zakonski, zagrobni i zavjetni. Jetra iz Piacenze svjedoči o kultu
nekoliko božanstava. Napravljeno po pravim biološkim mjerilima jetre, ovaj brončani model
ovcine jetre koja se datira oko kraja 2.st. pr.Kr. možda se koristio od strane već rimskog
1
N.Thomson, E. Simon, 2006, str. 1
2
N.Thomson, E. Simon, 2006, str. 3

1
svećenika unutar rismke voske. Služilo je proricanje sudbine ili budućnosti, te su sekcije na
jetri podijeljene na način da izgledaju kao nebeska tijela te su Etruščani kao znalci „znanosti“
proučavanja neba i čitanja znakova tzv. „haruspicina“ te su ih Rimljani u tome poštovali i
imitirali. Sa desne strane jetre možemo pročitati imena nebeskih bogova i svijetla (Tin-Jupiter
ili Zeus,

Uni- Junona ili Hera, Cath- kćer sunca, Fufluns- Bako ili Dioniz). Zatim nakon njih bog mora
i ostalih voda Nethuns ( možemo uvidjeti odmah sličnosti sa Neptunom iz rimskog panteona
koji se spominje često na omotima Liber linteus zagrabiensis. Oko 56 različitih imena se vide
na modelu jetre. Neki znanstvenici poput Bouka van Meera smatraju da oko pola je
originalnih etruščanskih imena bogova, dok su ostali rimsko-helenističkog podrijetla poput
Uni, Neta itd.. Donji dio jetre spominje 2 imena: Usil, bog Sunca i Tivr, bog Mjeseca. 16
sekcija na vrhu jetre predstavlja 16 sekcija na koje su Etruščani podijelili nebo. Jetra je
ukupno podijeljena na 42 sekcije i u svakoj je napisano barem jedno ime božanstva, u
nekolicini po 2 imena.3 „Ploča Capue“ pronađena kod Sv. Marije od Capue danas je čuvana u
Berlinskom muzeju i na njoj se nalazi natpis kalendara, sličnost sa zagrebačkim pojevima
mumije i rimskim „fasti“. Preko 300 riječi se može pročitati sa nje te je kao takva najveći
epigrafski natpis. Istraživanje iz kasnog 20. stoljeća datiraju oko sredine 5. st. pr. Kr.
Kalendar sadrži 10 mjeseci (kao i najraniji rimski kalendari) te je započinjao u ožujku.
Zapisuju se brojna darovanja i žrvtve bogovima od kojih se spominju bog podzemlja Letam,
Tin i Tanr, kao i božica Uni, ili majka božica. Sarkofag Larisa Pulenasa sadrži epitafski
herojski natpis sličan onima korištenim u Helenskim polisima i Rimu. Datira u 3. st. pr. Kr. te
se na njemu spominju uz sva djela i postignuća koja mu se pripisuju 2 boga: Catha( Kata) i
Pacha (Paka= Bakus). „Brončano zrcalo iz Volterre“ iz 4. st. pr. Kr. prikazuje scenu poluboga
Herclea (Heraklo) i Uni (Heru) kako ga doji pred 4 ostala božanstva. Među njima su Apolon
prepoznatljiv po lovorovoj grančici, Nethuns (Neptun, prikazan sa trozubcem). Riječ je o
ritualu posvajanje te kako majka božica Uni posvaja sina Herclea. Priča imitirana iz grčke
mitologije između Here i Herakla (čin pomirbe) no za razliku od Grka, Etruščani prikazuju tu
scenu više puta kroz njihovu povijest. Također za etruščanske bogove specifično je „deorum
sedes“ ili sjedište bogova. Svaki bog ima točno određeno mjesto na nebu gdje se nalazi i
tamo je fiksno postavljen, što potvrđuje jetra iz Piacenze. Krugovi bogova označuju pojam
sjedinjenja bogova u jedno božanstvo ili nekakav savez božanstava. Znamo kako je to praksa
i u ostalim religijama uključujući grčku i čak egipatsku. Prema latinskim izvorima takvi

3
N.Thomson, E. Simon, 2006, str. 9-11

2
krugovi čine vijeće bogova ili „dii superiores et involuti“. Primjer su Turan i Selvans bog
šuma i granica koje prema jetri iz Piacenze tvore takvo vijeće.4

Etruščanski demoni
Grčki utjecaj na Etruščanski panteon bogova možemo zaključiti da je ne izbrojiv, tj. u toliko
velikom su broju da ne možemo sa sigurnošću tvrditi za svako božanstvo pripada li
Etruščanima ili grčkom utjecaju. Kada je riječ o demonima slika je čišća jer u grčkim
izvorima pogotovo slikovni materijali prikaza demona su oskudni. Tako je prikaz demona
ostao na mašti autohtonih Etruščana te nisu razočarali u ovom pogledu. Pogotovo kada je
riječ o prikazu „demona smrti“ kojih je mnogo, svjedoče o ulozi smrti u svakodnevnom
životu Etruščana, što možemo poistovjetiti sa dobro očuvanim nekropolama. Što je demon
starog doba? Platon daje objašnjenje preko svećenice Diotime koja opisuje Erosa:“ Biće koje
nije niti bog niti smrtnik. Oni stoje između bogova i ljudi, oni su tumači i poslanici božanskih
i ljudskih poruka i darova jedni drugima, od ljudi molitve i žrtve, a od bogova naredbe i
nagrade.5 Demoni su bliži ljudima nego bogovima, te moraju biti prikazani u nekom
djelovanju. To djelovanje bilo je tema debate između nekih znanstvenika, jer što je ono što
za Etruščane to djelovanje treba predstavljati? Najčešće prikazivani u množini, kao primjer
možemo uzeti demone smrti. Imena pod kojima su oni prikazani su Karun i Vant. U kasnom
helenističkom razdoblju demoni, a pogotovo ženski demoni likovno su prikazani na sličan
način te su njihova djelovanja jedini način raspoznavanja takvih demona. Tako imamo Kulsu,
koja je čuvarica vrata podzemlja te ih ona otvara. Demoni smrti služe bogu Aiti (Had) koji je
vladar podzemlja. Problemi sa istraživanjem demona Etrurije je to što nisu konzistentni. Na
primjer Maris, koji je ponekad prikazan u množini, ponekad (i to češće) sam. 3 puta se
pojavljuje na jetri Piacenze, te 2 puta bez epiteta vezanom za njega. Nekolicina ženskih
krilatih demona prikazuje se kako iz vaza liju vodu sa neba te su vjerojatno prikaz oblaka i
kiše. Biće sa glavom pijetla trči ispred boga sunca te mu pravi put preko nebeskog svoda
također je prikazan kao demon, međutim kao i ovi prošli nisu u kontaktu s ljudima kao što
smo objasnili iznad. Uzorci ovih problema dijele se na 3 teze:
4
I. Krauskopf, 2013 str. 520- 521
5
I. Krauskopf, 2013 str. 521- 522

3
 1) U Etruriji nema fundamentalne razlike između demona i bogova, samo ona
hijerarhijska, oni dolaze iz istih početaka.
2) Panteon etruščanskih božanstava nije zatvoreni sistem štovanja, novi bogovi se mogu
uključiti, stariji se mogu promijeniti po funkciji pa i fizički najčešće prema stranom
utjecaju. Neki se nisu mijenjali, ponekad su imali različita imena ovisno o svetištu i
mjestu. Kroz duži period štovanja dolazi do stvaranje dominantnih bogova
podijeljenima u manje skupine, dok je druga grupa koja je bila kvantitativno veća
dobila niže uloge (demoni).
3) Činjenica da se o Etruščanima zna ponajviše iz kasnijeg već istočno-utjecajnog
perioda povijesti teško je donositi zaključke kako je originalni panteon izgledao,
neovisan o grčkom utjecaju. Možda se radi o deklinaciji starih autohtonih božanstava
koji sada zamijenjeni novima čine nižu ljestvicu božanske hijerarhije te se počinju
prikazivati kao demoni.6

Teriomorfizam bogova i demona eteruščanskog panteona

Animalistički prikaz bogova vuče korijene u etruščanskoj religiji još prije utjecaja Orijenta.
Kako smo iznijeli tezu o demonima kao bivšim velikim bogovima etruščanskog panteona
prije dolaska grčkog utjecaja, to može značiti kako su demoni češće animalistički prikazivani
a „veliki“ bogovi rjeđe, da su upravo etruščanski bogovi u prahistoriji bili ako ne potpuno
prikazivani kao životinje i zvijerad. Izvore o demonima i bogova podzemlja prikazivanih u
teriomorfnom stilu (šakal ili vuk) pronalazimo iz 6. st. pr. Kr. te sve češća pronalazišta kako
ulazimo u doba helenističkog utjecaja. 1868. u Tarkviniji ( etruščanski grad 100 km SZ od
Rima),datirana u 4.st. pr. Kr. otkrivena je grobnica (Tomba dell'Orco) sa prikazom boga
podzemlja Aite . Aita je prikazan u ljudskom obliku noseći krzno sa glavom vuka na svom
tjemenu. Vuk je međutim živ i prikazan je kako sa velikim okom promatra direktno
gledatelja. Umjetnost toga doba nije često prikazivana kako bića gledaju direktno u
promatrača nego njezin ili njegov pogled je iz profila. Ovo možemo shvatiti kako je to biće
zaštitnik grobnice te je cilj zastrašivanje osobe koja iz nekog razloga ometa mjesto pokopa
pokojnika. Na slici se vidi i tijelo vuka iza boga Aite, što upućuje da je možda riječ o
božanstvu koje može mijenjati svoj fizički oblik iz ljudskog u životinjsko tijelo. Prikaz
demona smrti otvorenih očiju koji stoji en face sa promatračem još jedan je argument za ovu
teoriju. U grobnici Quadriga infernale kod današnjeg Sarteana pronađena je crvena vaza sa

6
I. Krauskopf, 2013 str. 522-523

4
prikazom strvinara sa oba velika oka en face okrenuta prema promatraču, stvaranje neugode
takvim prikazom očito je bila zadaća tjeranja uljeza.7

Etruščanski panteon
Tinia/Tin- Najviše božanstvo etruščanske religije. Uspoređujemo ga sa Zeusom i Jupiterom te
mu je žena Uni/Hera. Njegov simbol je munja, koja je za razliku od grčke mitologije bila
korištena od mnoštva drugih etruščanskih božanstava. Prikazan je sa bradom ili bez brade i
mladolik. Bavi se održavanjem mira i sloge između božanstava. 8

Uni- Etruščani uzimaju iz latinske riječi za Heru, Juno koja je posebno štovana u središnjoj
Italiji. Dvojezične ploče u Pyrgi na feničkom i etruščanskom svjedoče prikazu Uni sa
feničkom božicom Astarte, moćnom ratnicom nebeskog svoda. Tako je Uni prikazano često u
borbi uključujući protiv Herclea koje miri Tinia što je prikaz na brončanom zrcalu. Česta
kombinacija je sa bogom Aplu, zapis Sostratos iz Egine koji spominje Apolona pronađen je u
svetištu Uni kod etruščanske luke Gravisca. Rimski general Marko Furije Kamil prije
zauzimanja Veii obraća se Apolonu i Juno Regini (Uni).9

Usil- Bog Sunca. (grk.Helios, Lat. Sol) Prikazan na „Arhaičnom zrcalu“ kako izlazi iz mora.
Također prikazan na zrcalu Tuskanije u kako sjedi sa morskim bogom Nethunsom i
Thesanom , božicom jutarnje zore. Prikazan je sa nimbus oblakom i lukom kojeg drži u
desnoj ruci, te je tako uspoređivan sa Apolonom/Aplu i ujednačen u rimsko doba, no
međutim postoje razlike između bogova u 4. st. pr. Kr.

Turan- Božica ljubavi (grk. Afrodita, lat. Venera), Uz Minervu i Uni najvažnija božica
etruščanskog panteona. Slavi se ljeti u etruščanskom mjesecu Traneus (Srpanj) koji je nazvan
harmoniju među bogovima kao i Tinia. Prikazivana sa bogom Atunisom (bogom plodnosti,
grč. Priap, koji se također slavi u ljetnim mjesecima).10

Menerva/Menrva – iz latinskog Minerva, povezana sa južnom etruščanskom religijom pošto

se ne pojavljuje na jetri iz Piacenze što danas poistovjećujemo sa sjevernom Etrurijom. Važna
svetišta njoj posvećena u Veii( Portonaccio) i Lavinium. Iako prikazana kao ratnica prema
zazivima doznajemo da je božica mira te voli odgajati i obrazovati svoju djecu. Njezin
ekvivalent je Atena koja je saveznica Herkula, pa tako vidimo prikaze Menerve sa Herclom.11

7
I. Krauskopf, 2013 str. 524
8
N.Thomson, E. Simon, 2006, str. 60
9
N.Thomson, E. Simon, 2006, str. 61
10
N.Thomson, E. Simon, 2006, str. 60
11
N.Thomson, E. Simon, 2006, str. 59

5
Nethuns- spominje se na jetri iz Piacenze i na liber linteus iz Zagreba. Grč. Posejdon, lat.
Neptun, bog i gospodar mora i morskih bića, prikazan sa bradom i trozupcem.12

Sethlans (grč. Hefest, lat. Vulkan), prikazivan na brojnim zrcalima, bog vatre, metala, i
kovačkih umjetnosti. Možemo pretpostaviti da je važan bog Etrurije zbog njihove razvijene
metalurgije.13

Aplu, grč. Apolon, bog iz inozemstva, bog i zaštitnik proročišta u Delfima. Najbolje prikazan
kip Veii Apollo. Kao u grčkoj mitologiji dijeli svoje svetište u Delfima sa svojim bratom
Fuflunsom bogom slavlja i vina (Dioniz).14

Aita- je bila ekvivalent Hadu koji je vladao sličnim podzemnim svijetom duhova, čudovišta i
palih bogova. Aitina žena "Phersipnai" bila je nepromijenjena analogija grčke Perzefone.
Postojale su jedinstvene figure etruščanske kozmologije koje su nastavile imati utjecaj na
rimske običaje i vjerovanja: poput "griva" koje su bile duhovi mrtvih koji su se zadržavali u
blizini grobova i grobova. Postojali su i entiteti poput Charuna koji su bili izrazito različiti od
svojih grčko-rimskih dvojnika. Etruščanska mitologija u cjelini ima bestijalni i naturalistički
prizvuk životinjsko-ljudskih božanstava, ljudskih žrtava i nasilja.15

Zaključak
Etruščanski panteon bogova i demona mješavina je autohtonih božanstava te onih koji dolaze
sa utjecajem grčke tradicije. Etruščanska materijalna ostavština pomogla je u istraživanju te
misteriozne civilizacije apeninskog poluotoka a pogotovo kada je riječ o religiji koja ima
snažan utjecaj u etruščanskom društvu. Njihova umjetnost i epigrafski izvori odličan su
dokaz sa kojima slažemo strukturu njihovog panteona te sa kojima doznajemo i veličinu
utjecaja orijentalnog utjecaja na etruščansku kulturu. Teonimi su jedan od izvora prema
kojima znanstvenici su istraživali danas ne potpuno dešifrirani etruščanski jezik. Istraživanje
etruščanskih bogova i demona doznajemo iz 3 tipa izvora: „Kanonski spisi“, „filozofskih

12
N.Thomson, E. Simon, 2006, str. 59
13
N.Thomson, E. Simon, 2006, str 59
14
N.Thomson, E. Simon, 2006, str 57

15
N.Thomson, E. Simon, 2006, str 57

6
traktata“ i povijesnih/arheoloških izvora. Kao materijalne spomenike u istraživanju
etruščanskih bogova i demona imamo jetru iz Piacenze, koja spominje imena 20-ak
autohtonih etruščanskih bogova te nekolicinu grčkih. Liber linteus Zagrebiensis prikazuje
liturgijski kalendar. Način i datum žrtvovanja različitim bogovima se spominju. Zlatne
pločice iz Pyrgria ne samo da su svjedok komunikacije između Feničana i Etruščana, nego i
spominju ime božice koja može biti različitog imena, ali označuje isto božanstvo. Korištenje
demona nešto je češća pojava u Etruriji nego na istoku. Spoznaja da je božanska prisutnost
bliža u njihovom svijetu korištenjem takvih bića često u liturgiji i pogotovo u zagrobnom
životu, može značiti da je Livije bio točno protumačio etruščanski odnos prema duhovnom
svijetu. On im daje epitet bogobojaznog i snažno religijskog naroda. Teomorfizam snažnog je
utjecaja prije dolaska utjecaja grka. Animalistički prikazi bogova češći su između 9. i 7. st.
pr.Kr. te sa dolaskom grka oni postaju antropološki. Kultura Etruščana očitovala se i u zanatu
proricanja, te su tim putem uživali veliku popularnost i prestiž u rimskom društvu. Preko
Etrurije i njezinih gradova, Rim je usvojio njihove religiozne tradicije, tj. tada već snažno
orijentizirane obijače, uključujući i skupine božanstava koje su oni štovali sve do dana
Konstantina Velikog.

Popis literature
I.Krauskopf, Gods and demons in the Etruscan pantheon  the Etruscan world, London 2013
L. Bonifante, 1986, Etruscan Life and Afterlife: A Handbook of Etruscan Studies, 1986.
L. Bonifante, 2006, Etruscan Myths, The Legendary Past, 2006.
N. Thomsonn de Grummond, E. Simon, 2006, The Religion of the Etruscans, 2006.
M. Pallotino, Etruščani, Etruskologija, 2008.