Panični poremećaj

Napad panike karakterizira kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode uz osjećaj da bi se
nešto strašno moglo dogoditi, da će se taj strašan događaj dogoditi jako brzo, a da osoba misli da se
ne može zaštititi. Panični napadaji mogu biti prisutni u svim anksioznim poremećajima (paničnom
poremećaju, socijalnoj fobiji, posttraumatskom stresnom poremećaju te akutnom stresnom
poremećaju). Razlog zbog čega je uvršten u anksiozne poremećaje je zato što je on nekoj osobi koji ga
proživljava neobjašnjiv (u prošlom tekstu bila je riječ o anksioznosti, pa možda možeš poveznicu
staviti).

Smatra se da 3-4% odraslih osoba tijekom života doživi nekakav oblik paničnog napada ili
anksioznosti, a čak 75% pacijenata s paničnim poremećajem su žene. Poremećaj obično započinje u
dobi između dvadesete i četrdesete godine života.

Za panični napad karakteristični su pridruženi simptomi od strane kardiovaskularnog (pojačano

lupanje srca), respiratornog (nedostatak zraka, osjećaj gušenja, pritisak u prsima), gastrointestinalnog
sustava (mučnina, nelagoda u želucu), vestibularnog sustava (vrtoglavica, ošamućenost, omaglice). U
osnovi ti simptomi u stvari simuliraju pojavu srčanog udara, moždanog udara ili početak ludila
(gubitka razuma), znači tako osoba tumači te simptome- tjelesne senzacije tumači na katastrofičan
način. Osobe kojima se javio panični napada opisuju intenzivan strah te navode potrebu da pobjegnu
s mjesta gdje se napad javlja. Simptomi paničnog napada (dakle zaduha, vrtoglavica, ubrzan srčani
rad, znojenje, gušenje i bol u prsima) dosižu vrhunac unutar 10 minuta i najčešće prestanu unutar par
minuta.

Takve osobe uvjerene su da sa njihovim zdravljem nešto nije u redu pa onda tjelesnu senzaciju koja u
suštini nastaje zbog određene emocije (anksioznost, ljutnja, tuga), ali se može raditi i o određenoj
fiziološkoj reakciji (kod naglog ustajanja, poslije obilnog obroka, iscrpljenosti nakon napornog rada),
oni dakle tu senzaciju tumače kao siguran dokaz početka ozbiljne tjelesne bolesti (gušenje, infarkt,
moždani udar). Primjerice, jako lupanje srca osoba doživljava da je to znak da će dobiti infarkt, a strah
koji se pritom javlja samo dodatno pojačava frekvenciju i snagu srčanog ritma, što još jače pojačava
doživljaj da će nastupiti srčani udar i tako se zatvara začarani krug. E sad, kad se jednom napadaj
panike dogodi, osoba očekuje kad će se ponoviti, pa neprestano „osluškuje“ što se događa s njegovim
organizmom. Ljudi koji učestalo „očekuju“ napade i brinu kada će se idući pojaviti često počinju i
izbjegavati mjesta na kojima su prethodno doživjeli paniku- to izbjegavanje mjesta stručno se naziva
agorafobija. U nekim teškim slučajevima osoba koja pati od teške agorafobije, može biti potpuno
vezana uz kuću jer se boji izlaska da se ne bi ponovio napad. Obje stvari prodonose stabilizaciji
poremećaja.

Da bi se postavila dijagnoza paničnog poremećaja potrebna je prisutnost najmanje jednog paničnog

napada mjesečno i osjećaj zabrinutosti oko mogućih posljedica paničnog napada.

Obzirom da simptomi paničnog napadaja uključuju mnoge najvažnije životne organe, ljudi se vrlo
često boje da imaju po život opasan medicinski problem koji uključuje srce, pluća ili mozak i vrlo često
traže pomoć od liječnika ili na hitnom bolničkom odjelu. Neki na žalost godinama odlaze u hitne
internističke i neurološke ambulante i neprestano im se govori da im „nije ništa“, što dugoročno tim
osobama još više pridonosi zbunjenosti i strahu.
E sad, iako su panični napadaji izrazito nelagodni, oni nisu opasni, to je ključno. Ponekad je samo i ta
spoznaja dovoljna da olakša simptome, jer čim osoba osvijesti da prolazi kroz panični napad i kada zna
da se neće ništa dogoditi, to može ublažiti i skratiti simptome. Ljudi reagiraju na liječenje bolje kad
razumiju da panični poremećaj uključuje i biološke i psihološke procese. Što se tiče terapije paničnog
poremećaja koriste se psihoterapija i farmakoterapija (anksiolitici, antidepresivi). Obje imaju veliku
uspješnost.

Od psihoterapije mogućnosti su jako velike- bilo koja vrsta psihoterapijske škole koja omogućava bolje
davanje uvida, tj. boljeg razumijevanja zbog čega dolazi do napada.

Za vrijeme napada panike važno je da čovjek zna što mu se događa. Za neku instant pomoć i
ublažavanje napada- vježbe disanja (osoba se mora pokušati iskontrolirati da diše sporo i duboko,
znači držati dah čim duže, a ne plitko kao što je to u paničnom napadaju), da se osoba pokuša
usredotočiti na svaki dio tijela, da osoba sjedne, pokuša osvijestiti da prolazi kroz panični napad, da
po mogućnosti promijeni okruženje, da se zaustavi ako nešto radi, jer to omogućava da se osoba na
neki način osjeća kao cjelina i upravo je to cilj- ponovno uspostavljanje osjećaja povezanosti psihe i
tijela.

Važno je da se osobe povjere bliskim ljudima što ih muči, da se ne moraju sramiti svojih tegoba, da se
s tim bori mnogo ljudi i da je potpuno izlječenje itekako moguće ako prihvate pomoć.

Ako ništa od toga ne pomogne, uvijek postoji opcija razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje
(psiholog, psihijatar). �