ANKSIOZNI POREMEĆAJI I KOMPETENCIJE MEDICINSKE SESTRE

ANKSIOZNOST

Anksioznost je svakodnevno iskustvo i normalno. Može se opisati kao kratkotrajni, blagi do umjereni
osjećaj koji je odgovor na određeni stresor. Možemo je opisati kao osjećaj straha koji se javlja u
trenucima opasnosti, nelagodne i nepoželjne situacije, a nestaje ubrzo po prestanku podražaja.

Anksioznost postaje abnormalna ili dijagnoza kada je odgovor veći nego što stvarni rizik ili situacija
opravdava; odgovor nastavlja vrijeme događaja; postoji poremećena funkcija svih dnevnih aktivnosti; i
mogu postojati fizički učinci dulje od 6 mjeseci.

PODJELA ANKSIOZNIH POREMEĆAJA

1. Generalizirani anksiozni poremećaj Karakterizira nerealnu i pretjeranu zabrinutost zbog svakodnevnih

događaja. Očituje se doživljavanjem neodređenog straha kojem se ne zna podrijetlo i razlog i koji u
potpunosti obuzima osobu tako da se osjeća kao da lebdi u njemu. Taj strah je iracionalan i
neproporcionalan sa stvarnim životnim prilikama i situacijama u kojima se osoba nalazi te onemogućuje
normalno svakodnevno funkcioniranje. Stalno je prisutno strašljivo iščekivanje nekog strašnog događaja.
Ta briga da ne mogu kontrolirati situaciju dovodi do nemira, osjećaja da su na rubu, lako se umaraju,
poteškoće s koncentracijom, razdražljivosti, pa čak i poremećaja spavanja. Ovaj pacijent može izgledati
nemirno i stalno postavlja pitanja o uobičajenoj pojavi ili ponavlja kako će upravljati nekom aktivnošću.

2. Napad panike Ova osoba doživljava intenzivnu strepnju, strah, pa čak i užas. To je često povezano s
osjećajem nadolazeće propasti i intenzivnom tjelesnom nelagodom. Napadi panike imaju nepredvidiv
početak i obično nema podražaja . Osoba nije u stanju funkcionirati tijekom napada panike i pokazuje
znakove teške anksioznosti. Ti simptomi mogu uključivati bol u prsima, otežano disanje, ubrzan rad srca,
utrnulost i trnce u rukama, vrtoglavicu, a osoba može izjaviti da gubi kontrolu ili se osjeća kao da će
umrijeti. Napadi panike mogu trajati nekoliko minuta ili dulje. Mogu se pojaviti više puta tijekom dana.
Ljudi često izbjegavaju mjesta na kojima su se dogodili napadi panike.

3.Fobije Fobija je uporan, iracionalan strah od određenog objekta, aktivnosti ili situacije koji uzrokuje da
osoba izbjegava taj objekt, aktivnost ili situaciju. Postoji nekoliko vrsta fobija uključujući specifične fobije,
socijalne fobije i agorafobije.

3.1.Specifične fobije smatraju se anksioznošću ili strahom izazvanim određenim predmetom ili
situacijom koja je stvarna ili zamišljena. Te su fobije vrlo česte i obično ne uzrokuju velike poteškoće sve
dok je osoba u stanju izbjeći duhovni objekt ili situaciju. Osoba prepoznaje da je strah pretjeran ili
iracionalan; međutim, ionako izbjegavaju predmet ili situaciju. Primjer može biti strah od pauka.& Osoba
može izbjegavati kutove ili mjesta gdje bi pauci mogli biti.

3.2.Socijalne fobije ili socijalna anksioznost smatraju se tjeskobom ili strahom izazvanim izlaganjem
društvenoj situaciji ili situaciji izvedbe. Primjer može biti javno govorenje ili jedenje na javnom mjestu.&
Osobe sa socijalnom fobijom imaju tendenciju da iskuse neodoljivu tjeskobu kada se nađe u situaciji kao
što je jedenje u javnosti. Osoba se može bojati moguće neugodnosti ili ismijavanja od strane drugih.
Osoba može postati tjeskobna satima ili danima prije događaja. Osoba će izbjegavati aktivnost. Može se
vidjeti smanjenje dnevnih aktivnosti.
3.3.Agorafobija je strah od biti sam na otvorenom javnom mjestu gdje bi bijeg mogao biti težak. To može
uključivati biti sam vani ili kod kuće, putovati automobilom ili autobusom koji stiže liftom. Intenzivno, kod
ove osobe može se vidjeti pretjerana tjeskoba. Osoba će izbjegavati ta mjesta i aktivnosti koje mogu
ograničiti njezine svakodnevne aktivnosti.

UZROCI ANKSIOZNIH POREMEĆAJA

Iako su rano izlaganje stresu i iskustvo traume važni čimbenici rizika za anksiozne poremećaje, postoje
dokazi koji naglašavaju biološke uzroke, kao što su problemi s regulacijom neurotransmitera i nasljedni
genetski uzroci.

Stres – a posebno kontinuirana izloženost stresu – povezan je s anksioznošću, kao i s negativnim

utjecajem na imunološki, kardiovaskularni, neuroendokrini i središnji živčani sustav.

Profesionalni stres – povezan s nesigurnošću ili stresom povezan s potrebnim zadacima ili radnim
opterećenjem – identificiran je kao vodeći uzrok anksioznosti među radnom populacijom i, osim što
uzrokuje uznemirenost pogođenim pojedincima, ima negativan učinak na produktivnost.

SIMPTOMI I ZNAKOVI ANKSIOZNIH POREMEĆAJA

Ukupni znakovi i simptomi anksioznosti mogu uključivati osjećaj kao da imaju knedlu u grlu, leptiriće u
želucu, osjećaj da će im srce iskočiti iz prsa, osjećaj kao da će imati srčani udar, ubrzan puls , ubrzano
disanje, povišen krvni tlak, brz govor, promjene glasa, suha usta, znojenje, mučnina, poteškoće u
praćenju uputa, razdražljivost, poteškoće sa spavanjem ili gubitak apetita, depersonalizacija,
derealizacija, osjećaj „gumenih nogu“. Javlja se intenzivan strah od smrti, osoba se boji da će poludjeti.

depersonalizacija je osjecaj gubitka sebe kao osobe, svog tijela kao da lebdi u napadaju paniku specifican
simptom kao i derealizacija osjecaj nestvarnosti vanjskog svijeta kao da je sve udaljeno.

I upravo zbog toga osoba u napadaju panike od straha uzrokuje jos veci nalet adrenalina što uzrokuje jos
većz tjelesnu simptomatologiju.

Zbog deralizacije i depersonalizacija osoba se boji da ce poludjeti i izgubiti kontrolu nad sobom i svojim
osjecajima i radnjama.

KOMPETENCIJE MEDICINSKE SESTRE KOD OBOLJELIH OD ANKSIOZNIH POREMEĆAJA

1. Procjena medicinske sestre

1.Procjena razine anksioznosti pacijenta. Hildegard E. Peplau opisala je 4 razine anksioznosti: blagu,
umjerenu, tešku i paniku.( Pacijent s blagom anksioznošću imat će minimalne ili nikakve fiziološke
simptome anksioznosti. Vitalni znakovi bit će u granicama normale. Pacijent će izgledati smireno, ali
može prijaviti osjećaj nervoze poput "leptirića u trbuhu". Pacijent s umjerenom anksioznošću može
izgledati energizirano. Vitalni znakovi mogu biti normalni ili blago povišeni. Pacijent može prijaviti osjećaj
napetosti. Uz jaku anksioznost , pacijent će imati simptome povećane aktivnosti autonomnog živčanog
sustava , kao što su povišeni vitalni znakovi, dijaforeza, urgentnost i učestalost mokrenja, suha usta i
mišićna napetost. U ovoj fazi pacijent može osjetiti lupanje srca i bol u prsima . Pacijent može biti
uznemiren i razdražljiv te prijaviti osjećaj preopterećenosti ili preopterećenosti novim podražajima. U
paničnoj razini tjeskobe , autonomni živčani sustav raste do razine oslobađanja simpatičkog
neurotransmitera. Bolesnik postaje blijed i hipotenzivan te osjeća lošu koordinaciju mišića. Pacijent
prijavljuje da se osjeća potpuno izvan kontrole i može pokazati ekstremno ponašanje od borbenosti do
povlačenja.)

2. Procjena fizičke reakcije na anksioznost. (Anksioznost također igra ulogu u somatoformnim

poremećajima , koje karakteriziraju fizički simptomi kao što su bol, mučnina , slabost ili vrtoglavica koji
nemaju vidljiv fizički uzrok)

3. Potvrda zapažanja pitajući pacijenta: "Osjećate li se sada tjeskobno?"

4. Promatranje kako pacijent koristi tehnike suočavanja i obrambene mehanizme kako bi se nosio s
tjeskobom.( Strategije suočavanja mogu uključivati čitanje, vođenje dnevnika ili fizičku aktivnost poput
šetnje. Obrambene mehanizme ljudi koriste za očuvanje ega i upravljanje anksioznošću. Neki obrambeni
mehanizmi su vrlo prilagodljivi u upravljanju anksioznošću, kao što su humor, sublimacija ili potiskivanje.
Drugi obrambeni mehanizmi mogu dovesti do manje prilagodljivog ponašanja, osobito kod dugotrajne
uporabe. Ti obrambeni mehanizmi uključuju pomicanje, potiskivanje, poricanje, projekciju i cijepanje
slike o sebi.)

2.Sestrinske intervencije:

1. Prepoznati svijest o pacijentovoj anksioznosti.

2. Prisutnost, dodir (uz dopuštenje), verbalizacija i držanje kako bi se podsjetilo pacijente da nisu sami te
potaknulo izražavanje ili pojašnjenje potreba, briga, nepoznanica i pitanja.

3. Upoznati pacijenta s okolinom i novim iskustvima ili ljudima prema potrebi.

4. Komuniciranje s pacijentom na miran način.

5. Razgovor jednostavnim jezikom i kratkim izjavama.

6. Smanjenje senzornih podražaja održavanjem tihog i mirnog okruženja.

7. Pomoć pacijentu u određivanju uzroka anksioznosti.

8. Dopustiti pacijentu da govori o tjeskobnim osjećajima i ispitivanje situacije koje izazivaju tjeskobu ako
ih je moguće prepoznati.

9. Upotreba empatije kako bi se potaklo pacijenta da protumači simptome anksioznosti kao normalne.

10. Savjetovanje pacijenta da vodi dnevnik epizoda anksioznosti. Uputiti pacijenta da opiše što je doživio
i događaje koji su doveli i okružuju događaj. Pacijent treba primijetiti kako se anksioznost raspršuje.

11. Poticanje pacijenta da razmisli o pozitivnom samogovoru poput “Tjeskoba me neće ubiti”, “Mogu to
učiniti korak po korak”, “Trenutno moram disati i protegnuti se”, “Ne moram biti savršen."
12. Razmotriti pacijentovu upotrebu strategija suočavanja koje je pacijent smatrao učinkovitima u
prošlosti.

13. Pomoć pacijentu u razvoju novih vještina za smanjenje tjeskobe (npr. opuštanje, duboko disanje,
pozitivna vizualizacija i umirujuće samoizjave).

14. Poučavanje pacijenta o pravilnoj upotrebi lijekova protiv anksioznosti (benzodiazepini, buspiron HCl
(BuSpar), Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI),Neselektivni beta-blokatori i agonisti
alfa-2-receptora).

15. Savjetovanje pacijenta o ograničavanju upotrebe stimulansa središnjeg živčanog sustava. Stimulansi
(npr. kofein, nikotin, teofilin, terbutalin sulfat, amfetamini i kokain ) mogu povećati fizičke simptome
anksioznosti.

16. Osiguravanje masaže i trljanje leđa kako bi se smanjila tjeskoba.

17. Pružanje pacijentima sredstva za slušanje glazbe po svom izboru.

18. Educiranje pacijenta i obitelj o simptomima anksioznosti.

Postoji jedna specifična i korisna sos radnja, kod napadaja panike posebice. To su 4 stvari kada krene
napad panike da se brže izađe iz nje ili da ju se spriječi kada se predosjeti da dolazi. Prvo je vratiti se ovdje
i sada. U narodu postoji izreka“van sebe od straha“ i osoba zbilja ima osječaj da je van sebe zbog
depersonalizacije. Treba doći u kontakt sa podom. Ako treba leći na pod, ako se ne može leći na njega biti
što bliže podu, naći se stabilnost sa podom. Zatim osvijestiti svoju granicu kože. Stiskati kožu, ruku, noge,
ramena, glavu. Nakon toga treba aktivirati osjetila, svih 5. Prvo nabrojati 5 stvari koje se vidi. Nakon
toga koncentirati se na 3 stvari koje se mogu opipati. Kakva je majica, kakav je papir, kakva je kosa. Naći
dvije stvari koje se mogu ponjušiti i okusiti. Trebaju biti snažni i intenzivni okusi i mirisi. Zatim treba naći
sigurnu osobu. Nazvati nekoga s kime se može razgovarati ako ta osoba tada nije u izravnom kontaktu.

ZAKLJUČAK

Anksiozni poremećaji spadaju među najraširenije i onesposobljavajuće psihijatrijske poremećaje. Danas

pacijenti imaju mnoštvo mogućnosti liječenja za liječenje ovih potencijalno onesposobljavajućih i skupih
psihijatrijskih poremećaja. Medicinske sestre su na ključnim pozicijama da prepoznaju simptome
različitih anksioznih poremećaja, započnu odgovarajuće liječenje ili upute pacijente na liječenje. Obitelji
imaju ključnu ulogu u uspješnom planiranju liječenja i moraju biti sastavni dio zdravstvenog tima.
Sestrinske intervencije moraju se usredotočiti na postavljanje točne dijagnoze, pokretanje odgovarajućeg
liječenja i omogućavanje više razine funkcioniranja i kvalitete života. U slučaju napada panike, koji obično
nema okidač, važno je ostati uz bolesnika dok se ne smiri. Slijedeći ove jednostavne korake pomoći će
pacijentu prevladati tjeskobni trenutak.

LITERATURA

https://ceufast.com/course/anxiety-for-the-cna, pristupljeno 8.4.2022.