Omer Sejfetin, (tur. Ömer Seyfettin) rođen je 1884. godine u Gönenu.

Pisao je pod brojnim

pseudonimima poput Ayas, Camsâp, C. Nazmi, C. Nizami, Ç. Kemal, F. Nezihi, Feridun Perviz, Kâf-ı
Farsî, Kaygusuz, M. Enver, M. Enver Perviz, Ömer Perviz, Süheyl Feridun, Tarhan i Tekin. Poput svog
oca, Omer Sejfetin se školovao u Kuleli vojnoj akademiji i za vrijeme obrazovanja u toj školi njegova
ljubav za književnosti cvijeta. Neke pjesme koje je pisao u tom periodu su kasnije objavljene u
časopisima Kadın (Žena) i Bahçe (Bašta). Nakon deklaracije druge konstitucijalne monarhije prebačen
je u Tesaloniku gdje je svjedočio buđenju nacionalizma kod nacija Balkana, koje je kasnije oblikovalo i
njegovu nacionalnu osvještenost. U isto vrijeme, postao je očajan i razočaran u vojsku koja je trebala
štiti i očuvati teritorijalni integritet Osmanskog carstva, i u tome podbacila. Jednom je prilikom rekao:
„Mi zapravo i nismo vojska, u nama u stvari nema inteligencije i discipline potrebne za vojnu
službu. U nama u stvari nema nikakvog ideala, osećanja za domovinu, konačno, mi nemamo
jezik... Više od polovine čete ne zna turski.“ (Seyfettin,2011: 132). Pisao je za razne časopise poput
Kadin (tur.Kadın), Bahče (tur. Bahçe), Husn ve Šiir (tur. Hüsn ve Şiir), Ašijan (tur. Aşiyan), Zekâ, i
Musavver Hale.

Drugi prominentni pisac ove ere, Zija Gokalp (tur. Ziya Gökalp), pružio je financijsku kompenzaciju
Omeru koja mu je bila potrebna kako bi napustio vojsku. Međutim, kako je izbio Balkanski rat, morao
se opet priključiti vojsci i boriti se na zapadnom frontu, gdje kao zarobljenik pada u ruke grčke vojske
1913. godine. Pisao je i dok je bio u zatočeništvu, te nakon što je oslobođen vraća se u Istanbul gdje
postaje instruktor književnosti u Muškoj srednjoj školi Kabataš (tur. Kabataş Erkek Lisesi). Gubitak
majke ga uvodi u veliku i dugotrajnu depresiju koju pokušava suzbiti brakom, koji se ispostavio kao
totalna pogreška i završio razvodom 1918. godine. Omer je utočište tražio u dugim putovanjima
Anadolijom. Često se u svojim djelima osvrtao na svoju tragičnu historiju, spominjao Talijanski rat,
Balkanski rat, godinu dana zatočeništva u Grčkoj, te kada se pokušao konačno sabrati u Istanbulu,
Svjetski rat, od četiri godine, život u razrušenoj državi nakon rata... I unatoč svim nedaćama, trudio se
da svake sedmice završi po jednu priču, a inspiraciju za iste je, za razliku od svojih predhodnika, tražio
u gradovima i selima brdovitog Balkana te u ostalim udaljenim dijelovima Carstva. Ovaj je autor bio
smatran zvijezdom vodiljom kroz periode depresije, birao je svoje likove iz svih sfera života, kritizirao
praznovjerje kod običnih ljudi te intelektualce koji su izgubili doticaj sa vlastitim identitetom zbog
prevelikog izlaganja stranim kulturama. Večina Omerovih likova su narodni heroji, hrabri i iskreni, koji
ne bi marili da umru za svoju domovinu (epski junak). Iako je bio poznat po pisanju kratkih priča,
napisao je i mnoštvo humorističnih anegdota, članaka, pjesama i razgovara. Umro je 6. ožujka 1920.
godine u Istanbulu. (Tanzimat’tan Bugüne Edebiyatçılar Ansiklopedisi.)

Roman: Ashab-ı Kehfimiz (Naš Ashab-ı Kehf, 1918), Efruz Bey (Efruz Bej, 1919).

Novela: Harem (Harem, 1918).

Kratka priča: Efruz Bey (Efruz Bej, 1970), Kahramanlar (Heroji, 1970), Bomba (Bomba,
1970), Harem (Harem, 1970), Yüksek Ökçeler (Visoke Potpetice, 1970), Kurumuş Ağaçlar (Osušena
stabla, 1971), Yalnız Efe (Usamljeni Efe 1971), Falaka (Batinanje, 1971), Aşk Dalgası (Val
Ljubavi), Beyaz Lale (Bijeli Tulipan), Gizli Mabed (Tajni Dvorac).

Poezija: Ömer Seyfettin'in Şiirleri (Pjesme Ömera Seyfettina, 1972).

Esej: Dil Konusunda Yazıları (Članci na temu jezika, 1989), Sanat ve Edebiyat Yazıları (Članci
Umjetnosti i Književnosti, 1990), Olup Bitenler, Toplumsal Yazılar (Što se desi,Socijalni članci,
1992), Türklük ve Türkçecilik Yazıları (Biti Turčin i zaštiti Turski jezik – Članci, 1993).

Studije: Türk Masalları (Turske bajke, 1906), Vatan, Yalnız Vatan (Domovina, Samo Domovina,
1911), Millî Tarihimizden Çıkarılmış Ameli Siyaset (Applied Politics from Our National History
Primjenjena Politika iz Naše Nacionalne Historije, 1914), Turan Devleti (Država Turana,
1914), Yazmak Sanatı (Umjetnost Pisanja, 1919).

Nacionalna književnost (Mili Edebiyat Donemi)

Kada gledamo na razdoblja nove, moderne, turske književnosti, nakon Servet-i Fununa te Fecr-i Atija
(koji nije uveo niti jedan novitet u tursku književnost), na scenu dolazi period Nacionalne književnosti
(1911-1923), čiji je Omer Sejfetin jedan od glavnih pisaca i osnivača, zajedno sa Ali Džanipom (tur. Ali
Canip) te već spomenuti Zija Gokalpom. Sve počinje okupljanjem navedenih pisaca oko časopisa
Genč Kalemler (tur. Genç Kalemler), te kada u Selaniku, u aprilu 1911 godine, Omer Sejfetin objavljuje
članak Jeni Lisan (tur. Yeni Lisan – Novi Jezik) koji čini plan i program akcije standardizacije turskog
jezika te prerasta u veliki pokret pojednostavljivanja turskog jezika. Spominje se i u naučnom radu M.
Marinković, “Doprinos Omera Sejfetina standardizaciji turskog jezika –Marinković, Komunikacija i
kultura online, Godina VIII, broj 8, 2017.“ : „Omer Sejfetin je 11. travnja 1911. godine u časopisu Genç
Kalemler (Mlada pera) objavio povijesni članak Novi jezik (Yeni Lisan) koji predstavlja ne samo njegov
program za standardizaciju turskog jezika već i ubijedljivo artikulisan stav cijele generacije
pisaca Nacionalne književnosti (1911-1923) koja je stvarala pod geslom „Ka narodu“ (tur. Halka
Doğru) (Seyfettin,1989: 20-32)“

Glavni ciljevi kojima se težilo u ovom peridu su, između ostalog, pojednostavljivanje turskog
jezika te izjednačavanje jezika u govoru i pismu. Težilo se da književnost bude dostupna i razumljiva
svima, bez velikog broja riječi arapskog i perzijskog porijekla. Štoviše, zalagao se za njihovo potpuno
odstranjivanje iz jezika i preuzimanje turskih inačica, osim riječi koje su se ukorijenile u upotrebi.
Prelazak sa Aruz metra na Hece metar je također obilježio ovaj period, no neki pjesnici su prkosili toj
ideji i nastavili pisati u divanskom duhu, a to su Mehmet Akif, Ahmet Hašim (tur. Ahmet Haşim) te
Jahja Kemal (tur. Yahya Kemal). Glavna tematika je bila vezana za odraz mjesnog života. Utjecaj
francuske i pomalo ruske književnosti postaje sve očitiji, oživljava se teatar. Za standardni književni
jezik uzima se istanbulski turski, te naglašava eminentnost postojanja lokalnih narječja diljem
Anadolije i drugih djelova Carstva, ali „kako su Francuzi od francuskog jezika koji se koristi u Parizu
stvorili književni jezik, tako trebaju i Turci od onog Istanbulskog da stvore svoj!“ (Seyfettin,1989: 117-
121)

Prevedena pjesma „Efes“

Omer Sejfudin
EFES
Granit, ogromni teški i blatno mramorje štono
Boje mu oporom rukom zbrisaše stoljeća davna
Stupovi... kapije gorde... sve skriva prašina tavna...
Prisutnost svesilne smrti ja ovdje osjećam bono.

Srušeni svi monumenti leže sred olovne tmine...

K'o viš tajanstvene špilje, tu povrh ruina sova,
Poput ukletog duha što nema mira ni snova,
Tužnim se hihotom smije: "O, bijedni Adamov sine."

Ne vjeruj u zlo ni dobro, u mržnju ni ljubav svetu;

Ne vjeruj čuvstvu ni mašti, nit ičem na tom sv'jetu —
sad se smi'jo, plak'o — sjutra si tek prah i sjena.
Ne vjeruj!... Zaborav i smrt tvoga su života meta,
Ne vjeruj!... istine sve su tek laž i obmana kleta,
A vasiona je cijela — vječita i stalna m'jena.

277

Ako se uzme u obzir historija i život Omera Sejfetina, nije za čuđenje zašto ova pjesme, kao i mnoštvo
drugih, odiše simbolikom ratnih razaranja. Govori o posljeratnoj devastaciji u kojoj se našlo Carstvo
nakon brojnih ratova koji su doveli do ogromnih teritorijalnih gubitaka, te prikazuje koliko je zapravo
čovjek malen, njegove brige, tuga, historija, naspram bezvremenskog svemira u kojemu se nalazi.