ZDRAVSTVENA NJEGA HIRUŠKIH BOLESNIKA SA OSNOVAMA HIRURGIJE

ISPITNA PITANJA:
2. Antisepsa- dezinfekcija
Antisepsa je takav postupak u kirurgiji kojem je cilj suzbijanje infekcije i uništavanje
mikroorganizama u ranama, na instrumentima i na svemu ostalom što dolazi u dodir s ranom.
Antisepsu je uveo u kirurgiju Lister u drugoj polovici 19-og stoljeća. To je metoda primjene
antiseptika u borbi protiv već nastale infekcije ili u borbi protiv mikroba. Antiseptici
sprječavaju rast i razmnožavanje mikroba a dezinfekcijska ih sredstva uništavaju. Često se
isto sredstvo koristi istovremeno i kao aseptično i antiseptično. Npr. jodna tinktura – za
dezinfekciju kože, ali i u lokalnom liječenju gnojnih kožnih infekcija. Razlika između
antisepse i asepse je slijedeća: kod antisepse se borimo raznim kemijskim sredstvima protiv
mikroorganizama, dok kod asepse isključujemo svaku mogućnost vanjske infekcije i tako
onemogućujemo pristup bakterijama u operaciono polje.
Dezinfekcija znači raskuživanje ili postupak uništavanja patogenih klica na koži i
predmetima.

Dezinficijensi-Antiseptici:
-Oksidativna sredstva, predstavnici: H2O2– vodik – peroksid i kalij permanganat
-Halogeni spojevi – su preparati klora i joda.
-Hlorni spojevi – hloramin, hlorno vapno, hipohlorat, izocijanurat, primjenjuju se samo kao
higijenska dezinfekcijska sredstva
-Jod u alkoholnoj otopini – sadrži 7% joda i 3% kalij jodida u 70%-tnom alkohol
-Antiseptici alifatskog reda : etilni alkohol i formalin
-Detergencije – su površinski djelotvorna sredstva. Najvažnije skupine: kationska i anionska.
Kationska skupina obuhvaća sredstva koja se nazivaju sapuni, Anionska-Asepsol.
-Antiseptici aromatičnog reda – iz skupine fenola ( heksaklorofen )
-Teški metali i njihove soli – preparati žive i srebra.
-Arkidinske boje – označavaju prijelaz od antiseptika prema kemoterapeuticima, te se
primjenjuju čak i i.v. Acrinoli lactas ( rivanol ), kao 0,01 – 0,1% - tna otopina za ispiranje
mokraćnog mjehura te za dezinfekciju rana i opeklina.

3. Asepsa
Asepsa je takav postupak kojim se potpuno ili najvećim dijelom uništavaju mikroorganizmi
na predmetima koji dolaze u dodir s ranom, te se isključuje svaka mogućnost vanjske
infekcije i zagađenja rane, operativnog polja, instrumenata, zavoja i drugog pribora koji se
upotrebljava pri operacijama i u liječenju rana. Aseptičnu tehniku uveo je u hirurgiju 1890.
god. njemački hirurg Bergman. Instrumenti i zavojni materijal mogu se sterilizirati, tj. dovesti
u takvo stanje da uopće ne sadrže nikakvih mikroorganizama ili bilo kakvog oblika života.
Koža se može samo dezinficirati, što znači da se s nje može ukloniti najveći dio klica i
oslabiti njihova virulencija.
4. Sterilizacija ( vrste sterilizacije, vrijeme sterilisanja, priprema instrumenata,
zavojnog materijala i sl.)
Sterilizacija je aseptični postupak kojim se potpuno uništavaju svi mikroorganizmi i njihove
spore na instrumentima, operacijskom rublju i svim predmetima koji dolaze u dodir s ranom.
Najčešće se obavlja toplinom – temelji se na koagulaciji stanične citoplazme
mikroorganizama a brzina njihova ugibanja ovisi o vlazi i trajanju izloženosti topline. Spore
koje sadrže najmanje vlage, najotpornije su prema toplini. U vlažnoj toplini od 120 stupnjeva
C svi živi organizmi ugibaju za 7,5 min. Kuhanjem se postiže temperatura od 100 stupnjeva C
i pri toj temperaturi spore nekih mikroorganizama mogu ostati neoštećene. Para nije potpuno
sigurno dezinfekcijsko sredstvo jer ne prodire potpuno do kontaminiranih područja, dok
zasičena para uz visok tlak omogućuje pouzdanu sterilizaciju. Djelovanje vrućeg zraka ( suhe
topline ) od 160 stupnjeva C tijekom 1 sata odgovara približno baktericidnom učinku vlažne
topline od 120 stupnjeva C tijekom 15 min. Kemijska sterilizacija antiseptičnim sredstvima
primjenjuje se samo onda kada se ne može primjeniti toplina. Sterilizacija u autoklavu –
obavlja se pomoću vrućih vodenih para pod visokim tlakom. O temperaturi i tlaku vodenih
para ovisi i trajanje sterilizacije. Pri tlaku od 1,5 atmosfere i temperaturi od 115 stupnjeva C
sterilizacija traje 45 minuta. Pri tlaku 2 atmosfere i temp.od 120 stupnjeva C, potrebno je 30
min. Pri tlaku od 1 atmosfere i temperaturi od 100 stupnjeva C treba trajati 1 sat.

KONTROLA STERILIZACIJE: - Mikulitzevim papirom natopljenim lugolovom otopinom

škroba. Zbog uzajamne reakcije joda i škroba papir poprimi tamnoplavu boju, na temperaturi
višoj od 100 stupnjeva C spoj škroba i joda raspadne se zbog sublimacije i papir ponovno
pobijeli. Tom se metodom ustanovljuje dosegnuta temperatura, ali se ne utvrđuje trajanje. -
Sumpornim cjevčicama – pri temperaturi od 117 stupnjeva C sumpor prelazi iz krutog u
tekuće stanje i pri tome se pomiješa s bojom pa se cijela cijevčica oboji. - Bakteriološkim
probama – one su najpouzdanije jer se neposredno kontrolira sterilizacija, a ne samo
postignuta temperatura u autoklavu. 6 Primjena autoklava - najpouzdaniji je i najpotpuniji
način sterilizacije. U njemu se može sterilizirati operacijsko rublje, zavojni materijal,
instrumenti, gumeni predmeti. Iznimka su optički instrumenti, specijalni kateteri te uretralne
sonde od gume ili plastičnog materijala. Suha sterilizacija – provodi se vrućim pregrijanim
zrakom. To je najpouzdanija metoda jer se vrućim zrakom uništavaju i virusi infekcijskog
hepatitisa. Pri temperaturi od 160 - 180 stupnjeva C počinje sterilizacija koja treba trajati
najmanje 45 minuta. Suhom sterilizacijom mogu se sterilizirati samo metalni i stakleni
predmeti. Kemijska sterilizacija
a) Suha kemijska sterilizacija – pomoću formalinskih para za sterilizaciju predmeta koji se ne
mogu sterilizirati u autoklavu ili suhom sterilizacijom ( cistoskopi i sl. ). Obavlja se u
zatvorenim staklenim ili plastičnim kutijama s pregradama. Na najdonjoj pregradi nalaze se
tablete formalina. Sterilizacija tim parama traje najmanje 48 sati. b) Vlažna kemijska
sterilizacija – u antiseptičnoj otopini ( alkoholu, jodu, sublimatu, asepsolu ) koristi se rijetko,
osim za sterilizaciju materijala za šivanje. Sterilizacija kuhanjem – ima dosta nedostataka, ne
mogu se uništiti spore ni virus hepatitisa. Kuhanjem se znatno oštećuju instrumenti s
oštricom i predmeti od gume i plastike. Kad voda u sterilizatoru zavri počinje sterilizacija,
koja traje 20 – 30 minuta. Sterilizacija zrakama: a) Sterilizacija ultraljubičastim zrakama –
njihovim djelovanjem prestaje razmnožavanje bakterija. Koristi se za operacijske prostorije,
previjališta i sl., te u prehrambenoj industriji, u procesu proizvodnje lijekova. Traje 12 – 18
sati.
b) Sterilizacija ultrazvukom – UZV štetno djeluje na mikroorganizme u vodenoj otopini jer
koagulira bjelančevine bakterija. Koristi se u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. c)
Sterilizacija gama – zrakama, denaturira bjelančevine, ali se pri tome ioniziraju i vitalni
dijelovi stanice te se stvara H2O2. Zračenje se postiže kobaltnom bombom i elektronskim
akceleratorom. Plinska ili hladna sterilizacija – provodi se etilen – oksidom. Djeluje snažno
baktericidno, pri čemu ne izaziva koroziju i ne mijenja strukturu materijala koji se sterilizira.
. Pogodna je za predmete od termolabilnog materijala.

5. Kontrola sterilizacije----- odgovoreno u sterilizaciji

6. Patofiziologija hiruške infekcija
Upala je zbirni tkivni odgovor na noksu, koji uklanja ili ograničava noksu.
Prvo svojstvo:
Upalna tkivna homeostaza je najjači obrambeni mehanizam, potpuno nespecifičan na kakvoću
nokse. Obrambena reakcija uključuje: proizvodnju kisikovih radikala ( O2-, NO,
OH,hipokloriti ), fagocitoza, lučenje protumikrobnih tvari, lučenje protuendotoksinskih
molekula, fibroza, neovaskularizacija, neohistoarhitektonika. Homeostatski mehanizmi kao
agregacija trombocita, stvaranje i razgradnja ugruška djeluju na upalu sinergistički.
Drugo svojstvo:
Upala uključuje lokalne tkivne procese ( infiltracija stanica, promjene na žilju, pobuda
pojačivačkih mehanizama, vezivotvorna reakcija, kočenje tkivnih funkcija ) i sustavne
procese ( akutnofazni odgovor CNS, jetra i sinteza proteina akutne upale, hemodinamske
prilagodbe, tvarne i energijske metaboličke preinake, upalostatski procesi.
Treće svojstvo.
Upalna reakcija pokazuje tkivnu ubikvitarnost. Sva tkiva sadrže upalotvorne stanice u
neaktivnom obliku koja su u stalnom dodiru sa cirkulirajućim upalotvornim stanicama i
pojačivačkim sustavima proteina plazme. Nakon kontakta sa noksom upalne stanice
kemotaxijom pojačavaju upalu do kliničkog očitovanja i dalje.
Četvrto svojstvo:
Pojedini elementi upalnog odgovora su dio različitih nozoloških entiteta, npr razne
pneumonije imaju isti upalni početak u plućima.
Peto svojstvo 89:
Opća svojstva upale zajednička su svim tkivima i uzročnicima. Veličinu određuju upalotvorni
i upalostatski mehanizmi, te permisivna reaktivnost organizma ( pothranjenost, dob, anemija,
endokrinopatije, opći status ).
Šesto svojstvo:
Klinički se upala može očitovati akutno, subakutno i kronično. Brza i snažna akutna reakcija
naziva se perakutna, fudroajantna, fulminantna.
Sedmo svojstvo:
Neke upalotvorne nokse uz upalnu reakciju pokreću i specifični imunološki odgovor.
Osmo svojstvo Štetni učinci upale jesu: prolazna disfunkcija tkiva, smanjenje radne
sposobnosti zbog razaranja parenhima i fibroze, generaliziranje upalnog procesa – sepsa,
SIRS.
7. Najčešće aerobne hiruške infekcije
najčešći uzročnici gnojenja (prodiru u organizam putem ozljede kože ili sluznice)
STAFILOKOK
PNEUMOKOKI
STREPTOKOKI
ESCHERICHIA COLL
PROTEUS
PIOCIANEUS

-Flegmona-difuzna upala potkožnog vezivnog tkiva. Uzročnici piogene bakterije

(stafilokoke,streptokoke,

-Apsces/absces-lokalizirana gnojna upala bilo kojeg tkiva (kod kirurških infekcija kože i
potkožnog
tkiva potkožja) praćena stvaranjem i nakupljanjem gnoja karakterizira je kolekcija gnoja
oštro ograničena vezivnom čahurom od zdravog tkiva time se sprječava infekcijao
kolnog zdravog tkiva!

-ANARICIJ (lat. PANARITIUM) –KUKAC

gnojni upalni proces na dlanenoj strani prstiju (na jagodicama prstiju)
započinje bolnim otokom (u obliku crne točkice) s pulsirajućom boli
Klinička slika
upalni proces zahvaća kožu i potkožje te se širi prema tetivama, zglobovima ,kostima
Th panaricija kao i kod ostalih gnojnih upala
Komplikacije: GANGRENA FALANGE (dovodi do spontane amputacije!)

FURUNKUL (lat. FURUNCULUS)–ČIR

ograničena gnojna upala kože i potkožja koja se širi oko folikula (korijena) dlake gnojenje i
nekroza u središtu čira, razvijanje NEKROTIČNOG ČEPA.
furunkul smješten na licu može biti izvor infekcije za sve strukture u cavum cranii(upala
mozga i moždanih ovojnica) širenje uzročnika venskim putem
Th furunkula lokalno antibiotske masti,ihtiol masti
kirurški (kao i kod svih gnojnih upala) + antibiotici per os

KARBUNKUL (lat. CARBUNCULUS)

skup furunkula na jednom mjestu (na zatiljku i prsima najčešće)
susprektan na dijabetes (može biti dijagnostički pokazatelj u dijagnozi dijabetesa pa jei čest
kod dijabetičara!)
drenaža
antibiotic

8. Najčešće anaerobne hiruške infekcije

Tetanus i gasna/plinska gangrena
+Tetanus je akutno otrovanje neurotoksinom kojega stvara Clostridium tetani. Simptomi se
sastoje od intermitentnih toničkih grčeva voljnih mišića. Grč mišića za žvakanje izaziva
trizmus. Dijagnoza se postavlja klinički. Liječi se imunoglobulinom i potpornom terapijom u
jedinici intenzivne skrbi.

+Plinska gangrena je akutna bolna nekrotizirajuća infekcija mekih tkiva.

Može se razviti nakon traume mekih tkiva, kod rana uzrokovanih projektilima, kompliciranih
prijeloma, dubokih, inficiranih rana, nepravilno izvedenog pobačaja i različitih kirurških
zahvata. Posljedica je infekcije anaerobnim, klostridijalnim bakterijama koje stvaraju plin i
egzotoksine i tako dovode do otoka tkiva s posljedičnim smanjenjem protoka krvi, tlaka
kisika i broja leukocita, što pogoduje širenju i napredovanju infekcije.

9. Postupak sestre pri obradi rane (toaleta, previjanje, antitetanusna, antibiotska i

tromboprofilaksa)

Obrada rane-
U uslovima opšte ili neke od regionalnih anestezija u okviru hirurškog centra može se uraditi
obrada i šivenje svih vrsta rana.
Rane mogu biti na svim delovima tela i mogu nastati na različite načine.
Ukoliko se radi o ubodinama (vulnus punctum) one su najčešće nastale oštrim predmetima i
za njih je karakteristično da sa sobom nose veliku opasnost od anaerobnih infekcija. Kod njih
je jako važno da se prilikom obrade otvori dotok vazduha i rana dobro ispere. Neophodna je i
antitetanusna zaštita ukoliko pacijent nije kompletno zaštićen.
Kada je reč o ranama nastalim prilikom povrede oštrim predmetima kao što je nož gde
govorimo oposekotinama ili vulnera scisa, za njih je karakteristično da mogu biti primarno
ušivene ukoliko je prošlo manje od osam časova od povrede i ožiljak najčešće bude
zadovoljavajući.
Lacerokontuzne rane (vulnus lacerokontusum) su one koje nastaju pri pucanju kože tupim
udarom nekog predmeta ili pri padu sa visine.
Za njih je karakteristično da su ivice rane nazubljene, nejednake, podrivene, često zaprljane.
Tada je prilikom intervencije potrebno da se napravi debridman i da se rana dobro ispere od
prljavština. Potom se rana ušiva, ali ne previše često, jer se mora računati na mogućnost
infekcije.
Rane nastale od vatrenog oružja mogu biti jako komplikovane i obuhvatati povrede više
organa koji se posebno obrađuju.
Treba napomenuti ujedine (vulnus morsum) koje mogu biti od insekata ili domaćih i diljih
životinja ili čoveka. Svaka od ovih rana zahteva posebnu obradu, a treba napomenuti da su
potencijalno vrlo opasne. Pri svakoj obradi rane treba proveriti antitetanusnu zaštitu i ukoliko
nije kompletna, pacijent mora naknadno biti zaštićen.
Takođe treba napomenuti da je ovo jedna vrlo složena oblast koja zahteva posebu pažnju
hirurga.

Previjanje- Svrha previjanja rane :

1. Osigurati optimalne uvjete za njezino cijeljenje
2. Zaštititi od kontaminacije patogenim mikroorganizmimaiz okoline
3. Spriječiti prijenos mikroorganizama iz inficirane rane na druge bolesnike

Prvo previjanje rane provodi se 2. ili 3. post operativni dan. Ranije se provodi samo ako je
potrebno (krvarenje, rana nije suha, da spriječimo razmnožavanje mikroorganizama – krv je
dobra podloga). Infekcija?

Zadaće sestre pri previjanju rane :

1. Priprema pribora: kolica za previjanje oprati i dezinficirati. Složiti pribor. Na gornjoj
polici sve sterilno: otopine za previjanje, setovi za previjanje, rukavice. Na srednjoj polici
sve čisto: zavoji, leukoplast, PVC rukavice. Na donjoj polici nečisto: posuda za odlaganje
upotrijebljenih instrumenata, upotrijebljene bubrežaste zdjelice.
Vreća za odlaganje skinutog zavojnog materijala. Prije previjanja prekontrolirati
potreban pribor! KOLICA ZA PREVIJANJE MORAJU UVIJEK BITI
SPREMNA SA SVIM POTREBNIM PRIBOROM.
2. Priprema prostora: Previjanje se vrši u posebnoj prostoriji – previjalištu ili u bolesničkoj
sobi. Prostor u kojem se vrši previjanje mora se očistiti 1 sat prije previjanja (ukoliko se
previjanje vrši u bolesničkoj sobi, ono se izvodi 1 sat nakon jutarnje njege i čišćenja).
Zatvoriti prozore i vrata, osigurati dobro osvjetljenje i privatnost bolesnika - paravan.
3. Priprema osoblja: medicinska sestra i liječnik : povezati kosu , staviti kapu i masku,
zaštitnu pregaču, oprati ruke !!! , obući rukavice neposredno prije previjanja.
4. Priprema bolesnika: uputiti bolesnika u važnost previjanja, ukratko objasniti postupak.
Upozoriti ga da za vrijeme previjanja ništa ne dira rukama i ne priča, te da okrene glavu u
suprotnu stranu . Smjestiti ga u odgovarajući položaj.
5. Postupak: nakon pripreme prostora, pribora, bolesnika, oprati ruke. Otkriti područje
previjanja. Osloboditi ranu zavoja. Pri skidanju zavoja (flastera) paziti da ne oštetimo
kožu. Gazu s rane skinuti rukom u PVC rukavici do posljednje gaze (one direktno na
rani). Odložiti zavojni materijal u nečisto. Otvoriti sterilan set za previjanje, obući
rukavice. Pincetom ili hvataljkom uzimamo gazu. Sestra koja asistira polije tupfer
dezinfekcijskim sredstvom NE DODIRUJUĆI GA BOCOM (oko 10 cm iznad tupfera).
Dovoljno je toliko dezinficijensa da iz tupfera kapne nekoliko kapi. Dezinfekcija rane
vrši se uzdužnim pokretom direktno po samom rezu (prvo medijalno, a lateralno kasnije)
od vrha rane prema dolje kod većih rana (jedan potez i baca se tupfer), a kod manjih
kružno od sredine prema van. Ako bolesnik ima više rana (rez, dren, više incizija), svaka
se rana dezinficira posebno, koristeći se uvijek novim tupferom. Uvijek dezinficirati od
reza ka periferiji! Pokriti ranu sterilnim tupferom (ili ostaviti otvoreno). Ne staviti više od
2-3 sloja gaze kako bi mogli pratiti krvarenje i sekreciju rane, ali i omogućili dotok kisika.
Lijepljenje leukoplasta:Neposredno nakon operacije leukoplast se lijepi sa sve četiri strane
gaze a sredina je bez flastera zbog kisika koji je rani potreban za cijeljenje (stvaranje kolagena
i zaraštanje). Nakon prvog previjanja flaster se lijepi samo s gornje i donje strane i po potrebi
po sredini. Dobro zategnuti i uredno zalijepiti leukoplastom jednake veličine.
OTOPINE ZA PREVIJANJE KIRURŠKIH RANA

ALKOHOL /etilni / 70% → ne na ranu

Denaturira bjelančevine bakterija, ne djeluje na spore. Djeluje na uzročnike tuberkuloze i
virus hepatitisa B. U kombinaciji s drugim dezinficijensima djeluje na virus HIV-a. Brzo
hlapi, djelovanje nastupa 15-20 sekundi nakon nanošenja. Kratko djeluje i ne štiti
dezinficiranu površinu od daljnje kontaminacije. (Plivasept tinktura) (Propil-alkohol još je
aktivniji od etil–alkohola).
BENZIN → ne na ranu
Za skidanje masnoće i nečistoće s kože i skidanje leukoplasta.
PLIVASEPT GLUKONAT (klorheksidin) 0,05%
Za dezinfekciju kože i sluznica. Brzog je produženog baktericidnog djelovanja, gljivice
/candida/ HIV, ne djeluje na uzročnika tuberkuloze ni na virus hepatitisa B. Baktericidni
učinak nastupa za 15 sek, a antimikrobni film koji se stvara na koži štiti 6 sati od dalje
mikrobne kontaminacije. Djeluje u prisutnosti krvi, gnoja, seruma, fecesa i drugih organskih
tvari. Čuva se na sobnoj temperaturi, ne smije se čuvati u bocama s plutenim čepom jer pluto
može umanjiti djelovanje klorheksidina na neke gram negativne bakterije, stoga se
preporučuje plastični, stakleni ili gumeni čep.
VODIKOV PEROKSID 3% (oksidativno sredstvo)
Pri čišćenju nečistih – gnojnih rana. U dodiru s organskom tvari uz pjenušanje se oslobađa
kisik i djeluje neposredno oksidativno na protoplazmu bakterija. Pjenušanje mjehurića razbija
i diže na površinu odumrlo tkivo, gnoj i svu nečistoću što olakšava njihovo otklanjanje iz
rana. Ne koagulira krv. Nedostatak je što djeluje samo dok traje pjenušanje, iritira tkivo
(oštećuje granulacije). Stabilan je ako se propisno čuva u tamnoj boci.
BETADIN (povidonum iodinatum )10%
Otopina je smeđe boje, služi za dezinfekciju kože, kirurških inficiranih rana. Baktericidnog je,
virucidnog, fungicidnog i prolongiranog djelovanja. Upotrebljava se u kirurškoj profilaksi
(prevencija mikrobiološke kontaminacije).
MERCURICHROM 2%
Blagi antiseptik, pospješuje epitelizaciju - za pliće, površinske rane.
NATRIJ-CHLORID 10% (hipertonična otopina )
Isušuje rane koje vlaže jer na sebe navlači vodu , pospješuje stvaranje granulacija .
NATRII CHLORIDI INFUNDIBILE 0,9% (fiziološka)
Upotreba za ispiranje rana i tjelesnih šupljina.

10. Antitetanusna profilaksa

Cijepljenje protiv tetanusa kao i njeno redovito obnavljanje svakih 5-10 godina je jedini nacin
prevencije ove potencijalno opasne infekcije. Aktivna imunizacija je obvezna za svu djecu do
6 godine života.
Cinjenica da je aktivno cijepljenje protiv tetanusa univerzalno i da obuhvata cijelo
stanovnistvo, slucajevi tetanusne infekcije se javljaju u odredjenim tkz. rizicnim skupinama
(zemljoradnici, stocari, vrtlari, mehanicari) a posljedica su ili neadekvatno sprovedenog
aktivnog cijepljenja ili ne obnovljenog cijepljenja (Buster-doza) protiv tetanusa. Od
povecanog rizika oboljevanja, u današnje vrijeme, su i osobe koje uživaju heroin.

Postoje dva načina cijepljenja: aktivna i pasivna imunizacija. Kod aktivne imunizacije cjepivo
se uvodi u obliku oslabljenih, fragmentiranih ili ubijenih uzročnika ili njihovih toksina u
tijelo.
Cilj ovog cijepljenja je stimulacija imunološkog sustava za stvaranje specifičnih protutijela i
tako izazvatiimunitet protiv određene zarazne bolesti.
Kod pasivne imunizacije cjepivo sadrži specifična protutijela (imunoglobulini) protiv
uzročnika. Postoje cjepiva protiv različitih virusnih i bakterijskih zaraznih bolesti.

11. Antibiotska profilaksa

Kod većine kirurških zahvata profilaktička ili postoperativna primjena antibiotika nije
potrebna. Međutim, neki faktori povezani s bolesnikom i samim zahvatom mijenjaju omjer
opasnosti i povoljnog učinka u korist profilaktičke primjene.
S bolesnikom povezani faktori obuhvaćaju bolesti srčanih zalistaka i imunosupresiju. Zahvati
s većom opasnošću su oni u područjima s većom vjerojatnošću bakterijskog zagađenja (usna
šupljina, probavni sustav, dišni sustav, mokraćno–spolni sustav). Kod takozvanih čistih
(vjerojatno sterilnih) zahvata profilaksa je korisna samo kad se ugrađuju proteze ili naprave ili
kad se zna kako su posljedice infekcije teške (npr. medijastinitis nakon ugradnje premosnice
koronarnih arterija).
Izbor lijeka se zasniva na bakterijama za koje postoji najveća vjerojatnost da će zagaditi ranu
tijekom određenog zahvata. Za često preporučene lijekove ovisno o zahvatu vidi
Profilaksa obično započinje neposredno prije zahvata. Antibiotici se mogu primjenjivati PO
ili IV, ovisno o zahvatu. Potreba za dodatnim dozama nakon zahvata je sporna (vidi
TBL. 335–2), ali kod čistih operacija nema potrebe za njima. Postoperativna profilaksa se
nastavlja >24 h samo kad se tijekom operacije otkrije aktivna infekcija; primjena antibiotika
tada se smatra liječenjem a ne profilaksom.

12. Tromboprofilaksa
Tromboprofilaksa je metoda putem koje se prevenira nastanak ili potencijalni nastanak
venskog tromboembolizma, primarno simptomatske duboke venske tromboze (DVT) i/ili
plućne embolije (PE).
Tromboprofilaksa se postiže na dva načina i to putem mehaničke tp i farmakološke tp.
-Farmakološka tromborpofilaksa: Sve farmakološke metode (iako u različitoj mjeri),
povećavaju rizik krvarenja.
Mehanička tromboprofilaksa: Gdje postoji kontraindikacija za farmakološku
tromboprofilaksu (zbog prevelikog rizika krvarenja), tromboprofilaksu treba provoditi
mehaničkim sredstvima: garduiranim kompresijskim čarapama, intermitentnom pneumatskom
kompresijom ili plantarnom venskom pumpom.

13. Postupak uzimanja brisa rane (biogram i antibiogram) osnovni pojmovi

1. uzorak uzeti suhim ili u fiziološkoj otopini navlaženim

brisom
2. obrisati, ne prečvrsto, dno rane i /ili rubove rane,
ostaviti otprilike 30 sekundi da bris upije sadržaj rane
3. postupak ponoviti sa još jednim brisom
4. precizno naznačiti koji je prvi, a koji je drugi bris
Akutna površna incizija ili
5. ako je prisutan sekret u rani, aspirirati sadržaj iglom i
rana
brizgaljkom > 1 mL
6. dostaviti u laboratorij unutar 1-2 sata po uzimanju u
strerilnoj posudici ili brizgaljki
7. pohrana sadržaja rane ili brisa u transportnoj podlozi
moguća do 12 sati pri sobnoj temperaturi (22-25 C)

1. eksudat iz lezije aspirirati iglom i brizgaljkom u

količini > 1 mL
2. uzorak odmah zatvoriti „kapicom“ (bez igle) ili staviti
u transportnu podlogu
3. ne preporuča se postupak s dva brisa
4. uzorak tkiva se uzima „ punch“ biopsijom sa 3-4
Akutna duboka (organ, mjesta ili kirurškom biopsijom s dva mjesta ( > 1gr
organski prostor, incizija) tkiva)
rana 5. bioptat se uzima na granici inficiranog i zdravog tkiva
Kronična rana ili iz stijenke abscesa
Otvoreni absces 6. pri fistuli bitno dekontaminirati okolinu lezije, a zatim
Fistula aspirirati sadržaj s dna lezije ili donje trećine lezije
7. transport unutar 1-2 sata po uzimanju u brizgaljki s
„kapicom“ ili u sterilnoj posudici sa ili bez fiziološke
otopine
8. transportnu podlogu sa sadržajem i ili tkivom može se
pohraniti do 12 sati pri sobnoj temperaturi (22-25 C)

1. uzorak je aspirat iz dubine dobiven punkcijom ili

bioptat stijenke abscesa nakon kirurške incizije
Zatvoreni absces 2. uzimanje uzoraka, transport i pohrana identični su kao
i kod otvorenog abscesa

1. uzorak je aspirat koji se uzima iglom (18-25 gange) i

brizgaljkom
Celulitis
2. nakon aspiracije sadržaja navući malo fiziološke
otopine u iglu
 3. Sadržaj staviti u sterilnu epruvetu
4. hitan transport tijekom 15 minuta, a očekivani izolat u
25-35% slučajeva

1. prije uzimanja uzorka bioptata ili aspirata

dekontaminirati ranu
2. učiniti kirurški debridman
3. uzeti bioptat s ruba lezije na granici granulacijskog i
Opekotine
nekrotičnog tkiva
4. odmah poslati u laboratorij, ako nije moguće, ostaviti
na sobnoj temperaturi

Antibiogram je metoda ispitivanja osetljivosti bakterija prema antibakterijskim lekovima

Pre primene nekog antibakterijskog leka u terapiji oboljenja potrebno je in vitro ispitati
ponašanje mikroorganizma izolovanog u čistoj kulturi, na određena antibakterijska sredstva
Ovo ispitivanje se vrši na 2 načina : difuzionim I dilucionim metodama
.
Rezultat testa izražava se kvalitativno
- osjetljiv, 3
- umjereno osjetljiv ili nisko rezistentan, 2
- rezistentan 0
MIK se izražava u mg/L antibiotika Selektivni ili restriktivni antibiotici smanjuju količinu
testiranih antibiotika.

14. Vrste anestezije

1. Opća anestezija
1.1. Inhalacijska,
1.2. Intravenska,-Uvod u inhalacijsku anesteziju
1.3. Rektalna-Anestetik u debelo crijevo (kod male dijece)
2. Lokalna anestezija
2.1. Površinska primjenom anestetika u obliku kapi, spreja ili masti na površinu tijela
2.2. Inflitracijska,na mjestu i oko mjesta operacijskog polja.
2.3. Regionalna-U blizini živaca ili kičmene moždine
2.3.1. centralni blok-spinalna i epiduralna anestezija
2.3.2. periferni blok-anestezija perifernih zivaca za ruke i noge.

15. KRVNE GRUPE ABO SISTEMA

Krvnogrupni sistem ABO je otkriven 1900 god. od strane Karla Landsteinera, koji je miješao
eritocite i serum sopstvene krvi i petorice saradnika i uočio prisustvo aglutinacije, kao i
odsustvo. Naučnici von Decastello i Sturli, dvije godine kasnije od prvobitnog otkrića A, B i
O krvne grupe, otkrivaju i AB krvnu grupu.
Landsteiner-ovo pravilo-recipročan odnos AG/AT. Za svoje otkriće je dobio Nobelovu
nagradu 1930 godine.
Transfuzija ABO-inkompatibilne krvi može da izazove akutnu intravaskularnu hemolizu,
bubrežnu insuficijenciju i smrt.
Antigeni ABO sistema se sastoje od dva antigena A i B, koji su indirektni produkti genskih
alela A i B.
U ABO sistemu postoje 4 fenotipa-A, B, AB i O.
Za stvaranje ABO antigena neophodan je H antigen, čiji se gen nalazi na hromozomu 19, dok
gen za ABO antigen na hromozomu 9.
ABO sistem krvnih grupa se nasljeđuje po Mendeljevim pricipima nasljeđivanja. Geni A i B
su dominantni u odnosu na gen O koji je recesivan. Osobe koje nasljede od roditelja gene A i
O, odnosno B i O –heterozigoti, a gene A A, B B O,O-homozigoti.

16. POSTUPAK SESTRE PRI IZVOĐENJU TRANSFUZIJE (PRATEĆA

DOKUMENTACIJA, TEHNIKE DAVANJA, RIZICI)
Prije početka transfuzije potrebno je uporediti uzorke krvi sa podacima pacijenta (dokument
koji sadržava krvnu grupu pacijenta te Rh faktor od strane standardizovang laboratorija).
Neke ustanove zahtjevaju da osoblje sa transfuzijskog odjela posvjedoči o tačnosti uzoraka.
Također potrebno je odraditi još neke korake, prije početka transfuzije:
1. Provjeriti nalog za transfuziju
2. Provesti temeljiti fizički pregled pacijenta (vitalne znakove) kako bi se lakše
prepoznale moguće kasnije promjene
3. Posjedovati pacijentov pristanak u pisanoj formi
4. Pacijentu objasniti sam postupak, rizike i koristi, šta može očekivati tokom transfuzije,
znakove i simptome reakcije te kada i kako pozvati pomoć
5. Odrediti krvnu žilu na koju će se priključiti sistem za transfuziju
6. Pripremiti sve što je potrebno za postupak
7. Provjeriti krvni pripravak koji se daje pacijentu, krvnu grupu, Rh faktor, datum isteka
roka krvnog pripravka, te način i brzinu aplikacije
8. Prije priključivanja doze krvi, još jednom uporediti podatke pacijenta sa podacima na
vrećici krvnog pripravka

Koristiti igle promjera 18 gauge, da bi se spriječilo oštećenje eritrocita. Standardni filter treba
koristiti kod svakog pripravka krvi. Samo 0,9% fiziološka otopina se može koristiti zajedno sa
dozom krvi. Transfuzija jedne jedinice krvi mora biti završena u roku od 4 sata, ne duže zbog
mogućnosti nastanka bakterijske infekcije.

Direktna transfuzija
Indirektna transfuzija: krvna doza sa antikoagulansom i krvna doza bez antikoagulansa
Tijekom transfuzije mogu se se javiti simptomi kao što su vrućica, zimica, mučnina,
glavobolja, urtikarija, dispneja, bronhospazam itd. U slučaju jače reakcije, potrebno je:
1. Zaustaviti transfuziju
2. Ostaviti otvoren venski put
3. Obavjestiti liječnika i odjel za transfuziju
4. Intervenirati po potrebi simptoma
5. Pratiti vitalne znakove
Transfuzija ABO inkompatibilne krvi može izazvati hemoliznu transfuzijsku reakciju, koja
dovodi do diseminovane intravaskularne koagulacije (DIC), otkazivanja bubrega i smrti.
Antitijela vezujući i aktivirajući komplement mogu izazvati intravaskularnu destrukciju
inkompatibilnih eritrocita. Transfuzija ABO inkompatibilne krvi može da dovede do smrti
primaoca.

17. KOJE KRVNE GRUPE MOŽE PRIMITI BOLESNIK KRVNE GRUPE '0'?
Na eritrocitima krvne grupe 0 se ne nalaze ni A ni B antigeni, a u serumu se nalaze anti-A i
anti-B antitijela, što 0 grupu čini univerzalnim davateljem. 0 grupa može primiti krv samo
krvne grupe 0, što zavisi i od RH faktora. Ako je primatelj RH+, može primiti krv i RH+ i
RH-, dok primatelj koji je RH-, može primiti krv koja je RH-.
18. Zatvorene povrede (potres, commotio)
Ove povrede nastaju udarom, padom ili vučenjem – tegljenjem. Veličina i težina povrede
zavise od veličine udarnog predmeta i od brzine kojom predmet deluje, kao i od dela tela koji
je povređen. Pri udaru ili padu dolazi i do povrede dubljih slojeva pod kožom. Ove povrede
zovemo nagnječenja ili potkožni uboji. Kad je u pitanju manja sila, nagnječenja mogu ostati
bez dubljih povreda.

Ako pri nagnječenju dođe do izliva krvi, ovu povredu zovemo modrica, a ako dođe do većeg
izliva krvi pod kožom, tada ove modrice zovemo hematomi. Kod hematoma postoji uvek
opasnost od zagnojavanja, naročito ako nad hematomom postoji ma i najmanja povreda kože,
ili ako negde u telu postoji žarište gnojenja, odakle se zaraza preko krvotoka unosi u
hematom. Ako se hematom ne zagnoji, najčešće se sam upije i tako iščezne, ali ako se ne
rasturi sam, nagomilana krv mora se odstraniti iglom ili operacijom.

Zatvorene povrede nastale tegljenjem ili razvlačenjem dovode do rastrgnuća pojedinih tkiva,
pa i do odvajanja pojedinih delova tela (prst, ruka, stopalo itd.).
Pod jačim udarima može doći do povrede omotača mišića i ispadanja mišića iz njegovog
ležišta — .mišićna kila.
Pri zgnječenju dubljih tkiva može doći i do povrede kostiju, pri čemu ne dolazi do preloma,
nego samo do povrede pokosnice, sa manjim ili većim izlivom krvi pod samu pokosnicu, što
izaziva jake bolove. Dalje, dolazi u obzir i kontuzija zglobova, sa ili bez izliva krvi u zglob.
Ako pri kontuziji zgloba dođe i do uvrtanja zglobnih veza koje se tegljenjem povrede, onda tu
kontuziju zovemo uganuće zgloba.

Pri dubljim nagnječenjima može doći i do povrede živaca. Posledice ovakvih povreda mogu
biti utrnulost živaca, pa i teža oštećenja,sa paralizom mišića ruke ili noge. Najčešće povrede
živaca su u predelu lakta i u predelu kolena, sa uzetošću ruke ili noge.
Lečenje zatvorenih povreda, kao što su laki uboji, lakše potkožne modrice i male kontuzije
kostiju, jednostavno je. Povređeni deo tela treba ostaviti da miruje, na povređeno mesto staviti
hladni oblog od obične vode ili burovog rastvora. Povređeno mesto ne sme se trljati ili
masirati, jer ga time i dalje povređujemo i otežavamo lečenje.

Teže povrede, kao što su hematom, uganuće zgloba, povreda mišića, mišićnog omotača i
kosti, i povreda živca, treba prepustiti lekaru, koji će oceniti težinu povrede i opasnost koja
preti od nje. Do dolaska lekara treba povređeno mesto imobilisati, tj. čvrstim vezivanjem
okolnih zglobova učiniti ga nepokretnim, i staviti burov oblog.

19. Otvorene (ubodne, ugrizne)

Rane su povrede pri kojima spoljna sila dovede do otvaranja kože i pri tom se krv izlije
napolje. Oblik i osobina rana zavise od jačine, vrste i pravca sile koja deluje, može doći samo
do otvaranja površinskog sloja kože, tako da rana ostaje sasvim površna (oguljotina) ako sila
deluje jače, ne dolazi samo do razdiranja kože nego povreda ide dublje u telo, tako da bivaju
povređena i dublja tkiva i organi (kao što su mišići, mišićni omotači, tetive, živci, krvni
sudovi, kosti i zglobovi) i, na kraju, organi velikih šupljina tela (komplikovane rane).
Kod komplikovanih rana rastrzana su ne samo dublja tkiva nego i veze koje ta tkiva drže na
okupu, tako da u dubini rana nastaju džepovi i šupljinice, koje se ispunjavaju zgrušanom
krvlju i delovima zgnječenog tkiva, što omogućava da se u njima i sakriju i umnožavaju razne
zarazne klice koje uđu pri povredi.
Na rani razlikujemo rub i dno rane. Rub može biti.oštar i gladak ili iskrzan, sa većim ili
manjim zupcima. Rane koje prodiru u telesne šupljine zovu se prodorne, a one koje prođu
kroz telo i izlaze sa druge strane zovu se probojne.

Prema načinu kako su nastale, rane delimo na: prouzrokovane pritiskom, vučenjem,
ubodom, ujedom i vatrenim oružjem.

Rane nastale pritiskom su one rane koje nastaju udarom ili padom, a zovu se kontuzne rane
(udarac kamenom, udar štapom itd.).

Rane koje su nastale zamahom nekog oštrog ili poluoštrog predmeta, kao što su sablja, sekira
i slično zovu se zamajne rane. Kod ovih rana postoji delovanje i pritiska i oštrice, i zato su
rubovi I tkiva kod njih

UBODNE RANE. Nastaju pritiskom nekog šiljatog predmeta (igla, šiljati nož, vrh mača,
bajonet, koplje, rog i slično. Ubodne rane tupim i šiljatim predmetima naročito su opasne pri
povredi čmara i okoline. U slučaju ovih povreda često dođe do povreda mokraćne bešike i
mokraćne cevi, čmara i stražnjeg creva, pa i do povreda organa u trbušnoj šupljini. Kod
ubodnih rana mesto uboda je obično mala rana. Put kojim je šiljati predmet išao kroz tkivo
zovemo kanal ubodne rane. Ubodne rane srca i velikih krvnih sudova su smrtonosne, a rane
pluća i trbušnih organa opasne su po život.

UJEDI. To su povrede prouzrokovane ujedom neke životinje ili čoveka. Ujedi zmija mogu
biti otrovni, a ujedi besnog psa, besne mačke ili čoveka mogu izazvati besnilo. Zato ćemo za
svaku ujednu ranu tražiti savet lekara, da bi se na vreme dala injekcija protiv zmijskog otrova
ili protiv besnila.
RANE NANETE VATRENIM ORUŽJEM. Rane od puščanih ili revolverskih metaka
zovemo ustrelne rane, a rane od parčadi granate ili bombe eksplozivne rane. Ove poslednje
mnogo su veće, razoreni su veći delovi tkiva, i lakše dolazi do zaraze.

Kod rane nanete metkom razlikujemo ulaznu ranu, koja je zbog rastegljivosti kože uvek
manja od prečnika metka. Ako je rana naneta iz blizine, okolina ulazne rane je zaprljana
barutom, a rub od ugrejana metka opečen. Kroz ulaznu ranu ulazi se u takozvani ustrelni
kanal, koji može da bude razne dužine, što zavisi od daljine odakle je metak došao i od brzine
metka. Iz blizine ispaljeni metak ima jaču prodornu silu, pa je i kanal duži i može ići do
izlazne rane, koja je uvek veća nego ulazna. Ranu koja ima ulaznu ranu, ustrelni kanal i
izlaznu ranu zovemo prostrelna rana. Prolazeći kroz prostrelni kanal, metak može da povredi
sve organe i tkiva koji mu leže na putu, a to zavisi od mesta na telu gde je ušao.

Parčići granata i bombi izazivaju velike i teške eksplozivne rane, pri čemu dolazi do
rastrzavanja i zgnječenja raznih tkiva; ako ti parčići prodru u. šupljine tela, oštećuju i
unutrašnje organe. Kod eksplozivnih rana mogu u rane biti uneseni, zajedno sa parčadima
granate ili bombe, i delovi odela, dugmadi, sata, papira i sl. Ovakve rane češće se komplikuju
zarazom, a postoji i veća opasnost od tetanusa i gasne gangrene. Naročito teške povrede
nastaju od metka ili komadića granate koji na svom putu povrede kost tako da se ona rasprsne.
Parčići kostiju deluju kao dum-dum-metak, i na taj način nastaju ogromne razorne rane, sa
gubitkom i razaranjem , tkiva i organa. Slično dejstvo imaju i organi koji su ispunjeni krvlju
ili tečnošću (jetra, bubreg, slezina, mozak, puna mokraćna bešika, crevo, želudac i srce).

RANE NASTALE VUČENJEM. Ako neka mašina uhvati ruku, nogu ili kosu, nastaju rane
koje zovemo rane od vučenja. Naročito su teške rane ako ruka ili noga upadnu među zupce
mašine, jer nastaje raskasapljenje svih tkiva. Među rane nastale vučenjem ubrajamo i rane
nanete testerom. Krvni sudovi, zbog zgnječenja unutrašnjeg sloja, malo krvare. Ove se rane
vrlo lako zaraze, jer ima dosta nagnječenog tkiva, koje brzo izumire.

POSEKOTINE. Posekotine nožem ili staklom ubrajamo u rane nastale vučenjem i pritiskom.
Kod ovih rana rubovi su oštri, a površine posekotine glatke. Oštećenje tkiva je neznatno,
krvarenje je veće nego kod rana nanetih testerom.

Za svaku ranu je karakterističan bol. Što je više živaca na mestu rane, to je bol jači. Najbolnije
su rane u predelu čmara, spoljnih polnih organa, na rožnjači oka, na usnama i na vrhovima
prstiju, jer na tim mestima ima najviše živaca. Bolnije su rane sa iskrzanim rubovima nego
posekotine, na kojima su rubovi glatki i oštri. Bol se pojačava dodirom, pokretom i
povišenjem toplote na rani, a smanjuje kad se rana pokrije i umiri. Kod rana gde je okolno
tkivo zgnječeno, naročito kod ustrelnih rana, često zbog povrede i paralize okolnih živaca
povređeni ne oseća bol.

20. Zarastanje per primam intencionem

Primarno cijeljenje
 Rubovi operacijskih, ali i ostalih rana nakon obrade, moraju biti anatomski priljubljeni, što
omogućuje primarno cijeljenje rane za 6 – 8 dana. Inspekcijom se vidi tanka crta na koži s
površnom krastom – ugruškom. Pošto on otpadne, ostaje svježe epitelizirani i lagano crveni
ožiljak, koji se s vremenom skvrči i izblijedi.
Šavovi moraju biti inaktivni u organizmu, a odstranjuju se po pravilu nakon osam dana. Na
leđima i udovima te u starijih ljudi uklanjaju se tek nakon desetog dana.
Cijeljenje rane je kontinuirani proces koji se može podijeliti u 3 faze:
1. Eksudacijska faza – rubovi rane prilježu jedan uz drugi i nema otvorenog lumena.
Novonastali fibrin djeluje poput ljepila i sprječava razilaženje rane po slojevima.
2. Proliferacijska faza – pojavljuju se stanice koje će povezati rubove rane. Rub rane je
ispunjen brojnim fibroblastima i novovaskulariziranim tkivom.
3. Reparacijska faza – u rani se nalaze fibroblasti i fibrile koje su stvorile obilno vezivo. Za
otprilike jedan tjedan makroskopski se stvara isušena krasta – ugrušak.

21. Zarastanje per sekundam intencionem

Sekundarno cijeljenje Rana s nepravilnim rubovima ili rana s defektom tkiva, zarasta po
sekundarnom tipu.
Zbog loše ishrane rubova tkiva nastaje nekroza i demarkacija, tj. odbacivanje. Defekt se ne
može ispuniti kapilarama i celularnim elementima, te se prekriva epitelnim stanicama iz
okoline, i rana postupno zacjeljuje. Vidi se kontrakcija rubova rane, njezin opseg se smanjuje,
ali ostaju neugodni ožiljci.

Smetnje cijeljenja rane mogu biti:

1. Lokalni faktori - hematom i serom, lokalna infekcija.
2. Opći faktori - opća infekcija, hipoproteinemija, maligni tumori, genetski poremećaji
metabolizma, patološka mijena tvari, hormonalne anomalije, oštećenje jetre i stvaranje
fibrina, starost.
3. Egzogeni faktori – antibiotici, hormonska terapija, citostatici, antikoagulancije, opekline i
oštećenje iradijacijom, mehaničko djelovanje na ranu.
22. Podjela krvarenja (prema izvoru, uzorku, vremenu nastanka, mjestu isticanja krvi)
Isticanje krvi iz krvno-žilnog sistema.
Uzroci krvarenja:
a)traumatska ili operativna ozljeda krvne žile
b)krvarenje zbog bolesti nekih organa
c)krvarenje zbog poremećenog mehanizma koagulacije

Podjela krvarenja prema mjestu oštečenja krvotoka(prema izvoru):

a)Kardijalno krvarenje(izlijevanje krvi iz srca)
a)arterijsko krvarenje (u mlazu, svjetlocrvena krv)
b)vensko krvarenje (tamnija krv koja polagano istječe)
c)kapilarno krvarenje (točkasto krvarenje na koži i sluznici)
Podjela krvarenja prema mjestu krvarenja:
a)vanjsko krvarenje (krv teče prema van i lako se uočava: otvorene ozljede, hematemeza,
epistaksa, hematurija)
b)unutarnje krvarenje (krv istječe unutar tijela i nije vidljiva:u tjelesnim šupljinama i
organima )

Prema vremenu nastanka

-Primarno krvarenje koje se javlja neposredno nakon povrede
-Sekundarno krvarenje se javlja nakon 1,2 sedmice nakon primarne obrade rane, najčešće
zbog infekcije

-Krvarenje prema izvoru: krvarenje iz srca posljedica je ozljede ili bolesne stijenke; krvarenje
može biti vanjsko i unutarnje; arterijsko krvarenje, krv je svijetlocrvene boje, izlazi ritmički u
pulzirajućem mlazu; vensko krvarenje, krv je tamnocrvene boje, izlazi jednolično i sporo;
kapilarno ili parenhimsko krvarenje, izvor krvarenja se ne vidi, a krvareća površina je stalno
preplavljena krvlju.
- Krvarenje prema uzroku: kao posljedica rupture krvne žile (ozljeda, patološki proces); kao
posljedica ozljede; kao posljedica patološkog procesa iz okoline (arozivno krvarenje);
dijapedezom, izlaz eritrocita iz kapilara zbog povišena intrakapilarnog tlaka (upala, staza).
- Krvarenje prema trenutku nastanka primarno (u trenutku prekida kontinuiteta krvne žile) ili
sekundarno, naknadno.
-Krvarenje prema mjestu i načinu: unutarnje (u tjelesni prostor, šupljinu ili u tkivu) i vanjsko
(na prirodne otvore ili na ranu). Unutarnje krvarenje: hematoperitoneum ili hemaskos,
hematotoraks, hematoperikard, hematocefalus internus (u moždane šupljine) i eksternus (u
subarahnoidni prostor), hematokolpos, hematometra, hematosalpinks, hematocele testis,
hematonefros, hemartros, hematom, petehije, ekhimoze, sufuzija ili sugilacija,. Vanjsko
krvarenje: epistaksa, hemoptoja i hemoptiza, hematemeza, melena, menoragija, metroragija,
hematurija.
-Drugi uzroci i vrste krvarenja: vikarirajuće ili suplementarno krvarenje (krvarenje na drugom
mjestu nego što se očekuje, npr. epistaksa kod izostanka menstruacije), spontano krvarenje ili
hemoragijska dijateza (kod koagulopatija), infekcijsko-toksično krvarenje (difterija, tifus,
otrovanje fosforom, živom, zmijskim otrovom i dr.), živčano, neurotično krvarenje (zbog
djelovanja živčanog sustava na male krvne žile kod živčano labilnih ljudi). Simptomi su
lokalni (ovisno o izvoru, mjestu i dr.) i opći (ovisno o intenzitetu krvarenja, → šok).
Liječenje: → hemostaza i nadoknada izgubljene krvi (→ davanje krvi).

23. Objektivni znaci krvarenja (hematemeza, melena)

Inspekcijom i pregledom bolesnika možemo uočiti : bljedilo kože i vidljivih sluznica, hladno i
vlažno čelo, upale oči, odnosno okrajine, jedva pipljiv i ubrzan puls, snižen krvni tlak, te
otežano i ubrzano disanje. Dakako da u objektivne znake spadaju i laboratorijski nalazi, prije
svih, hemogram i hematokrit, čiji pad vrijednosti ukazuje na obilato iskrvarenja, iako te
nalaze ipak treba uzeti samo uvjetno, budući da kod naglog iskrvarenja te vrijednosti mogu
pokazati i porast, jer su rezultat nastupajuće opće hemokoncentracije.
Hematemeza-Povraćanje krvi
Melena- Crna stolica, krv u stolici iz tankog i gornjih dijelova debelog crijeva. Najčešće
ulkus.
24. Rane ( vrsta i njihova obrada)
Obrada rane odgovorena pod pitanjem br. 9
Vrste rana Osnovno je razlikovati otvorene i zatvorene ozljede. Pri otvorenoj rani postoji
prekid kontinuiteta kože ( integumentum commune ), a pri zatvorenoj, koja se zove laesio,
koža i potkožje su neprekinuti. Površne ogrebotine zovu se excoriationes, a za njih je
karakteristično da su ograničene samo na područje epidermisa.
Ako rana prolazi kroz kožu i ulazi u dublje slojeve tkiva, tada se mogu otvoriti tjelesne
šupljine, pa u tom slučaju postoji penetrirajuća rana. Pri odignuću kože u obliku režnja
posrijedi je tzv avulzija, a kad nedostaje komad kože riječ je o defektu.
Tipovi rana – ovisno o sredstvu koje je uzrokovalo ranjavanje
- rezna rana ( vulnus scissum ) - posjekotina ( vulnus seccatum )
 - ubodna rana ( vulnus punctum seu ictum )
- razderotina ( vulnus lacerum )
- nagnječenje ( vulnus conquasatum )
- gnječno – razdorna rana ( vulnus lacerocontusum )
- strijelna rana ( vulnus sclopetarium )
- ugrizna rana ( vulnus morsum )

Posebne vrste rana

Operacijske rane Pri svakom operacijskom zahvatu kirurg mora otvoriti dio tijela rezanjem
kože, potkožja, mišićne fascije itd. da bi omogućio pristup određenom području. Nakon
završetka operacijskog zahvata svi slojevi rane moraju se priljubiti i zatvoriti kako bi se
spriječio nastanak edema, seroma, hematoma i ulaz uzročnicima infekcije. Operacijska rana
nastaje u idealnim uvjetima, odnosno koža se prije toga dezinficira, instrumenti kojima se radi
steriliziraju, a kirurg ruke opere posebnim dezinfekcijskim sredstvima i zaštiti ih sterilnim
rukavicama.

TERMIČKE I KEMIJSKE RANE Smrzotine ( congelatio ) Hladnoća može već za 40 – 60

minuta uzrokovati znatne promjene na površini tijela. Posebno su osjetljivi krajni dijelovi
tijela, kao uši, prsti šake i stopala. Smrzotine nastaju kad je temperatura 23 okoline ispod 0
stupnjeva C, a temperatura tijela ispod 35º C. Nastaje vazokonstrikcija, zatim hipoksična
oštećenja arteriolarne i kapilarne mreže, intravaskularno dolazi do agregacije celularnih
elemenata i stvaranja mikrotromboza. Koža postaje tamnoplava do siva a bolesnik se žali na
osjećaj pečenja ili okolnu umrtvljenost tkiva. Utoplimo li pothlađeni dio tijela, nastaje
hiperemična faza u kojoj koža postaje crvena i lagano otečena, a histološka je karakteristika
istjecanje plazme u tkivo. Rovovsko stopalo – je ozljeda što nastaje zbog dugotrajnog
izlaganja hladnoj okolini čija je temperatura viša od točke smrzavanja ( 0 ).
Dolazi do oštećenja živčanih završetaka u mišićima. Radi se o ishemiji ekstremiteta bez
pipljiva pulsa, nakon toga se javlja hiperemija sa jakim pulzacijama uz crveno, bolno i
otečeno stopalo.
Postupak – ugrijavanje smrzotine, medikamentna terapija, imobilizacija. Prije ugrijavanja
pažljivo skinuti vlažnu odjeću, obuću. Kontraindicirano je trljati snijegom smrzotinu ili
kirurški intervenirati.
Ugrijavanje je bolno pa su indicirani analgetici ( narkotici ). Ugrijavati postepeno. Prije
lokalnog zagrijavanja potrebno je najprije provesti ugrijavanje unutrašnjosti tijela. Prije
imobilizacije smrzotina se mora omotati mekanom, vunenom tkaninom.
Smrznuti donji ekstremiteti moraju biti elevirani, a položaj ozlijeđenog ležeći. Kod
odgođenog transporta antibiotici i antitetanusni serum. Ozljede zbog smrzavanja možemo
podijeliti u više stadija.
-Congelatio eritematosa je reverzibilno stanje.
-Congelatio bullosa karakteriziraju bulozne promjene na koži. Spazam je krvnih žila
intenzivniji, s eksudacijom plazme, a koža je otečena i vrlo bolna.
-Congelatio gangrenosa – oštećenje zahvaća dublje tkivo. Posrijedi su ireverzibilne promjene
jer u području malih arterija i arteriola postoji trajni spazam. Za tu su fazu karakteristične
lividne okrajine i propadanje tkiva, uključujući i kost. Definitivno stanje nekroze nastaje za
oko 4 – 6 dana.

Opekline ( combustio ) Opeklina je posljedica izravnog djelovanja visoke temperature na

kožu i potkožno tkivo. Postoji nekoliko etioloških faktora u nastajanju opeklina: - termičke
opekline uzrokovane plamenom, toplotnim zračenjem, vrućom parom ili vrelom tekućinom -
kemijske opekline uzrokovane kiselinama, lužinama, fosfornim i napalm bombama -
električne opekline Oštećenja pri opeklinama podjeljena su u četiri stupnja:
- combustio eritematosa -eritem
- combustio bullosa-bule ili mjehurici
- combustio esharotica-oštećenje potkožnog tkiva
- combustio gangrenosa-odumiranje tkiva
Izvor topline ovisno o temperaturi i vremenu djelovanja na površini kože dovodi do
koagulacijske nekroze. Osim topline na kapilarni permeabilitet djeluje hipoksija i biološki
aktivne tvari oslobođene iz toplinom oštećenog tkiva. Posljedica je prijelaz intravaskularne
tekućine u ekstravaskularni prostor sa stvaranjem edema te gubitak bjelančevina plazme,
smanjenja minutnog volumena, hemokoncentracije uz nastanak metaboličke acidoze. 24
Procjena težine opekline Veličina opečene tjelesne površine ocjenjuje se “pravilom devetke”.
Glava i vrat iznose 9%,
prednji dio trupa 18%,
leđa 18%,
svaka ruka 9%,
svaka noga 18% i perineum 1%.

Kod djece od jedne godine starosti glava čini 18% površine tijela.
Za procjenu manjih ili nepravilno raspoređenih opeklina koristi se fleksorna strana stisnute
šake čija površina iznosi 1%.
Prema dubini oštećenja:
-Opeklina I stupnja – zahvaća epidermis, koža je crvena zbog hiperemije, bez mjehura, a
postaje vrlo bolna nakon nekoliko sati. Nakon 2-3 dana dolazi do spontanog izlječenja.
-Opeklina II stupnja – zahvaća epidermis i dijelove korijuma, koža je obično ružičasta,
pojavljuju se edem i mjehuri, germinativni sloj kože je sačuvan.
-Opeklina III stupnja – zahvaća kožu u svim slojevima uz potkožno tkivo. Koža je suha,
blijeda i bezbolna.
-Opeklina IV stupnja – zahvaća dublje strukture sve do kosti.
Dubina opekline definitivna je tek nakon nekoliko dana.
*Velike opekline: - 25% površine ili više - Funkcionalno značajni dijelovi tijela: šaka, lice,
oko, stopalo, perineum - Opekline električnom strujom - Opekline respiracijskog trakta -
Mnogostruke ozljede -
Opekline u djece i starijih osoba - Smanjena tjelesna otpornost zbog preegzistentne bolesti
?Srednje opekline: - 15 – 20% tjelesne površine - Ne uključuje opekline šake, lica, stopala,
perineuma, električne, inhalacijske, multiple ozljede i teške preegzistentne bolesti.
Male opekline: - 15% tjelesne površine ili manje - Ne uključuje opekline šake, lica, stopala,
perineuma, električne, inhalacijske, multiple ozljede i teške preegzistentne bolesti. 25
Prva pomoć Žrtvu ukloniti s mjesta incidenta i staviti u ležeći položaj radi prevencije
nastanka opeklina glave i dišnih putova. Nakon toga opeklinu hladiti. Djelovanje visoke
temperature povećava temperaturu kože i potkožnog tkiva koja prodire u dubinu i termički
oštećuje tkiva polagano i dugotrajno ( indukcija topline ). Do potpunog ohlađenja dolazi za 10
– 20 minuta, temperatura kože se snižava za nekoliko desetaka sekundi, a time se smiruje bol,
reducira eritem i stvaranje mjehura, smanjuje dubina nekroze i gubitak tekućine te se kasnije
pospješuje epitelizacija.
Optimalna temperatura vode za hlađenje je 15 – 20 stupnjeva C, a vrijeme hlađenja mora
trajati do prestanka bolova, najmanje 10 minuta, kod težih opeklina i dulje.
Na opekline se ne smije stavljati led!
Analgezija i sedacija što ranije, jer borba protiv bola doprinosi prevenciji šoka. Jaka bol
povezana je s drugim stupnjem opekline zbog iritacije živčanih završetaka u koži. Treći
stupanj opekline je bezbolan jer su u koži uništeni receptori za bol. Morfij smanjuje afektivnu
reakciju na bol, strah i nemir bolesnika, daje se 1-10 mg i.v.( paziti na respiratornu depresiju
).Diazepam se daje 5–10mg i.v.

Opće liječenje Potrebno je bolesnika izvagati i postaviti nazogastričnu sondu, kako bi se

izbjegla aspiracija i akutna dilatacija želuca, a za mjerenje diureze Foleyev kateter. Prosječni
gubitak tekućine iznosi oko 4 ml/kg/sat. Time se povećava gustoća krvi i ubrzava povećanje
hematokrita. Prvih 24 sata dovoljno je davati samo Ringer laktat koji uz vodu nadoknađuje
natrijev, kalijev i kalcijev klorid te natrijev laktat. Daje se kod djece do 10 godina starosti i
odraslih iznad 50 godina, ako je opeklinom zahvaćeno više od 10% tjelesne površine, te kod
opečenih od 11 – 50 godina starosti ako je zahvaćeno više od 20% tjelesne površine. Drugih
24 sata primjenjuju se koloidne otopine. U prvih 24 sata 2 – 4 ml Ringer laktata/kg tjelesne
težine pomnožen s postotkom opečene površine. Polovica ove količine daje se u prvih 8 sati, a
slijedeća polovica u daljnih 16 sati ( u prvih 8 sati gubitak tekućine je najveći ). Važno je da
se količina dane tekućine izračunava od vremena nastanka opekline a ne od momenta početka
terapije. Plazma se daje u količini od 0,3 – 0,5 ml/kg tjelesne težine pomnoženo s veličinom
opečene površine. Mogu se davati i ljudski albumini te dekstrani i želatinski preparati. Kod
manjih opeklina, bez komplikacija, rehidracija može biti peroralna. U litru vode stavi se 3g
soli i 1,5g sode bikarbone. Tekućina se daje češće u manjim količinama i ne smije se prijeći
količinu od 5 l u 24 sata. Najčešće formule za nadoknadu tekućine
FORMULA KOLOIDI ELEKTROLITI H2O EVANS 1 ml / kg / % 1 ml / kg / % 2000 ml
BROOKE 0,5 ml / kg / % 1,5 ml / kg / % 2000 ml MASSACHUSETTS, opća bolnica 125 ml
plazma / % 15 ml / % 2000 ml PARKLAND, opća bolnica __ 4 ml / kg / % __ 26

Lokalno liječenje
Cilj je lokalnog liječenja postizanje brzog i trajnog zacjeljenja opečene površine. Potrebno je
kontrolirati mikrobiološku floru, odstraniti mrtvo tkivo, sačuvati površinu od sekundarnih
infekcija. Početno liječenje sastoji se u primarnoj obradi opečene površine, koju treba učiniti u
operacijskoj dvorani po pravilima asepse, u jakoj analgeziji ili općoj anesteziji. Opečena
površina čisti se otopinom 0,5 % tnog Asepsola ili pjene povidon-jodida, a zatim se ispire 0,9
% - tnom otopinom NaCl ili sterilnom vodom. Svi mjehuri i odvojeni epidermis moraju se
ukloniti.
Kod opekotina III stupnja treba učiniti hitnu nekrektomiju da bi se oslobodio pritisak na krvne
žile.

Nakon primarne obrade opečena se površina može liječiti na nekoliko načina: - -*Metodom
izlaganja - opečena površina ostavi se otvorena i slobodna u toploj i suhoj okolini. Takva
metoda pogodna je za opekline lica, perineuma i trupa. Nakon 24 – 36 sati stvori se krusta,
koja ranu štiti od bakterijske kontaminacije. -*Metoda zavoja – sastoji se u pokrivanju
opekline sterilnim zavojem kako bi se spriječila invazija bakterijama. Zavoj se sastoji od dva
dijela. Na opečenu površinu stavlja se vazelinska gaza, na nju gaza i vatirana gaza, a zatim se
zavije krep – zavojem. Pononvo previjanje je kad zavoj postane vlažan a najkasnije nakon 3 –
5 dana.
-* Metoda vlažnog zavoja – sastoji se u pokrivanju gazom natopljenom u 0,9 % - tni NaCl ili
0,5% - tni srebrni nitrat. Mijenja se svaka 2 do tri sata. - Lokalna primjena kemoterapijskih
sredstava – sastoji se u mazanju srebro – sulfadijazinom u obliku kreme ili otopine.

Kirurško liječenje
Pri dubokim dermalnim opeklinama i opeklinama III stupnja, kad ne postoji germinativni sloj,
potrebno je kirurškim postupkom odstraniti mrtvo tkivo. Ranjavu površinu pokrivamo tankim
komadićima zdrave kože ( transplantatima ), koju uzimamo operativnim putom najčešće s
bedra ili nadlaktice bolesnika ( autotransplantati ). Primjenjuje se transplantat u obliku
mrežice, kojim se poveća površina transplantata.

Komplikacije - Opekline dišnih putova – mogu nastati direktne ozljede dišnih putova.
Lokalni su znakovi: spaljene nosne dlačice, hiperemija usne šupljine i farinksa. Opći znakovi:
otežano disanje, cijanoza i opće loše stanje. Obzirom da se očekuje progresija edema,
potrebno je intubirati bolesnika, a za nekoliko dana vrši se traheotomija. Vrlo je važna terapija
vlažnim kisikom, čišćenje gornjih dišnih putova, primjena bronhodilatatora, antibiotika,
steroida i u samom početku digitalisa. 27

- Infekcija – bakterijama koje su ostale neoštećene u najdubljim folikulima dlaka, a s druge

strane opečena površina ugrožena vanjskim onečišćenjem(nesterilni zavoj, nedostatak
aseptičnih uvjeta) -

-Septikemija – vrlo teška komplikacija koja često uzrokuje smrt. Glavni su znaci: postepeno
povišenje tjelesne temperature, loše opće stanje, smetenost, paralitički ileus, sniženje krvnog
tlaka i oligurija. Najčešći uzročnici septikemije: Pseudomonas aeruginosa i stafilokok.

- Akutna dilatacija želuca – javlja se ako se bolesnik u prvih 12 sati nakon opekotine hrani na
usta. Simptomi: regurgitacija, bol u gornjem dijelu trbuha, teško disanje, intenzivno
povračanje, poremećaj elektrolita i acidobazne ravnoteže, oligurija, itd. - Curlingov ulkus –
vrijed želuca i duodenuma obično se javlja oko trećeg tjedna poslije nastanka ozljede. Počinje
bolovima u epigastriju, a nerijetko i hematemezom, melenom, pa čak i perforacijom.

Kasne komplikacije Pojavljuju se ožiljne kontrakture na mjestima dubokih opeklina koje

nisu pravodobno pokrivene slobodnim kožnim transplantatima. Ožiljci u području zglobova
otežavaju fizikalnu terapiju i ranu rehabilitaciju. Katkad se u ožiljku pojavljuju ulceracije koje
vrlo sporo zacjeljuju. Na bazi takvih kroničnih ulceracija može se pojaviti karcinom kože (
Mariolinov ulku

25. Nabrojati teorije nastanka šoka

Definicija. Šok je akutni generalizirani poremećaj perfuzije svih organskih sustava, koji
dovodi do teškog poremećaja funkcije stanica i organa s fatalnim završetkom. Smrt nastupa
zbog nemogućnosti da se zadovolje metaboličke potrebe tkiva za kisikom i da se iz tkiva
otplave produkti metabolizma. Klasifikacija šoka. Održavanje odgovarajuće perfuzije vitalnih
organa presudno je za preživljavanje. Perfuzija organa ili adekvatna cirkulacija ovisi o:
- minutnom volumenu srca ( produkt udarnog volumena i frekvencije srca )
- adekvatnom volumenu cirkulirajuće krvi - odgovarajućem tonusu krvožilja ( sistemski
vaskularni otpor )
- normalnoj popustljivosti i protočnosti krvnih žila i srca
Podjela:
1. Kardiogeni šok: - miopatski poremećaj ( akutni infarkt miokarda, dilatacijska
miokardiopatija, depresija miokarda pri septičkom šoku ) - mehanički poremećaj ( mitralna i
aortna regurgitacija, ventrikulski septalni defekt, ventrikulska aneurizma )
2. Ekstrakardijalni opstrukcijski šok: - tamponada perikarda - konstrikcijski perikarditis -
plućna masivna embolija - koarktacija aorte, disecirajuća aneurizma aorte - teška plućna
hipertenzija 3.Hipovolemijski šok: - hemoragija - gubitak volumena tekućine ( opekline,
proljev, povraćanje, poliurija, dekompenzirani dijabetes mellitus, trauma ) i gubitak volumena
u“treći prostor”(peritonitis,akutni pankreatitis, ascites)
4. Distibucijski šok: - septički šok - metabolički ili toksički šok ( teška acidoza ili alkaloza,
respiratorna, bubrežna ili jetrena insuficijencija, intoksikacija lijekovima ) - anafilaksija -
neurogeni šok ( spinalni šok ) - endokrini šok ( adrenalna kriza, tiroidna oluja )

26. Hipovolemična teorija

Hipovolemični šok je posljedica kritičnog pada unutaržilnog volumena. Umanjen venski
pritok (preload) dovodi do smanjenja ventrikulskog punjenja i smanjenja udarnog volumena.
Ne kompenzira li se povećanjem srčane frekvencije, minutni volumen se smanjuje.
Uobičajen uzrok je krvarenje (hemoragični šok), u pravilu zbog traume, kirurške intervencije,
peptičnog vrijeda, varikoziteta jednjaka ili aneurizme aorte. Krvarenje može biti očito (npr.
hematemeza ili melena) ili skriveno (npr. rupturira pri ektopičnoj trudnoći).
Hipovolemični šok može nastati i uslijed povećanog gubitka drugih tjelesnih tekućina pored
krvi,povraćanje,proljev, gobitak soli...
Hipovolemični šok također može nastati zbog nedovoljnog unosa tekućine (sa ili bez
povećanog gubljenja tekućine). Uzroci tome su da npr. voda može biti nedostupna, neurološki
deficit može narušiti mehanizam za žeđ ili fizička onesposobljenost spriječiti pristup.

27. Klinička slika hipovolemičkog šoka

U početnoj reverzibilnoj fazi šoka postoji tahikardija (ubrzan rad srca), tahipneja (ubrzano
disanje), hipotenzija (snižen krvni pritisak), acidoza i oligurija (smanjeno izlučivanje
mokraće). Ekstremiteti su hladni, psihičko stanje pacijenta je promenjeno. Minutni srčani
volumen je smanjen, sistemska vaskularna rezistencija je povišena.

Pri neadekvatnom lečenju nastaje ireverzibilan šok sa hipoksijom, acidozom i anurijom.

Pacijent je nemiran, uplašen, razdražljiv, disanje je površno, pritisak pada. Predstavlja jedno
od najurgentnijih stanja u medicini. Počinje bledilom, hladnim i lepljivim znojem, jedva
opipljivim i ubrzanim pulsom, padom krvnog pritiska ili potpunim gubitkom pritiska,
nepravilnim disanjem (smjenjuje se površno i duboko disanje), prestaje lučenje mokraće,
krvotok se usporava, krv počinje da se zgrušava, mozak i srce ne dobijaju dovoljno kiseonika.

28. Na kojem odjeljenju se provodi kauzalna terapija šoka i koje parametre radi sestra
Šok se liječi na odjeljenju intenzivne njege gdje se sprovodi i kauzalna terapija. Prije toga
pacinet bude zbrinut uglavnom službum hitne medicinske pomoći.

Lečenje šoka treba započeti što ranije, u kompenzovanoj fazi da bi se popravila perfuzija
vitalnih organa.
Bolesnika treba smestiti u horizontalni položaj, prema prilici zaustaviti vidljivo krvarenje,
održati disanje i prohodnost disajnih puteva, po potrebi intubirati bolesnika i dati kiseonik.
Uspostavlja se venski put, koriguje hipotenzija, hipovolemija i acidoza, poželjno je postaviti
centralni venski kateter. Ukoliko se primenjenom količinom tečnosti ne postigne odgovarajući
efekat treba primeniti albumine. Korekcija acidoze sprovodi se sa natrijum bikarbonatom.
Primenjuju se vazoaktivni lekovi (dopamina, dobutamin, adrenalin). U kasnijoj fazi šoka
indikovana je primena lekova koji rasterećuju miokard (natrijum nitroprusid). Zatim se leči
primarni uzrok šoka.

Parametri koji se mjere jesu sljedeći;

Trajno treba pratiti slijedeće parametre:
- arterijski tlak direktno mjeren uvođenjem katetera u a. radijalis ( ili a. femoralis, a. brahijalis
) jer mjerenje tlaka putem narukvice je nepouzdano zbog jake periferne vazokonstrikcije.
 - CVP ( centralni venski tlak ), koji predstavlja tlak punjenja desnog srca, a njegova
vrijednost ovisi o volumenu cirkulirajuće krvi, tonusu vena i funkciji desnog ventrikula.
- PCWP ( plućni okluzivni kapilarni tlak ), koji predstavlja tlak punjenja lijevog ventrikula;
SwanGanzovim ( plućnim ) kateterom izravno mjerimo sistolički, dijastolički i srednji plućni
arterijski tlak, zatim plućni okluzivni kapilarni tlak, CVP, te minutni volumen za desno srce
metodom termodilucije.
- CO i SVR ( minutni volumen srca i sistemska vaskularna rezistencija ) se prati nakon
uvođenja plućnog katetera metodom termodilucije; na vrhu katetera postoji elektroda
osjetljiva na promjenu temperature krvi, koja se registrira u obliku krivulje koja pokazuje CO,
te se iz nje izračuna SVR - diureza, koja se prati uvođenjem urinarnog katetera svakog sata (
satna diureza ) - akcija srca, praćenjem EKG-a na monitoru - frekvencija i dubina disanja, kao
odraz funkcije pluća i acidobazne ravnoteže - tjelesna temperatura ( najbolje je mjeriti
rektalno )
- pO2, pCo2, pH i laktati u arterijskoj krvi, te pO2 miješane krvi ( SvO2 ); razlika pO2
arterijske i miješane krvi pokazatelj je periferne potrošnje kisika, odnosno veličine
arteriovenskih šantova

29. Da li postoji shema po kojoj se liječi šok, ako postoji iznesi je.
Cilj je liječiti osnovnu bolest ( otkloniti uzrok ) i liječiti poremećenu perfuziju vitalnih organa.
1. Položaj bolesnika – najbolji je horizontalni položaj s lagano podignutim nogama ( podloga
ispod nogu visine 20 – 30 cm ); to je položaj “autotransfuzije” ili “antišok” položaj.
2. Nadoknada cirkulirajućeg volumena – osnova je terapije šoka; pri velikom krvarenju
potrebna je puna krv ili koncentrat eritrocita sa svježe smrznutom plazmom ( hemoglobin
100, hematokrit 30% ), dok kod lakših krvarenja liječenje treba započeti kristaloidnim ili
koloidnim otopinama. Prilikom primjene kristaloidne otopine ( Ringer laktat, glukosalina,
0,9% NaCl ) u osoba s normalnim koloidno – osmotskim tlakom samo 20% dane tekućine
ostaje intravaskularno. Koloidne otopine ( dekstrani, želatine ) su “plazma ekspanderi”, jer
njihove koloidne čestice imaju slična svojstva krvnim bjelančevinama da na sebe vežu vodu.
Od prirodnih plazma ekspandera koristimo albumine i svježe smrznutu plazmu. Pri nadoknadi
potrebno je pratiti CVP ( ne smije biti veći od 15 cm H20 ) i PCWP ( ne smije biti veći od 18
mmHg ).
3. Normalizacija oksigenacije – važno je održati paO2 iznad 8 kPa ( 60 mmHg ); to se postiže
davanjem kisika preko nosnog katetera 6-8 L/min ili pomoću maske, ako to nije moguće
bolesnika treba endotrahealno intubirati te staviti na mehaničku ventilaciju.
4. Korekcija acidobaznog statusa – metabolička acidoza uz hiperkalemiju su glavni
poremećaji u šoku; važno je održati tkivnu perfuziju i oksigenaciju ( osobito bubrega ); daje
se 8,4% NaHCO3.
5. Uspostaviti diurezu veću od 30 ml/h davanjem fursemida i dopamina u diuretskim dozama
( 1-3 mg/kg/min ) ili primjeniti dijalizu.
6. Ublažiti bol i smiriti bolesnika – daju se snažni analgetici i.v. osobito morfij, koji izaziva
hipotenziju i bradikardiju.
7. Primjena vazoaktivnih lijekova – vazoaktivni lijekovi djeluju direktno na srce i krvne žile i
mogu se podijeliti na vazodilatatore i agoniste adrenergičkih receptora. Vazodilatatori (
nitroglicerin, natrij nitroprusid i fentolamin ) daju se samo ako postoji visoki arterijski tlak uz
prisutnu perifernu vazokonstrikciju. Agonisti adrenergičkih receptora su dopamin, dobutamin,
dopeksamin, adrenalin i noradrenalin; rezultiraju porastom krvnog tlaka.
30. Šok lista, koje vrijednosti vitalnih indexa registrira sestra
puls, neinvazivno mjereni arterijski tlak, tjelesna temperatura, zasićenost periferne krvi
kisikom i stanje svijesti,broj respiracija.
 31. Reanimacija respiratorne funkcije
Kod umjetne ventilacije, važno je što prije pacijentu dati što bogatiju smjesu sa kisikom,
odnosno najbolje čisti kisik. U nedostatku bilo kakve opreme ventilirati ćemo pacijenta sa
našim izdahom u kojem se nalazi oko 16-18% kisika koja je dostatna za saturaciju
hemoglobina kisikom od preko 90%. 1. Direktna ventilacija usta na usta i usta na nos
2. Usta na nos i usta ( mala djeca )
Duboko udahnite i širom otvorenim ustima zatvorite pacijentova usta ( kod male djece i
dojenčadi obuhvatite i nos ) i snažno upuhnite kod odrasle osobe ( kod djece samo dašak ), te
pogledom pratite dizanje prsnog koša pri inspiriju. Nakon upuhivanja odmaknite usta i
dopustite da pacijent pasivno izdahne.

Ako nakon 3 –5 udaha, pipanjem pulsa na karotidnoj arteriji vidite da je isti prisutan,
nastavite upuhivanje 12 puta kod odraslih, 20 puta kod djece u minuti. Ako pri upuhivanju na
usta nailazimo na poteškoće, na tzv. trizmus, konvulzije ili reanimacija kod utopljenika u
vodi, rukom koja drži bradu palcem zatvorite usta, a ustima obuhvatite nos i upuhujte kroz
nos. Za izdah otvorite usta koliko je moguće jer može biti prisutno zatvaranje nazofarinksa
mekim nepcem i time otežan izdah.
Disanje usta na pomagalo:
- usta na dišni tubus – Safarov tubus
- usta na masku
- maska s valvulom i balonom
- respirator

Uslijed gubitka tonusa mišića, donja čeljust i jezik padat će uslijed sile teže prema ždrijelu, te
ga zatvoriti.
1. Staviti ruku ispod vrata te izvršiti defleksiju glave, tako da se istegnu vratni mišići i time
podigne larinks. Zatim staviti jednu ruku na čelo pacijenta da bi se zadržao položaj defleksije.
Kod male djece larinks je već normalno položan više, pa nije potrebna defleksija glave.
2. Drugom rukom uhvatite bradu pacijenta i povucite ju prema gore kako bi se jezik odmakao
od ždrijela.
3. Palcem iste ruke lako držite usta otvorenim, jer mlohavo meko nepce pri izdahu poput
ventila brtvi prolaz zraka kroz nos, te izdisaj stoga mora uslijediti kroz usta

32. Koma položaj (Bočni položaj)

Položaj se koristi samo kod:
Osoba bez svesti koje imaju slobodan disajni put i spontano dišu
Osoba kod kojih se opipava puls i koje nemaju spontano krvarenje
Osoba koje nemaju povredu kičme
Dakle, radi se o postavljanju osobe bez svesti u bezbedan ili bočni koma položaj koji služi da
se obezbedi disajni put od zapadanja jezika i da se spreči gušenje sopstvenim povraćenim
sadržajem. U tom položaju tečnost otiče iz usne duplje pod uticajem gravitacije, pa se taj
položaj zove još i drenažni položaj. Zato je važno da osoba leži na boku, poduprta rukom i
nogom i glavom zabačenom unazad.

Postavlja se na sledeći način:

-Ruku osobe u nesvesti koja je bliža vama, u ovom slučaju levu, savijte u laktu i povucite do
visine glave sa dlanom okrenutim nagore.
-Drugu ruku podvucite između obraza i podloge (desnu ruku ispod levog obraza) i
pridržavajte je u tom položaju dok budete okretali osobu.
-Slobodnom rukom savijte nogu koja je dalje od vas u kolenu tako da stopalo ostane na
zemlji.
-Sada prebacite savijenu nogu preko druge noge.
-Nežno zabaciti glavu unazad čime će se otvoriti disajni put i olakšati disanje.
-U slučaju da je osoba u koma položaju duže od 30 minuta, okrenite je na suprotnu stranu, da
se rastereti pritisak tela na ruku.

33. Kardia arest

Srčani zastoj / srčani arest podrazumjeva odsutnost kontrakcija ili neprikladne kontrakcije
srčanih komora koje odmah dovode do prestanka cirkulacije krvi.

Potpuni prekid cirkulacije rezultira sa:

- nesvjestica - za 15 sek
- izoelektrični EEG – za 15 – 30 sek (ravna linija)
- agonijsko “hvatanje zraka” – za 30 – 60 sek
- prestanak disanja i maksimalno široke zjenice – za 30 – 60 sek
- nakon 5 minuta su male šanse za oporavak mozga bez oštećenja ( osim kod hipotermije i
male djece )

34. Oživljavanje srčanog rada; indirektna masaža srca

Tehnika masaže srca:
1. dva prsta iznad ksifoidnog nastavka stavite dlan jedne ruke, te iznad nje stavite dlan druge
ruke a prste međusobno ukrutite. Ruke u laktovima neka budu ispružene.
2. Pritisnite prsnu kost 4 –5 cm prema kralježnici najmanje 0,50 sekundi
3. Pritiskujte svake sekunde tj. 60 x u minuti ako drugi pomagač vrši umjetnu ventilaciju u
omjeru 5:1 tj. nakon 5 kompresija 1 ventilacija, ako vršimo samostalno indirektnu masažu
onda se radi omjer 30:2. Ili 15:1, (15 pritisaka na prsnu kost,1 upuhivanje zraka)

Drugi reanimator neka povremeno opipa puls tj. dokaz adekvatnih kompresija, a i pogleda
širinu zjenica.
Ne prekidati kompresije duže od nekoliko sekundi jer se radi i tako o graničnom protoku krvi.
Ne pritiskati ispod ksifoida jer će se prouzročiti regurgitacija želučanog sadržaja ili prsnuće
jetre.
Ne pritiskati suviše visoko, jer može pući prsna kost. Kod male djece pritisnuti prsnu kost
samo jednom rukom, kod dojenčadi samo sa dva prsta.
Kod dojenčadi pritiskati 1-2 cm, 100-120 puta u minuti po sredini prsne kosti. Ako je pacijent
intubiran ne mora se prekidati kompresija radi ventilacije, već se obje radnje vrše neovisno,
dapače istovremene radnje povećavaju intratorakalne tlakove, te se karotidni protok još više
poveća.

35. Hirurška prijemna ambulanta

Ovo ambulanta u kojoj se obavlja prijem pacijenta čije je zdravstveno stanje ugroženo,bilo
zbog povrede ili oboljenja praćeno akutnim bolovima.
Sastavljena je iz 3 dijela:
1.administrativni dio na ulazu gdje medicinska sestra-tehničar upisuju podatke svih pacijenata
koji su prošli kroz ambulantu.Tu je i računar u koji hirurg nakon pregleda pacijenta piše nalaz.
2.paravanima ograñen prostor gdje se nalazi ležeći sto na kojem hirurg uspostavlja uputnu
dijagnozu.On se pri tome služi metodama fizikalnog pregleda: -inspekcija -palpacija -
perkusija -auskultacija Pri tome uzima anamnestičke podatke.Za to vrijeme pacijent je u
odreñenom položaju,zavisno od lokalizacije povrede ili bolova. Tako npr,pri pregledu
abdomena,pacijent se postavlja u horizontalan položaju sa polusavijenim nogama u
koljenima,rukama ispruženim pored tijela,a abdomen osloboñen od garderobe.
3.operaciona sala za male hirurške zahvate(incizije,ekscizije i hirurška obrada
rane,razderotine,posjekotine,urastanja nokta...i drugih) kojima nije potrebna opšta anestezija.
Od iventara tu se nalazi: na sredini operacioni sto,2-3 pokretna stolića.Na jednom medicinska
sestra može da postavi potrebne instrumente dok asistira hirurgu.Prethodno ih prekrije
duplom sterilnom kompresom.Na drugom se nalaze potrebni antiseptični rastvori-
benzin,alkohol,jod,rivanol i drugi Ovdje se nalazi ormar sa policama na kojima je smješten
sav neophodan materijal (sterilne hirurške rukavice različitih veličina,sterilni hirurški
konci,drenovi,sterilni fabrički upakovani skalpel nožići,sterilni setovi koji se koriste pri
incizijama(hiururški rez u cilju dreniranja nakupljenog sadržaja ,koji može predstavljati uzrok
infekcije,tj.upalnog procesa).Ovi setovi se koriste i pri hirurškoj obradi uraslog nokta.

36. Osnovni zadatak medicinske sestre- tehničara u prijemnoj ambulanti

-Preuzimanje medicinske dokumentacije (Uputnica,zdravstvena knjizica i ostali nalazi ako ih
posjeduje)
-Protokolisanje i administrativna obrada pacijenta
-Pravljenje terapijske liste i istorije bolesti (Osnovni podaci pacijenta-generalije)
--ime i prezime,očevo ime -odjel na koji je upućen pacijent -godina rođenja -tačna adresa -
matični broj -broj zdravstvene legitimacije 5 -naziv osiguranika -šifra i registar osiguranika -
ime i prezime bračnog druga,djeteta ili staratelja -broj telefona -datum prijema pacijenta -
dijagnoza(uputna i završna
Puls,disanje,krvni pritisak,diurezu i količinu,stolicu sve to upisuje sestra.
Mjerenje, visina, težina, obim struka...Asistiranje ljekaru pri potrebi neke dijagnostične
procedure.
Sanitarna obrada..

37. Identifikacija pacijenta – obavezna dokumentacija

1.Protokol Ovdje se upisuju svi pacijenti koji su prošli kroz prijemnu ambulantu,tj.koji su
pregledani,bilo da ostaju na ležanju ili ne
. U rubrike protokola se upisuju sledeći podaci:
-datum -ime(očevo ime) prezime
-godina rođenja
-ulica i broj, prebivalište
-registarski broj i šifra zdravstvene legitimacije
-kategorija zdravstvenog osiguranika
-zavod za socijalno osiguravanje
-dijagnoza -terapija -kome? Kuda? I kada je upućen?
-datum ponovnog javljanja -primjedba
2.Istorija bolesti Obavezno se „otvara“ pri prijemu. Medicinska sestra-tehničar u prijemnoj
ambulanti popunjava u istoriji sledeće podatke:
-ime i prezime,očevo ime
-odjel na koji je upućen pacijent
-godina rođenja -tačna adresa
-matični broj
-broj zdravstvene legitimacije
-naziv osiguranika
-šifra i registar osiguranika
-ime i prezime bračnog druga,djeteta ili staratelja
-broj telefona
 -datum prijema pacijenta
-dijagnoza(uputna i završna)
3.Matični list I ovaj dokument je obavezan pri prijemu.Ima iste rubrike kao i istorija
bolesti,koje popunjava medicinska sestra.Ono što ga razlikuje od istorije bolesti je to što
matični list ima i rubike za obračun bolničkih troškova.
4.Temperaturna lista Je važan dokument u koju se upisuju:
-naziv zdravstvene ustanove
-matični broj
-odjel
-ime iprezime pacijenta
-godište
-broj sobe i kreveta gdje se smješta
-datum prijema i dane ležanja
Ove podatke upisuje med.sestra-tehničar.
Hirurg upisuje sledeće podatke:
-dijagnozu prijema –terapiju
-dijagnostičke pretrage: CT, RTG, MR, UZ, SKOPIJA -nalazi na prijemu:KKS, SE, VK, VZ,
ŠUK, UREA, KREATININ, JONOGRAM, PROTEINI, INTERNISTA, 6 ANESTEZIOLOG,
RH FAKTOR I KRVNA GRUPA, EKG, RTG PULM. -operativnu dijagnozu,ako je pacijent
operisan -preporučenu dijetu

Ostale podatke,kao što su: -vitalni znaci(temperatura,krvni pritisak,puls,disanje) -diureza -

stolice -količinu (izgled)izdreniranog sadržaja upisuje sestra-tehničar.

38. Sanitarna obrada pacijenta

Pri prijemu na stacionarno lečenje, obavezna je higijensko-sanitarna obrada bolesnika
(kupanje, presvlačenje, pregled na vašljivost, na parazitarna oboljenja kože I sl.).
Prijem obolelih od zaraznih bolesti se vrši na zaraznom odeljenju.
Svakom bolesniku se mora obezbediti čista pidžama ili spavaćica.

39. Smještaj pacijenta u krevet

Pri prijemu pacijenta na bolesnički odjel, pacijenta upoznajemo sa kućnim redom bolnice ili
klinike, objašnjavamo mu vrijeme posjete i način ponašanja na klinici ako je pacijent svjestan
. Pacijenta smještamo isključivo u čist i presvučen krevet sa novom posteljinom i
dezinfikovanim rubovima,drzačima nslonjačima i slično. Ako je pacijent nepokretan onda
birati krevete koji se mogu (električno ili manuelno) pomjerati ili podizati i spuštati radi lakše
manipulacije s bolesnikom.

40. Rutinske laboratorijske i kliničke pretrage za uvođenje u anesteziju

Prilikom dolaska u anesteziološku ambulantu na preoperativni pregled potrebno je donijeti:

 uputnicu
 laboratorijske nalaze ne starije od mjesec dana: kompletna krvna slika, natrij, kalij,
ureja, kreatinin, šećer, jetrene probe, koagulogram
 dokumentiranu krvnu grupu
 EKG nalaz ne stariji od mjesec dana
 RTG sliku srca i pluća ne stariju od šest mjeseci (iznimno: ne treba za djecu i inače
zdrave mlađe osobe)
  medicinsku dokumentaciju vezanu uz operacijski zahvat za koji se priprema
 prijašnju medicinsku dokumentaciju

41. Kataterizacija
Čest je uzrok hospitalnih infekcija i predispozirajući faktor u nastanku gram – negativne
sepse. Stoga se kateterizacija vrši samo onda kada je neophodna. Pacijent može biti inficiran
svojom vlastitom florom ili florom ostalih pacijenata te bolničkom florom. Također, ako je
izložen kontaminiranim otopinama ili nesterilnom opskrbom. Ako je moguće treba izbjegavati
trajnu kateterizaciju ili pronaći alternativu: kondom drenaža, suprapubična kateterizacija, ili
intermitentna kateterizacija. Ako je ipak trajna kateterizacija neophodna, držati je samo
onoliko koliko treba i odmah je maknuti.
Osim u svrhu isticanja mokraće kateter se uvodi i zbog ispiranja mjehura, davanja lijekova i
uzimanja urina na pretrage, ako se to ne može ni na jedan drugi način činiti.
Kod svakog postupka kateterizacije treba voditi računa da svako uvođenje katetera može
dovesti do infekcije mokraćnog mjehura, pa time i bubrega, što može predstavljati ozbiljan
problem. Kateterizacija se obavlja tehnikom asepse, jer se samim uvođenjem katetera
mikroorganizmi premještaju iz prednjeg dijela uretre prema mjehuru, a može doći i do
oštećenja mukozne membrane uretre.
Kateteri se razlikuju po veličini lumena ( 14, 16, 18 za odrasle, veći broj je veći lumen ), po
svrsi u koje ih se želi upotrijebiti ( za jednokratno pražnjenje urina kateter bez balona, za
učvršćivanje u mjehuru ), ili za evakuaciju urina na duže vrijeme, kada kateter treba biti
učvršćen (Foleyev kateter ).
Ta vrsta katetera može imati dva do tri lumena. Ako su dva lumena, jedan služi za
napuhivanje balona, drugi za otjecanje urina, a kod katetera sa tri lumena, treći služi za
ispiranje mjehura i davanje lijekova. Procjena Provjeriti ime i prezime bolesnika kojem treba
učiniti kateterizaciju, svrhu kateterizacije ( jednokratno pražnjenje mokraćnog mjehura ili
kateter koji će biti neko vrijeme u mokraćnom mjehuru ), koje pretrage mokraće treba učiniti,
te pripremiti za to posude. Kateterizaciju ne može izvoditi jedna osoba, već su potrebne dvije
osobe.
Priprema pribora za kateterizaciju:
Paravan oko kreveta ili poseban prostor s ležajem.
 Kolica ili površinu na koju će se pripremiti pribor.
 Više vrsta katetera.
 Bubrežastu zdjelicu.
 PVC foliju s kompresom.
 Sterilne smotuljke gaze ili vate.
 Dezinfekcijsko sredstvo ( za sluznicu ).
 Sterilne rukavice ( više pari ).
 Sterilni pean ili pincetu ( nekom je spretnije uvoditi kateter pomoću instrumenta ).
 Štrcaljku sa sterilnom fiziološkom otopinom ( za punjenje balona Foleyevog katetera )
. Sredstvo za ovlaživanje katetera ( Xilocain gele ili sterilno ulje, najčešće glicerinsko ).
 Posudu za pretragu urina ( ako treba ) ili urinarnu vrečicu za otjecanje urina.
 Posudu za otpatke.

 Izvedba
Osigurati dobro osvjetljenje. Lakše će se naći otvor uretre.
 Postaviti paravan ili osigurati privatnost na drugi način. Bolesniku je neugodno, pa treba taj
 osjećaj ublažiti. Podmetnuti pod sakralni dio bolesnika kompresu s PVC folijom. Da se ne
zaprlja krevet.
 Bolesnicu staviti u položaj na leđa sa savinutim i razmaknutim koljenima ( ako ne može,
onda
 položaj na boku ). Muške bolesnike poleći na leđa, s malo razmaknutim nogama. Smanjit će
se osjećaj hladnoće, neugode i napetosti. Ako je genitalni predio nečist, treba ga oprati
sapunom i isprati mlakom vodom. Smanjit će se
 mogućnost infekcije prijenosom mikroorganizama izvana u mokraćni mjehur. Postaviti
bubrežastu zdjelicu ispred genitalija - za bacanje loptica kojima će se čistiti otvor uretre.
 Navući sterilne rukavice tehnikom asepse, namočiti loptice od vate dezinficijensom, 5-6
komada.
 Pridržavati se tehnike asepse da se ne unesu mikroorganizmi u mokraćni mjehur. Jednom
rukom ( u dešnjaka lijevom ) držati otvorene male i velike labije ( da bi se mogao vidjeti otvor
uretre ), a drugom, potezima od simfize prema rektumu ( jednokratno ) brisati otvor uretre.
Treba se vidjeti površina koja se dezinficira. Nakon jednog čišćenja loptica od vate je
onečišćena.
* Asistent nakon toga treba skinuti rukavicu s dominantne ruke i navući drugu sterilnu
rukavicu
( postupak asepse ), te otvoriti paket s kateterom. Ruka kojom će se uzeti kateter mora biti u
rukavici.
*Uzeti kateter sterilnom rukavicom.
 Asistent će ovlažiti vrh katetera ( do 5 cm ) Xilocainom ili uljem. U muškaraca se
podizanjem
 penisa eksponira uretra ( povuće se kožica ), te se otvor uretre cirkulirajućim pokretima
dezinficira ( jedna vata, jedno čišćenje ).
* Asistent štrcaljkom puni balon i odmah ga istom štrcaljkom prazni – provjera ispravnosti
balona.( kateter se ne smije dotaći ničeg nesterilnog prije uvođenja ).
*Kažiprstom i palcem treba uzeti kateter 2-3 cm od vrha, presaviti u šaku, te drugom rukom
penis povući prema trbuhu i tada uvesti kateter. Ako se osjeti otpor, treba stati s uvođenjem (
zamoliti bolesnika da duboko diše - opuštanje ), malo zarotirati kateter. Silom ne uvoditi
kateter zbog moguće povrede sluznice.
*Nakon uvođenja katetera ( u žena 5 – 7 cm, u muškaraca 15 – 20 cm ), poteći će urin ( ako
ga imau mjehuru ) u bubrežastu zdjelicu. Postaviti posudu za mikrobiološku analizu ( ako
treba ), paziti da se ne kontaminira posuda. Ako se zagadi posuda ili mlaz urina, nalaz neće
biti odraz mikrobiološke slike, nego okoline.
* Konektirati izlaz katetera za cijev urinarne vrečice ( kod trajne kateterizacije ) ili pričekati
da istekne sav urin ( jednokratna kateterizacija ). Ne smije se pri evakuaciji urina ispustiti više
od 500 – 700 ml ( ako je u mjehuru oko 2000 ml, može doći do stanja kolapsa )- naglo širenje
krvnih žila u trbušnoj regiji.
* Napuniti balon, da bi se kateter učvrstio.
 Ako bolesnik osjeća nelagodu, isprazniti balon, te ga ponovo napuniti nakon uvođenja još
nekoliko cm ( 2 –3 cm ). Možda je balon u uretri ( može oštetiti sluznicu ).
*Skinuti rukavice i baciti u posudu za otpatke.
 Vrečicu pričvrstiti na krevet ili izvaditi kateter ( ovisi o svrsi uvođenja katetera ).
* Trajni kateter ne smije biti nategnut. Može se još pričvrstiti leukoplastom na bedro, tako će
se spriječiti ispadanje i presavijanje katetera. Spremiti sav pribor. Vratiti ga na mjesto.
 Namjestiti bolesnika u ugodan položaj. Potreban mu je odmor i opuštanje.
 Oprati ruke. Pridržavati se načela asepse.
 Dokumentacija i evaluacija
*Zabilježiti datum i sat kateterizacije ili uvođenja katetera; koliko je urina ispušteno; opis
urina, te kako je bolesnik podnio zahvat. Provjeriti bolesnikovo stanje, da li je riješen problem
zbog kojeg je trebalo učiniti kateterizaciju.

Vađenje katetera
* Obući rukavice
 Podmetnuti pod kateter staničevinu ( više slojeva )
 Hvataljkom po Peanu stisnuti lumen katetera. Isprazniti balon katetera presijecanjem
škarama lumen kroz koji se balon punio. Balon se može isprazniti štrcaljkom, istim načinom
kao što se napunio. Polagano vući kateter prema van.
 Zamotati kateter u podmetnutu staničevinu i staviti ga u bubrežastu zdjelicu, baciti u
otpatke ( infektivni otpad ).
* Skinuti rukavice.
 Namjestiti bolesnika ugodno u krevet. Oprati ruke.

Evaluacija Provjeriti stanje bolesnika, da li može mokriti i ima li kakvih poteškoća.

Zabilježiti vrijeme kada je izvađen kateter, koliko je bilo urina u vrečici, te kako je bolesnik
podnio proceduru

43. Priprema bolesnika za kontrastna snimanja probavnog trakta

44. Šta su endoskopske metode, nabroj nekoliko

Ovisno o anamnezi i kliničkoj slici, endoskop se koristi za vizualnu pretragu šupljih organa.
Najčešće pretrage uključuju pregled usne šupljine, ždrijela, grkljana, gornjeg dijela probavnog
sustava (jednjak, želudac, početni dio crijeva), donjeg dijela probavnog sustava (debelo
crijevo; veliki dio tankog crijeva nemoguće je pretražiti endoskopom); također se izvode
pretrage dišnog sustava (nos i strukture vezane uz nosne prohode, dušnik, pluća) te mokraćno-
spolnog sustava (cistoskopija).
Endoskopija se izvodi u općoj (inhalacijskoj) anesteziji. Nakon uvoda u anesteziju (sedacije) i
indukcije životinja se intubira, priključuje na uređaj za inhalacijsku anesteziju i uređaj za
praćenje vitalnih funkcija pacijenta te se pristupa endoskopiji. Važno je spomenuti da je
endoskopija relativno bezbolan zahvat, nakon buđenja životinja je spremna na odlazak kući
istog dana.

42. Nativnasnimkaabdomena u stojećempoložaju

- Nativni (bez kontrasta) snimakabdomena u stojećempoložaju se najčešćeradi u PA
projekciji. Centralnazrakaprolazikroz L3 kralježak, a koristi se kasetadimenzija 36x43. Na
radiogramutreba da se prikažuželudac, crijeva, bubrezi, jetraislezena.
Indikacijezanativnisnimakabdomenasu:
- Kamenac u bubreguiližučnojkesi;
- Intestinalnizastoj;
- Perforacijaželucailicrijeva;
- Gutanjestranihtijela;
- Slobodnigasovi u crijevimai/iliželucu.
- Aneurizmaabdominalneaorte.
45. Scintigrafija, najčešćaprimjena
- Scintigrafija je nuklearnomedicinskaprocedurakoja se
sastojiodubrizgavanjaradioaktivnogsredstva u
ljudskiorganizamtekasnijesnimanjeljudskogorganizmaposebnimaparatomkojidetektujeradioak
tivnost (Gama kamera) u svrhuprikazivanjastrukturazakoje se radioaktivnosredstvovezalo.
Preparatikoji se koristezascintigrafiju se nazivajuradiofarmaci. Radiofarmaci se
dobijajuspajanjemradioaktivnihizotopa (radionuklida) salijekovimaipreparatimakoji se
vežuzaodređeneorgane. Radionuklidkoji se u ovusvrhunajčešćekoristi je Tehnecij-99.
Scintigrafijom se radedinamskeistatičkeanalize. Najčešće se
koristizastrukturniifunkcionalniprikazštitnežlijezdeibubrega.
46. UZ (ultrazvuk) primjena u hirurgiji (osnovnipojmovi)
UZ je dijagnostičkametodakoja se služiultrazvučnimvalovima (>10 MHz)
zaaksijalniisagitalniprikazunutrašnjihstrukturaljudskogorganizma. Ultrazvučnadijagnostika se
možeprimjenjivatizaprikazskorosvih organa, ali se najčešćekoristizaprikazabdominalnih
organa isrca. Kod UZ abdomena se prikazujusveabdominalnestrukture u objeravni (želudac,
jetra, slezena, bubrezi, crijeva). Kod UZ srca se prikazjesrce u objeravni,
kaoiprotokkrvikrozsrcepomoćutzv. Kolor-Doppler testa.
UZ se možeprimjenjivatii u terapeutskesvrhe. Visokointenzivnifokusiraniultrazvuk (HIFU –
high intensity focused ultrasound) je terapeutskametodakojaaplicira UZ energiju da
putemablacijezagrijavaiuništioštećenotkivo.
Jošjednačestaprimjena UZ je kodbiopsija, naročitokodbiopsijejetre.
Kodovihproceduraultrazvučniprikazslužikaovodičkako bi se
osiguralaštopreciznijabiopsijaželjenog organa.

47. MR (magnetna rezonansa) primjena u hirurgiji (osnovni pojmovi)

48. Psihološki i sociološki aspekti pripreme bolesnika za operaciju

Psihološka priprema bolesnika provodi se od trenutka kada saznaje za potrebu liječenja
kirurškim putem sve do odlaska u salu. Može se zaključiti da psihološku pripremu započinje
kirurg koji je postavio indikaciju za kirurško liječenje. On će bolesniku i njegovoj obitelji na
razumljiv način objasniti potrebu, važnost i korisnost kirurškog zahvata. Dolaskom u bolnicu
sama uspostava pozitivnih odnosa između bolesnika i medicinskog osoblja smanjit će
tjeskobu i potištenost kod bolesnika i poboljšat će međusobnu suradnju. Pomoć članova
obitelji ili drugih bliskih osoba vrlo je važna pa i njih treba uključiti u rad s bolesnikom.

Potreba za kirurškim zahvatom može izazvati kod bolesnika nekoliko emocionalnih reakcija
kako normalnih, tako i abnormalnih. Razlozi zabrinutosti bolesnika nakon prijema u bolnicu
su različiti...
Prisutan je osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti, strah od smrti, strah od boli, strah od
operativnog zahvata i /ili anestezije, strah od moguće dijagnoze malignog oboljenja. Prisutan
je i strah od vlastitog izgleda nakon op. zahvata, strah kako će obitelj podnijeti izbivanje iz
doma osobito ako skrbi o maloj djeci ili nemoćnoj starijoj osobi. Moguć je i strah od gubitka
zaposlenja, podrške obitelji i sl. Problemi se mogu javiti i stoga što bolesnici ne mogu
zadovoljiti neke od svojih ljudskih potreba iz Maslovljeve piramide npr. : potrebe za
sigurnošću, afilijativne potrebe, potrebe za samopoštovanjem i druge.

Pristupi li medicinska sestra bolesniku kod prijema osmjehom i toplom riječi, može već tada
zadobiti njegovo povjerenje. Treba mu pokazati bolesničku sobu i prostorije koje bi mu mogle
zatrebati. Mora odvojiti vrijeme za razgovor s bolesnikom, tretirati ga s punim poštovanjem,
uvažavati kao osobu i na isti način tretirati obitelj. Potrebno je uključiti bolesnika u planiranje
i provođenje zdravstvene njege, uputiti u važnost i svrhu određenog postupka, pružiti
informacije o predstojećem zahvatu ali samo onoliko koliko smo ovlašteni, te pružiti
emocionalnu podršku. Bilo bi dobro objasniti način komunikacije s bolničkim osobljem u sali,
prostoriji za buđenje ili jedinici intenzivnog liječenja.
Dokazano je da dobra psihička priprema pridonosi boljem podnošenju operacijskog zahvata,
bržem oporavljanju, da treba manje analgetika, a boravak u bolnici skraćuje se za 1-2 dana.

49. Preoperativna priprema hiruškog bolesnika

1)Psihička priprema
2)Fizička priprema
3)Laboratorijska priprema(preoperativna obrada)

Na ljekarskom sastanku svi ljekari na ceduljici prilazu načelniku spisak bolesnika koji treba
da se operišu.Na osnovu toga načelnik pravi operativni program.Stavljanjem bolesnika na
operativni program glavna sestra zajedno sa ostalim sestrama počinje pripremu
bolesnika.Ujutro je potrebno uzeti krv za inter-reakciju i trebovati krv.U toku dana bolesnik
treba da se okupa i da obuče čistu bolničku pidžamu bez donjeg veša.Objasniti bolesniku da
ne smije uzimati ništa na usta.Ukoliko se otvara abdomen potrebno je dati tokom dana
laksativ dražeje , a naveče klistirati pacijenta.Ako se bolesnica priprema upitati kada je imala
poslednju menstruaciju.Potrebno je da skine sa noktiju ,svu šminku i sav nakit.Provjeriti da li
bolesnik ima zubnu protezu, i ako ima objasniti mu da će biti potrebno pred odlazak u salu da
je izvadi,zamota u gazu i ostavi u ladicu. U noćnoj smjeni potrebno je da sestra izvrši
pripremu operativnog polja.
Takođe,potrebno je provjeriti da li je bolesnik imao stolicu,ako nije potrebno je klistirati
pacijenta u ranim jutarnjim satima , a najmanje 2 sata prije operacije i uvući trajni kateter sa
vrećicom za sakupljanje urina.

Priprema operativnog polja

1)šišanje se vrši električnom mašinom,pravac šišanja je uz dlaku
2)brijanje se obavlja novim žiletom uz upotrebu tople vode i dosta sapunice;brijanje se vrši
niz dlaku,a uzbrijavanje uz dlaku;poslije brijanja ostatak sapunice treba isprati
3)dezinfekcija;sestra na odjelu koristi bezbojno blago dezinfekciono sredstvo koje ne nagriza
kožu(asepsol 0,2%)
4)zaštita sterilnim zavojem
 Priprema bolesnika na dan operacije
Odmah ujutru med.sestra treba da provjeri u kojoj je sali i koji je po redu bolesnik sa
odjela.Ako je prethodnog dana trebovana krv potrebno je pozvati kabinet za transfuziju i
provjeriti ima li dovoljno obezbijedjene krvi,zatim da li je kompletirana medicinska
dokumentacija,ubaciti temperaturnu listu u istoriju bolesti,te izmjeriti vitalne funkcije i ako
ima odstupanja obavijestiti hirurga.Provijeriti da li je prethodnog dana izvršena dobra fizička
priprema vezana za operativno polje i fiziološke funkcije.Još jednom reći bolesniku da i dalje
traba da se pridržava ranije navedenih uputa vezanih za operaciju.Upitati da li ima zubnu
protezu, a ako ima bolesnik treba da je izvadi ,zamota i ostavi u svoju ladicu.Po pozivu iz
operacione sale bolesnik se odvozi u pratnji sestre zajedno sa med.dokumentacijom i predaje
u osoblju.U povratku sestra vraća pidžamu ,papuče,ogrtač i pristupa pripremi postelje za
operisanog bolesnika.

LABORATORIJSKA PRIPREMA BOLESNIKA ZA OPERACIJU

Preoperativna obrada obuhvata sledeće pretrage:
1.Sedimentacija eritrocita 2.KKS 3.Šuk.urea,kreatinin 4.Urin 5.Krvna grupa i Rh faktor
6.Protrombinsko vrijeme(PV) 7.Vrijeme krvarenja i vrijeme zgrušavanja (VK,VZ) 8.EKG
9.RTG pluća i srca
Kad dobijemo rezultate ovih pretraga ,nalaze i bolesnika do navršenih 15.god. pregleda
pedijatar,a starije bolesnike pregleda internista, i u pismenoj formi daje procjenu (mišljenje) o
operativnom zahvatu.Internističkim i pedijatrijskim pregledom završena je preoperativna
priprema hirurškog bolesnika za elektivni(redovni) program poslije čega se može staviti na
operacioni program i krenuti sa fizičkom pripremom bolesnika.
Prije operacije bolesnikove će nalaze pregledati anesteziolog dan uoči operacije i u
operacionoj Sali neposredno pred operaciju.Nalazi vrijede 30 dana

50. Postoperativna njega hiruškog bolesnika

Postoperativna njega se dijeli na:
1.POSTANESTETIČKI PERIOD, koji počinje još u operacionoj sali po završetku operacije
kada hirurg ušije ranu a instrumentarka stavlja zaštitnu gazu i flaster. Pacijent se nakon
buđenja , prebacuje sa operacionog stola na kolica pazeći pri tome na kateter , drenove i
infuziju tj.braunilu..Sestre sa klinike ga prevoze do šok sobe ( ako je bila teža operacija) ili na
kliniku sa koje je došao(ako je bila lakša operacija). U toku transporta može doći do prvih
komplikacija a to su povraćanje, kada sestra treba da okrene glavu pacijenta i podmetne
kompresu, ili do cijanoze što ukazuje na gušenje pa sestra podiže bradu, zabacuje glavu i što
prije AIRWAY tj.reanimaciju. Ova faza traje sve do potpunog buđenja pacijenta u postelji u
bolesničkoj sobi.
*Dužnosti sestre u postanestetičkoj fazi su: - korekcija položaja zavisno od vrste operacije .
Svi pacijenti su do buđenja u potpuno horizontalnom položaju
. - izmjeriti vitalne znake i evidentirati u temperaturnu listu 39
- priključiti terapiju sa temperaturne liste koju je donio sa sobom iz operacione sale, koju je
propisao anesteziolog a koju će kasnije korigovati hirurg koji je operisao pacijenta. -
posmatranje pacijenta( boja kože, svijest...)
- ishrana bolesnika, njega, previjanje( po nalogu hirurga,1 do 2 puta dnevno).

2. INTERMEDIJARNI PERIOD - počinje od potpunog buđenja pacijenta do otpusta iz

bolnice Dužnosti sestre u ovoj su kao i u prethodnoj fazi.
- Pacijent treba da mokri poslije 6-8 h nakon operacije, a ako ne, sestra obavještava hirurga i
on obično ordinira kateterizaciju, a ako ne mokri ni tada , onda se u konzilijarni pregled
poziva urolog.
- pacijent treba da ima stolicu nakon 72 h nakon operacije , a ako ne sestra poziva hirurga
koji ordinira klizmu, a ako ne ni tada u konzilijarni pregled se poziva gastroenterolog ili
abdominalne hirurg(ako već nije na abdominalnoj klinici).
-mjerenje diureze po potrebi -prevencija i liječenje postoperativnih komplikacija.
3. FAZA REHABILITACIJE -koja traje od otpusta iz bolnice do potpunog oporavka.

DRENAŽA Prilikom operacije hirurzi često plasiraju dren (u abdomen, toraks, glavu,
ekstremitete…). Svrha drenaže: evakuacija suvišnog sadržaja. Drenovi mogu biti raznih
promjera, plastično-gumenog 40 materijala, koji se sterilišu(hemijska
sterilizacijaformalinskim tabletama), mada su danas jednokratni. Posude u koje se crpi sadržaj
mogu biti, plastična posuda tzv. Harmonika, urin kesa I to je PASIVNA DRENAŽA ili putem
pumpe tzv.AKTIVNA DRENAŽA. Ovo je ujedno I podjela drenaže.

51, 52 Rane i Kasne postoperativne komplikacije

1.RANE ( nastaju u roku od 48 h poslije operacije):
 *komplikacije vitalnih znakova( tºC, TA, puls)
*poremećaji respiratornog sistema (pneumonija)
*gastrointestinalne: -povraćanje -dilatacija želudca -dijareja –opstipacija
*urogenitalni trakt: -cistitis -retencija urina - inkontinencija urina -oligurija -poliurija
*od strane rane: -krvarenje -razašivanje-dehiscencija –infekcija
*Šok
*psihički poremećaji: -glavobolja -dezorjentisanost -delirijum kod hroničnih alkoholičara.

2.KASNE – javljaju se u preiodu od 5-7 dana posle operacije. Ubrajaju se:

* Parotitis – zbog loše lične higijene usne duplje. Nega: redovna toaleta usne duplje.
* Flebotromboza nastaje kod gojaznih osoba nakon većih opera-tivnih zahvata, zbog
neaktivnosti i ležanja. Znaci su bol u listu, otok nogu.
Nega: aktivne i pasivne vežbe, rano ustajanje iz postelje, postavljanje donjih ekstremiteta pod
uglom od 10-15 stepeni (pod savijeno ćebe, trougao). Terapija: po nalogu heparin.
* Tromboflebitis – javlja se kod grešaka u i.v aplikaciji, zbog oštećenja krvnog suda i ne
aseptičnog rada. Na mestu oštećenja se javlja hematom koji se sekundarno inficira.
*Ebmolija nastaje kada se krvni ugrušak kreće cirkulacijom i dospe do pluća gde delimično
začepi arteriju. Manifestuje se glavoboljom, bolom, nadražajnim kašljem i krvavim
ispljuvkom. Terapija: polusedeći položaj, kiseonik, analgetici, sedativi, antibiotici,
antikoagulansi (po nalogu).
* Infarkt nastaje kada veći krvni ugrušak skroz začepi arteriju, javlja se bol u grudima, strah,
nabrekle vene na vratu, cijanoza lica, obilno znojenje, ubrzan puls. Terapija: hitne mere
reanimacije.
* Dekubitus (proležanj) – nastaje zbog dugog ležanja u postelji i pritiska na kožu. Nega i
prevencija: promena položaja, na svaka 2h, masaža u cilju pokretanja periferne cirkulacije.

2.KASNE POSTOPERATIVNE KOMPLIKACIJE: -nastaju 6-10 dana od operacije a to su:

a)Tromboflebitis-je zapaljenje venskog krvnog suda lociran obično na potkoljenici. Simptomi
su: otečena, bolna,toplija, crvena potkoljenica. Mjere prevencije su: -što ranije ustajanje
nakon operacije -antikoagulantna terapija( clivarin 0,6; 0,3 - clexan 0,2; 0,4; 0,6; 0,8; -
heparin 25 000 i.u.⁄ 5 ml. -elastični zavoj -elastične čarape-od korijena prstiju nogu do gornje
trećine natkoljenice tj. do prepone, peta se ostavlja slobodna ako se pacijent kreće a ako ne,
onda se zavija i peta. -redovna kontrola VKVZ,PV,APTT, INR i D-dimer(vazdušna
embolija). Liječenje tromboflebitisa: 1.strogo mirovanje sa ekstremitetima u elevaciji(povišen
položaj), potkoljenica se nalazi na 1-2 jastuka, preko kojih je nepropusna mušema ,pošto se
moraju stavljati obloge , najčešće od acidiborici i alkohola a preko suva gaza da se što sporije
isparava. 2.antikoagulanta terapija + trombolitička terapija pomoću trajnog heparina . Uzima
se 500 ml NaCl + 5-20 000 i.u. heparina zavisno koliko odredi vaskularni hirurg. Infuzija ide
maksimalno sporo a sestra priprema sledeću kada je prethodna pri kraju. 3. laboratorijska
kontrola VKVZ,PV,INR,APTT i D-dimer… b)Infarkt pluća c)Parotitis d)Dekubitus

53. Dekubitus
Dekubitus je komplikacija dugotrajnog ležanja a manifestuje se kao: Ograničena nekroza kože
i potkožnog tkiva . Razvija se na mjestima kojasu najviše izložen apritisku na tvrdu, mokru ili
neravnu podlogu, osobitoako se neposredno ispod kože nalazi kost. Ta područja su: lopatice,
sakrum, pete, laktovi, sjedne kosti, predio trohantera.Čimbenici koji pogoduju razvoju: OPĆI
– kaheksija, starost, dijabetes,anemija i LOKALNI – pritisak (osim stalnog pritiska na kožu
ispod kojeg je kost i pritisak sadrenog povoja može izazvati dekubitus), inkontinencija(vlažno
rublje i koža), neravnine i nabori posteljine, oslabljena cirkulacijakrvi.U početku dekubitusa
postoji ograničena ishemija i loša ishrana tkiva. Kožana tom mjestu nekrotizira, prvo
površinski, a kasnije i u dubljim slojevima.Čim se nekrotično tkivo jasno ograniči od zdrave
okoline, treba gaodstraniti. Ranjavu plohu treba isprati 3% vodikovim peroksidom. Na ranuse
stavlja gaza namočena 10%-tnom otopinom NaCl. Takav zavoj bi setrebao mijenjati nekoliko
puta na dan. trebalo bi se mazati mastima kojestimuliraju razvoj granulacija. Veće dekubitalne
rane zahtijevajuintervenciju plastičnog kirurga.Dugotrajne i zapuštene rane dovode kobačno
uslijed sek bak inf do sepse.Kada jednom nastanu, unatoč njezi, teško zacijeljuju. Prevencija –
vježbanje, okretanje bolesnika, masaža alkoholom prominentnih mjesta..

54,55,56. Opekotine
Opeklina je posljedica izravnog djelovanja visoke temperature na kožu i potkožno tkivo.
Postoji nekoliko etioloških faktora u nastajanju opeklina: - termičke opekline uzrokovane
plamenom, toplotnim zračenjem, vrućom parom ili vrelom tekućinom - kemijske opekline
uzrokovane kiselinama, lužinama, fosfornim i napalm bombama - električne opekline

Oštećenja pri opeklinama podjeljena su u četiri stupnja:

- combustio eritematosa
- combustio bullosa
- combustio esharotica
- combustio gangrenosa
Izvor topline ovisno o temperaturi i vremenu djelovanja na površini kože dovodi do
koagulacijske nekroze. Osim topline na kapilarni permeabilitet djeluje hipoksija i biološki
aktivne tvari oslobođene iz toplinom oštećenog tkiva. Posljedica je prijelaz intravaskularne
tekućine u ekstravaskularni prostor sa stvaranjem edema te gubitak bjelančevina plazme,
smanjenja minutnog volumena, hemokoncentracije uz nastanak metaboličke acidoze. 24
Procjena težine opekline

Veličina opečene tjelesne površine ocjenjuje se “pravilom devetke”.

Glava i vrat iznose 9%, prednji dio trupa 18%, leđa 18%, s vaka ruka 9%, svaka noga 18% i
perineum 1%.
Kod djece od jedne godine starosti glava čini 18% površine tijela.

Za procjenu manjih ili nepravilno raspoređenih opeklina koristi se fleksorna strana stisnute
šake čija površina iznosi 1%.
***Prema dubini oštećenja:
* Opeklina I stupnja – zahvaća epidermis, koža je crvena zbog hiperemije, bez mjehura, a
postaje vrlo bolna nakon nekoliko sati. Nakon 2-3 dana dolazi do spontanog izlječenja
* Opeklina II stupnja – zahvaća epidermis i dijelove korijuma, koža je obično ružičasta,
pojavljuju se edem i mjehuri, germinativni sloj kože je sačuvan.
* Opeklina III stupnja – zahvaća kožu u svim slojevima uz potkožno tkivo. Koža je suha,
blijeda i bezbolna.
* Opeklina IV stupnja – zahvaća dublje strukture sve do kosti.
Dubina opekline definitivna je tek nakon nekoliko dana.

*** Velike opekline:

- 25% površine ili više
- Funkcionalno značajni dijelovi tijela: šaka, lice, oko, stopalo, perineum
- Opekline električnom strujom
- Opekline respiracijskog trakta
- Mnogostruke ozljede
 - Opekline u djece i starijih osoba
- Smanjena tjelesna otpornost zbog preegzistentne bolesti

*** Srednje opekline:

- 15 – 20% tjelesne površine
- Ne uključuje opekline šake, lica, stopala, perineuma, električne, inhalacijske, multiple
ozljede i teške preegzistentne bolesti.

***Male opekline:
- 15% tjelesne površine ili manje
- Ne uključuje opekline šake, lica, stopala, perineuma, električne, inhalacijske, multiple
ozljede i teške preegzistentne bolesti.

**Prva pomoć
Žrtvu ukloniti s mjesta incidenta i staviti u ležeći položaj radi prevencije nastanka opeklina
glave i dišnih putova. Nakon toga opeklinu hladiti. Djelovanje visoke temperature povećava
temperaturu kože i potkožnog tkiva koja prodire u dubinu i termički oštećuje tkiva polagano i
dugotrajno ( indukcija topline ).
Do potpunog ohlađenja dolazi za 10 – 20 minuta, temperatura kože se snižava za nekoliko
desetaka sekundi, a time se smiruje bol, reducira eritem i stvaranje mjehura, smanjuje dubina
nekroze i gubitak tekućine te se kasnije pospješuje epitelizacija.
Optimalna temperatura vode za hlađenje je 15 – 20 stupnjeva C, a vrijeme hlađenja mora
trajati do prestanka bolova, najmanje 10 minuta, kod težih opeklina i dulje. Na opekline se ne
smije stavljati led! Analgezija i sedacija što ranije, jer borba protiv bola doprinosi prevenciji
šoka. Jaka bol povezana je s drugim stupnjem opekline zbog iritacije živčanih završetaka u
koži. Treći stupanj opekline je bezbolan jer su u koži uništeni receptori za bol. Morfij
smanjuje afektivnu reakciju na bol, strah i nemir bolesnika, daje se 1-10 mg i.v.( paziti na
respiratornu depresiju ).Diazepam se daje 5–10mg i.v.

**Opće liječenje
Potrebno je bolesnika izvagati i postaviti nazogastričnu sondu, kako bi se izbjegla aspiracija i
akutna dilatacija želuca, a za mjerenje diureze Foleyev kateter. Prosječni gubitak tekućine
iznosi oko 4 ml/kg/sat. Time se povećava gustoća krvi i ubrzava povećanje hematokrita. Prvih
24 sata dovoljno je davati samo Ringer laktat koji uz vodu nadoknađuje natrijev, kalijev i
kalcijev klorid te natrijev laktat. Daje se kod djece do 10 godina starosti i odraslih iznad 50
godina, ako je opeklinom zahvaćeno više od 10% tjelesne površine, te kod opečenih od 11 –
50 godina starosti ako je zahvaćeno više od 20% tjelesne površine. Drugih 24 sata primjenjuju
se koloidne otopine. U prvih 24 sata 2 – 4 ml Ringer laktata/kg tjelesne težine pomnožen s
postotkom opečene površine. Polovica ove količine daje se u prvih 8 sati, a slijedeća polovica
u daljnih 16 sati ( u prvih 8 sati gubitak tekućine je najveći ). Važno je da se količina dane
tekućine izračunava od vremena nastanka opekline a ne od momenta početka terapije. Plazma
se daje u količini od 0,3 – 0,5 ml/kg tjelesne težine pomnoženo s veličinom opečene površine.
Mogu se davati i ljudski albumini te dekstrani i želatinski preparati. Kod manjih opeklina, bez
komplikacija, rehidracija može biti peroralna. U litru vode stavi se 3g soli i 1,5g sode
bikarbone. Tekućina se daje češće u manjim količinama i ne smije se prijeći količinu od 5 l u
24 sata.

Lokalno liječenje
Cilj je lokalnog liječenja postizanje brzog i trajnog zacjeljenja opečene površine. Potrebno je
kontrolirati mikrobiološku floru, odstraniti mrtvo tkivo, sačuvati površinu od sekundarnih
infekcija. Početno liječenje sastoji se u primarnoj obradi opečene površine, koju treba učiniti u
operacijskoj dvorani po pravilima asepse, u jakoj analgeziji ili općoj anesteziji. Opečena
površina čisti se otopinom 0,5 % tnog Asepsola ili pjene povidon-jodida, a zatim se ispire 0,9
% - tnom otopinom NaCl ili sterilnom vodom. Svi mjehuri i odvojeni epidermis moraju se
ukloniti. Kod opekotina III stupnja treba učiniti hitnu nekrektomiju da bi se oslobodio pritisak
na krvne žile. Nakon primarne obrade opečena se površina može liječiti na nekoliko načina: -
Metodom izlaganja - opečena površina ostavi se otvorena i slobodna u toploj i suhoj okolini.
Takva metoda pogodna je za opekline lica, perineuma i trupa. Nakon 24 – 36 sati stvori se
krusta, koja ranu štiti od bakterijske kontaminacije. - Metoda zavoja – sastoji se u pokrivanju
opekline sterilnim zavojem kako bi se spriječila invazija bakterijama. Zavoj se sastoji od dva
dijela. Na opečenu površinu stavlja se vazelinska gaza, na nju gaza i vatirana gaza, a zatim se
zavije krep – zavojem. Pononvo previjanje je kad zavoj postane vlažan a najkasnije nakon 3 –
5 dana. - Metoda vlažnog zavoja – sastoji se u pokrivanju gazom natopljenom u 0,9 % - tni
NaCl ili 0,5% - tni srebrni nitrat. Mijenja se svaka 2 do tri sata. - Lokalna primjena
kemoterapijskih sredstava – sastoji se u mazanju srebro – sulfadijazinom u obliku kreme ili
otopine.

Kirurško liječenje
Pri dubokim dermalnim opeklinama i opeklinama III stupnja, kad ne postoji germinativni sloj,
potrebno je kirurškim postupkom odstraniti mrtvo tkivo. Ranjavu površinu pokrivamo tankim
komadićima zdrave kože ( transplantatima ), koju uzimamo operativnim putom najčešće s
bedra ili nadlaktice bolesnika ( autotransplantati ). Primjenjuje se transplantat u obliku
mrežice, kojim se poveća površina transplantata.

Komplikacije
*- Opekline dišnih putova – mogu nastati direktne ozljede dišnih putova. Lokalni su znakovi:
spaljene nosne dlačice, hiperemija usne šupljine i farinksa.
Opći znakovi: otežano disanje, cijanoza i opće loše stanje. Obzirom da se očekuje progresija
edema, potrebno je intubirati bolesnika, a za nekoliko dana vrši se traheotomija. Vrlo je važna
terapija vlažnim kisikom, čišćenje gornjih dišnih putova, primjena bronhodilatatora,
antibiotika, steroida i u samom početku digitalisa. 27
*- Infekcija – bakterijama koje su ostale neoštećene u najdubljim folikulima dlaka, a s druge
strane opečena površina ugrožena vanjskim onečišćenjem(nesterilni zavoj, nedostatak
aseptičnih uvjeta) -
*-Septikemija – vrlo teška komplikacija koja često uzrokuje smrt. Glavni su znaci: postepeno
povišenje tjelesne temperature, loše opće stanje, smetenost, paralitički ileus, sniženje krvnog
tlaka i oligurija. Najčešći uzročnici septikemije: Pseudomonas aeruginosa i stafilokok.
*- Akutna dilatacija želuca – javlja se ako se bolesnik u prvih 12 sati nakon opekotine hrani
na usta. Simptomi: regurgitacija, bol u gornjem dijelu trbuha, teško disanje, intenzivno
povračanje, poremećaj elektrolita i acidobazne ravnoteže, oligurija, itd.
* - Curlingov ulkus – vrijed želuca i duodenuma obično se javlja oko trećeg tjedna poslije
nastanka ozljede. Počinje bolovima u epigastriju, a nerijetko i hematemezom, melenom, pa
čak i perforacijom.

Kasne komplikacije
Pojavljuju se ožiljne kontrakture na mjestima dubokih opeklina koje nisu pravodobno
pokrivene slobodnim kožnim transplantatima. Ožiljci u području zglobova otežavaju fizikalnu
terapiju i ranu rehabilitaciju. Katkad se u ožiljku pojavljuju ulceracije koje vrlo sporo
zacjeljuju. Na bazi takvih kroničnih ulceracija može se pojaviti karcinom kože ( Mariolinov
ulkus ).
55. Pravilo devetke
56. Postupak sestre kod opekotina u okviru prve pomoći
57. Povreda mozga i kičmene moždine (osnovni pojmovi)
Mozak može biti povredjen direktnim ili indirektnim dejstvom sila povredjivanja. Povrede
tada mogu biti lokalizovane na jednom, nekoliko ili mnogo mesta u mozgu. Naročito su
opasne povrede koje direktno ili indirektno dovode do oštećenja moždanog stabla.

Direktne lezije mozga mogu biti: potres mozga (commotio cerebri), nagnječenje mozga
(kontuzije, contusio cerebri) i difuzne aksonalne lezije (laesio axonalis diffusa).

Indirektna oštećenja mozga nastaju najčešće kada se, krvarenjem u lobanji, formira ugrušak
krvi (hematom) koji vrši pritisak na mozak. U zavisnosti od lokalizacije ugruškarazlikuju se
epiduralni hematom (Haematoma epidurale), subduralni hematom (Haematoma subdurale),
hematom u mozgu (Haematoma cerebri). Krv takodje može biti prisutna u šupljinama u
kojima se nalazi likvor (subarahnoidalna hemoragija, hematocefalus).

Opisane povrede dovode do oštećenja delova mozga što se može manifestovati na različite
načine (npr. oduzimanje ekstremiteta, paraliza mišića lica, psihička izmenjenost,...). U
najtežim povredama dolazi do besvesnog stanja koje se naziva koma. Koma može imati
nekoliko nivoa dubine. Ona se boduje prema Glazgovskoj koma skali (GCS-najgori je skor 3,
koma ima vredost skora 3-8, normalno je 15 bodova).

Ukoliko je pacijent komatozan izuzetno su važne mere prve pomoći, na mestu povredjivanja,
koje treba da spreče dalje propadanje mozga. Ove mere, na prvom mestu, treba da obezbede
zadovoljavajuće disanje i arterijski pritisak (oni su često poremećeni kod komatoznih
pacijenata već na mestu povredjivanja ).

U bolnici se, nakon pregleda pacijenta, hitno rade snimanje (CT snimak) na osnovu kojih se
postavlja dijagnoza.
POTRES MOZGA (COMMOTIO CEREBRI)
- najlakši i najčešći poremećaj
klinička slika:
-kratkotrajna nesvjestica vezana uz sam događaj nesreće
- povraćanje
- glavobolja
-zaborav – retrogradna amnezija za događaj nesreće i ono što je njoj prethodilo
-iza kliničke slike može se kriti krvarenje unutar cavum cranii – subduralni hematom
- Dg – klinički pregled, kraniogram, EHO, EEG, CT
- Terapija
- hospitalizacija bolesnika radi povraćanja (da ne dehidrira)
- infuzije
-sedativi
- promatranje radi simptoma mogućih komplikacija (subduralni hematom)
- prognoza dobra

KONTUZIJA MOZGA (CONTUSIO CEREBRI)

- teža povreda
 - postoji oštećenje mozga (npr. koštanim ulomcima koji su se utisnuli u moždanu masu ili
samim predmetom kojim je ozljeda nanesena)
- nesvijest traje duže pri komociji, bolesnik se sporije oporavlja
- svijest može biti očuvana , ali je najčešće poremećena od najlakšeg do najtežeg stupnja , a
ovisi -veličini i broju kontuzija -popratnom mogućem krvarenju
*disanje može biti normalno i poremećeno
*može doći do lokalnih simptoma ovisno o tome gdje je ozljeda nastala
- kljenuti vidnog živca – promjena jačine vida
- kljenuti ličnog živca o poremećaja njuha, opipa (zbog kljenuti tih nerava)
-ako se ozlijedi mot orički režanj dolazi do kljenuti
-ako dođe do oštećenja limbičkog sustava ( emocionalnog područja ) posljedično dolazi do
krvarenja u već oštećenim dijelovima takvi ljudi promijene ponašanje (postanu agresivni,
razdražjivi) pa se uspostavipsihijatrijska dijagnoza (ali se nakon dugo vremena u
heteroanamnezi može otkriti da je postojala trauma koja je to uzrokovala )-

** prva pomoć o ovisno o stanju svijesti, pulsu, tlaku, disanju – prema tome odgovarajući
transport o p.p. analgetici o sve zabilježiti i ako je eventualno data određena količina tekućine
per os
- Dg – klinička slika, CT ; više se ne radi cerebralna angiografija-
-Th – konzervativna, hitna operativna KOMPRESIJA MOZGA (COMPRESIO CEREBRI) –

KOMPRESIVNI SINDROM - obuhvaća sva patološka stanja koja mogu prouzročiti

povećanje intrakranijalnog tlaka (tlaka unutar cavum cranii) i kompresiju (pritisak) na
moždanu masu i timepomicanje moždanih masa i ostalih struktura ( svaka nova struktura -
tumor, krvarenje može uzrokovati povišenje intrakranijalnog tlaka )- povišenje
intrakranijalnog tlaka uzrokovati će jaku, intenzivnu glavobolju - najčešći uzroci
kompresivnog sindroma su:
1) KRVARENJA
2) TUMORI
3) APSCES
4) PARAZITI

5) HIDROCEFALUS KRVARENJA - dijelimo u 3 grupe:

a) EPIDURALNI HEMATOMb) SUBDURALNI HEMATOMc) INTRACEREBRALNI

Subduralni hematom je krvarenje između tvrde i meke moždane ovojnice. Akutni subduralni
hematomi, koji su često posljedica laceracije mozga ili kortikalnih vena, kao i razdora
premosničkih vena između kore i sinusa dure, često nastaju nakon padova ili sudara motornih
vozila. Zbog pritiska hematoma na moždano tkivo može doći do edema, što izaziva znakove
povećanog intrakranijalnog tlaka. Smrtnost i pobol mogu biti značajni.
Isto tako, može nastati kronični subduralni hematom te postupno izazvati simptome nekoliko
tjedana nakon traume. Ovi su hematomi češći u starijih bolesnika (osobito onih koji uzimaju
antitrombotike ili antikoagulanse) koji mogu ozljedu glave shvatiti relativno olako, ili na nju
zaboraviti. Za razliku od akutnog subduralnog hematoma, edem i povećanje intrakranijalnog
tlaka su rijetki.
Epiduralni hematomi (nakupine krvi između lubanje i tvrde moždane ovojnice) su rjeđi od
subduralnih hematoma. Oni su obično posljedica krvarenja iz arterije, klasično uslijed
oštećenja srednje meningealne arterije prilikom prijeloma sljepoočne kosti. Bez zahvata,
stanje bolesnika s velikim ili arterijskim epiduralnim hematomima se brzo pogoršava
dovodeći do smrti. Mali, venski epiduralni hematomi su rijetko smrtonosni.
Intracerebralni hematomi (nakupine krvi unutar samog moždanog tkiva) često nastaju
stapanjem nagnječenja; stoga razlika između kontuzije i intracerebralnog hematoma nije jasno
povučena. Kasnije se mogu razviti povećanje intrakranijalnog tlaka, hernijacija i zatajenje
moždanog debla, osobito kod hematoma sljepoočnih režnjeva ili malog mozga.

58. Objasni pojmove:

Quadruplegia-Oduzetost sva 4. Ekstermiteta
Paraplegia-Oduzetost nogu
Hemiplegia-Oduzetost jedne strane tijela
Monoplegia-Oduzetost jednog ekstermiteta ili jedne polivice lica

59. Njega neurohirurških bolesnika

PREHOSPITALNO ZBRINJAVANJE
Prehospitalno zbrinjavanje je od izuzetne važnosti za bolesnikov krajnji neurološki ishod.
glavni postupci zbrinjavanja bolesnika na licu mjesta uključuju:
• oslobađanje bolesnika iz automobila ili mjesta nesreće
• brza procjena opsega ozljede kralješnice i leđne moždine
• imobilizacija i stabilizacija glave i vrata u svrhu prevencije pogoršanja ozljede
• stabilizacija i kontrola ostalih vitalnih ozljeda
• transport u najbližu zdravstvenu ustanovu osoblje hitne pomoći mora biti vješto jer iz manje
ozljede kralješnice nepravilnim rukovanjem može nastati ireverzibilna ozljeda leđne moždine.

ZBRINJAVANJE SVJESNOG BOLESNIKA U svjesnog bolesnika, bez pomicanja, mogu se

brzo prikupiti slijedeći podaci:
• dostatne respiracije
• prisutnost boli ili osjetljivosti u leđima i vratu
• prisutnost neuroloških deficita na temelju odsutnosti ili smanjenosti senzornih ili motornih
funkcija u rukama i nogama
• prisutnost ozljede glave na temelju promijenjene razine svijesti, sadržaja verbalnih
odgovora. imobilizacija glave i vrata. Nakon procjene bolesnika, glavu i vrat treba
imobilizirati u položaju u kojem se bolesnik nalazi. Stabilizacija i kontrola vitalnih ozljeda.
Bolesniku se opet procjenjuje stanje i to dišni put, disanje i cirkulacija. Ako postoje naznake
respiratorne insuficijencije potrebno je započeti sa suportivnom terapijom, kao na primjer
primjena kisika putem maske ili endotrahealnog tubusa.
ZBRINJAVANJE NESVJESNOG BOLESNIKA
U nesvjesnog bolesnika potrebno je oprezno procijeniti stanje, posebno respiracije i ostale
vitalne znakove.
Visoke ozljede leđne moždine mogu uzrokovati ozljede n.phrenicusa ili interkostalnih mišića
čime nastaje potreba za potporom respiratorne funkcije. Svi bolesnici koji su u nesvjesti
moraju se pomicati s najvećim oprezom, dokle god se dijagnostičkim postupcima ne isključi
ozljeda kralješnice i leđne moždine

ZBRINJAVANJE BOLESNIKA u hitnoJ SluŽbi

Prilikom prijema bolesnika u hitnu službu potrebno je žurno prikupiti podatke o
prehopsitalnom zbrinjavanju i povijest nastanka ozljede. Bolesnik ostaje u imobiliziranom
položaju sve dokle god se ne učine rentgenske snimke i isključi ozljeda kralješnice i leđne
moždine. Zdravstvena njega neurokirurških bolesnika 150 povijest nastanka ozljede.
Prikupljaju se informacije o mehanizmu nastanka ozljede, neurološkom statusu odmah poslije
nastanka ozljede, liječenju na mjestu događaja i načinu transporta.
Procjena
• provjeriti dišni put, da li je prohodan
• provjeravati boju kože, noktiju i uške
• mjeriti vitalne znakova. Bolesnici s ozljedama leđne moždine (posebice u cervikalnoj regiji)
mogu pokazivati znakove hipotenzije, bradikardije i sniženja tjelesne temperature što ukazuje
na nastanak. • procijeniti stupanj oštećenja leđne moždine i prikupiti podatake za usporedbu
sa budućim neurološkim pregledima.
Neurološki pregled obavlja se dok je bolesnik u imobiliziranom položaju.
Pregled se temelji na utvrđivanju prisustva, odsutstva i smanjenja funkcije senzornog,
motornog i refleksnog sistema.
• druga zapažanja koja ukazuju na mogućnost nastanka ozljede leđne moždine su: o glava i
vrat okrenuti na jednu stranu pod određenim kutem o lokalna osjetljivost na dodir u području
trnastih nastavaka o dijafragmalno disanje
• laboratorijske pretrage: o elektroliti – neravnoteža elektrolita o glukoza – hipoglikemija i
hiperglikemija, moguća povezanost sa inzulinskim šokom ili dijabetičkom komom o
hemoglobin i hematokrit – gubitak krvi zbog hemoragije o plinovi u krvi – insuficijentna
izmjena kisika i ugličnog dioksida je indikacija za terapiju kisikom, traheostomu ili
mehaničku ventilaciju o analiza urina – pri kontuziji bubrega pojavljuje se krv u urinu
• radiološki pregled. Anteroposteriorne i lateralne rentgenske snimke; moraju se poduzeti
mjere opreza prilikom pomicanja bolesnika.

intervencije medicinske sestre:

• stvoriti odnos povjerenja
• pitati bolesnika o prethodnim bolnim iskustvima i načinima ublažavanja boli
• smanjiti uzroke koji mogu povećati bol, kao što je zabrinutost od izolacije, strah od
nepodnošljive boli, umora
• prihvatiti bolesnikov opis boli
• ohrabriti bolesnika da postigne dostatan odmor Zdravstvena njega neurokirurških bolesnika
164
• otkriti lokalizaciju, intenzitet, trajanje boli, učestalost
• utjecati na vanjske faktore kao što su buka, temperatura okoline i svijetlo kad god je to
moguće
• istražiti zajedno s bolesnikom različite metode kontrole boli
• koristiti pozitivne termine i autosugestiju
• objasniti bolesniku da zauzme sebi ugodan položaj te da ga mijenja svakih pola sata
• staviti nepokretnog bolesnika u odgovarajući položaj, izbjegavati pritisak i napetost bolnog
područja (npr. izbjegavati nepotrebne i suvišne pokrete operiranog ekstremiteta prilikom
obavljanja osobne higijene), mijenjati položaj svakih pola sata
• primijeniti i dokumentirati primjenjene analgetike kako su propisani te promatrati bolesnika
i uočiti nuspojave
• primijeniti nefarmakološke postupke ublažavanja bolova
• podučiti bolesnika tehnikama relaksacije, kao što je ritmično disanje i autogeni trening
• raspraviti s bolesnikom o njegovim strahovima vezanim uz ublažavanje bolova
• poticati bolesnika da govori o osjećajima/ emocijama udruženim s boli
• ublažiti strah i anksioznost
• podučiti bolesnika o alternativnim metodama ublažavanja boli
• uključiti bolesnika u planiranje svakodnevnih aktivnosti
• koristiti metode odvraćanja pažnje od boli
• koristiti metode relaksacije
• primjeniti masažu
• dokumentirati bolesnikove procjene boli na skali boli

60. Pneumotorax, mehanizam nastanka, prva pomoć i definitivno zbrinjavanje

Pneumotoraks je stanje kad u pleuralni prostor prodre zrak, što prouzrokuje djelomičan ili
potpuni kolaps pluća. Pneumotoraks može nastati spontano ili uzrok može biti postojeća
plućna bolest ili trauma, te iatrogeno prilikom medicinskih postupaka. Dijagnoza počiva na
fizikalnom pregledu i RTG–u pluća. Većina se pneumotoraksa rješava transkateterskom
aspiracijom ili postavljanjem torakalne sonde.
Intrapleuralni tlak je normalno negativan (niži od atmosferskog tlaka) zbog elastične
retraktilnosti pluća i prsnog koša. Kod pneumotoraksa, zrak ulazi u pleuralni prostor iz
vanjske sredine ili iz samih pluća kroz medijastinum ili uslijed perforacije pleure.
Intrapleuralni tlak raste, a plućni volumen se smanjuje.

Primarni spontani pneumotoraks se javlja u pacijenata bez ikakvih patoloških promjena u

plućima, tipično kod visokih, mladih i asteničnih osoba, dotad zdravih, u njihovim 20–tim
godinama. Smatra se da je posljedica rupture malih, subpleuralnih apikalnih mjehurića (malih
bula) ili pravih bula koje se povezuju s pušenjem ili su nasljedne. Obično nastaje u mirovanju,
a u nekim slučajevima za vrijeme aktivnosti praćenih istezanjem i protezanjem. Primarni
spontani pneumtoraks se također javlja prilikom ronjenja ili letenja na velikim visinama zbog
neravnomjernog raspoređenog tlaka u plućima.
Sekundarni spontani pneumotoraks je posljedica plućne bolesti. U većini se slučajeva radi
o rupturi malih bula (veličine 1–2 cm) ili pravih bula u bolesnika s teškim KOPBom
(FEV1 <1 L), zaraženih HIVom i Pneumocystis jiroveci (ranije zvane P. carinii), cističnom
fibrozom ili bilo kojom drugom bolesti plućnog parenhima (vidi TBL. 60–4). Sekundarni
spontani pneumotoraks je ozbiljnija bolest pluća nego primarni spontani pneumtoraks jer
pogađa starije osobe u kojih su plućna i srčana rezerva smanjene. Katamenijalni (menstrualni)
pneumotoraks je rijedak oblik sekundarnog pneumotoraksa koji se javlja unutar 48 h od
pojave menstruacije u premenopauzalnih žena a katkad u postmenopauzalnih žena koje
uzimaju estrogen. Urok je intratorakalna endometrioza, vjerojatno uslijed migracije
endometrijskog tkiva iz peritoneuma kroz defekte na ošitu ili embolizacijom zdjeličnih vena.
Prilikom menstruacije stvara se otvor na pleuri jer se endometrij ljušti.
Traumatski pneumotoraks je obično komplikacija tupe ili penetracijske ozljede prsišta.
Tenzijski pneumotoraks je pneumotoraks koji uzrokuje progresivni rast intrapleuralnog
tlaka do razine kada postaje pozitivan za vrijeme respiratornog ciklusa, što dovodi do kolaps
pluća, potiskuje medijastinum i smanjuje venski priljev krvi u srce. Zrak nastavlja ulaziti u
pleuralni prostor, ali iz njega ne može izići. Ako se brzo ne intervenira, smanjen priljev
venske krvi u srce može izazvati hipotenziju, te respiratorni i kardijalni zastoj unutar nekoliko
minuta. Tenzijski pneumtoraks je najčešći u bolesnika na mehaničkoj ventilaciji s pozitivnim
tlakom (posebno za vrijeme oživljavanja). Rijetko je komplikacija traumatskog
pneumotoraksa, kada se rana na prsnom košu ponaša kao jednosmjerni zalistak koji sa svakim
inspirijem zarobljava sve veći volumen zraka u pleuralnom prostoru.
Iatrogeni pneumotoraks je posljedica medicinskih intervencija, uključujući transtorakalnu
iglenu aspiraciju, torakocentezu, postavljanje centralnog venskog katetera, mehaničku
ventilaciju i kardiopulmonalno oživljavanje.

Simptomi:
Netraumatski pneumotoraksi su ponekad asimptomatski. Inače, simptomi su dispneja, oštra i
probadajuća pleuralna bol i uznemirenost. Dispneja može nastati naglo ili postupno, ovisno o
brzini razvoja i veličini pneumotoraksa. Bol u prsištu može oponašati ishemiju srca, mišićno–
koštanu povredu (kada se širi u rame) ili intraabdominalni proces (kada se širi u trbuhu).
Klasičan fizikalni nalaz čini: odsutan taktilni fremitus, perkutorno hipersonornost, te
auskultacijski oslabljeno do nečujno disanje na strani pneumotoraksa. Ako je pneumotoraks
velik, strana prsnog koša sa pneumotoraksom može biti povećana a traheja je vidljivo
pomaknuta na suprotnu stranu.
Prva pomoć za bilo koju vrstu pneumotoraks nije samo u korištenju terapije lijekovima, ali
taj određeni način. Pacijent je prvo potrebno osigurati potpunu mentalnu i fizičku odmor u
ortostatskom položaja i trener položaj mora "prva pomoć" hitno hospitaliziran u bolnici
kirurški.

Počnite oživljavanje bi se trebao održati u stroj "Ambulance". Ako pneumotoraks je

uzrokovana traumom prsima i uz krvarenje, morate staviti na površinu rane brtvljenje zavoj i
odmah početi kardiovaskularni terapiju lijekovima: kordiamin dozu od 2 ml ili 1% mezaton 1
ml potkožno; Intravenska corglycon 006% 1 ml u 10 ml izotonične otopine natrijevog klorida;
10% Sulfokamfokayna 3 ml subkutano.
Da bi se koristili anestezija preporučuje baralgin 5 ml intravenozno, i ako je potrebno
promedolom 2% otopini 1 ml 1% -tne otopine od 2 ml intravenski difenhidramin.

U situaciji u kojoj se nalazi teškim hipoksijom i hiperkapnijom, preporuča korištenje smjese

terapija kisikom "gas smijavac" i kisika.

Pneumotoraks liječenja
Nakon pružanja prve pomoći bolesniku u bolnicu kirurški. Obujam zdravstvenih djelatnosti
koje se obavljaju u sumnjivom pneumotoraks pneumotoraksa ovisi o vrsti i dostupnosti
komorbiditeta.
U slučaju ograničenog pneumotoraks bez znakova kompresije Medijastinalni svrhovito trudna
konzervativne terapije s pruža potpunu fizičku i emocionalnu odmor i adekvatan anesteziju
(2% otopina omnopon 2 ml supkutano).

Apsolutno svi bolesnici s dijagnozom pneumotoraks, bez obzira na parametre krvi plina,
preporučujemo provođenje adekvatne terapije kisikom, kao i mnoge randomizirane studije
pokazuju pozitivan učinak tog liječenja na rješavanju pneumotoraks. Imajte na umu da za
vrijeme terapije kisikom u bolesnika koji boluju od kroničnih bolesti pluća, preporuča se
praćenje sastava krvi plina kako bi izbjegli znakove povećanja hiperkapniju.
Indikacije za hitnu pleuralnog uboda u prehospitalnom fazi su: povećanje dispneje i teške
hipotenzije uzrokovane kompresijom medijastinumu objekata dostupnih u pleuralnog šupljine
zraka. Pasivni težnja, koja se javlja kada pleuralni uboda u 50-70% dovodi do potpune
zaglađivanje kollabyrovannoho svjetlo i poboljšanje pacijenta.

Bolesnici u dobi iznad 50 godina s recidivom pneumotoraks naravno govore vrijede ne

jednostavne pleuralni ubodne i drenažne cijevi i ugradnju aktivnog aspiracije zraka.
Mali nedostaci visceralna pleura lima (2 mm) može se zatvoriti s laserom i dijatermički
koagulacije. U situaciji u kojoj pleuralni defekt lista je velika, to je vjerojatno njegov
samostalno zatvaranje prilikom ugradnje drenažnih cijevi za prva 2 dana.
Kao preventivna medicinska mjera naširoko koristi metodu pleurodesis u kojem pleuralni
šupljine ynsufflyruetsya tetratsyklynovыy prah koji promiče komplementarne rasta pleuralnog
lišć

61. Priprema pacijenta i seta za torakalnu punkciju- drenažu

Torakalna drenaža je hirurški postupak koji se izvodi radi evakuacije nefiziološkog sadržaja
intrapleuralnog prostora, posredstvom drena. U najvećem broju slučajeva to je hitna hirurška
metoda kojom se spašava život pacijenta.

Indikacije za torakalnu drenažu su pneumotoraks i pleuralna efuzija. Ovaj postupak izvodi

ljekar tako što se pacijent smješta u sjedeći položaj sa rukom iznad glave. Medicinska
sestra/tehničar priprema neophodni materijal, sterilni set kojeg čine: skalpel, hirurški konac,
hiruršku pinceta, hvataljka po Peanu, makaze preparirke, sterilna gaza, sterilna kompresa,
dren za torakalnu drenažu, šprice i igle, sterilne rukavice, sredstvo za dezinfekciju kože,
lokalni anestetik, flaster i boca za torakalnu drenažu).
Nakon postavljanja torakalnog drena zadaci medicinske sestre/tehničara su:

o Postaviti pacijenta u ugodan povišeni položaj.

o Pratiti parametre respiracije, vrijednosti krvnog pritiska, pulsa i tjelesne temperature.
o Naknadno se vrši i kontrolni RTG snimak.
o Kontinuirano pratiti i bilježiti količinu i sadržaj drenažne tekućine u kolektoru ili boci.
o Pratiti ulazno mjesto drena u grudni koš, te ga previjati aseptičnim načinom.
o Ako je došlo do pojave znakova upale ili je prisutna sekrecija, treba pratiti njen izgled,
miris i količinu, te prema odredbi ljekara uzeti bris za mikrobiološke pretrage.
o Redovno kontrolisati djelovanje sukcijske drenaže, odnosno, pojavljuju li se mjehurići
zraka u drenažnom kolektoru ili boci.
o Pratiti dizanje i spuštanje stuba u komori drenažnog kolektora. On bi se pri udisaju
trebao dizati, a pri izdisaju spuštati (kod pasivne drenaže).
o Obratiti pažnju na prohodnost drena jer se lako može začepiti ako je sadržaj
hemoragičan.
o Voditi računa da drenažni kolektori budu ispod nivoa grudnog koša kako bi se spriječilo
vraćanje tekućine i zraka u pleuralni prostor.
o Paziti da se drenažni sadržaj ne prelijeva iz jedne kolektorske komore u drugu, jer se u
protivnom neće moći tačno očitati količina drenaže.
o Pratiti da se ne pomjera dren tokom mjenjanja položaja pacijenta
o Educirati pacijenta pravilnom disanju (duboki udisaji i izdisaji) te mu pomoći pri
iskašljavanju.
o Ako je pacijent pokretan, potrebno ga je educirati o pravilnom rukovanju drenom kako bi
spriječili komplikacije (ne dizati dren iznad nivoa grudnog koša, paziti na prelijevanje
tekućine u komorama...).

62. Bilau drenaža

Kod zatvorene drenaže po metodi Bülaua, dren koji se nalazi u prsištu spojen je preko
gumene cijevi s bocom, napunjenom do polovice vodom. Boca je zatvorena gumenim čepom
kroz koji prolaze dvije staklene cjevčice. Kraća cjev- čica je iznad vode, a duža ulazi pod
vodu i drugim, vanjskim krajem spojena je preko gumene cijevi s torakalnim drenom. Po
načelu sustava zatvorenih spojnih posuda sadržaj iz prsišta istječe u bocu. Ta se drenaža
primjenjuje poslije operacijskih zahvata na organima prsišta, i to da se ukloni krv i izljev iz
prsišta [3]. Važno je bocu postaviti ispod nivoa bolesnika, da ne bi voda pri disanju ušla u
pleuralnu šupljinu [4]. Danas se sve više u praksi primjenjuju jednokratni, modificirani
sistemi za torakalnu drenažu koji se sastoje od plastičnog kolektora s tri komore koji se
priključi na torakalni dren

63. Zadaća medicinske sestre u pre i postoperativnom toku kod oboljelih na grudnim
organima
PRIJEOPERACIJSKA PRIPREMA TORAKALNOG BOLESNIKA:
Uključuje opću prijeoperacijsku pripremu: psihološka, fizička (pretrage vezane za osnovnu
bolest i rutinske pretrage za operacijski zahvat), priprema respiratornog sustava (smanjenje
sekreta u gornjim dišnim putevima postupkom hidracije organizma unosom oko 3 litre
tekućine tijekom 24 sata), edukacija bolesnika vježbama disanja i iskašljavanja i opću
neposrednu prijeoperacijsku pripremu (kontrola vitalnih funkcija, priprema operacijskog
polja, antiseptično kupanje/tuširanje, skinuti ili upozoriti bolesnika da skine nakit, sat, zubnu
protezu, naočale, kozmetičke perparate, ortopedska pomagala, obući bolesniku odjeću za
operaciju, staviti elastične zavoje ili obući antiembolijske čarape prema odredbi liječnika,
primjeniti propisanu terapiju).
DRENAŽNI POLOŽAJ – radi se zbog zbrinjavanja bolesnika radi čišćenja dišnih puteva i
provodi se uz bolesnikovu aktivnu suradnju. Treba staviti bolesnika u odgovarajući položaj,
koji će mu omogućiti iskašljavanje i ovisi o segmentu kojeg treba drenirati. Ako je potrebno
drenirati gornje segmente, drenažni je položaj sjedeći. Ako je potrebno drenirati donje
segmente, bolesnika stavljamo u Quinckeov položaj (donji dijelovi pluća su na višoj razini od
gornjih). Položajna se drenaža provodi nekoliko puta dnevno po 15 minuta. Prije primjene
drenažnog položaja se može prema odredbi liječnika primjeniti inhalacija (bronhodilatatori,
sekretolitici). Količina sputuma se mjeri i upisuje na temperaturnu listu.
VJEŽBE DISANJA I ISKAŠLJAVANJA – svrha vježbi disanja je bolja poslijeoperacijska
ventilacija pluća, oksigenacija krvi i tkiva te izbjegavanje poslijeoperacijskih komplikacija
(atelektaza pluća, pneumotoraks, hematotoraks, pijotoraks ), a vježbi iskašljavanja je
usmjeravanje sekreta prema gornjim dišnim putevima čime se pospješuje iskašljavanje nakon
operacije. Vježbama disanja je potrebno postići što dublji udisaj i izdisaj, a time i ventilaciju
pluća. Način poučavanja treba prilagoditi bolesniku i objasniti da se vježba treba ponoviti 3
do 4 puta sa nekoliko minuta odmora između svakog udaha.
VJEŽBE RAMENA I NADLAKTICE – svrha je spriječavanje ukočenosti ramenog zgloba na
operiranoj strani. Med. sestra će uputit bolesnika i demonstrirati način izvođenja vježbi:
pridržati ruku operirane strane drugom rukom držeći je dlanom, podizati ramena naprijed,
gore i nazad, duboko udahnuti, a zatim izdahnuti dok lagano spušta ruku. Podignuti
nadlakticu operirane strane te kružiti gore – dolje. Ispružiti ruku u stranu, podizati je iza
glave. Vježbe ponoviti 5 puta.

Postoperativna njega se dijeli na

1.POSTANESTETIČKI PERIOD, koji počinje još u operacionoj sali po završetku operacije
kada hirurg ušije ranu a instrumentarka stavlja zaštitnu gazu i flaster. Pacijent se nakon
buđenja , prebacuje sa operacionog stola na kolica pazeći pri tome na kateter , drenove i
infuziju tj.braunilu..Sestre sa klinike ga prevoze do šok sobe ( ako je bila teža operacija) ili na
kliniku sa koje je došao(ako je bila lakša operacija). U toku transporta može doći do prvih
komplikacija a to su povraćanje, kada sestra treba da okrene glavu pacijenta i podmetne
kompresu, ili do cijanoze što ukazuje na gušenje pa sestra podiže bradu, zabacuje glavu i što
prije AIRWAY tj.reanimaciju. Ova faza traje sve do potpunog buđenja pacijenta u postelji u
bolesničkoj sobi. Dužnosti sestre u postanestetičkoj fazi su: - korekcija položaja zavisno od
vrste operacije . Svi pacijenti su do buđenja u potpuno horizontalnom položaju. - izmjeriti
vitalne znake i evidentirati u temperaturnu listu 39 - priključiti terapiju sa temperaturne liste
koju je donio sa sobom iz operacione sale, koju je propisao anesteziolog a koju će kasnije
korigovati hirurg koji je operisao pacijenta. - posmatranje pacijenta( boja kože, svijest...) -
ishrana bolesnika, njega, previjanje( po nalogu hirurga,1 do 2 puta dnevno).
2. INTERMEDIJARNI PERIOD - počinje od potpunog buđenja pacijenta do otpusta iz
bolnice Dužnosti sestre u ovoj su kao i u prethodnoj fazi. - Pacijent treba da mokri poslije 6-8
h nakon operacije, a ako ne, sestra obavještava hirurga i on obično ordinira kateterizaciju, a
ako ne mokri ni tada , onda se u konzilijarni pregled poziva urolog. - pacijent treba da ima
stolicu nakon 72 h nakon operacije , a ako ne sestra poziva hirurga koji ordinira klizmu, a ako
ne ni tada u konzilijarni pregled se poziva gastroenterolog ili abdominalne hirurg(ako već nije
na abdominalnoj klinici). -mjerenje diureze po potrebi -prevencija i liječenje postoperativnih
komplikacija.
3. FAZA REHABILITACIJE -koja traje od otpusta iz bolnice do potpunog oporavka.

64. Povrede abdomena (podjela)

Povrede abdomena mogu biti penetrantne i nepenetrantne. Bez obzira koji je organ povrijeđen
nastaju dva efekta -šok i peritonitis, bilo da su prisutni pojedinačno ili zajedno. Višeod 50%
smrtnih slučajeva nastalih uslijed povreda abdomenauzrokovani su šokom. Zahvaljujući
savremenim metodama liječenja uveliko je smanjen mortalitet od peritonitisa.

Penetrantne povrede
Penetrantne ili otvorene povrede nastaju kada strano tijeloprodre u peritonealnu šupljinu ili
prodre kroz nju. Penetrantnepovrede abdomena se u većini slučajeva nanose oružjem. Ra-ne
zida abdomena treba smatrati penetrantnim ukoliko se nedokaže suprotno. Svaka rana od
ramena do koljena može pro-drijeti u abdominalnu šupljinu. Za svaku penetrantnu ranu ab-
domena treba pretpostaviti da je i perforantna, ukoliko ne po-stoje sigurni znaci koji govore
protiv toga.O načinu povrijeđivanja saznajemo iz anamneze. Fizikalnimpregledom
analiziramo stanje cirkulacije. Izgled rane može va-rirati. Mala rana može biti jedini vidljivi
znak potencijalno letalnepovrede. Najpuzdaniji znak povrede šupljeg visceralnog orga-na
predstavlja odsustvo crijevne peristaltike. Osjetljivost abdo-mena i mišićni defans mogu
postojati kod povrede šupljeg or-gana ili kod krvarenja.

Dijagnoza
se postavlja na osnovu anamneze, kliničkog pre-gleda, ultrazvuka abdomena i CT-a
abdomena.

Terapija
je reanimacija pacijenta, a kod penetrantne povre-de abdomena treba uvijek izvršiti
eksploraciju abdomena.
Nepenetrantne povrede

Nepenetrantne povrede zovemo i zatvorene, i uzrokovanesu tupom silom. Zatvorene povrede

su češće od otvorenih. Pri-bližno 50% zatvorenih povreda abdomena nastaju u saobraćaj-nim
udesima, dok su ostali uzroci sportske povrede, nesrećekod rušenja itd. Češće su povrede
ksnih nego mobilnih orga-na. Učestalost povreda trbušnih organa kreće se ovim redom:
jetra, slezena, tanko crijevo, debelo crijevo, bubrezi, želudac,mokraćni mjehur, dijafragma.
Proksimalni dio jejunuma i dis-talni dio ileuma se, najčešće, povređuju blizu tačaka
ksacije,dok se debelo crijevo, najčešće, povređuje na antimezenterič-noj strani. Povrede
često zahvaćaju više organa i tada morta-litet raste od 10 do 30%. Šok i peritonealna
kontaminacija suletalni činioci koji su često udruženi. Krvarenje može nastupiti ikasnije.
Ovakvo odloženo krvarenje, najčešće se pojavljuje kododložene rupture slezene. Odloženo
intraabdominalno krvare-nje može nastati i uslijed povrede jetre, duodenuma, pankrea-sa i
bubrega.

Dijagnoza
se postavlja na osnovu anamneze, kliničkog pre-gleda, laboratorijskih nalaza, ultrazvuka
abdomena, CT-a ab-domena. Peritonealna punkcija u lokalnoj anesteziji predstavljakorisno
dijagnostičko sredstvo.

65. Periforirani ulkus

v Perforirani ulkus - teška komplikacija želuca i duodenalnog ulkusa, koji je život opasne. To
se često razvija kod ljudi, posebno u jesen ili proljeće, zbog sezonskog pogoršanja glavne
bolesti. Učestalost proboj također utječe na mentalno i emocionalno stanje ljudi: Da, tijekom
ratova ili ekonomskih kriza liječnici bilježe bolesti u 2 puta češće nego uobičajeno vrijeme.
Ljudi koji imaju peptički ulkus bolest, a tko ne pridržavaju dijeta, imaju veliki rizik od čira
perforiranim za razliku od onih bolesnika koji poštuju pravilnu prehranu i zadržati mentalnu
mirno.

Uzroci perforiranog ulkusa

Postoji nekoliko razloga koji doprinose razvoju takvih komplikacija peptički ulkus:

akutna upala u zahvaćenom području;

povećana intraabdominalni tlaka zbog fizičke aktivnosti;

prejedanje ili neuspjeh dijeta;

mentalno i emocionalno naprezanje;

gutanja ili salicilna kiselina liječenje hlyukkokortykoydamy.

Perforirani ulkus – Simptomi

Simptomi perforirane ulkusa može se podijeliti u tri faze.
 Prva traje oko 6 sati, to se zove "fazi bolno šok", jer u tom razdoblju se pacijent osjeća
jaku bol u trbuhu. Pacijenti to usporediti s ubod: to je oštra, jaka i oštra bol. U ovom trenutku,
to može biti povraćanje, pacijent je teško ustati, blijede kože i može biti hladan znoj. Disanje
brzo i plitko, s duboko disanje postoji bol, nizak krvni tlak, broj otkucaja srca, ali i dalje je u
granicama normale: 73-80 otkucaja u minuti. S perforiranim dvanaesnika mišići čir na želucu
napeto, osjećaj tako teško.

U drugoj fazi, koja se javlja u 5-6 sata, tu je mentalni bolesnik poboljšanja: smanjuje bol
ozbiljnosti, trbušne mišiće prestaje biti napete, a sveukupno zdravlje sugerira da je bolest
povukla. Ali oni koji su blizu bolesnika treba obratiti pozornost na njegovo ponašanje kao
razvoju peritonitisa može dati tahikardiju, euforiju, povećanje u trbuhu rastegnutost, kasniti
stolicu. To razdoblje počinje napredak leukocitozu.

Treća faza započinje nakon 10-12 sati, a klinička slika odgovara difuzne peritonitis. U
ovom trenutku teško je odrediti što je razlog tog bića, tako da je važno prenijeti sve detalje o
liječnikom prije simptoma.

Perforirani ulkus liječenja

Liječenje od perforiranog ulkusa počinje u kirurškom odjelu. Po ovom trenutku liječnik
ispituje pacijenta, dotakne trbuh, ga ispituje, imenuje x-ray.
U teškom stanju učiniti udisanje kisika, ponašanje infuzije, ubrizgava analgetici (opojnih).
Ako je potvrdio perforirani ulkus rad prikazan u ispred kojeg pacijent primjenjuje sondu za
čišćenje kateteriziruyut želudac i mjehur. Zatim injektira anestetički lijek, te obradi s
dezinficijensi operacijskog polja.

Perforirani ulkus zatvaranje ponašanja u difuznog peritonitisa (osim ako medicinska pomoć
nije tražio duže od 6 sati od početka perforiranog ulkusa).

Dijeta nakon perforirane ulkusa

Vrlo je važno nakon operacije slijede posebna dijeta za nekoliko mjeseci.
Kad perforirani ulkus ne treba uzeti u velikim količinama jednostavnih ugljikohidrata, soli i
tekućine. Nekoliko dana nakon operacije pacijent može se dati negazirana mineralna voda,
voćni žele i čaj. Onda ti može dati neki kuhana i sjeckani jaje na dan, kao i neke od povrća
juha pire.

10 dana nakon operacije početak pacijent pire krumpir i bundevu pari i mrkvu. Sva hrana
treba biti mekan, a ne oštri, bez soli, bez masti. Kruh je dopušteno samo dodati na izbornik u
mjesecu.
Isključiti iz prehrane kolač jela iz jetre, pluća i bubrega, kao i meso, duhovit začina i gljiva.
66. Sangvinirajući ulkus
SANGVINIRAJUĆI ULKUS
Sangvinirajući ulkus je zapravo posljedica krvarenja peptičkog ulkusa. Kada peptički ulkus
počne krvariti, krv neutralizira želučanu kiselinu, te samim time, pacijent neće osjetiti bol. To
je razlog zašto je važno prepoznati i tražiti simptome krvarenja ulkusa. Sangvinirajući ulkus
nastaje zbog proširenja peptičkog ulkusa do mišića želuca, te oštećenja krvnih žila zbog
proširenja. Ako je krvna žila velika, krvarenje je dosta brzo te može biti opasno.
Simptomi:

 Pojava melene (stolica crna poput katrana)

 Prisutnost krvi u stolici
 Povraćanje krvi svijetlo crvene boje (hematemeza) i mučnina
 Neobjašnjen gubitak težine
 Slabost i vrtoglavica prilikom ustajanja (zbog anemije)
 Konstantni umor
Dijagnostika

 Klinički nalaz na osnovu simptoma

 RTG
 Endoskopija s mogućom biopsijom
 Pretrage krvi i stolice
Terapija

 Blokatori želučane kiseline

 Potrebno zaustaviti krvarenje (endoskopija- liječnik koristi endoskop kako bi spalio
krvnu žilu i zaustavio krvarenje)
 U težim slučajevima potreba operacija i transfuzija

67. Šta su bolničke infekcije i mjere prevencije bolničkih infekcija –odgovoreno!!!

68. Akutni abdomen – peritonitis, postupak sestre tehničara kod akutnih abdominalnih
stanja
Akutni abdomen je svako stanje u abdomenu pri kojemu se pacijent žali na akutne boli što
potencijalno ugrožavaju bolesnikov život.
Čimbenici koji mogu uzrokovati akutni abdomen:
a) abdominalna ozljeda ( akutni teški šok )
b) akutne upalne abdominalne bolesti s generaliziranim ili lokalnim peritonitisom
c) postojanje intestinalne opstrukcije
d) krvarenje koje uzrokuje akutni abdomen
e) mezenterijska ishemijska bolest
f) poslijeoperacijski akutni abdomen

Abdominalni simptomi Bol.

Postoje dva tipa abdominalne boli, intermitentna i kontinuirana.
-Intermitentne abdominalne boli – su one koje se javljaju u kratkom razdoblju od nekoliko
minuta i prekidaju se s vremenom do potpune remisije.
Intermitentna bol karakteristična je bol koja nastaje pri začepljenju šupljeg organa, a rezultat
je jakog naprezanja i peristaltične aktivnosti muskulature crijevne stijenke proksimalno od
mjesta zapreke. Povremena bol vrlo je karakteristična, u dubini trbuha. Količna bol je
povremena, a tipična je za opstrukcijski sindrom crijeva i ne prati nijedno drugo akutno
abdominalno stanje.
-Kontinuirana bol pri peritonitisu, strangulaciji ili prijetećoj rupturi distendirane strukture
obično se pojačava.
Gastroduodenalni simptomi. Obuhvaćaju: gubitak apetita, mučninu, povraćanje, regurgitaciju,
retrosternumsko pečenje i povraćanje krvi.
Simptomi bolesti tankog crijeva su kruljenje crijeva ( jaka peristaltika s doživljajem boli, uz
osjećaj pokretanja i zvukova crijeva ), abdominalna distenzija, učestale stolice, često blijeda
tekuća stolica praćena meteorizmom, stolica tekućeg – masnog izgleda zbog pretjerano velike
količine masti ( steatoreja ).
Simptomi bolesti debelog crijeva: opstipacija, diareja ili jednog i drugog naizmjenično.
Simptomi mokraćnog mjehura.
Osnovni simptomi su bubrežna ili uretralna kolika, hematurija, suprapubična bol s pečenjem i
različiti simptomi označeni kao dizurija – smetnje mokrenja.
Rigidnost trbušne stijenke desno i u lumbalnoj regiji upućuje na akutnu infekciju bubrega.
Simptomi genitalnog sustava. Svaka bol u zdjelici može biti ginekološkog podrijetla. U
muškaraca se testikularna bol može projicirati visoko u abdomen.

Peritonitis je upala obično uzrokovana infekcijom opne trbušne šupljine (potrbušnica).

Potrbušnica je tanka, prozirna opna koja normalno prekriva sve trbušne organe i unutrašnji
dio stijenke trbuha. Peritonitis je obično uzrokovan infekcijom koja se širi iz inficiranog
organa u trbuh. Obični uzroci su proboji želuca, crijeva, žučnog mjehura ili crvuljka.
Potrbušnica je izrazito otporna na infekciju. Ukoliko se zagađenje ne nastavlja, peritonitis se
ne razvija, i potrbušnica će liječenjem zacijeliti.
U spolno aktivnih žena upalna bolest zdjelice je česti uzrok peritonitisa. Infekcija maternice i
Fallopijevih tuba (jajovoda), koju može uzrokovati nekoliko vrsta bakterija, uključujući one
koje uzrokuju gonoreju i klamidijske infekcije, širi se u trbušnu šupljinu. Kod zatajenja jetre
ili srca u trbuhu se može nakupljati tekućina (ascites) i inficirati se.
Peritonitis se može razviti nakon kirurškog zahvata zbog nekoliko razloga. Ozljeda žučnog
mjehura, uretera, mokraćnog mjehura ili crijeva za vrijeme operacije može u trbuh izliti
bakterije. Do propuštanja može doći i za vrijeme operacija u kojima se spajaju crijevni
odsječci.
Peritonealna dijaliza (liječenje pri zatajenju bubrega) često ima za posljedicu peritonitis.
Uobičajeni uzrok je infekcija koja ulazi kroz drenove smještene u trbuhu.
Peritonitis može nastati i nadražajem bez ikakve infekcije. Na primjer, peritonitis može
uzrokovati upala gušterače (akutni pankreatitis). Peritonitis bez infekcije mogu uzrokovati i
talk ili škrob na kirurškim rukavicama.

Simptomi
Simptomi peritonitisa djelomično ovise o tipu i proširenosti infekcije. Obično osoba povraća,
ima visoku temperaturu i osjetljivi trbuh. Može se stvoriti jedan ili više apscesa, a infekcija
može ostaviti ožiljkavanje u obliku tkivnih tračaka (adhezije) koje konačno mogu začepiti
crijevo.
Ukoliko se peritonitis brzo ne liječi, komplikacije se razvijaju naglo. Nestaje peristaltika, a u
tankom i debelom crijevu zadržava se tekućina. Tekućina osim toga izlazi iz krvne struje u
peritonealnu šupljinu. Razvija se teška dehidracija, a krvna struja gubi elektrolite. Dolazi do
velikih komplikacija kao što su zatajenje pluća, bubrega i jetre te prošireno zgrušavanje krvi.
Dijagnoza
Od izrazite je važnosti rano postavljanje dijagnoze. Rendgenogrami se rade u ležećem i
stojećem položaju bolesnika. Na rendgenogramima se može vidjeti slobodni zrak u trbuhu što
ukazuje na proboj. Ponekad se rabi igla da se izvuče tekućinu iz trbušne šupljine pa
laboratorijsko osoblje može prepoznati zarazne organizme i ispitati njihovu osjetljivost na
različite antibiotike. Međutim, najsigurnije sredstvo za postavljanje dijagnoze je operacija
kojom se pregledava trbušna šupljina.

Liječenje
Obično je prva mjera hitna operacija kojom se pregledava trbušna šupljina, naročito kada je
vjerojatno da se radi o apendicitisu, peptičkom vrijedu ili divertikulitisu. Prilikom upale
pankreasa (akutni pankreatitis) ili upalne bolesti u zdjelici, hitni kirurški zahvat se obično ne
radi.
Odmah se daju antibiotici, često nekoliko vrsta odjednom. Može se staviti i cijev kroz nos u
želudac ili crijevo (nazogastrična sonda) da se omogući cijeđenje tekućine i izlazak plina.
Intravenski se mogu dati i tekućine i elektroliti da se nadomjesti izgubljeno.

ZADAĆA MEDICINSKE SESTRE KOD PERITONITISA ILI AKUTNOG ABDOMENA

 Mjeriti često vitalne znakove, te obratiti pažnju na pojavu hipotenzije, tahikardije,

groznice, bradikardije
 Bilježiti promjene kod mentalnog stanja kao što su zbunjenost, stupor, itd.
 Pratiti boju kože i temperaturu
 Često mijenjati položaj pacijenta
 Davati pacijentu plazmu, elektrolite ili diuretike ako je to potrebno
 Bilježiti pojavu boli, ističući mjesto, trajanje, intenzitet te svojstva bola
 Fowlerov položaj je najpoželjniji
 Auskultirati zvukove crijeva
 Bilježiti pojavu povraćanja ili proljeva
 Procijeniti razinu anksioznosti, prateći pacijentove verbalne i neverbalne znakove
 Objasniti pacijentu tok bolesti, te tok oporavka
 Uzeti krv pacijenta za laboratorijsko testiranje na: Hb, HCT, elektrolite, proteine,
albumine, kreatinin.

69. Ileus (osnovni pojmovi)

ILEUS zastoj stolice zbog nemogućnosti prolaženja crijevnog sadržaja kroz tanko ili debelo
crijevo.
Bol u abdomenu (crijevne kolike), povraćanje, vidljiva i čujna peristaltika, distenzija abd,
izostanak stolice ivjetrova
Opstrukcija: distalno se crijevo isprazni, proksimalno je dilatirano.
Distenzija – prekinuta je opskrba krvlju, uslijed ishemije nastaju ulceracije sluznicemukoze,
može nastati i perforacija, bakterijska transudacija – peritonitis.
Letalna posljedica crijeve opstrukcije nastaje uslijed velikog gubitka elektrolita (povraćanje i
zastoj u crijevnom lumenu), gubitka proteina.toksemija (bakterisjki toksini se vrlo brzo
resorbiraju preko velike površine peritoneuma).
Što je opstrukcija oralnije smještena, to je početak bolesti nagliji, povraćanje se javlja ranije.
Možemo ga podijeliti na mehanički i paralitički, te na ileus tankog i debelogcrijeva.
A.) MEHANIČKI ILEUS opstrukcija crijeva je nastala radi mehaničke zapreke.
Može biti VISOKI (kodopstr duodenuma i tankog crijeva) i NISKI (kod opstr debelog
crijeva).
Uzroci opstr tankog crijeva su najčešće inkarceracija hernije, priraslice,volvulus, invaginacija,
dok su tumori najčešći uzrok opstr debelog crijeva

.VRSTE:1. OPTURACIJSKI – uzrok je u lumenu; tumor, žučni kamenac,klupko askaroida,

komad hrane, fecesa, kod djece Hirsprungova bolest,mekonijski ileus, atrezija anusa i
rektumaPasaža je prekinuta, a cirkulacija je održana
2. KOMPRESIJSKI – priraslice (postop, postinf)
3. STRANGULACIJSKI – priraslica, inkarceracija hernije, volvulus,invaginacijaPrekinuta i
cirkulacija i pasaža
Dg:anamn, status, Rtg abd u uspravnom stavu (vide se aerolikvidni nivoi – dolje vodoravna
granica, prema gore poput kupole – tek i zrak), irigigrafija,endoskopski (rekto i
kolonoskopija), lab...
Liječenje: prije operacije stavlja se nazogastrična sonda, iv nadoknada tek ielektrolita,
antibiotici (gentamicin, ampicilin ili klindamicin). Prilikom operacije treba ukloniti uzrok
opstrukcije i ocijeniti da li je crijevna vijuga dobroočuvana (uredan izgled i peristaltika).
Patološki promijenjena crijevnavijuga se resecira i učini se spajanje presječenih krajeva
crijeva (entero-enteroanastomoza) ili privremena jejunostomija.
Ako se treba reseciratidebelo crijevo, uvijek se radi privremena kolostomija, a u drugom
aktuanastomoza. Ileus zbog karcinoma riješava ovisno o lokalizaciji i proširenosti tumora

70. Specifičnosti zdravstvene njege u abdominalnoj hirurgiji

ZADAĆE MEDICINSKE SESTRE NA ABDOMINALNOJ HIRURGIJI
1. Jutarnja njega pacijenta
2. Mjerenje temperature, krvnog pritiska, pulsa, te količine izlučenog urina i broj stolica,
te upisivanje na temperaturnu listu
3. Uzimanje krvi, urina ili stolice za laboratorijsko ispitivanje
4. Kontrola operativnih rana
5. Kontrola drenaže
6. Provjeriti dijete kod pacijenata, najčešće je to kašasta dijeta te lako probavljiva hrana
kod pacijenata na abdominalnoj hirurgiji
7. Provjeriti prohodnost nazogastrične sonde te nahraniti pacijenate koji imaju sondu
8. Njega stome- pranje neutralnim sredstvima, dezinficijensi su štetni jer uništavaju
zaštitni sloj kože. Poželjno je tuširanje, ne kupanje. Na kraju treba dobro osušiti kožu
prije lijepljenja pomagala kako bi maksimalno držalo (5-6 dana)
9. Podučavanje bolesnika kako da rukuje sa stomom
10. Podjela terapije
11. Previjanje rane (priprema pribora, priprema prostora, priprema osoblja, priprema
bolesnika te sam postupak)
12. Vađenje šavova
13. Provesti opštu preoperacijsku pripremu kod pacijenata koji trebaju biti podvrgnuti
operativnom zahvatu
14. Provesti opštu preoperacijsku pripremu kod pacijenata koji trebaju biti podvrgnuti
operativnom zahvatu dan prije operacije
15. Opšta postoperativna njega
71. Preoperativna priprema hiruških bolesnika ( pristanak na operaciju, priprema kože,
peroralni unos hrane i tečnosti, klizma
Počinje provjerom vitalnih funkcija, promatranjem općeg stanja, razgovorom (pružanje
psihološke potpore). Svakako treba provjeriti ima li sve laboratorijske pretrage. Treba naručiti
krv ako je potrebno i provjeriti svu bolesnikovu dokumentaciju.

Važna je priprema probavnog trakta pa 12 sati prije operacije ne smije jesti a 6 sati prije
operacije ne smije piti. Zadnji obrok je ručak i to juha. Može piti negazirana pića kao vodu ,
čaj sok i sl.do 22-24 sata?

Priprema probavnog trakta se sastoji i od čišćenje crijeva: klizma (u18 sati) ili coloclens (u14
sati) ili manit 20 % u 14 sati (250ml per os), u današnje vrijeme supozitorij u18 sati ili
Dulcolax tbl oko 12 sati .
Bolesnika treba podučiti vježbama disanja i iskašljavanja i vježbama prevencije
tromboze.Treba ga upoznati da prije operacije mora skinuti sve što bi moglo ometati operaciju
ili anesteziju kao što su nakit, šminka, zubna proteza, leće, donje rublje. Važna je i osobna
higijena i primjena propisane terapije.
Često se daje Apaurin za mirnu noć (5mg) i antikoagulantna terapija kao sastavni dio
premedikacije.

OPĆA PREOPERATIVNA PRIPREMA BOLESNIKA NA DAN OPERACIJE

…sastoji se od provođenja osobne higijene, pripreme operativnog polja, provjere bolesnikove

dokumentacije, pripreme bolesničkog kreveta, kontrole vitalnih funkcija, promatranja
bolesnika, obavljanja laboratorijskih pretraga koje još nedostaju i davanja premedikacije.

Osobna higijena se provodi uz kontrolu pokretnog bolesnika, pružanja pomoći polupokretnom

bolesniku ili njegu nepokretnog bolesnika. Tuširanje (pranje) bolesnika je uvijek bolje od
kupanja. Posebno treba dezinficijensom oprati područje operativnog polja i dijelove tijela gdje
se razmnožava više MO (pazuh, glutealna regija…). Važna je higijena usne šupljine jer je
zbog uvađanja tubusa moguće izazvati infekciju donjih dišnih putova.
Bilo bi dobro obući “benkicu” za operaciju. Potrebno je poskidati sve dodatke (leće, periku,
umjetno zubalo, nakit, šminku …). Provjeru treba iskoristiti za razgovor s pacijentom kao
dio psihičke pripreme.
Ukoliko je potrebno uvodi se kateter, sonda, CVK ili bilo što po nalogu kirurga ili
anesteziologa. Priprema operativnog polja se sastoji i od brijanja (noge, trbuh…). Izbjegava se
brijanje na odjelu. Ako se dan prije operacije brije zbog mogućih mikropovreda razviju se
MO, pa se uglavnom brije u sali. Brije se jednokratnim priborom. Ne smije se depilirati jer bi
mogla nastati reakcija (crvenilo, alergija..)
Na vrijeme treba provjeriti ima li svu potrebnu dokumentaciju. Mora imati sve bez čega nitko
ne može na operaciju i nalaze rutinskih, ali i specijalnih pretraga ako je to potrebno.
Bolesnikov krevet mora biti presvučen i pripremljen kao za inkontinentnog bolesnika. Uz
krevet moraju biti pripremljena sva pomagala koja bi mogla zatrebati. Izbor pomagala ovisi o
vrsti operativnog zahvata. To mogu biti bubrežasta zdjelica, staničevina, tlakomjer, stalak za
infuziju, flaster, držači za vrećice, vrećica s pjeskom i ostalo.
Noćna smjena mora početi kontrolu vitalnih funkcija. Kontrola tlaka, disanja, pulsa i
temperature je važna i ukoliko neka od funkcija nije u redu odmah treba obavijestiti operatera
i anesteziologa.
Promatranje bolesnika je vrlo važno jer treba primijetiti promjenu raspoloženja
(uznemirenost) i o tome obavijestiti liječnika koji će dati bolesniku nešto za smirenje. Treba
otkriti respiratorni infekt ako se razvije pa će se odgoditi operacija, menstruacija u današnje
vrijeme uglavnom nije razlog za odgodu.Treba provjeriti je li natašte. Što ako nije? Kontrola
pušenja? Na premedikacijskom listiću stoji u napomeni ako treba još nešto dodatno izvaditi
od pretraga (GUK, E, L…) Ukoliko treba neka RTG pretraga ili konzilijarni pregled mora se
obaviti prije odlaska u salu. Neki bolesnici dobiju antikoagulans kao prevenciju tromboze,
netko mora dobiti antibiotik…
)
Priprema operativnog polja
1)šišanje se vrši električnom mašinom,pravac šišanja je uz dlaku
2)brijanje se obavlja novim žiletom uz upotrebu tople vode i dosta sapunice;brijanje se vrši
niz dlaku,a uzbrijavanje uz dlaku;poslije brijanja ostatak sapunice treba isprati
3)dezinfekcija;sestra na odjelu koristi bezbojno blago dezinfekciono sredstvo koje ne nagriza
kožu(asepsol 0,2%)
4)zaštita sterilnim zavojem

72. Nefrolitijaza
UVOD
Bolest stvaranja kamenaca u bubrezima i ureteru nazivamo bubrežna kalkuloza. Ako je
kamenac prisutan u pijelonu bubrega ili u bubrežnim kaliksima, onda je to slučaj bubrežne
kalkuloze. Kada je kamenac prisutan u ureteru, onda se to naziva ureteralna kalkuloza, a kada
se kamenac nalazi u mjehuru i mokraćnoj cijevi, onda je to vezikalna kalkuloza. Kamenci
mogu biti raznih oblika i veličina, pa je ponekad prisutan samo jedan kamenac, a nekada je
broj puno veći. U tom slučaju kamenac može biti vrlo sitan, pa ga se naziva i bubrežni pjesak.

UZROCI
Kamenci se u nekim slučajevima javljaju kao posljedica bolesti metabolizma, koje dovode
promjena urina ili stvaranja viška litogenih tvari, koje uzrokuju pojavu kamenca. U većini
slučajeva, ipak, nije poznat uzrok bolesti. Prema nekim teorijama bolest može imati i
nasljedni karakter. Ipak, postoji bolest koja može biti siguran uzrok bubrežnih kamenaca, a to
je primarni hiperparatiroidizam, koji uzrokuje povećanje kalcija u krvi i u urinu, što može
inicirati stvaranje kamenaca. Pojava bubrežnih kamenaca je puno češća kod muškaraca, nego
kod žena, najčešće se javlja u srednjoj životnoj dobi.

OČITOVANJE
Simptomi bolesti često mogu biti potpuno blagi, a kod nekih pacijenata i neprimjetni. Ako su
simptomi prisutni, onda počinju jakim bolovima u lumbalnoj regiji, koji se šire na urinarne
puteve, prepone, unutarnju stranu bedara, prsa i leđa. Bolove prati kontrakcija mišića,
znojenje, mučnina i povraćanje. Izbacivanje kamena je često vrlo bolno, ali nakon izbacivanja
slijedi osjećaj olakšanja i prestanka bolova. Napad jakih bolova može trajati i više sati, a
kamenac se može premještati za to vrijeme. Postoje i slučajevi kada je kamenac suviše velik,
pa ostaje fiksiran u nekom od područja bubrega. U tom slučaju pacijent ne osjeća bolove, već
samo osjećaj težine na strani tijela na kojoj se nalazi kamenac.

PRETRAGE
Radiološkim pretragama se lako može vidjeti kamenac, osobito ako je velik. Postoji i pretraga
koja se zove urografija, kojom se pomoću kontrastnog sredstva omogućava vizualizacija svih
mokraćnih puteva. Laboratorijske pretrage krvi i urina su vrlo bitne za dijagnosticiranje
kamenca. Ako se kamenac nalazi u bubregu, veliku pomoć može omogućiti i ultrazvuk
abdomena, kojim se može precizno odrediti promjer i točan smještaj kamenca. Nažalost,
ultrazvuk ne može otkriti kamenac u ureteru, niti oštećenja mokraćnih puteva, uzrokovana
kamencem.

TERAPIJA
Kod većine pacijenata kamenci se izbacuju spontano, tjekom vremena, ali postoje i slučajevi
gdje se mora pristupiti razbijanju kamenca ili kirurškom zahvatu. Pacijentu koji ima napad
jakih bolova, nakon pretraga se daju analgetici, kako bi se bolovi umanjili. Ako je pretragama
otkriveno kako je kamenac sitan i kako postoji mogućnost spontanog izbacivanja, pacijent
mora piti dosta tekućine, koja može inicirati izbacivanje kamenca.

Ako je kamenac prevelik za spontani izlazak ili njegov položaj onemogućava normalan
protok urina ili izaziva oštećenja ili infekcije, najčešće se pristupa tzv. razbijanju kamenca
(ekstrakorporealna litotripsija šok valovima), koji kamenac pretvara u pijesak, koji se potom
lako izbacuje. Samo u slučajevima kada nije moguća ni ova metoda se pristupa kirurškim
intervencijama.

73. Oligurija
Oligurija predstavlja 24 h izlučivanje <500 ml mokraće kod odrasle osobe, odnosno <0,5
ml/kg/h u svakom uzrastu (<1 ml/kg/h u novorođenčadi).

Etiologija
Uzroci mogu biti prerenalni (otkloni krvotoka), renalni (bolesti bubrega) ili postrenalni
(smetnje otjecanja). Premda postoji dugi popis mogućih etioloških entiteta (vidi str. 1980),
mali je broj u pozadini većine akutnih oligurija u hospitaliziranih bolesnika.
Prerenalna oligurija posljedica je hipoperfuzije bubrega. Većinom je u pitanju hipovolemija,
nizak minutni volumen srca ili smanjen periferni žilni otpor (npr. u sepsi). Ova stanja
nerijetko koegzistiraju i brzo (tj. <1 h) smanjuju diurezu.
Od bubrežnih je uzroka najčešća akutna nekroza tubula (ATN), koja je pretežno posljedica
dugotrajne (>4 h) hipoperfuzije, radioloških kontrasta, rabdomiolize ili nefrotoksičnih
lijekova (npr. aminoglikozidi i drugi antibiotici, nesteroidni antireumatici).
Postrenalni su uzroci opstruktivne prirode, poput hipertrofije prostate, kamenaca, začepljenja
Foleyeva katetera ili neurogenog mjehura.
Procjena
Anamneza: Kod komunikativnih bolesnika izraziti nagon na mokrenje govori za opstrukciju
izgonskog trakta, dok žeđanje bez potrebe za mokrenjem ukazuje na depleciju volumena. Kod
bolesnika sužene svijesti (obično i kateteriziranih) nagli pad diureze uz normotenziju
pobuđuje sumnju na začepljenje ili izmještanje katetera, dok postupno smanjenje prije govori
za ATN ili prerenalne uzroke.
Korisni su podaci u nedavnim medicinski relevantnim događajima, poput kretanja arterijskog
tlaka, kirurških intervencija, uzimanja lijekova ili primjene radioloških kontrasta. Nedavna
operacija ili trauma mogu izazvati hipovolemiju, dok nagnječenja ili duboke električne
opekotine znadu uzrokovati rabdomiolizu.
Fizikalni pregled: Treba tražiti elemente hipovolemije, sepse ili srčane dekompenzacije.
Palpabilna distenzija mokraćnog mjehura upućuje na izgonsku opstrukciju, a tamnosmeđa
mokraća na mioglobinuriju.
Pretrage: Prije daljnje obrade valja ispiranjem provjeriti prohodnost puta u svih kateteriziranih
i onih s ilealnim odvodom. U većine ostalih etiologija je klinički jasna (npr. šok, sepsa). U
ostalih, osobito onih s polimorbiditetom pretragama treba razlučiti prerenalne od renalnih
(ATN) uzroka. Ako je već postavljen centralni venski ili pulmonalni kateter lako se utvrdi
volumni status (uz PAC također MV). Pri akutnoj oliguriji većina liječnika ipak ih ne
postavlja ako za to ne postoje dodatne indikacije. Alternativno se bolesniku bez znakova
volumnog preopterećenja može dati brza IV infuzija od 500 ml fiziološke otopine (20 ml/kg u
djece); porast diureze potvrđuje sumnju u prerenalni uzrok.
Od laboratorijskih pretraga standardni su serumski elektroliti, urea i kreatinin, a nerijetko se
traže i koncentracije natrija i kreatinina u mokraći. Prerenalni otkloni obično podižu omjer
dušika ureje i kretatinina na >20, za razliku od ≤10 uz ATN. U prerenalnim oblicima
natriurija bude <20 mmol/L jer bubrezi maksimalno zadržavaju Na radi očuvanja
cirkulirajućeg volumena. Uz ATN natriurija obično iznosi >40 mmol/L. Frakcijsko
izlučivanje Na (FENA) još bolje odražava sposobnost bubrega da ga zadržavaju, a izražava se
formulom:
urinarni Na/plazmatski Na
urinarni kreatinin/plazmatski kreatinin
Omjer <1 pokazuje da bubrezi mogu reapsorbirati Na pa je otklon prerenalni, dok omjer >1
govori za bubrežni uzrok.

Liječenje
Tretiraju se utvrđeni uzroci; oslobađa se izgonska opstrukcija, nadoknađuje volumen ili
popravlja rad srca. Prekida se eventualno davanje nefrotoksičnih lijekova. Izbjegava se
hipotenzija kako bi se spriječilo daljnje oštećenje bubrega. Renalno insuficijentni bolesnici
nerijetko zahtijevaju nadomjesno liječenje, npr. kontinuiranu veno–vensku hemofiltraciju ili
hemodijalizu.

74. Kataterizacija mokraćne bešike ---Odgovoreno

 Definicija

Prijelom ili fraktura je ozljeda koja prekida tijek kosti. Najčešće nastaje kratkotrajnim
djelovanjem snažne vanjske sile.

Podjela

Prema uzroku, prijelom može biti spontan ili traumatski. Spontani prijelom nastaje
zbog povećane lomljivosti kostiju uzrokovane bolestima kao što su koštani tumori,
metastaze, osteoporoza i osteomijelitis.

Traumatski prijelom nastaje djelovanjem snažne mehaničke sile na zdravu kost.

Stres fraktura je lom kosti, obično malih kostiju, koji nastaje zbog djelovanja
ponavljanih ili dugotrajnih vanjskih sila na kost. Prema odnosu prijeloma i mekog
tkiva razlikujemo otvoreni i zatvoreni prijelom.

Otvoreni prijelom je ozljeda kod koje je prekinut tijek kože ili sluznice iznad kosti
zbog pomicanja ulomaka kosti.

Zatvoreni prijelom je onaj kod kojeg je cjelovitost kože očuvana. Prijelom, nadalje,
može biti kompletni kad je puknuta kost cijelom širinom ili dužinom te inkompletni
kod kojeg postoje napukline.

Prema obliku

 linearni prijelom - poprečni ili kosi

 kominutivni prijelom - postoji veći broj ulomaka

 prijelom s defektom - kad se otrgne dio kosti, najčešće zbog strijelne ozljede

 prijelom zelene grančice (green stick) - tijek kosti je samo djelomično prekinut

Prema broju

 jednostruki

 višestruki prijelomi

Prema djelovanju sile

 direktni, izravni, prijelom - na mjestu djelovanja sile

 indirektni, neizravni, prijelom - na udaljenom mjestu d djelovanja sile

Prema pomicanju ulomaka

 povoljni prijelomi - ulomci ostali u kontaktu

 nepovoljni prijelomi - smjerovi ulomaka i mišića se razlikuju

 Prema mjestu - ovisno koju kost i koji dio kosti prijelom zahvaća.

Prema vrsti sile razlikujemo:

 prijelom uslijed savijanja

 prijelom uslijed udara

 prijelom uslijed otrgnuća

 torzijski, spiralni i rotacijski prijelomi

 kompresijski prijelom - zbog aksijalnog djelovanja sile koja izaziva snažan pritisak na
neke spužvaste kosti (npr. kompresivni prijelom pri padu s v elike visine na petu ili
kralježnicu)

 kominucijski prijelom - uzrokovan izravnom silom vrlo jakog intenziteta, npr. ozljede
pri radu sa strojevima, ozljede pješaka u prometu, pad s velike visine

 impresijski prijelom - nastaju ako sila izravno djeluje na ravne kosti te nastaju
ograničeni prijelomi, odnosno udubljenja kosti okružena zdravim ostatkom kosti

 strijelne ozljede kosti - posljedica djelovanja metka ili nekog drugog projektila

 epifizeolize - nastaju kod mlađih osoba ozljeđivanjem epifiznih pukotina rasta

Na vrstu prijeloma utječu: mehanizam ozljede, smjer djelovanja sile, vlak mišića,
tetiva i ligamenata te veličina sile koja djeluje na kost.

76. Prva pomoć kod komplikovanih preloma

1. Provjeriti žrtvi dišne putove, disanje, cirkulaciju. Ako je potrebno, treba započeti umjetno
disanje, masažu srca ili zaustavljanje krvarenja.
2. Žrtvu treba smiriti i pozvati hitnu pomoć na broj 94
3. pregledati žrtvu u potrazi za drugim ozljedama
4. u većini slučajeva hitna pomoć dolazi brzo pa medicinskim stručnjacima treba prepustiti
daljnju brigu za bolesnika
5. ukoliko je slomljena kost ozlijedila kožu, ne smije se disati na ranu ili je dirati. Ranu treba
prekriti sterilnom gazom ili kompresom prije imobilizacije
6. učvrstiti dio tijela u položaju u kojem se nalazi. Za imobilizaciju se mogu koristiti savijene
novine, komadi drveta, trokut iz automobila. Svaki tvrdi predmet je potrebno omotati najprije
zavojem, vatom ili komadom odjeće kako ne bi nastale dodatne ozljede. Prije postavljanja
udlage ne skidaju se odjeća i obuća da se ne izazivaju bolovi i pomak ulomaka. Potrebno je
imobilizirati dva susjedna zgloba. Udlaga se treba čvrsto stegnuti, ali ne toliko čvrsto da
ozlijedi žile i živce. Može se staviti led da se smanji bol i oteklina.
7. nakon imobilizacije je potrebno provjeriti cirkulaciju. Pritisne se koža na dijelu tijela ispod
imobilizacije. Ona se najprije zabijeli, a nakon dvije sekunde se treba vratiti boja.
8. Ako je koža ispod udlage hladna i plava, pojavljuju se trnci ili bockanje ili nema pulsa na
arterijama, potrebno je popustiti stisak.
9. potrebne su mjere za sprječavanje šoka: bolesnik treba ležati na ravnoj podlozi, podignutih
nogu (ako nisu ozlijeđene) i treba ga pokriti odjećom ili pokrivačem. Ako se sumnja na
ozljedu glave, vrata ili kralježnice bolesnik se ne smije pomicati.

77. Komplikacije rane

Komplikacije operativne rane:
1. Krvarenje
2. Infekcija
3. Hematom
4. Serom
5. Dehiscencija – potpuna i nepotpuna

Krvarenje: najčešće sekundarno. Postupak ovisi o razlogu krvarenja.

Infekcija: Karakteristike inficirane rane

a) bol – normalno boli 24-48 sati nakon operacije, a ako boli i dalje – to je prvi i glavni znak
infekcije
b) crvenilo – znak upale
c) edem – svaka operativna rana je edematozna pa to nije siguran znak
d) toplina – ne možemo baš pipati ranu, ali okolinu da

Hematom: bolesnik osjeća bol, ima lagano povišenu temperaturu, ovisno o veličini podlijeva,
rana lagano izbočena (plavo), ranu treba otvoriti i istisnuti sadržaj (ugrušak)

Serom: rana lagano izbočena, osjeća bol i temperatura je lagano povišena i nakon 48 sati.
Ako se rana otvori, izlazi serozna tekućina.

Dehiscencija: To je razmicanje rubova sašivene rane.

nepotpuna – rastvaranje do mišića ili fascije. Popustili su ili samo vanjski ili samo unutarnji
šavovi. Primjer je kada crijevo izlazi do kože – ožiljna hernija,
potpuna - kada popuste i vanjski i unutarnji šavovi = disrupcija.
Dehiscencija sa evisceracijom – svi šavovi su popustili i unutarnji organi ispadaju van
(crijeva…). Pomoć je sterilno zaviti i vlažiti fiziološkom otopinom da ne nastupi gangrena.
NE VRAĆATI ORGANE! Bolesnika treba hitno prevesti u salu.
Uzroci dehiscencije – hipoproteinemija, poremećaj koagulacije, karcinomi, reoperacija,
dijabetes, kronični alkoholičari, dugotrajne operacije, infekcije, pretilost…
Ako se predviđa mogućnost nastupanja dehiscencije stavlja se ventrofil – sigurnosni šav. Taj
šav se skida i tjedan dana nakon primarnog šava .

78. Distorzija
Zglobovi su formirani od koštanih i mekih delova. Kod sportista, češće su povrede mekih
delova zgloba (zglobna čaura, ligamenti) a ređe koštani delovi. Zglobovi su pokretni spojevi
između kostiju, sastavljeni većinom od dve kosti od kojih je jedna izdubljena a druga
ispupčena. Zglobna hrskavica nema sopstvenu vaskularizaciju, već se ishranjuje sinovijalnom
tečnošću, pri čemu je od esencijalnog značaja aktivnost zgloba.

Zglob zatvara (hermetizuje) zglobna čaura sastavljena od spoljnjeg fibroznog i unutrašnjeg

sinovijalnog sloja. Fibrozni sloj je čvršći i mehanički štiti zglob, a unutrašnji je funkcionalniji,
jer luči sinovijalnu tečnost koja nastaje transudacijom plazme. Ovaj sloj reaguje na traumatske
agense na dva načina: opštom reakcijom koja se sastoji u dilataciji krvnih sudova i
ekstravagaciji plazme.

Bolna reakcija uzrokuje inaktivnost zgloba pa nagomilavanje metaboličkih produkata dovodi

do povećanosti kiselog izliva, pa u takvoj sredini dolazi do precipitaciji fibrina a ovo je osnov
za dalju granulaciju tkiva i daljih artritičnih promena. Povrede zglobanajčešće nastaju
direktnim udarcem ili prekomernim pokretima koji su izvan fiziološkog pokreta zgloba.

Ligamenti su građeni od snopova fibroznih vlakana postavljenih izvan zglobova

(ekstracelularno) ili unutra (intrakapsularno) i direkno pojačava zglobnu čauru

Distorzija nastaje kada sila u potpunosti ne savlada otpor zglobnih veza i zglob ostane u svom
anatonski normalnom položaju.

Po Almanovoj podeli distorzije mogu da budu:

Elongacione distorzije - distorzija prvog stepena, u kliničkoj slici javlja se slabiji ili jači bol,
manji otok koje se ne javlja odmah već posle nekoliko dana,

Laceracione distorzije - distorzija drugog stepena, to su uganuća ili delimični

prekid ligamenata. Kliničkom slikom dominira jak i oštar bol u trenutku nastajanja, otok koji
se odmah formira zbog krvavljenja (hematrozis u zglobu), funkcije zgloba su smanjene uz
prisutnu nestabilnost u zglobu,

Rupturacione distorzije - distorzija trećeg stepena koje se karakterišu potpunim prekidom

ligamenata obilnim hemoragijama. Kliničkom slikom dominira oštar bol, veliki otok, potpuno
oštećenje funkcije zgloba, nestabilnost i obavezan operativni zahvat

Lečenje
U trenutku povređivanja krioterapija dominira (opisano na str), hidrokineziterapija, ultra zvuk,
elektroforeza ( kombinacija sa analgetikom, kortikostereoidima), interferentne struje, laser,
magnetoterapija, kineziterapija. Treći stepen obavezan hiruški zahvat, i to odmah istog dana,
(ako je moguće) jer daje najbolje rezultate.

79. Luksacija
Ramena,kuka,vertebrij,Patele...
Ako su kosti, koje bi se trebale dodirivati, rastavljene tako da zglob više ne funkcionira,
govorimo o iščašenju. Uzrok je obično jaka ozljeda koja djeluje na zglob tolikom silom da
pokida ligamente zgloba. Osim rastavljanja kostiju moguća su i ozbiljna oštećenja zglobne
čahure, okolnih mišića, krvnih žila i živaca.Sila koja uzrokuje iščašenje može ponekad
izazvati i prijelom jedne ili obiju zahvaćenih kosti.

Iščašenja koja nisu posljedica ozljeda mogu biti prirođena ili kongenitalna, a mogu uslijediti i
kao komplikacija kod reumatoidnog artritisa. Napokon, iščašenje može opetovano uslijediti –
bez očitog uzroka – kod osobe čiji je zglob oslabljen ranijom ozljedom. Ovakvim
“spontanim” iščašenjima posebno su skloni rame i čeljusti.

Simptomi
Iščašeni zglob je izobličen, izuzetno bolan, brzo otiče, mijenja boju i postaje nepokretan.
Ostali mogući simptomi zavise o opsegu oštećenja okolnih tkiva.

Opasnosti
Iščašenje kralješaka može oštetiti cijelu leđnu moždinu te ponekad izazvati paralizu tijela
ispod razine ozljede. Isto tako, iščašenje ramena ili kuka može oštetiti glavne živce u
pogođenoj ruci ili nozi, te uzrokovati paralizu. Osim toga, iako je u tom slučaju situacija
manje ozbiljna, u svakom iščašenom zglobu može se razviti artroza.

Što poduzeti?
Nemojte nikome dopustiti da vam namješta iščašeni zglob ako niste sigurni da ta osoba znade
ispravni postupak; naime, uz iščašenje uslijedio je možda i prijelom ili neko drugo oštećenje,
pa neispravan postupak može samo pogoršati stanje. Samo zaštitite ozlijeđeno mjesto
najboljim raspoloživim sredstvom, pa se odmah uputite liječniku ili u bolnicu. U
međuvremenu nemojte ništa jesti ni piti jer će vam možda dati opću anesteziju radi repozicije
tj. namještanja zgloba u normalan položaj). Liječnik će vam pregledati i rendgenski snimiti
zglob i okolno područje kako bi procijenio opseg oštećenja.

80. Vrste imobilizacije

skup mera kojima se, koristeći imobilizaciona sredstva, povređeni deo tela za određeno vreme
postavlja u prinudni položaj mirovanja

Vrste imobilizacije (podela prema nameni i vremenu upotrebe)

1. Transportna (privremena) imobilizacija – štiti povređenog neposredno nakon
povređivanja i za vreme transporta. Vremenski je ograničena. Obavlja se sredstvima
kojima se trenutno raspolaže.
2. Terapijska (definitivna) imobilizacija - primenjuje se u zdravstvenim ustanovama i
podrazumeva neoperativno i operativno lečenje.

81. Dijagnostika lokomotornog sistema

Anamneza,fizčki pregled,punkcija,artroskopija,biopsija kosti i sinovijalne tečnosti.

*Laboratorijske pretrate:
-Biohemijske i hematološke pretrage:Osnovne pretrreage krvi i urina radi utvrđivanja
zdravstvenog stanja.

*Imunološke pretrage:
-Metoda aglutinacije radio uvida „raumatoidnog fakora“
-Test LE-Stanica- Sistemski lupus
-Metoda imunoflorescencije

**Instrumentalne pretrage
 *Elektrodijagnostičke pretrage:
-EMG (Elektromiografija)- Prikaz mišićnih potencijala-neuromuskularne bolesti
-ENG (Eletroneurografija)- Prikaz električnih potencijala perifernog zivca

*Radiološke pretrage:
-RTG snimak slabiji uvid
-CT (Kompjuterizovana tomografija) pregeld i uvid u stanje i građu kosti
*Nuklearno medicinske pretrage
-MR (Magnetna rezonanca) Pogodna za uvid u stanje hrskavica i ligamenata te sinovijalne
tekućine.

*Dopunske metode: Denzitometrija kosti, scintigrafija kosti i zgobolva, Ultrazvučne metode.

82. Ekstenzija kroz kost (njega bolesnika na ekstenziji)

Ekstenzija skeletna trakcija istezanje kostiju. To je metoda kojom pokušavamo da
istovremeno reponiramo i retiniramo koštane odlomke. Metoda se primenjuje tako da
povlačenjem preko distalnog odlomka a u osi povređene kosti dosegnemo želeni položaj
okrajaka i u tom položaju ih retiniramo. Najlakše se dovodi u ravan gde krajevi nisu
pomereni, dok su nešto teže osovinske i rotacione dislokacije. Ekstenziju ili skeletnu trakciju
učvrstimo najčešće na mestima gde je kost pokrivena samo sa tankim delom mekog tkiva
(tuberositas tibiae, kalkaneus, olekranon, kondili femura).

Ekstenziju postavljamo tako da Kirschnerovu žicu ili Steinmanov klin zašrafimo ili zabijemo
kroz kožu i kost. Na to pričvrščujemo žičane strune, na to preko kotura obesimo potrebne
utege. Pri prelomima na zadnjoj strani upotrebljavamo Braunovu opornicu preko koje lako
izravnamo delove odlomaka.
Takvo opterećenje moramo održati više nedelja (od 3 do 6 nedelja), što zavisi od povređene
kosti. U tom stanju više puta slikamo prelom i posmatramo položaj okrajaka, pomeramo
jačinu tegova i položaj opornice. Kada se okrajci dovoljno čvrsto spoje, smanjujemo
ekstenziju i nastavljamo lečenje gipsom.
Ekstenziju možemo upotrebiti kod nekih preloma kod dece, s tim što kod dece do 4 godine
zamenjujemo trakciju kroz kost sa obližnjom trakcijom.

Prednosti skeletne trakcije su sledeće:

- onemogućava odvajanje okrajaka, jer je izražen jak mišićni teg,
- omogućuje negu kože, što kroz gips nije moguće,
- po rendgenskoj kontroli imamo mogućnosti korekcije položaja okrajaka.

Slabe strane skeletne trakcije:

- dijastaza između odlomaka onemogućava zarastanje kostiju (prevelika odvojenost),
- mogućnost infekcije usled prisustva žice ili klina,
- napetost ligamenata u zglobnim ovojnicama, u zglobovima preko kojih se vrši trakcija
u predelu preloma,
- mogućnost tromboze,
- odrasle povređene osobe koje su nemirne nisu pogodne za ovakvo lečenje (povrede
centralnog nervnog sistema, delirijum).
 83. Implantati
84. Preoperativna priprema bolesnika za ugradnju endoproteze
Noć prije operacije i ujutro na dan operacije kupanje pacijenta, a posebno detaljno obratiti
paznju na i područje operacije - kuk ili koljeno, sa korištenjem antiseptične pjene. Noć prije
operacije pacijent prima potkožnu injekciju niskomolekularnog heparina, lijeka koji prevenira
moguću trombozu vena. Neposredno prije odvoženja u operacijski trakt ppripremanje
operacionog polja brijanjem, isto će biti prebrisano antiseptikom i pokriveno sterilnom
gazom. Istovremeno se aplicira kateter u mokraćni mjehur i daje se intravenozno antibiotik.
Na dan operacije paciient mora biti natašte, ne smije uzimati nikakvu hranu ili piće najmanje
6 sati prije zahvata. Ukoliko treba uzeti na usta neki lijek, to će mu aneesteziolog ili odjelni
liječnik posebno odobriti i uputit da ga uzme sa minimalnom količinom tekućine. Ukoliko
pacijent ima probleme za redovnim ispražnjavanjem crijeva , dan prije operacije treba
poticati probavni trakt na pražnjenje ili primjeniti medikamentoznu terapiju.
U početku i prije svih priprema bolesnika treba najprije pripremiti psihički za operaciju, a
nakon toga i fizički i sanitarno.

Ostali nalazi
KKS (E, Hb, HTC, DKS) SE, GUK; AST, ALT, AF, Bilirubin
Testovi koagulacije (fibrinogen, PV, INR, APTV, d-dimeri, fibrinoliza)
Testovi agregacije trombocita (ukoliko pacijent pije Pigrel i sl. lijekove ili biljne preparate)
urea, kreatinin; elektroliti (kalij, natrij)
EKG; (po potrebi pregled interniste ili kardiologa)
urin; urinokultura
Krvna grupa, Rh faktor (originali nalaza)
Rtg srca i pluda (osobe starije od 60 godina)

85. Postoperativni tretman bolesnika sa endoprotezom kuka

Nakon operacije pacijent ima urinarni kateter i drenove (cjevčice) u rani. U većini bolnica
rana se svakodnevno previja, a u nekima je rana zaštićena specijalnim sterilnim povojem s
kojim se pacijent može odmah tuširati. Podlaktne štake ili drugo ortopedsko pomagalo
pacijent dobiva u bolnici i koristi ih 4 do 6 tjedana, a nekada i dulje. Od prvog dana pacijent
započinje s ustajanjem, hodom i ciljanim vježbama koje sprečavaju stvaranje krvnih
ugrušaka u venama operirane noge. Kako bi se što prije uspostavila funkcija novog zgloba
provode se rane vježbe a prije izlaska iz bolnice pacijenti samostalno ustaju , obavljaju
osobnu higijenu a svladaju i hod sa štakama na ravnoj površini te na stepenicama.

Bolesnici sa ugrađenom protezom kuka moraju se pridržavati sljedećeg:

 ne savijajte operirani kuk više od 90 stupnjeva

 zabranjeno je prekrižiti nogu preko noge, te okretanje noge prema van
 izbjegavajte niska i mekana sjedala i ležajeve
 ne nositi teške terete; hodati uz uporabu pomagala ( štaka ) do kada to odredi operater
 izbjegavajte hodanje po neravnom, skliskom tlu, te uzbrdo
 kada ležite na leđima između koljena stavljajte jastuk
 ne ležite na operiranom kuku
 obavezno redovito vježbati
ZDRAVSTVENA NJEGA ONKOLOŠKIH PACIJENATA
1. Bol i terapija bola, procjena intenziteta bola
Bol je subjektivno, neugodno, osjetno i emocionalno iskustvo koje nastaje kao posljedica
prijetećeg ili nastalog oštećenja tkiva, a njegovo liječenje predstavlja temeljno ljudsko pravo.
Dakle, važno je istovremeno tražiti uzrok zbog kojeg se bol javila, liječiti je i tako što prije
spriječiti daljnju patnju.

Prema duljini trajanja može se razlikovatiakutna i kronična bol.

Odrđivanje boli:
-Prema trajanju: Akutna i hronična
-Prema jakosti/jačini
-Prema kvalitetu
-Somatska bol
-Visceralna
-Neuropatska
-Psihogena
-Prema uzroku etiološka
Mjerenje intenziteta boli
Za bol možemo reći da je subjektivna senzacija koju je teško mjeriti, objasniti i definirati.
Stoga je potrebno ispitati mjesto pojave boli ili anatomsku lokalizaciju (jednu ili više) i
istražiti da li se bol pojavila postupno ili naglo, u vezi s nekim čimbenikom ili bez povoda.
Jednako je važno istražiti da li je bol prolaznog karaktera (što je više obilježje reumatskih
bolesti) ili stalna te koji je faktori pojačavaju (određeni pokreti, aktivnost ili neaktivnost,
dodir, pritisak, emocionalan stres..). Važno je i doznati da li se pojavila prvi puta ili više puta i
ako se ponavlja da li opet na istom mjestu ili na drugom ili na nekoj drugoj strukturi
lokomotornog sustava.
Potrebno je dobiti uvid u trajanje,intenzitet i čimbenike koji utječu na dužinu trajanja i
intenzitet te vrijeme pojave.

Uvijek treba precizno opisati anatomsku regiju prisutnosti boli. Primjer: bol locirana u
području zgloba nas upozorava da je izvorište u zglobu. Lokalizacija boli između dvaju
susjednih zglobova upućuje na zahvaćenost kostiju,mišića ili na prenesenu bol. Bol može biti
locirana i samo na jednom dijelu zgloba (npr. kod afekcije kolateralnog ligamenta na toj
strani).
Zbog preklapanja inervacije zglobnog i periartikularnog tkiva bolesnik može opisati da je bol
locirana u zglobu, a pomnijim ispitivanjem se pronađe njezino podrijetlo u izvanzglobnim
promijenjenim strukturama. Naime, pošto se bol širi sklerotomima, miotomima i
dermatomima bolesnik često ne može odrediti dubinu širenja boli ni njezinu lokaciju. Bol
koja se širi-prezentira na dermatomima jest površinska a miotomima i sklerotomima duboka.
Kada bolesnik ne može ocijeniti točnu lokalizaciju boli, potrebno je produbiti razgovor i
dodati neka pitanja.
Također je važan odnos boli i sna jer slab san remeti odmor i iscrpljuje bolesnika. Organska
bolest obično utječe na kvalitetu sna i prekida ga, dok funkcionalna bol utječe samo neznatno.

Skala boli
Radi boljeg dijagnosticiranja bolesti,određivanja načina liječenja i praćenja učinaka liječenja
nužno je kod svakog bolesnika koji ima bolove detaljno utvrditi sva obilježja bolova
(pojavljivanje, trajanje, mjesto jačinu i kakvoću) tj. izmjeriti bol. Međutim to je nerijetko
veliki problem pošto je bol subjektivno iskustvo koje ne možemo objektivno izmjeriti.
Obilježja bolesnikova bola možemo saznati na osnovi njegovih iskaza, a djelomično i na
osnovi njegovog ponašanja.

Subjektivni iskaz bolesnika često je u neskladu s drugim indikatorima bolnog doživljaja,

odnosno neproporcionalan težini i ozbiljnosti bolesti ili ozljede. Također, neke osobe imaju
poteškoća pri opisivanju svojih doživljaja zbog siromašnog rječnika. Iz tog razloga se koriste
upitnici u kojima su već naznačeni pridjevi koji opisuju pojedine kvalitete boli, a zadatak
bolesnika je samo da označi koju vrstu boli on u pojedinom trenutku osjeća.

Skale procjene jačine boli mogu biti numeričke gdje ocjena 0 označava nepostojanje boli, a
10 neizdrživu bol. Mogu biti verbalne (npr. na krajevima skale se nalaze tvrdnje “ne boli me”
i “boli me toliko da ne mogu izdržati”). Treća vrsta skala su grafičke skale za procjenu boli
gdje dužina linije u milimetrima, označena od strane bolesnika, predstavlja mjeru boli.

Vizualno-analogna skala (VAS) - Najčešće je u uporabi. Od bolesnika se traži da na 10

centimetara dugoj crti označi mjesto koje odgovara jačini njegove boli, nakon čega se s druge
strane milimetarske ljestvice očita VAS zbroj. Pritom 0 označava da nema boli, a 10 najjaču
bol. Ako je VAS zbroj 0 - 3, jačina boli ne zahtijeva analgetsku terapiju.

Od ostalih jednodimenzionalnih ljestvica postoje:

 Numerička ljestvica (Numerical Rating Scale - NRS) = intenzitet od 0 - 100

 Verbalna ljestvica s četiri točke boli (Verbal Rating Scale 4 - VRS 4) = nema boli,
malo boli, mnogo boli, jako boli
 Verbalna ljestvica s pet točaka (VRS 5) = blaga bol, neugodna bol, prisutna bol,
jaka bol, mučna bol.

Multidimenzionalne ljestvice - McGill Pain Questionaire najčešće je korištena

multidimenzionalna ljestvica. Sastoji se od niza pitanja koja su međusobno povezana u
sklopove. Primjerice:

 Gdje vas boli? - bolesnik označava bolno mjesto na slici ljudskog tijela.
 Kako je jaka vaša bol? - bolesnik označi jačinu boli na VAS skali.
 Brief Pain Inventory - kratki bolesnikov zapis o boli.

Taj način mjerenja intenziteta boli primarno se koristi kod bolesnika s kroničnom boli
malignog ili nemalignog podrijetla. Bolesnik označava tip analgezije (ublažavanja boli) i
utjecaj boli na sposobnost obavljanja dnevnih aktivnosti. Procjenjujući jačinu boli, ujedno
procjenjujemo i učinkovitost primijenjene analgetske terapije.

Liječenje boli
Najrašireniji i najjednostavniji način liječenja akutne boli je onaj farmakološki tj. uzimanjem
različitih lijekova. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) propisala smjernice i algoritme
za farmakološko liječenje boli. Kod subkroničnih bolnih stanja terapija izbora je
farmakološko liječenje potpomognuto konzervativnim liječenjem, postupcima fizikalne
terapije.

Kada bol traje duže od 12 tjedana i ne prestaje uz farmakološku terapiju i konzervativno

liječenje fizikalnom terapijom tada govorimo o kroničnoj boli. Jedan od najučestalijih uzroka
takve boli su bolna stanja kralješnice. Obzirom na složenost sustava kralježnice potrebno je
najprije neinvazivnom neuroradiološkom dijagnostikom i/ili minimalno invazivnim
dijagnostičkim intervencijama utvrditi vodeći izvor boli. Tada se minimalno invazivnim
zahvatima – terapijskim intervencijama, liječi kronična bol.

Ukoliko su degenerativne promijene lokomotornog sustava toliko izražene da se terapijskim

intervencijama ne može liječiti kronična bol, planira se operacijsko liječenje. Ovisno o
promijenama kralježnice i glavnim tegobama ponekad je dovoljno spinalne živce osloboditi
pritiska, nekad treba učiniti stabilizaciju, a ponekad je potrebno učiniti oba postupka u istom
operacijskom zahvatu.

Kod uporne kronične boli koju gore navedeni postupci ne smanjuju, a pacijenti su dugoročno
ovisni o opijatskim lijekovima, preporuča se operacijsko liječenje uporne kronične boli što
podrazumijeva implantaciju pumpi za spinalnu aplikaciju lijekova i implantaciju spinalnih
neurostimulatora.

2. Zdravstvena njega pacijenta u toku i poslije radiacione terapije

ZDRAVSTVENA NJEGA PACIJENATA U TOKU I POSLIJE RADIACIONE TERAPIJE
Zadaće sestre prije i za vrijeme radiacione terapije
1. Psihička priprema pacijenta
2. Fizička priprema pacijenta (odraditi sve laboratorijske parametre koji su nužni)
3. Staviti pacijenta u odgovarajući položaj
4. Pratiti vitalne funkcije
Zadaće sestre poslije radiacione terapije
1. Pratiti i procijenjivati razinu boli pomoću standardne skale 0-10
2. Bolesnike koji osjećaju umor uputiti na fizikalne terapije
3. Pratiti terapiju koju bolesnik prima
4. Educirati pacijenta kako da se brine o području koje se zrači (koža uvijek mora biti
suha, izbjegavati kreme, dezodoranse, pudere, alkohol, nositi široku odjeću, zaštititi
kožu od sunca)
5. U slučaju pojave određenih nuspojava (mučnina, povraćanje, dijareja, alopecija,
promjene na koži) savjetovati pacijenta da se odmara više i smanji dnevne aktivnosti

3. Zdravstvena njega kolostome i ileostome

Kolostoma
Budući da se artificijelni anus nekontrolirano prazni, bolesnici s umjetnim anusom prisiljeni
su na korištenje pomagala koj omogućuju kontrolu stome.
Stolica se obično javlja između pet i sedam dana. Kada se bolesnik oporavi od operativnog
zahvata medicinska sestra mora ga uputiti i uključiti u način njege kolostome i u pripremu
potrebnog materijala. Njega stome vrši se pažljivo i odlučno bez straha i srama. Stoma nije
rana već organ vlastitog tijela i kao takav nije potrebno za higijenu imati sterilne već čiste
stvari.
Tijekom edukacije bolesniku je potrebna psihološka i emocionalna podrška. U edukaciju
možemo uključiti i stomaterapeuta. Što se pozitivnije odnosimo prema bolesnikovom stanju
to će se i on sam pozitivnije odnositi prema sebi i svom stanju. Medicinska sestra mora
objasniti i demonstrirati na koji način primjeniti usvojena znanja dok bolesnik ne počne
samostalno i pravilno izvoditi postupak. U svakodnevnoj njezi kolostome postoje pomagala
za pravilnu njegu kolostome. Danas na tržištu ima nekoliko vrsta kolostomnih sustava,
jednodjelih, dvodjelnih, prozirnih, neprozirnih s i bez filtera. Zaštitne pločice izrađene su od
specijalnih vrsta smole, u odnosu na kožu ne izazivaju nikakve reakcije. Mijenjaju se svakih
pet do sedam dana ili prema potrebi. Vrećice se mijenjaju po potrebi.
Od ostalih pomagala koje bolesnik mora imati kod njege kolostome su pasta, puder, mjerilo
za promjer stome, škarice, ogledalo, rupčići za uklanjanje ljepila. Dodatna pomagala su remen
kao sredstvo dodatne sigurnosti pri nošenju stoma pomagala i trbušni pojas za postoperativnu
kompresiju.
Najveći napredak u kontroli kolostome predstavlja uvođenje tehnike irigacijom posebnim
irigacijskim sustavom. Tehniku je inaugurirao Turnbull, a omogućuje bolesnicima s
kolostomom da dva do tri dana nakon irigacije ne trebaju nositi nikakvu vrećicu osim jedne
minijaturne koja štiti otvor kolostome od mehaničke iritacije odjeće, odnosno rublja. Tehnika
izvođenja: rezervoar s 600-700 ml mlake vode se postavi u visini ramena. Cijev koja je
povezana s rezervoarom se uvede u stomu pomoću specijalnog nastavka koji se prije namaže
vazelinom. Bolesniku se savjetuje da petnaest minuta prije irigacije uzme doručak koji će
izazvati gastrokolički refleks i tako pospješiti evakuaciju. Nekoliko minuta poslje irigacije
treba napeti trbuh kako bi se evakuacija pospješila.
Smjernice za prehranu bolesnika sa stomom svode se na konzumaciju raznolike i
uravnotežene prehrane. Treba izbjegavati masnoće i jače začine u postoperativnom toku. (1)
Svjestan odabir namirnica može imati utjecaja na konzistenciju stolice, broj stolica, razvoj
neugodnih mirisa i nadutosti.

Bolesniku treba objasniti i demonstrirati postupak kod njege stome

* Okolina stome se čisti toplom i neutralnim sapunom nakon čega se mekom tkaninom koža
lagano posuši
*Koža oko stome se zaštiti posebnim, točno prijanajućim plastičnim materijalom koji ne
propušta sadržaj stolice i spriječava oštećenje kože
* Na postavljenu plastičnu podlogu se stavlja stoma vrećica koja se prazni prema potrebi (u
pravilu ako je puna do polovice)
* Objasniti i demonstrirati postupak irigacije kolostome (formirana stolica), koja se najčešće
radi svakih četiri do pet dana
*Potencijalna mogućnost oštećenja peristomalnog djela kože/nema kontrolu stolice

Ileostoma kao i kolostoma

4. Enteralna prehrana u kliničkoj praksi

Prioritetni cilj kliničke prehrane danas je održanje cjelovitosti sluznice tankog i debelog
crijeva, s naglaskom na hranjenje bolesnika normalnom hranom uz modifikacije ili enteralnim
pripravcima kada je god to moguće tj. kada ne postoje apsolutne kontraindikacije. Naime, i
male količine hrane u crijevnom lumenu mogu spriječiti stanjivanje crijevne stjenke i atrofiju
crijevnih resica te tako utjecati na smanjenje prijelaza bakterija iz crijeva u sistemni krvotok.
Prijelaz bakterija kroz crijevnu stjenku (bakterijska translokacija) može uzrokovati brojne
upalne komplikacije, a nerijetko i smrtni ishod.
Enteralna prehrana ima brojne prednosti u odnosu na parenteralnu prehranu:

 Potrebe organizma za hranjivim tvarima koje se unose enteralnim pripravcima u

crijevo dobro su poznate, za razliku od parenteralne prehrane i unosa nutritivnih tvari
direktno u krvožilje.
 Pripravcima za enteralnu prehranu omogućava se unos nekih hranidbenih pripravaka
kao što su probiotici, prebiotici i prehrambena vlakna kojih ili nema ili ne može biti u
parenteralnim otopinama.
 Broj i učestalost ozbiljnih komplikacija, posebno upalnih, znatno je manji u bolesnika
na enteralnoj prehrani.
 Enteralna prehrana znatno je jeftinija od parenteralne.

Vrste enteralnih pripravaka

Spektar pripravaka za enteralnu primjenu širok je i dostupan za svakodnevnu primjenu, ne

samo u bolničkim institucijama već i u ordinacijama liječnika opće medicine. Komercijalni, i
u nas dostupni pripravci imaju brojne prednosti nad pripravcima koji se pripremaju u
bolničkim kuhinjama ili kod kuće. Enteralna hrana dijeli se na monomerne (elementarne),
oligomerne te polimerne pripravke.Osnovna razlika je u veličini, odnosno količini i vrsti
prisutnih molekula. Sukladno tome, pripravci koji sadrže veći broj molekula, koje su ujedno i
kraće, imaju veću osmolarnost pa stoga mogu prouzročiti nuspojave poput proljeva.
U današnje doba su uz standardne pripravke razvijeni i specijalni pripravci koji
predstavljaju poseban izazov u kliničkoj prehrani i gotovo imaju snagu
lijeka.Ekoimunonutricija podrazumijeva novi pristup u enteralnoj prehrani koja nema za cilj
samo nadoknadu deficita u organizmu, već i opskrbu organizma supstratima koji pojačavaju
imunološki odgovor i otpornost organizma. Nutrijenti i tvari koji se smatraju korisnima u
svrhu pojačavanja imunološkog odgovora su aminokiseline glutamin i arginin, omega-3
nezasićene masne kiseline, probiotici, prebiotici, nukleotidi te vitamini i antioksidansi. Ovi
proizvodi su u nizu ranih kliničkih, kontroliranih, dvostruko slijepih ispitivanja pokazali
brojne prednosti nad proizvodima klasičnog spektra, primarno s gledišta smanjenja broja
infekcija, boljeg održavanja ravnoteže dušika, skraćenja boravka na asistiranoj ventilaciji
respiratorom te skraćenja bolničkog liječenja.

5. Parenteralna prehrana---Odgovoreno u internoj njezi

6. Zdravstvena njega pacijenata sa traheotomijom
Traheotomija je hirurški zahvat kojim se otvara prednji dio traheje da bi se obezbijedilo
disanja. Dijeli se na hitnu i elektivnu. Izvodi se u lokalnoj ili općoj anesteziji.
Indikacije za traheotomiju su: opstrukcija gornjeg dišnog puta, omogućavanje toalete gornjeg
respiratornog trakta, pomoći respiraciju skraćenjem gornjeg dišnog puta, prevenirati aspiraciju
sadržaja usne šupljine i probavnog trakta.
Traheostoma je umjetno stvoreni otvor na prednjem dijelu traheje. Može biti privremena ili
trajna.
U otvor traheostome plasira se kanila koja se po potrebi fiksira. Vrste kanila: armirana s
balonom, nearmirana sa balonom, plastična bez balona i metalna sa uloškom.
Uloga medicinske sestre/tehničara pri toaleti traheostome odnosno promjeni kanile je
upoznati bolesnika s postupkom, smjestiti ga u sjedeći položaj, priprema pribora, asistiranje
ljekaru pri izvođenju postupka.
Toaleta kanile podrazumijeva ispiranje ili izmjenu uloška i aspiraciju trahealnog sekreta.
Toaletu kanile potrebno je vršiti često, ponekad više puta dnevno. Hospitaliziranom pacijentu
neophodan je stalni monitoring uz fizikalni pregled. Komplikacije kod pacijenata sa
trahealnom kanilom (sestrinske dijagnoze): smanjena prohodnost dišnih puteva, ozljede
kanilom, aspiracija sekreta, pomicanje kanile, hipoksija i hiperkapnija, infekcija, stvaranje
fistula.
Najvažnija je saradnja sa pacijentom ukoliko je svjestan, te kordinacija i timski rad između
medicinske sestre/tehničara i ljekara.

7. Plasiranje CVK i specifičnosti njege

PLASIRANJE CVK I NJEGA (SPREČAVANJE INFEKCIJE I KOAGULACIJE)
Prije uvođenja CVK-a, potrebno je obaviti laboratorijske pretrage u cilju smanjivanja
komplikacija. Područje kože na koje se planira uvesti kateter, potrebno je dezinficirati.
Lokalni anestetik se primjenjuje ako je potrebno. Odrediti venu, najčešće se to radi pomoću
malog ultrazvučnog uređaja. Najčešće uvode preko unutrašnje jugularne i femoralne vene.
Pristup preko potključne vene je lak zbog koštanih orijentira i bez primjene ultrazvučnog
vodiča, ali ga prate relativno česte komplikacije, kao što su pnemotoraks, malpozicija
katetera, tromboza i dr.. Igla se aplicira u kožu, dok se ne pojavi krv. Boja krvi i brzina
protoka, pokazuje da li se radi o arterijskog ili venskoj krvi. Kroz šupljinu igle se uvodi
kateter, te se igla izvuče. Kroz centralni kateter se aspirira, te se ispere sa heparinom.
Sprečavanje infekcije i koagulacije
1. Temeljito pranje ruku prije rukovanja s CVK
2. Temeljita kontrola CVK-a
3. Striktna asepsa
4. Fiksiranje CVK-a
5. Održavanje prohodnosti-Nakon svakog davanja lijeka ili infuzionog rastvora, CVK
najprije prošpricati sa 5 ml čistog NaCl 0,9%. Zatim u kateter ubaciti 5ml rastvora sa
heparinom.
6. Sprečavanje oštećenja

8. Specifičnosti pripreme kemoterapije

Hemoterapija je naziv za sistemsko liječenje zloćudnih bolesti kemijskim tvarima prirodnog
ili sintetskog podrijetla koje se još nazivaju antitumorski lijekovi, citotoksični lijekovi ili
citostatici. Naziv kemoterapija koristi se jer se ovim liječenjem rast zloćudne stanice
kontrolira kemijskim putem.
Mehanizam djelovanja
Prema mehanizmu djelovanja citostatici najčešće remete sintezu i/ili funkciju makromolekula
(DNA, RNA, bjelančevine) ili funkciju staničnih organela, osobito mitotskog aparata koji
omogućuje diobu stanica. Kao posljedica ovih učinaka dolazi do smrti stanica.

Podjela
Citostatici se dijele u slijedeće skupine:
alkilirajuća sredstva
antimetaboliti
protutumorski antibiotici
sredstva biljnog porijekla

Prema vrsti bolesti od koje pacijent boluje, odlučuje se na koji način će se liječiti. Lijekovi za
kemoterapiju se daju oralno (kao tablete ili kapsule), injekcijom kroz kožu (potkožno),
injekcijom u venu (intravenski) ili putem specijalnog katetera ugrađenog u vene. Oralno
liječenje ne prouzrokuje bolove. Obično ni druge vrste kemoterapije ne prouzrokuju bolove,
osim kratkog uboda kad se umetne igla. Lijekovi moraju cirkulirati u krvotoku kako bi došli
do promijenjenih stanica. Lijekovi za kemoterapiju ometaju ili uništavaju udvostručavanje i
rast promijenjenih stanica.

Mnogi od lijekova koji se koriste mogu prouzrokovati popratne pojave. Te pojave jako se
razlikuju kod pojedinih pacijenata. Stalno se rade istraživanja s ciljem da se što više smanje te
moguće popratne pojave i ima puno novih lijekova koji imaju za cilj njihovo sprječavanje.
Kemoterapija djeluje na stanice koje se brzo dijele. To mogu biti normalne stanice, kao i
stanice leukemije, limfoma ili mijeloma. Normalne stanice koje su najčešće pogođene su u:
o koštanoj srži,
o probavnom sustavu (usta, želudac i crijeva),
o folikuli kose.

Međutim, normalne stanice su sposobne da se regeneriraju. Tako će sve općenite nepoželjne

posljedice po tijelo, bez obzira na to koliko su beznačajne ili ozbiljne, obično biti privremene.
Dok primate kemoterapiju, redovito će se uzimati krv i pratiti Vaša krvna slika kako bi se
pratile posljedice korištenja tih lijekova.

9. Tretman pacijenta poslije terapije radioaktivnim jodom

U periodu nakon uzimanja kapsule sa radioaktivnim jodom, ne savetuje se veće fizičko
opterećenje sve do prve kontrole. Pacijentima se preporučuje mirovanje ili fizički napor u
meri koja im prija. Obavezno je redovno uzimanje terapije za sva druga hronična oboljenja,
povećan unos tečnosti, vitamina, neophodnih minerala… Nekoliko nedelja nekon terapije ne
savetuje se produženi kontakt sa decom i trudnicama- tj ne bi im trebalo prilaziti na manje od
dva metra niti bi trebalo biti u njihovoj blizini duže od pola sata.

Nuspojave primjene radioaktivnog joda u terapijske svrhe su rijetke, a tu se ubrajaju mučnina,

povraćanje, umor, glavobolja, još rjeđe prolazno smanjenje broja krvnih stanica, tj. supresija
koštane srži, upala žlijezda slinovnica, pneumonitis (zbog zadržavanja joda u plućima u
bolesnika s plućnim metastazama), prolazno smanjenje funkcije jajnika i smanjenje broja
spermija te povećanje broja mutacija, zbog čega se bolesnicima savjetuje da kontroliraju
začeće 6-12 mjeseci nakon primjene radioaktivne terapije.

10. Hospis
Palijativna skrb (PS) predstavlja pristup unapređenja kvalitete života bolesnika koji imaju
aktivnu, progresivnu, napredovalu bolest s očekivanim skraćenjem životnog vijeka i njihovih
obitelji. Cilj palijativne skrbi jeste poboljšanje kvalitete života i smanjenje patnje putem
sprječavanja, ranog otkrivanja, kvalitetne procjene i liječenja boli i ostalih problema:
tjelesnih, psihosocijalnih i duhovnih (Svjetska zdravstvena organizacija 2002.). PS olakšava
bol i ostale simptome, podržava život, a umiranje prihvaća kao prirodni proces, niti sprječava
niti ubrzava umiranje, a uključuje psihosocijalne i duhovne potrebe bolesnika u skrbi,
omogućuje što kvalitetniji život bolesnika u skladu s mogućnostima do smrti, pruža pomoć
obitelji (njegovatelju) tijekom bolesti bližnjeg i kasnije u tijeku žalovanja, timskim radom
prepoznaje i olakšava potrebe bolesnika i njegovatelja, surađuje i uključuje se u skrb
bolesnika čak i za vrijeme aktivnog liječenja. Za pružanje cjelovite palijativne skrbi potreban
je multidisciplinaran pristup, uz jačanje interdisciplinarne suradnje