Professional Documents
Culture Documents
Andjeo Cuvar PDF
Andjeo Cuvar PDF
jedva čekala da ga napusti. Spokejn, gradić koji su njeni roditelji izabrali,
imao je sve što je čoveku potrebno za normalan život, ali nju su oduvek
privlačile daljine i svetla velegrada. Uglavnom, njoj se taj grad oduvek činio
premali i pretesan za život o kakvom je sanjala.
Pored toga, i ponašanje njenih roditelja je gušilo i sve više nerviralo.
Nikada nije mogla da shvati zašto je otac, od svih mesta na svetu, izabrao
baš taj grad. Njoj se ništa u njemu nije dopadalo. Ni sneg, ni sunce, ni kiše,
ni šume kojima je otac stalno lutao. Još manje je mogla da shvati svoju
majku koja je retko izlazila iz kuće. Kada nije radila po kući, sedela bi i
čitala. Leti, to je bila omiljena stolica na tremu, a zimi, pored kamina u
fotelji. Kada je jednom pitala zašto se nikad nije zaposlila, ona joj je objasnila
da je njeno mesto u kući i da je tako želeo njen otac. Rekla joj je da nju
usrećuje da ispunjava njegove želje i da bude uvek uz njega.
Sabina to nije razumela. ali je shvatila da je majka izabrala takav život i
da izgleda zadovoljna njim. Shvatila je da u njoj postoji ogromna ljubav za
oca, jer je zbog njega napustila veliki grad i preselila se u malo mesto.
Ponekad je o tome razgovarala sa najboljom prijateljicom, pokušavajući da
shvati takav stav svoje majke.
Ja to zaista ne razumem rekla je i zabacila svoju dugu, plavu kosu.
Kakav je to život?
Mislim da preteruješ odvratila je Dženi i srknula kafu.
Ako me ni ti ne razumeš, onda zaista... raširila je ruke.
Zašto te to toliko opterećuje? Dženi sleže ramenima. Ona je odabrala
takav život. Ti imaš svoj, uskoro ćeš diplomirati i sama ga kreirati. Ostavi
njih i ne opterećuj se time. Tvoja majka jako voli tvog oca i spremna je sve da
učini za njega. To ti je primer prave ljubavi zaključila je.
Možda si u pravu, ali ti me ne razumeš jer ti imaš sreće... odmahnula
je. Diplomirala si, imaš dobrog dečka kojeg voliš. uskoro ćeš se udati i
imati decu... Kod tebe je sve jasno i čisto, a ja...
Sabina se već neko vreme osećala izgubljeno. Bila je u stalnom raskoraku
sa svojim i željama svojih roditelja. Nekoliko puta je pokušala da im objasni
da se posle diplome neće vraćati u Spokejn, ali to se uvek završavalo
svađama. Majka bi je možda i razumela, ali otac je bio nepopustljiv. Nimalo
mu se nije dopadalo da mu kći napusti roditeljski dom, a još manje njen
izbor zanimanja. Već i sam pogled na fotoaparat ga je ljutio, a još ako bi
neko rekao da mu je ćerka talentovana za fotografiju...! Nije verovao da se od
tako nečega može živeti, a posebno jer je nekada poznavao jednog čoveka
koji je bio fotograf, ali ne i čovek...
Ipak, uzdržavao se od takvih komentara, smatrajući da postoji način da se
ona urazumi i uozbilji. On je svoju jedinicu obožavao, ali nije bio slab na
neke stvari.
Tata, zar zaista želiš da ostanem ovde i ugušim se? vapila je,
pokušavajući da ga natera da shvati kako se oseća.
Ako se gušiš, onda mi je zaista žao nije popuštao. Za mene je to tvoje
maštanje čista glupost. Videla si neke žurnale i pomislila kako svet samo
tebe čeka... odmahnuo je rukom. Voleo bih da te sprečim da načiniš
glupost i razočaraš se u život. Poznavao sam neke takve koji su škljocali
okolo. ali nisu vredeli ništa.
Volela bih da me slušaš kada ti govorim ustrajala je. Ja želim da
živim svoj život onako kako mislim da je za mene najbolje. Želim da radim
ono što volim i znam najbolje, želim da upoznajem ljude, da se oblačim kao
sve druge mlade devojke...
Same gluposti! ljutnuo se i namrštio. To su pusti snovi bez imalo
realnosti. Voleo bih da vidim kako bi se osećala da nemaš ni za hleb!
Sabina je prećutala, ali je shvatila da kod njega neće naići na
razumevanje. Odlučila je da se više ne raspravIja, jednostavno će zaobilaziti
tu temu kada im bude dolazila u posetu. Pomislila je da je možda bolje da
malo ređe dolazi, jer će tako najlakše izbeći razgovor na tu temu i rasprave.
Rešila je da bude korektna i da im ukaže dužno poštovanje, ali da sopstveni
život uzme u svoje ruke, po bilo koju cenu. Uostalom, do diplome nije još
mnogo ni ostalo. Mogla bi da pokuša da obiđe neke agencije i potraži posao
već sada.
Uzeće neki prigodan pseudonim pokušaće da se kroz život probije sama.
To će uveriti njene roditelje. a naročito oca da može da postigne nešto sasvim
sama. Jasno da bi joj očevo prezime otvorilo mnoga vrata, ali ona to nije
želela. Znala je da je takav put teži, a često i jako trnovit, ali je verovala da je
to jedini pravi način da se dokaže i potvrdi.
***
Bila je zaista uzbuđena pred otvaranje svečane izložbe najboljih radova sa
klase, medu kojima je bio i njen. Na taj skup su dolazili poklonici umetničke
fotografije, ali i oni koji to nisu. Bilo je tu dosta poznatih gradskih faca,
zapravo snobova koji su na taj način hteli da pokažu da vole i razumeju
umetnost. Njen dekan, gospodin Rigbi, je smatrao da su oni ,,vrlo važni
gosti’’, jer bi bez njih bilo dosadno i ne bi imali čemu da se smeju. Objasnio
je okupljenim studentima da je umetnost za njih stvar prestiža, kao dobar
automobil, ili velika kuća sa bazenom.
Sabina je odsutno klimnula glavom, praveći se da ga pažljivo sluša, dok je
zapravo bila daleko u mislima. Njegovom iskusnom oku nije promaklo da je
jedna od najtalentovanijih studentkinja zamišljena. Znao je i ko su joj
roditelji i šta misle o pozivu za koji se odlučila i bilo mu je žao. Verovao je da
je izuzeto talentovana i video sa koliko je ljubavi provela vreme na studijama,
ali je znao i sa kakvim se problemima bori u svojoj porodici.
Na kraju razgovora, kada je krenula, pozvao je.
Imate li malo vremena?
Sabina kao da ga nije čula, pa je blago uhvatio za ruku.
Pitao sam se da li imate malo vremena?
Oh, oprostite, zamislila sam se pa vas nisam čula malo se zbunila.
Primetio sam. Hteo sam da razgovaram sa vama.
Nešto nije u redu? uplašeno ga je gledala. Mislite da fotografije nisu
dobre? Znam da sam mogla i bolje, ali..
Polako, koleginice... umirivao je. Čemu takvo nepoverenje prema
sebi? Kad su fotografije u pitanju, tu nemam primedaba. One su odlične, čak
možda i najbolje. Ako bih se ja pitao, mislim da su najbolje.
Sabina nije mogla da veruje svojim ušima. Pomislila je da samo pokušava
da je uteši, jer je primetio njenu zamišljenost i tremu. Možda je čuo šta njeni
roditelji misle o svemu, pa želi da je ohrabri? Postala je opreznija.
To je jako lepo od vas.
Baš i ne delujete kao da vas je moja primedba usrećila primetio je.
Zato jer verujem da ste to rekli samo da biste me ohrabrili, s obzirom da
ste čuli za moju situaciju iskreno je rekla.
Čuo sam, ali to nema veze sa mojim mišljenjem o vama. To što sam vam
rekao najiskrenije mislim. Svi koji me poznaju, znaju da nikada ne dajem
takve izjave ako zaista tako ne mislim. Najmanje što želim je da studentima
dajem lažne nade zbog kojih će kasnije biti razočarani. Znam šta znači
progutati gorku pilulu i nikada to ne radim. Ali isto tako, ne želim da neki
talenat propadne zbog nedostatka samopouzdanja.
Mislim da nisam baš shvatila...
Recimo da se sada nalazite na prekretnici objašnjavao je. Ako ne
budete verovali u svoj talenat, moglo bi se dogoditi da vas situacija sa
rodiiteljima potpuno pokoleba i skrene sa pravog puta. Sa druge strane,
znam da i vaši, kao i svi roditelji svom detetu žele sve najbolje i znam da im
ne bi bilo drago da vas kritika uništi. Poznajem vašeg oca i znam šta misli o
ovom poslu. Za njega je to samo zanat.
Molim? Tek sada vas ne razumem slegla je ramenima.
Vidite, od svih vas koji ste završili studije, velika većina će se baviti tim
poslom kao zanatom u raznim redakcijama. Samo mali broj će prerasti u
umetnike. A ja verujem da ste vi jedna od tih.Time što ćete postati veliki
umetnik usrećićete i vaše roditelje, a i pomoći ćete im da razumeju vaš izbor.
Ne verujem da postoji način da oca uverim da ovaj posao ne rade
otpadnici društva rezignirano je rekla.
Morate da se potrudite da ga razumete potapšao je blago po ramenu.
Previše ste oštri prema njemu.
Ja, preoštra! pobunila se. Kako onda tumačite to što mi je rekao da
ne želi da dođe na izložbu!
Šta vam je rekao?
Da ga ne interesuje da gleda neke glupe fotografije koje su napravili ljudi
koje ne poznaje, niti želi da upozna! Rekao je da ima preča posla!
I?
– Šta, i...?! ljutnula se. Zar je to malo!
Slušajte, Sabina... polako je govorio da bi je smirio. Trebalo je da ga
pitate da li on radi svoj posao zato jer ga voli? A znam da voli to što radi i
radi to najbolje.
Zar je šetanje po šumi neki posao? oštro je uzvratila.
Evo, sada ste isti kao vaš otac prekoreo je blago. On radi svoj posao
zato jer ga voli i nalazi u njemu zadovoljstvo. On je i kupio čitavu šumu zato
da je spase od neplaniranog sečenja i uništenja i sada se drva izvlače planski
i bez opasnosti. On je spojio lepo i korisno za sebe i sve nas. a pored toga je
uspeo svojim sposobnostima da stekne i bogatstvo, a to je pravi uspeh. Zato
treba sa ponosom da mislite o njemu. Naravno, i o vašoj majci koja mu je
bila ogromna podrška i oslonac u teškim trenucima.
Sabina je bila začudena količinom informacija kojima je dekan raspolagao
o njenoj porodici.
Nisam znala da se tako detaljno informišete o svojim studentima
primetila je.
Ne informišem se o svima, nego poznajem vaše roditelje iz studentskih
dana.
Zaista? iznenadila se. Nisam to znala. Oni to nikada nisu pominjali.
Naravno skrenuo je pogled. Vaš otac ne želi da se seća tog perioda, a i
ja...
Sabina je bila sve više začuđena. Osećala je da se tu nešto krije ali nije
htela da bude radoznala. Odlučila je da sačeka da on sam otkrije o čemu se
radi, ako želi.
Profesor je ćutao neko vreme, kao da je odlutao u daleku prošlost. Kao iz
sna je progovorio.
Nekada sam bio zaljubljen u vašu majku počeo je da objašnjava.
Izlazili smo neko vreme i mislio sam da će se ta veza produbiti, ali...
Šta se dogodilo? posmatrala ga je začudeno.
Upoznao sam je sa vašim ocem na jednoj zabavi. Odmah su se zaljubili
jedno u drugo i već narednog dana mi je rekla da je među nama gotovo.
– I...?
Bio sam besan i povređen. Sada mi se čini da mi je više bila povređena
sujeta nego emocije. Ipak, bio sam jako ljut i nisam bio spreman da
odustanem tek tako. Pokušao sam na sve načine da ih rastavim i svašta se
tu dešavalo...
Ne mogu da poverujem Sabina je bila zaprepašćena Vi ste sve vreme
znali da sam ja njihova kći?
Nisam odmahnuo je. Zapazio sam vas zbog vašeg talenta, a kasnije
sam saznao.
A moji roditelji? čudila se. Nikada mi niko nije ništa rekao o tome.
Oni su znali ko je dekan na mom fakultetu?
Naravno, ali nisu hteli da bude duhove iz prošlosti. Vaš otac je znao...
Možda ga je ta uspomena iz prošlosti i navela da toliko prezire poziv za koji
ste se odlučili. Mislim da mu to ne treba zamerii... Ko zna kako bih se ja
ponašao na njegovom mestu? Možda bih bio mnogo gori.
Znam, sve mi je potpuno jasnije sada.. zamislila se. Mada ipak mislim
da je trebalo da dođu na moju prvu izložbu.
Možda ste u pravu, ali ne treba ništa forsirati klimnuo je. Možda da ih
dovedete neki drugi dan kada nikoga ne bude da na miru pogledaju?
Nasmešila mu se. Imala je utisak da mu je jako stalo do nje i to joj je
godilo.
Možda ste u pravu klimnula je. Razgovaraću sa njima.
Izašla je iz njegovog kabineta sasvim zbunjena. Sve što je upravo saznala i
čula, potpuno je izbacilo iz ravnoteže. Ako je i rekla da će razgovarati sa
njima i ponovo ih pozvati na izložbu, to joj se sada činilo sve manje dobrom
idejom. Nije želela da se situacija dodatno zakomplikuje zbog događaja iz
davne proštosti. Odlučila je da im neće ništa govoriti o tome i da će se praviti
da ništa ne zna.
***
Jedva da je i oka sklopila te noći. Nije mogla da prestane da razmišlja o
svemu što je čula od profesora Rigbija.Činilo joj se da bi, da je znala za sve
to, imala mnogo više razumevanja za očevo protivljenje. Pitala se zbog čega
se takve stvari saznaju slučajno i od potpunih stranaca?
Više nije ni razmišljala o tome da će njeni doći na izložbu. Čak joj je i
laknulo što je otac kategorički odbio poziv. Od same pomisli da se svi ponovo
sretnu, pa još na takvom mestu i pred toliko ljudi, dizala joj se kosa na glavi.
Razmišljala je o tome da će na izložbu doći njen najstariji drug iz
detinjstva, Džoš. Pošto su biti susedi, odrasli su zajedno i oduvek bili
prijatelji. Sabina je to prijateljstvo veoma cenila i smatrala posebnim, a Džoš
je za sebe govorio da je Sabinin prvi model. Osim toga je nekoliko puta
natuknuo da mu se ona dopada, ali nije išao dalje od toga. Njegovi roditelji
su bili imućni, otac je bio broker, a majka dosta poznata glumica koja je
najčešće radila u gledanim sapunicama. Džoš je bio potpuno u drugom
svetu, zaokupljen medicinom i željom da pomaže ljudima. Roditelji su ga u
tome podržavali, pružajući mu mogućnost da stekne najbolje obrazovanje.
Njih dvoje su se odlično razumeli i uvek bili zajedno, kada su za to imali
priliku. Ponekad se pitala zbog čega nema devojku, s obzirom da je bio
veoma zgodan i privlačan muškarac. Jednom mu je nešto natuknula na tu
temu, ali je on kratko odgovorio da ne želi da bude sa bilo kim, ako već ne
može da bude sa devojkom koju želi. Kada je prokomentarisala da je
prekinuo vezu sa Vondom, za koju je verovala da je ozbiljna, on se malo
ljutnuo.
Mogu da budem sa milion devojaka, nijedna od tih veza neće potrajati i
imati svrhu. jedino mi mogu služiti radi dokazivanja.
Videla je da ga ta tema uznemirava, pa je odustala od daljeg zapitkivanja.
A ti? Koliko je ozbiljna tvoja veza sa Brodlijem?
Ne znam... slegla je ramenima.
Zašto?
Pitam te zbog nas dvoje. Kako on prihvata to što smo toliko bliski? Zar
nije ljubomoran?
Pa... razmišljaIa je šta da mu odgovoti. Mislim da to ne doživIjava tako
izvukla se.
Veruj mi,nema muškarca koji drugog muškarca ne doživljava kao
konkurenciju nasmešio se. Osim ako taj drugi nije neko za koga on misli
da mu nije ravan...?
Sabina se pitala kako je pogodio, ali se napravila da nije u pravu.
Odmahnula je rukom i nasmešila se.
Ne budi blesav, nije to u pitanju. Uostalom, zašto se toliko brineš za to
kakvo je njegovo mišljenje o tebi? skrenula je temu.
Zato jer ne želim da mi napravi scenu kada dođem na izložbu. Možda će
biti grub ili nepristojan?
Ne verujem uzdahnula je. – A, ako i bude, sigurna sam da ćeš umeti da
mu vratiš istom merom.
Stvarno to misliš?
Da, poznajem te čitavog života i znam kako reaguješ. Znam da nećeš
izazivati nevolju, ali ako se nešto desi, nisi ni ti baš..
Nisam znao da me tako doživIjavaš?
Izgleda da mnogo toga ne znaš o meni – zaključila je. Kada dolaziš?
Dolazim na izIožbu i ostaću preko vikenda.
Odlično. Koleginica i ja smo organizovale malu zabavu da proslavimo
diplomu, pa bih volela da budeš tu.
Naravno, biće mi drago da upoznam tvoje prijatelje. Koliko ljudi dolazi?
Oko dvadesetak. Ni ona ni ja ne volimo velike žurke.
Odlično. Jedva čekam da te vidim – izgovorio je to nekako čudno.
I ja se radujem što dolaziš i jedva čekam da razmenimo tračeve
zaključila je sa osmehom.
***
***
***
Doći ću po tebe rekao je Bredli. Možemo zajedno da odemo.
Mislim da je bolje da svako dođe sam odvratila je.
Zašto? začudio se. Ne vidim razlog da ne dođemo zajedno na
otvaranje. Ma, znaš kakvi su ljudi. Ogovaranje i to...
Ne razumem... i dalje nije shvatao njeno odbijanje. Ne misliš valjda da
treba da krijemo našu vezu?
Ne,ali...
Možda je to zbog tvojih? u glasu mu se osećala ljutnja.
Nisi ti u pitanju,već izbor profesije. Znaš da oni ne odobravaju...
Baš me briga! ljutnuo se. Ako budu imali pritužbe, ja ću im već reći...
Ne znam ni da li će se pojaviti večeras odvratila je.
Ipak, još uvek ne shvatam kakve to veze ima sa tim da idemo zajedno
nastavio je.
Sabina je čitavo vreme razmišljala o devojci iz butika. Da se ona nije
pojavila, verovatno ne bi tako reagovala. Ovako, želela da je ode sama i da
mu ostavi priliku da sa tom devojkom bude nasamo. Želela je da bude
sigurna u njegova osećanja i poslužila se time da bi ga stavila na probu.
Znala je da to nije u redu, ali to je bilo jače od nje. Pravila se da ne primećuje
da je ljut zbog odbijanja.
Znaš kakve smo mi devojke, spremanje, šminkanje... Možda ću kasniti,
pa je glupo da me čekaš.
Dobro... prihvatio je objašnjenje. Mislio sam da tebi nije previše stalo
do toga.
Obično nije, ali ovo je poseban dan procvrkutala je da deluje uverljivije.
Onda, vidimo se tamo.
Naravno.
Tek što je spustila slušalicu, oglasilo se zvono na vratima. Pomislila je da
je Majli.
Hej! Stigao si! bacila se u zagrljaj Džošu, koji je čvrsto stegao.
Zar bih mogao da propustim ovako nešto? smejao se. Čujem da je
grad poludeo za novom zvezdom fotografije zadirkivao je.
Baš si bezobrazan pravila se ljuta. – Ali,ko zna? Možda i budem zvezda
večeri?
Uopšte ne sumnjam u to držao je za ruku nežno.Ti si moj favorit, ne
samo za večeras odmakao se korak pogledao je. lzgledaš predivno!
Hvala osmehnula se.
Kad smo kod toga, pitam se gde je Bredli? Zar sme da te ostavi samu
kada izgledaš tako?
Nije me ostavio samu, ja sam htela da budem sama i da odem sama.
Zašto?
Ovo je moj dan i želim da punim plućima uživam u njemu rekla je. Ne
želim da imam nikakvu obavezu večeras. samo da predstavim svoj rad svima
koje bude interesovao.
Lepo klimnuo je. Onda ću ti i ja smetati.
Ne! usprotivila se. Ti sa tim nemaš veze.
Da, ja sam ti nešto kao ujak, teča...
Nemoj tako pobunila se, videvši njegovo tužno lice. Hajde da sednemo
povela ga je u dnevni boravak.
Džoš je posmatrao neveliku prostoriju sa zanimanjem.
Siguran sam da tvoj otac nikada nije bio ovde rekao je. Znao sam da
želiš da budeš nezavisna i promeniš svoj život. ali nisi morala ići u krajnosti.
Ovo je daleko od onoga na šta si ti navikla zaključio je, osvrćući se.
Jeste, ali već četiri godine stanujem ovde sa koleginicama i nije nam
loše.
Kakvi su planovi sada? Sigurna si da ne želiš da se vratiš u rodni grad?
Ni slučajno! Znam da nikada ne treba reći nikad, ali sada stvari tako
stoje. Moj cilj je da radim i stvaram,želim da se afirmišem kao umetnik.
Jasno mi je pogledao je na zidni časovnik. – Hej, zakasnićemo. Idem da
se osvežim i presvučem, pa krećemo. Gde ti je kupatilo?
Pokazala mu je i zastala pred ogledalom da još jednom proveri kako
izgleda Dok je posmatrala svoj odraz, slušajući Džoša koji je pevušio,
zapitala se kako to da jedino njemu može reći sve o sebi? On je uvek
razumeo, nikada se nije ljutio i nikada joj ništa nije odbio. Znala je da je
morao da promeni sve svoje planove zbog njene izložbe, ali to mu nije bilo
nimalo teško.
Razmišljajući o njemu i osluškujući njegovo zviždukanje, obuzela je
iznenadna toplina i nežnost. Kada je izašao iz kupatila u tamnom odelu, koje
mu je besprekorno stajalo, bila je iskreno zadivljena.
Izgledaš moćno! Plašim se da neću moći da te odbranim od devojaka
večeras! Mislim da će mi večeras naglo skočiti rejting!
Tebi? Zašto?
Pa, zbog tebe, naravno.
Znam. ali ti imaš Bredlija.
– Oh, pusti sad to. Uostalom, ko zna čiji će on biti na kraju.
Bio je presrećan zbog te izjave, ali nije ništa pokazao, plašeći se da je ne
uplaši svojim osećanjima. Obećao je sebi da će biti strpljiv i da se neće
nadati previše. On je pripadao sasvim drugom svetu, svetu koji je bio daleko
od umetnosti i za koji umetnici nisu imali mnogo razumevanja.
Zato je morao da krije svoja osećanja, jer je on za nju bio samo dobri, stari
sused koji se uvek nađe pri ruci. Znao je da ga je svima tako opisala, pa i
Bredliju. Zbog toga je, verovatno i trpeo njihovu bliskost, ili mu nije bilo
previše stalo do te veze? Prenuo se i zaključio da je glupo da razmišlja o
nečemu što je malo verovatno. Sabina ga uhvati za ruku i vrati u stvarnost.
Hej, zamišljenko! Šta se događa?
Ništa odmahnuo je. Samo nešto razmišIjam.
Čini mi se da se neka mlada dama ušunjala u tvoje misli i okupirala ih.
Moglo bi se i tako reći osmehnuo joj se.
Obuzelo je čudno osećanje. jer mu je pogled bio tako ozbiljan. Pomislila
da je najbolje da se tako nešto zaista desi.Ćutke su ušli u taksi, svako
okupiran svojim mislima. Po prvi put nisu imali o čemu da razgovaraju.
Džoš se i dalje brinuo zbog susreta sa Bredlijem. Znao je kakvo mišljenje
taj mladić ima o ljudima koji nisu umetnici, a posebno još ako su iz malog
mesta.. Plašio se uvredljivog tona, koji neće moći da podnese i prećuti. Osim
toga, plašio se da njegovo prisustvo može da poremeti vezu između njih, za
koju je imao utisak da se nekako promenila. Bar je po Sabini stekao takav
utisak.
Potapšala ga je po ruci i prekinula tok njegovih misli.
Stigli smo!
Dok su izlazili, primetio je njen uplašen pogled.
Šta ti je? upitao je.
Imam tremu. Ogromnu!
Zašto?
Zato, jer više nisam sigurna da li sam izabrala prave fotografije.
Ne brini, siguran sam da jesi. Normalno je da imaš tremu. Da znaš kako
je tek nama doktorima, kada smo početnici, a od nas zavisi zdravlje
pacijenta...
Molim te, budi blizu mene, ako mi se sloši grčevito je stegla njegovu
ruku.
Ne brini, držaću te za ruku čitavo veče, ako želiš. Mada sam siguran da
nemaš razloga za strepnju.
Da me nije sramota, ne bih te puštala priznala je.
Hteo je da pita šta bi Bredli na to rekao, ali je odustao. Nije bio trenutak
da je opterećuje takvim primedbama.
***
Ušli su u dvoranu punu ljudi. Osetio je blagi stisak njene ruke u svojoj i
uzvratio joj. Pogledom je pretraživala dvoranu, a on je pratio njen pogled.
Mislio je da traži Bredlija, ali se njen pogled zaustavio na starijem čoveku.
Tražiš profesora? – upitao je.
Da, kako znaš? začudila se.
Pratio sam tvoj pogled – objasnio je.
Htela bih da mu se javim,ako ti to nije problem...
Naravno da nije, večeras sam tvoj verni sluga.
Podigla se na prste i poljubila ga. Nije ni bila svesna da ih ljudi okolo
posmatraju, dok nije začula odobravanje. Pocrvenela je i zbunjeno se
nasmešila. Džošu je bilo pomalo neprijalno, plašio se da to ne bude pogrešno
protumačeno. Nije ga to brinulo zbog njega, već zbog Sabine. Mora da je taj
mali događaj skrenuo pažnju profesora na njih, tek uputio se ka njima sa
osmehom na licu.
Dobro veče, Sabina pozdravio je. Da li ste to vi?
Naravno da jesam, profesore! začudila se.
Izgledate kao filmska diva, pa ste me zbunili...
Nemojte preterivati profesore... bilo joj je malo neugodno zbog ovog
neočekivanog komplimenta.
Mislite da preterujem?
Ne znam, malo sam zatečena...
I ja sam zaključio je.
Čime? Garderobom?
Pa... znam da odelo ne čini čoveka, ali...
Ali skreće pažnju umešao se Džoš.
Sabina se prenula i upoznala ga sa profesorom.
Ne znam tačno kako da vam najbolje predstavim ovog čoveka...
objašnjavala je.
Onako kako ga vi doživljavate rekao je profesor. Šta vama znači u
životu.
Možda da se sam predstavim ponovo se umešao Dioš. Ja sam njen
„čovek za sve" nasmešio se.
Tu sam za nju u svemu, ali samo za sada. Pošto je Sabina pronašla
srodnu dušu koja će to preuzeti, moj mandat ističe. Džoš Stenton pružio je
ruku profesoru, koji je srdačno protresao.
Moram da priznam da mi vaša uloga baš i nije najjasnija – priznao je.
Nas dvoje smo zajedno odrasli, a s obzirom da sam stariji, morao sam da
je čuvam i trpim njene hirove. Zato sam i danas tu, da joj se nađem. Ali,
mislim da neću biti previše potreban.
Nemojte na to da računate uzvratio je profesor sa osmehom. Takva
uloga u nečijem životu je obično večita. Naravno... okrenuo se ka Sabini.
U tome ne vidim ništa loše, naprotiv.
Oh, vidim da vas je odmah osvojio nasmejala se.
Najava početka programa ih je prekinula u ćaskanju. Profesor se izvinio i
otišao do bine da otvori ovogodišnju izložbu najuspešnijih studenata.
Naglasio je da je ova generacija bila sjajna i izrazio nadu i uverenje da će
se za neke od izlagača sigurno čuti i ubuduće.
To si ti – blago je gurnuo Džoš.
Ne govori gluposti pogledala ga je sa nevericom. To govoriš zato što si
moj prijatelj. Videćemo šta će reči žiri.
Videćemo klimnuo je uvereno. Mislim da i oni vide isto što i ja.
Kako si tako siguran, kada još nisi video druge radove?
Zato jer sam video tvoje i siguran sam da su u samom vrhu.
E, baš si blesav gurnula ga je. Ali, hvala ti na podršci. Zato sam tu...
raširio je ruke.
Profesor je najavio predsednika žirija, koji se, praćen aplauzom popeo na
binu. Pre nego što je progovorio, u dvorani je zavladao muk. Sabina je čula
sopstveno disanje, ubrzano od uzbuđenja. Strepnja i iščekivanje rezultata
glasanja osećala se u vazduhu i u tom muku koji je zavladao.
Predsednik je govorio lagano i opširno, stvarajući još veću nervozu kod
prisutnih. Najzad, počeo je da objavljuje rezultate, od trećeg mesta. Pročitao
je ime trećeplasiranog, a potom i drugoplasiranog. Sabina je drhtala kao
prut, grčevito stežući Džošovu ruku. Bila je uverena da je sve izgubljeno i da
je Bredli izabran za pobednika.
Džoš je osećao koliko ona drhti od straha i dobio želju da je zagrli i uteši.
Da nisu bili tu gde jesu, verovatno bi to i učinio. Ovako, drhtao je zajedno sa
njom.
Tada se prolomio glas predsednika žirija.
Žiri je jednoglasno doneo odluku da je na prvom mestu i najbolji
student... napravio je dramsku pauzu. Sabina Koldvel!
Sve što je dalje pričao, zašto se žiri odlučio baš za nju, više niko nije
slušao. Sabina je bila toliko šokirana da nije mogla da se pomeri i obraduje.
Džoš je uhvatio za ruku i malo prodrmao.
Hej, pobednice, probudi se! Šta si se tako ukočila?
Kako to misliš? prenula se.
Izgedaš kao da si očekivala pobedu. Nimalo se ne raduješ.
Radujem se... još uvek nije mogla da se snađe.
Znaš šta... Džoš je posmatrao blago škiljeći. Možda i treba tako...
O čemu govoriš?
Mislim da i treba da se držiš kao da si očekivala pobedu. Tako i reci kada
se budeš zahvaljivala.
Zar moram i to da radim? namrštila se.
Naravno klimnuo je. Moraš se obratiti prisutnima i zahvaliti žiriju i
kome još treba.
Bila mu je zahvalna što je podsetio, jer je odmah počela da razmišlja o
tome šta da kaže i kome da se zahvali. Kada je predsednik pozvao na binu,
bila je mnogo sigurnija u sebe i baš takav utisak i ostavila na prisutne, čije
su oči bile uprte u nju.
Iako su je svi posmaatrali, ona je videla samo Džošov ohrabrujući pogled i
odmah se smirila. Dok je uzimala mikrofon, ruka joj je blago zadrhtala, ali se
brzo povratila. Džoš joj se osmehnuo i više je nije bilo strah.
Prvo bih htela da se zahvalim žiriju koji je moje radove ocenio kao
najbolje... počela je. Ne želim da kažem da se nisam tome nadala ali
raširila je ruke. Svi smo zbog toga ovde večeras. Ipak, mislim da sam baš ja
odabrana, jer sam napravila najbolji izbor radova i odabrala baš one koji su
se svima dopali napravila je kratku pauzu i pogledom obuhvatila prepunu
dvoranu.
Htela je da zauvek sačuva ovaj trenutak slave i sliku ureže u pamćenje.
Sada bih htela da se zahvalim profesoru Rigbiju koji mi je pružio pomoć i
podršku,ne samo sada, već tokom čitavih studija. Njegova pomoć i saveti bili
su i ostaće dragoceni putokaz u mom daljem radu. Htela bih da kažem da
ovo prvo mesto pripada njemu koliko i meni i još jednom bih se zahvalila
svima koji su mi pružali podršku i verovali u mene.
Naklonila se, praćena gromoglasnim aplauzom, koji je pratio i dok je
silazila sa bine.
Džoš joj je prvi pritrčao u zagrljaj, ljubeći je. Profesor se zahvalio Sabini
na lepim rečima i poželeo joj uspeh u daljem radu, a potom proglasio izložbu
otvorenom.
Svi su krenuli ka eksponatima. a Džoš je pogledao uokolo.
Gde je Bredli?
Ne znam slegla je ramenima. Verovatno je ljut jer nije dobio prvu
nagradu.
Znam, ali dobila si je ti!
Ali to nije isto pogledala ga je. Nije!
Ali, ako te zaista voli, zar se ne raduje zbog tebe...?
Slušaj, nisu svi ljudi dobronamerni i nesebični. A Bredli nije kao ti.
Zaboga Sabina, on ti je dečko! Nije valjda ljubomoran na tvoj uspeh?!
Mislim da bi za njega idealno bilo da je on osvojio prvo, a ja drugo mesto.
Tada bi bio zadovoljan. Takvi ste vi muškarci. Sujetni!
A ti...? Kako bi ti reagovala na takvu podelu nagrada?
Možda bih i ja bila ljubomorna, ko zna...? Umetnici su poseban soj ljudi.
Čestitam, lepotice! Bredli im je prišao sa leđa i zagrlio je.
Džoš je primetio da u tom zagrljaju i čestitanju nema prave srdačnosti i
sreće, ali se pravio da ne vidi.
Sigurno si zadovoljna? rekao je, a u glasu mu se osećala doza zavisti.
Jesam! Zaista sam srećna! Nadam se da si i ti srećan zbog mene?
Izbegao je odgovor na pitanje okrenuo se ka Džošu koji je ćutao i držao se
po strani.
Ah, tu je i navijački deo publike ironično je primetio.
Da, naravno! Džoš se smešio. Tu smo smo obojica da iskreno
navijamo, jer je volimo, zar ne? Ili se, možda varam? podigao je obrvu i
izazivački ga pogledao.
Nastupila je napeta tišina, koja je nagoveštavala buru. Srećom, naišao je
profesor i sprečio raspravu koja se spremala.
Moram priznati, Bredli, da sam iznenađen izborom žirija rekao je.
Bio sam siguran da ćeš zauzeti drugo mesto.
Zaista? izvio je obrvu. Lepo od vas, ako tako mislite.
Nagrade su lepa stvar nastavio je profesor. – Ali, ne dajte se
obeshrabriti. Vi ste talentovan mlad čovek i pred vama je karijera.
Hvala profesore, mada priznajem da sam očekivao čestitanje, a ne
tešenje.
Šta ćete...? profesor raširi ruke. Takav je život umetnika. Neki nikada
ne dožive priznanje. Ljudi ih shvate i glorifikuju tek posle smrti. Nadam se
da to nije slučaj sa vama.
Nemojte da me plašite, profesore Bredli napravi kiselo lice. Valjda
neću toliko morati da čekam na priznanje.
Naravno da nećete, sada su druga vremena. Ipak, najvažnije je da ne
klonete duhom i da nastavite da radite punom parom. Uspeh će već sam
doći!
***
Sabina je već nekoliko meseci radila kao samostalni fotograf. Posla je uvek
imala dovoljno, čak i vrlo ozbiljnog i radovala se svakom zadatku. Jedino
nikako nije uživala u poslu koga je najviše bilo, u poslu paparaca.
Ali, da bi mogla da obezbedi novac za život i svoje potrebe, znala je da
mora i to da radi.
Odnos sa roditeljima bio je relativno dobar, pre svega zbog toga što je otac
o poslu nikada nije pitao,dok je majka želela da sazna svaki detalj.
Ne brini, mama zakolutala je očima, srećna što majka ne može da je
vidi. Zadovoljna sam svojim poslom. Dobro se snalazim za sada i ništa mi
ne nedostaje. Ako budem imala nekih problema, potražiću pomoć od vas.
Žao mi je što se mučiš tamo, a mi ovde imamo sve vajkala se. Znaš da
možeš da uzmeš od nas.
Znam, ali nema potrebe za sada nije pristajala Sabina. Stvarno je sve
u redu.
Dobro, dobro... majka nije baš verovala da njena kći ni u čemu ne
oskudeva. Ako ti nešto treba...
Znam, mama, ne brini! Dobro, neću, ali mi moraš obećati da ćeš doći
sledeće nedelje na nekoliko dana.
Hoću, rekla sam ti već.
***
***
Izvadio je flašu hladnog piva iz frižidera i seo u dvorište. Ni sam više nije
znao šta dalje. Pokušavao je na sve načine da je natera da shvati šta oseća
za nju, ali ona kao da je bila slepa za njega. Jednostavno je smatrala
normalnim da čini sve za nju i da uvek bude pored nje kada joj treba.
Oduvek je tako i bilo.
Činilo mu se da nikada nije imao svoj privatni život. Kada bi započeo neku
vezu, ona bi se pojavila i sve se prekidalo i završavalo.
Mislio je da će njene studije i vreme razdvojenosti učiniti svoje, ali je ubrzo
shvatio da mu to neće mnogo pomoći.
Onda je verovao da će njena veza sa Bredlijem sve promeniti i izbrisati nje
gova osećanja, ali svaki trenutak kraj nje vraćao je sve iznova na početak.
Znao je da se svi pitaju zašto je sam i nema ozbiljnu vezu ali je vešto
izbegavao da razgovara o tome. Uvek je svima govorio da još nije našao
pravu, iako je znao da ona oduvek postoji i da je tu, sasvim blizu njega
Mislio je da je to njegova tajna za koju niko ne zna, ali nisu svi bili slepi.
Njegov prijatelj, Sten, jednom prilikom nije oćutao na njegov komentar da
nije još našao pravu.
Vidi, Džoš, ako misliš da sam slep, varaš se. Samo mi nije jasno dokle
ćeš dozvoljavati toj devojci da te vuče za nos? Osim toga, nije ona ništa
posebno. Ti bi mogao da imaš hrpu takvih!
Ne znam o kome pričaš? pravio se da ne razume.
Ne pravi se blesav! To traje godinama! Da sam na tvom mestu, učinio bih
nešto. Ili bih je dobio, ili bih je poslao do đavola!
Misliš da je to jednostavno priznao je gorko.
Stenu je bilo žao, jer je tek tada shvatio koliko mu je teško i koliko ga je
dirnuo u bolnu tačku. I odlučio je da mu pomogne, ako moža. Bio je siguran
da Sabina mora naslućivati Džošova osećanja. lako mu je bila draga Džoš
mu je bio prijatelj i nije mogao mirno da gieda kako pati.
***
Sten je izložio Rubi sve o Džošovim problemima, ali nije dobio očekivano
mišljenje. Čak se i ljutio jer mu se činilo da neopravdano drži žensku stranu.
Ne razumem kako možeš tako! ljutio se. Džoš užasno pati za njom!
To je verovatno tačno klimnula je Ali, mislim da je sam za to kriv.
Ne razumem! Sten se i dalje durio.
Kako ne razumeš? Džoš se godinama unazad ponaša kao njen stariji
brat, a ne kao muškarac koji je zaljubljen u nju. Sigurna sam da je problem
u njegovoj taktici i odnosu prema njoj. Kada bi se promenio i pokazao da nije
ono što ona misli, sigurna sam da bi sve bilo drugačije. Takođe sam sigurna
da i ona gaji slična osećanja prema njemu, ali toga nije svesna jer su zajedno
oduvek. Navikla je da uvek bude kraj nje i nađe joj se pri ruci. Kao večita
rezerva na koju uvek može da računa. Ne mogu da je krivim zbog toga, jer to
je vrlo zgodno svakoj ženi. Sa druge strane, mislim da neko mora da mu
otvori oči i pokaže izaz iz tog začaranog kruga.
U pravu si... zamišljeno je rekao. To mora da uradi neko sa strane.
Nije bio siguran da li je bolje da o tome otvoreno razgovara sa Džošom,ili
da sam nešto preduzme. Činilo mu se da je Džoš previše osetljiv na tu temu,
pa je tajno rešenje u ovom trenutku bolje. Jednim potezom će spojiti lepo i
korisno.
***
Kao i svake srede uveče, i ove su se našli u teretani zajedno. Sten je vodio
neobavezan razgovor, a Džoš ga je pomalo odsutno pratio.
Šta si planirao za sledeću subotu? upitao ga je.
Zašto?
Trebaš mi neodređeno je odvratio.
Neki ftzički posao...? nasmejao se.
Ne... tajnovito se smešio.
Ako je nešto bitno, biću tu. Mada sam planirao da putujem.
Pa... bitno je, ali ti bi to kao stari prijatelj trebalo da znaš...
Oh! Džoš se kucnu u čelo. Tebi je rođendan! I to trideseti! Onda
moram biti tu.
Naravno. Ali, imam još jednu važnu vest... napravio je dramsku pauzu.
Rubi i ja ćemo objaviti veridbu!
Džoš je ćutao, pomalo zatečen novostima. Znao je da su njih dvoje u vezi
oko pola godine, ali nije očekivao veridbu ovako brzo.
Sten je primetio njegovo premišljanje.
Iznenađen si? Ili ne odobravaš? Misliš da je prebrzo? Reci slobodno, ne
ljutim se.
Ne znam šta da kažem... Mislim da nisam čovek koji može da daje savete
na tom planu. Znaš da pokušavam godinama nešto što si ti uspeo za pola
godine... Otkuda mi onda pravo da nešto govorim o tome?
Mislim da nisi u pravu odmahnuo je Sten. Ti si pametan čovek čije
mišljenje veoma cenim. Osim toga, divim ti se...
Na čemu? – začuđeno je podigao obrve.
Na upomosti.
Mislim da to nije dobra osobina, bar u mom slučaju. Verovatno je vreme
da prestanem da mislim o njoj i krenem dalje klimao je glavom kao da
samoga sebe uverava u to. Zato imam jedan predlog.
Koji?
Da pozoveš neku devojku za mene na tvoju zabavu.
Devojku? začudio se. Koju?
Letišu!
Letišu? Priznajem da sam iznenađen, mada znam koliko te dugo saleće.
Da, a što se tiče Sabine, pozovi je slobodno. Meni neće smetati.
Siguran si?
Naravno. Ali, nemoj samu, već sa Bredlijem.
Zašto ti je to bitno?
Ne znam, možda promena taktike...
Dobro... Sten je brzo razmišljao o svemu. Učinićemo tako.
Red je da Sabinini upoznaju budućeg zeta dodao je Džoš.
Misliš da će im se dopasti?
Nisam siguran, ali verujem da neće biti oduševljeni. Njen otac mrzi
fotografe, a majka se slaže sa svim što on kaže.
Kako na tebe gledaju? iznenadio ga je pitaajem.
Zašto pitaš? začudio se. Mislim da me vole, možda čak i priželjkaju za
zeta, ali su digli ruke od toga davno. Shvatili su da od toga nema ništa.
Ne mora da znači uzvratio je Sten. Možda se još uvek nadaju...?
E, ti baš svašta pričaš! Džoš ga blago gurnu. Šta ti je ovtli dana?
Ništa nasmejao se. Samo imam luckastog prijatelja!
Obojica se nasmejaše i nastaviše sa vežbama. Razmišljali su o istoj stvari,
ali na sasvim drugačiji način.
***
Sabina je bila malo iznenađena Stenovim pozivom na proslavu.
Nisam znala da je vaša veza tako ozbiljna? – primetila je.
Jeste, a i vreme je da se skrasim – odvratio je. U subotu punim trideset.
Znam klimnula je nesvesno. Možda si u pravu.
Baš mi je Džoš rekao da je vreme da počnemo ozbiljno da razmišljamo o
budućnosti nastavio je.
Džoš?
Da potvrdio je, smešeći se tajanstveno, zadovoljan što ga ne može
videti. Rekao je da su nam ovo prelomne godine u kojim moramo odlučivati
o svojoj budučnosti.
Da... zamislala se.
Onda....? Dolazite?
Naravno! prenula se. Prenesi pozdrave i čestitke Rubi.
Važi, hvala.
Kada je prekinula vezu, Sabina se zamislila. Džoš je rekao da moraju da
razmišljaju ozbiljno o budućnosti? Da li je to značilo da on o tome razmišlja?
Na tu pomisao je zadrhtala. Nije mogla ni da zamisli da će sa nekom
devojkom deliti bududnost i život. U glavi su joj se ređala sećanja na sve ono
što su zajedno prošli i doživeli.
Pred očima joj je bila slika njegovog dolaska pred izložbu, njegova visoka
prilika u tamnom odelu i osećaj sigumosti koji joj je ulivao.
Dragi Džoš! Da nije bio sa njom tog dana, ko zna kako bi se osećala?
Pomisao da će se jednog dana oženiti i da će se sve posle toga promeniti
među njima, ulivala joj je nelagodu.
Vratila se u mislima na proslavu i pomislila kako treba da obavesti
Bredlija. Znala je da to znači da ga mora odvesti kući i upoznati sa svojima,
a to joj se nije dopadalo. Smišljala je načine da to uradi, ali svaka ideja joj se
činila lošom. Shvatila je da tajno priželjkuje da Bredli iz nekog razloga odbije
poziv, mada je znala da će ga obradovati. Ionako je proganjao da ga upozna
sa svojima.
Bilaje svesna da ne može izbeći to upoznavanje, pa je odmah dohvatila
telefon i pozvala ga.
Telefon je dugo zvonio pre nego što se javio.
Halo... javio se bunovno.
Ti još spavaš?
Mmmm.... protezao se. Radio sam do kasno. Nešto se dogodilo?
Jeste potvrdila je, pomalo nervozno.
Nešto loše?
Zašto od mene očekuješ samo loše vesti? – bila je još nervoznija.
Šta ti je? čudio se. Nešto si neraspoložena.
Nisam odvratila je. Pozvani smo na veridbu kod mog prijatelja Stena.
Sa kim se vetio?
Sa Rubi.
Svašta! Oni su previše kratko zajedno, jedva se poznaju.
Mistim da grešiš odvratila je sve nervoznije. I ne samo u tome...
Šta to znači?
Ništa posebno zvučalo je kao da želi da izazove svađu. I ništa novo.
Umesto svađe i rasprave koju je očekivala i potajno se nadata, jer bi to
rešilo njene probleme, Bredli je najednom nastavio pomirljivim tonom.
Samo sam se šalio rekao je. Baš mi je drago zbog njih. Možda sam
malo ljubomoran i to je sve.
Ljubomoran?
Da, na one koji se tako vezuju.
I ti se možeš tako vezati odvratila je. Niko ti to ne brani.
Ne, samo što ona koju bih vezao, malo odugovlači sa odlukom...
To vezivanje sam nekada ja želela... rekla je, svesna da je to istina.
Znaš i sam.
Biće mi drago da ti tu želju ispunim.
Sada mi se čini da je tvoj stav o tome bio ispravniji rekla je umesto
odgovora.
Moj stav?
Da, rekao si da je to previše ozbiljno pitanje da bismo se tek tako
odlučili.
Neću to da komentarišem, samo ću ti reći da sam spreman da čekam
koliko god trebalo.
Prećutala je, osetivši strah od takvih konačnih izjava. Promenila je temu i
vratila se na dogovor oko odlaska na Stenovu proslavu.
Krenućemo u petak ujutru predložila je.
Ima li tamo neki pristojan hotel? upitao je.
Ima, ne brini.
Dogovorili su se oko poklona, a onda se izgovorila poslom i prekinula vezu.
Kada je spustila slušalicu zamislibs se nad njihovim odnosom. Bila je
svesna da ta veza ni izdaleka više nije ono što je nekada bila. Bredli joj je bio
sve dalji, nestalo je čarolije i zanesenosti koje su je nekada držale uz njega.
Koliko god joj to izgledalo tužno, više nije mogla da zatvara oči pred tom
činjenicom.
Uzdahnula je i protrljala slepoočnice. Možda joj se samo čini da je sve
izgubilo draž, možda je i njihova, kao i druge veze, samo upala u krizu?
***
Bredli je, na njeno iznenadenje, bio tačan. Čak je došao po nju i pre
dogovorenog vremena. Zaključlia je da i on ima tremu pred odlazak kod
njenih. Još više je začudilo kada je videla kako je odeven potpuno u stilu
pristojnog mladića.
Sve to joj je bilo pomalo mučno, sva ta farsa i lažne poze, pa čak se
zapitala da li je dobro postupila što ga je povela u rodni grad. Znala je dobro
šta za meštane malog mesta znači dovesti mladića u dom ozbiljnu vezu i
brak.
Bredli je primetio njenu zamišljenost i neodlučan izraz lica.
Nešto nije u redu? Izglediš zabrinuto.
Brinem zbog mojih odgovorila je.
Već znam šta misle o meni. To nije ništa novo.
Da, ali do sada smo bili daleko i sve je bilo jednostavnije.
Znam, ali jednom se moramo naći zajedno – slegao je ramenima.
Ipak se brinem odmahnula je. Možda će biti i neprijatnih situacija?
Ako ih i bude, umem da se nosim sa tim.
Znam, ali ne bih volela da pravimo scene kod Stena i Rubi.
Za to ne brini umirivao je. Umem da prećutim kada je potrebno.
Malo se smirila zbog njegovog pomirliivog stava, ali je ipak brinula. Znala
je do kakvih situacija može doći i jedino je tešilo što će tamo biti i neko na
koga je uvek mogla da se osloni. Džoš! Od te pomisli joj je odmah bilo bolje i
vratilo joj se dobro raspoloženje.
***
***
Sabina se od proslave veridbe stalno osećala izgubljeno. Čak i Sijetl, grad
koji je do juče toliko volela i smatrala mestom u kome se nko ne oseća
usamljenim, ni strancem, počinjao je da joj ide na živce. Bila je konstantno
nervozna i džangrizava, ni u čemu nije nalazila zadovoljstvo, ulice su joj
postale tesne, a ljudi antipatični. Tog dana je dogovorila susret sa Majli,
bivšom cimerkom i koleginicom.
Stigla je, sva zadihana i besna.
Uh! prvo je huknula, pa sela. U ovom gradu me sve nervira! Saobraćaj
je užasan, a tek ljudi...! Najbolje bi bilo da odem odavde!
Pa, ako tako osećaš, idi. Da sam na tvom mestu i da imam izbora, ne bih
se mučila. Ti bar imaš gde i imaš mogućnost da biraš.
Znam, znam... odmahnula je glavom rezignirano.
Ne razumem te uopšte nastavila je Majli. Zbog čega si nezadovolina?
Ne zavisiš od ovog posla. tvoji imaju brdo para, a ti stalno gunđaš! Ponekad
se pitam kako te Bredli trpi, mada znam da me se to ne tiče pomalo ljutito
je zaključila. Da imaš pravih problema ne bi imala vremena da misliš o
glupostima.
Svako ima pravo na svoje mišljenje odvratila je, izbegavajući dalju
raspravu.
Kako teku pripreme za izložbu? upitala je, menjajuči temu.
Dobro... valjda...
Verovatno si zato tako napeta dodala je Majli.
U pravu si klimnula je. Sve mi je to stvorilo veliki pritisak.
Znam, ali ne treba da brineš umirivala je Majli. Znaš koliko si cenjena
i da bi svaki časopis bio srećan da te dobije.
Hvala ti što me tešiš, ali ovo je sasvim drugačije. Prva iztožba je bila
početnička i pobeda mi je otvorila neka vrata. Sada sam već zrelija kao
umetnik i treba da dokažem da je žiri bio u pravu. To je veliki teret.
Šta kažu tvoji?
Ništa rezignirano je odmahnula. Moj otac i dalje ne želi da razgovara o
mom poslu. Kada mu mama pokaže neku dobru kritiku, on kaže da bih ja i
bilo koji drugi posao dobro radila.
Baš je tvrdoglav Majli je saosećajno pogledala.
Sabina je bila svesna da je njen odnos sa ocem samo deo problema. Drugi
deo bio je povezan sa nekim ko je bio oduvek deo njenog života i njen glavni
oslonac. Samo, sada su stvari bile drugačije i više se nije mogla na njega
oslanjati. Shvatila je na Stenovoj veridbi da su se stvari promenile, ali je
odlučila da ga ipak pozove i na ovu izložbu. Nije htela da pomisli da je
ljubomoma ili nešto slično....
Žao mi je zbog tvojih, ali znam ko će sigurno doći na izložbu nastavila
je Majli, kao da joj je čitala misli.
Ko? pravila se da ne razume.
Pa. Džoš!
Oh! – prećutala je.
Da li mi se učinilo ili i tu ima nekih problema? začudila se Majli.
Ma. ne... odmahnula je. – Samo, on ima svoj život i obaveze. Doći će
ako bude mogao... neodređeno je zaključila.
Aha! Majli značajno klimnu.
Bilo joj je jasno da je dirnula u osetljivu tačku, ali je osećala da Sabina
nije raspoložena da priča o tome, pa nije insistirala.
Sabina je namerno promenila temu i navela je da priča o svojim poslovima
i ljubavnom životu. Čak je uspela privremeno da potisne svoje probleme i
slatko se nasmejala Majlinom duhovitom načinu prepričavaaja doživljaja i
ljubavnih problema.
***
***
***
Sidni je bila zaprepaščena kada je videla u kakvom je stanju Sabinin stan.
Ličio je više na bojno polje, nego na stan njene kćeri. Stvari su bile posvuda
razbacane, suđe danima neoprano, a prljav veš je ispadao iz korpe.
Bila je zbilja zabrinuta, jer to nije ličilo na Sabinu koja je uvek bila uredna
i organizovana. Nije joj ništa rekla i marljivo je pospremala nekoliko dana, da
bi sve bar malo dovela u red.
No, Sabina ni to nije primetila, pa je Sidni zaključila da je ona potpuno
odsutna. Izgledalo je da je u nekom svom svetu u koji nikoga nije puštala.
Zabrinuta, razmišljala je da li da pozove Džoša i pita njega šta se sa
Sabinom događa, ali je odustala. Znala je koliko bi se Sabina ljutila ako bi
saznala, a i Džoš se nekako udaljio u poslednje vreme. To joj je bilo čudno, s
obzirom na to koliko su oduvek bili bliski. Pitala se da li su se svađali ili ga
je Sabina nečim uvredila, makar i nesvesno. Setila se koliko je bio oduševljen
posle njene prve izložbe, koliko je hvalio i sa kakvim je obožavanjem govorio
o njoj. Čak je i njenog oca malo smekšao i postideo što nisu bili na iztožbi.
Posle tog razgovora, oboje su zaključili da je prava šteta što njih dvoje nisu
par, ali su znali da na to ne mogu da utiču. Možda su se čak i nadali da će
se to jednog dana dogoditi, ali posle razgovora sa Sabinom, koja im je
objasnila da Džoš ima ozbiljnu vezu kao i ona, potpuno su odustali od te
ideje.
Sidni se najednom setila da je nešto u načinu na koji je Sabina govorila o
toj Džošovoj devojei bilo zaista čudno. Kao da je bila ljubomorna? Pitala se
da li je to zato jer više neće biti posvećen samo njoj, ili je nešto drugo?
Previše fantaziram, zaključila je sama za sebe i odlučila da pospremi
studio u kome je Sabina radila. Nije bila kod kuće, pa je to bio idealan
trenutak da se i to mesto dovede u red.
Bila je iznenađena kad je otvorila vrata studija. Ne samo da nije bilo
nereda, nego je sve blistalo. Svaka stvar je bila na svom mestu, a na stolu su
bile poređane fotografije. Prišla je da pogleda i zastala kao ukopana. Ostala
je bez daha dok je posmatrala niz fotografija na kojima je bio niko drugi do
Džoš.
Fotografije su bile toliko izražajne i pune života, da su govorila same za
sebe. Posmatrala ih je pažljivo i iz svake su do nje dopirala osećanja njene
kćeri.
Sada je bila sigurna da je Sabina zaljubljena u Džoša i da je zbog toga bila
potpuno izgubljena, jer je to prekasno shvatila.
Radoznalost joj se probudila, pa je pažljivo otvorila mapu sa drugim
fotografijama. I tu je pronašla fotografije nekog drugog muškarca i odmah je
znala da je to Bredli. Ali, iz njih nije dolazilo ništa, bile su prazne kao i srce
onoga ko ih je snimao.
Vratila je svaku fotogratiju na svoje mesto i pažljivo izašla iz studija,
trudeći se da se ne primeti da je ulazila. Nije htela nikome da kaže ono što je
otkrila, čak ni mužu, iako je znala koliko bi ga to obradovalo.
Situacija joj je sada bila mnogo jasnija, ali to nije umanjilo njenu
zabrinutost, naprotiv. Situacija je bila još komplikovanija nego što je mislila.
Razmišljala je od koga da zatraži savet, kada je začula Sabinine korake. Brzo
je ođurila u dnevni boravak i dograbila krpu, praveći se da briše prašinu.
Kada je Sabina ušla, odglumila je da je upravo završila čiščenje.
Tako, ovde sam završila rekla je.
Zato si i došla našalila se Sabina. Šta sada?
Sada prelazim u kuhinju. Bojim se da ćeš dobiti neku zarazu od one
prljavštine tamo odvratila je.
Nije ni važno najednom se rastužila.
Moraš da misliš na sebe majka je nežno pomilovala po kosi. Danima
ništa ne jedeš.
Mama... pogledala je očima punim tuge. Koliko možeš da ostaneš?
Koliko god treba spremno je odvratila. Šta se dogodilo? Reci mi...
podsticala je.
Raskinuću sa Bredlijem.
Ne voliš ga više?
Ne odmahnula je. U stvari, čini mi se da ga nikada nisam ni volela. Mi
smo samo dobro funkcionisali kao par zbog sličnih sklonosti i interesovanja.
Sada ni toga više nema.
I šta planiraš dalje? Postoji neko drugi?
Da, ali ne bih sada o tome.
Sidni nije insistirala, ionako je već sve sama shvatila.
***
Sabina je znala da ljudi generalno loše podnose raskid veze. Da li zbog
povređenih emocija, ili zbog sujete, manje je važno, ali ne postoji način da se
neka veza završi potpuno bezbolno.
Niko, pa ni ona, nije očekivao da će Bredli tako reagovati. Bilo je različitih
komentara, od onih koji su verovali da je jako voli, preko onih koji su mislili
da je u pitanju njegov izraženi ego, pa do onih koji su smatrali da je on, kao
siromašni umetnik, verovao da će mu ta veza doneti materijalnu sigurnost i
potporu.
Sabina mu je krajnje oprezno tog popodneva saopštila da misli da njihova
veza nikuda ne vodi i da je najbolje da prekinu.
Oho! Mora da si našla nekog drugog! cinično je viknuo.
Nisam, mada ne vidim kakve to veze ima sa onim što sam ti rekla
trudila se da ostane mirna. Ako naša veza nema smisla, to sa drugim
muškarcem nema veze. Uostalom, to ništa ne menja među nama, osim što bi
ti bila povređena sujeta.
Lepo, lepo... ljutito je prošao prstima kroz kosu.
Slušaj, Bredli, oboje smo još mladi i imamo vremena da pronađemo svoj
cilj i živote uredimo onako kako želimo. Ovako je najbolje za oboje.
Baš si drska! obrecnuo se.
Zar ne shvataš... – uzdahnula je. Zar ne osećaš da se naša ljubav
promenila i istrošila. Možda nismo pođednako voleli u isto vreme. Sećaš se....
Ma, ničega se ne sećam! prekinuo je. Izgleda da si ti ta koja se slabo
seća. Ali, jasno mi je. Dobra kćerkica radi onako kako joj tatica kaže!
On nema nikakve veze sa tim
Ma nije valjda! ponovo je prekinuo. Zar si zaboravila kako ste me
ponizili u Spokejnu! Bio sam ispred tvoje kuće, a nisu me pozvali ni na kafu!
Prećutao sam zbog tebe, a gle sada kako mi vraćaš! Možda si u pravu u vezi
raskida! Ne bih mogao čitavog života da podnosim vaša poniženja!
U pravu si što se tiče mojih. I meni je bilo neprijatno što te nisu pozvali,
ali ja tu ništa nisam mogla. Uostalom, znao si njihove stavove. No, oni se
nisu mešeli u naš odnos i nikada mi nisu rekli da nisi za mene. Trebalo bi da
znaš da ja svoje odluke donosim sama!
Bredli je zaćutao, pa je pomislila da je prihvatio raskid i da je shvatio da je
tako najbolje.
Slušaj, Sabina... započeo je. Znam da se nismo uvek najbolje slagali i
da sam i ja za to kriv, ali čemu sada ovo? Znaš da te volim i da ti voliš mene.
Ovo je samo trenutno stanje... kriza koja će proći.
Sabina je shvatila da mora biti krajnje direktna i čak gruba jer on očito
nije ozbiljno shvatao njenu nameru da prekine tu vezu.
Bredli, ne volim te onako kako žena treba da voli muškarca sa kojim
treba da provede ostatak života. Ono što osećam prema tebi više je
prijateljska ljubav, nego ono što bi trebalo da bude. Volela bih da me shvatiš
i da ovo ne pretvorimo u nešto ružno. Ja to ne bih volela.
Pogledao je sa izrazom lica koji nikada ranije nije videla. Uplašila se od
siline mržnje koja mu je izbijala iz pogleda.
Ti si jedna razmažena, egoistična kuja koja je u stanju da gazi po
ljudima da bi dobila ono što želi! Ne znam šta sam ikada video u tebi čime si
me to zavarala. Valjda tim slatkastim izrazom lica od kojeg mi se sada gadi!
Zar ti, mala provincijalka, meni da daješ korpu?! Za tebe je onaj tvoj seljak
Džoš, onaj prostak što dahće kada te vidi!
Uzdržala se od komentara, ni sama ne verujući svojim ušima. Odlučila je
da ga pusti da joj kaže sve što hoće i time stavi tačku na to poglavlje svog
života.
Bredli je ustao i stisnutih pesnica šetao oko nje. Razmišljala je da će je
udariti, ali bila je spremna i na to.
Znaš, kad bolje razmislim, taj seljak je idealna prilika za tebe. Onako
prost i smešan, biće ponos tvojih roditelja!
Dosta o njemu, on nema veze sa ovim presekla ga je.
Nema! Nema, kažeš? E, vidiš ja mislim da ima. Zar misliš da nisam
primetio njegove čežnjive poglede upućene tebi? Zar misliš da nisam video
koliko je zaljubljen u tebe?!
Kada bi to zaista bilo tako, bila bih srećna! Ali, nažalost, on voli drugu!
Bredli je bio toliko zaprepašćen njenom izjavom, da je otvorenih usta
posmatrao nekoliko sekundi. Onda se pribrao, odgumuo stolicu tako jako da
se prevmula i izašao.
Odahnula je kada je ostala sama. U duši su je pekle njegove grube reči
koje nije mogla da shvati, ali i ono što je sama na kraju zaljučila. Po prvi put
je priznala da joj je stalo do Džoša i ta spoznaja je potpuno porazila.
***
Približavalo se otvaranje izložbe, a Sabina je bila sve mirnija i staloženlia.
Svi koji su videli eksponate uveravali su je da su fotografije svetskog nivoa i
da ne treba da brine oko njihovog prijema kod publike i kritike. U prvom
planu su bili pejzaži iz rodnog grada i portreti na kojimaje bio samo jedan lik
Džoš. Svako je mogao da primeti šta je osećala autorka dok ih je stvarala,
ali se niko nije usuđivao naglas da komentariše.
Tog jutra je otišla do svog profesora da dogovori konačni odabir fotografija.
Sedela je naspram njega i srkutala kafu, dok je on pažljivo proučavao
fotografije. Zadržao se na brojnim Džošovim portretima i podigao pogled ka
njoj.
Zna li ovaj mladić da je centralna figura tvoje izložbe? upitao je.
Sabina je progutala knedlu, pocrvenevši do korena kose. Profesor se
pravio da nije primetio i nastavio da razgleda.
Mislim da bi trebalo da ga pozoveš na izložbu.
Ne znam... Ne mogu... slegla je ramenima.
Zašto?
Zato jer... nije znala kako da objasni.
Vidim šta osećaš prema njemu pomogao joj je. Ne treba toga da se
stidiš.
Znam, ali on je u vezi...
Pa šta...?
Kako pa šta? I sami ste rekli da se na fotografijama vidi šta osećam
prema njemu!
Zašto se toga stidiš? To bi trebalo i on da vidi bio je uporan profesor.
Mislim da to ne mogu... – odmahnula je.
Mislim da možeš i da trebaš da uradiš nastavio je.
Zašto? gledala ga je široko otvorenih očiju.
Zato što je ono što osećamo nešto najvažnije što imamo. Snaga umetnika
je u njegovom izrazu, a predmet njegovog rada je predmet njegove ljubavi.
Ono što osećamo jedino u svojim radovima ne možemo da sakrijemo i
iskrivimo, to je ono najčistije i najlepše što u sebi nosimo i samo oni koji to
razumeju zaslužuju našu ljubav. Video sam koliko se on radovao tvom
uspehu na prvoj izložbi i odmah mi je bilo jasno ono što ti nisi videla.
Ćutala je poraženo. Zar je moguće da su svi sem nje znali šta je Džoš
osećao za nju?
Sada je kasno za sve tiho je rekla.
Za ljubav nikada nije kasno odvratio je profesor. Ako te je tada voleo
tako kako sam ja video, onda te voli još uvek.
Možda je tada i bilo tako, ali sada se sve promenilo jedva je izgovorila
od knedle koja joj je stajala u grlu. On sada ima drugu vezu.
Sabina, znam da se osećaš jadno, ali jednu stvar ne treba da zaboraviš
čvrsto je rekao. Ljudi ponekad pokušavaju da se uteše u prolaznim vezama
jer ne mogu nekoga da zaborave. Možda je ovo najvažniji trenutak za vas i ne
smeš da ga propustiš. Ako to učiniš sada, mogla bi se kajati do kraja života!
Njegove reči kao da su joj dale neku novu nadu. Podigla je pogled i susrela
njegove nasmešene, dobronamerne oči.
Možda ste u pravu klimnula je.
Pozvaću ga, mada se bojim...
Čega?
Da neće doći...
I to je moguće, pa čak i verovatno složio se.
Kako to mislite? zabrinula se.
I on je muškarac od krvi i mesa raširio je ruke. Možda će igrati malu
igru sa tobom.
Ali, on nije takav! usprotivila se.
Možda, ali i on ima svoju granicu. I ima pravo da te malo otrezni.
Ali, ja sam ga uvek volela...
Nemoj da se ljutiš, ali moram ti nešto reći počeo je. Tvoja ljubav je bila
malo sebična. Volela si da on voli tebe i da uvek bude tu kada ti zatreba.
Uživala si u njegovoj pažnji i odanosti, ali se nikada nisi previše udubila u
njegove emocije i razloge.
Ali, nije tako...!
Možda i grešim – slegao je ramenima. Možda ja to ne razumem. Čitava
ta situactja je zamršena i složena, ali samo vas dvoje je možete rešiti. I
trebalo bi da to učinite što pre, dok ne bude prekasno.
Verovatno ste u pravu... pognula je glavu. Pozvaću ga još danas.
Šta ćeš mu reći? Zašto se nisi do sada javljala?
Valjda ću reći istinu. Ono što ste vi meni rekli i otvorili mi oči smešila
mu se.
– Dobro, samo hrabro... potapšao je po ruci. Idem sada, ionako sam
vam oduzela previše vremena.
Naravno da nisi. Moja vrata su ti uvek otvorena.
Hvala vam nešto je steglo u grlu. Hvala što ste mi rekli istinu o meni.
Nemoj biti prestroga prema sebi – tešio je. Svi smo mi ponekad takvi.
Ne shvatamo da nam je do nečega stalo, dok to ne izgubimo. Ali, još ništa
nije izgubljeno, pa...
Hvala vam slabašno se osmehnula.
Imaću na umu vaše reči.
Otišla je kući, a u glavi joj je zujalo od misli koje su se rojile. Plašila se da
ne izgubi hrabrost, pa ga je odmah pozvala. Iznenadila se kada se javila
Letiša.
Oh, tako mi je drago što te čujem trudila se da deluje što ljubaznije.
Jedva čekam da ti saopštim divne vesti!
Sabina je zadrhtala od hladnode koja joj je prostrujala telom. Strepela je
od onoga što će čuti.
Kakve vesti? jedva je izgovorila.
Džoš i ja se spremamo na put u Evropu. Idemo u Englesku!
Divno! lažnom srećom je prikrivala razočarenje. Oduvek je sanjao o
tom putovanju.
Da, često mi je pričao o tome potvrdila je slatkim glasom Letiša.
Kada putujete? Koliko ostajete? trudila se da ne zvuči previše
zainteresovano.
Oh, verovatno na godinu dana. Džoš ide tamo na specijalizaciju.
A ti? Šta ćeš ti da radiš? nije uspela da prikrije zajedIjiv ton u svom
glasu.
Što i svaka druga žena uz takvog muškarca odvratila je mirno.
Sabina je bila srećna što ne može da je vidi, jer joj je krv jurnula u lice od
te primedbe. Najednom je dobila poriv da joj se na neki način osveti.
Htela sam da vas pozovem na moju izložbu rekla je. Novine kažu da će
to biti događaj sezone u Sijetlu dodala je pomalo pakkosno. Posebno je
bitno to što su Spokejn i Džoš na većini mojih fotografija, pa bih volela da to
vidite. Verovatno će ga moje fotografije iznenaditi!
A kada je ta izložba? upitala je Letiša, kontrolišući emocije.
U subotu!
Letiša je brzo razmišljala šta da uradi. Nije imala nameru da ide na tu
izložbu, niti da Džošu kaže za to. Rešila je da nešto smisli i odbije poziv.
Oh, zar baš u subotu? rekla je kao da je to presudno. Zašto nam nisi
ranije javila?
Pa, znaš i sama. Obaveze se nagomilaju i onda se ne stigne. Molim te da
mu preneseš poziv i nadam se da ćemo se videti u subotu.
Da, da... Letiša se na brzinu pozdravila i spustila slušalicu.
Sabina je odložila telefon, razmišljajući o sebi. Kakva je budala bila čitavo
vreme! Ljubav joj je bila pred nosom, a ona je nije primećivala! Ovo što joj se
nudilo, bilo joj je nevažno i drugorazredno. Bila je sujetna i opsednuta svojim
poslom i umetnošću! Uzalud je sada spoznaja da bi zbog njega bila spremna
svega da se odrekne, pa čak i umetnosti. Sada je bilo kasno za to.
***
Sabina je morala da prizna da ni u snu nije očekivala takav uspeh izložbe.
Svi su komentarisali da se u gradu ne pamti izložba koja je izazvala toliku
pažnju i ptivukla toliki broj posetilaca. Sabina se pitala čime je zavredela
toliku pažnju i sa nevericom posmatrala i pozdravljala goste koji su
neprestano stizali.
Vrhunac njenog iznenađenja bio je dolazak gradonačelnika. Taman se
zapitala otkuda on tu, kada je primetila da je u društvu profesora i
osmehnula se. Bila je zadivljena njegovom pažnjom.
Tik pre otvaranja, primetila je svoje roditelje koji su upravo ulazili. Da nije
bila oslonjena, sigurno bi se srušila. Krenula je ka njima, ali je zastala kada
je videla da im prilazi profesor u društvu gradonačelnika. Obuzela je strepnja
od tog susreta, pa je zastala. Trenutak kasnije je sa olakšanjem odahnula jer
se među njima vodio prijatan i ljubazan razgovor. Ponovo je krenula ka
njima i zastala, jer je voditelj najavio direktora galerije.
U sali je nastala potpuna tišina. Srce joj je udaralo kao ludo, ali ne zbog
pohvala koje je jedva čula, već zato jer nekoga među prisutnima nije bilo.
Iako se plašila da neće doći, ipak je u njoj tinjala slabašna nada koja se
lagano gasila. Gušila je svoja osećanja, svesna da ovo njje trenutak kada
treba da se prepusti emocijama. Trgla se iz razmišljanja i pokušala da se
usredsredi na izlaganje direktora galerije.
Sabina Koldvel je na ovoj iztožbi pokazala svoj izraziti talenat za portrete.
To ne kažem samo zbog toga što su fotografije sjajne, već i zbog emocija koje
iz njih dolaze do svakog posmatrača.
Njena majka Sidni i profesor su pogledom potražili jedno lice koje je bilo
na većni fotografija, ali ga nisu pronašli. Oboje su bili razočarani, a profesor
skoro da nije verovao da taj mladić nije došao, pa ga je uporno tražio
pogledom.
Sabina je prestala da ga traži i ćutke je slušala izlaganje, trudeći se da
sačuva namešteni osmeh na licu. Usledio je gromoglasan aplauz i poziv da se
sama obrati okupljenim gostima. Jedva se uspela na binu i progovorila.
Ne znam šta da kažem nakon ovakvog uvoda glas joj je drhtao, a svi su
to protumačili silnom uzbuđenošću zbog izložbe. Sve ove fotografije su
nastale u trenutku inspiracije i prenose neka moja osećanja. Zahvalila bih se
svima što ste tu i zamolila vas da ne budete previše kritični, jer ja još uvek
učim kako da prenesem do vas delić svog unutrašnjeg bića. Hvala vam!
Salom se prolomio aplauz, a ljudi su počell da joj prilaze i čestitaju.
Smešila se svima i zahvaljivala, a onda se najednom našla ispred svog oca.
Njegov izraz lica bio je na čudan način ozbiljan. Posmatrali su jedno drugo
nekoliko dugih sekundi, a onda su je emocije potpuno savladale i Sabina
briznu u plač. Toliko je jecala da ga je to sasvim zbunilo. Uzeo je u naručje i
snažno zagrlio.
Izvini, dušo šaptao joj je. Bio sam takva budala i tvrdoglavo se držao
nečega što sam umislio. Tek sada sam shvatio koliko je dobro to što radiš i
koliko te svi poštuju. Oprosti mi, molim te. Tvoj otac je jedna stara budala i
njemu je glas zadrhtao kao da će zaplakati.
Nije važno – promucala je i privila se uz njega. Drago mi je što si
konačno uz mene.
Uvek sam i bio, ali na neki svoj način pomilovao je po kosi. Znaš da te
neizmerno volim, zar ne?
Klimnula je, jer joj je ogromna knedla stajala u grlu. Suze su same tekle
niz obraze, ona nije ni pokušavala da ih zaustavi. Plakala je zbog svega,
Džošovog nedolaska, svoje zakasnele ljubavi, pomirenja sa ocem, uzbuđenja
zbog uspeha izIožbe... Više ni sama nije znala zbog čega, samo je dala
oduška svojim prenapetim nervima.
***
Iako je čuo da je moguće i pokušavao da to i sam izvede, Džoš nije naučio
kako se to upravlja sopstvenim emocijama.
Učinio je nekoliko poslednjih pokušaja da kontaktira Sabinu, ali nije je
bilo kod kuće. Na mobilni mu se nije javljala, a znao je da može da vidi da je
zvao više puta. Shvatio je da ne želi da ga čuje, a shvatio je i zašto. Znala je
za njegovu vezu sa Letišom i odlučila da se povuče iz njegovog ždvota. Draga
Sabina! Mislila je da je tako bolje zbog njega i volela ga na svoj način. Ali taj
način ga je boleo i razdirao, jer je on želeo drugačiju ljubav. Nije hteo njeno
prijateljstvo ili sažaljenje, hteo je njeno srce i njenu dušu samo za sebe.
Znao je da to nikada ne može imati, zato je odlučio da ode što dalje od nje
i pokuša da sastavi ostatke svog života ponovo u nekakvu celinu. Sve je već
bilo uređeno za odlazak u London na specijalizađu, ostalo je još samo da se
poslednjeg radnog dana pozdravi sa kolegama i zakorači u neizvesnost.
***
Nije joj se javljao na mobilni. Ni ujutru, ni u podne, ni narednih dana. Nije
odgovarao na SMSove, ni na njene mejlove. Nije dizao slušalicu u stanu.
Otišla je prvi naredni vikend kod roditelja i popodne prošetala do njegove
ulice. Roletne su bile spuštene.
Ostala je i posle vikenda nekoliko dana, pod izgovorom da joj je potreban
odmor posle izložbe. Roletne su bhe spuštene i u ponedeljak i u utorak
ujutru i popodne. Obišla je sva njihova stara mesta na kojima su se sedeli i
razgovara ali po prvi put su joj ta mesta delovala prazno i ružno.
Vratila se kući, potpuno slomljenog duha i srca. Bila je svesna da je
otišao, ne samo iz grada, već i iz njenog života.
Spustila je kofer, sela i zaronila lice medu kolena. Htela je da plače, ali
ovaj put nije mogla. Samoje jedna užasna kugla pritiskala njenu dušu i
gušila je.
***
Karli je u neverici gledala. Ali je, na veliko Sabinino olakšanje, sve shvatila
u nekoliko reči i nije je zapitkivala. Sada joj je bilo jasno zašto Sabina
danima ne odgovara na njene pozive, a na poruke samo kratko i šturo.
Tek juče se nešto u njoj slomilo i napisala joj je da je slomljena i očajna i
da mora da je vidi.
Nije bilo potrebe da komentariše. Ionako je morala da čupa reči iz Sabine,
na čijem se licu ogledao očaj i kajanje.
I uopšte niste razgovarali pre njegovog odlaska? Ni jedne reči, pozdrava?
Očigledno je da ne želi nikakav kontakt sa mnom.
Znaš... poćutala je. Možda je još rano, sve je još sveže. Treba vam
oboma malo vremena da razmislite. Možda će i tebi dobro doći da se sabereš
i utvrdiš je li to što sada osećaš prema njemu stvarno, ili je savest ili možda
nešto treće.
Šta mi drugo preostaje? slegla je ramenima.
Nešto u njoj je kratko zatreperilo, kao da se rodila neka nada. Možda kada
se stvari slegnu i oboje se malo stalože i shvate....
***
Jedne večeri je nazvao Kris. Karlin prijatelj sa kojim se nekoliko puta srela
na zajedničkim viđanjima. Stanovao je blizu nje i često su se sretali u
poslednje vreme i kratko razgovarali. Kris je bio simpatičan, visok i krupan
mladić plave kose i smeđih, nasmejanih očiju. Predložio je da izadu negde, a
ona je prihvatila, siguma u to da će joj maJo druženja koristiti.
Prošetali su, ali ona nije bila raspoložena da priča o sebi, pa je uglavnom
slušala o njemu. Bio je pred diplomom, malo lenj, ali veoma dinamičan i pun
planova. Dok je sa optimizmom iznosio gomilu svojih planova, najednom se
osetila jako starom u odnosu na njega, pa se setno osmehnula.
Smešan sam ti? upitao je, sa dozom uvređenosti u glasu.
Ne odmahnula je. Samo razmišljam o tome koliko energije i optimizma
imaš u sebi.
Dopalo mu se to što je rekla, pa se i on nasmešio. Seli su u baštu kafića
da se odmore i popiju kafu. Kris je uhvatio za ruku, ali je ona spretno
izvukla.
Nemaš devojku? namerno je navela razgovor na tu stranu.
Ne, raskinuo sam sa bivšom. A ti? Sama si?
Da.
A onaj sa fotografija? značajno je pogledao.
Bio mi je prijatelj odvratila je.
Učinilo mi se da osećaš nešto drugo prema njemu... gledao je u oči.
Bar tako deluje na fotografijama.
Rekla sam ti da mi je bio samo prijatelj ponovila je. Bili smo... nije
umela da mu u jednoj rečenici sve to objasni, a nije ni bila svesna koliko se
bola videlo na njenom licu.
Ponovo je uhvatio za ruku, ali je ovaj put nije izvukla.
Ćutali su neko vreme i ona mu je bila zahvalna što ne insistira na
razgovoru. Ipak, bilo joj je neprijatno da tuguje pred dečkom koji je izveo, pa
je nastavila razgovor.
Sta voliš da čitaš? skrenula je temu na neutralan teren.
Najviše novine... nasmejao se. Imam toliko obaveza na fakultetu, da
ne stižem da čitam knjige.
Sabina ga je u mislima uporedila sa Džošom. I pored obaveza i beskrajnog
radnog vremena, uvek je mogla sa njim da diskutuje o knjigama, filmovima,
drami, slikarstvu...
Nastavila je razgovor u drugom pravcu, puštajući ga da vodi kroz teme
koje su njemu bile bliske. Otkrila je da nije bio baš tako prazan i
nezanimljiv, a pod slabim, škiljavim svetlom, pomalo je ličio na Breda Pita.
Oko jedanaest sati su malo prošetali, pod blagim, toplim povetarcem koji
im je mrsio kosu. Držao je njenu ruku u svojoj, a ona je nije izvukla.
Nisi klasična devojka primetio je, dok su hodali.
Zašto? začudila se.
Ne gledaš izloge zaključio je. Sa tobom čovek može normalno da
razgovara, a da ne bude prekinut zbog najnovije kolekcije.
Nasmejala se i priznala da i ona ponekad bulji u izloge besomučno, ali da
je večeras drugačije raspoložena.
Kad su naizgled iscrpeli sve teme, pogledala je na sat i rekla da je kasno.
Sutra je radni dan zevnula je. Moram da idem.
Odvešću te rekao je i vratili su se do njegovog automobila. Primetila je
da je nekoliko puta gledao u nju dok su se vozili, ali je žmurela i dalje,
praveći se da je pospana.
Da svratimo kod mene na piće? predložio je.
Možda neki drugi put umorno je rekla.
Kris nije insistirao i oprostio se od nje poljupcem u obraz.
Ujutru, čim je ustala pozvala je Karli, tražeći detaljan izveštaj.
Bilo je prijatno, ali sumnjam da će me više ikada zvati kratko je
informisala.
Zašto?
Bila sam dosadna i nisam mu dala da mi se približi objasnila je.
Karli je uzdahnula, a onda tiho zaključila.
Sabina, molim te nemoj to sebi da radiš.
Nije joj odgovorila, jer je znala šta je prijateljica htela da joj kaže. Ali je
znala i da ne može protiv svoje volje zavoleti muškarca i pronaći u njemu
nešto što je već imala u drugom.
***
***
Iako je znala da Kris ne može pronaći put do njenog srca, nastavila je da
ga viđa i da izlazi sa njim, mada ne prečesto. Oboje su se izgovarali
obavezama i pravili se da ne primećuju da među njima nedostaje ono
„nešto".
Sabina je ubrzo shvatila da nije jedina devojka u njegovom životu i nije
bila nimalo ljuta zbog toga. Znala je da mu ne pruža ništa od onoga što je
muškarcu potrebno i da to mora tražiti na drugim stranama. Pravila se da to
ne primećuje neko vreme, ali je krajem leta odlučila da otvoreno razgovara sa
njim. Cela ta situacija je pomalo zamarala i unosila joj nervozu, pa je
odlučila da je najbolje da ponovo bude sama.
Padala je dosadna, depresivna kiša čitavog dana. Sabina je dogovorila
susret sa Krisom u kafeu gde su često svraćali. Kada je došao, odmah je
prešla na stvar.
Mislim da treba da se odlučiš za jednu devojku, Krise! rekla je bez
uvijanja.
Ne znam o čemu govoriš pravio se da ne razume, ali je vidno pocrveneo.
Znaš! I nije to bitno. Bitno je da treba da pronađeš odgovarajuću devojku
za sebe. Ja to sigurno nisam.
Imaš li nekog drugog?
Pitala se zašto svi muškarci sa kojima preltida, postavljaju isto pitanje?
Da li im odgovor na njega olakšava ili otežava položaj? Odlučila je da bude
otvorena sa njim, jer je bio dobar mladić kojeg nije želela da laže.
Nemam... u stvari imam rekla je i nasmejala se. Nemam nikoga, ali u
mojim mislima je uvek neko i ne mogu nikako da ga oteram, ma koliko se
trudila.
Okrenuo se ka njoj i pogledao je ozbiljno.
Čitavo vreme sam osećao da me upoređuješ sa mladićem sa fotografija.
Ispočetka sam mislio da će te to proći ali sada mislim da je neviđeno glup
ako te izgubi.
Nasmešila se i uhvatila ga za ruku.
Lepo od tebe što si to rekao, ali, iskreno, ja sam bila budala.
Jesi li mu to rekla?
Nije mi dao šansu.
Znaš li koliko treba vežbe strelcu da bi pogodio cilj? Moraš da pokušaš
ponovo!
Osetila je talas topline i zahvalnosti prema tom dragom mladiću. Kris je
bio najbliži onome štoje od muškarca želela i očekivala. Osim što je ispred
njega stajao još neko... Znala je da će u Krisu uvek imati dobrog prijatelja.
Onaj pravi, savršeni muškarac koji je za nju bio broj jedan, svojevremeno je
nosio tu, potpuno pogrešnu, etiketu najboljeg prijatelja.
***
***
Sabina nikada pre nije bila u bolnici i nije ni slutila koliko to mesto može
biti dosadno. Nije imala volje ni za čitanje, ni za gledanje TVa, mučila je
nesanica i gubitak koncentracije za bilo šta.
Karli i njeni roditelji su dolazili svaki dan, ali je vreme za posete bilo
prekratko u odnosu na čitav dosadni dan.
U petak je jedna od mlađih sestara ušla i sa vrata joj se nasmešila
značajno.
Imate posetu!
Sabina se nasmešila, a kada je sestra nestala, na vratima se pojavio prvo
buket cveća, pa potom i nasmejano Krisovo lice.
Otkuda ti? obradovala se.
Dobar izgovor za izležavanje! cmoknuo je u obraz.
Šta ima novo?
Pa... značajno se smeškao. ima nešto!
Šta, šta? nestrpljivo je zapitkivala.
Pronašao sam nekoga ko je poseban! objavio je.
Divno! uspravila se u krevetu. – Kakva je?
Prekrasna! lice mu je obasjala ljubav. Ne znam da ti opišem kako se
osećam, ali najbliže će biti ako ti kažem da se nikada nisam tako osećao.
Baš mi je drago! iskreno se radovala zbog njega.
Planiram da je zaprosim ovih dana dodao je, značajno se smešeći.
Oho! To je baš ozbiljno.
Jeste. Nikada nije bilo ozbiljnije.
E, pa, drago mi je i čestitam! Ti si divan dečko i zaslužuješ da budeš
srećan.
Hvala ti. Kako si ti?
Nije loše... odmahnula je. Ovde je nenormalno dosadno, aIi se
oporavljam, pa se nadam da neću biti još dugo.
To je dobro – klimnuo je. Ima li kakvih vesti o... znaš već.
Ne odmahnula je i oborila pogled. I ne očekujem ih. Osim možda da
saznam da se i on ženi.
Žao mi je Kris je osećao koliko pati i bilo mu je žao.
Znam nasmešila se. Hajde da promenimo temu.
***
Sabina se brzo oporavljala i najradije bi, da nije bilo mame da je spreči,
odmah krenula da radi. Međutim, uskoro je ustanovila da joj prija kućna
atmosfera, jer se približavala zima. Mama je pekla kolače i ugađala joj,
svakog dana je neko dolazio da je poseti, pa nije imala vremena da se
dosađuje. Karli je pozvala na skijanje sa njenim društvom, ali je odbila pod
izgovorom da se još ne oseća dovoljno dobro. Umesto toga je odlučila da ode
kući sa mamom, potajno se nadajući da će se za praznike odnekud pojaviti
Džoš.
Pred Božić je sa majkom pripremala svečanu trpezu i bavila se
ukrašavanjem kuće, još uvek se potajno nadajući da će dobiti neke vesti o
Džošu.
Mislim da je vreme da ga zaboraviš rekla joj je majka jednog
popodneva.
Koga? pravila se da ne rszume.
Džoša. Znam šta osećaš prema njemu.
Dobro. Zaboravila sam ga odvratila je uverljivo, ali majka joj nije
verovala.
Novu godinu je htela da prespava, ali nije mogla jer je sa svih strana
prštalo od slavlja i petardi. Sedela je sa roditeljima ispred televizora i
dosađivala se. RazmišIjala je o tome da je pogrešila što nije prihvatila Karlin
poziv za druženje.
Posle ponoći se javio Kris i poželeo joj sve najbolje.
Hvala što si me se setio zahvallia je. Vidim da si srećan!
– Da, postaću tata! objavio je ushićeno.
Čestitam, to je najlepša vest u ovoj godini iskreno se veselila zbog
njega.
Kris je frfljao srećno o sebi i Darli njihovoj bebi. Rekao joj je da na poklon
spremi maleni košarkaški dres, a ona ga je bockala da može biti i devojčica,
pa su se oboje smejali. Kada je spustita slušalicu, osećala se kao
najusamljnija osoba na svetu, rekla roditeljima da je boli glava i pobegla u
krevet.
Dok je zurila u tamnu tavanicu u glavi joj se vrtela samo jedna misao i
jedan lik.
***
Zima je izgledala beskrajno duga i dosadna. Odlučila je da ipak ode na
skijanje sa Majli koja je takođe bila sama. Vreme su provodile u flertovanju
sa učiteljima skijanja i večernjim žurkama.
Posle nekoliko čaša vina završila je u zagrljaju jednog od učitelja, svesna
da je i ona za njega isto što i on za nju, kratkotrajna zabava. Ta je misao
najednom otreznila, pa je pobegla u svoju sobu.
Majli je došla malo posle nje, vidno pripita i vesela.
Kako je bilo sa onim malim? upitala je, kikoćuć se.
Pobegla sam, jer je klinac odvratila je.
Pa šta? Kažu da je najslađe mlado meso! i dalje se smejala.
Neću da odgovaram za zavođenje maloletnika!
Veruj mi da te on ne bi prijavio nastavila je, skidajući šminku.
Možda, ali ja bih se osećala kao prezrela holivudska zvezda koja otima
piletinu.
Majli se toliko zasmejala da se zagrcnula. Bilo joj je drago da se Sabini
vratio smisao za humor i da je počela da se oporavlja psihički. Legle su
zajedno u krevet i tračale do ranh jutarnjih sati. Uspela je da izvuče iz
Sabine da još misli na Džoša, ali i da je prestala da se nada bilo čemu.
Pokušala je da je uteši da će sve to vremenom izbledeti, mada je znala da su
to samo prazne fraze. Zaspale su kada je noć počinjala da bledi i ustupa
mesto novom danu.
***
***
Džoš je u ruci gužvao staru fotografiju sa koje mu se smešilo razdragano
Sabinino lice. Držao je ruku na njenom ramenu, a ona je njega grlila oko
struka. Vratio je u novčanik, preklopio ga i zakopčao. Novčanik je vratio u
džep sakoa i otvorio novine. Let iz Londona do domovine trajaće još dosta
dugo, pa će imati vremena da razmisli o svemu. Iako je pogled držao
prikovan za slova, misli su mu nasumično lutale od jednog do drugog
događaja iz prošlosti. Nesvesno se smešio nekim dragim trenucima
provedenim sa njom, ali bi smešak nestao čim bi se vratio u bližu prošlost.
Doneo je neke odluke i verovao da su ispravne. Hteo je da sačuva bar ponos i
zato se povukao i otišao što dalje od svega što ga je vezivalo za nju. Verovao
je da će vreme provedeno u Londonu bar donekle izbrisati i umanjiti
intenzitet osećanja, ali se prevario. Nedostajala mu je svakoga dana sve više,
a daljina nije pozitivno delovala, naprotiv. Osećao se loše, nije imao volje ni
za šta, čak mu se ni London nije dopao. Sve je bilo sivo, ili bolje rečeno
bezbojno i prazno. Nije sklopio nijedno prijateljstvo vredno pomena, nije
uživao u izlaseima sa kolegama i nije mogao da prestane da misli o njoj.
Nikada je u razgovorima sa roditeljima nije pomenuo, niti je pitao za nju.
Jednom je majka počela da mu priča nešto o njoj, ali je brzo promenio temu i
nije joj dozvolio da dovrši. Sada se pitao šta će pronaći kada se vrati? Možda
se i udala, a on to nije znao? Možda je imala nekog posebnog, možda...?
Glava je počela da ga boli, a srce mu je jako udaralo u grudima. Osećaj da
će uskoro biti ponovo kod kuće ga je potpuno nadvladao i obuzeo. Ništa nije
znao, osim jedne činjenice. Bio je ništa bez nje.
***
Kročio je oprezno u izložbeni prostor i sa nekim čudnim strahom počeo da
razgleda. U početku nije shvatao zbog čega ga je profesor zvao i insistirao na
tome da ode i pogleda fotografije sa izložbe. Profesor mu je dao fotografije i
ostavio ga samog u svojoj kancelariji.
Zastao je pred svakom fotografijom i prisećao se trenutka kada je
napravljena. Bio je iznenađen jer je osećao, doživljavao isto što i svi ostali
koji su ih videli. Ogromna ljubav je izbijala iz svake fotografije, ali kao da je
bila pokrivena nekm čudnim velom.
U trenutku je shvatio. Ona još nije znala šta se događa u trenutku dok je
fotografisala. Tek kada su fotografije bile pred njom, shvatila je, kao i svi, šta
oseća. A on je otišao bez pozdrava i bez mogućnosti da mu to kaže.
Ostao je bez daha i morao da sedne. Uhvatio se rukama za glavu i
pomislio koliko je dugo trajala njihova igra pod maskama.
***
Ne, ne i ne! ljutito je odbila po ko zna koji put majčino uveravanje da
ode na zabavu kod Džošovih u čast njegovog povratka.
Ali, Sabina! – majka je nastavila. Odbiti poziv njegovih roditeljaje
krajnje nepristojno! Vas dvoje ste najbolji prijatelji iz detinjstva, šta može da
bude logičnije nego da odeš!
Ali, mama! sada je zvučala jadno i očajno. Ne mogu! Šta ako bude
tamo sa Letišom? Ne mogu da glumim veselje i da se pmvim da mi je drago
zbog njih!
Majka je pogledala čvrsto, gotovo ljutito. Znaš šta. Radi šta hočeš! Možeš
da iskoristiš priliku i bar dostojanstveno dočekaš kraj, ako je tako suđeno, ili
da bežiš, kao što sada činiš! Razmisli sama!
U tu nedelju uveče je sedela u svojoj sobi, zgrčena i uznemirena i
ponavljala sebi da je učinila najbolju stvar što nije otišla. Grčevito je zarivala
nokte u dlanove da ponovo ne zaplače i ponavljala da je ovako najbolje.
Oko pola deset je majka našla i unela joj telefon. Sabina je mahnula da
neće da se javi, ali se majka napravila da nije primetila, rekla da je za nju i
utrpala joj slušalicu.
Drhtavom rukom je uzela telefon i javila se.
Halo?
Čini mi se da na ovoj zabavi neko nedostaje čula je duboki, poznati
topli glas pomešan sa žamorom i zadrhtala.
Uzdahnula je, nemoćna da progovori.
Hoćeš da dodeš svojom voljom, ili da dođem po tebe? nastavio je.
Ovaj, ne mogu da dođem...
Zašto?
Nisam planirala... nisam se spremila...
Razmišljala je o tome kako izgleda užasno, sva natečena od plača i da joj
ruke toliko drhte, da ne bi mogla ni da se očešlja, a kamoli našminka.
Mislim da ti je pola sata dovoljno da se spremiš nastavio je Džoš,
pomalo nestrpljivo, a onda ne čekajući njen odgovor zaključio. Biću u deset
ispred tvoje kuće.
Kada je shvatila da je prekinuo vezu, prvoje smušeno gledala u slušalicu
par trenutaka, a onda skočila kao oparena i pojurlia u kupatilo. Majka je
trčala za njom, donoseći garderobu koju je ona tražlia. Uspela je malo da
prikrije šminkom natečeno lice i kosu pokupi u rep. U deset i nekoliko
minuta je bila gotova i izašla ispred kuće. Kada je videla da nema nikoga,
uhvalita je panika. Nije znala da li je već bio i otišao, ili još nije ni stigao.
Džoš je doviknuo sa druge strane ulice, na šta je ona poskočila od straha.
Prišla mu je, drhtureći od treme.
Slabo si se obukla rekao je, skinuo jaknu i ogrnuo je njom.
Kada su stigli do njegove kuće, prestala je da diše od straha, iščekujući da
se odnekud pojavi Letiša i obesi mu se oko vrata. Umesto toga prišla im je
Džošova majka da je pozdravi i odvede do stola na kome su bili jelo i piće.
Uzela je jednu čašu sa pićem i otpila gutljaj. Trebalo joj je hrabrosti za
ovaj događaj, pa je potegnula još jednom iz čaše. Sten i Rubi su joj se
pridružili da je pozdrave. Sten je uhvatio pod ruku i malo povukao u stranu.
Šta čekaš? pokazao je očima ka Džošu.
Stajao je u drugom uglu, malo nagnut ka mladom muškarcu sa kojim je
razgovarao i smešio se. Bio je u elegantnoj košulji na pruge i farmericama i
izgledao joj je kao bog koji je sišao među smrtnike.
Od pogleda na njega je ostala bez daha, ali i bez nade...
Toliko je vremena prošlo, toliko ih je toga delilo, toliko je toga projurilo
kroz njihove živote...
Nije ni bila svesna sa kolikom žudnjom zuri u njega, dok on nije podigao
pogled i susreo se sa njenim. I dalje je razgovarao sa mladićem, ali nije
skidao pogled sa njenog lica. Mladić ga je potapšao po ramenu, pa je na
trenutak skrenuo pogled, ali ga je opet vratio na nju. Imala je čudan osećaj
da je čeka, da čeka da ona napravi korak ka njemu, a ona je bila potpuno
paralisana. Onda je Rubi stala ispred nje i počela razgovor. Kada se konačno
odmakla, Džoša više nije bilo na onom mestu.
Pratila ga je pogledom, bio je stalno u razgovoru sa prijateljima i
poznanicima. Prilazile su mu i neke nepoznate devojke sa osmesima, a on bi
im se smešio i ukazivao svu svoju pažnju. Nju je razdirala ljubomora do bola,
ali je stalno podsećala samu sebe da nema na to pravo. Posle ponoći, gosti
su počeli da se osipaju, pa je odlučlia da krene. Odložila je čašu na sto i
dohvatila tašnu, kada je ruke na ramenima zadržaše.
Nemoj da ideš, odvešču te ja tiho joj je rekao. Klimnula je glavom,
srećna što je zadržao, mada to nije moralo ništa da znači. Oko tri svi gosti su
otišli, a Barbara, njegova majka, joj je prišla i uhvatila je za ruke.
Dođi nam opet rekla je.
Treba li da vam pomognem oko raspremanja? ponudila se.
Ne, to će uraditi ljudi iz agencije koja je donela sve ovo osmehnula joj
se.
Džoš je uhvatio ispod ruke i poveo ka drugom delu kuće, gde su bile
njegove prostorije.
Samo da uzmem ključeve i dokumenta rekao je, kao objašnjenje. Opet
je klimnula glavom, kao da je ostala bez moći govora.
Ušli su u poznati prostor, Džoš je uključio malu lampu i meka svetlost je
obasjala sobu. Gledalaje u njegova leđa kako uzima ključeve i traži
dokumenta u džepu jakne i razmišljala koliko želi samo da bude blizu njega i
udiše njegov miris. Želela je samo još malo da ga gleda i bude tu, a on se u
tom trenutku okrenuo i pogledao je. Primakao se za korak bliže i mogla je da
čuje kako ubrzano diše.
Ustala je i stala ispred njega, ne skidajući pogled sa njegovih očiju koje su
svetlucale u tami.
Umreću ako me ne bude sada zagrlio, pomislila je.
Nije bila više sigurna da li je to pomislila ili rekla naglas, tek on je uhvatio
oko struka i narednog trenutka su im se usne spojlie. Odmakao se za
trenutak od nje, a ona je htela da vrišti od straha. On je samo spustio
ključeve na stočić i ponovo je privukao u zagrljaj. Zavukla mu je prste u
kosu i udahnula punim plućima njegov miris.
Nisu se odvajali ni za trenutak. Dok je nosio ka spavaćoj sobi, osećala je
njegove usne na vratu, a pod prstima zategnute mišiče i glatku kožu.
Nije ni bila svesna da plače, dok nije počeo poljupcima da joj briše suze sa
lica i nije bila svesna da mu govori da ga voli oduvek, samo mu to nije rekla,
dok on njoj nije rekao da i on nju voli oduvek.
Zaspao je, čvrsto je držeći u naručju, a ona nije mogla ni oka da sklopi.
Posmatrala je odsjaj mesečine na njegovom usnulom licu i disala jedva čujno
da ga ne probudi. Htela je samo da uživa u tom pogledu na njegovo lice i
zaustavi vreme baš u tom trenutku.
Probudio se sa prvim zracima sunca i odmah je potražio rukama i
pogledom. Bila je kraj njega, pa se umireno nasmešio.
Pogledaj me u oči tiho mu je rekla. I reci mi šta vidiš u njima.
Gledao je ćutke, kao da se plaši da će reći nešto pogrešno. Nasmešila se
ispod trepavica.
Vidiš li u njima strast, želju, molbu za oproštaj, ljubav?
Osmeh mu se pojavio na usnama.
Plašio sam se da nikada nećeš shvatiti gde ti je mesto, i sa kim.
Shvatila sam da mojoj gluposti nije bilo granica i da sam, zamalo zbog
gluposti propustila da prepoznam ko je onaj pravi, još od prvog dana,
oduvek! Pomislila sam da je moja kazna da prekasno shvatim da te volim i
da te zato moram gubiti... poslednje reči je jedva izgovorila šapatom.
Zatvorila je oči i nije videla ništa jer se izgubila u njegovom čvrstom
zagrljaju. Nije bila sigurna, ali joj se činilo između poljubaca da je čula da joj
je prošaputao da je više nikada neće pustiti od sebe.
KRAJ