školski list Geodetske tehničke škole

Zagreb, travanj 2011. (br. 1 god. I.)

ZAG DOK JEDNOM NE

REB, VALENTINOVO SMRKNE, DRUGOM
KAK NE SVANE
IMAM ♥♥♥
TE
RAD!

ANKETE,
IZME U RAZGOVORI,
SUSRETI...
PIKSELA

GPC HA?
AHA!
NAŠE PJESME - NAŠI SNOVI PROVALE.
HA-HA-HA
IMAMO,

TIME GEODETI U TUNISU

KLIMAMO GEODETI U MÜNCHENU
GEODETI U TUHLJU
BILO KUDA - GEODETI SVUDA
KNJIGE
NASILJE U SPORTU

DOJDI, OSMAŠ! MATH POMOZI SIROTU

ŽIVOT TI NIJE LAK. DAY
NA SVOJU SRAMOTU
Izdavač: Geodetska tehnička škola
Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 15
tel 01 6600 648, 6670 500 Riječi lete, slova ostaju.
faks 6658 115 Verba volant, scripta monent.
www.geoskola.hr
e-mail: uprava@geoskola.hr
____________________________

Odgovorna urednica
Biserka Maurer, dipl.ing.
Dragi prijatelji!
Glavna urednica
Ardoja Ornik, prof. Umjesto skraćenog ponavljanja i nuñenja
sadržaja koji je, ionako, pred vama, a bez
Urednici elektroničkog izdanja namjere da „prosipam“ pamet koja bi se,
Filip Halgaš, 3.b razmjerno mom životnom iskustvu,
Ratko Medan, dipl.ing. očekivala, odlučila sam vam ispričati jednu
priču.
Grafički urednik
Filip Halgaš, 3.b Hram s tisuću ogledala

Uredništvo U Indiji je postojao hram s tisuću ogledala.

Robert Pavlović, 3.b Stajao je visoko na brdu i djelovao veličan-
Anamarija Samardžić, 1.c stveno. Jednoga dana na brdo se popeo neki
Martina Surla, 1.c pas. Penjao se stepenicu po stepenicu sve do
vrha i ušao.
Ostali suradnici Kada je stupio u dvoranu s tisuću ogledala,
Marko Brebrić, 3.b vidio je tisuću pasa.
Filip Čekada, 3.b Prestrašio se, nakostriješio, podvio rep,
Natascha Djurdjević, 4.c strašno zarežao i iskezio zube.
Vilen Đerek, 1.a A tada je i tisuću pasa nakostriješilo dlaku,
Kristina Grašić, 3.b podvilo rep, zarežalo i iskesilo se.
Pun panike, pas se povukao iz hrama i
Hrvoje Herceg, 4.b
zaključio da je cijeli svijet odbojan, opasan i
Petra Janković, 3.b
pun užasnih opasnosti.
Ružica Kovačić, 1.a Nešto kasnije dolutao je neki drugi pas do
Anja Lovrenščak, 3.d brda, uspeo se i stupio u hram.
Marina Osojnički, 4.c Kada je ušao u salu s tisuću ogledala,vidio je,
Ivan Pavić, 2.a naravno, tisuću pasa. Ali on im se razveselio.
Karlo Perković, 2.a Mahnuo je repom, veselo poskočio i pozvao
Luka Vlašić, 4.b ih na igru. I drugih tisuću pasa napravilo je
isto…
Lektor i korektor Ovaj pas je napustio hram uvjeren
Nikola Butorac, prof. kako je cijeli svijet prekrasan i pun dobro-
namjernih prijatelja.
Što bismo mogli zaključiti?
Predlažem da zaključimo upravo ono što nam
najviše odgovara. No, ne smetnimo s uma
činjenicu da smo upravo takav zaključak
odabrali mi sami prema onom kako se
ponašamo.

2
 (PO)HVALIMO SE!
Ove smo godine na turniru Geolige u malom nogometu osvojili 1. mjesto!
Budući da su ostala natjecanja još u tijeku, upoznat ćemo vas s prošlogodišnjim
rezultatima. Dakle, tijekom prošle školske godine naši su učenici sudjelovali na
natjecanjima iz matematike: na općinskom natjecanju osvojili smo 2. mjesto, a na
županijskom 6. rang. Na državnom natjecanju iz geodezije osvojili smo 1. i 3. mjesto.
Takoñer smo sudjelovali na natjecanju iz engleskog jezika te na Lidranu, na kojem smo,
vjerojatno prvi put u povijesti škole, prošli na državnoj razini – a to je najviše što se može
postići. Ove godine tri su nam rada u državnoj konkurenciji – očekujemo će bar jedan
proći…
Literarni radovi učenika zapaženi su na natjecanju Kako navijam i kako se ponašam u
sportu. Grupa učenika bila je na državnom natjecanju Hrvatskog logičkog saveza u
rješavanju sudoku križaljki. Na meñuškolskom nogometnom turniru ušli smo u polufinale,
u natjecanju Metronet u četvrtfinale. Učenici su sudjelovali i na otvorenom prvenstvu
Zagreba u orijentacijskom trčanju te u drugim športskim aktivnostima (atletici, plivanju).

****************************************************
Zbog promjene termina održavanja i koncepcije natjecanja, u zadnje smo vrijeme izostali s
meñunarodnog natjecanja This is our Time, pod pokroviteljstvom UNESCO-a, koje ima više
područja – od videokonfenerencija do kviza znanja. Godinama smo se znali družiti cijele
noći i dana, jer je nemoguće odrediti neke normalne sate budući da natjecanje pokriva
velik broj meridijana (i paralela). I tako smo već tradicionalno izmeñu stotinjak škola i
država osvajali od 1. do 3. mjesta. (Zadnji put su nas konkurenti (?) pokušali omesti
lažnom dojavom o postavljenoj bombi, ali smo vrlo brzo uz pomoć specijalaca i psa
Šnjofka prozreli podvalu.)

****************************************************
Inače, prva smo GLOBE škola u Hrvatskoj.

****************************************************

Prigodno obilježavamo razne datume: za Božić kitimo bor, imamo sajam i školsku
priredbu, za Valentinovo stavljamo sandučić za ljubavne poruke, za Fašnik imamo
promenadu maski, u mjesecu knjige pozivamo ugledne goste (npr. ugostili smo
književnika Miru Gavrana, glumca Željka Königsknechta…), posjećujemo izložbe, idemo na
koncerte i kazališne predstave, u kinematografe, na izlete, stručne posjete i, naravno,
školske ekskurzije.

****************************************************
U Hrvatskom školskom muzeju imali smo izložbu Od zemlje do zvijezda koja je dala
retrospektivu razvoja geodezije i predstavila našu školu.

****************************************************

DOK JEDNOM NE SMRKNE, DRUGOM NE SVANE

3 3
 mogu birati razinu natjecanja, već im se ona
dodjeljuje tijekom natjecanja ovisno o
napredovanju. Ako učenik tri puta netočno
odgovori računalo će ga automatski isključiti
iz natjecanja na desetak minuta.

Natjecanje počinje prve srijede u ožujku i to

prve minute zapadno od 180. meridijana
(datumske granice), a traje do posljednje
minute iste te srijede istočno od 180.
meridijana.

Natjecanje priprema i vodi Snježana Kunštek, prof

Svjetski dan matematike

(worldmathsday) je pokrenut u ožujku
2007. godine s ciljem da obrazovanje
(prvenstveno matematika) i korištenje
Interneta ujedini škole širom svijeta.
Četiri godine kasnije, 2010. godine dogañaj je
ujedinio 235 država, 11 456 gradova, 56 082
škole i, što je i najvažnije, 1 133 246 učenika.
Učenici su točno odgovorili na 479 732 613
pitanja u roku od 48 sati i time postavili novi
Guinnessov rekord u kategoriji online
natjecanja.

Natjecanje sadrži po 500 zadataka za svakog 2010.

učenika i to po 100 zadataka na svakoj od
5 198 naših učenika točno je odgovorilo
razina
na 922 860 pitanja. I opet naši su
-
težina razredi u Top 50 svjetskih razreda i
zadat to Geoteam 2 B 16. mjesto, a Geoteam
aka. 1 25. mjesto.
U svakom krugu učenik ima jednu minutu kako bi
odgovorio na što više postavljenih zadataka i
time pobijedio svoje konkurente. Učenici ne

Komad papira može se po sredini presaviti najviše sedam puta.

4
 Ne učimo za školu, nego za život! Non scholae, sed vitae discimus!

ŠTO JE GEODEZIJA? KADA JE NASTALA GEODEZIJA?

Geodezija (zemljomjerstvo) uključuje mjerenje Prvi narod koji je razvio GEODETSKE tehnike bili
su stari Egipćani.
zemljišta najčešće za potrebe katastra
Veliki graditelji - Rimljani, takoñer su se obilno
(zemljišnih knjiga), graditeljstva i kartografije. služili GEODEZIJOM pri izradi urbanističkih
planova svojih novih gradova, kao i u cestogradnji
i izgradnji akvedukata te odreñivanju zemljišnih i
državnih granica. Rimske su se tehnike temeljile
na jednostavnim
geometrijskim zakonima, a u biti se oni
primjenjuju i danas.

5
GEODETSKI TEHNIČAR

Geodetska se struka zasniva na

mjerenju, računanju i crtanju. To znači da
svaki geodetski tehničar dobiva solidnu
naobrazbu koristeći suvremene informacijske
sustave i tehniku (digitalizirani instrumenti, sustav
navigacijsko-mjernih satelita) te dobro vlada
strukom – geodezijom, matematikom,
informatikom.
Mi znamo da naša škola zahtijeva mnogo
truda, ali je svaki geodetski tehničar
stručnjak za svoj posao. Ne bi li, uostalom,
tako trebalo biti u svim školama?!
Primamo učenike s 44 boda i više.

Uostalom, tko je otkrio Novi svijet?

ŠTO JE GPS?

GPS je kratica engl. naziva Global Positioning

System (sustav satelitske navigacije) koji se
sastoji od mreže s 24 satelita. Oni
oblijeću Zemlju na visini od 22 km. Svaki
satelitski ureñaj odašilje signale kojima
se služe geodeti u odreñivanju mjernih
točaka. GIS točnost je jedan metar,
a geodetska točnost manja je od jednog
centimetra. GPS radi neprekidno i bez obzira
na vremenske uvjete, ali se ne može koristiti
u zatvorenom prostoru, pod vodom i u - Kolumbo, moreplovac i geodet.
podzemlju. Uporaba je besplatna.

6
 Geodetska tehnička škola kroz povijest

Početci naobrazbe geodeta vjerojatno su vezani uz Risarsku školu koja je postojala u

Zagrebu od 1781.g. U njoj su bili organizirani tečajevi za grañevinare, ali su se mogla steći i
elementarna znanja iz zemljomjerstva. Slična su se znanja iz geodezije mogla dobiti i u tzv.
latinskim školama gdje se stjecalo skromno obrazovanje iz kartografije, topografije i
elementarnog zemljomjerstva.
Počeci srednjoškolskog obrazovanja geodeta u Zagrebu vezani su uz Obrtnu školu u kojoj je
nastava počela prije 125 godina. Povjereništvo prosvjete i vjere 37 godina kasnije izdaje
pravila o ustrojstvu tehničke srednje škole, a 1928. otvara dvogodišnji Geometarski
odjel. Konačno, od 1939. nastava u geodetskoj školi traje kontinuirano, samo se mijenjaju
nazivi škole i duljina obrazovanja, ovisno o povijesnim i političkim prilikama.
Zbog skučenih prostora posve neodgovarajućih za nastavu, bilo je bitno smanjiti broj učenika i
uvesti rigorozne uvjete za upis te su odbijani mnogi odlični i vrlo dobri učenici. No, razvoj
znanosti, tehnike i industrije tražio je daleko više sposobnih stručnjaka od broja koji se mogao
obrazovati. U učionice koje su mogle primiti 160 učenika silom je strpano njih 280. Zbog
nehigijenskih prostora i opće neimaštine, 15 posto učenika je oboljelo od tuberkuloze. Tada je
postavljen zahtjev za izgradnjom nove Srednje tehničke škole koja je imala geometarski
smjer. Osim strukovnih predmeta koji se uče i danas tada se još učila komasacija, nauka o
zemljištu, ali i knjigovodstvo, poreski zakoni te osnove pravnih nauka.
Kako je poslije rata nedostajalo geometara, bio je otvoren i Geodetski tečaj koji su mogli
upisati svršeni gimnazijalci. Nakon tečaja polagao se završni ispit Geodetskog tehnikuma.
Apsolventima je priznata viša stručna sprema, a oni su se u praksi dokazali kao odlični
stručnjaci. Završni ispit se sastojao od sedam nastavnih predmeta.
Vrijeme čini svoje i uskoro se zbog oskudne i zastarjele opreme ne mogu pratiti moderni
dosezi struke pa se pristupa izmjenama nastavnog plana i programa. Od 1954. do 1968.
godine školovanje geodetskih tehničara traje pet godina.

Tada se još završni rad nazivao diplomskim, a obuhvaćao je čak 12 nastavnih predmeta.
Iza toga, pa sve do danas, srednjoškolska izobrazba geodeta traje četiri godine.
1960. počela je gradnja objekta Grañevinskog školskog centra. Geodetska tehnička
škola došla je u sastav GŠC-a iz zgrade gimnazije u Križanićevoj ulici. 25. studenog 1977.
osnovana je radna organizacija Grañevinski obrazovni centar «Zvonko Brkić» koji se
sastojao od sedam organizacija udruženog rada, OUR-a. Ubrzo je nastupilo razdoblje tzv.
reforme školstva koja je donijela niz nedjelotvornih promjena. Nastava je organizirana u dva
stupnja – pripremni i završni. Time je geodetska škola doživjela bitno osiromašenje
programa stručnih predmeta, a samim time i pokušaj umanjenja stručnosti njenih završenih
polaznika. No, ipak je uspjela zadržati visoku stručnu razinu i rigorozne obrazovne
kriterije.
Kaotična situacija traje sve do 12. srpnja 1991. kada se razdijelio glomazni i nedjelotvorni GOC
«Zvonko Brkić» na četiri škole, a meñu njima se ponovo osamostalila Geodetska tehnička
škola kakvu imamo još danas. No, već od sljedeće godine radimo po novom nastavnom planu
i programu…

Godišnje više ljudi smrtno strada od magarca, nego u avionskoj nesreći.

Nastavni plan – tjedni (godišnji) broj sati

7
Nastavni predmet / razred I. II. III. IV.
Hrvatski jezik 3 (105) 3 (105) 3 (105) 3 (96)
Strani jezik 2 (70) 2 (70) 2 (70) 2 (64)
Povijest 2 (70) 2 (70)
Etika/vjeronauk 1 (35) 1 (35) 1 (35) 1 (32)
Geografija 2 (70) 1 (35)
Politika i gospodarstvo 1 (32)
Tjelesna i zdravstvena kultura 2 (70) 2 (70) 2 (70) 2 (64)
Matematika 4 (140) 4 (140) 4 (140) 4 (128)
Fizika 2 (70) 2 (70) 2 (70)
Biologija – ekologija 2 (70)
Računalstvo u geodeziji 2 (70) 2(70)
Nacrtna geometrija 2 (70) 2 (70)
Geodetsko pisanje s crtanjem 3 (105)
Geodetsko crtanje 2 (70)
Geodezija 3 (105) 2 (70) 2 (70) 2 (64)
Izrada planova 3 (105) 3 (96)
Geodetsko računanje 2 (70) 2 (70) 3 (96)
Primijenjena geodezija 2 (70) 3 (96)
Fotogrametrija 2 (70) 2 (70)
Katastar i agrarne operacije 2 (70) 2 (64)
Zemljišni informacijski sustav 2 (70) 2 (64)
Trasiranje 2 (64)
Geodetske vježbe 2 (70) 3 (105) 3 (105) 2 (64)
Stručna praksa 182 35

U pripremi je novi nastavni plan i program za zanimanje tehničar geodezije i

geoinformatike.
AO

IZMEĐU PIKSELA

ploča Hrvatskog geodetskog društva

postavljena na Trgu bana Josipa Jelačića
u Zagrebu
1 m = duljina puta koju u vakuumu
prijeñe svjetlost za vrijeme od 1/299 792
458 sekunde; etalon metra napravljen od
platine čuva se u S`evresu kraj Pariza

zrno povijesti – zrno suvremenosti

Neke stare mjere
* za duljinu
lakat, hvat, stopa, palac, crta
1 hvat = 6 stopa (1.8965 m)
1 stopa = 12 palaca (0.3161 m)
1 palac = 12 crta (26.34 mm)
1 crta = 12 točaka ((2.195 mm)

Prvotno je hvat bio duljina kojom čovjek prosječnog stasa može obuhvatiti raširenim rukama.
Lakat (yard, 91.44 cm) svojedobno je odreñen udaljenošću izmeñu nosa i palca ispružene
lijeve ruke kralja Henrika I.
Palac (inch, 2.54 cm) bila je odreñena duljinom triju zrna ječma koje je kralj Edward II.
istrgnuo iz sredine ječmenog klasa.
Stopa (foot, 30.48 cm)

* za površinu
jutro, ral, ar, polje, ploča, ralica, dunum, četvorni metar, hektar

* za udaljenost
milja
Javlja se prvi put u starom Rimu i odreñuje udaljenost od 1000 dvokoraka, odnosno 2000
koraka, gdje je dvokorak imao pet stopa. Rimska milja je iznosila oko 1480 metara.
Današnja kopnena milja je precizno definirana i unificirana 1959. te iznosi 1609.344 m.
Nautička (morska) milja je lučna udaljenost izmeñu dviju paralela pod kutom od jedne minute
geografske širine mjerena po meridijanu na površini Zemlje te iznosi 1852,216 metara.

U Indiji se udaljenost mjerila po tome koliko se daleko čuje mukanje krava, a na otoku Bornu
kokodakanje. Tibetanci su mjerili udaljenost noseći posudu s čajem dok se ne ohladi, iznosi
oko 3 km. U Italiji se udaljenost mjerila čujnošću crkvenih zvona. Beduini su mjerili udaljenosti
devinim korakom…

Prvi šestar bile su čovjekove ruke i noge. Sjetite se samo dječje igre „oduzimanja zemlje“.
Najstariji sačuvani nacrti zemljišnih parcela potječu od starih Babilonaca starih oko 5.000
godina. Nacrt je u zemljomjerstvu način predočivanja svih prostornih oblika. Zemljina površina
se još uvijek mjeri i ispituje, a izradu najmodernijih digitalnih ortofotokarti pomaže satelitska
navigacija. Obilježavajući posjede tako je s vremenom nastao katastar (javna isprava s
geometrijskim predstavljanjem svih posjedovnih čestica na nacrtima) i gruntovnica (zemljišna
javna knjiga sa zbirkama isprava).
Jedan od najvažnijih datuma za geodetsku struku na našim prostorima je 23. prosinca 1817.
kad je proglašen Zakon o izradi stabilnog katastra zemljišta, jer je njime započela organizirana
geodetska djelatnost. No, trebalo je proteći još kojih 40-tak godina dok se geodezija nije
počela predavati u školi. Bilo je to Kraljevsko gospodarsko učilište u Križevcima, a prvi
nastavnik je bio dr. Vjekoslav pl. Kőrőškenji koji je napisao i udžbenik pod naslovom Geodäsija
(uputa o šumsku mjeračinu, poljomjerstvo, razanje i visinomjerstvo).

AO

Za prva četiri poteza u šahu postoji 318.979.564.000 različitih mogućnosti.

 Zagreb, tak imam te rad

Zagreb je mlad skoro tisuću godina. Njegovu

su biskupiju utemeljili kralj Ladislav i biskup
Duh. Dakle, s vremenom se razvijao grañanski
Gradec i biskupski Kaptol, iako ne uvijek u
slozi. Potok Medveščak, zidovi i kule razdvajali
su ih, sve dok se sredinom 19. st. nisu stopili u
jedan grad.
Danas je Zagreb metropola, upravno, kulturno i
znanstveno središte, centar dogañanja. No
svojom je arhitekturom, ulicama i trgovima,
parkovima i šumama, a nadasve stanovnicima
uspio sačuvati šarm kojem rijetko tko može
odoljeti. A tko se jednom napije vode s
Manduševca, zauvijek se u njega vraća.
Ukratko, Zagreb je grad u kojem lako izgubiš
dušu, a pronañeš srce. Grad u kojem lako
izgubiš srce, a pronañeš dušu: prožmeš se drugima pa poneseš cijeli svijet u sebi.
Kako su se naši učenici odlučili doći upravo u Zagreb, kakvu su o njemu imali predodžbu, je li on
iznevjerio njihova očekivanja ili su otkrili u njemu ono što nisu mogli ni sanjati? Jesu li razočarani ili
oduševljeni, je li Zagreb ostvarenje njihovih želja ili izvor straha, hoće li postati grad njihove budućnosti ili
samo usputna stanica?

Sve je to provjerila Martina u razgovoru s učenicima s kojima dijeli život u Domu učenika
graditeljske struke.

Antonija, okolica Nove Gradiške, 3. razred

Bolcna: Kada si došla u Zagreb, kakav je bio tvoj prvi dojam?
Antonija: Prije dolaska na školovanje dolazila sam k teti. U početku mi se nije svidjela
gužva na koju nisam bila navikla, ali sam promijenila mišljenje.
Bolcna: Kako si se snašla i sviña li ti se ovdje živjeti?
Antonija: Definitivno da. Sviña mi se mentalitet ljudi, način razmišljanja. Osim toga
dobre su i mogućnosti zabave, ima puno toga što vrijedi vidjeti. Kad imam slobodnog
vremena, rado idem u razgledavanje grada. Trebalo mi je kratko da se snañem, jer sam
ga donekle upoznavala kad sam dolazila teti, a pomogao mi je i brat koji je ovdje već
četiri godine.
Bolcna: Jesi li imala mogućnost upisati školu bliže mjestu stanovanja?
Antonija: Da, mogla sam upisati školu u Slavonskom Brodu, ali me Zagreb više
privlačio.
Bolcna: Kakvi su ti planovi? Vidiš li se u budućnosti u Zagrebu?
Antonija: Nakon završetka srednje škole rado bih upisala policijsku akademiju. Ovdje su
svakako bolje mogućnosti zapošljavanja nego u maloj sredini.
Bolcna: Koje ti asocijacije padnu prve na pamet kad kažem 'Zagreb'?
Antonija: Šoping. Noćni život. Škola.
Ines, Petrinja, 3. razred – Marija, Karlovac, 2. razred
Bolcna: Jeste li imale poteškoća priviknuti se na novu sredinu? Kako ste se snašle i kako
vam se danas sviña živjeti u Zagrebu?

10
Marija: U početku sam mislila kako će to biti lijepo bez roditelja, ali sam poslije bila jako
tužna. Nedostajali su mi, no sad sam se već navikla. Kad mi je teško, htjela bih svratiti
doma. Bila sam uz njih jako vezana pa i sada idem doma svaki vikend. Nedostajali su mi
i stari prijatelji, ali sam stekla nove.
Ines: Cimerice su mi pomogle da se lakše snañem. Uplašio me je velik broj tramvajskih i
autobusnih linija. Volim ići u šoping centre, posebno u Arenu. Nekada, dok ga nisam
poznavala, Zagreb mi se činio puno veći nego danas.
Marija: Previše je ljudi i previše ulica i ne snalazim se uvijek najbolje. U početku mi je
pomogao i tata. Sviña mi se ovdje jer idem u školu. Ne sviña mi se što mi je ponekad
dosadno u školi.
Bolcna: Što bi promijenila da možeš?
Marija: Da mogu, u Zagrebu bih promijenila način života. Posebno mi se sviñaju
parkovi: Zrinjevac, Bundek, Jarun. Volim šetati po svježem zraku, kojeg ovdje, nažalost,
nema previše. Prije, kad sam s osnovnom školom bila ovdje na izletu, činila mi se
prekrasnom mogućnost da u njemu živim, ali sad mi to nije nešto posebno.
Bolcna: Kako ste se odlučile za ovu školu i mislite li ostati u Zagrebu kad je završite?
Marija: Jedan dan sam došla bratiću, a on je imao jako puno rapidografa i to mi se
svidjelo. Mislim se vratiti u Petrinju kad završim školu.
Ines: Kod moje su osnovne škole došli mjeriti igralište i to mi je bilo jako interesantno
što on tamo njega „slika“, a ovaj „pleše“ oko štapa. Rekla sam da bih i ja voljela tako
nešto raditi i – evo me! Nakon mature ću se vratiti u Karlovac.

Andrijana, Glina, 1. razred

Bolcna: Kako se tebi sviña život u gradu?
Andrijana: Sviña mi se gradski život, fora je. Zagreb je velik, ima puno toga za
razgledavanje. Posebno mi se sviñaju mogućnosti koje pruža, npr. zabava ili bavljenje
sportom. Ne sviña mi se gužva i užurbanost.
Bolcna: Jesi li prije dolaska u srednju školu bila u Zagrebu?
Andrijana: Jesam, kratko, dan-dva.
Bolcna: I je li se tvoje mišljenje o njemu promijenilo? Kako si se snašla?
Andrijana: Prvih mjesec dana sam ga upoznavala i prilagoñavala se. U tome mi je
pomogla cimerica. Prvi put kad sam trebala ići u HNK, nacrtala mi je kartu, malo
smiješnu, ali sam ga ipak pronašla.
Bolcna: Kako to da si došla baš ovdje na školovanje? Zar nisi imala srodnu školu koja se
nalazi bliže Gline?
Andrijana: Jesam, ali prijateljica mi je dala neke informacije, a druge sam prikupila
preko interneta.
Bolcna: Kakvi su ti planovi kad završiš školu?
Andrijana: Ako se ne uspijem zaposliti ovdje, vjerojatno ću otići u drugu državu.

Razgovarala sam još s nekim učenicima, ali dečki su davali kratke i odrješite odgovore, koji se sadržajno
nisu posebno razlikovali od ovih. Sve si mislim – ili su me se uplašili ili su se stidjeli. Možda im nisam bila
dovoljno zanimljiva? Jesu li bili neraspoloženi? Ili iznenañeni? Što god bilo, ostavila sam ih za neka bolja
vremena…

Martina Surla

11
anketa u 2.a

Učenici su svojevoljno izabrali jednu od predloženih tema. Najviše ih se odlučilo za prvu,

kao što se vidi iz priloženog. Neki su konkretno naveli omiljenog profesora, iako se to
nije tražilo, uz obrazloženje. Neki su učenici ostali anonimni, a neki su se potpisali
nepostojećim imenima u tom razredu.
anketu obradila Anamarija Samardžić

Zašto volim / ne volim ići u školu?

Prvenstveno volim ići u školu zbog prijatelja. S prijateljima mi dani brže i zanimljivije
prolaze. U školu ne volim ići kada moram odgovarati neke predmete ili moram pisati
ispit.
Mile

Ja volim ići u školu samo kada znam da neće nitko ispitivati gradivo i radi društva.
Inače, ne volim ići u školu.
nepotpisano

U školu najradije odlazim zbog prijatelja i zabavnih stvari koje se tamo dogañaju. Škola
je zabavno iskustvo u kojem naučiš svoj zanat. I kad vidim matematiku sjetim se
glavnog razloga zašto volim ići u školu.
Braslav

Ja volim ići u školu jer obožavam svoj 2.a razred. Imam najbolje frendove i frendice.
Volim školu jer u njoj vidim jednog zgodnog dečka iz trećeg razreda.
Dora

Najviše volim ići u školu zbog društva uz koje je odlazak mnogo lakši i zanimljiviji. Brige
koje dolaze zbog škole lako se rješavaju kada je društvo zabavno.
Karlo

Geodezija mi je zanimljiva i svidjela mi se škola. U razredu sam s prijateljima iz osnovne.

U školi mi nije dosadno, samo se zezam i zabavljam i baš zato volim ići u ovu školu.

Đuro

Ponekad ne volim poći u školu kada znam da pišem neki test, a nemam pojma. Volim ići
u školu jer mi ide fotogrametrija, povijest i hrvatski.
nepotpisano

111.111.111 x 111.111.111 = 12.345.678.987.654.321

12
Volim ići u školu jer volim ovu struku i stručne predmete. Ne volim ići u školu kada mi
nešto iz obrañenog gradiva nije jasno.
Dino

Volim ići u školu radi informatike, volim ju i znam puno o njoj, ali bih volio još puno toga
naučiti. Volio bih naučiti puno važnog gradiva kako bih se dobro obrazovao i postao
poslovni čovjek.
Ivan

Ne volim školu jer se ne slažem s nekim učenicima u razredu i profesori su nekad

nepravedni u ocjenjivanju.
nepotpisano

Kako bi trebao izgledati moj najdraži profesor?

Najbolji profesor bi bio mješavina svih dobrih profesora iz ove škole.
Dino

Idealni profesor bi trebao imati više razumijevanja za učenike koji putuju i ne bi im

trebao zbog kašnjenja davati neopravdane sate.
Leona

Idealna profesorica nas treba pozdraviti kad se negdje sretnemo, treba nam biti kao
prijateljica.
Ilija

Najbolji profesor za mene je Ozren Buriša. Mlad je i kuži nas, dobro objašnjava i nije
zločest. Takav bi trebao biti pravi profesor.
nepotpisano

Moj idealni profesor ne bi trebao biti drugačiji od sadašnjih profesora. Mislim da

profesori trebaju biti u zlatnoj sredini, niti preblagi niti prestrogi.
Karlo

Savršen profesor je Hrvojka Bašić, jer najbolje vodi nastavni sat.

nepotpisano

Profesor mora biti obrazovan, pošteno ocjenjivati i biti dobar predavač.

nepotpisano

Moj najbolji profesor bi trebao biti mlad, uzoran i trebao bi se prilagoditi nama i našoj
dobi.
nepotpisano

Majmuni i ljudi imaju 99 posto identičnih gena.

13
 Da sam ja ministar prosvjete…

Da sam ja ministar prosvjete uklonio bih jedan dan u tjednu, smanjio bih broj školskih
sati, tražio bih da testovi budu slični onima u Americi – da se rješavaju na zaokruživanje.

Mustafa

Da sam ja ravnateljica…

Ja bih kao ravnateljica pričala sa svakim razredom o profesorima, diskutirala bih o

njihovom radu i, ako mislim da nisu dobri, dala bih im otkaz. Profesor koji nije dobar s
djecom ne može biti dobar profesor. Kada bih srela učenike u školi stala bih i malo s
njima popričala. Svoje probleme bih ostavila kod kuće, u školu bih uvijek išla dobre
volje. Školu bih opremila najboljom opremom. Školarinom bih kupila tu opremu, kada se
potrga i mala sitnica pogledala bih kamere. U školi bi vladala disciplina i rad. Zimi, kada
je hladno, smanjila bih grijanje… Kada bih zapošljavala profesora, pripazila bih na
njegov govor. U uredima bih zaposlila odane ljude, pune radosti i sreće i one koji znaju
raditi svoj posao. Ukinula bih poslijepodnevnu smjenu, jer je jutro prekratko za učenje.
Onda samo spavamo i izgubimo radne navike. Imali bi i jedan produženi vikend.
Trudila bih se biti najbolja ravnateljica koliko god je to moguće.

Magdalena

Z Atlantik je slaniji od Pacifika.

U SAD-u postoji točno 18 doktora (liječnika) koji se zovu Doktor.
A
Hong Kong je država s najviše vlasnika Rolls Royce-a po glavi stanovnika.
N Havajska abeceda ima samo dvanaest slova.
Kada bi se čovjek neprekidno derao osam godina, sedam mjeseci i šest dana, proizveo bi
I toliko energije da zakuha vodu u šalici kave.
M
Žirafe ne mogu kašljati.
Izgradnja Keopsove piramide danas bi stajala 6,85 milijuna eura, a koristeći
LJ najsuvremeniju tehniku izgradnja bi trajala osam godina. Istovremeno bi na gradilištu bilo
potrebno samo 68 radnika.
I Ljudsko tijelo sadrži dovoljno ugljena da bi se njime moglo proizvesti devet tisuća mina za
V olovke.
Žumanjak ima više bjelančevina od samog bjelanjka.
O U studenome 1923. godine, kada je inflacija u Njemačkoj dostigla vrhunac, jedan je US-
dolar vrijedio 4.000.000.000.000 maraka (4 bilijuna).
S
Sladoled je izumljen 1620. godine.
T Tijekom jedne godine zamijeni se 98 posto atoma ljudskog tijela.
Polarni medvjedi imaju crnu kožu.
I Prvi mail je poslan 1969. godine.

14
PROFintervju

zagonetna ličnost – Ozren Budiša

Ovaj smo razgovor dogovarale mjesec dana prije, a nikako da se konačno odlučimo za
njega. Radi se o profesoru koji nama ne predaje, ali smo o njemu čule dosta
zanimljivosti. Sve po onoj svi sve znaju. Razgovarali smo dugo, a tek smo dotaknuli
područja o kojima bi se moglo pričati danima. Nadamo se da ćemo iz ovog razgovora
prenijeti najzanimljivije dijelove.

Bolcna: Smatrate li se strogim profesorom?

Buriša: Pod testom da. Pod testom apsolutno da, a izvan testova prije bih se nazvao
prijateljem.

Bolcna: Znači, predajete u tišini i svi moraju pratiti?

Buriša: Ja volim odnos uzajamnog poštovanja. Znači, ja poštujem učenike, učenici
poštuju mene i dok se radi, zahtijevam da se sluša.

Bolcna: Pomažete li im tijekom ispitivanja ili im, onako malo, šapćete?

Buriša: E, sad tu je velika razlika. Tijekom pismenog tu je potpuna tišina, ja ne kažem
nijednu riječ niti oni i to traje dok ne završi ispit. Za vrijeme usmenog ispita, odgovor je
'da'. Poanta usmenog ispita je, po mom mišljenju, da učenik puno toga nauči. Znači, ako
ja postavim pitanje, pa znate - ne znate, onda nismo učinili ništa. Ovako iskoristim
priliku da se njih navede na odgovor, da im se malo pomogne, da im se objasni nešto
drugo i mislim da je to svrha usmenog.

Bolcna: Kako se slažete s kolegama?

Buriša: Super, posebno s onima koji su moja generacija. Studirali smo u isto vrijeme,
no dobro se slažem i sa starijim profesorima. Od njih, u biti, najviše naučim.

Bolcna: Tko je Vaš uzor?

Buriša: Moj uzor je moja mentorica, profesorica Voučko. Kad sam došao na njen sat i
kad nisam 45 minuta čuo nijedan glas, bio sam oduševljen.

Bolcna: I mi je obožavamo… Još volimo profesoricu Nikić, profesora Portnera…

Buriša: Da, čuo sam, kod njih se baš radi…

Šalabahter

Bolcna: Jeste li uhvatili koga sa šalabahterom i kakve su bile kazne?

Buriša: Jesam. Uhvatio sam jednog dečka sa šalabahterom, ocijenio sam šalabahter i
šalabahter je dobio ocjenu tri, jer je bio jako, jako loše napisan.

15
Bolcna: Je l´ ta ocjena išla u znanje ili u aktivnost?
Buriša: To su bile samo moje napomene sa strane. Na njegovom šalabahteru je pisalo
„šalabahter broj 2“. Nakon toga sam tražio prvi.

Bolcna: Kako ocjenjujete?

Buriša: Ovisi o nastavnom predmetu, budući da predajem geodeziju, geodetske vježbe,
geodetsko računanje i GPC. Ocjenjujem učenike koji su proaktivni, koji se trude nešto
shvatiti.

Bolcna: Što vam se u ovom poslu čini najzahtjevnijim?

Buriša: Najzahtjevnije je naći ravnotežu, npr. izmeñu profesora koji je prijatelj s
učenicima i onoga koji podržava neku distancu. Tu je neka granica koju je teško naći.

Bolcna: Prema Vašem saznanju, jesu li učenici bolji od učenica?

Buriša: Hm, ha-ha… Teško pitanje. No najbolji učenici koje bih mogao nabrojiti su
muški. Ali i najgori učenici su muški. Cure su se nekako našle u sredini.

Putovanja

Bolcna: Čule smo da puno putujete. Koje Vam je bilo najzanimljivije odredište?
Buriša: Putovao sam puno za vrijeme faksa. Svako ljeto sam putovao bar dva mjeseca.
Najprije po Hrvatskoj, a početkom studija putovao sam samostalno po Europi
(Španjolska, Portugal, Francuska…), onda sam išao u Južnu Ameriku, zatim u Afriku.
Završio sam u Koreji.

Bolcna: Kako ste se snašli s jezikom?

Buriša: U Južnoj Americi govorio sam španjolski pa mi se bilo lakše snaći i naći
prijatelje. U nekim zemljama Afrike govorilo se engleski, što mi takoñer nije
predstavljalo problem, ali bilo je i zemalja gdje su se dogañali incidenti. Incidenti su
vjerojatniji tamo gdje se teže komunicira s ljudima.

Bolcna: Možete li nam ispričati neki smiješni doživljaj s putovanja?

Buriša: Prva asocijacija mi je Bolivija. Negdje u središnjem dijelu Bolivije, stojim nasred
ceste i stopiram. Išao sam prema jednom gradu koji je visoko u Andama. Stao mi je
autobus. Pitam vozača mogu li unutra, a on mi objašnjava na nekom indijanskom. Ja
hoću ući, a on me potjera van! Izañe iz autobusa, otvori prtljažnik u kojem je bila jedna
dekica i kaže mi da se smjestim. Bio sam šokiran dok nisam shvatio da ljudi tamo tako
putuju. Putovao sam cijele noći u prtljažniku, prava klaustrofobija, sve do odredišta.

Bolcna: Ha-ha-ha…
Buriša: Nije to toliko smiješno koliko je šokantno. Cijele vrijeme si zatvoren u
potpunom mraku u malom prostoru. Pravi problemi su nastali kad sam morao na wc.
No, izdržao sam.

16
Bolcna: Jeste li se bojali na tim putovanjima, npr. da Vas ne opljačkaju?
Buriša: Bilo je i toga. U Južnoj Americi ne, ali u Africi je bilo svega. Jedan dogañaj se
zbio u Nairobiju, u Keniji. Taj dan sam trebao letjeti. Rano ujutro šećem još centrom
grada, punom ljudi. I fizički me napadnu. Držali su me i ja sam se uplašio – imam
avionsku kartu, imam putovnicu, imam novac… Kad su se razbježali, ja ležim na podu,
priberem se, pogledam: sve dokumente koje sam imao, sav novac, karta… sve je bilo
ostalo. Jedino što mi je nestalo, bila je boca s vodom! Shvatio sam da je to više bila
poruka – tko si ti da tu šećeš pred nama… Motiv nije bila potreba da se okoriste koliko
demonstracija. Kad ti se dogodi nešto ružno, u tom trenutku ti je žao, ali kad proñe, to
postane jedno korisno iskustvo.

Bolcna: A u Koreji?
Buriša: Koreja je najljepša zemlja na svijetu. U Africi sam, dakle, bio napadnut da bih
nakon toga došao u Koreju gdje su ljudi super ljubazni, klanjaju se… Sa mnom je išla
jedna cura i usred noći išla je pola sata kroz neku uličicu, tražila je hotel, izgubila se, ali
oni će pomoći… tako da me uz Koreju vežu samo lijepa sjećanja.

Bolcna: Jeste li uvijek putovali sami ili s društvom?

Buriša: Rijetko sam putovao sâm. No s tim ljudima uglavnom ne održavam dalje
kontakt, tako da ljudi ostanu negdje u sjećanju, ali se veza izgubi.

Povratak na školu

Bolcna: Možete li u školi primijeniti nešto što ste naučili na tim putovanjima?
Buriša: Jako teško pitanje. Ja sam bio iznimno povučena osoba. Na putovanjima sam
se morao otvoriti tako da su mi ona pomogla bolje funkcionirati kao osoba. Volim akciju.
No ponekad se sjetim raznih situacija, npr. kad sam u stresu, u jurnjavi, sjetim se Afrike,
nekih dogañaja, kako sam putovao autobusom pet dana. On stane, ono, izañeš van,
šećeš, razgovaraš, to je neki mirni život i ništa ti ne nedostaje.

Bolcna: Odričete li se putovanja zbog rada u školi?

Buriša: Ne, naprotiv. Nema posla gdje bi si čovjek mogao priuštiti toliko slobodnih dana
i slobodnog vremena uz posao kao što je to u školi.

Bolcna: Planirate li još neko putovanje?

Buriša: Imam avionsku kartu za Tajland… uskoro…

razgovarale

Natascha Djurdjević i Marina Osojnički

17
Učenik: I, profesore, jeste li bili na Eiffelovom tornju?
Profesor iz fizike: Jesam.
Učenik: I kako je tamo?
Profesor: Pa, visoko.

Profesor: Od sada pitam svaki sljedeći sat bez najave!

Profesor iz fizike: Što je to sila?

Učenik: Kada trebate na WC.

Učenik (na satu nacrtne geometrije nakon što im je profesorica zadala zadatak): Ovaj
ste zadatak krivo zadali, fali visina kocke, imamo samo osnovicu.

Profesorica iz nacrtne geometrije: Pa, koliko tvoj peterokut ima vrhova?

Učenik: Ovaj peterokut ima šest vrhova,majke mi tako mi je ispalo kad sam nanio
stranicu po opisanoj kružnici.

Profesorica iz fotogrametrije: Što radi izvor svjetlosti?

Učenik: Izvor svjetlosti imitira svjetlost.

Profesorica iz matematike: Zašto nemaš zadaću?

Učenik: Bio sam s mamom u shoppingu.

Profesor: Pitat ću vas onaj dan kad ću vas pitati.

Profesorica iz geodezije ispituje učenika, a drugi se učenici deru.

-Eto vam, sad mi pitanje uteklo!

Profesor: Napiši ime, prezime i kako se zoveš!

Profesorica iz fotogrametrije: Koje su vrste objektiva?

Učenik: Normalnokutni, širokogrudni i teleobjektivi.

Profesorica: Gdje ti je pamet bila?!

Učenik: Pamet me pratila, ali ja sam bio brži.

Profesorica iz biologije: Što je to zeleni kadar?

18
Učenik: To su ljudi koji su živjeli u šumama.

Profesorica iz geodezije: Ja samo gledam ono što vidim!

Profesor iz geografije: Kako se zove pretpovijesni spomenik u Engleskoj? (Stoneheng)

Učenik: Stone age.

Profesor: Koga nema?

Učenik: Ja ga imam!!!

Profesorica: Što nedostaje našoj školi?

Učenik: Sto kila dinamita.

Profesorica iz nacrtne geometrije: Što se dogaña kad rješavamo vidljivost tijela?

Učenik: Kad rješavamo vidljivost tijela onda je više što je niže(????)

Profesor: Učila si, to se vidi. Nije za 5, ali evo tebi 3!

Profesorica iz geodezije: Nabroji vrste nivelira!

Učenik: Grañevinski, prenosivi (umjesto precizni), inženjerski..

Profesor: Dat ću ti nulu pa ćeš morati odgovarati za 1!

Profesorica iz fotogrametrije postavlja pitanje u kontrolnom: Nabroji vrste fotogrametrije!

Učenik piše: „terestrička, ajrofotogrametrija…“

Profesor: Kako se zove naša himna?

Učenik: Joj, Slaveni!

Profesorica iz nacrtne geometrije: Koliko šesterokut ima dijagonala?

Učenik: A kako da ja znam koliko šesterokut ima dijagonala?

većinu provala prikupile i zapisale

Kristina Grašić i Petra Janković

Litra vode za piće stoji u Saudijskoj Arabiji više od litre nafte.

Do danas je iskopano oko 193.000 tona zlata.
U Los Angelesu ima više automobila nego ljudi.
Samo je jedna osoba od dvije milijarde starija od 116 godina.

19
 MATURALAC

26. kolovoza. Svi smo uzbuñeni. Ništa neočekivano budući da krećemo na sedmodnevno
putovanje u jednu od najljepših i turistički najuzbudljivijih zemalja "crnog kontinenta", Tunis.
Našli smo se u zračnoj luci dva sata prije polaska. Let je trajao dva sata.
Kad smo sletjeli u glavni grad Tunisa, Tunis (stara Kartaga), najprije su nam vodiči rekli je da
namjestimo ure jedan sat unatrag, jer se više ne nalazimo u srednjoeuropskoj vremenskoj zoni.
Put smo nastavili autobusom prema Soussu, grad koji živi od turizma. To govori i podatak da se
u relativno malenom gradu s oko 200.000 tisuća stanovnika nalazi oko 120 hotela i 300.000
spavaćih soba. Smjestili smo se u lijepo ureñen hotel Karavan s veoma uljudnim zaposlenicima.
Podosta umorni i gladni požurili smo na večeru.
Sljedećeg dana smo krenuli u razgledavanje Soussa. Posjetili smo stari dio grada - medinu, gdje
ulični trgovci na štandovima prodaju sve i svašta. Svratili smo do najveće džamije. Islamske
crkve izgledaju posve drukčije od crkava kršćanske kulture. Navečer smo otišli u diskoteku.
Sljedeći dan započeo nam je neuobičajeno rano, jer smo krenuli na avanturu po središnjem
Tunisu, sve do Kairouana, najpoznatijeg svetog islamskog mjesta, poznatog i po mnogobrojnim
radionicama najljepših tepiha na svijetu. Tamo smo ujedno saznali pojedinosti oko njihove
izrade. A onda je započela adrenalinska vožnju džipovima koja nikog ne može ostaviti
ravnodušnim. Najprije smo se uputiti do egzotičnih planinskih oaza Chebike i Tamerze koje su se
smjestile u jednom od najstarijih gorja na svijetu – Atlasu. Nakon razgleda oaza odlazimo u
samo srce pustinje u Onk El Jemal, mjesto gdje je sniman film Ratovi zvijezda – Fantomska
prijetnja. Slijedi vožnja prema Tozeuru u kojem se smještamo u hotel. Ostatak dana se kupamo
i razgledavamo mjesto.

20

Ujutro nastavljamo vožnju preko
najvećeg slanog jezera Chott El Jerid.
Prema mnogim izvorima, chott (jezero)
El Jerid se smatra najvećim slanim
jezerom u Tunisu (6.000 km²). El Jerid
je, zapravo, ostatak velikog mora koje se
tu nalazilo prije više tisuća godina. Cilj
današnjeg putovanja je Douz, grad koji
predstavlja vrata pustinje, što mu govori
i ime. Sahara, najljepša pustinja meñu
pustinjama. Pustinjske dine samo su
čekale naš dolazak na devama. Doživljaj
koji se ne propušta.
Naše sljedeće odredište je berbersko
naselje Matmata, Mjesečeva pokrajina,
gdje ćemo razgledati trogloditsku kuću
tipičnu za taj kraj. Čitava naselja
izdubljena su u pješčanom konkrementu,
prirodno zaštićena od vrućine i rijetkih
hladnoća ili kiša od kojih ih štiti
milijunima godina taloženi i sabijani
pijesak. Saznali smo sve o načinu života
ovdašnjih stanovnika koji se kroz
povijest nije mnogo mijenjao. Neki imaju
agregate za struju pa se možete
rashladiti ledenom Cola Colom. U
jednom smo nacionalnom restoranu
probali njihovu tradicionalnu kuhinju.
Slijedi vožnja do Yasmine Hammameta -
Beverly Hillsa Tunisa, smještaj u hotel,
večera i vrijeme za druženje.
Napokon se vraćamo u naš Sousse u
kojem je i imamo slobodan dan za
kupanje i kupovinu suvenira. Nekoliko
učenika iz mog razreda uključujući i
mene okušalo se u parasailingu, letenju
21
uzgonskim padobranom. Nevjerojatan
doživljaj leta s pogledom na čitav grad!
Navečer izlazak u jednu od diskoteka u
društvu naših razrednika.
1. rujna, dan uoči povratka, željeli smo
što bolje iskoristiti za zabavu. Cijeli dan
smo se družili na hotelskim bazenima,
igrali nogomet s domaćim dečkima na
pješčanim plažama, a navečer obišli
luksuzniji dio grada u kojem se nalazi
velika fontana koja svaki sat izvodi tzv.
"ples fontana". Večer provodimo, već
uobičajeno, u jednom od disko klubova.
Sljedeće jutro se pakiramo i krećemo u
glavni grad Tunis. Putem svraćamo
prema El Jemu, gdje razgledamo najveći
rimski amfiteatar sjeverne Afrike,
izgrañen na početku 3. stoljeća.
Nedaleko Tunisa nalazi se drevna
Kartaga, biser Sredozemlja, nekad
moćan grad–država, a kroz stoljeća
žitnica Rima. Na brežuljku Byrsa su
tragovi punskog i, kasnije, rimskog
grada. Posjećujemo muzeju Kartage i
Antonijeve terme iz rimskog razdoblja.
Na povratku u Sousse obilazimo Sidi Bou
Said, plavo-bijeli grad, grad umjetnika.
I, konačno, let za Zagreb. Možda smo
tužni što je ovo putovanje brzo završilo,
ali i sretni što se vraćamo našim
kućama. Za mene je ovo putovanje bilo
nešto iznimno - zanimljivo, zabavno i
edukativno. Nadam se da će mi se opet
pružiti prilika da sve ovo ponovim.
Hrvoje Herceg
Članovi: Damir Bokan (4.b) – bas gitara i back vokal, Fran Bono Cidrić
(1.b) – ritam gitara, Matija Jurec (3.d) - bubnjevi, Dorian Obrovac (2.d)
– solo gitara, vokal
Povremeno pridruženi članovi: Marko Pleić (3.d) – klavijature i Kristina
Galic (4.a) – vokal

Razgovor smo dogovorili s Matijom Jurecom koji nas je ukratko upoznao s ostalim
članovima banda i planovima. Osvojio nas je svojom ozbiljnošću (vidjet ćete u
razgovoru koji slijedi), tako da možemo vjerovati u svaku njegovu riječ.
Inače, dečki imaju svoje bandove, od Ivanić-Grada preko Oroslavja do Slunja. Damir
i Matija upotpunjuju budžet zahvaljujući stalnim nastupima preko vikenda. Od zarade
kupuju instrumente čiju cijenu odreñuje kvaliteta. Tako npr. Damir, zajedno s
bratom, ima deset električnih i tri akustične gitare. Meñu njima se ističe jazz bas
gitara Fender vrijedna gotovo tisuću eura. Matija ima širi izbor glazbala, jer njegova
udaraljkaška specijalnost obuhvaća razne instrumente.
Preporučujemo da ih se sjetite uoči (vlastitog) vjenčanja. Nećete požaliti! (A možda
vam treba i kum?!)

Bolcna: Pozdrav!
Matija: Bok, ekipa!

Bolcna: Kada i gdje je nastalo Bolcna

rock band?
Matija: Bolcna rock band je nastao
tako što su se članovi banda skupili,
naravno i ja sam član, i otišli do
pedagoginje kako bismo se dogovorili
za ime banda. Naime, pred nama je bio
jedan koncert na kojem su sudjelovali
srednjoškolski sastavi na Trgu i trebalo
nam je ime radi prijave. Trebali smo
nešto smisliti. Bilo je, ono, nekih imena,
ali naša pedagoginja je predložila ovaj
naziv s čim smo se složili jer je ime
onak upičeno, nitko ne zna što je to
BOLCNA. Pa se ljudi raspitaju malo!
(hehehe)

22
Bolcna: Koliko je članova banda? Nešto o njima?
Matija: U bandu smo nas četvorica. Na bas gitari je Damir Bokan, jedan od profi
basista i stvarno dečko ima talenta. Nažalost, on je sada maturant pa završava školu,
ali ne damo ga mi nikome, on ostaje s nama! Imamo dvije električne gitare - na
ritam gitari je mali Fran Bono Cindrić, jako pametan momak (haha), sad je prvi
razred, naravno, naše škole. Ima talenta za glazbu, najviše za gitaru. Svirajući je i
sâm je otkrio svoj talent. Imamo i drugog gitaristu koji voli solirati po gitari, Dorian
Obrovac. Hmm, što da vam kažem o njemu?! To je vrlo nasmijan dečko, voli se
zezati i po neki puta se toliko uživi u sviranje da, ono, skače po pozornici. Sve cure
obara svojim glasom, pjeva kao ptičica. Zato nije čudno ako vidite cure s plakatima
"ŽENI ME!!!" (heheeh) Zadnji član sam ja. Ne znam baš što bih vam rekao o sebi. Ja
sam bubnjar, volim svirati svoj instrument, volim glazbu, volim publiku, volim kad
cure polude kad sviramo neku pjesmu... I to bi bilo to, ukratko.

Bolcna: Koju vrstu glazbe svirate?

Matija: Vrsta glazbe? Sviramo samo domaći i nešto stranog rocka. Zna se dogoditi i
da se odsvira neka zabavna! (hahah)

Bolcna: Samo obrade ili imate i autorske pjesme?

Matija: Nemamo autorskih pjesama, samo obrade.

Bolcna: Koliko često i gdje imate probe? Gdje vas se može čuti?
Matija: Probe imamo kad se uspijemo dogovoriti, jer neki članovi su druga smjena
pa se, ono, moramo nekako prilagoditi. Koristimo dvoranu Graditeljske tehničke
škole. Tamo ima i drugih bandova tako da ponekad sviramo zajedno. Ako imate
želju, naravno da nas možete doći slušati.

Bolcna: Primate li nove članove?

Matija: Da, primamo nove članove. Ako se nañe netko talentiran za glazbu,
naravno, uvijek je dobrodošao!

Bolcna: Par riječi za kraj...

Matija: Evo, u svibnju sviramo na Trgu bana Josipa Jelačića pa bi bilo super da nas
učenici naše škole doñu podržati i zabave se s nama… pjevaju i uživaju. Ne trebaju
ići u školu (hehehhe). Mala šala!!!

Bolcna: Hvala na razgovoru i sretno vam bilo u daljnjem razvoju banda!

Matija: Hvala!

razgovarali

Marko Brebrić i Filip Čekada

23
 - SMOTRA PASA - SMOTRA PASA - SMOTRA PASA - SMOTRA
PASA -

U subotu 5. veljače 2011. u deset sati održana je smotra pasa na školskom igralištu.
Hladno sunčano jutro nije izvuklo previše vlasnika kućnih ljubimaca iz toplog kreveta.
Ipak, stiglo nas je dovoljno kako bi se smotra održala. Malo, ali probrano društvance.
Najprije su se upoznali četveronožni najbolji čovjekovi prijatelji, budući da smo se mi
ostali poznavali od ranije. Onjušili su se uzduž i poprijeko, a ravnateljičin Ben
pokazao je narav koja priliči jednom rasnom mužjaku od pedesetak kila.
Zatim su vlasnici i psi prošetali nogu uz šapu ne bismo li procijenili držanje i stav.
Pošto je odaziv bio tako mnogobrojan u svakoj smo kategoriji imali šampiona. Žiri, na
čelu s profesoricom Danielom Žibrat, na začelju sa školskom pedagoginjom Ardojom
Ornik, imao je odgovoran zadatak. Maturant Šimun Grabovac, nažalost, nije došao,
jer je se nije probudio vozeći kružnu turu tramvajem nakon noćašnjeg provoda uz
Škoru i društvo. Bar se naspavao.
Recimo sada nešto o najvažnijim sudionicima, našim psima-šampionima. U kategoriji
štenaca pobijedila je Lulu, pas Natasche Djurdjević. Lulu je čistokrvni tornjak star tek
tri mjeseca. Pametna mala Lulu jedva je dočekala uzeti svoju nagradu - hambi koji
svira i "slatkiše". Čim štenac prestane biti štenac, emigrirat će u Finsku.
U kategoriji srednjih i malih pasa pobijedio je umiljati kuštro znakovitog imena Cezar,
pas Gabriele Klasić. Cezar je mješanac pudlice i terijera star šest godina, vrlo
pametan, poslušan i nježan. Cezar je ujedno bio najzahvalniji pas za osvojene
nagrade, jer nakon njihovog dobivanja, ništa ga više nije zanimalo. Stavio je kost
izmeñu šapa i marljivo je glodao. Kada bi se na tren odmarao pa glavu okrenuo u

24
drugom smjeru, kost je pričepio šapom o asfalt kako ju netko ne bi neprimjetno
ukrao. Svirajuću igračku odabrao je sam, ali je ona tek kasnije mogla doći na red.
U kategoriji velikih pasa pobijedio je Ben, pas naše ravnateljice Biserke Maurer. Ben
je crni labrador retriver star osam godina, još uvijek zaigran i gromoglasan, ali
poslušan. Ben je dobio lopticu koja svira pa nam je odmah odvalio koncert u gis-
molu.
Moram na kraju istaknuti da je predsjednica žirija kupovala naklonost pasa
nepresušnim vañenjem čokoladnih (pasjih) bombona iz džepa. Najednom joj je Cezar
postao privrženiji nego Gabrieli. Čudno!? Nakon poziranja i fotografiranja, pozdravili
smo se jedni s drugima i krenuli svaki svojim putem kući u nadi da će i dogodine biti
smotra, možda s većom konkurencijom. No, za prvi put možemo biti zadovoljni
odazivom i vremenom koje je bilo samo zato tako dobro da nam upravo započeti
vikend ostao u što ljepšem sjećanju.

Anja Lovrenščak

Iz tame u svjetlo

Zajednicu Cenacolo osnovala je 1983.g. sestra Elvira Petrozzi u staroj ruševnoj kući
koja se nalazila na brežuljku Saluzza u Piemontu (Italija) kao pomoć ovisnicima o
drogi koji su stigli na kraj svog ovisničkog puta. Danas se diljem svijeta (u 16 država
na tri kontinenta) nalazi 56 kuća (bratovština), od toga osam u Hrvatskoj. Uskoro se
otvara kuća u Keniji, Španjolskoj i Portugalu. U Južnoj Americi (Brazil, Argentina,
Peru, Meksiko) članovi Zajednice Cenacolo brinu o napuštenoj djeci i siročadi.

Članovi Zajednice vjeruju da je kršćanski život svojom puninom istinit odgovor na

ljudski nemir i da nitko bolje od Boga ne može obnoviti njegovo povrijeñeno i
izgubljeno srce u životu bez smisla. Oni su svjedoci kako se vraća smiješak i život
onih koji su bili izgubili svaku nadu.

Naša je snaga ljubav

U okviru programa prevencije ovisnosti za učenike trećeg razreda pozvali smo

članove Zajednice Cenacolo
kako bi nam svjedočili o svom
životu, posebno o susretu i
iskustvima s drogom te putu koji
je uslijedio nakon odluke da
prekinu njeno uživanje. Dario i
Antun nalaze se u Zajednici tri
godine, a obojica su bila na
heroinu više od deset godina.
Završili su srednju školu i
naizgled se ni po čemu nisu
razlikovali od ostalih vršnjaka.

25
Meñutim…

Antun je vrlo rano ušao u ñir sa zagrebačkim narkomanima. S 12 godina popušio je

hašiš, a nastavio s marihuanom.
- Uvijek su me zanimale pogrešne stvari, iako sam želio dobre… Kada sam ponavljao
razred, iz puke dosade započeo sam s heroinom. U njega sam ulagao sve što sam
imao. Tada je jedino heroin bio bitan.
- Kasnije sam se pokušavao odviknuti, ali mi nijedna terapija nije pomogla, jer bih
nakon tjedan dana želio ispuniti prazninu unutar sebe. Nju je zadovoljavao samo
heroin, iako je on uistinu radio još veću prazninu. Na kraju sam ostao posve sam,
bez prijatelja i djevojke. Uz mene su bili još moji roditelji, makar ih tada nisam
poštovao… U Zajednicu sam ušao s mišlju da ću ostati pet mjeseci. O njoj sam imao
posve krivu viziju. Umjesto zidova i ograda ovdje je bila podrška dobrih ljudi 24 sata
na dan. Podrška smo bili jedni drugima. Prva stvar koja me je u njoj dotaknula jest
prijateljstvo – kad si nemoćan i očajan, a uvijek je netko uz tebe da ti olakša tu
težinu.

I Dario je bio faca, no danas kaže:

- U srednjoj školi čovjek odabire svoj put u život. Ja nisam znao odabrati pravi put…
Petnaest godina nisam ništa znao osim drogirati se. Vrlo brzo sam se navukao na
heroin. Heroin je bio jači od mog srca i želje da postupam pravilno. Droga mi je
uništila i obitelj… Ismijavao sam ljude s bilo kojom manom, bio sam sebičan i
egoističan. Mislio sam da život držim pod kontrolom i da ću se izvući, ali tonuo sam
sve dublje i dublje. Borba sa samim sobom moguća je jedino u tišini samoga sebe.
Pomogla mi je vjera u dobro. Premda prije nisam vjerovao u molitvu i Boga, sada
sam zahvalan Bogu i zajednici. Život mi je vraćen. Imao sam sreću što nisam poput
tolikih drugih završio dva metra pod zemljom.
Dolaskom u Zajednicu njihov je život poprimio sasvim drugi smisao. Iako gradska
djeca nenavikla na tjelesne napore, tamo su se primila svega – od kuhanja,
poljoprivrednih radova i radova u štali do raznih zanata (stolarskih, umjetničkih…),
jer Zajednica je potpuno besplatna, a izdržava se isključivo svojim radom.
Učenici su nakon svjedočenja imali puno pitanja.
- Što biste rekli svome sinu kad biste saznali da puši marihuanu?
- Razgovarao bih s njim. Ne bih bio nagao i grub, jer se onda čovjek zatvara i
udaljuje. Svakako bih mu rekao kakvo je ona zlo.
- Koliko ste na drogu trošili dnevno i kako ste nabavljali novac?
- Kad si na heroinu dnevno ti treba 200-300 kuna. Uzimao sam od roditelja, jer kod
nas u obitelji nije bilo problema s novcem.
- Kakve danas imate posljedice zbog drogiranja?
- Imam odreñenih problema koji su u usporedbi s problemima nekih ljudi iz Zajednice
podnošljivi. Danas postoje droge koje ti doslovno sprže mozak i ti više ne možeš
normalno funkcionirati. Bio je jedan dječak iz Bratislave koji bi se najednom ukočio,
jednostavno se nije mogao kretati, misliti, osjetilni organi mu nisu radili neko
vrijeme…

svjedočenju prisustvovale i zapisale

Anamarija Samardžić i Martina Surla

26
 VALENTINOVO – DAN ZALJUBLJENIH

AKO NISTE DOBILI SVOJU LJUBAVNU PORUKU, POTRAŽITE JE.

NEGDJE VAS, ZALJUBLJENA, ZAGUBLJENA ČEKA.

U školi ga već tradicionalno obilježavamo nježnim stihovima, porukama

i izrekama. Na vaš poticaj postavili smo kutiju za ljubavna pisma.
Prošlih godina bili smo jako, jako zaljubljena škola, a ove godine smo
malo manje emotivni (a, valjda, više racionalni). I dok smo prije znali imati u
prosjeku i po 3 ljubavne poruke po učeniku, ove godine svakom učeniku
pripada samo ¾. (Meñu njima su se našle i 4 poruke za nastavnike).

Ukupno ste napisali 276+ 4 ljubavne poruke:

1.a 12
1.b 47
1.c 6
1.d 4
2.a 19
2.b 11
2.c 7
2.d 46
3.a 16
3.b 5
3.c 1
3.d 2
4.a 49
4.b 9
4.c 5
4.d 37

27
 U odnosu na prošlu godinu primjećujemo najveći porast u 2.d (sa 17 na
46), a najveći pad u 2.b (sa 74 na 11).
Najzaljubljeniji su učenici 4. razreda (na 97 učenika 100 poruka),
zatim 2. razreda (na 115 učenika 83 poruke), pa 1. razreda (na 100 učenika
69 poruka) i konačno učenici 3. razreda (na 92 učenika, samo 24 poruke).

Definitivno proglašavamo 4.a, 2.d i 1.b najzaljubljenijim razrednim

odjelima.

U kakvoj vezi stoje ljubavni uspjesi s uspjesima u učenju? Ne znamo.

Znamo da ni vama ni nama nije lako. Ali ne dajte se! Dvije su najljepše stvari u
životu: znanje i ljubav. I još kad se smjeste u istu osobu. A vidimo koliko ste se
potrudili za Valentinovo, tko bi vam bio ravan da se potrudite tako i u nekim
drugim stvarima (npr. u znanju izraženom dobrim ocjenama ili malom broju
izostanaka).

Sretan vam Dan zaljubljenih i volite! Samo volite! I sebe i druge.

Neka znanje, dobrota i ljubav vladaju svijetom!

I za kraj vam svima,

i zaljubljenima i onima koje će tek Amor posred srca…,
poklanjamo jednu lijepu misao:

To nisam ja, to si ti.

To tvoja se vatra u meni žari.
Naše je, ljubavi, samo ono
što smo drugima dali.
AO

Ljubi me, ljubi,

nećeš se kajat,
jer naša će
ljubav
vječito
trajat
!
28
 RAZ(govor) S RAZ(logom)
Najbolja učenica - Tea

Svi su već čuli za maturanticu Teu Portner Špehar (4.d), ponos naše škole. Curu
koja je sve razrede prošla s odličnim (od toga neke s 5.0), no priznaje da joj u
osnovnoj školi ocjene nisu bile bajne dok nije shvatila da će joj biti pri upisu u
srednju školu.
U odabiru škole pomogla joj je majka. Začuñeno sam je pitala kako to da joj nije
pomogao otac, budući da on radi kao profesor matematike na našoj školi. Nasmiješila
se i odgovorila da ju je on čak odgovarao. Iako njeni prijatelji iz razreda misle kako
ima dobre ocjene zbog oca, Tea ignorira takvo razmišljanje. Zna da je upravo
suprotno – kako bi se dokazala, na usmenom dobiva teža pitanja, a od nje se i
očekuje više. Dnevno uči 3-4 sata pa ostane dovoljno slobodnog vremena za kave,
prijatelje i jazz-dance, ples u kojem je prava majstorica.
Od svih razreda najteži joj je bio treći, a od nastavnih predmeta primijenjena
geodezija. Nakon mature namjerava upisati Geodetski fakultet. Negdje u daljoj
budućnosti veselila bi je vlastita geodetske tvrtka.
Budući da do kraja nastavne godine ostaje još samo koji mjesec, pitala sam Teu što
će joj najviše nedostajati kad završi srednju školu. Prvo mjesto su zauzeli prijatelji,
zatim odgañanje testova i usmenog odgovaranja.
Na kraju razgovora, poručila je prvašima da se na vrijeme prime knjige jer će im
poslije biti žao. Neka se ne dovedu u situaciju da padnu razred. Osim i psihičkog i
fizičkog napora bio bi to nepotreban novčani izdatak. No, neka uživaju u školi koliko
god mogu jer će četiri godine brzo proći.

razgovarala
Ružica Kovačić

Mlada majka - Petra

Petru Lešćan (3.c) smo odabrale za ovaj razgovor zato što se izdvaja od ostalih
učenica po tome što je sa 16 godina postala majka. Za vrijeme trudnoće pohañala je
2. razred, rodila djevojčicu i uspješno ga završila te se kao redovita učenica upisala u
treći kojeg i sada pohaña. Prije je živjela s majkom, no stvari su se promijenile i njen
se život okrenuo… Kaže da joj nije bilo lako, ali se nada da je najgore prošlo. Kroz
razgovor s njom, sigurne smo da ćete dobiti odgovore na mnoga pitanja koja vas
zanimaju, a i mi smo pitale mnoge stvari koje smo oduvijek htjele znati, ali nam je
bilo neugodno pitati.

Bolcna: Kako si odabrala baš Geodetsku tehničku školu za nastavak svog

osnovnoškolskog obrazovanja?
Petra: Sve je ispalo na brzinu. Moja mama je bila učenica te škole, ali ju nije uspjela
završiti zbog čega danas žali. Bližili su se upisi u srednju školu i na mamin nagovor,
sam se upisala. Premda u početku nisam bila za nju posebno zainteresirana, danas je

29
ne bih mijenjala ni za jednu drugu jer sam ovdje upoznala toliko dobrih ljudi koji su
mi pomagali kad mi je to bilo najpotrebnije.
Bolcna: Kako si se našla u ovoj situaciji? Što je rekao otac djeteta kad si mu rekla da
si trudna? Jesi li razmišljala o prekidu trudnoće?
Petra: Ne znam ni sama, eh… Možda i ne bi ovako ispalo, da mi mama nije branila da
se viñam s dečkom, ocem djeteta. Nalazili smo se potajno. Odlazila sam prije ili
poslije škole k njemu, čak smo zajedno i ljetovali, moja mama to nije znala. Tada je
sve počelo…, a ja nisam ništa poduzela.
Jedno jutro dok sam se spremala za školu počele su mučnine. Taj dan nisam otišla
na nastavu nego k dečku. Pričali smo o tome kako bih trebala ići liječniku da
saznamo što se dogaña. Najednom me zagrlio oko struka i sav iznenañen i zbunjen
mi rekao: „Pepi, trbuh ti se oblikuje!“ Ta me njegova rečenica uplašila i isti tren smo
kupili test za trudnoću.Bila sam uplašena i nestrpljiva. Bližio se trenutak spoznaje –
jesam li trudna ili nisam. Napravila sam test. 'Ne! Ne! Ne! Pozitivan je! Neee!!! Ne
mogu ja to! Nisam spremna, ne želim, premlada sam! Što će mi reći mama?' povikala
sam Vinku. On je na to rekao: 'Petra, najprije dobro razmisli da ne bi zbog toga žalila
cijeli život! Gledaj i misli pozitivno! Ja sam uz tebe i ne krivim te, ja sam kriv.
Prihvaćam to dijete što god ti odlučila.'
Priznajem, bilo mi je lakše, no još uvijek sam mislila na pobačaj. Sutradan smo otišli
privatnom ginekologu na ultrazvuk i ostale preglede. Odmah sam ga upitala: ' Mogu
li pobaciti? Recite da mogu, ne smijem roditi…' No ultrazvuk je pokazao suprotno.
Pokazao mi je dijete na ekranu kako se miče. Čim sam ugledala to malo, nevino biće
koje živi u meni, začula sam ga kako tiho govori: 'Nemoj, nemoj, mama, nemoj me
napustiti, trebam te! Boljet će me, nemoj! Znam da me ne želiš, ali si mi potrebna,
čuvaj me!'
Odmah sam odustala od pobačaja i rekla doktoru da želim roditi. Tako je i bilo. S
vremenom su svi saznali istinu i donijela sam dijete na svijet uz podršku obitelji,
prijatelja i profesora u školi.
Bolcna: Što su ti rekli roditelji? Jesu li se složili s tvojom odlukom da zadržiš dijete?
Petra: Nisam znala kako im reći. No, mama je primijetila da se sa mnom dogaña
nešto čudno. Bila sam jako povučena, ni s kim od ukućana nisam komunicirala. Kada
bih se vratila iz škole, otišla bih u svoju sobu, legla u krevet i razmišljala kako će to
sve završiti.
Konačno je došao i taj dan kad više nisam mogla skrivati istinu i povjerila sam se
mami. Naravno, iako je bila u šoku nije bila za pobačaj.. Trebalo je proći vremena da
se pomiri s istinom i prihvati činjenicu kako će s 40 godina postati baka. Bez oca
sam ostala sa sedam godina.
Bolcna: Kako si se osjećala u školi tijekom trudnoće? Je li ti ikada smetalo mišljenje
nekih učenika o tvojoj trudnoći?
Petra: U početku mi je bilo neugodno. Nisam željela o tome puno govoriti. Ali kada
sam vidjela da me podržavaju, da su uz mene, da mi pomažu, počela sam se
otvarati. Prestalo mi je biti važno mišljenje onih koji su me osuñivali. Smatram da
nije grijeh roditi mlad, veći je grijeh pobaciti, tako da sam zaobilazila te priče. No,
priznajem, iznenadilo me prihvaćanje velikog broja učenika.
Bolcna: Koliko je stara tvoja beba? Kako se zove? Kako ste odabrali to ime?
Petra: Moja Tonkica će uskoro imati godinu dana i samo što nije prohodala… Pravo
joj je ime Antonija. Ime smo izabrali zajedno, ono mi je oduvijek bilo posebno.
Bolcna: Živite li ti i dijete s ocem djeteta? Tko ti pomaže oko bebe?

30
Petra: Da, živimo zajedno. Svih troje smo zajedno u svojoj kući i uživamo kao obitelj.
Pomažu mi svi pomalo, oni znaju s njom, a ona ih rado prihvaća, tako da uopće
nema problema.
Bolcna: Je li se puno toga promijenilo u tvom životu od roñenja djeteta? Kako se
danas osjećaš nakon svega?
Petra: Puuuno… jako puno se promijenilo i trebalo mi je dosta vremena da se
naviknem na to da sam majka, ali toliko sam zavoljela to dijete da mi ništa nije teško
za nj učiniti. Sada mi je i puno lakše, osamostalila sam se, ne trebam pomoć pri
hranjenju, presvlačenju, kupanju.
Bolcna: Imaš li vremena za izlaske?
Petra: Da, imam vremena za izlaske, ali rijetko izlazim. Još od prije nisam voljela
izlaziti po klubovima jer ne volim gužvu, tako da većinu vremena provedem kod kuće.
Najčešće odemo u zoološki vrt, šećemo po centrima, parkovima…
Bolcna: Da možeš, bi li danas nešto promijenila?
Petra: Sadašnji način života mi se jako sviña i ne bih ga mijenjala. Dok još nisam bila
majka, uglavnom sam se dosañivala. Sada kad je mala tu, s njom je uvijek
zabavno!!!

razgovarale

Kristina Grašić i Petra Janković

Bad Blue Boys – Luka

31
Simpatični Luka (Oslić iz 3.a), jedan je od BBB naše škole. Redovito prati sportska
zbivanja na travnatom terenu, osobito kad igra njegov omiljeni klub – Dinamo.
Bolcna: Kako je krenula tvoja neizmjerna opsjednutost za nogometom, točnije
Dinamom?
Luka: Stariji brat me navukao, tako da je to danas postao moj način života.
Bolcna: Ideš li često na utakmice?
Luka: Da, često sam na utakmicama, a svaka utakmica ima svoj doživljaj i anegdotu.
Bolcna: Možeš li neku posebno izdvojiti?
Luka: Izdvojio bih svoju prvu utakmicu u životu: Dinamo – Ajax. Imao sam 12
godina. Više sam promatrao sjever nego sam nogomet. Znao sam da ću i ja tamo biti
jednoga dana i bodriti svoj klub.
Bolcna: Pretpostavljam da ti je Dinamo na prvom mjestu. Na kojem se mjestu nalazi
škola na listi tvojih prioriteta?
Luka: Na prvom mjestu mi je škola, na drugom obitelj i prijatelji pa tek onda Dinamo.
Dinamo je jednostavno način života, a to što sam ja navijač ne mora značiti da mi je
Dinamo na prvom mjestu.
Bolcna: Jesu li i tvoji prijatelji strastveni BBB?
Luka: Prijatelji s kojima se družim isto su pripadnici BBB-a i s njima idem na tekme,
ali imam i prijatelje koje to ne zanima.
Bolcna: Što misliš o zabrani konzumacije alkohola na stadionima?
Luka: Pa, mislim da je to dobro. Recimo, kada sam ja na stadionu nemam potrebe
piti alkohol, jer to nadoknadim prije i poslije utakmice… ha-ha-ha! A onda, mislim da
bi taj zakon trebao vrijediti za sve, a ne samo za nas navijače.
Bolcna: Poruka onima koji navijače smatraju samo huliganima?
Luka: Gledajte, nemojte misliti da mišljenje navijača nije važno i da se s nama može
manipulirati. istina, pijemo pivo, galamimo, ponekad zapalimo baklju. I po tome ne
spadamo u društvenu kremu. Ali neka drugi pogledaju sebe, pa neka govore o
drugima. Nije svaki navijač huligan. I za kraj bih rekao: SLOBODA NAVIJAČIMA!

razgovarao
Robert Pavlović

Nasilje izvan sporta

Zadnjih nekoliko godina sve češće viñamo nerede na stadionima. Novine pišu o tome,
prikazuje televizija, grañani kritiziraju huliganstvo na internetu, no i dalje se ne poduzima
ništa konkretno. Sjetimo se samo slučaja kada je policajac, u namjeri da smiri nasilnike,
ostao bez oka. Toga bi, ne riješi li se hitno situacija, moglo biti sve više, jer huligani ne
prestaju s divljaštvom. Na svakoj utakmici iznova vrijeñaju i bacaju kojekakve predmete
kojima dovode u opasnost druge, ljude kojima je bila jedina želja u miru pogledati
utakmicu, nerijetko sa svojom djecom.
Nogometni huligani su ljudi koji kažu da vole svoj klub, ali to pokazuju na način koji
klubu može samo štetiti pa je upitno radi li se o ljubavi. Preko tjedna su uzorni grañani,
žive mirnim obiteljskim životom i odlaze na posao. Što im se dogaña preko vikenda? Zar
samo zato što igra njihov omiljeni klub, trebaju iscipelarili nekog jadnika koji za njega ne
navija? Huligani su spremni sačekati njega i njegovu ekipu kilometrima daleko od
stadiona, daleko od policije. Najlakše ih se prepoznaje po odjeći s oznakama voljenog
kluba i navijačkim rekvizitima koji nemaju veze s normalnim bodrenjem sportske

32
momčadi, dok obični navijači najčešće imaju samo poneku oznaku (bedž s grbom kluba
na šilterici, šal…).
Da huliganizam nije uvijek shvaćen ozbiljno pokazuje nam primjer kada se dogodila
čuvena tragedija na Heyselu, u Belgiji 29. svibnja 1985. Heysel je bio domaćin finala
Kupa UEFA-e, a igrali su Liverpool i Juventus. Sukob je eskalirao kada je veća grupa
Liverpoolovih navijača preskočila i probila zaštitnu ogradu. Bježeći pred njima,
Juventusovi navijači su nagrnuli na vanjski zid stadiona, koji se pod njihovom težinom
srušio. Pri tome je poginulo 39 ljudi, a preko 600 je ozlijeñeno. Nakon tragedije engleski
su nogometni klubovi izbačeni iz europskih natjecanja (zabrana se nije odnosila na
reprezentaciju), a ukinuta je nakon pet godina.
Spomenimo još slučaj koji se 1989. dogodio na stadionu Hillsborough u Sheffieldu kada
se trebala odigrati utakmica izmeñu Liverpoola i Nottingham Foresta. Tada je smrtno
stradalo 96, mahom mladih ljudi, a povrijeñenih je bilo 766.
No nereda na stadionima nema samo u Engleskoj. Štoviše, smatra se da najvatreniji
navijači dolaze iz Italije. Jedni od najžešćih su navijači A.S. Rome. Nañete li se u Italiji
uoči utakmice Roma – Lazio, poželjno je da se što više udaljite unatoč cjelokupnom
osiguranju. Zbog uzajamne nepodnošljivosti, te se utakmice smatraju jednim od najvećih
derbija na svijetu. Izmeñu ova dva kluba velik je rivalitet tako da navijači ovih klubova
svaku meñusobnu utakmicu koriste za huliganstvo - vrijeñanje, naguravanje, tučnjave i
sl. Pri tome uvijek nastradaju ne samo navijači i policajci, već i ljudi posve slučajno
zatečeni na tom mjestu.
Vratimo se malo u našu prelijepu domovinu u kojoj se, nažalost, više priča o huliganima
nego o nogometu ili nekom drugom sportu. Hrvatski navijači stekli su reputaciju nekoga
tko stvara nevolje. Neredi u domovini i u inozemstvu izazivaju noćne more službama
osiguranja, a završavaju i većom materijalnom štetom. Iz tog razloga mnogi obični
navijači sada su suzdržaniji u odlasku na utakmice i bodrenje voljenog kluba. Grañani
govore da to više nije sport i pitaju se hoće li biti udareni po glavi polomljenom
sjedalicom ili ozlijeñeni na neki drugi način. Zbog huligana smo postali sramota cijele
Europe. Nasilnici, naprotiv, smatraju da ih ni krive ni dužne tuče policija. To bi bilo
shvatljivo da se radi o pojedinačnim izgredima. Svatko razuman će shvatiti da nešto nije
u redu s našim domaćim huliganima, a ne s našim i stranim osiguranjem. Mislim da se u
javnosti nastoji stvoriti dojam da je uzrok huliganizmu loša infrastruktura na stadionima
ili policija koja prerano reagira na beznačajne
situacije. Incidenata je bilo samo u Zagrebu,
Engleskoj, Italiji, Ukrajini, Mañarskoj, Srbiji, Austriji,
Malti... u cijelom svijetu, a glavni uzrok problema su
huligani. Može li onda netko tvrditi da ni u jednoj
državi ne valjaju stadioni ili policija, samo su navijači
ispravni?

U cijeloj ovoj priči najtužnije je to što ovaj problem

nije više ograničen samo na jedan sport – nogomet.
Zato je krajnje vrijeme da se, ne samo naša država
već sve države u kojima vlada nasilje, pokrenu.
Potrebni su zakoni kojima će se jednom zauvijek stati
na kraj huliganima, jer ima i nas, pravih navijača koji
vole svoj klub i rado bi došli sa na utakmicu svoje
omiljene momčadi bez straha hoće li otići živa sa
stadiona.
Karlo Perković

33
 NEREDI NAVIJAČA

Proteklih nekoliko godina dogodilo se više nereda na utakmicama. U tekstu navodim najzanimljivije.

Dinamo - Hajduk
Tijekom utakmice policija je na sjevernoj tribini upotrijebila sredstva prisile kako bi spriječila napade
navijača na zaštitare prilikom čega je ozlijeñen policijski službenik, dok je tijekom i po završetku
utakmice privedeno 30 osoba od kojih 25 gostujućih i pet domaćih navijača.

Utakmicu je pratilo oko 10 tisuće navijača, od kojih 700 gostujućih.

Na poluvremenu utakmice izmeñu Dinama i Hajduka na zagrebačkom stadionu u Maksimiru došlo je

do tučnjave navijača Dinama - Bad Blue Boysa (BBB) i policijskih specijalaca, a po prvim policijskim
informacijama privedeno je 30-tak osoba.

Neredi BBB-a počeli su nakon prvog poluvremena na istočnoj tribini, gdje su navijači bacali stolice,
baklje i plastične čaše na policiju, nakon čega je policija nakratko ušla meñu navijače kako bi ih
smirila.

Nakon toga sukob BBB-a i policije proširio se na sjevernu tribinu, gdje su navijači zapalili nekoliko
stolica i bacali ih na policiju. Takoñer su bacali baklje i različite predmete. Na sjevernu tribinu došlo je
pojačanje policijskih specijalaca koji su smirili agresivne navijače. Do početka drugog poluvremena
sukob je prestao.

Prema informacijama iz Policijske uprave zagrebačke najmanje 30 osoba je privedeno. Epilog je to

beskrajno nezanimljive utakmice izmeñu Dinama i Hajduka.

Flota Swinoujscieb - Wisla Plock

U prošlom kolu druge poljske

nogometne lige susrele su se dvije
momčadi iz gornjeg dijela ljestvice,
domaća Flota Swinoujscieb i Wisla
Plock. Domaćini su razbili goste
rezultatom 4:1 što nisu najbolje
prihvatili navijači potopljene Wisle
Plock.
Pri rezultatu 4:0 odlučili su da, ako već
gube, zašto ne bi malo začinili ovo
gostovanje napadom na domaće
navijače, koji su pak spremno prihvatili
navijači Wisle Plock tuču.

Gostujući huligani zaobišli su cijelu jednu tribinu, preskočili nekoliko ograda i onda
srušili onu koja ih je razdvajala od domaćina. Meč je naravno na jedno vrijeme
prekinut, a policija je pod punom spremom uletjela na igralište i razdvojila sukobljene

34
strane. Rezultat, koji je u sjenu bacio onaj nogometni, jest 27 uhićenih izgrednika
Podsjetimo, Poljska zajedno s Ukrajinom organizira Europsko prvenstvo 2012.

Dinamo – prvak Hrvatske 2010.

Remijem bez golova protiv Hajduka nogometaši Dinama osigurali su naslov prvaka
Hrvatske. Zagrebački nogometaši su dva kola prije kraja prvenstva imali 61 bod,
sedam više od drugoplasirane Cibalije, dok je Hajduk treći s 52 boda.

Derbi je, inače, bio jedan od nezanimljivijih, a obilježili su ga neredi na tribinama

Maksimira.
U poluvremenu utakmice došlo je do sukoba navijača Dinama i policijskih specijalaca,
a po prvim policijskim informacijama privedeno je 30-tak osoba. Nezadovoljni igrom
svojih miljenika, Bad Blue Boysi su počeli čupati stolice i bacati ih na pripadnike
policije.
Policija je od suca zatražila da se utakmica nastavi tek pošto se situacija na tribinama
smiri, a za to vrijeme su igrači obiju ekipa u tunelu čekali nastavak meča.

Srbija - Italija

Rijetko viñen kaos napravili su srpski navijači u Genovi gdje je Srbija igrala kvalifikacijski meč
s Italijom.
Navijači su bacali na teren dimne zavjese, petarde te sve što im je palo pod ruku. Zbog
toga su igrači obiju reprezentacija otišli u svlačionicu, a talijanska se specijalna policija borila
s huliganima na stadionu.
Srpski huligani razbili su na stadionu ogradu koja ih dijeli od drugih gledatelja te je stadion
Luigi Feraris bio pod opsadom. Specijalna talijanska policija spremila je i vodene topove za
svaki slučaj, ali ih nije koristila.
U cijelom tom kaotičnom okruženju golman srpske reprezentacije Vladimir Stojković odbio je
stati na gol zbog toga što su ga cijeli dan pred utakmicu srpski navijači vrijeñali. Naime, uoči
utakmice skupina navijača Srbije napala je vratara Stojkovića u trenucima kada je autobus sa
srpskim igračima krenuo prema stadionu.
Ozbiljniji incident je spriječen, no Stojković je odbio braniti, pa je njegovo mjesto u prvom
sastavu zauzeo Željko Brkić.
Neredi su nastavljeni, a utakmica odgoñena pa su na stadionu ostale samo snage sigurnosti i
navijači iz Srbije.

A da nisu neredi prisutni samo na nogometnim utakmicama, vidimo iz sljedećeg slučaja:

PAO osvojio naslov, neredi navijača

Prava gužva dogodila se prije same utakmice kada je stotinjak navijača Olympiacosa
pokušalo ući u dvoranu bez ulaznica. Izbila je tučnjava s policijom, kojoj je trebalo
gotovo pola sata da uvede red. Početak utakmica je zbog toga kasnio 45 minuta.

Neredi su potom izbili i u samoj dvorani gdje je u trećoj četvrtini došlo do velike
tučnjave policije s navijačima Olympiacosa. Sve je započelo kada su domaći navijači
za vrijeme minute odmora gañali protivničku klupu raznim pirotehničkim sredstvima,
a potom se okomili na policiju. Stolci, baklje, boce i kovanice letjele su na sve strane.

35
Policija je ispraznila dio tribina, dio navijače je otišao iz dvorane u znak prosvjeda, a
utakmica je nakon 90 minuta prekida nastavljena.

U dvorani je ostala manja skupina domaćih navijača koja je bila mirna do same
završnice kada je postalo jasno da će Olympiacos izgubiti utakmicu.

navijači gañaju igrače Panathinaikosa

Košarkaši Panathinaikosa osvojili su 31.

naslov države nakon što je četvrta
utakmica finala doigravanja protiv
Olympiacosa prekinuta minutu prije
kraja dvoboja jer su navijači pirejskog
kluba po treći put izazvali velike
nerede.
Panathinaikos, koji je u finalnoj seriji
vodio 2:1, imao je minutu prije kraja
prednost od sedam koševa (76:69) i
još dva slobodna bacanja kada su
domaći navijači počeli bacati baklje,
sjedalice i boce na parket. Suci su
prekinuli susret, pobjeda je dodijeljena
Panathinaikosu, no očekuje se žalba
suparničke strane.

Bio je to vrhunac nereda na utakmici i

konačan kraj nadanjima da bi se susret
ipak mogao privesti kraju.

podatke prikupio i obradio

Ivan Pavić

36
 Pomozi sirotu na svoju sramotu

Ne znam zašto baš nama, ali mnogi su nam stanari dodijelili ključeve svoga stana, a s
njima i svoje kućne ljubimce, palme, fikuse ili prozore koje treba otvarati i zatvarati te
sandučiće koje treba prazniti kad otputuju. I kako to obično biva, na kraju su ljuti jer su se
ribice udebljale, jer pas želi samo oblizeke, a oko fikusa se digao parket.
Čest gost na čuvanju je francuski buldog Oki. Jedno oko mu je plavo, a drugo smeñe i
uokvireno crnom mrljom pa izgleda kao da ima monokl. Oki je zvijer koja proždire kosti,
meso, loptice, čarape i stolove te pritom piša u hodu ne vodeći računa je li to krevet,
tepih ili običan parket. Krpa mi je neprestano u ruci dok pokušavam obrisati silnu mokraću
koju taj stvor proizvede. Fali nam nekoliko figurica „Čovječe ne ljuti se“ za koje sa
sigurnošću tvrdim da se nalaze u Okijevom probavnom sustavu. Iščupao mi je pramen
kose, razderao jastučnicu i zaslinio tenisicu. Zašto ga još uvijek primamo u goste, da nas
ubijete, ne možemo vam objasniti.
Rea je drugi gost koji odsjeda kod nas na duže vrijeme. Ona je mali, prastari pas ši-cu
(shih-tzu) pasmine, koji ne može hodati po stepenicama, skočiti na kauč, ne vidi prst pred
nosom i gluha je kao top. Kad s njom šećem, moram paziti da se ne umori ili da ne
poždere komad pljesnivog kruha na livadi jer je užasno proždrljiva, a njuh je slabo služi.
Svaki put kad pije vodu, umoči brkove i bradu pa se obriše o moj jastuk. Cijeli dan joj se
sastoji od žicanja klope ili drijemanja pod poplunom. Nije baš presretna kad doñu gazde
po nju jer to znači kraj juhicama, teletini i piletini te povratak na one suhe kuglice koje
nezadovoljno hruska i pritom gunña.
Pero je najmanje zahtjevna „stranka.“ On je mješanac koji nervozno laje iz svog kutka,
ne vjeruje nikom i ne želi nikog vidjeti osim svojeg gazde. Ovaj posljednji voli zaviriti u
čašicu s društvom pa me obično nazove i tad, iz njegovog neartikuliranog glasanja,
uspijevam razlučiti da „Pero mora van.“ E tu ja opet ulijećem lasom, zvižducima i
moljakanjem kako bih odvukao tog nepovjerljivog džukca. Tom prilikom Pero me vuče niz
stepenice, a kad ga pustim smaže prvu gadost koju nañe na livadi ili se uvalja u smrdljivu
strvinu. Ponekad se prepadne samo njemu čujnog zvuka pa zbriše opet na peti kat, a ja
brže-bolje ponovno trčim za njim i odvlačim ga dolje.
Najgori gost od svih na listi je riñi mačak Pajs. Njega donosi cijela procesija pa tako
jedan nosi kutiju za pijesak, drugi košaru s tim dlakavcem, a treći njegove krpe, zdjele,
plišanu ribu i miša i one glupe suhe kuglice koje bi trebao jesti svaki dan. Pajs odmah
krene u ogromnu posudu s cvijećem te počne zemlju izbacivati na pod. I on provodi dane
žicajući sardele ili neku mesinu sa stola i kunjajući na mojem jastuku. A noću se odjednom
u njemu probudi strašan lovac pa najprije dobro nabrusi kandže na trosjedu, a onda krene
sa čupanjem lišća palme, šutiranjem mobitela ili olovke po stolu, prijetećim mijaukanjem…
Ta prokleta životinja koja posjeduje devet života u trenu uništi onaj moj jadan jedan.
Ja se stvarno pitam koji je smisao dobrosusjedskih odnosa osim nepregledne kolone
potrebitih koje pristižu u moj stan te slatkog iščekivanja da nam kamen padne sa srca kad
spomenuti pokupe svoje dlakave prijatelje i njihove krpe te plišane ribe i odu u
nepoznatom smjeru. Kad bih zbrojio sve neprospavane noći koje mi je priskrbio Pajs te
radne sate koje sam utrošio brišući Okijevu mokraću, četkajući Reinu proćelavu glavu,
zaslužio bih poštenu mirovinu. No nije sve tako crno! Za ovu gomilu kila koje sam natukao
krivi su zahvalni susjedi koji mi donose debele kriške torti te navraćaju sa zdjelicama iz
kojih se puše vruće kiflice koje „baš moram probati.“ E pa hvala vam, susjedi!
Sljedeći tjedan opet dolazi Rea …

Vilen Đerek
 Put od crvenice

Tužna je ljubav koju osjetim;

Tek sam te počeo zaboravljati
Put od crvenice ide u daljinu,
A na njegovom kraju smeñe sunce zalazi

S jedne mu je strane trava,

S druge je magla zarobila pašnjak
Taj pokošeni stari pašnjak

U njemu si se skrivala od mene. Tužna je ova ljubav

Mogla si skriti sebe u bijeloj haljini,
Ali tvoj sam smijeh prekriven tankim rukama lovio izmeñu plastova
Sunce je crvenjelo

Put od crvenice dug je

Već naborane noge ne žale zbog žuljeva

Popio sam već pola magle. Travu darovao

vjetru

Tužna je ljubav sva

Ima i jedno drvo, tamo na kraju puta

Davno sam urezao tvoje ime u nj, i skrio se u duplju
Tužan je puteljak taj, i ljubav je tužna
I nema više neba. Samo narančasto sunce

Ono obasjava tvoju haljinu

Prljavu u blatu pašnjaka
I vrabac jede sjemenke iz džepova njenih

Tužna je ljubav koju osjetim,

A put od crvenice nema kraja
I tužno je ovo sunce koje nikada neće zaći;
Ja idem prema bijelom suncu

Luka Vlašić
Summa summarum
Pročitali smo prije vas*

Branka Seissel. Geodetske priče.

Državna geodetska uprava, Zagreb 2005.

Autorica na živopisan način opisuje svoj profesionalni put na kojem se susretala s mnogo izazova,
prvenstveno zato što je u doba poslije 2. svjetskog rata bila rijetkost da žena obnaša profesionalne obveze
na terenu. Zahvaljujući njoj i nekolicini entuzijasta, u Podunavlju i Slavoniji se uspješno provodila komasacija
kojom su stvorene najvrjednije poljoprivredne površine. Prije podne se mjerilo na terenu, a popodne
sreñivali podaci, računale koordinate…
Životopis B.S. započinje maturom 1957. u Virovitici, nastavlja studijem, polaganjem državnog ispita i
geodetskim poslovima (koji su se kasnije nastavili u katastarskim uredima), umirovljenjem pa i nakon njega.
Na terenu se dogodila i autoričina ljubav života, a za sve je bio zaslužan jedan – bicikl. Nakon smrti muža
B.S. okreće novi list i ispisuje stranice koje su pred nama.
Predlažemo da pročitate knjigu od korica do korica, jer osim zanimljivog teksta sadrži niz kvalitetnih
fotografija i crteža, dok se na samom kraju nalazi rječnik stručnih i manje poznatih pojmova.

Zlatko Čurik. Dnevnik anonimusa (od grofova do tajkuna)

vlastita naklada, Osijek 2006.

Autor je želio svojom trećom knjigom, pozamašnog obujma, opisati život tzv. „malih“ ljudi koji itekako zna
biti zanimljiv, sretan i kvalitetan. Tema Dnevnika je opis svakodnevnih situacija, rješavanje životnih
problema, vjere i nade anonimnih grañana koje je Z.Č. želio, kao dokument jednog vremena, istrgnuti iz
zaborava. Pri tome je neizostavan povijesni pregled koji počinje s 20. stoljećem (koristeći kazivanje roditelja
svojih prijatelja), a završava osobnim svjedočenjem najnovijih zbivanja. U knjizi pratimo autorovo
školovanje, profesionalni rad, politička i moralna stajališta. Cjeline obuhvaćaju sva mjesta koja su odigrala
važnu ulogu u piščevom životu (Suhopolje, Našice, Viroviticu, Zagreb, Đurñevac, Pitomaču, Osijek). Dnevnik
je pun zbivanja, nerijetko duhovitih, ali i dokumenata (npr. Državne geodetske uprave, Hrvatskog
geodetskog društva), člancima i fotografijama.
Ako ste žedni, ova će pitka knjiga svakako utažiti vašu žeñ.

Božidar Kanajet. Muzeorama. Zemljomjerstvo – katastar

(crtice iz zemljomjerstva od jučer do danas)
Tehnički muzej, Zagreb 2008.

„Proučavajući povijesne podatke o geodetskim mjerenjima, izmeñu brojaka, mjerila, naziva te opisa karata i
planova nenametljivo se čita jednostavna životna istina o vezi mjernika i zemljomjerstva s mirnim i
civiliziranim življenjem. Možda je to razumjela već davno carica Marija Terezija kada je zaključila da bez
mjernika i njihovih karata neće moći uspješno razvijati Carstvo, a ni sačuvati svoju impresivno prostranu
carevinu.“ I za vrijeme Napoleonove vladavine zapadni dio Monarhije bio je pokriven triangulacijom na kojoj
se temeljila topografska izmjera. A dokazi o kartografskim radovima u našim krajevima pronañeni su još iz
vremena cara Augusta koji je vladao prije više od 2000. godina
Za demokratsku i suvremenu državu, poput Hrvatske, neizbježno je planiranje i oblikovanje prostora, pri
čemu ga je izuzetno važno definirati geometrijskim informacijama. Obnova razorenih gradova, naselja,
nacionalnih parkova, prometnica, kulturnih objekata i uopće razvoj države u svim njenim segmentima nije
moguć bez geodetskih i zemljišnih informacijskih sustava. Razvoj GIS-sustava nije nimalo jednostavan.
U iznimno zanimljivoj publikaciji punoj podataka, dokumentiranih fotografijama i crtežima, svaki će geodet
naći vrijedno štivo, pa čak i onaj koji se ne bavi geodezijom.
U nekoj ladici budućnosti leži nam namjera da temeljem upravo zapisa iz Muzeorame organiziramo naš
školski kviz znanja. Zato, dragi učenici, prionite poslu – možda upravo zahvaljujući ovim podacima osvojite
prvu nagradu!

* sve prikazane knjige nalaze se u našoj školskoj knjižnici

AO

39
 Raspisujemo nagradni natječaj za sve vlasnike prvog broja Bolcne
koji su maštoviti, pismeni, znaju se grafički izražavati…
Prema izboru uredništva najoriginalniji radovi bit će objavljeni u slijedećem broju.
Molimo poslati radove mailom na uprava@geoskola.hr do kraja školske godine.

prostor za tvoj rad

40