Kakva je budućnost električnog automobila?

Kompjutorska simulacija vožnje elektromobila otkriva prednost litij-ionske baterije; po svemu

sudeći već će se 2025. godine električni automobili cijenom približiti onima na fosilna goriva.

Kažu da svako tehničko dostignuće – bio da je riječ o novom izvoru energije, novom lijeku ili novom
vozilu – prolazi kroz tri faze. Prva faza je faza nevjerice: „Od toga neće biti ništa, a ako i nešto bude od
toga nikakve koristi“. Druga faza, kada se novost pokaže u punom sjaju, je faza oduševljenja: u doba
moga djetinjstva, pedesetih godina prošloga stoljeća, mislilo se kako će „energija iz atoma“ za 20-30
godina sve pokretati (od brodova i lokomotiva do aviona i svemirskih raketa) te jednom za svagda riješiti
sve energetske probleme čovječanstva. No nakon prvog oduševljenja počinju se javljati i neki disonantni
glasovi. To je treća faza. Mane novoga izlaze na vidjelo, pa se čini kao da je neko novo zlo došlo na svijet.
(Što danas mislimo a nuklearnoj energiji?) Što na sve to reći? Ništa na ovome svijetu nije apsolutno
dobro, ni apsolutno zlo, sve ima kako mane tako i vrline. To bi bila, recimo to tako, faza zrelosti, no ona
nastupa tek onda kada tehnička inovacija prestane biti inovacijom, kad se već udomaćila među ljudima –
poput automobila ili željeznice.

U kojoj se od te tri faze nalazi električni automobil? Očito u prvoj. Električni su automobili skupi, a bili bi
i skuplji da nije (izravnih i neizravnih) državnih poticaja. Električne baterije sporo se pune, brzo se prazne
i lako se pale. Opskrba električnom energijom je problematična, jer je instaliranje priključaka za punjenje
baterija skupo, a i malo ih ima. Na kraju, električni automobil i nije posve „ekološko“ vozilo; štoviše kada
se uzme u obzir postupci njegove proizvodnje i reciklaže, proizlazi da on emitira više ugljikovog dioksida
od benzinskog „prljavca“. Usto se ne bi moglo reći da pri vožnji ne proizvodi CO2 jer se danas većina
električne energije dobiva iz fosilnih goriva. Sve u svemu dolazimo do temeljnog pitanja prve razvojne
faze: „Treba li nam uopće ta novotarija - električni automobil?“

Odgovor na to ne može se dati naprečac; treba napraviti sustavnu i temeljitu analizu. Upravo su takvu
analizu prošle godine napravila petorica rumunjskih znanstvenika iz Tehničkog sveučilišta u Cluju. Oni su
kompjutorski simulirali vožnju uz upotrebu četiri vrste električnih baterija. Prva je svima poznata litij-
ionska baterija (Li-ion). Druga je baterija bila ona s rastaljanom solju (Na-NiCl2), treća je bila nikal-metal
hidridna (Ni-MH), a četvrta litij-sumporna baterija (Li-S). Te su baterije ugradili u virtulani VW E-golf, uz
uvjet da automobil može s jednim punjenjem baterija prijeći od 130 do 190 km. Zatim su svoj virtualni
auto pustili da virtualno vozi 12,6 kilometara dugom cestom u Prstenu Nardò (Nardò Ring ili Pista di
prova di Nardò) u Italiji, poznatim mjestom za testiranje novih vozila. I što su otkrili?

Kao što se i moglo očekivati, pobijedila je litij-ionska baterija. Njome opremeljen elektromobil pokazao
je praktički najmanju potrošnju energije - 14,7 kWh/100 km. Kažem „praktički“ jer su se u tom smislu
pokazale boljom baterija s rastaljenom solju (Na-NiCl2), postigavši čak 12,6 kWh/100 km (Ni-MH je imala
potrošnju od 15,8, a Li-S 17,2 kWh/100 km), no ta je baterija, baterija s rastaljenom solju vrlo
nepraktična. Kao što joj i ime kaže, sol (elektrolit) se mora držati u rastaljenom stanju, što znači da
baterija mora biti ugrijana na 270 oC, vozilo vozilo ili ne vozilo. Simulacija vožnje automobila u realnim
uvjetima pokazalo je kako prednost električnog automobila pred onim benzinskim zbog regeneracije
energije pri kočenju i nije tako velika kako se obično misli. Na vožnji u Prstenu Nardò pokazalo se da se u
baterije vraća tek 2-4 % energije.

Najbolnije mjesto električnog automobila je cijena i masa baterija. U virtualnom E-golfu rumunjskih
znanstvenika masa litij-ionskih baterija iznosila je 318 kg; najteže su bile one tipa Ni-MH: čak 534 kg. Još
je gore što se tiče cijene, budući da baterije sudjeluju s 25-50 posto u cijeni automobila. Konkretno,
kapacitet od jednog kilovatsata litij-ionske baterije stoji 300 eura, dok one najskuplje, Na-NiCl2, dosiže
500 eura. Gledajući tim očima na problem električnog automobila možemo samo odmahnuti rukom pa
reći: „Niš, niš, niš – i opet pa niš“ (kako je znala govoriti moja stara, sada već pokojna susjeda).

No do tog radikalno skeptičnog, pravo rečeno nihilističkog zaključka dolazimo samo ako zaboravimo da
tehnika nije napredovala samo jučer, nego da napreduje i danas, a napredovat će jamačno i sutra. U
razdoblju od samo sedam godina, od 2007. do 2014. godine, troškovi su se proizvodnje litij-ionskih
baterija prepolovili. Predviđa se da bi do 2025. godine proizvodni troškovi litij-ionskih baterija mogli
pasti na 225 euro/kWh, čime bi se cijena električnih automobila približila cijeni benzinskih. Usto treba
misliti i na razvoj novih vrsta baterija (o čemu sam dosta pisao na stranicama ovog portala), a i na
činjenicu da svakim danom sve više energije dobivamo iz obnovljivih izvora. No unatoč tome nema
sumnje da treba još mnogo učiniti prije nego što automobil na električni pogon postane svakodnevnica
naših cesta i ulica. No kako bilo da bilo to je trud koji se isplati: ne valja zaboraviti da 23 % emisije CO2
dolazi iz prijevoza ljudi i robe.