ISTARSKI RAZVOD

SREDNJOVJEKOVNI PRAVNI SPOMENICI

 Najstariji srednjovjekovni pravni spomenici na hrvatskom i hrvatskostaroslavenskom

jeziku, nastali između 12. i 14. st., najčešće su javni ili privatnopravni spisi. Ti prvi
pravni spomenici do nas dolaze u kasnijim prijepisima i zajedno su s pravnim
dokumentima na latinskom jeziku temeljni izvori za proučavanje najstarije hrvatske
pravne, jezične i kulturne povijesti.
 U korpus hrvatskih srednjovjekovnih pravnih spomenika ubrajaju se listine (isprave),
zakonici, statuti, razvodi, regule (pravila) raznih crkvenih redova i bratovština,
presude plemenskih sudova, tj. kraljevskih stolova i oporuke.
 Srednjovjekovni pravni spomenici odražavaju običajno pravo onakvo kakvo je dugo
živjelo nezapisano u svijesti ljudi, posebice onih darovitijih i inteligentnijih članova
seoske, plemenske ili gradske općine.
 Usmeno, običajno pravo, u trenutku krupnijih društvenih i političkih promjena prelazi
na pisanu kodifikaciju.

NAJSTARIJI PRAVNI SPOMENICI

 Najstarija hrvatska listina Darovnica slavnog Dragoslava sastavljena je na prijelazu iz
11. u 12. st., a do nas dolazi u kasnijoj notarskoj kopiji iz 18. st. Listinu je 1.1.1100. g.
sastavio dobrinjski općinski pisar Kirin u povodu zidanja Dragoslavove nadarbine
crkve sv. Vida u Dobrinju. Tijekom 16. st. nestao je originalni tekst darovnice na
hrvatskom jeziku i glagljičkome pismu. Povjesničar i filolog Ivan Črnčić objavio je
1860. g. prvi put Darovnicu slavnog Dragoslava u 29. broju Katoličkog lista. Listina
se čuva u Župnom uredu u Dobrinju na Krku u okviru prve kapitulske knjige.
 Bašćanska ploča je kameni kartular iz 1100. godine, pisana hrvatskostaroslavenskim
jezikom (hr. redakcija stsl. jezika) i oblom glagoljicom.
 Povaljska listina je najstariji spomenik ćiriličnoga pisma na hrvatskom tlu. Prijepis je
to posjedovne isprave iz kartulara benediktinskog samostana sv. Ivana Krstitelja u
Povljima na otoku Braču. Njezin je najstariji dio tzv. Isprava kneza Brečka iz 1184. g.,
koja je gotovo u cjelini uključena u listinu. Listina je redigirana 1250. g. a sastavio ju
je i ovjerio splitski kanonik i hrvatski notar Ivan. Njome se navode potvrde
samostanskih zemljišnih posjeda koje su samostanu izdali brački i hvarski knezovi te

1
 se otkrivaju starohrvatski plemensko- rodovski običajnopravni postupci. U pravnim se
formulacijama može prepoznati usmenoknjiževni izraz. Pisana je mješavinom
hrvatskoga (čakavskog) i stsl. jezika, sa znatnim brojem riječi romanskoga podrijetla.
Nalazi se u Župnom uredu u Pučišćima na otoku Braču.
 Vinodolski zakon najstariji je hrvatski zakonski tekst. Sastavljen je 1288.g., u Novom
Vinodolskom, na glagoljici i hrvatskom jeziku. To je po starini drugi spomenik
običajnoga prava, odmah poslije Ruske pravde. To je zbornik pravnih normi kojima
gradovi slobodne vinodolske općine prihvaćaju feudalne obaveze prema krčkim
knezovima i time od slobodnih seljaka postaju kmetovi. Tekst Vinodolskoga zakona u
77 članaka sadržava različite odredbe o knezovim ovlastima, položaju crkve te
ustorjstvu vinodolske općine i funkcijama njezinih službenika. Nije sačuvan u
izvorniku, nego u glagoljičkom prijepisu iz 16. st. koji se nalazi u NSK u Zagrebu.
 Krčki (Vrbnički ili Vrbanski) statut nastajao je u dužem vremenskom razdoblju:
najstarija odredba datira iz 1363. g., a najmlađa iz 1599. g. Taj je statut bio namijenjen
vrbničkoj općini kao službeni dokument kojim su regulirana pravna pitanja u općini,
ali i šire jer se jedan dio odredaba tiče Vrbnika, a drugi dio cijeloga otoka Krka.
Statutarnom su kodifikacijom, u određenoj mjeri, zaštićeni interesi pučana od sve
agresivnijih prisezanja feudalnih gospodara u tradicionalne pravne norme i sustav
općinske uprave na otoku. Sačuvan je u glagoljičkom prijepisu iz 1526. godine koji se
nalazi u NSK u Zagrebu.
 U korpus pravnih spisa 14. st. ubrajaju se i oni tekstovi koji se odnose na život
samostanskoga duhovništva kao što su: Bula pape Grgura XI. pavlinima, Regula sv.
Benedikta i Red i zakon.
 Bula pape Grgura XI. pavlinima izvorno je napisana na latinskom jeziku, a izdana je u
Avignonu 1371. g. Hrvatski prijevod na glagoljici načinjen je za hrvatske samostane
pavlinskoga reda u Hrvatskoj. Bula utvrđuje pravo vlasništva pavlinskoga reda na sve
samostanske posjede, regulira pravo primanja u pavlinski red i odnos prema
biskupima, govori se i o pravu na pokop u okviru zidina pavlinskih samostana, o
načinu izbora novg priora i dr.
 Regula sv. Benedikta jedini je sačuvani glagoljski rukopis pravila benediktinskoga
reda, a prepisan je s još starije matice. Pisana je ustavnom glagoljicom. Nastala je u
danas jedinom hrvatskom muškom benediktinskom samostanu sv. Kuzme i Damjana u

2
 Ćokovcu na otoku Pašmanu u posljednjoj četvtini 14. st. Jezičnu osnovicu Regule čini
staroslavenski s mnoštvom čakavizama. Nalazi su u Arhivu HAZU u Zagrebu.
 Red i zakon najstariji je sačuvani datirani hrvatski tekst pisan hrvatskim jezikom i
latinicom iz 1345. godine. Od toga se teksta može uspješnije pratiti prilagođavanje
latinične grafije hrvatskom fonološkom sustavu. Govori o uvjetima primanja u
dominikanski ženski red u Zadru i propisuje svagdanje ponašanje redovnica u
samostanu. Danas se tekst nalazi u knjižnici samostana franjevaca trećoredaca na
Ksaveru u Zagrebu.
 Niz frankopanskih glagoljskih isprava od 14. do 16. st. javlja se u izvornom obliku.
Javne isprave iz frankopanskih kancelarija sastavljene su u skladu sa
srednjovjekovnim diplomatičkim normama po kojima su pisane europske vladarske
isprave.
 Poljički statut najznačajniji je hrvatski ćirilični zakonski spomenik nastao sredinom
15. st. Pisan je poljičicom- brzopisnom ćirilicom. To je zbornik zakonskih normi
slobodne općine Poljica u kojem se kroz 116 članaka regulira krivično, građansko i
procesno pravo. Odslikava društveno uređenje Poljičke Republike u prijelaznom
razdoblju između plemenskog uređenja i feudalizma. U jeziku se miješaju oblici
čakavštine i štokavštine, a znatan je borj i staroslavenizama. Poljički statut je pod
snažnim utjecajem narodnog običajnog prava. Nalazi se u Arhivu HAZU u Zagrebu u
više prijepisa, od kojih najstariji potječe iz 15./16. st.

 U korpus pravnih tekstova 14. i 15. st. ulaze i brojne oporuke, uglavnom svećenstva, te
brojne listine, od kojih ću ovdje navesti dvije ličke listine:
1. Listina iz Like iz 1433. g. javni je spis koji izdaje sud u Lici i koji listinom
izriče potvrdu i jamstvo imovinskih prava crkve sv. Ivana na Gori.
2. Listinom iz Like iz 1469. g. sud potvrđuje valjanost oporuke ličkoga plemića
Matijice Utišenića kojom ostavlja zemlju crkvi sv. Ivana na Gori. Obje listine
pisane su glagoljicom, a danas se nalaze u Knjižnici Slovenske franjevačke
provincije sv. Križa u Ljubljani.

 Čakavski, kao narodni jezik, ulazi u pisanu praksu najranije u pravnim glagoljskim
tekstovima, ali se javlja i u epirafici, grafitima, kolofonima i rubrikama liturgijskih
kodeksa te u bilješkama na marginama rukopisa. Svim je srednjovjekovnim pravnim

3
 tekstovima zajednička čakavska osnovica do kraja 15. st. kad se počinju javljati i
pravni tekstovi na štokavskom i kajkavskom narječju. Hrvati kajkavci i štokavci
uglavnom su zakonske i statutarne tekstove pisali na latinskom jeziku. Jezik kojim su
pisani najstariji hrvatski pravni spomenici u prvom periodu jezičnoga razvoja (od 11.
do kraja 13. st.) bio je čakavsko- crkvenoslavenski amalgam odnosno čakavština
isprepletena elementima stsl. U drugom periodu (od početka 14. st. do kraja 15. st.) za
svjetovne, administrativno- pravne potrebe prevladava čakavski književnojezični izraz,
oslobođen stsl. fonoloških, morfoloških i leksičkih crta. Narodni se govor uzdiže na
razinu isključivog sredstva pisane prakse u domeni glagoljičkih, bosaničkih i latiničkih
pravnih spisa.

 Velik broj pravnih listina objavio je Ivan Kukuljević 1863. g. u Acta Croatica- Listine
hrvatske, a dopunio ga je Đuro Šurmin 1898. g. u 6. knjizi serije Monumenta
historico- juridica slavorum meridionalium, Acta Croatica.

ISTARSKI RAZVOD KAO RAZVODNA ISPRAVA

 Posebna vrsta pravnih spomenika nazvani su razvodi, tj. dokumenti kojima se nekoga
uvodi u posjed, odnosno kojim se utvrđuje granica između posjeda pojedinaca ili
općina, ili čak države. Riječ razvod dolazi od glagola razvoditi, tj. rastaviti (međe) i
odnosi se na čin razvođenja, odnosno određivanja granica ophodom po terenu što se
ubraja u stare slavenske pravne običaje. O tom pravnom postupku sastavljala se
isprava koja se također zove razvod.
 U srednjovjekovnim se tekstovima, pisanim narodnim jezikom, nalaz termin razvesti u
značenju razgledanja, ophoda i fiksiranja granica.
 Razvesti ima isto značenje kao i termini: razviditi, razgledati, obvesti, opelati, odvesti,
zavesti... međe. U ispravama se često javlja i riječ zavod koja dolazi od glagola zavesti
(zavoditi) u značenju uvod u posjed.

 Razvod između Novoga i Ledenica i Razvod između Novaga i Bribira iz 1309. godine
dvije su najstarije izvorne a ne prijepisne glagoljične isprave.
 Razvod između Mošćenica i Kožljaka iz 1395. godine pisan je glagoljicom i hrvatskim
jezikom i sačuvan je u originalu.

4
 Razvod na Učki iz 1531. godine bio je napisan glagoljicom, ali je sačuvan samo u
latinskom prijevodu Ivana Golobića.
 Istarski razvod pravna je isprava kojom se uređuju granice između pojedinih istarskih
općina, odnosno njihovih feudalnih gospodara: akvilejskoga patrijarha (zastupnik
Vilelm), goričko- pazinskoga kneza (Albreht) i Venecije (zastupnik Vilelm).
 Istarski razvod je skup isprava koji govori o tome kako su se općine razgraničile.
 U Istri se promjenom političkih granica istodobno mijenjao i sustav seoskih općinskih
granica čime su seljaci gubili mogućnost korištenja zajedničkih dobara bitnih za
njihov opstanak.
 Poslije ratova ostajale su u istarskom graničnom području zemljišne parcele koje se
nisu mogle podijeliti, tzv. diferencije (sjenokoše, pašnjaci, šume krupnih debala, lokve
za pojenje stoke, vodeni tokovi, oranice plodne zemlje) i na čije su korištenje polagale
pravo pojedine seoske općine.
 Prijepori i sukobi oko granica općinske zemlje i korištenja diferencija, rješavali su se
svečanim ophodima državnih granica i općinskih međa u kojima su, uz
opunomoćenike feudalnih vlasti sudjelovali i župani, suci, starci kao predstavnici
seoskih općina.
 Granice su se utvrđivale svečano, baš zato da se ne bi prelazile. Svima je u interesu da
bude mir: i feudalcu i crkvi jer dobivaju desetinu koju moraju dobiti.

 Tekst Istarskog razvoda sastoji se od popisa i ophoda međa u obliku većega broja
manjih razvoda.
 Ophod državnih granica i općinskih međa u spornim je područjima trajao 21 dan.
 Tekst Razvoda počinje molbom gospodina Menarta upućenom Albrehtu, knezu
Metlike i Pazina, da dođe razgledati i utvrditi granice njegove zemlje između
Sovinjaka, Vrha, Buzeta, Kostela, Mrčenege, Oprtlja i Motovuna.
 Knez Albreht u Sovinjak stiže se velikom pratnjom i pismenim putem zove iz Buzeta
akvilejskoga markiza Bilalma (Vilelm) koji također dolazi sa svojom velikom
pratnjom.
 Markiz pismenim putem poziva na razvod buzetsku općinu.
 Vilelm pokazuje dva pisma: u jednom mu akvilejski patrijarh Rajmund daje ovlast da
utvrdi stare granice između posjeda općina, a u drugom mu Mlečani daju punomoć da
ih zastupa pri razvodu.

5
 Ovako sastavljena komisija započinje razvodom.
 Pri razvodu pojedinih općina komisiji bi se priključili zastupnici općina (suci i župani)
i narod, koji su se svi nakon razgraničenja njihovih općina vraćali kućama.
 Narod čine: žene- radoznale su, pričat će što je bilo, starci- znaju situaciju, muškarci-
zainteresirani su; djeca- kažnjavaju ih jer će tako zapamtiti i moći biti svjedoci u
budućnosti.
 Samo su neki zastupnici ovih općina ostali i dalje uz glavnu komisliju i pratili je na
njenom putu.
 Na kraju ophoda još su jedanput navedeni glavni sudionici.
 Koji su bili povodi za razvode?
 Povodi su bili nasilno prisvajanje zemlje, premještanje međašnih znakova i prelaženje
granica utvrđenih za pašu.
 Navečer je glavna komisija utvrđivala program za sljedeći dan i slala pismene pozive
komunama u kojima traži zastupnike općina da ujutro dođu na razvode, dovedu
svjedoke i ponesu stare dokumente kojima će dokazivati granice:
Markez piše list komunu s Kostela i komunu z Oprtlja i komunu motovunskomu da
pridu jutri rano na razvodi i da prinesu pisma i pravice i da pridu starci ki znaju
razvodi.
 Stranke su na razvode donosile stare isprave koje su pokazivali kao dokazno sredstvo
postojećih međa. Isprave koje poimence spominje tekst Razvoda vrlo su stare, od. 11.
do 13. st.
 Kao svjedoci pravnih međa u Razvodu se spominju dobri, „žlahtni“, časni ljudi ili
muži i straci.
I tako idoše, a pred njimi starci z Gole Gorice i s Krbuna naprid, i dosti drugeh
dobreh ljudi z drugeh mest, ki zajahu pravdu i razvodi i termini meju njimi.
I tako komun barbanski pokaza list ki biše pisan na let Božjih 1058., v kom se udržahu
termeni i razvodi od kunfini meju kuntradu Guranom.

 Stare su se isprave čitale naglas, tumačile, komentirale, prepisivale, a zatim se vraćale

vlasnicima.
I tako idoše gospodin knez i gospodin markez i vsa gospoda čtući ta list i jedne i druge
strane, naprid starci kažući po tom listu prave razvodi i termeni i stara zlamenja i
kamiki zakopani s svojim zlameniji i gromače, i tako ravno na Kožalj breg.

6
 I ta stari list potvrdiše, i komunu grožnjanskomu ga povratiše, prepisavši ga sebi i
shraniše gospoda.

 Starci su pri ophodu išli ispred komisije, često noseći križ u rukama, pokazujući prave
granice. Oni su prenosili usmenu tradiciju o točnim granicama za koje su čuli od
svojih predaka koji su obišli te iste međe. Razvod pokazuje jedan stupanja pravnoga
razvoja u kojem je usmeni dokaz bio jednakovrijedan kao i pismeni.
Od tu idoše starci i behu zbrani od vseh teh komuni, držeći križ v rukah, i tako pridoše
na mali Komarnjak.

 Uz pismeni i usmeni dokaz, važno je dokazno sredstvo samo posjedovanje

prijepornoga teritorija, tj. dokaz 'imenijem' (imanjem).
I to vse provaše Gologoričani i Krbunci pismi, imenijem i dobrimi muži deželskim
verovanemi, ki vsi ondi prisegoše i rekoše da je šasto pravo i ravno kuda su peljali da
je pravi termen od kunfini meju boljunci i Pićanci i ostalime mesti i komuni ki onuda
jesu okolu.

 Svaki je dan Razvoda počinjao ujutro nakon mise istom formulom: 'I bivši v jutro poli
maši', jer je razvođenje zemljišta bio kultni čin.
 U jednom načinu razgraničavanja predstavnici općina se najprije obvezuju da će
poštivati one granice koje će utvrditi njihovi starci, a zatim se naknadno utvrđuju
granice i određuju kazne od vlasti.
I tako se meju sobu veliko pregovarahu, i tako ondi sami meju sobu narediše da zberu
komun dvegrajski 3 starci ki znaju pravdu i razvodi kako su slišali od stareh, a
križanski komun 3 starci ki znaju pravdu i razvodi meju njimi i da petljaju kako su
slišali od starijeh. I tako svoj gospodi bi ugodno. I tako narediše i velikimi zavez i rotu
meju sobu utvrdiše da ote pri tom ostat kuda termeni i razvodi stvore teh 6 starac.

 Drugi, češći, način razgraničavanja sastoji se u tome što općine preko predstavnika
najprije utvrđuju granice, a tek se nakon toga obvezuju da će poštivati utvrđene međe.
 Međašni su znakovi bili dokaz prave granične linije. Starci su, na terenu za vrijeme
ophoda, pronalazili već postojeće znakove ili postavljali nove. To su mogli biti
prirodni oblici u terenu, kao što su brdo, dol, lokva te mjesta od vitalnoga značenja za

7
 život seoske zajednice kao što su potoci, rijeke i izvori, zatim od ljudske ruke obrađeni
pojedini dijelovi terena, kao što su njive, ceste, putevi i podignute crkve. Crkva je, kao
kultno mjesto najvišega ranga, trebala čuvati sigurnost posjeda. Kao međašne
znakove, ili kao mjesto odmora ili sastajanja, susrećemo drveće- najčešće se spominju
hrast, cer, orah, smokva i oskoruša.
 Granice su se određivale i posebnim znakovima, kao što su čavli koji su se u obliku
križa utiskivali u drvo, križevi usječeni u kamen ili drvo, gromače i znamenje.
I tako idoše ravno po grižah, od zlamenja do zlamenja, po stareh zlamenjah i
termeneh od jedne i druge strane, i tako ravno pridoše van na jednu ravancu proti
Plominu: ondi najdoše ti starci kamik zakopan i na njem visečena dva stara križa, i tu
je jedna gromača.

 Za vrijeme razvoda često je dolazilo do spornih pitanja pri čemu su pojedine stranke
odstupile na stranu, dugo vijećale, i tek onda izrekle svoje mišljenje.
Kad to sliša gospodin Menart, odstupi na stran s ovimi kmeti, i tako se velik čas
svećaše, i vaspet pridoše pred tu gospodu.

 Stranke su davale zadanu riječ (zavez) i zakletvu (rotu) kao potvrdu da će dogovorene
granice čuvati.
I tako vsi ti komuni ondi se z verom ujediniše meju sobom, i jedne i druge strane
rekoše i velikemi zavezi i rotu pritvrdiše.

 Nakon što su se općine obvezale da će poštivati međe, vlast je određivala sankcije za

protupravnu pašu i pomicanje granica, odnosno graničnih znakova. Najčešća je
odredba o paši bila da danju komune mogu pasti jedne do drugih, a noću moraju stado
vratiti na svoju stranu da ne oštete usjeve i vinograde. Kazna za protupravnu pašu
najčešće je iznosila 1 marku, 40 malih soldini i 3 marke travarine, a za premještanje
međa kazna se od 300 maraka dijelila na jednake dijelove između pazinskoga kneza,
istarske gospode i oštećene općine.

 Lokve, na kojima se napajala stoka, morale su čistiti stranke koje su ih upotrebljavale,

a u slučaju da se ne provede čišćenje plaćala se kazna od 5 maraka.

8
  Broj je osoba koje sudjeluju pri razvodu velik jer se željelo da granične linije zapamti
što više ljudi.
 Filip Macić, sluga s Kožljaka, sudjeluje pri razvodima diljem Istre sve dok traje
razvođenje, i to kao moderator između gospode i seoskih općina.
I gospodin Filip Macić govoraše od strani gospode komunu vodnjanskomu da pokažu
svoje pravice i starce i pisma ki znaju pravdu i razvodi od kunfini meju vami i
Guranom i Barbanci.

 Komisiju za razgraničenje pratila su stalno trojica notara. Notari su na samome putu

zapisivali rezultate razvoda, svaki na svome jeziku. Nakon svakog se pojedinačnog
razvoda ističe da se dokumenti pišu na tri jezika:
I jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskem i hrvackem, a sebi gospoda
shraniše jazikom nemškim.
 Komisija je tijekom ophoda pravila stanke za odmor i ručak:
I tu obedvaše, i počivaše vsa ta gospode i komuni i deželani.
I kad obedvaše vsa gospoda, i tako sedoše pod ledonju pred vrati.
 Veselo raspoloženje vladalo je pri dolasku stranaka na razvod, nakon postignutih
dogovora o međama i pri ručku:
I tako komun buljski i grožnjanski idoše veselo domov da se tako s mirom na teh
razvodeh sjediniše.
I tako gospodin knez i gospodin markez i vsa ta gospoda i komuni i deželani tu
obedovaše i veliko se meju sobu veseljahu.

 Svaki je razvod završavao istom biblijskom formulom: „I tako stvarno be.“

OSOBINE ISTARSKOGA RAZVODA U ODNOSU NA DRUGE RAZVODNE ISPRAVE

1. Istarski razvod je skup različitih razvoda nastalih u dugom vremenskom razdoblju, a

ne jedinstvena razvodna isprava.
2. U Istarskom razvodu razgraničava se velik broj općina, četrdeset i četiri komune.
Opisana granična linija duga je 150 km, a ophod feudalaca, župana, staraca i naroda
traje 21 dan.

9
 3. U Istarskom razvodu čin je razvođenja zemljišta kultni čin u kojem se poštuju stara
vjerovanja, običaji i mjesta. Kultni karakter starih razvoda ogleda se:
 u odabiru vremena kad se obavlja razvod, a to je proljeće
 u zajedničkom sudjelovanju na jutarnjoj misi kojom je započinjao svaki razvod i koja
je bila zalog da će stranke govoriti istinu i održati zadanu riječ
 u nošenju svijeća i križeva pri ophodu terena
 u održavanju sastanaka na groblju, pred crkvom, pod ladonjom ili na trgu
 u obvezivanju stranaka na zadanu riječ na kraju razvoda
 u priređivanju gozbe nakon postignutih dogovora
 u poštivanju prirodnih znakova kao graničnih oznaka i linija između pojedinih seoskih
općina što odražava staro slavensko shvaćanje o zemlji kao majci i hraniteljici.

 Razvodne isprave tijekom 16., 17. i 18. st. sastavljale su mletačke i austrijske komisije
uz sudjelovanje malog broja domaćih ljudi, obično župana. Razvod je pravni akt,
odnosno dogovor spornih strana, a županova je prisutnost garancija da će njegovi
mještani čuvati postavljene granice. Nova linija je strateška linija, a ne prirodna
granica.

ISTARSKI RAZVOD KAO NOTARSKI INSTRUMENT

 Istarski razvod je napisan (redigiran) kao javnopravna isprava u obliku tzv. notarskoga
instrumenta.
 Notarski instrument je objektivna dokazna isprava o svršenom pravnom aktu, koju
ovjerava javni notar svojim potpisom.
 Vanjski znakovi diplomatičkoga dokumenta su oni koji se mogu vidjeti na originalnoj
ispravi: npr. pismo, materijal (pergament, papir), pečat i notarski znak, a unutrašnji su
znakovi formular i jezik.

 Notarski instrument nastao je u Italiji u 12. st. i u svom je talijanskom tipu došao u
prvoj polovini 13. st. u Istru, Kvarner i Dalmaciju.
 Vjerodostojnost instrumenta bit će u ranijoj fazi još osnaživana potpisima najviših
predstavnika crkvene i svjetovne vlasti te molitelja te općinskim ili nadbiskupskim
pečatima.

10
 Porijeklo notarskoga instrumenta, pisanog glagoljskim pismom na narodnom jeziku,
treba tražiti na kvarnerskim otocima, a naročito na otoku Krku.

 Hrvatskoglagoljske notarske isprave strukturirane su prema formularu talijanskoga

notarijata, što znači da imaju:
UVODNI PROTOKOL koji se sastoji od 1. invokacije i 2. datuma
STVARNI SADRŽAJ
ZAKLJUČNI PROTOKOL ILI ESHATOKOL koji se sastoji od 1. ponavljanja
datuma, 2. notarevog potpisa, 3. navođenja svjedoka i 4. notarskog znaka (signum
notarii).

 U protokolu nakon invokacije, formule kojom se zaziva ime Božje: „V ime Otca i Sina
i duga Svetago. Amen“ (IR 1,1), dolazi datacija koja se sastoji od godine po Kristovu
rođenju, indikcije (Indikcija je razdoblje od 15 godina koje je uveo rimski car
Konstantin 1. siječnja 313. godine, a predviđa dva izvanredna ubiranja poreza, porez
se na taj način unaprijed određivao. Kasnije su se počele računati godine.), mjeseca,
dana u tjednu i vladarskoga doba: „Let ot rojstva našega Isukrsta 1325, indikcion 8,
miseca maja dan 5., v ponedeljek, V to vrime gospodujuću Albrehtu Metlike i Pazina i
vse gospode deželske...“ (IR, 1 1-2)
 Zaključni protokol je u Razvodu pojednostavljen: ima neku vrstu sankcijske klauzule,
poziva na datum i notarev potpis sa svjedocima.

 Glavno sredstvo ovjeravanja je notarev potpis koje glasi: „I ja pop Mikula, kapelan
gospodina kneza i vse gospode deželske i plovan Gole Gorice, očit oblašću svete
rimske crekve i cesarove slobode nodar i kneza pazinskoga i vse gospode deželske
pisar na pripču jesam bil na vseh teh razvodeh. I tako jesam verno, pravo, po
zapovedi pisal, ne priložeć ni odložeć ča bi kom zmutilo pravdu, jezikom hrvacim kako
se udrži v orijinali jedne i druge strane po imenu niže pisanih nodari.“ (IR, 33 13-18).
 Zatim se navode svjedoci.
 Pisac Istarskoga razvoda, pop Mikula, ima dva naslova. U prvom naslovu ima titulu
kojom ističe da može obavljati notarski posao, jer je za to opunomoćen od obadviju
ondašnjih vlasti, od rimske crkve i rimsko-njemačkog cara. Formula potpisa stilizirana
je prema ugledu na slične formule i titulature u kasnosrednjovjekovnim latinskim

11
 notarskim instrumentima talijanskoga tipa. Ovakve stilizacije u notarskim potpisima, u
istarsko- kvarnerskim latinskim ispravama, mogu se pratiti od 13. stoljeća. U drugom
se naslovu naziva pisarom jer je za pazinskoga kneza i istarsku gospodu sastavljao
akte, koji su najvjerojatnije imali karakter isprava s pečatom, a nisu bili ovjereni kao
notarski instrumenti. Mikula dokument zaštićuje svojim potpisom: „Na to ime i
zlamenje moje običajno i navadno postavih za veću veru više pisanoga i konačnoga“.
(IR 33b 7-9).
 Ispred potpisa nalazi se stilizirani osobni notarski znak. Glagoljski prijepis Razvoda
sačuvao je notarske znakove popa Mikule, popa Jakova Križanića i popa Levca
Križanića. Notarski znak popa Mikule predstavlja stilizirani toranj sa šiljatim krovom i
križem na vrhu.

PISMO
 Istarski razvod stigao je do nas u dva prijepisa (Kršanski i Momjanski prijepis) iz
sredine 16. st. koji su napisani kruzivnim tipom glagoljskoga pisma. Taj tip pisma
upotrebljavao se od kraja 14. do 17. st. na Kvarneru, u Istri i djelomično na ličko-
krbavskom prostoru i obično se naziva poslovno pismo, a određeniji bi naziv bio:
kancelarijski kurziv.

 Do sada ste tijekom studija već vidjeli da se hrvatskoglagoljsko pismo može s obzirom
na namjenu podijeliti u tri grupe:
1. liturgijsko pismo (ustavno ili uncijalno pismo)
2. knjižno pismo (poluustavno ili poluuncijalno pismo)
3. kancelarijsko pismo (kurzivno pismo).

 Razvoj neliturgijskih tipova glagoljice može se pratiti od početka 14. st. Knjižnim
tipom glagoljice pisani su ponajviše neliturgijski kodeksi, odnosno književni zbornici.
Prve isprave sačuvane u originalu, Razvod između Novoga i Ledenica i Razvod između
Novoga i Bribira iz 1309. godine, napisane su knjižnim pismom, kao i Krčki statut iz
14. st. i Razvod između Mošćenica i Kožljaka iz 1395. godine.

12
  Kancelarijsko (kurzivno) pismo razvijalo se iz oblika knjižnoga tipa glagoljice, a
njime su bile pisane povelje, isprave, notarski protokoli, zapisi bratovština,
administrativni zapisi.
 Osnovna osobina kurzivnoga pisma je vezivanje slova u cjeline, a ta se osobina javlja
već i u knjižnom pismu.
 Ostale osobine kurziva su: oblikovanje glavnog redačkog polja, razdvajanje riječi, sve
rjeđa kraćenja riječi, pojednostavljenje grafemskoga sustava, jednostavna
interpunkcija, inicijali samo na početku teksta i dr.
 Najstariji sačuvani tekstovi pisani kurzivom potječu s kraja 14. st. (Brinjska isprava,
Počiteljska isprava).

JEZIK
 Istarski razvod je dokument o razgraničenju između tri različita gospodara u Istri, pa je
izvorno pisan u tri jezične varijante.
 Njemačkim jezikom je pisan za njemačkoga feudalnog gospodara, odnosno za
goričko- pazinskog kneza, latinskim za feudalne gospodare Latine, odnosno
akvilejskog patrijarha i Mlečane, i hrvatskim za narod, odnosno za podanike Hrvate: I
jednoj i drugoj strani listi pisaše jezikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebi
shraniše jezikom nmškim (IR, 4 8-10).
 Svaka je jezična redakcija važila kao original što govori da je hrvatski jezik u javnoj
upravi u srednjovjekovnoj Istri imao jednak položaj kao njemački i latinski jezik.
 Hrvatski jezik bio je ne samo uporabni/ komunikacijski nego i diplomatički. U tekstu
se na više mjesta naš jezik naziva hrvatskim, a ne ilirskim ili slavenskim, što ukazuje
na visoku svijest o hrvatskoj jezičnoj pripadnosti.
 Istarski razvod se jezikom ne izdvaja iz niza hrvatskih srednjovjekovnih pravnih
tekstova pisanih čakavskim jezikom s niskim stupnjem utjecaja crkvenoslavenske
književnojezične tradicije.
 U tekstu se arhaični i vrlo stari oblici jezika miješaju s relativno mlađim oblicima, a to
upućuje na neistovremenost nastanka ovoga teksta.
 Oslanjanje na tradiciju najstarijih pisanih izvora vidi se iz uporabe: dativa apsolutnog,
starijih oblika n-osnove za plural, oblika staroga duala, starih oblika za toponime,
leksičkoga fonda i prihvaćanja romanskih imena mjesta u sustav tadašnjega hrvatskog
jezika u Istri.

13
  Prvo izdanje Istarskoga razvoda, koje je izišlo 1852. godine Arkivu za povjestnicu
jugoslavensku, popraćeno je predgovorom Ante Starčevića u kojem on ističe značenje
ovoga spomenika za našu povijest: „Spomenik ovaj nije samo zato zlamenit, što se iz
njega jasno vidi, da je kod otacah naših, jezik hervatski bio sasvim služben, a ne samo
služben nego i diplomatički,- još onda, kad mnogi zapadni narodi nisu ni mislili, da bi
svoj na to veličanstveno mesto uzneli, premda, velim, on dokažuje, koliki je bio kod
otacah naših hervaski narodni ponos, kome kod nas ni traga neima; i tako, on je
najzlamenitii s toga, što nas spominje na mnoga, još puno staria, diplomatička pisma,
sastavljena u hervaskom jeziku, kako se iz ovoga vidi, puno čistiem, nego li su pisma
mnogih naši današnjih pisacah.“
 Za jezik Razvoda kaže da je mješavina sva tri govora (štokavskoga, kajkavskoga,
čakavskoga) i slovenskg (kranjskog) jezika te poziva jezikoslovce i književnike da se
pozabave spomenikom i njegovim jezikom.

REDAKCIJE
 Tri notara koje su izabrale prisutne stranke pri razgraničenju: „... jednoga latinskoga,
a drugoga nimškoga, a tretoga hrvaskoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat...“
(IR, 2 9-10), pisali su Istarski razvod u tri jezične redakcije i svaka se redakcija
smatrala originalom.
 Hrvatsku je redakciju pisao notar i pop Mikula, njemačku javni notar Pernart iz Gorice
i latinsku gospodin Ivan iz Krmina.
 Svrha je bila da svaka stranka ima po jedan original u svome arhivu: „... i tako ondi
obrediše da od vseh teh razvod ke su stvorili po deželi ima biti jedan orijinal poli
gospodina podreki v njega polači, a drugi ima biti poli gospodina kneza v Pazini, a
treti ima biti poli gospodina kneza v Gorici“ (IR, 33 5-9).
 Od triju redakcija, odnosno originala, nijedna se nije sačuvala.

PRIJEPISI
 Postoje tri prijepisa Istarskog razvoda, od kojih su se sačuvala dva (Kršanski i
Momjanski).
1. Nije nam se sačuvao prijepis Jakova Križanića. Taj prijepis potječe iz 1502. godine,
pisan glagoljicom.

14
 2. Kršanski prijepis potječe iz 1546. g. i prepisan je iz spomenutog Križanićeva prijepisa,
također glagoljicom. Ovaj je prijepis napravio pop Levac Križanić, kanonik Žminja i
Tinjana. Naziv Kršanski potječe iz naziva Kršanske kule gdje je prijepis pronađen. Na
kraju prijepisa nalaze se notarski znakovi popa Mikule, Jakova Križanića i Levca
Križanića. Upravo ovaj prijepis objavio je Ante Starčević 1852. g. latinicom.
3. Momjanski prijepis- ovaj glagoljski prijepis vjerojatno je naručio tadašnji vlasnik
Momjana Alojzije de Elio, koji je naručio i talijanski prijevod teksta. Prijepis je
pronađen u gradu Momjanu 1880. g. Ukoričen je zajedno s jednim sveskom na kojem
se nalazi prijepis Istarskoga razvoda na talijanskom jeziku, koji je 1548.g. napisao
buzetski kanonik i notar Ivan Snebal.
 Momjanski prijepis ima notarske znakove kao i Kršanski prijepis, ali nema ovjere
notara koji je prepisao Momjanski prijepis.

PRIJEVODI HRVATSKOGA TEKSTA ISTARSKOGA RAZVODA

 Dijelovi Istarskog razvoda prevedeni su na latinski i talijanski jezik. Ti su nam
prijevodi važni jer dokazuju da je Istarski razvod, u vrijeme kad su izvodi i
prijevodi rađeni (a to je vrijeme 16, 17 i 18. st.), smatran autentičnim i
vjerodostojnim dokumentom.
 Svi pokazuju da su prevedeni s hrvatskoglagoljskoga teksta, što iz kraće
redakcije Jakova Križanića ili iz cjelovitog teksta Levca Križanića.

ZAŠTO JE ISTARSKI RAZVOD SPORAN SPOMENIK

 Istarski razvod je prvi put objavljen u latiničkoj transkripciji 1852. godine u Arkivu za
povjstnicu jugoslavensku, objavio ga je Ante Starčević, a Arkiv je tada uređivao Ivan
Kukuljević. Nakon toga je Razvod izišao u Kandlerovu (Petar Kandler) Istarskom
diplomatičkom kodeksu u talijanskom prijevodu.
 Spis je probudio veliki interes znanstvenika koji su mu pristupili s dviju različitih
nacionalnih strana: s hrvatske i talijanske i s dvaju različitih gledišta:
1. jedni su negirali njegovu autentičnost
2. drugi su dokazivali vrijednost i važnost našega spomenika kao izvora za hrvatsku
društvenu i političku povijest srednjega vijeka u Istri.

15
  Istraživanja su se obavljala u drugoj polovici 19.st., u vrijeme kada nacionalni
hrvatsko- talijanski sukob poprima sve veće razmjere, ali su se uz znanstvene
argumente u prvi plan probijali i politički motivi.
 Neki talijanski povjesničari tvrdili su da su Hrvati tek u 11. st. naselili Istru i da se sa
zapadne strane Učke nisu učvrstili hrvatsko glagoljsko pismo i bogoslužje.
 Upotrebljavali su izraz Slaven („Slavo“, „Sciavo“), smatrajući naš narod
neizdiferenciranom skupinom jednoga od slavenskih plemena.
 Htjeli su uvjeriti druge da su Hrvati bili na tako niskom stupnju kulture da nisu mogli
stvoriti tako opsežno i sadržajno važno djelo kakvo je Istarski razvod.
 Činjenica da je Istarski razvod sačuvan samo u kasnijim prijepisima i latinskim i
talijanskim prijevodima hrvatskoga teksta, i da se ni jedan od originala nije sačuvao,
dala je povoda sa se o Razvodu piše kao o krivotvorenoj ispravi s određenim
prisvajačkim namjerama.

ISTARSKI RAZVOD- KNJIŽEVNI SPOMENIK

 Vatroslav Jagić je prvi od naših književnih povjesničara u svojoj Historiji književnosti
naroda hrvatskoga i srbskoga iz 1867.g. upozorio na književno- estetička obilježja
hrvatskih srednjovjekovnih pravnih spomenika i smjestio ih u korpus tekstova koji
pripadaju hrvatskoj književnosti, a ne samo pismenosti srednjega vijeka.
 Jagić primjećuje nastojanje pisaca da podignu stilsku razinu pravnih tekstova i ostvare
jedan kultiviran, „viši“ stil aktiviranjem jezično- stilskih elemenata kao što su:
individualizacija, uporaba imperativa, tautologija, sklonost deskripciji i upravni govor.

JEZIČNO- STILSKA OBILJEŽJA HRVATSKIH SREDNJOVJEKOVNIH PRAVNIH

SPOMENIKA:
 sklonost pripovjednoj formi
 smjena upravnog i neupravnog govora
 razvijanje iskaza u obliku dijaloga, tj. dijalogizam
 individualizacija, tj. stilizacija pravnoga teksta u prvom licu jednine
 figure ponavljanja
 uporaba kontaktnih sinonima kojima se želi osigurati što veća razumljivost tekstova
 epitetima uz vladarske i kneževske titule podiže se razina ekspresivnosti izričaja
 razvijen osjećaj za funkciju detalja

16
 stiliziran, slojevit izraz
 visoki stupanj ostvarene stilske ekspresivnosti
 živ dodir s bogatom tradicijom našeg narodnog usmenog stvaralaštva
 specifična uporaba imperativa
 unošenje gnomskih izreka
 frazeologija
 neke arhaične pravne formule i termini
 imperfektivni glagoli u tvorbi aorista

 U srednjovjekovnoj se književnosti kategorija autora ne javlja kao vrijednosna

kategorija jer se pisac želio odmaknuti od svog djela i ući u anonimnost. Drugačije je
u notarskim instrumentima gdje se pisac pojavljuje kao svjedok i autoritativna osoba
koja vodi pravni postupak. Najvažnije podatke o piscu Istarskoga razvoda, popu
Mikuli, doznajemo iz njegova potpisa kojim ovjerava dokument. Iako je Razvod
prvenstveno notarski instrument pravne vrijednosti, u njega autor uvodi literarne
postupke tako što činu razvođenja daje osobna obilježja i interpretira ih u skladu sa
svojim pogledom na svijet.

 Pisac svaki novi razvodni čin i situaciju u kojoj se našla komisija i pratioci opisuje
drugačije, iako je sam postupak pri svim razvođenjima sličan.
 Odvijanje njegova razvoda događa se na planu govora: i to razgovora, prepiranja i
usklađivanja mišljenja, i na planu opisa pejzaža u kojem se komisija kreće po terenu.
 U organizaciji teksta govor je statičan, bez obzira na čestu dramatiku koju u sebi
skriva.
 On je izvještaj o nekom zbivanju, razmirici ili je poruka.
 Čest je stilski postupak isprepletanje upravnog i neupravnog govora, čime se postiže
dinamika i neposrednost kazivanja: „A komun barbanski na to odgovaraše i
potrebovaše da gospodin opat po veće krat jest njim otel dat njih pravice, a komun
puljski krati, i da ih nima dat zvrhu te crekve i zemlje njeje i oblasti ka pristoji crekvi i
zemlji. Zato: dajte nam pravice, a pšenicu vazmite!“ (IR, 18b 3-7)

 Dramatska živost postiže se aktiviranjem dijaloga, upravoga govora čime se objektivni

načinin kazivanja zamjenjuje subjektivnim: „I tako počeše bzecki komun govorit:

17
 Prosimo, gospodo, pred vami gospodina Menarta i vseh njega kmet: mi ne moremo bit
prež njih kuntradi, ni oni prez naše.“ (IR, 2b 2-4)

 Kretanje po terenu je dinamično i slikovito: „Od tu po stareh zlamenjah kako se v

listeh udržaše, i tako ravno na Tri oknice. I tu su stara zlamenja. Od tu po zlamenjah
ravno na loki Pišćare, i na toj likvi jedna i druga stran imaju svoje živine napajati, i
svaka stran svoj pol čistit. I poli te lokve v jednom ceri jesu križem čavli zabijeni. Od
tu idoše po starih zlamenjah pod breg Mantelan, i tu vkopaše jedan kamik velik, kadi
je i prvo bil, i t postaviše zlamenja gospodina podreki i gospodina kneza.“ (IR, 24 14-
22).

 Spis bilježi ozbiljan pravni čin s velikim brojem sudionika pa su česta ponavljanja
samoga postupka razvođenja, iako su situacije prikazane svaki put drugačije.
Ponavljanja se u opisima iskazuju sindetski, veznicima i asindetski bez veznika.
 Nabrajanje veznicima (polisindet) vrlo je često: najčešće veznik i: „I kada ti listi ondi
očito biše pročteni, sam gospodin knez i vsa gospoda veliko se meju sobu veseljahu i
veliku čast i počtenje gospodinu markezu, i ki bihu š njim, delahu, i tako vazda z
gospodinom knezom skupa sedehota i jadihota i pijahota, i tako se veseljahu.“ (IR, 2
1-4)

 Pisac je svečanu intonaciju pravnoga teksta ostvario nizanjem veznika da i aktivnoga

ptcp. prezenta:
 „I tako odlučiše da gospodin markez piše list komunu s Kostela i komunu z Oprtlja i
komunu motovunskomu da pridu jutri rano na razvodi i da prinesu pisma i pravice i
da pridu starci ki znaju razvodi.“ (IR, 5b 12-13)
 „I od tu gospodin Menart naprida jezdeći, i starci kažući, i pravi list v ruci noseći,
čtući ga, ki biše pisan na razvodeh prveh.“ (IR, 5b 12-13)

 Glagolski oblici pogoduju brzom ritmu. Osnovni glagolski oblik je aorist jer je Razvod
izvještaj o dovršenom poslu. Aorist se često tvorio imperfektivnim glagolom s
funkcijom iskazivanja ograničenoga trajanja u prošlosti: „I tako vsi ti komuni idoše
veselo domov.“ (IR, 5 2-3).

18
 Pisac našega spomenika imao je pred sobom nekoliko skupina isprava nastalih u
dugom vremenskom rasponu koje je povezao, bez primjetnih šavova, u slobodnoj i
nesputanoj formi u zaokruženu i smislenu cjelinu. Pisac Istarskoga razvoda, Mikula
Gologorički, nije suhim i neutralnim juridičkim izričajem registrirao pravni čin
razvođenja, nego ga je opisao kao stvaralac, autorskim postupkom s namjerom da
bude doživljen kao literarni tekst.

19