Predmet transformacije je čovjek-sportaš.

Cilj transformacije je sportaša, osmišljenim postupcima,

treningom, prevesti iz stanja jedan u stanje dva koje će biti bolje i funkcionalnije u svrhu dostizanja
planiranog sportskog ili edukacijskog rezultata. Pod djelovanjem vježbi (operatori u treningu), sportaš
prolazi niz tranzitivnih stanja, koja imaju svoju simptomatologiju. Treneru ta stanja predstavljaju
povratnu informaciju o ispravnosti rada i jedan su od elemenata kontrole treninga. Čovjek-sportaš
(učenik, rekreativac), je integralno biće koje je moguće predstaviti kao kibernetički sustav vrlo visokog
kompleksiteta. Zbog toga se u modernoj kineziologiji integriraju svi potrebni postupci koji uključuju
upravljačke akcije.

kONDICIJSKI TRENING fizička priprema sportaša aerobni trening a kardio-respiratorni trening razvoj
funkcionalnih sposobnosti neuro-muskularni trening razvoj motoričkih sposobnosti anaerobni trening
g+p mješovito aerobno-anaerobni trening trening snage trening brzine trening gibljivosti trening
eksplozivne snage trening brzinske snage trening brzinske izdržljivosti trening repetitivne snage

Teorija treninga je znanstveno–nastavna disciplina koja proučava kineziološke, antropološke,

metodološke i metodičke zakonitosti planiranja, programiranja i kontrole treninga (Milanović, 1997)

Sportove možemo dijeliti u grupe temeljem različitih kriterija npr:

Prema dominaciji energetskih kapaciteta: • aerobni: skijaško trčanje, biciklizam, trčanje i plivanje na
duge pruge • anaerobni laktatni: veslanje, trčanje i plivanje na srednje pruge, borilački sportovi •
anaerobni alaktatni: trčanje i plivanje – sprinterske dionice, sportske igre.

Prema sličnosti strateških ciljeva: • igre hvatanja (udaranja): osnovni je strateški cilj uhvatiti (udariti,
baciti), a ne biti uhvaćen (udaren, bačen), u ovu skupinu spadaju svi borilački sportovi jer igre
hvatanja imaju vrlo sličnu stratešku logiku • sportovi gađanja u cilj: osnovni je strateški cilj u ovim
sportovima smjestiti objekt što bliže zadanom mjestu (pikado, golf, biljar, streličarstvo, balote,
kuglanje, curling) • invazivne sportske igre: u ovim sportovima tim koji je u posjedu lopte osvaja
teren i pritom nastoji loptom pogoditi neki cilj (postići koš ili zgoditak) ili je postaviti iza linije
(nogomet, rukomet, košarka, hokej, ragbi, američki nogomet) • sportovi s udaranjem predmeta i
trčanjem u polju (kriket, bejzbol) • sportovi u kojima se lopta baca preko mreže (tenis, stolni tenis,
odbojka, badminton) ili o zid (skvoš).

Metodski postupak sastoji se od više faza koje prate procese koji se događaju u organizmu sportaša
za vrijeme usvajanja novih sportskih vještina (Gentile, 1972): • upoznavanje s ciljem izvedbe vještine
• formiranje motoričkog programa za prvi pokušaj • izvođenje • reagiranje na povratne informacije
(unutarnje, vanjske) • odluka o sljedećem pokušaju • ponavljanje izvođenja.

Prezentiranje ciljeva određene vještine (pomoći sportašima da shvate čemu pojedine vještine služe i
kako se pravilno izvode). 2. Kvalitetno planirati i provoditi proces vježbanja kako bi se vještine što
brže i kvalitetnije usvojile i usavršile. 3. Davati kvalitetne povratne informacije sportašima o njihovoj
izvedbi.

ODLUKE PRIJE POČETKA VJEŽBANJA 1. Cilj vježbanja (vježbe, dijela treninga, treninga). Ova odluka
opisuje namjeru, cilj ili svrhu vježbanja. Ona daje odgovor na trenerova pitanja: Što želim postići? Što
se očekuje da sportaš nauči tijekom vježbanja? Koja su specifična očekivanja od vježbanja? 2. Odabir
stila podučavanja. Ova odluka precizira specifični obrazac odlučivanja unutar pojedinog stila
podučavanja (za trenera i za sportaša). 3. Predviđeni stil učenja. Ova odluka se može donijeti
uvažavanjem stila učenja kojeg želimo potaknuti. To znači da se od učenika očekuje da se prilagode
stilu podučavanja, jer svaki stil podučavanja potiče određeni stil učenja. Važno je da u trenažnom
procesu sportaši upoznaju sve stilove podučavanja, zato se ponekad ovaj kriterij mora uvažavati. To
je istovremeno i prilika za trenere koji nemaju iskustva u primjeni pojedinih stilova da usavrše svoja
znanja i vještine. Potreba učenika. Najčešće se stil podučavanja mora prilagoditi specifičnostima
sportaša koje treniramo (njihovoj biološkoj i trenažnoj dobi, natjecateljskoj razini itd.). Vještina
trenera da dobro odabere između dva navedena kriterija tijekom vježbanja jedan je od najvažnijih
čimbenika uspješnosti trenažnog procesa. 4. Koga podučavati? Trener se mora odlučiti za svaku
vježbu te da li će podučavati sve sportaše odjednom, dio njih ili samo jednog sportaša (frontalni,
grupni ili individualni rad). 5. Što podučavati (gradivo)? Trener (sportaš) mora odlučiti što će
podučavati, a što neće podučavati. Osim toga mora se odlučiti i kako će prezentirati to gradivo
(znanje). Pri tome mora odlučiti: • da li je neki dio gradiva prikladan, važan i usklađen s ciljevima •
koliko gradiva će podučavati • koliko dobru izvedbu zadatka očekuje • da li će se dijelovi zadatka
izvoditi u predvidivom ili nepredvidivom slijedu (vježbanje u blokovima ili nasumično vježbanje). 6.
Vremenski okvir pojedinih zadataka. Ovom odlukom odgovara se na pitanja: Kada će se izvršavati
određeni zadatak? Kojom brzinom? Koliko dugo? Pritom se mora precizirati: • vrijeme početka
svakog zadatka • tempo i ritam tj. brzina njihovog izvršavanja • trajanje pojedinih zadataka • vrijeme
završetka svakog zadatka • trajanje odmora (pauze) između dijelova istog zadatka, između različitih
zadataka ili između različitih dijelova treninga (npr. u nogometu uvodni, pripremni, glavni A, glavni B,
završni) • vrijeme završetka čitavog treninga. 7. Način komunikacije. Pritom se misli na odabir audio,
video ili taktilne komunikacije s vježbačima (govor, demonstracija, dodir). 8. Kako reagirati na pitanja
sportaša? 9. Organizacija treninga (koju opremu koristiti i kako je raspoređivati tijekom vježbanja
pojedinih zadataka, kako upravljati vremenom i prostorom). 10. Pozicija trenera i vježbača tijekom
izvođenja zadataka. 11. Položaj (stav) tijela za vrijeme izvođenja zadatka. 12. Odjeća i izgled. Trener
treba donijeti odluke o propisanoj odjeći na treninzima, nakitu i sl. iz odgojnih, ali i sigurnosnih
razloga. 13. Atmosfera na treninzima. Ona ovisi o svim odlukama koje su spomenute do sada. 14.
Način procjene razine znanja i vještina (vrste i kriteriji procjene). Koja je razina izvedbe prihvatljiva, a
koja ne? Kako će se davati vrste povratnih informacija? 15. Ostalo. Sve ono što trener (sportaši) misli
da je važno, a nije spomenuto u prethodnim odlukama.

ODLUKE ZA VRIJEME PROCESA VJEŽBANJA 1. Način provedbe planiranih odluka. Ovdje spadaju
odluke o tome kako će se provesti ono što je njima definirano prije početka vježbanja (od 1. do 14.).
2. Odluke kojima se prilagođavamo novonastaloj situaciji. Pošto planiranje i programiranje koje smo
napravili prije vježbanja nikad nije idealno i pošto se tijekom vježbanja moraju uvažavati reakcije
(povratne informacije) sportaša ovakve odluke su često nužne tijekom vježbanja. Dvije su moguće
opcije: • otkriti koja odluka stvara problem te je promijeniti i nastaviti s izvedbom zadatka • ako se
radi o nekom krupnijem problemu koji se ne može odmah riješiti onda treba prekinuti izvođenje tog
zadatka i krenuti s novim zadatkom. 3. Ostalo (model spektra je otvoren model).

ODLUKE NAKON PROCESA VJEŽBANJA Ove odluke odnose se na procjenu izvedbe zadataka i na
davanje povratnih informacija o izvedbi tih zadataka. Ovdje također spadaju i odluke nastale
usporedbom odluka donesenih prije vježbanja i tijekom vježbanja (namjera i ishoda). Te odluke
određuju da li su potrebne neke promjene u narednim dijelovima treninga ili u narednim treninzima.
Slijed odluka u ovoj fazi je: 1. Prikupljanje informacija o izvedbi tijekom izvođenja zadataka
(gledanjem, slušanjem, dodirom). 2. Uspoređivanje prikupljenih informacija s kriterijem (definiranim
standardom izvedbe). Provodi se analiza sličnosti i razlika. 3. Davanje povratnih informacija učeniku.
4. Kako se odnositi prema pitanjima (kako i da li na njih odgovarati)? 5. Procjena odabranog stila
podučavanja. Da li smo dobro odabrali stil podučavanja? Kakav je bio njegov utjecaj na sportaše? Da
li je možda neki drugi stil mogao donijeti bolje rezultate? 6. Procjena očekivanog stila učenja. Zajedno
s točkom 5., ova odluka daje odgovor na pitanje da li su sportaši ostvarili zacrtane ciljeve u procesu
vježbanja. 7. Prilagodbe. Temeljem prethodnih odluka donosi se odluka o tome da li su potrebne
prilagodbe u zadatku koji se trenutno izvodi, te u idućim zadacima ili treninzima. 8. Ostalo (model je
otvoren i za razne druge odluke).

ORGANIZACIJSKO METODIČKI OBLICI RADA

INDIVIDUALNI OBLIK RADA (Individualni oblik rada u biti podrazumijeva pojedinačnu komunikaciju,
odnosno rad trenera s jednim sportašem) GRUPNI OBLICI RADA (Grupni rad je organizacijsko
metodički oblik rada u kojemu se trening odvija tako da su sportaši raspoređeni u grupama. Grupni
rad predstavlja rad u parovima, rad u trojkama, rad u četvorkama, paralelan grupni rad po
usmjerenjima. ) Najčešći načini organizacije grupnih oblika rada: • Rad u stanicama je takav oblik rada
u kojem se vježbanje organizira na više radnih mjesta. Ako na treningu imamo dvadeset sportaša
možemo ih podijeliti u pet grupa po četiri. Svaka grupa na svom radnom mjestu izvodi određeni
zadatak. • Kružni oblik rada je sličan staničnom s tim što se u ovom obliku rada na jednom radnom
mjestu odradi jedna serija, pa se prelazi na drugo radno mjesto i sve dok sportaši ne prođu sva radna
mjesta. To predstavlja jedan krug nakon kojeg slijedi pauza, a potom se krug može ponoviti još
jednom ili više puta. Za razliku od prethodnog primjera iz staničnog oblika rada u kojem su sportaši
na jednom radnom mjestu izvodili tri serije, u kružnom bi obliku rada odmah po završetku prve serije
prešli na drugo radno mjesto. I stanični i kružni oblik rada mogu se koristiti i u tehničko-taktičkom, ali
i u kondicijskom treningu.

FRONTALNI OBLIK RADA (Frontalni rad je takav metodički organizacijski oblik rada u kojem svi igrači
u isto vrijeme izvode istu vježbu pod izravnim vođenjem i nadzorom trenera. Neposredno prije
izvođenja vježbe trener najprije opisuje vježbu, zatim je demonstrira, a potom svi igrači prelaze na
rad. Za vrijeme rada trener daje upute, ispravlja pogreške, a nakon određenog vremena prelazi se na
novu vježbu.)

U zadaće kondicijske pripreme ubraja se: • razvijanje i održavanje motoričkih sposobnosti definiranih
kao eksplozivna snaga, brzina, agilnost, jakost, koordinacija, preciznost i fleksibilnost/ mobilnost •
razvijanje i održavanje funkcionalnih sposobnosti odgovarajućih za energetske procese • utjecaj na
neke morfološke dimenzije • mora imati pozitivan transfer na tehničku, taktičku, i psihološku
pripremu • mora pozitivno utjecati na zdravlje sportaša • treba imati utjecaj na adaptaciju sportaša •
kondicijska priprema ima zadaću prevencije od ozljeda • koristi se u rehabilitaciji sportaša • koriste se
za ubrzavanje procesa oporavka sportaša nakon treninga i natjecanja.

Za dijagnostiku eksplozivne snage mogu nam poslužiti sljedeći testovi: • skok u vis iz mjesta • skok u
dalj iz mjesta • bacanje medicinke.

Zagrijavanje se u sportu koristi kao priprema tijela za napore koji slijede u treningu ili natjecanju.
Pozitivni učinci pravilno provedenog zagrijavanja su brojni i značajni. Pravilno izvedeno zagrijavanje
poboljšava izvedbu na treningu i natjecanju te smanjuje vjerojatnost ozljeđivanja. Iako je to većini
općepoznata činjenica, mnogi zapostavljaju zagrijavanje ili ga provode na krivi način. Kako bi dodatno
naglasili važnost zagrijavanja, u nastavku ćemo navesti nekoliko točaka koje prikazuju pozitivne
učinke zagrijavanja: • povećanje brzine, snage i količine kontrakcije i relaksacije mišića • skraćeno
vrijeme reakcije, bolja percepcija i koordinacija • povećana mentalna spremnost na napore koji
slijede (bolja koncentracija i regulacija emocionalnih stanja) • ispravljanje funkcionalnosti kretanja •
povećan protok krvi kroz mišiće (preko krvi mišić dobiva kisik koji mu je potreban za rad) • poboljšana
funkcija živčanog sustava • prevencija ozljeda.

Agilnost se definira i kao: • sposobnost brze promjene pravca kretanja (Gredelj i sur., 1975) •
sposobnost ubrzavanja, usporavanja te brze promjene pravca kretanja zadržavajući kontrolu kretanja
i ne gubeći brzinu (BriXenham, 1996; Graham, 2000) • sposobnost promjene pravca kretanja bez
gubitka ravnoteže, brzine, snage i kontrole pokreta (Pearson, 2001) • sposobnost izvedbe brzih,
koordiniranih i povezanih promjena pravca kretanja (Drabik, 1996) • sposobnost učinkovite izvedbe
gibanja tipa ‘’stani i kreni’’, a uključuje zaustavljanja, reaktivna-elastična gibanja i nagla ubrzanja
(Flisk, 2000).

OPĆA MOTORIČKA ZNANJA su još jedna grupanekonvencionalnih motoričkih znanja koja nisu
dogovorena alipostoje pravila vezana za maksimalnu učinkovitost. Nastala sutemeljem želje i potrebe
za maksimiziranjem kineziološkihtransformacijskih efekata. Dijele se navježbe
funkcionalnihsposobnosti( aerobna, aerobno-anaerobna i anaerobnaizdržljivost ),snage( apsolutna i
relativna repetitivna,eksplozivna i
statička ),kordinacijeiagilnosti,brzine,ravnoteže,preciznosti,fleksibilnosti