Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza

na snaga. Danas je, poslije duge stanke, opet naslikao jedno platno. Vraćao se o podne s
kupanja na rijeci, kada je primijetio pred ogromnom okrečenom plohom jedne stijene, na
suncu, okrenuto spram sunca jedno dijete, kako mu je sjena pala preko stijene, a dijete
drži obje ruke vodoravno i svojim dječjim glasom nešto neartikulirano mumlja. Bio je
strašan prizor, jer je odmah utvrdio da je dijete gluhonijemo, i to nerazgovijetno vikanje
bilo je životinjski grozno. Držeći obje ruke vodoravno, to gluhonijemo dijete, više grlom
nego sluhom, imitiralo je glas svećenički kada pjeva pred oltarom. Ruke su se širile kao
da blagoslivlju, ruke su se dizale kao sjena po zidu, kao neke čudne i neshvatljive zmije,
tako su puzale te sjene po tom zidu, micale su se kao samostalna stvorenja što se miču
gipka, sjenovita, začarana, a dijete je urlalo očajno, kao iza glasa, opsjednuto, suludo,
oprženo od sunca, kao u bunilu sunčanice, i sve je bilo više grč nerava, padavičavo pri-
viđenje nego stvarnost. Drhtao je taj životinjski gluhonijemi glas dječji na punoj svjetlos-
ti, treperio je u bolećivim kolutima, širio se u krugu pred punim sjajem suncem polivene
stijene, razlijevao se po prostoru, pod krovom, nad tornjem, nad drvoredom i kao dim se
pušio pod nebom pritisnut suncem i sparinom. Tako opsjednut tim paklenim priviđe-
njem, Filip je došao kući, uzeo platno i naslikao to dijete kako urla na podnevnom suncu
pred jednim bijelim zidom. Glas toga gluhonijemog djeteta mumljao je nad njegovim
platnom kao napuklo zvono, no upravo to prljavo, zgrčeno, kretensko tijelo obasjano
suncem, taj stravični grč pred nečim tamnim i gluhonijemim u nama samima i oko nas,
to treperenje crvenih glasiljki u grlu gluhonijemog djeteta, to je bacio na platno s takvom
neposrednošću izražaja, da se poslije i sam prepao demonske snage svoga vlastitog po-
teza. Ono gluhonijemo ždrijelo s malim crvenim mesnatim jezikom, ono slinavo micanje
gluhonijemih usana i sluznica, ono besmisleno i slijepo mahanje rukama na suncu, a sve
pred jednom kao sir bijelom stijenom, to je bio daumierovski motiv, ali mnogo teži od
Daumiera! Nije ni ručao slikajući sve do bijele kave i, stojeći sada na mjesečini, u prosto-
ru, među zvijezdama, noćnim pticama i treperećim krošnjama, njega podilaze trnci od
uzbuđenja: iz njegovih tuba još teku boje, u njegovim živcima još ima snage i u krvi za-
nosa! Živi i osjeća, kako je dobro biti živ.

49