Grafički fakultet u Zagrebu

Katedra za multimedij i informacijske sustave

SUPERRAČUNALA

Tomislav Crnković

Zagreb, 25.01.2013.
Uvod
Superračunala su izuzetno moćna računala koja se koriste za najzahtijevnije obrade podataka kao što
su npr. klimatski modeli, te se po brzini obrade podataka ubrajaju među najbrža na svijetu.Najčešće
ih proizvode poznate tvrtke poput Craya, IBMa i Hewlett-Packarda. Snaga superračunala se u njihovoj
kratkoj povijesti povećala nekoliko stotina tisuća puta i razvijaju se još i dalje, sve brže i brže.
Moderna znanost danas se ne može zamisliti bez ovih strojeva koji predviđaju globalne klimatske
promjene, simuliraju nuklearne eksplozije ili pomažu u mogućem otkrivanju tragova izvanzemaljske
inteligencije.

Povijest superračunala
Prva prava superračunala stvorio je, 60-ih godina prošlog stoljeća, Seymour Cray, koji se
smatra jednom od najvažnijih osoba u povijesti superračunalstva. Cray je na početku svoje karijere
radio u Control Data Corporationu, no ubrzo je napustio tu kompaniju i 1970. osnovao vlastitu tvrtku
Cray Research, koja se bavila se istraživanjima i izradom superračunala, i iz njenih su laboratorija
dolazila najsnažnija računala svijeta od 1985. do 1990. godine. Cray je proizveo i prvo računalo na
svijetu koje je bilo u stanju izračunati više od 100 milijuna operacija s pomičnim zarezom u jednoj
sekundi.

Sredinom 90-ih tržište velikih superračunala doživjelo je slom te je većina manjih proizvođača
propala, no veće tvrtke su ih nastavile razvijati.

Svrha superračunala
Superračunala se koriste za specifične zadatke gdje je potrebna jako velika brzina obrade podataka.
Za razliku od klasičnih računala čija se procesorska snaga koristi za procesuiranje velikog broja
različitih zadataka, procesorsko vrijeme superračunala koristi se za rješavanje samo jednog zadatka,
pa su superračunala obično hardverski i softverski prilagođena vrsti zadataka koje će morati obavljati.

U procesorski zahtjevne zadaće za koje se obično koriste superračunala spada prognoziranje

vremena, istraživanja klime, projektiranje modela molekula, simulacije detonacija nuklearnog oružja,
nuklearne fuzije, kriptoanaliza...

Superračunala svoju superbrzinu duguju upotrebi inovativnih novih rješenja koja su im omogućila
paralelno obavljanje velikog broja zadaća. Obično su specijalizirana za obavljanje jedne vrste
kalkulacija, što znači da baš i nisu najbolja u drugim vrstama zadataka.

Iz sfere superračunala potekle su mnoge tehnologije koje se danas koriste u klasičnim računalima –
vodeno hlađenje i diskovi spojeni u RAID polja samo su neke od njih.
Izgled superračunala
Prosječno superračunalo vrlo velikih je dimenzija i ne može se smjestiti ispod stola niti čak u stražnju
sobicu. Za smještanje superračunala obično se grade posebne prostorije u kojima se kontrolira
temperatura, vlažnost zraka... Na izgled ranih superračunala poprilično su utjecala neka tehnička
ograničenja. Informacije između različitih dijelova računala ne mogu putovati brže od brzine
svjetlosti. Premda se ovo čini jako brzo, u svijetu superračunala ni brzina svjetlosti nekada nije
dovoljna. Budući da su im dimenzije povelike, njihove komponente znaju biti udaljene i nekoliko
metara.
Vrste superračunala i operativni sustav
Superračunala se danas dijele na tri osnovne vrste:

 vektorska superračunala kojima specijalizirani procesori omogućavaju paralelnu obradu

velike količine podataka (u ovu skupinu ulaze i superračunala Cray)
 usko povezani računalni klasteri koriste posebno razvijene sustave koji omogućavaju
umrežavanje velikog broja procesora i njihove memorije u jedno veliko računalo (trenutno
najbrža računala na svijetu ubrajaju se u ovu vrstu superračunala)
 commodity klasteri koji se sastoje od više klasičnih računala povezanih putem lokalne
računalne mreže kojima poseban softver omogućava da funkcioniraju poput jednog
superračunala

Današnja superračunala uglavnom koriste različite varijante operativnog sustava UNIX, a sve
popularniji postaje i Linux. U početku superračunalstva stanje je bilo nešto drugačije. Praktički svako
superračunalo imalo je vlastiti operativni sustav, a neka su ih imala i više (npr. za Cray-1 postojalo
šest različitih verzija operativnog sustava).

Najbrza superračunala na svijetu

Brzina superračunala mjeri se pomoću posebnih testova (benchmarka), a jedinica kojom se izražava
brzina superračunala je FLOPS (broj operacija s pomičnim zarezom koje računalo može izvršiti u
sekundi). Moderna stolna računala postižu brzinu od nekoliko GFLOPS-a, što ih stavlja u razinu s
rezultatima koje su superračunala postizala krajem 80-ih.

Na najnovijoj listi najbržih svjetskih superračunala na vodeće mjesto je došao Crayov sustav Titan
postavljen u Oak Ridge National Laboratoryu u SAD-u. Sustav pognojen Nvidijinim grafičkim
procesorima i AMD-ovim klasičnim procesorima službeno je proglašen najbržim svjetskim
superračunalom s performansama od 17,52 petaflopsa.

Na drugom mjestu je dosadašnji vodeći, IBM-ov sustav Sequoia postavljen u Lawrence Livermore
National Laboratoryu u SAD-u, s performansama od 16,32 petaflopsa.

Treći je Fujitsuov K computer postavljen u RIKEN Advanced Institute for Computational Science u
Japanu, četvrtu poziciju drži IBM-ov sustav Blue Gene/Q nazvan Mira koji je smješten u Argonne
National Laboratoryu u SAD-u, a peti je još jedan IBM-ov Blue Gene/Q nazvan Juqueen u
istraživačkom centru Forschungszentrum Juelichu u Njemačkoj.

Na listi najbržih 500 svjetskih superračunala nalaze se 62 sustava koji kombiniraju grafičke i klasične
procesore, a iako se AMD-ovi procesori koriste u najbržem superračunalu, Intelovi procesori su
uvjerljivo najpopularniji, odnosno koriste se u 76% sustava među vodećih 500.
Superračunalo Titan
Titan je superračunalo od 20 petaflopa, sastavljen je od 40 tisuća procesora koje u sekundi može
obraditi dvadeset kvadrilijuna operacija i kalkulacija. Pušten je u rad u laboratoriju Oak Ridge u
američkoj saveznoj državi Tennessee, a za četiri petaflopa je brži od Sequoiae koji je do sada držao
titulu najbržeg.

Titan je koštao preko sto milijuna dolara i koristit će se za znanstvene projekte, istraživanja o
biogorivima, nuklearnoj fizici, astrofizici, klimatskim promjenama, atomskim znanostima i sličnim
projektima za koje su obični kompjuteri i njihove mogućnosti nedovoljni.

Osim što će Titan biti neophodan za najzahtjevnija znanstvena istraživanja, on je ujedno i američki
odgovor na kineske i japanske superkompjutere. Japan i Kina posjeduju superkompjutere koji se
nalaze među prvih pet najmoćnijih na svijetu. Amerika je jedina koja im može konkurirati. No, svaka
od ovih zemalja ima različite prioritete u korištenju svojih superkompjutera. Amerika svoje
superkompjutere uglavnom koristi za znanost, dok su Kina i Japan najviše okrenute prema razvoju
visoke tehnologije.

Titan će se godišnje moći koristiti za četrdeset najzahtjevnijih znanstvenih projekata. Znanstvenicima

će njegovo korištenje biti omogućeno besplatno, dok će održavanje Titana Oak Ridge godišnje stajati
deset milijuna dolara (oko 59 milijuna kuna).
Superračunala kao umjetna inteligenčija -
superračunalo Watson
IBM-ovo superračunalo Watson razvijeno je do tolikih mogućnosti da je uspjelo pobijediti dva
najusjpješnija igrača popularnog američkog kviza Izazov! u specijalnom izdanju te emisije.

Watsonova pobjeda u kvizu označila je još jednu eru u napretku umjetne inteligencije, baš kao što je
pobjeda IBM-ovog Deep Blue računala protiv aktualnog šahovskog prvaka Garija Kasparova 1997.
godine označilo početak dominacije računala u igri za koju su mnogi vjerovali kako je prekomplicirana
da bi njom ikad mogla vladati računala.

IBM-ovi injžinjeri naoružali su Watsona sa 200 milijuna stranica podataka na 4 TB diskovnog prostora,
uključujući i kompletan tekst Wikipedije, no nije bio priključen na internet. Koristio se složenim
algoritmima kako bi prepoznavao ključne riječi i zajedničke značajke pojmova, te kako bi uspješno
prepoznao točan odgovor.

No, osim kao demonstracija tehnoloških mogućnosti, Watsonovi algoritmi uskoro će se koristiti u
svrhu spašavanja ljudskih života. Naime, isti algoritmi koji na temelju ograničenih informacija
uspijevaju pronaći točan odgovor, koristiti će se kako bi liječnicima pomogli prilikom dijagnoze
pacijenata i preporuka za smjer liječenja.Proteklih šest mjeseci Watson je proveo na ‘virtualnoj
specijalizaciji’, vježbajući dijagnostiku uz pomoć aplikacije koju je razvio IBM. No, na jesen ove
godine, Watson će početi razmatrati stvarne slučajeve.Liječnici će Watsonu predočiti kompletnu
povijest bolesti i aktualne simptome, a Watson će predlagati liječenja uzimajući u obzir sve poznate
čimbenike. Za svako od predloženih liječenja napisat će koliko je siguran u ispravnost, te ponuditi i
alternative, a potom će ljudski liječnik donijeti konačnu odluku o liječenju.

Kako napominju u IBM-u, Watson je dizajniran za učenje, te se vjeruje kako će u budućnosti biti sve
uspješniji u dijagnostici i predlaganju tretmana. Ukoliko se pokusni period u klinici u New Yorku
pokaže uspješnim, Watson bi mogao postati dostupan online liječnicima iz cijelog svijeta.
Literatura:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Superračunala

http://www.vidipedija.com/~vidipedi/index.php?title=Superračunalo

http://www.bug.hr/

http://hr.wikipedia.org/wiki/FLOPS

http://www.jutarnji.hr/