ELEMENTI KREIRANJA AMBALAŽE

Po čemu se jedna ambalaža razlikuje od druge?

Po čemu se npr. kartonska kutija za pakiranje keksa razlikuje od aluminijske tube za pakiranje zubne
paste?
Ove dvije ambalaže razlikuju se prije svega po upotrijebljenom materijalu za njihovu izradu. Slijedeća
razlika je u prostornom obliku jedne i druge ambalaže, a u uskoj vezi s ambalažnim materijalom i
prostornim oblikom je i razlika u načinu oblikovanja ambalaže, u načinu spajanja ambalaže, u načinu
zatvaranja itd. Jednostavno rečeno, ove dvije ambalaže razlikuju se po obliku. Promatrač će
ustanoviti još i znatnu razliku u pogledu grafičke obrade ovih dviju ambalaža. One se međusobno
razlikuju, kako po upotrijebljenim elementima grafičkog oblikovanja, tako u u pogledu njihova
razmještaja i međusobne usklađenosti. Ove se dvije ambalaže, razlikuju po upotrijebljenom
materijalu, obliku ambalaže i po elementima grafičkog oblikovanja.
Kako će ambalaža izgledati i kako će ona obavljati svoje funkcije, ovisi o upotrijebljenom
ambalažnom materijalu, o odabranom prostornom obliku ambalaže, odabranim elementima
grafičkog oblikovanja, o njihovoj međusobnoj usklađenosti i njihovoj usklađenosti s robom. Kreator
pri kreiranju ambalaže može mijenjati samo ambalažni materijal, oblik ambalaže i elemente grafičkog
oblikovanja. Zbog toga su to elementi kreiranja ambalaže.
O izboru ambalažnog materijala, obliku ambalaže i elementima grafičkog oblikovanja ambalaže ovisi i
cijena ambalaže.

Ambalažni materijali

Ambalažni materijal je najvažniji element kreiranja ambalaže jer se najvažnije osobine ambalažnog
materijala prenose i na ambalažu. Osim toga odlučujuči je utjecaj ambalažnog materijala na izbor
oblika i postupak oblikovanja ambalaže, kao i na grafičko oblikovanje ambalaže. Na kraju i cijena
ambalaže ovisi direktno (količina i cijena ambalažnog materijala) ili indirektno (troškovi prostornog i
grafičkog oblikovanja) o ambalažnom materijalu.
Da bi ambalaža mogla izvršiti sve svoje funkcije, a one se u svakom konkretnom slučaju podrobnije
određene svojstvima robe i zakonskim i drugim propisima, ambalažni materijal mora imati mnoga
pozitivna svojstva. To su postojanost, nepropustljivost, sposobnost prerade i gustoća.

POSTOJANOST AMBALAŽNOG MATERIJALA

Za izradu trajne ambalaže, ambalaže koja će čitavo vrijeme dok se u njoj nalazi roba zadržati sve svoje
dobre osobine i biti u stanju da udovoljava svim svojim funkcijama, ambalažni materijal mora biti
dovoljno postojan prema svim vanjskim i unutarnjim utjecajima.
Od ambalažnog materijala najčešće se traži mehanička, kemijska i biološka postojanost, u nekim
slučajevima potrebna je još i termička postojanost, a samo izuzetno kod nekih vrsta ambalažnog
materijala mora se voditi briga o optičkoj postojanosti.

Mehanička postojanost

Mehanička postojanost ambalažnog, kao uostalom i svakoga drugog materijala očituje se u otporu
kojim se materijal suprotstavlja deformacijama ili oštećenju pod utjecajem vanjskih mehaničkih sila.
Na ambalažu, kao i na robu koja je u nju spakirana, djeluju statičke i dinamičke sile. Te sile uzrokuju
naprezanja ambalažnog materijala kojima se on suprotstavlja svojim mehaničkim osobinama. Ako su
te mehaničke osobine ambalažnog materijala takve da se on dobro odupire mehaničkim silama,
ambalažni materijal je dovoljno postojan.
Mehanička svojstva bilo kojeg materijala jesu svojstva kojima se taj materijal odupire mehaničkim
silama koje ga nastoje prostorno ili strukturno deformirati. Najvažnija su mehanička svojstva
ambalažnih materijala čvrstoća, tvrdoća i otpor na habanje.

Čvrstoća ambalažnih materijala

Mehaničke sile mogu djelovati na materijal tako da ga nastoje prekinuti, zdrobiti, saviti, izviti, usukati
ili probiti. Materijal se odupire djelovanju tih sila svojom čvrstoćom. Prema smjeru njihova djelovanja
i vrsti opterećenja kojem se materijal odupire razlikuju se: čvrstoća na vlak (zatezna ili prekidna
čvrstoća), čvrstoća na tlak, čvrstoća na savijanje, čvrstoća na sukanje, čvrstoća na izvijanje i čvrstoća
na probijanje. Čvrstoća materijala se izražava najmanjom silom koja može uzrokovati trajne
deformacije materijala (u N/mm 2 površine presjeka materijala). Za ispitivanje čvrstoće služe komadi
materijala određenog oblika i dimenzija koji se zovu epruvete.
Čvrstoća na vlak (zatezezna ili prekidna čvrstoća) je otpor kojim se materijal odupire sili koja djeluje u
smjeru njegove osi i koja ga nastoji prekinuti. Ovako opterećen materijal isteže se ovisno o
opterećenju, kako se to vidi i iz dijagrama za meki če1ik (sl. 1).

Slika 1. Dijagram istezanja epruvete od mekog čelika

Točka P na dijagramu je granica proporcionalnosti. Ta točka prikazuje opterećenje do kojeg se

materijal elastično isteže proporcionalno opterećenju.
Točka E je granica elastičnosti. Ona predstavlja najveće: opterećenje materijala pri kojem nakon
prestanka djelovanja vlačne sile ostaje jedva primjetno trajno produljenje (do 0,01% od prvobitne
duljine epruvete). Između točaka P i E materijal se više ne isteže proporcionalno opterećenju, već
istezanje epruvete nešto brže raste s porastom opterećenja.
Od granice elastičnosti do točke C istezanje epruvete još brže raste s porastom opterećenja, a od te
točke do točke R, koja se zove granica popuštanja, istezanje epruvete se nastavlja i bez povećanja
opterećenja. Kod nekih se materijala teško uočava granica popuštanja, pa se kod njih za granicu
popuštanja uzima opterećenje pri kojem se epruveta trajno produži za 0,2% od svoje prvobitne
duljine.
Točka L je lomna čvrstoća ili čvrstoća materijala. Do te točke s porastom opterećenja materijal se sve
jače isteže sve dok opterećenje ne postigne svoju najvišu vrijednost. U tom momentu epruveta se na
jednom mjestu suzi i isteže se samo na tom mjestu. Zbog tog suženja za dalje istezanje epruvete
potrebno je sve manje opterećenje, dok se u točki D ne prekine. Sva ova razmatranja vrijede, u
principu, i za druge oblike opterećenja materijala.
Materijali se ne smiju opteretiti iznad granice elastičnosti jer bi ih takva opterećenja trajno
deformirala. Ono maksimalno opterećenje kojim ih se smije opteretiti, a da pri tome ne nastanu
trajne deformacije, zove se dopušteno opterećenje, P dop. Ono je 3 do 10 puta manje od čvrstoće
materijala. Broj koji kazuje koliko je puta dopušteno opterećenje manje od čvrstoće materijala zove
se koeficijent sigurnosti.
Izbor koeficijenta sigurnosti ovisi o mehaničkim svojstvima materijala i vrsti njegova opterećenja.
Najmanji koeficijent sigurnosti je za statična opterećenja; za istosmjerna dinamička opterećenja
obično je dva puta veći, a za dinamička opterećenja kod kojih se mijenja i smjer djelovanja tri puta je
veći. Dopušteno opterećenje uobičajenih konstruktivnih materijala propisano je normama.
Svojom čvrstoćom na tlak ambalažni se materijal odupire djelovanju sile koja ga nastoji plastično
deformirati (zgnječiti, ili mu razoriti strukturu (zdrobiti). Čvrstoća na tlak kao i čvrstoća na vlak ovisi
samo o svojstvu materijala i na njih nema nikakav utjecaj oblik opterećenog predmeta. Ambalažnim
se materijalima obično ne određuje čvrstoća na tlak, jer su oni rijetko izloženi većem naprezanju na
tlak.
Čvrstoća na savijanje je otpor kojim se materijal odupire djelovanju sile koja ga nastoji plastično
deformirati (saviti) ili mu razoriti strukturu (slomiti). Ako na gredu, koja je jednim svojim krajem
uklještena ili je na oba kraja poduprta, djeluje sila okomita na njezinu os, ona je opterećena na
savijanje.
Naprezanje na savijanje je složeno naprezanje: dio grede iznad njezine geometrijske osi napregnut je
na tlak, a dio ispod te osi na vlak. Ako se greda optereti silom koja će je saviti, onda se njezin gornji
dio mora skratiti, a donji dio produžiti. To skraćivanje, odnosno produžavanje dijelova grede bit će
utoliko veće ukoliko je debljina grede veća. Kako je čvrstoća na vlak, a osobito čvrstoća na tlak,
znatno veća od čvrstoće na savijanje, otpor grede na savijanje nije samo svojstvo materijala već ovisi i
o obliku površine presjeka grede.
Čvrstoća na izvijanje je otpor kojim se odupiru sili linearna ili dvodimenzionalna tijela, tj. tijela čije su
jedna ili dvije dimenzije znatno veće od treće pod uvjetom da sila na njih djeluje okomito na
najmanju dimenziju tijela. Opterećenju na izvijanje odupiru se odgovarajućom čvrstoćom tanki
štapovi i plohe. Naprezanje na izvijanje također je složeno naprezanje pa i čvrstoća na izvijanje ne
ovisi o svojstvima materijala, već o obliku tijela.
Svojom čvrstoćom na sukanje odupire se materijal djelovanju sile koja ga nastoji usukati. Naprezanju
na sukanje izložena je greda na koju djeluje sila u smjeru tangente na površinu presjeka grede. Takvo
naprezanje je složeno pa otpor grede na sukanje ne ovisi samo o čvrstoći materijala na sukanje već i o
obliku površine presjeka grede.
Čvrstoća na probijanje je otpor materijala protiv sile koja djeluje okomito na dio njegove površine i
nastoji ga probiti. Za ispitivanje ove čvrstoće sIuže, ovisno o vrsti ambalažnog materijala, različite
metode ispitivanja. Ispitivanje se izvodi tako da se dio površine materijala kružnog oblika optereti
tlakom koji se postepeno povećava sve dok se materijal ne probije. Istovremeno se mogu mjeriti i
deformacije materijala, u toku opterećenja i neposredno prije probijanja.

Tvrdoća

Tvrdoća je svojstvo materijala kojim se on odupire prodiranju nekoga tvrdog predmeta. Tvrdoća se
najčešće određuje prema Brinellu, a može se određivati i po nekim drugim postupcima. Kao mjerilo
tvrdoće, prema Brinellu, uzima se veličina udubine koja nastaje utiskivanjem čelne kuglice u materijal
silom točno određenog intenziteta. Tlak podijeljen s površinom nastale udubine daje Brinellovu
tvrdoću u N/mm2.
Od ostalih postupaka ispitivanja tvrdoće treba spomenuti postupak po Ludwiku (umjesto čelične
kuglice utiskuje se dijamantski stožac), postupak po Nickersu (utiskuje se dijamantska piramida),
zatim postupak po Mortensu (ispitivanje paranjem) i postupak po Herbertu (postupak s njihalom).

Otpor na habanje

Otpor na habanje je otpor kojim se materijali odupiru površinskom trošenju zbog trenja. Otpor na
habanje je površinsko svojstvo materijala. On ne ovisi samo o materijalu već i o izgledu površine.
Glatke površine velike tvrdoće pokazuju općenito veći otpor na habanje od hrapavih površina male
tvrdoće. Otpor na habanje ispituje se tako da se na površinu koja se ispituje stavi brusni kamen, koji
se pod određenim tlakom određeno vrijeme pokreće po površini koja se ispituje.

Mehanička postojanost pri posebnim uvjetima

Mehanička svojstva ambalažnog materijala moraju biti Donekad postojana u jednom širem
temperaturnom intervalu. To prije svega vrijedi za amblažu u kojoj se namirnice smrzavaju ili se
termički steriliziraju. To je zapravo termička postojanost ambalažnog materijala, ali se ona može
promatrati i kao mehanička postojanost pri posebnim termičkim uvjetima.
Svjetlo, a osobito ultraljubičasti dio sunčeva spektra, uzrokuje starenje nekih ambalažnih materijala, a
posljedica starenja je smanjenje čvrstoće. Ambalažni materijal mora biti postojan prema utjecaju
svjetla, tj. njegova čvrstoća se ne smije smanjivati djelovanjem svjetla, ali se i u ovom slučaju može
govoriti o mehaničkoj postojanosti ambalažnog materijala pod posebnim uvjetima. Mehaničko
opterećenje ambalaže i naprezanje ambalažnog materijala Kojim će naprezanjima biti izložen
ambalažni materijal i kakav će biti intenzitet tog naprezanja, ovisi više o smjeru i intenzitetu nego o
vrsti sile koja djeluje na ambalažu. Osim toga intenzitet i vrsta naprezanja ambalažnog materijala
ovise i o njegovu položaju u odnosu prema djelujućoj sili i o stabilnosti oblika ambalaže. Drugačije je
napregnut ambalažni materijal neke fleksibilne ambalaže, a drugačije materijal ambalaže stabilnog
oblika, iako je djelujuća sila u oba slučaja jednaka.
Budući da naprezanja ambalažnog materijala ovise o tako mnogo međusobno ovisnih faktora, nije
moguće na ovom mjestu, čak ni kvalitativno, proučiti sva ta naprezanja za sve tipove ambalaže, i za
sve smjerove i vrste sila koje na nju djeluju. Ipak nekoliko slijedećih primjera jasno će pokazati svu
složenost naprezanja ambalažnog materijala.
Ako je roba osjetljiva na tlak pakirana u ambalažu stabilnog oblika i dobro složena u skladištu, onda
ambalaža mora preuzeti na sebe tlak slaganja. Ambalaža je, dakle, opterećena na tlak. A kako je
napregnut ambalažni materijal?
Na dno ambalaže djeluje samo težina pakirane robe, i to samo one robe koja se nalazi u ambalaži. Ta
je sila relativno malog intenziteta. Naprezanje je dna vrlo složeno naprezanje. Dno je opterećeno na
savijanje, ali kako ono ne stoji slobodno, već je učvršćeno za bočne stranice ambalaže, opterećeno je
i na vlak. Poklopac ambalaže, pod uvjetom da dno ambalaže koje leži iznad njega nije pretrpjelo
nikakvu deformaciju, nije direktno opterećen nikakvom silom. Najvećim naprezanjima izložene su
bočne stranice. One su opterećene silom koja je okomita na njihovu najmanju dimenziju, pa su zato
napregnute na izvijanje. No i ovo naprezanje nije jednostavno, jer su bočne stranice na bridovima
međusobno spojene, tako da jedna stranica povećava otpor na izvijanje druge stranice. Zbog tog
uzajamnog djelovanja bočnih stranica njihov otpor na izvijanje nije na svim mjestima jednak. Najveći
je na bridu i u njegovoj neposrednoj blizini, a prema sredini stranice se postepeno smanjuje (slika 2).

Slika 2. Raspored intenziteta otpora na izvijanje bočnih straruica ambalaže

Fleksibilna ambalaža napunjena tekućim, sipkim ili pastoznim robama, tj. nekomprimibilnim robama s
nepostojanim oblikom, izložena djelovanju mehaničkih sila mijenja svoj oblik. Tako npr. slobodno
stojeća jutena vreća napunjena pšenicom ima skoro kružni presjek, a presjek vreće opterećene
tlakom slaganja približava se elipsi. Kako elipsa ima manju površinu od kružnice istog opsega,
spljoštena bi vreća imala manji volumen od vreće kružnog presjeka. Pšenici se, međutim, ne može
znatnije smanjiti volumen, pa se zato ambalažni materijal mora istegnuti kako bi volumen vreće
unatoč promjeni oblika ostao nepromijenjen. Iako je, dakle, ambalaža opterećena tlakom, ambalažni
je materijal opterećen na vlak. Međutim, naprezanje ambalažnog materijala nije ni po smjeru ni po
intenzitetu u svim dijelovima vreće jednako. Dok se u sredini vreće smjer naprezanja ambalažnog
materijala uglavnom poklapa s opsegom vreće, pri krajevima vreće povećava se i naprezanje uzduž
vreće.

Kemijska postojanost

Kemijska postojanost amba1ažnog materijala odnosi se kako na postojanost unutrašnje, tako i na

postojanost vanjske površine ambalaže. Često se potrebna kemijska postojanost ambalažnog
materijala postiže posebnim mjerama oplemenjivanja. U principu se metode oplemenjivanja
unutrašnjih ploha ambalaže razlikuju od metoda oplemenjivanja vanjskih ploha.
Kemijska postojanost unutrašnjih ploha ambalaže određena je stupnjem uzajamnog djelovanja
pakirane robe i ambalaže. Zato postojanost unutrašnjih ploha ambalaže ne ovisi samo o ambalažnom
materijalu već i o robi koja se, pakira u ambalažu.

Nepoželjne posljedice uzajamnoga kemijskog djelovanja pakirane robe i ambalaže mogu biti dvojake.
Kao prvo, pakirana roba može nepovoljno djelovati na ambalažni materijal i smanjiti npr. njegovu
mehaničku postojanost i na taj način omogućiti djelovanje okoline na robu i, obrnuto, robe na
okolinu. S druge strane uzajamno djelovanje ambalažnog materijala i robe može prouzrokovati
promjenu svojstava robe.
Uzajamno djelovanje pakirane robe i ambalažnog materijala treba izborom pogodnog ambalažnog
materijala ili njegovim oplemenjivanjem spriječiti. Pri izboru ambalažnog materijala za pakiranje
namirnica i nekih drugih roba posebna se pažnja mora obratiti neutralnosti njegova mirisa i okusa,
fiziološkoj ispravnosti i postojanosti prema koroziji.
Vanjska površina ambalaže komunicira s okolinom, i ona mora biti kemijski postojana prema okolini,
prema zraku, vlazi, vodi, a u prekomorskom prometu i prema morskoj vodi, zatim prema
industrijskim otpadnim plinovima i drugim agresivnim slučajnim sastojcima zraka.
Kemijska postojanost vanjske površine ambalaže važna je sa stajališta mehaničke postojanosti i sa
stajališta izgleda ambalaže. Lijep izgled vanjske površine prodajne ambalaže bitan je uvjet za prodaju
robe.

Biološka postojanost

Biološka postojanost ambalažnog materijala ogleda se u otpornosti materijala prema djelovanju

mikroorganizama i prema djelovanju štetočina. Djelovanje i jednih i drugih uzrokuje promjenu
mehaničkih svojstava ambalažnog materijala, pa ambalaža ne može izvršavati svoje zaštitne funkcije.
Osim toga, ambalaža koju su oštetili mikroorganizmi ili štetočine ostavlja loš dojam na kupca, pa se
roba u takvoj ambalaži teško prodaje.
Ambalažni materijal anorganskog podrijetla, kao što su metali, staklo i keramika, biološki su
apsolutno stabilni, dok ambalažni materijali organskog porijekla pokazuju znatno manju biološku
postojanost. Ipak i među tim materijalima postoji znatna razlika u pogledu postojanosti. Tako npr.,
plastične mase pokazuju visoku mikrobiološku postojanost, a drvo je otpornije prema djelovanju
većine štetočina od drugih ambalažnih materijala organskog podrijetla.
Manja biološka postojanost ambalažnih materijala organskog porijekla ipak je dovoljna u normalnim
uvjetima prometa robe. Ali ako se pakirana roba drži u jako vlažnim skladištima ili u skladištima u
kojima ima štetočina, onda se mogu očitovati slabe strane biološki nedovoljno postojanog
ambalažnog materijala.
Ako je to potrebno, biološka se postojanost ambalažnih materijala može povećati obradom
specijalnim preparatima.

PROPUSTLJIVOST AMBALAZNOG MATERIJALA

Propustljivost, odnosno nepropustljivost ambalaže bitan je uvjet za realizaciju važnih zaštitnih i

drugih zadataka ambalaže. Propustljivost ambalaže ovisi prije svega o propustljivosti ambalažnog
materijala, ali se ne smije potcijenitini utjecaj drugih faktora, kao što su izvedba šava i način
zatvaranja ambalaže.

Propustljivost ambalažnog materijala može biti mehanička i optička. Mehanička propustljivost odnosi
se na mogućnost propuštanja materija, a optička na propuštanje svjetla.

Mehanička propustljivost

Mehanička propustljivost je u uskoj vezi s poroznošću ambalažnog materijala, s brojnošću i veličinom

pora u materijalu. Ambalažni materijali vlaknaste strukture, kao što su papir, tekstil i drvo, odlikuju se
velikom propustljivošću, a staklo i metali praktično su nepropustljivi. Plastične mase pokazuju visok
stupanj nepropusnosti. One ne propuštaju tekućine, a mnoge od njih vrlo malo propuštaju plinove i
vodenu paru. Propustljivost plinova ovisi o vrsti plastične mase, o debljini stijenke ambalaže, o vrsti
plinova i njihovu parcijalnom tlaku te o temperaturi. Propustljivost ambalažnih materijala može se
smanjiti raznim postupcima oplemenjivanja.
Nepropustljivost ambalažnog materijala mora biti adekvatna pojavnom obliku robe i njezinih
sastojaka. Zato se za robe stabilnog oblika može upotrijebiti praktično svaki ambalažni materijal. Za
sipke robe mora se upotrijebiti ambalažni materijal koji ne propušta prašinu, za pastozne robe i za
tekućine dolazi u obzir gust, slabo porozan i za tekućine nepropustan materijal, a za plinove,
ukapljene plinove, kao i za robe bilo kojeg pojavnog oblika s lako hlapivim sastojcima, ambalažni
materijal koji ne propušta plinove. Ambalažni materijal za robe osjetljive prema sastojcima zraka, bez
obzira na pojavni oblik robe, mora biti nepropustan za te sastojke zraka.
Upotreba ambalažnog materijala s prevelikom propustljivošću omogućuje, s jedne strane, gubitak
robe ili njezinih sastojaka, a, s druge strane, dopušta utjecaj okoline na robu, i obrnuto. Ipak pri
izboru ambalažnog materijala, s obzirom na njegovu nepropusnost, treba se držati principa
ekonomičnosti i upotrijebiti onaj materijal čija nepropustljivost odgovara robi, jer pri sadašnjem
odnosu cijena ambalažnog materijala svako povećanje nepropustljivosti ambalažnog materijala iznad
potrebnog u principu nepotrebno povećava troškove proizvodnje ambalaže.
Za neke je robe, međutim, potrebno omogućiti komuniciranje s okolinom. Tako npr., za robe u
latentnom životnom stanju, kao što su žitarice, voće i neke vrste povrća, potrebna je ambalaža koja
omogućuje izlaženje vodene pare i ugljik-dioksida i ulaženje kisika. To se postiže odabiranjem
ambalažnog materijala koji propušta ove plinove, a ako to nije dovoljno, na ambalaži se mogu ostaviti
otvori za provjetravanje.

Optička propustljivost

Optička propustljivost je neposredno ovisna o apsorpcijskim i refleksijskim svojstvima ambalažnog

materijala za određene valne duljine svjetla.
Neprozirni ambalažni materijali optički su nepropustljivi, a bezbojno staklo, većina plastičnih masa i
celofan dobro propuštaju svjetlost. Tako bezbojno staklo propušta preko 80% ukupnog svjetla, a oko
71% svjetla valne duljine od 300 do 500 nm, tj. svjetla s vrlo štetnim utjecajem na robu. Obojeno
staklo slabije propušta svjetlo, a pogotovo svjetlo manje valne duljine. Slične razlike postoje i kod
neobojenih i obojenih plastičnih masa i celofana. Slika 3. prikazuje optičku propustljivost bezbojnog,
zelenog i smeđeg stakla za svjetlo raznih valnih duljina.

Slika 3. Optička propustljivost stakla

U pogledu optičke propustljivosti moguća su dva potpuno oprečna zahtjeva. S jedne strane moguć je
zahtjev što veće optičke propustljivosti – prozirnosti ambalažnog materijala, a s druge što veća
nepropustljivost ambalažnog materijala.
Prozirna amba1aža ima znatnu prodajnu funkciju. Ona omogućuje kupcu da brže i lakše za vrijeme
kupovine stekne mišljenje o robi, a osobito mišljenje o njezinoj kvaliteti i količini. Dapače, prozirna
ambalaža omogućuje da pakirana roba direktno utječe na kupca pri donošenju odluke o kupovini. S
druge i strane prozirna ambalaža omogućuje utjecaj svjetla na robu, a to može inicirati nepoželjne
promjene mnogih roba, a osobito namirnica. Kojem će se od ova dva oprečna zahtjeva udovoljiti,
ovisi o robi.

VODLJIVOST AMBALAŽNOG MATERIJALA

Vodljivost ambalažnog materijala odnosi se na sposobnost provođenja topline i provodenja

električne struje na termičku i električnu vodljivost.

Termička vodljivost

Metali su općenito dobri vodiči topline, a ostali ambalažni materijali znatno slabije provode toplinu,
ali ih se ipak ne može smatrati termičkim izolatorima. Kao termički izolatori danas se u tehnologiji
pakiranja upotrebljavaju pjenaste plastične mase.
Hoće li se za izradu ambalaže upotrijebiti dobar ili loš vodič topline, ovisi prije svega o tretmanu
pakirane robe. Za pakiranje robe koja se nakon pakiranja termički sterilizira ili se podvrgava dubokom
smrzavanju treba, po pravilu, upotrijebiti ambalažni materijal koji dobro provodi toplinu, jer se tako
skraćuje vrijeme ovih procesa.
Robe osjetljive na visoku ili nisku temperaturu treba što bolje termički izolirati. Budući da je količina
topline koja prođe kroz jedinicu površine ambalaže, između ostalog funkcija termičke vodljivosti i
debljine ambalažnog materijala, u takvim slučajevima treba upotrijebiti ambalažni materijal veće
debljine koji loše vodi toplinu. Tim zahtjevima najbolje odgovaraju pjenaste plastične mase, koje su
dobri toplinski izolatori, a osim toga vrlo su lagane i relativno jeftine.

Električna vodljivost

Kao mjerilo vodljivosti električne struje nekog materijal upotrebljava se električna vodljivost, ali se
obično umjesto nje uzima njezina recipročna vrijednost -električni otpor. Metali općenito imaju mali
eIektrični otpor, pa su dobri vodiči električne struje, dok svi ostali ambalažni materijali imaju visok
električni otpor i loše provode struju. Osobito visok električni otpor imaju staklo i plastične mase. Oni
praktično i ne provode električnu struju pa se zato ubrajaju u električne izolatore.

Ambalažni materijali koji ne provode električnu struju nabiju se statičkim elektricitetom zbog trenja
za vrijeme proizvodnje ambalaže, kao i za vrijeme pakiranja robe. Taj elektrostatički naboj ostaje na
ambalaži i privlači prašinu iz zraka koja se taloži na ambalažu. Nataložena prašina ružno izgleda i
negativno djelujena realizaciju prodajnih i upotrebnih funkcija ambalaže. Kako taloženje prašine na
ambalažu nije moguće izbjeći, potrebno je izbjeći elektrostatičko nabijanje ambalaže. To se može
postići povećanjem električne vodljivosti, ambalažnog materijala, i to dodavanjem tvari koje djeluju
antistatički raspršivanjem antistatičkih sredstava po površini ambalažnog materijala ili povećanjem
vlažnosti zraka u radnim prostorijama. Osim toga elektrostatički naboj ambalaže pokušava se smanjiti
smanjenjem trenja ambalaže, i to posebnom obradom površine ambalažnog materijala, smanjenjem
brzine rada i, osobito, smanjenjem mogućnosti trenja ambalaže u toku proizvodnje i pakiranja.

TEHNOLOŠKA SVOJSTVA AMBALAŽNOG MATERIJALA

Tehnološkim svojstvima bilo kojeg materijala, pa tako i ambalažnog, smatraju se svojstva važna za
preradu, svojstva o kojima ovisi izbor metoda prerade i svojstva o kojima ovisi kvaliteta dobivenog
proizvoda. O tehnološkim svojstvima materijala ovisi utrošak rada i energije za preradu, a o tome
ovise troškovi prerade.
S obzirom na veliku raznovrsnost ambalažnih materijala, metode se njihov prerade vrlo razlikuju, ali
se unatoč tome sve metode za proizvodnju ambalaže mogu svrstati u dvije grupe:

1. metode krojenja i spajanja skrojenih dijelova i

2. metode plastičnim deformacijama.

Papir, karton, tekstil, drvo i laminirani materijali prerađuju se u ambalažu krojenjem i spajanjem
skrojenih dijelova. Za krojenje se upotrebljavaju strojevi koji po svojoj konstrukciji odgovaraju
ambalažnom materijalu. Drvo se kroji piljenjem, a ostali nabrojeni ambalažni materijali se sijeku ili
režu. Neki se ambalažni materijali lako kroje uz mali utrošak ljudskog rada i energije, a drugi pri
krojenju pružaju veći otpor. Taj otpor krojenja je važno tehnološko svojstvo ambalažnih materijala.
Skrojeni ambalažni materijal obično treba saviti kako bi se oblikovala posuda. Neki ambalažni
materijali lako se savijaju, drugi teže, a kod nekih pri savijanju može doći i do pucanja. Da bi se
pucanje izbjeglo, karton i valovitu ljepenku treba na mjestu savijanja posebno mehanički obraditi.
Budući da se drvo teško savija, drvena se ambalaža može tako krojiti da se svaka stranica skroji
posebno, pa se na taj način izbjegava savijanje. I ova svojstva ambalažnog materijala, koja su važna za
savijanje ubrajaju se u njegova tehnološka svojstva.
Skrojenoj i savijenoj ambalaži treba međusobno spojiti dijelove. Spajanje se može izvesti na razne
načine: šivanjem, lijepljenjem, termičkim ili visokofrekventnim zavarivanjem i drugim postupcima.
Koji će se postupak upotrijebiti, ovisi opet o tehnološkim svojstvima ambalažnog materijala, a o
izboru postupaka spajanja ovisi kvaliteta ambalaže.
Na sličan način može se proizvoditi i ambalaža od metala i od plastičnih masa, ali se od ovih
ambalažnih materijala ona može proizvesti i metodom plastičnih deformacija, metodom koja se
primjenjuje i za proizvodnju staklene ambalaže.
Proizvodnja ambalaže metodom plastičnih deformacija temelji se na svojstvima materijala da se
djelovanjem sile plastično trajno deformiraju. Za primjenu ove metode mora materijal biti dovoljno
plastičan. Ako plastičnost materijala nije dovoljna, ona se može povećati zagrijavanjem. Staklena se
ambalaža oblikuje na cca 900°C, za oblikovanje ambalaže od plastičnih masa dovoljna je temperatura
od cca 120°C, a metalna ambalaža se može oblikuvati i bez zagrijavanja. Za oblikovanje ambalaže
troši se mehanička energija. Potrošnja mehaničke energije raste sa smanjenjem plastičnosti
ambalažnog materijala. Osobito se mnogo mehaničke energije troši pri proizvodnji metalne ambalaže
hladnim postupkom.
Bez obzira na vrstu ambalažnog materijala i upotrijebljene metode prerade, važna opća tehnološka
svojstva ambalažnog materijala jesu još valjanost prerade, brzina prerade i sposobnost grafičkog
oblikovanja.
Valjanost prerade ambalažnog materijala ogleda se u stalnosti svojstava proizvedene ambalaže
unatoč mijenjanju uvjeta rada u jednom za te uvjete rada tipičnom intervalu. Nagla promjena
svojstava ambalažnog materijala pri postupnom mijenjanju uvjeta rada (npr. pri promjeni brzine
rada, tlaka,
temperature, vlažnosti okolnog zraka, itd.) onemogućuje točnu reprodukciju ambalaže s unaprijed
postavljenim svojstvima, te pri izradi nastaje mnogo neupotrebljive ambalaže. Međutim, ako je nagla
promjena svojstava ambalažnog materijala dobro proučeno i poznato i ako postoji mogućnost
kontrole tih promjena, može se i kod takvog ambalažnog materijala postići dobra valjanost prerade.
Brzina prerade drugo je važno opće tehnološko svojstvo ambalažnog materijala. Velika brzina
prerade ambalažnog materijala omogućuje veliku proizvodnost rada, pa tako ovo svojstvo
neposredno utječe na troškove proizvodnje ambalaže.

Sposobnost grafičke obrade ogleda se u sposobnosti ambalažnog materijala da prima tisak. Plastične
mase, staklo i metali imaju, u principu, vrlo glatku i homogenu površinu koja ima malu moć upijanja
boja. Zato je mogućnost grafičke obrade ambalaže od ovih materijala ograničena, kako u pogledu
metoda, tako i u pogledu izbora tiskarskih boja. Naprotiv, papir, karton, drvo i tekstil imaju
heterogenu strukturu pa lako primaju i dobro vežu tiskarsku boju. Međutim, površina drveta, tekstila
i nekih vrsta kartona suviše je hrapava, pa je kvaliteta tiska loša.

GUSTOĆA AMBALAŽNOG MATERIJALA

Ambalažni materijali se međusobno znatno razlikuju prema gustoći. Plastične mase i laminirani
materijali imaju gustoću oko 1 kg/dm 3, staklo cca 2,6 kg/dm3, aluminij oko 2,7 kg/dm 3, a željezo oko
7,5 kg/dm3. Kod drveta, papira, kartona, a pogotovo kod valovite ljepenke i pjenastih materijala ne
može se govoriti o gustoći, već o prostomoj masi koja se kod ovih materijala kreće ispod 1 kg/dm 3.
Gustoća, odnosno prostorna masa ambalažnih materijala, može se promatrati s više aspekata, ali je
sigurno najvažniji njezin utjecaj na masu ambalaže.
Masa ambalaže ovisi o količini potrebnog ambalažnog materijala izraženoj u volumnim jedinicama i o
njegovoj gustoći.
Dok je gustoća isključivo svojstvo ambalažnog materijala, volumen potrebnog ambalažnog materijala
ovisi s jedne strane o odabranom obliku ambalaže, a s druge o onim svojstvima ambalažnog
materijala koji uvjetuju potrebnu debljinu stijenke ambalaže.
Debljina stijenke ambalaže ovisi prije svega o čvrstoći ambalažnog materijala, a u nekim slučajevima i
o njegovoj propustljivosti. Ako ambalažni materijal ima malu čvrstoću, onda se potrebna mehanička
postojanost ambalaže od takva materijala može postići većom debljinom stijenke ambalaže, a to
znači veći volumen utrošenog ambalažnog materijala. To isto vrijedi i za ambalažne materijale čija je
propustljivost prevelika za robu koju treba pakirati. Iz toga proizlazi zaključak da je nemoguće
proizvesti dobru i laganu ambalažu od ambalažnog materijala velike gustoće ako on nema dobra
mehanička i fizička svojstva.
Sretna je okolnost da ambaražni materijali veće gustoće, s izuzetkom staklo imaju dosta dobra
mehanička svojstva i da se i od njih može proizvesti ambalaža čija masa nije osobito velika. S druge
strane neki ambalažni materijali male gustoće zbog loših mehaničkih i fizičkih svojstava zahtijevaju
debele stijenke ambalaže (drvena ambalaža), pa je ambalaža od takvih materijala teška. Doduše,
izborom pogodnih oblika ambalaže težina ambalaže se može znatno smanjiti, ali to je problem oblika
ambalaže, a ne ambalažnog materijala.
Nasuprot nesumnjivim prednostima koje proizlaze iz upotrebe lakše ambalaže, zamjenu teže
ambalaže lakšom ograničavaju promjene svojstava ambalaže, troškovi proizvodnje ambalaže i manji
moment stabilnosti lake ambalaže.
Smanjenje mase ambalaže postiže se prije svega zamjenom težeg s lakšim ambalažnim materijalom.
U novije vrijeme se u tom cilju sve više upotrebljavaju plastične mase i laminirani materijali.
Međutim,

promjena ambalažnog materijala obično uzrokuje promjenu svojstava ambalaže, pa to mijenjanje

svojstava ambalaže ograničava mogućnost zamjene ambalažnog materijala. Zato je u cilju održavanja
nepromijenjenih osobina ambalaže unatoč zamjeni ambalažnog materijala obično potrebno mijenjati
oblik ambalaže (promjena prostornog oblika, promjena debljine stijenaka, pojačanja na osobito
opterećenim mjestima ambalaže, itd.).
Veći troškovi proizvodnje ambalaže uvjetovani većim troškovima ambalažnog materijala ili većim
troškovima oblikovanja, mogu onemogućiti veće smanjenje mase ambalaže. Može se pretpostaviti da
najlakša ambalaža odredenih svojstava nije i najjeftinija. Zato je u svakom konkretnom slučaju
potrebno naći ekonomski optimalnu masu ambalaže.
Mali moment ravnoteže lagane ambalaže može biti ponekad slijedeći faktor ograničenja smanjenja
mase ambalaže. Naime, lagana ambalaža ima mali moment ravnoteže, pa je zato nestabilna i lako se
prevrće. To može imati negativne posljedice po funkcije ambalaže, a može se negativno odraziti i na
brzinu pakiranja. Tako je npr., automatskim strojevima za pakiranje moguće napuniti i do 50 000
staklenih boca na sat, a mnogo lakših plastičnih boca svega l5 000.

TROŠKOVI PROIZVODNJE AMBALAŽE

Troškovi pruizvodnje ambalaže mogu se diferencirati na troškove ambalažnog materijala, troškove

prostornog oblikovanja i troškove grafičkog oblikovanja ambalaže.
Zanemarujući neke manje troškove, trošak ambalažnog materijala je produkt između mase
potrebnog matelijala i njegove cijene. Eliminirajući za sada utjecaj oblika i volumena ambalaže na
masu potrebnog ambalažnog materijaJa, ta masa ovisi o gustoći ambalažnog materijala i potrebnoj
debljini stijenke ambalaže, koja je opet uvjetovana mehaničkim, a u nekim slučajevima i nekim
fizičkim svojstvima ambalažnog materijala. Cijene ambalažnog materijla vrlo su različite. Aluminij,
plastične mase i bijeli lim skupi su ambalažni materijali, a staklo se ubraja u izrazito jeftine ambalažne
materijale. Kako su, međutim, potrebne količine raznog ambalažnog materijala za izradu amabalaže
istih svojstava različite, nema mnogo smisla uspoređivati samo cijene pojedinih ambalažnih
materijala. Nema, npr., mnogo smisla tvrdnja da je aluminij najskuplji ambalažni materijal, ali je
potpuno na mjestu tvrdnja da su troškovi materijala za aluminijsku bačvu veći od troškova materijala
za čeličnu bačvu, a ovi su veći od troškova materijala za bačvu od plastičnih masa, pod uvjetom da
sve tri bačve osiguravaju podjednaku zaštitu spakovanoj robi.
Troškovi oblikovanja ambalaže ovise o vrsti ambalažnog materijala. Neki materijali omogućuju
oblikovanje ambalaže krojenjem, savijanjem i spajanjem skrojenih dijelova, a za druge se moraju
upotrijebiti metode plastičnih deformacija, kao što su puhanje, tlačenje, ekstrudiranje, prešanje itd.,
uz eventualno zagrijavanje ambalažnog materijala.
Različiti postupci oblikovanja ambalaže uzrokuju i različite troškove oblikovanja. Krojenje, na primjer
rezanjem uzrokuje u principu niže troškove od krojenja piljenjem, ali se ne mogu svi ambalažni
materijali krojiti rezanjem.
Slično vrijedi i za troškove spajanja dijelova ambalaže. Troškovi lijepljenja niži su, po pravilu, od
troškova šivanja ili visokofrekventnog zavarivanja, a oni od troškova lemljenja. Ne mogu se, međutim,
svi ambalažni materijali spajati lijepljenjem, a i roba svojom osjetljivošću postavlja stanovite zahtjeve
u pogledu kvaIitete šava, a osobito u pogledu njegove nepropustljivosti.
Troškovi oblikovanja ambalaže metodama plastične deformacije, ovise o plastičnosti ambalažnog
materijala. Plastične mase postaju već plastične na temperaturi od cca 120°C, pa se one prerađuju uz
malu potrošnju mehaničke i toplinske energije. Nasuprot njima, metali, koji se obično oblikuju u
hladnom stanju, pružaju veliki otpor plastičnim deformacijama i troše mnogo mehaničke energije.
Staklo se, međutim, prerađuje na visokoj temperaturi uz mali utrošak mehaničke energije.
S obzirom na različite metode oblikovanja ambalaže koje uvjetuju različit utrošak rada i energije, kao i
s obzirom na različit strojni park koji je potreban za oblikovanje ambalaže, zbog upotrijebljenog
ambalažnog materijala rezultiraju i različiti troškovi oblikovanja ambalaže kao funkcija ambalažnog
materijala.
Troškovi grafičkog oblikovanja ambalaže mogu biti znatni. To se odnosi prije svega na prodajnu
ambalažu jer se grafičkoj obradi te ambalaže iz komercijalnih razloga mora posvetiti veća pažnja.
Budući da sposobnost primanja tiska ovisi o strukturnoj gradi ambalažnog materijala, to i troškovi
grafičkog oblikovanja ambalaže ovise o svojstvima ambalažnog materijala. Pod uvjetom istih grafičkih
efekata troškovi grafičkog oblikovanja papira su najniži, nešto veći su kod plastičnih masa, a metali i
staklo imaju najviše troškove grafičkog oblikovanja.

Utjecaj ambalažnog materijala na kretanje troškova proizvodnje ambalaže

Troškovi proizvodnje ambalaže po jedinici proizvodnje, kao uostalom i troškovi proizvodnje po

jedinici bilo koje robe, snizuju se s porastom proizvodnje. Takvo kretanje troškova proizvodnje
uvjetovano je smanjenjem (degresijom) fiksnih troškova, a ponekad i nekih varijabilnih troškova
(troškova energije, troškova rada) po jedinici proizvoda s porastom opsega proizvodnje.
Stupanj te degresije troškova proizvodnje po jedinici proizvedene ambalaže kao funkcija opsega
proizvodnje ambalaže za različite je ambalažne materijale različit.
Za proizvodnju staklene ambalaže upotrebljavaju se relativno jeftine mineralne sirovine, kao što su
kremeni pijesak, vapnenac i soda, pa je udio troška sirovina u troškovima proizvodnje staklene
ambalaže relativno nizak. Od ovih se jeftinijih sirovina zgrijavanjem i taljenjem na 1300 do 1400°C
dobije staklena talina. Za proizvodnju staklene taline troši se mnogo topline, ali se trošak topline po
jedinici proizvodnje smanjuje s porastom kapaciteta peći. Za oblikovanje ambalaže upotrebljavaju se
danas automati velikog kapaciteta, čije ekonomske prednosti dolaze do izražaja samo pod uvjetom
visokog stupnja korištenja njihovih kapaciteta. Peći za proizvodnju staklene taline, automati za
obliko-
vanje ambalaže, kao i ostali pomoćni uređaji skupa su postrojenja, zbog čega su i fiksni troškovi
proizvodnje staklene ambalaže visoki. Nasuprot njima troškovi rada relativno su niski, a s porastom
kapaciteta, zbog veće mehanizacije rada, snizuju se po jedinici proizvodnje. Zahvaljujući takvoj
strukturi troškova, ukupni se troškovi proizvodnje staklene ambalaže po jedinici znatno snizuju s
porastom opsega proizvodnje.
Metalna se ambalaža proizvodi od ima ili od folija, dakle od poluproizvoda koji se upotrebljavaju i za
druge svrhe. Ovi su poluproizvodi znatno skuplji od sirovina za staklo. Oni se prerađuju u ambaažu,
uglavnom, jednostavnim postupcima (krojenjem, savijanjem i spajanjem dijelova), pa su troškovi
oblikovanja niži nego kod staklene ambalaže. Takav način oblikovanja zahtijeva relativno jednostavne
i jeftine strojeve, pa su i fiksni troškovi relativno niski.
Sve to rezultira manjom degresijom troškova proizvodnje po jedinici metalne ambalaže. Izuzetno su
kod hladno vučene metalne ambalaže, zbog velikog otpora koji lim pruža ovoj metodi oblikovanja,
potrebni skupi strojevi, pa je utjecaj fiksnih troškova proizvodnje znatan. Troškovi proizvodnje ove
ambalaže po jedinici proizvodnje kao funkcija opsega proizvodnje pokazuju zato degresiju koja se
skoro približava degresiji kod staklene ambalaže.
Troškovi materijala za ambalažu od plastičnih masa su, po pravilu, nešto niži od troškova materijala
metalne ambalaže unatoč višoj cijeni plastičnih masa. To je zato što uz visoku cijenu plastične mase
imaju malu gustoću. Plastične se mase relativno lako oblikuju uz mali utrošak topline i mehaničke
energije. Zato i automatski strojevi malog kapaciteta za proizvodnju plastične ambalaže metodom
plastičnih deformacija mogu biti ekonomični. Zbog svih tih razloga troškovi proizvodnje ambalaže od
plastičnih masa po jedinici, kao funkcija opsega proizvodnje, imaju nešto nižu razinu i nešto manju
degresiju od troškova proizvodnje metalne ambalaže.
Najmanju degresiju troškova proizvodnje po jedinici, u ovisnosti o opsegu proizvodnje, ima drvena
ambalaža. Osim relativno visokog varijabilnog troška materijala i tako visokih varijabilnih troškova
rezanja i savijanja dijelova, zbog obično malog stupnja mehanizacije, fiksni troškovi su niski.
 Slika 4. Troškovi proizvodnje raznih vrsta ambalaže po jedinici proizvodnje
kao funkcija opsega proizvodnje: a) staklena ambalaža, b) metalna ambalaža,
c) ambalaža od plastičnih masa, d) drvena ambalaža, e) papirna i kartonska ambalaža

Zato se drvena ambalaža može smatrati kao tipična individualna ambalaža, tj. ambalaža čiji troškovi
proizvodnje malo ovise o opsegu proizvodnje, pa se zato takva ambalaža može proizvoditi i
pojedinačno.
Zbog niskog troška materijala i relativno jednostavnih postupaka oblikovanja (otpor oblikovanja mali,
lako krojenje i spajanje) papirna i kartonska ambalaža imaju najniže troškove proizvodnje po jedinici.
Zbog jednostavnog i laganog oblikovanja papira i kartona investicije su u proizvodnji ove ambalaže
niske, a s tim u vezi i udio fiksnih troškova u troškovima proizvodnje ove ambalaže je relativno nizak.
Zato je degresija troškova proizvodnje po jedinici papirne i kartonske ambalaže s porastom opsega
proizvodnje manja od degresije troškova proizvodnje staklene i plastične ambalaže. Međutim, pri vrlo
velikom opsegu proizvodnje, zahvaljujući visokom stupnju mehanizacije i automatizacije, moguća je
veća degresija troškova proizvodnje po jedinici od degresije troškova proizvodnje plastične ambalaže
(slika 4).

OBLIIK AMBALAŽE

Osim ambalažnog matelijala na svojstva ambalaže velik utjecaj ima i oblik ambalaže. Utjecaj oblika
ambalaže osobito se odražava na mehaničku otpornost ambalaže, na nnepropusnost njezinih šavova,
masu ambalaže i na troškove oblikovanja.

Mehanička otpornost ambalaže

Mehanička otpornost ambalaže prije svega ovisi o čvrstoći upotrijebljenog ambalažnog materijala i
debljini stijenke ambalaže, ali se ni utjecaj prostornog oblika ambalaže ne smije zapostaviti.
Sistematskom ispitivanju utjecaja oblika na mehaničku otpornost ambaIaže do sada je posvećena
velika pažnja, pa su, zahvaljujući tim ispitivanjima, pronađene neke zakonitosti, koje se
upotrebljavaju pri kreiranju ambalaže.
Odavno je poznato da posude sa zaobljenim dijelovima, kao što su cilindrični omotač i zaobljeno dno
i poklopac, zbog jednoličnije raspodjele sila pokazuju znatno veću otpornost na unutrašnji tlak od
posuda oštrih bridova i ravnih stijenki. Također je poznato da otpornost cilindrične ambalaže na
unutrašnji tlak ne ovisi o njezinoj visini, ali se smanjuje s povećanjem njezinog promjera.
Općenito uzevši međusobni odnos pojedinih dimenzija ambalaže ima veliki utjecaj na otpornost
ambalaže prema vanjskom tlaku. Ambalaža male visine ima veliku otpornost na tlak slaganja. Ako se
visina ambalaže povećava, njezina se otpornost na tlak ne mijenja sve do jedne kritične visine iznad
koje naglo opada. Ta kritična visina ambalaže ovisi o opsegu ambalaže. Što je opseg ambalaže veći,
njezina kritična visina je manja.
Utjecaj dimenzija ambalaže i njihova odnosa prema otporu ambalaže prema tlaku slaganja osobito je
dobro ispitan kod složivih kutija od valovite ljepenke. Ako je visina kutije mala, onda otpornost
ambalaže linearno raste s porastom opsega kutije, a kod kutija veće visine postoji jedan kritičan
opseg ovisan o visini kutije iznad kojeg mehanička otpornost kutija na ukupni tlak ne raste
proporcionalno opsegu, već degresivno i asimptotski se približava jednoj konstanti (slika 5).

Slika 5. Mehanička otpornost kutija kao funkcija njihova opsega

Određenom obliku ambalaže može se znatno povećati mehanička otpornost upotrebom valovitog ili
rebrustog ambalažnog materijala, upotrebom dopunskih pojačanja, kao što su obruči, prstenovi,
trake i letve, ili povećanjem debljine stijenki na mjestima najvećeg opterećenja ambalaže. Smjer u
kojem se na ovaj način povećava mehanička otpornost ambalaže ovisi o smjeru u kojem se pružaju
rebra i valovi, odnosno o smjeru i mjestu na kojem su postavljena dopunska pojačanja.

Nepropustljivost ambalaže

Nepropustljivost ambalaže ne ovisi samo o vrsti upotrijebljenog ambalažnog materijala već i o obliku i
načinu oblikovanja ambalaže. Doduše, propustljiv ambalažni materijal bez posebnog oplemenjivanja
ne dopušta proizvodnju nepropusne ambalaže, ali isto tako i određene metode oblikovanja, unatoč
upotrebi nepropustljivog ambalažnog materijala, onemogućuju proizvodnju nepropustljive ambalaže.

Propustljivost ambalaže bez šavova (tj. ambalaže dobivene metodom plastičnih deformacija)
uvjetovana je propustljivošću ambalažnog materijala, dok na propustljivost ambalaže sa šavom ima
znatan utjecaj propustljivost šava. Lijepljeni, lemljeni i zavareni šavovi imaju znatno veću
nepropusnost od šivenih i kovanih šavova, kao i šavova dobivenih spajanjem dijelova čeličnim
spojnicama.
Ako se od ambalaže traži velika nepropusnost potrebno je ambalažu sa šavom napraviti sa što je
moguće manjom površinom šava. Zato razmaci između dijelova koji se spajaju moraju biti što manji,
spajanje mora biti bez prekida, a pri tome treba iz ekonomskih razloga izbjeći nepotrebno velik
utrošak ambalažnog materijala zbog velikog preklapanja dijelova ambalaže.
Ako se sastavni dijelovi ambalaže lako odvajaju, što se često događa kod lijepljene ambalaže,
potrebno je to spriječiti smanjenjem razmaka između sastavnih dijelova ambalaže, zamjenom oštrih
bridova ambalaže zaobljenim, ili pojačanjem na uglovima i bridovima ambaIaže. Kod nekih vrsta
ambalaže može se plastičnim brtvilima ispuniti veliki razmak između sastavnih dijelova ambalaže, ali
se pri tome moraju izabrati takva brtvila koja ne stare i koja su otporna prema pakiranoj robi.
Posebni problem predstavlja brtvljenje ambalaže s odvojivim poklopcem, kao što je slučaj sa
staklenim i plastičnim bocama, staklenkama za konzervnu industriju, limenkama s odvojivim
poklopcem i sličnom ambalažom. Kako se ova ambalaža mora dati lako otvoriti, poklopac se na nju ne
može učvrstiti nekim nepropusnim šavom, već se pod tlakom utisne, nabije ili pomoću navoja navije.
Da bi se postigla potrebna zabrtvljenost ambalaže, potrebno je između poklopca i ambalaže umetnuti
brtvilo. Nekad su se kao brtvila za ovu svrhu upotrebljavali pluto i guma, a danas se obično
upotrebljavaju brtvila od plastičnih masa. I u ovom slučaju brtvila moraju posjedovati odgovarajuću
fizičku (starenje) i kemijsku (otpornost prema pakiranoj robi) postojanost.

Masa ambalaže

Na masu ambalaže utječu volumen i gustoća ambalažnog materijala. Kako na volumen potrebnog
ambalažnog materijala utječe oblik ambalaže, to oblik posredno utječe i na masu ambalaže.
Postoje tri mogućnosti smanjivanja mase ambalaže promjenom oblika. Jedna je smanjivanje mase
ambalaže mijenjanjem oblika kako bi se dobila ambalaža s najmanjom površinom, pri čemu se
zadržava konstantna debljina stijenke ambalaže. Druga mogućnost se odnosi na mogućnost
smanjenja debljine stijenke ambalaže, pri čemu se potrebna otpornost ambalaže postiže izborom
onog oblika
ambalaže koji ima veću mehaničku otpornost. Treća mogućnost je povećanje volumena ambalaže.

Tablica 1. Površine nekih geometrijskih tijela volumena 1 dm 3

U tablici 1. prikazane su površine nekoliko geometrijskih tijela volumena 1 dm3. Najmanju površinu
ima kugla, a ukoliko se oblik tijela više udaljava od kugle površina mu je veća. Međutim, oblik kugle za
ambalažu iz mnogih razloga nije pogodan, pa se taj oblik samo izuzetno primjenjuje. Poslije kugle
najpovoljniji odnos površine prema volumenu ima valjak, pa se zato ovaj oblik često primjenjuje.
Mijenjanjem odnosa visine i promjera u razumnim granicama površina valjka bitno se ne mijenja,
zato na izbor tog odnosa obično utječu drugi momenti. Kocka ima nešto veću površinu od valjka, ali
se ona iz drugih razloga rijetko upotrebljava kao oblik ambalaže. Najnepovoljniji je odnos površine
prema volumenu kod kvadra, ali se ovaj oblik zbog mnogih drugih dobrih svojstava često
upotrebljava za izradu ambalaže.
Glavna pažnja ne mora uvijek biti usmjerena na smanjenje površine ambalaže. Kod ambalaže koja se
proizvodi sastavljanjem skrojenih dijelova, kod koje se dijelovi ambalaže na mjestu sastavljanja
preklapaju, nastojanja su usmjerena na smanjenje površine potrebnog ambalažnog materijala. Slika
6. prikazuje dvije skrojene kartonske kutije s jezičcima za lijepljenje. Prvi kroj

pripada kutiji oblika kocke volumena 27 cm3, a drugi kutiji oblika kvadra, čija je duljina 3,30 cm, širina
1,65 cm, a visina 4,95 cm (odnos dimenzija 2 : 1 : 3), a volumen opet 27 cm 3. Iako kutija oblika kocke
ima manju površinu od kutije oblika kvadra (54 cm 2 prema 60 cm2, zbog preklapanja materijala na
dnu i poklopcu, za kutiju oblika kocke potrebno je 75 cm 2, a za kutiju oblika kvadra samo 70,4 cm 2
kartona.
 Slika 6. Kroj kartonske kutije oblika kocke i kartonske kutije oblika kvadra

Isto tako treba uzeti u obzir preklapanje dijelova ambalaže potrebno radi oblikovanja šava. Tako se
potrebna površina bijelog lima za ambalažu oblika valjka neće moći računati po formuli: P = 2rth +
2r2π, već po formuli : P= (2rπ + a) (h + b) + 2π (r + c) gdje je „a“ povećanje širine oplošja, „b“ po-
većanje visine oplošja, a „c“ povećanje promjera poklopca i dna iznad „čistih“ dimenzija ambalaže
potrebno za oblikovanje šavova. Uzimajući u obzir potrebni materijal za izvođenje šavova, neće
optimalni oblik cilindrične ambalaže biti onaj s odnosom promjera i visine 1 : 1, već oblik kod kojeg je
visina nešto veća od promjera.
Prema drugoj mogućnosti smanjuje se masa ambalaže smanjenjem debljine stijenki ambalaže. Da bi
se pri tom izbjeglo smanjenje mehaničke otpornosti ambalaže, potrebno je odabrati povoljniji oblik
ambalaže koji joj daje veliku mehaničku otpornost. Tu se prije svega misli na zaobljene bridove
ambalaže, na odnos dimenzija ambalaže, na način preklapanja stranica, na upotrebu valovitog
ambalažnog materijala ili na upotrebu raznih pomagala za pojačanje ambalaže.
Kombinacijom izbora oblika ambalaže s manjom površinom i oblika s velikom mehaničkom
otpornošću koji dozvoljava smanjenje debljine stijenke bez smanjenja mehaničke otpornosti
ambalaže postignuto je dosad znatno smanjenje mase pivskih boca, limenih bačvi i druge ambalaže.
Treća mogućnost reduciranja mase ambalaže jest povećanje volumena ambalaže, a s tim i povećanje
količine robe koja se u nju pakira, jer se odnos površine prema volumenu smanjuje s porastom
volumena, kao što se to vidi iz tablice 2.

Tablica 7. Odnos površine i volumena kocke u ovisnosti o volumenu

Iz tablice se vidi da volumen kocke, a to vrijedi i za ostala geometrijska tijela, raste brže od površine s
porastom linearne dimenzije. To je i logično, jer se volumen geometrijskih tijela povećava s trećom, a
površina s drugom potencijom linearnih dimenzija. Zato veća ambalaža ima manju površinu po
jedinici volumena od manje ambalaže, a za jedinicu pakirane robe u veću ambalažu treba utrošiti
manju površinu ambalažnog materijala. Doduše, povećanje volumena ambalaže iznad određenog
graničnog volumena zahtijeva povećanje mehaničke otpornosti ambalaže. To se može postići bilo
povećanjem debljine stijenki ambalaže, bilo nekim drugim mjerama oblikovanja, ali se unatoč tome
povećanjem volumena ambalaže i u tom slučaju potrošnja materijala i težina ambalaže po jedinici
pakirane robe.
Iako se povećanjem volumena ambalaže može masa ambalaže znatno reducirati, na izbor veličine
ambalaže imaju odlučujući utjecaj obično drugi faktori, a osobito transportna i prodajna funkcija
ambalaže.

Troškovi oblikovanja ambalaže

Troškovi oblikovanja ambalaže ovise o tehnološkim osobinama ambalažnog materijala, ali je i utjecaj
oblika na troškove oblikovanja velik. Taj utjecaj oblika ambalaže na troškove oblikovanja može biti
posljedica većeg ili manjeg trošenja rada i energije ovisno o obliku ambalaže, veće ili manje
pogodnosti ambalažnog materijala za određeni oblik ambalaže i opsega proizvodnje istovrsne
ambalaže.
Oblici ambalaže za čiju je proizvodnju potrebno samo malo rada i energije imat će i male troškove
oblikovanja. Za oblikovanje vrećica koje se proizvode od beskonačnog crijeva i koje se oblikuju i pune
u istom radnom procesu, za samo oblikovanje troši se vrlo malo rada i energije, pa su i troškovi
oblikovanja niži od troškova oblikovanja neke druge isto tako pogodne ambalaže za čije se
oblikovanje troši više rada i energije.
Debljina i s njom u vezi čvrstoća stijenke ambalaže također utječe na utrošak rada i energije pri
oblikovanju ambalaže. Tanje stijenke manje čvrstoće lakše se kroje i savijaju.
Nekim ambalažnim materijalima više odgovaraju jedni prostorni oblici ambalaže, dok se drugi
ambalažni materijali lakše oblikuju u neki drugi prostorni oblik. Staklena ambalaža i ambalaža od
plastičnih masa proizvedena metodom plastičnih deformacija, lakše se i uz niže troškove oblikuje u
obIiku 'valjka (boca) nego u obliku kvadra. To vrijedi i za limenu ambalažu. Naprotiv, kartonskoj i
drvenoj ambalaži više odgovara oblik kvadra.
S porastom opsega proizvodnje jednog oblika ambalaže treba očekivati, zbog degresije fiksnih
troškova i sniženje troškova oblikovanja. To govori u prilog standardizaciji ambalaže.
Standardizacijom ambalaže, pojednostavljenjem tipova, smanjenjem broja veličina ambalaže i
upotrebom iste ambalaže za slične vrste roba jednog ili više proizvođača roba, može se opseg
proizvodnje jedne vrste ambalaže znatno povećati. U tom sIučaju može se za proizvodnju ambalaže
upotrijebiti stroj velikog kapaciteta i visokog stupnja automatizacije pa će troškovi oblikovanja
ambalaže biti znatno niži.
Osim sniženja troškova proizvodnje standardizacijom ambalaže postižu se i neke druge koristi.
Standardizacija ambalaže je posebno važna za povratnu ambalažu, jer trgovina prilikom vraćanja
prazne ambalaže proizvodaču ima s njom manje problema nego s nestandardnom.
Standardizacija ambalaže primjenjuje se prije svega na području transportne ambalaže, ali je moguća
i na području prodajne ambalaže, osobito kod staklene ambalaže. Međutim, pri upotrebi
standardizirane prodajne ambalaže treba računati na stanovita ograničenja, jer upotreba takve
prodajne ambalaže
uzrokuje nove troškove, kao što su troškovi etiketiranja i eventualni povećani troškovi privredne
propagande.
U nas su standardizirani mnogi tipovi ambalaže, kao npr. drveni sanduci, boce za osvježavajuća pića,
pivske boce, staklenke i limenke za konzervnu industriju i drugi tipovi ambalaže. Danas su, međutim,
nastojanja standardizacije usmjerena na prevladavanje nacionalnih granica, na kreiranje takve
ambalaže koja će se upotrebljavati u više zemalja. Tom nastojanju ide u prilog sve veća međunarodna
razmjena roba, a osobito međunarodna privredna udruživanja (EEZ, SEV). Dobar primjer ovakvih
nastojanja i njihovih rezultata predstav]ja tzv. Euro-boca za pivo, koja se danas upotreb]java u
mnogim evropskim zemljama.

ELEMENTI GRAFIČKOG OBLIKOVANJA AMBALAŽE

Grafičkom se obradom na površinu ambalaže nanose razni grafički elementi, a površini se mogu dati i
posebna fizička i mehanička svojstva, što zajedno neposredno ili posredno pruža svim sudionicima u
prometu roba određene informacije o robi, proizvođaču robe i druga važna obavještenja.
Grafička obrada transportne ambalaže bitno se razlikuje po mnogim značajkama od grafičke obrade
prodajne ambalaže. Obavještenja na transportnoj ambalaži namijenjena su sudionicima transporta,
manipulacije i skladištenja robe, a svrha im je olakšanje i racionalizacija ovih faza prometa robe.
Obavještenja na ovoj ambalaži odlikuju se svojom jednostavnošću i konciznošću i obično se izvode u
jednobojnom tisku. Potrebna obavještenja nanose se ponekad na ovu ambalažu nakon što je roba u
nju spakovana jednostavnom tehnikom tiska.
Obavještenja na prodajnoj ambalaži namijenjena su konačnom kupcu - potrošaču. Prodajna ambalaža
u suvremenoj trgovini predstavlja posrednika između robe i kupca. Zato ona svojim općim izgledom,
a posebno svojim elementima grafičkog oblikovanja, mora djelovati na kupca tako da:

- privuče njegovu pažnju za minimum raspoloživog vremena, tj. da svojim atraktivnim

izgledom, opkoljena mnoštvom raznovrsne robe privuče pogled i zadrži na sebi kupčevu
pažnju.
- omogući brzu identifikaciju robe i eventualno proizvođača pod raznim uvjetima
osvjetljavanja. Brzoj identifikaciji robe pogoduje prethodna adekvatna privredna propaganda.
- utječe pozitivno na kupca pri donošenju odluke o kupovini, da privoli kupca da kupi robu.

Postojanje elemenata grafičkog oblikovanja vezano je za boje i za kontrast svijetlih i tamnih dijelova
ambaaže. Tek na osnovi razlika u boji ili na osnovi kontrasta svijetla i sjene postiže se potrebno
isticanje elemenata grafičkog oblikovanja, oni postaju vidljivi.
Ako se elementi grafičkog oblikovanja ne mogu izvesti na ambalaži zbog visokih troškova ili zbog
nekoga drugog razloga, onda se upotrebljavaju etikete, vinjete i privjesnice.
Elementi grafičkog oblikovanja mogu biti pisani ili likovni.

U pisane elemente grafičkog oblikovanja ubrajaju se slova, tiskane riječi i čitavi tekstovi, a ponekad se
upotrebljavaju i brojevi. Veliki im je nedostatak što je njihova upotreba ograničena na usko jezično
područje u kojem se upotrebljava neki jezik i pismo.
Za razliku od pisanih grafičkih elemenata upotreba likovnih elemenata nije ograničena na jedno
jezično područje, jer za njihovo razumijevanje nije potrebno poznavanje jezika. Likovni elementi
mogu biti naturalistički i stilizirani, tj. pojednostavljeni tako da od slike predmeta ostane samo ono
što je karakteristično za robu, odnosno svojstvo robe na koju se želi upozoriti.
Prema funkciji elementi grafičkog oblikovanja dijele se na identifikacijske, informativne i dopunske.

IDENTIFIKACIJSKI GRAFIČKI ELEMENTI

Identifikacijski su elementi vrlo važni i u komercijalnom poslovanju nužni elementi, čija je upotreba
regulirana zakonskim propisima. Zato je pri njihovu kreiranju preporučljivo konzultirati pravnog
savjetnika. Oni se mogu pravno zaštititi-patentirati. Pravno zaštićene elemente identifikacije može
upotrebljavati samo onaj tko ih je zaštitio.
Elementi za identifikaciju moraju omogućiti laku i brzu identifikaciju robe i proizvođača robe. Zato oni
moraju biti jasni, lako uočljivi i moraju zauzimati istaknuta mjesta na ambalaži. Ekonomskom
propagandom upoznaju se budući kupci s robom, a osobito s njezinim grafičkim elementima za
identifikaciju, pa se zato oni često zovu propagandnim konstantama.
Elementi identifikacije mogu biti tekstualni i likovni. U tekstualne elemente identifikacije ubrajaju se
ime robe, ime proizvođača i tipska slova, a u likovne ilustracija za identifikaciju, zaštitni znak robe ili
proizvođača, maskota i boja proizvođača (kućna boja).
Ime robe

Roba može imati opće ili vlastito ime. Iz općeg imena kupac može odmah zaključiti o kojoj se vrsti
robe radi (npr. jetrena pašteta), ali se proizvod jednog proizvođača s općim imenom ne može lako
razlikovati od proizvoda drugog proizvođača. Tome se doduše može doskočiti spajajući opće ime robe
s imenom proizvodača (npr. Gavrilovićeva jetrena pašteta).
Vlastito se ime robe razlikuje od vlastitih imena robe konkurencije, ali se pri uvođenju vlastitog imena
robe nailazi na velike teškoće, jer je to ime kupcima nepoznato i oni još ne znaju na koju se robu
odnosi. Zato se izboru vlastitog imena robe mora vrlo pažljivo pristupiti i na vrijeme, pomoću
ekonomske propagande, upoznati s njim buduće potrošače.
Vlastito ime robe mora biti jednostavno, sastavljeno po mogućnosti od jedne riječi. Ono mora biti za
prosječnog potrošača razumljivo, mora biti čitljivo i lako za izgovaranje kako bi ga potrošač mogao
upamtiti.
Vlastito ime mora pristajati robi. Ono mora biti ukusno i po mogućnosti treba izazivati prijatne
asocijacije. Prikladno vlastito ime robe može stvoriti naklonost određene grupe potrošača prema robi
još prije nego što su je kupili, zato se pri izboru imena mora paziti kojoj je grupi potrošača roba
namijenjena. Za djecu su imena ličnosti iz bajki i stripova, a za omladinu imena pjevača, sportista itd.
osobito privlačna.
Vlastito ime robe može se kreirati na više načina. Ako se radi o robi koja treba da zamijeni neku robu
koju su potrošači dobro prihvatili, onda ime nove robe treba da podsjeća na ime one stare. Za vlastito
ime robe može se uzeti i neka kovanica od riječi vlastitog ili stranog jezika koje imaju neku vezu s
robom, zatim imena iz povijesti, mitologije, geografije i biologije ili neka izmišljena riječ bez ikakva
značenja.
Ime robe treba da zauzima istaknuto mjesto na ambalaži i da bude ispisano dovoljno krupnim i
upadljivim slovima kako bi ga kupac lako uočio.

Ime proizvodača

Ime proizvođača je ime pod kojim neko preduzeće posluje i djeluje kao pravna osoba. Zato je
poželjno da se ime proizvođača tako komponira da se iz njega može zaključiti koja je osnovna
privredna djelatnost kojom se preduzeće bavi.
Osim imena robe i ime proizvođača važan je znak identifikacije robe. To osobito vrijedi onda kada
roba nema vlastitog imena, jer u tom slučaju ime proizvođača nadopunjuje opće ime robe i služi kao
znak za bližu identifikaciju robe.
Roba bez imena proizvođača ili nekog drugog znaka za identifikaciju proizvođača je anonimna, a
njezina anonimnost izaziva sumnju potencijalnog kupca u kvalitetu robe. Naprotiv, ako je proizvođač
poznat po dobroj kvaliteti svojih proizvoda, onda njegovo ime i na njegovim novim proizvodima
sugerira kupcu dobru kvalitetu. Zato i ime proizvođača treba da zauzme istaknuto mjesto na
ambalaži.

Oblici i veličine tipografskog pisma

Suvremena se grafička industrija koristi sa vrlo mnogo oblika tipografskog pisma koji se međusobno
razlikuju po nekim elementima slovnih znakova. Za tisak knjiga, časopisa i novina, kao i za tisak
tekstova na ambalaži informativnog karaktera upotrebljavaju se uglavnom razni oblici antikve i
grotesk.
Ako se neki tekst ili samo jedan njegov dio mora posebno istaknuti, onda se koristi kurziv. Kurziv je u
desnu stranu nagnuto tipografsko pismo, pa je zbog toga dosta slično rukopisnom pismu.
Za tisak identifikacijskih elemenata mogu se također upotrijebiti spomenuti oblici antikve ili grotesk,
ali se mogu upotrijebiti i oblici pisma koji jače privlače pažnju kupca, koja su upadljivija ili koja imaju
veći psihološki utjecaj na kupca, kao što su tehnički, posebni, rukopisni ili profilni oblici.
Tehnički oblici tipografskog pisma, u koje se osim Groteska ubrajaju još i Egyptienne i ltalienne,
odlikuju se jednostavnošću i geometrijskom pravilnošću. Nastali su početkom XIX stoljeća pod
uplivom nastupajuće tehničke ere.
Posebni oblici tipografskog pisma razlikuju se od svih dosad spomenutih oblika, a i međusobno se
vrlo razlikuju. Iz ove grupe treba spomenuti Mozaik, Peignot, Frakturu i razna reklamna pisma, koja se
zbog svoje neobičnosti često upotrebljavaju za tisak ambalaže.
Rukopisno tipografsko pismo ima izgled pisma pisanog rukom. Razlikuju se četiri oblika rukopisnog
pisma: podebljani potez, izmjenični potez, jednolični potez i potez kistom.

Podebljani potez ili krasopisno pismo izgleda kao pismo pisano oštrim perom, i to tako da se pri
svakom potezu perom prema dolje ono jače pritisne na podlogu, pa je taj dio slova znatno deblji od
ostalih dijelova.
Pismo izmjeničnog poteza ima izgled rukopisnog pisma pisanog rond-perom i to tako da su svi dijelovi
slova koji se pišu pri potezu ruke prema gore tanji od ostalih dijelova slova.
Slova pisma jednoličnog poteza izgledaju kao slova pisana redis-perom. Njihov je potez uglavnom
svuda iste debljine.
Pismo potezom kista izgleda kao da je pisano kistom. Ovo je pismo karakteristično po tome što su mu
horizontalni dijelovi zadebljani u odnosu prema vertikalnima.
Profilni su oblici pisma izvedeni tako da u većoj ili manjoj mjeri izazivaju prostorni efekt. U principu se
mogu izvesti od svakog drugog oblika pisma, ali se obično izvode od antikve i groteska. Imaju samo
velika slova i većih su dimenzija. Prema izvedbi dijele se na obrisna, osjenčana, šrafirana i ukrašena.
Znaci identifikacije se često pišu, radi jačeg isticanja, samo velikim ili samo malim slovima, tj.
verzalom ili minuskulom. Iz istih se razloga ovi znaci mogu pisati vertikalno, tj. tako da se slova nižu
jedno ispod drugog. Pri takvu pisanju elemenata identifikacije treba, po pravilu, upotrebljavati verzal,
jer mala slova, zbog manje izražene individualnosti, zahtijevaju horizontalno povezivanje u smjeru
čitanja.

Osim karakterističnog oblika tipografskog pisma za jače isticanje pojedinih elemenata grafičkog
oblikovanja upotrebljavaju se i različite veličine tipografskog pisma. Osnovna jedinica veličine
tipografskog pisma je tipometrijska točka (1 tt.-0,376 mm), a 6 točaka daju nonparel. Prema
dimenzijama izraženim brojem tipometrijskih točaka tipografsko pismo ima ove nazive:
 brilijant 3 točke srednjak 14 točaka
dijamant 4 točke tercija 16 točaka
perl 5 točaka dvostruki cicero 24 točaka
nonparel 6 točaka dvostruki srednjak 28 točaka
kolonel 7 točaka dvostruka tercija 32 točke
petit 8 točaka kanon (3 cicera) 36 točaka
borgis 9 točaka veliki kanon 42 točke
garmond 10 točaka 4 cicera 48 točaka
desendion 11 točaka 6 cicera 72 točke
cicero 12 točaka

npr. Ova je knjiga otisnuta borgis pismom.

Pri izboru tipografskog pisma i njegove veličine treba paziti na karakter i značenje elemenata
grafičkog oblikovanja. Za tekstove većeg značenja, koje kupac treba prvo da uoči, biraju se obično
upadljivija tipografska pisma većih dimenzija. Pisma najmanjih dimemzija, kao što su brilijant,
dijamant i perl, rijetko se upotrebljavaju; slijedeće 4 pismene veličine upotrebljavaju se za tisak
tekstova u knjigama, časopisima i novinama, a na ambalaži za tisak informativnih grafičkih elemenata,
dok se ostale pismovne veličine upotrebljavaju tisak identifikacijskih grafičkih elemenata na ambalaži.
Ako neki proizvođač za pisanje svog imena i imena robe na ambalaži i na svim propagandnim
materijalima stalno upotrebljava isto tipografsko pismo, poslije duže upotrebe to pismo postaje
propagandna konstanta i važan element identifikacije proizvođača ili njegove robe.

Ilustracije za identifikaciju

Kao vrlo efikasan element identifikacije robe može se osim imena robe upotrijebiti njezina ilustracija.
Ilustracija robe je dapače vrlo poželjna ako je ambalaža načinjena od neprozirnog ambalažnog
materijala i zato ne dopušta kupcu da vidi i upozna robu i neke njezine bitne karakteristike prije
kupovine.
Ilustracija je element grafičkog oblikovanja koji kupac najprije uoči na ambalaži. Zato izgled ilustracije
i uspješnost prezentiranja robe pomoću nje može presudno utjecati na kupčevu odluku o kupovini.
Izbor ilustracije vrlo je složen problem. Pri njezinu izboru treba uvijek imati na umu da se dobro
odabranom slikom može vrlo mnogo reći o robi konciznim jezikom, znatno više i uvjerljivije nego
mnoštvom izgovorenih ili napisanih riječi. Dobra ilustracija, osim svoje čisto identifikacijske funkcije,
privlači pažnju kupca, budi kod njega neki interes, asocijacije, predodžbe i reakcije.
Ilustracija može biti realistička, vjerna kopija stvarnosti ili stilizirana tako da se posebno istaknu neka
relevantna svojstva robe. Sadržaj ilustracije također može biti različit. Ilustracijom se može prikazati:

1. slika ili crtež robe,

2. sirovina od koje je roba proizvedena,
3. upotreba robe,
4. rezultat upotrebe robe,
5. posljedice neupotrebljavanja robe,
6. slika koja odgovara imenu robe,
7. umjetnička slika ili fotografija.

Najjednostavniji način prezentiranja robe jest slika ili crtež robe u ambalaži. Ovaj način likovnog
prezentiranje primjenjuje se kod roba stabilnog oblika, a može se primijeniti i kod roba s nestabilnim
oblikom ako nemaju homogenu strukturu (npr. mesni doručak).
Robe bez stalnog oblika i s homogenom strukturom nemoguće je prikazati ilustracijom, pa se umjesto
ilustracije same robe može primijeniti ilustracija sirovine od koje je roba proizvedena. Ovakve su
ilustracije posebno dobre za ilustraciju nekih proizvoda prehrambene industrije, kao što su
koncentrat rajčice i marmelada.
Ako kod robe bez stalnog oblika s homogenom strukturom ne postoji mogućnost prikazivanja
sirovine, jer i one imaju homogenu strukturu, ilustracijom se može prikazati sam akt upotrebe robe.
Na ovaj se način često ilustrira pasta za zube i drugi higijensko-kozmetički preparati, sredstva za
pranje i čišćenje itd.
Umjesto akta upotrebe za ilustraciju mogu služiti rezultati upotrebe robe. Ovakve ilustracije osim
identifikacijske funkcije posjeduju i jaku sugestivnu moć, jer prikazuju korist koju kupac stječe
kupovinom i upotrebom robe. Ovakav sadržaj ilustracije primjenjuje se za robe koje same mogu biti
objekt ilustracije, kao i za robe koje se mogu ilustrirati slikom sirovine. Tako se npr. pasta za zuben
može ilustrirati osmjehom žene s lijepim, zdravim i bijelim zubima.
Ilustracije koje prikazuju štete nastale zbog neupotrebljavanja robe djeluju na sličan način kao i
prethodne, samo što je njihova poruka eventualnom kupcu dramatičnija, pa se od nje s pravom
očekuje bolji efekt. Ipak, kod ovakvih ilustracija treba biti vrlo oprezan. One ne smiju biti ružne i
neukusne, jer bi mogle odbijajuće djelovati na kupce.
Ako je vlastito ime robe neka povijesna ili mitološka ličnost ili neki geografski ili biološki pojam, onda
se kao ilustracija na ambalaži može uzeti slika te ličnosti, odnosno pojma.
Umjetnička slika ili fotografija ima dekorativan karakter, a upotrebljavaju se prije svega za ilustraciju
ambalaže roba koje mogu služiti kao poklon. Odabrane umjetničke slike ili fotografije nemaju obično
nikakve veze sa robom i njezinim imenom.

Zaštitni znak i maskota

Zaštitni je znak simbol proizvođača ili eventualno njegove robe, koji neki proizvođač stalno
upotrebljava kao znak identifikacije svojih proizvoda radi razlikovanja uvih proizvoda na tržištu od
sličnih proizvoda koje proizvodi neko drugo preduzeće.
Zaštitni znak mora biti funkcionalan i lagan za pamćenje. Kao zaštitni znaci upotrebljavaju se manje ili
više stilizirani crteži glavnog proizvoda proizvođača iIi nekog njegova dijela, monogram imena
preduzeća, ili neki jednostavni lik koji se lagano pamti i koji ne mora uvijek imati i neke veze s
imenom proizvođača i njegovim proizvodima.
U poredbi s imenom robe i imenom proizvođača zaštitni znak je svestraniji, njegova primjena nije
ograničena samo na određeno jezično područje.

Slika 7. Nekoliko zaštitnih znakova nekih proizvođača

Zaštitni znak (slika 7) indicira porijeklo robe i omogućuje diferenciranje proizvođača koji proizvode
slične proizvode. Osim toga zaštitni znak pruža kupcu sigurnost u pogledu kvantitete i kvalitete
prilikom kupovine robe. On ujedno obavezuje proizvođača da robi koja nosi njegov zaštitni znak mora
održavati kvalitetu ili je čak popravljati, kako bi kupac stekao povjerenje prema proizvođaču i njegovu
zaštitnom znaku.
Osim spomenutih znakova identifikacije neka preduzeća upotrebljavaju za identifikaciju svojih roba
više ili manje stilizirane likove ljudi, životinja ili predmeta. Ti likovi zovu se maskote ili zaštitne figure.
Maskote se mogu upotrebljavati umjesto zaštitnog znaka, ali se mogu upotrebljavati i paralelno s
njim.
 Boja proizvođača (kućna boja)

Mnoga preduzeća upotrebljavaju jednu ili nekoliko boja u kombinaciji kao stalne boje svoje
ambalaže. Te se boje upotrebljavaju i u svim propagandnim materijalima, pa vremenom postanu
snažan element identifikacije s vrlo jakim vizualnim efektom. Te boje s vremenom postaju boje
proizvođača.
Osim mogućnosti upotrebe neke boje kao boje proizvođača, tj. boje koja se upotrebljava za
obavještavanje kupca da se radi o robama istog proizvođača, boje se mogu upotrijebiti kao boje
grupe komplementarnih roba.
Osim funkcije identifikacije boja ambalaže ima i neke druge funkcije. Među tim funkcijama treba
spomenuti ove: privlačenje pažnje kupca, izazivanje emotivnih efekata, predodžbe i asocijacije u vezi
sa svojstvima ambalaže i robe, realistična prezentacija robe i čitljivost tekstova.
Ambalaža u boji s dobro odabranim kontrastom boja bolje privlači pažnju kupca od ambalaže
obrađene u crno-bijeloj tehnici. Eliminirajući subjektivnu naklonost prema nekim bojama, a uzimajući
u obzir samo privlačenje pažnje, prednost imaju svijetle boje živih tonova.
Bojama se mogu stvoriti određeni emotivni efekti. Većina ljudi voli određene boje, one kod njih bude
ugodne emocije, prema drugim se odnose indiferentno, a prema trećima antagonistički, odbojno, jer
one kod njih izazivaju neugodne emocije. Karakter emocionalnih efekata koje izaziva neka boja nije
isključivo objektivno svojstvo boje, već i subjektivno svojstvo promatrača. Zato je gotovo nemoguće
izabrati boju koja će kod svih promatrača izazvati iste ili barem slične emocionalne efekte.
Bojama se mogu izazvati različite predodžbe i asocijacije u vezi s kvalitetom i drugim svojstvima
amba1aže, a budući da se u psihi kupca svojstva ambalaže povezuju i prenose na robu, bojama na
ambalaži moguće je utjecati na kupčev stav prema robi. Svijetle boje daju dojam da je ambalaža veća,
a tamne boje izazivaju dojam da su dimenzije ambalaže manje od stvarnih. Neke tamne boje stvaraju
dojam da je ambalaža teška, masivna, čvrsta i solidna, pa se taj dojam povezuje i sa svojstvima robe,
dok se nekim svijetlim bojama postiže upravo suprotan efekt.
Boje omogućuju realistično prikazivanje robe na ambalaži, a takvim se ilustracijama roba efektnije
prezentira i jače utječe na kupca nego ilustracijama u crno-bijeloj tehnici.
Brzina čitanja teksta ovisi, između ostalog, o boji slova i podloge. Najveća brzina čitanja postiže se s
kombinacijom crnih slova na bijeloj podlozi, ali se dosta dobra čitljivost postiže i kombinacijama nekih
boja.
Uzimajući u obzir sve spomenute efekte boja, izbor boja za ambalažu nije nimalo jednostavan, jer za
maksimalno ostvarenje jednih efekata treba upotrijebiti jedne boje, a za maksimalno ostvarenje
drugih efekata sasvim druge boje. Zato se pri izboru boja za ambalažu mora tražiti kompromisno
rješenje, poštujući primat onim funkcijama boja koje su u konkretnom slučaju najvažnije.

INFORMATIVNI GRAFIČKI ELEMENTI

Informativnim elementima grafičkog oblikovanja ambalaže pružaju se potrebne informacije

sudionicima u prometu roba o bitnim svojstvima robe koje su za njih važne. Informativni elementi
prema obliku mogu biti tekstualni i likovni, a prema sadržaju zaštitni, skladišno-transportni i
prodajno-upotrebni.
Zaštitni informativni elementi
Ova se grupa informativnih elemenata upotrebljava na transportnoj ambalaži, a služi za prenošenje
poruka transportnim i skladišnim radnicima o tome kako treba postupati s robom u toku transporta,
manipulacije i skladištenja. Informativni elementi ove grupe mogu biti tekstualni, ali se uglavnom
upotrebljavaju likovni, koji su toliko stilizirani i pojednostavljeni da predstavljaju standardne simbole
raznih nacionalnih i internacionalnih organizacija. Od dosad predloženih simbola, koji služe kao
zaštitni likovni informativni elementi, neki se upotrebljavaju samo u unutrašnjem prometu određenih
zemalja, dok drugi imaju šire, internacionalno značenje. Od svih do sad predloženih simbola najviše
se upotrebljavaju Rill-simboli (Reglement International concernant le transport des marchandises
dangereses), IATA (International Air Transport Association) i ILO (International Labour Orgianization).
Zaštitni simboli mogu se odnositi na zaštitu robe i na zaštitu okoline od robe. Zaštitni simboli za
zaštitu robe stavljaju se na transportnu ambalažu osjetljive robe, a zaštitni simboli za zaštitu okoline
na ambalažu robe opasne za okolinu. U nas je odgovarajućim zakonskim propisima određena
upotreba RID-simbola. Po tim propisima dimenzije simbola moraju biti 148 mm x 210 mm (format A-
5). Ove se dimenzije mogu proporcionalno smanjivati do 74 mm x 105 mm (format A-7). Simboli se
izrađuju u obliku etiketa koje se lijepe na transportnu ambalažu, a na kartonskoj ambalaži i ambalaži
od valovite ljepenke mogu se direktno otisnuti. Ako su simboli otisnuti na etiketama, onda se za
osjetljivu robu izvode u crnoj boji na bijeloj podlozi, a zaštitni simboli za robu opasnu za okolinu u
crnoj boji na narančastoj podlozi. Simboli otisnuti direktno na ambalaži izvode se također u crnoj boji,
a podloga im je u prirodnoj boji kartona, odnosno valovite ljepenke.
Zaštitni se simboli mogu smatrati obvezatnim elementima grafičkog oblikovanja za osjetljivu robu i
robu opasnu po okolinu. Naime, ako proizvođač upotrijebi inače dobru ambalažu, ali bez ovih
simbola, a prijevoznik je primi za prijevoz, nedostatak zaštitnih simbola oslobađa prijevoznika od
naknade za eventualno oštećenu robu. Dapače, on može zahtijevati od proizvođača da nadoknadi
eventualnu štetu na vozilu i drugoj robi.

Skladišno-transportni informativni elementi

Svrha je skladišno-transportnih elemenata da racionaliziraju proces skladištenja, transporta i

manipulacije i da spriječe eventualno oštećenje robe, odnosno ambalaže, u toku tih faza prometa
robe zbog nestručnog postupka s robom.
Skladišno-transportni informativni elementi mogu biti tekstualni i likovni.
Tekstualnim informativnim elementima obavještavaju se transportni i skladišni radnici o svemu onom
što je putrebno za nesmetano poslovanje skladišta i za brzu i pravodobnu dopremu robe kupcu. U
ovu se grupu informativnih elemenata ubrajaju ime kupca, mjesto isporuke i eventualno mjesto
pretovara robe, količina robe u transportnoj jedinici, redni broj trnnsportne jedinice i eventua1no
druge informacije.
Likovni skladišno-transportni informativni elementi su stilizirani kao i zaštitni znaci, pa se i u ovom
s1učaju može govoriti o simbolima. Ovim se simbolima obavještavaju manipulativni radnici o tome na
kojem mjestu treba prihvatiti pakiranu robu u toku manipulacije, kako je treba smjestiti na kolica,
kako je treba slagati u skladištu itd.

Prodajno-upotrebni informativni elementi

Ova grupa informativnih elemenata upotrebljava se na prodajnoj ambalaži. Prodajno-upotrebni

informativni elementi mogu biti u obliku teksta, a neki mogu biti i likovno riješeni. Ovisno o vrsti
robe, neki su elementi, ponajprije oni tekstualne prirode, po postojećim zakonskim propisima
obavezni. Obavezni su cijena i količina robe, a kod nekih roba još i sastav, način upotrebe, način
čuvanja, broj i datum izdane dozvole za stavljanje u promet robe, datum proizvodnje i rok upotrebe.
Neobavezni su elementi informacije o osobinama robe, obavještenje o rezultatima upotrebe robe,
oznake mjesta i način otvaranja ambalaže, kao i sve one već spomenute obavezne oznake, ako za
neku robu nisu obavezne.
Za obavezne tekstove točno je propisano zakonskim propisima na koje se robe ti tekstovi moraju
staviti (namirnic., lijekovi, robe opasne za okolinu), propisan je njihov sadržaj, a kod nekih tekstova i
roba još i mjesto na ambalaži i veličina slova. Zato se o pisanju ovih tekstova ne može mnogo kazati.
Ipak treba podvući da oni moraju biti napisani jasno, pristupačnim rječnikom, s jasno istaknutom
svrhom radi koje su napisani.
Obavezni tekstovi pišu se, u principu, na ambalaži, ali ako to zbog duljine teksta i malih dimenzija
ambalaže nije moguće neki obavezni tekstovi mogu se napisati i na poseban papir, koji se stavlja u
ambalažu (npr. sastav, svojstva i način upotrebe lijekova).
Za kreiranje neobaveznih informativnih prodajno-upotrebnih tekstova ne postoje neki propisi ili
obveze, pa su mogućnosti kreiranja ovih tekstova mnogo šire. Zato se ovim tekstovima uz posve
informativne ciljeve mogu postići i drugi ciljevi, kao što su: privlačenje pažnje, stvaranje interesa,
buđenje radoznalosti, uklanjanje averzije prema robi i nepovjerenja u nju, pobijanje nekog
negativnog stava potrošača prema robi, povezivanje robe s nečim što je potrošaču drago ili poznato,
navođenje kupca na češću upotrebu robe, poticanje kupca da stalno kupuje robu, poticanje kupca da
drugima sugerira upotrebu robe, poticanje kupca da prvi put upotrijebi robu itd.
Prema načinu na koji se neobavezni tekst obraća potrošaču razlikuje se nekoliko tipova tekstova od
kojih su najvažniji: opisni, razložni, sugestivni i humoristički. Opisni informativni tekstovi obraćaju se
potrošaču bez dramatizacije mirnim ozbiljnim tonom opisujući osobine robe. Razložnim se
tekstovima objašnjava mirnim tonom potrošaču razlog zbog kojeg je korisno da kupi robu.
Sugestivnim tekstovima se nastoji uvjeriti potrošača da će upotrebom baš te robe postići najveću
korist, da je baš ta roba koja njemu najviše odgovara. Kod sugestivnih tekstova postoji opasnost da i
na prosječnog potrošača oni djeluju napadno i pretenciozno, a od takva utiska do nepovjerenja u
istinitost teksta samo je jedan korak. Humorističkim tekstovima se na humoristički način sugerira i
preporučuje roba potrošaču.
Posebna su vrsta obaveznog teksta slogani. Slogani se upotrebljavaju kao stalna i centralna prodajna
parola nekog proizvođača, kao njegov stalni moto na ambalaži i sredstvima ekonomske propagande.
Kao kratka, duhovita fraza slogan mora biti sastavljen od kratkih, zvučnih riječi koje se lako
izgovaraju. Slogan mora biti kratak - obično je sastavljen od dva stiha koji se rimuju - i lako pamte.
Likovni informativni elementi ove grupe uglavnom su upotrebnog karaktera. Njima se najčešće
upućuje kupac gdje će i kako moći lako otvoriti ambalažu, kako će robu pripremiti prije upotrebe itd.

DOPUNSKI GRAFIČKI ELEMENTI

Dopunski ili suplementarni grafički elementi imaju oblik crta, trokuta, kvadrata, kružnica i točaka
raznih dimenzija i boja. Ovi se elementi upotrebljavaju ugIavnom samo na prodajnoj ambalaži. Oni
imaju pokazni karakter, jer usmjeravaju pažnju kupca na najvažnije identifikacijske i informativne
elemente na ambalaži. Dopunski elementi sami za sebe nemaju nikakvo značenje, tek u vezi s drugim
elementima dolazi do izražaja njihova uloga. Ipak im se ne smije zanijekati dekorativna uloga.

ETIKETE, VlNJETE, PRIVJESNICE I OGRLICE

Ako ambalažni materijal nije pogodan za tisak, jer bi troškovi tiska bili vrlo visoki, ili ako grafička
obrada ambalaže od takva materijala ne bi dala željeni estetski efekt, može se upotrijebiti etiketa
koja se lijepi na ambalažu. Etikete se obično upotrebljavaju za staklenu, limenu i drvenu ambalažu, a
neke vrste etiketa mogu se upotrijebiti i za transportnu ambalažu od kartona ili valovite ljepenke.
Za izradu etiketa za prodajnu ambalažu upotrebljavaju se bolje vrste papira, tvrdog glatkog lica, na
čijem se naličju nalazi sloj ljepila. Etiketa može imati oblik pravokutnika, kvadrata, kruga, elipse itd.
Ona može pokriti veći dio ambalaže (limenke) ili samo manji njezin dio (boce i staklenke). Nakon tiska
etikete se zaštićuju slojem laka protiv djelovanja vode i brisanja tiska.
Na etiketi se nalaze svi potrebni identifikacijski i informacijski elementi za neku robu. Na staklenoj
ambalaži obično se upotrebljavaju dvije manje etikete. Na jednoj od njih nalaze se pretežno
identifikacijski elementi, ona je obično kvalitetnija i bolje estetski oblikovana. Na drugoj su pretežno
informacijski elementi. Na taj način jedan dio staklene ambalaže ostaje nepokriven etiketom, pa je
unatoč etiketama moguće vidjeti robu.
Za transportnu se ambalažu uglavnom upotrebljavaju etikete sa zaštitnim i manipulativno-skladišnim
simbolima. Njihov izgled i dimenzije propisani su, a kvaliteta papira i tiska mnogo je lošija.
Vinjete se izrađuju na najjeftinijem papiru, aluminijskoj foliji ili nekom pogodnom plastičnom
materijalu, a pričvršćuju se na ambalažu ili direktno na robu lijepljenjem.

Prema sadržaju vinjete se dijele na:

- tehničke - koje obično sadrže neke tehničke podatke o robi ili cijenu robe,
- ukrasne - koje služe isključivo u dekorativne svrhe i
- prodajne - koje služe za isticanje imena proizvođača, zaštitnog znaka, kvaliteta robe itd.

Privjesnica je posebni oblik vinjete koja se za proizvod ne učvršćuje lijepljenjem već se za njega veže
koncem. Privjesnica mora biti vrlo raskošna, zato se izrađuje od najkvalitetnijih vrsta debljeg papira ili
još bolje od aluminijske folije, najkvalitetnijom tehnikom tiska.
Na boce i butelje u koje se pakiraju skuplje tekuće robe bolje kvalitete, često se stavlja ogrlica. Ona
svojim gornjim dijelom pokriva dio poklopca ili čepa boce, a donjim grlo boce. Boca s ogrlicom ne
može se otvoriti a da se pri tome ne ošteti ogrlica, pa na taj način ogrlica garantira potrošaču da se u
boci nalazi roba koju je u nju stavio proizvođač. Ogrlice su također grafički obrađene i služe za
isticanje imena robe, imena proizvođača, zaštitnog znaka, kvalitete robe itd.

METODE GRAFIČKOG OBLIKOVANJA AMBALAŽE

Za grafičko oblikovanje ambalažnog materijala, odnosno ambalaže, upotrebljavaju se različite tehnike

tiska u jednoj ili više boja. Za transportnu ambalažu obično je dovoljan jednobojni ili eventualno
dvobojni tisak. Prodajna ambalaža, naprotiv, obično zahtijeva višebojni tisak, kojim se postižu veći
prodajni i estetski efekti.
Izbor metoda grafičkog oblikovanja rješava se od slučaja do slučaja, a ovisi o vrsti ambalažnog
materijala, o složenosti odabranog grafičkog oblika, o broju potrebnih boja i polutonova i o broju
tiskanih primjeraka ambalaže.
Grafičko oblikovanje ambalažnog materijala ima čitav niz prednosti pred grafičkim oblikovanjem
ambalaže, a osobito u pogledu troškova, izbora metoda i kvalitete tiska. Zato se svi oni ambalažni
materijali od kojih se ambalaža proizvodi metodom krojenja i sastavljanja skrojenih dijelova obraduju
obično prije ili neposredno poslije krojenja, dok se ambalažni materijali od kojih se ambalaža oblikuje
metodama plastičnih deformacija ne mogu grafički obraditi, pa se potrebni grafički elementi nanose
na prostorno oblikovanu ambalažu.
Proces tiska sastoji se u izradi tiskovne ploče ili valjka (tiskovnog oblika), na čije se tiskovne površine
nanosi boja koja se brzo suši i koja se zatim tlakom prenosi na papir i druge tiskovne materijale.
Suvremena grafička industrija upotrebljava mnogo tiskarskih postupaka koji se prema tiskovnom
obliku mogu grupirati u četiri osnovne grupe: visoki, plošni i duboki tisak i tisak pomoću patrona.

Visoki tisak

Visoki je tisak karakterističan po tome što mu tiskovne površine na tiskovnoj ploči ili valjku leže iznad
površine tiskovnog oblika (slika 8). Od svih postupaka visokog tiska za grafičku obradu ambalaže
dolaze u obzir knjigotisak i naročito fleksografski tisak. Osim ovih postupaka visokog tiska u manjoj
mjeri se upotrebljava još i tisak pomoću žiga.
 Slika 8. Shematski prikaz visokog tiska

Knjigotisak

Knjigotisak je najstarija tehnika tiska. To je postupak visokog tiska koji se prije svega upotrebljava za
tisak knjiga i sličnih grafičkih proizvoda, bez mnogo kompliciranih crteža i slika. Kao tiskovni oblici kod
knjigotiska se upotrebljavaju za tisak teksta ručno i strojno složeni slogovi od lijevanih slova, a za tisak
crteža i slika klišeji.
Klišej je tiskovni element u obliku metalne ploče debljine do 7 mm. Klišej za crteže dobije se
postupkom fototipije tako da se originalni crtež snimi, a dobiveni fototipski negativ se kopira na
metalnu ploču na koju je prethodno nanesen sloj za kopiranje. Nakon kopiranja ploča se zagrijava
kako bi se osvijetljeni dijelovi kopirnog sloja prilikom kopiranja otvrdli i postali otporni prema
djelovanju kiseline. Ovako se priređena ploča zatim izlaže djelovanju kiseline koja nagriza samo one
dijelove ploče koje ne pokriva fotokopija crteža.
Klišej za slike dobije se postupkom autotipije. To je također fotokemijski postupak kojim se dobiva
klišej za reproduciranje višetonskih slika. Za pripravu klišeja postupkom autotipije potreban je raster.
To je staklena ploča s tankim horizontalnim i vertikalnim crtama, koje se sijeku pod kutom od 90°,
tvoreći pri tom rastersku mrežicu s malim prozirnim kvadratićima. Prilikom fotografiranja originala i
njegove reprodukcije na metalnu ploču, uz pomoć rastera sve tonske vrijednosti višetonskih originala
rasčlanjuju se u sitne rasterske točkice odgovarajućeg oblika i veličine. Proces nagrizanja kod
autotipije teče kao i kod fototipije. Dojam međutonova originalne slike nastaje na reprodukciji
optičkom sintezom sitnijih ili krupnijih tamnih točkica na bijeloj podlozi. S jednim klišejom može se
dobiti slika samo u jednoj boji.
Knjigotisak se može upotrijebiti za grafičku obradu svih vrsta papira i tanjeg kartona s tvrdom i dobro
zaglađenom površinom.
Knjigotisak je pogodan za tip ambalaže s mnogo teksta i malo jednostavnih likovnih elemenata. Velike
obojene površine nisu poželjne zbog sporog sušenja, jer uvjetuju malu brzinu rada.
Maksimalna radna brzina stroja iznosi 2 000 do 3 400 otisaka na sat. Kritični rentabilitet kreće se na
oko 10 000 otisaka. Knjigotisak je karakterističan po relativno visokim fiksnim i niskim varijabilnim
troškovima. Interesantno je da se u SAD knjigotisak češće upotrebljava za grafičko oblikovanje
ambalaže nego u Europi.

Fleksografski tisak

Fleksografski tisak je postupak visokog tiska kao i knjigotisak, samo što se po ovom postupku
upotrebljavaju fleksibilni klišeji načinjeni od gume ili termoreaktivnih plastičnih masa. Ovaj postupak
se zove još i anilinski tisak, jer je za njega bitna upotreba brzosušive jako razrijeđene anilinske boje.
Fleksografski tisak je prvi put upotrijebljen 1900. godine, za izradu tapeta, a danas se mnogo
upotrebljava za tisak milijunskih tiraža ambalaže, omotnih i ukrasnih papira, papirnih vrećica i vreća.
Za ovaj postupak bitna je upotreba fleksografskih boja koje se brzo suše, a kojima se postiže velika
brzina tiska, što je osobito važno za višebojni tisak i za ambalažne materijale koji ne upijaju boju, kao
što su pergamin, celofan, plastične i metalne folije.
Zbog fleksibilnog klišeja fleksografski je tisak pogodan i za materijale s ne baš jako glatkom
površinom. Iz istog razloga kvaliteta tiska je nešto lošija, ali je ta kvaliteta tiska za transportnu i
jeftiniju prodajnu ambalažu sasvim dovoljna.
Fleksografski se tisak može upotrijebiti za sve vrste papira i kartona, za folije tvrđih i fleksibilnih
plastičnih masa, za aluminijske folije, za laminirane materijale i za tkanine. S jednim klišejom se može
postići višetonski tisak, a za višebojni tisak potrebno je više klišeja.
Zbog fleksibilnoga tiskovnog oblika i malog tlaka klišeja na ambalažni materijal, fleksografski klišeji su
vrlo trajni i sposobni za visoku, gotovo neograničenu nakladu. Postupak je pri visokoj tiraži vrlo
ekonomičan, ali se mora računati s lošijom kvalitetom tiska. Idealan je za proizvodnju jeftine
ambalaže.

Tisak pomoću žiga

Žig se može shvatiti kao manji klišej čiji se otisak nanosi na gotovu ambalažu strojno ili ručno. Žigom
se obično nanose na ambalažu one informacije za koje ne postoje potrebni podaci u vrijeme izrade
ambalaže, kao što su npr. maloprodajna cijena (određujeje trgovina). datum proizvodnje itd.
Žig može biti običan, slijep i vatren. Običan je žig izrađen od tvrde gume ili metala. On se prvo pritisne
na jastučić s bojom, a zatim se boja koja se zadržala na žigu tlačenjem prenese na ambalažu.
Slijepi je žig metalan žig, a upotrebljava se bez boje. On se obično upotrebljava za tisak na poklopcu
limenki tako da se tlačenjem žiga na lim dijelovi lima utisnu, pa se tako dobije reljefni otisak.
Vatreni se žig upotrebljava za drvenu ambalažu. S njim se na drvenim bačvama otisne volumen
bačve, a na drvenim transportnim sanducima robe namijenjene izvozu otiskuju se neke važne oznake,
kao što su bruto i neto-masa robe. Proces otiskivanja izvodi se tako da se prvo metalni žig užari, a
zatim pritisne na drvo.

Plošni tisak

Plošni tisak obuhvata postupke kod kojih tiskovne površine leže na istoj visini kao i slobodne površine
klišeja. Dok se kod visokog i dubokog tiska tiskovne i sIobodne površine klišeja razlikuju po visini, kod
plošnog tiska one se razlikuju u pogledu afiniteta prema tiskarskoj boji, odnosno vodi (slika 9).
Najstariji postupak plošnog tiska je litografija (kamenotisak), kod kojeg se kao tiskovni oblik
upotrebljava ploča od specijalne vrste vapnenca. Početkom XX-og stoljeća u grafičku praksu uveden
je ofsetni tisak, kod kojeg je teška kamena ploča zamijenjena lakšom pločom od cinka, a uveden je i
jedan gumeni cilindar za posredno otiskivanje s cinčane ploče na papir.
Na području grafičke obrade ambalaže danas se upotrebljava ofsetni tisak i jedan modificirani
postupak ofsetnog tiska - limotisak.

Slika 9. Shematski prikaz plošnog tiska

Ofsetni tisak
Usavršavanjem postupka za izradu klišeja na cinčanoj ploči ofsetni tisak je postao izvanredno
prikladan za višebojni bogato ilustrirani tisak. I kod ofsetnog tiska je jednom pločom moguće dobiti
otisak samo u jednoj boji, ali se već i jednom pločom mogu postići različiti tonovi jedne boje. To su
kao i kod knjigotiska postiže rastavljanjem slike u sitne točkice ili crtice pomoću rasterskih ploča, a
ton boje se mijenja s promjerom točkica ili crtica i gustoćom njihova razmještaja. Na isti način
moguće je postići višebojni tisak sa svega tri osnovne boje - žutom, plavom i crvenom - tako da se
ostale boje (zelena, ružičasta, ljubičasta itd) i međutonovi postižu tiskom velikog broja sitnih točkica
tim osnovnim bojama.
Tisak ofsetnim tiskom odvija se na ovaj način: Prvo se klišej navlaži, a zatim se na njega nanese boja,
koja prijanja samo na one dijelove klišeja koji ne primaju vodu i koji služe kao tiskovne površine.
Zatim se preko klišeja prijeđe gumenim valjkom na koji se prenese boja s klišeja. Napokon, valjak
rotira preko papira na koji se boja otisne.
Velika je prednost ofsetnog tiska u tome što se njime, zahvaljujući gumom presvučenom valjku, mogu
grafički obraditi i oni ambalažni materijali koji nemaju potpuno glatku površinu, a da se ipak može
dobiti višebojni tisak visoke kvalitete. Tisak je mutan i bez sjaja, a to mu je veliki nedostatak. Taj
nedostatak se, međutim, naknadnim lakiranjem može eliminirati.
Ofsetni tisak može se upotrijebiti za grafičko oblikovanje glatkog i hrapavog papira i kartona,
plastičnih folija, metaliziranog papira i tkanina.

Uzimajući u obzir moguću visinu naklade, koja je kod različitih materijala različita, kao i kvalitete tiska
ofsetni tisak je po cijeni najpovoljniji. Ekonomičan je u odnosu na druge postupke već pri nakladi od
50.000 otisaka. Brzina rada je 5000 do 8000 otisaka na sat, čak i u višebojnom tisku.
Napredak u tehnici izrade klišeja i upotreba boljih fotokemikalija za tu svrhu donijeli su zadnjih
godina ofsetnom tisku bitne prednosti u pogledu troškova i kvalitete grafičkog oblikovanja ambalaže.

Limotisak

Limotisak je specijalni postupak ofsetnog tiska koji se primjenjuje za grafičko oblikovanje bijelog i
aluminijskog lima. Uglavnom je limotisak identičan s ofsetnim tiskom; jedina je razlika u tome što se
kod tiska limova, unatoč upotrebi boja koje se brzo suše, otisnuti lim mora sušiti u tunelnim sušarama
pri temperaturi od 60 do 130°C u trajanju od 10 do 30 min. Osušeni lim mora se zatim lakirati i opet
sušiti pri visokoj temperaturi kako bi se lak očvrsnuo. Ovaj čvrsti sloj laka štiti otisak na limu prilikom
prerade lima u limenke i poklopce.

Duboki tisak

Kod dubokog tiska tiskovna površina klišeja je udubljena u cilindričnom tiskovnom obliku (slika 10).
Na površinu cilindra nanosi se žitka boja, a zatim se oštrim čeličnim nožem višak boje skine tako da
boja zaostane samo u udubljenim dijelovima valjka. Prilikom tiska tiskovni materijal izvlači boju iz
udubljenja klišeja (slika 10).
 Slika 10. Shematski prikaz dubokog tiska

Slabijim ili jačim nagrizanjem mogu se dobiti manje ili više udubljeni elementi tiska u koje stane
manje ili više boje, pa se na taj način mogu s jednim valjkom otisnuti i polutonovi boje.
Od svih postupaka dubokog tiska za grafičko oblikovanje ambalaže najvažniji je bakrotisak. On je
dobio ime po bakrenoj ploèi na kojoj se izrađuju klišeji posebnim postupkom.

Bakrotisak

Izrada klišeja za bakrotisak općenito je skupa. Zato je ovaj postupak ekonomičan samo za vrlo visoku
nakladu. S druge strane, zbog upotrebe boje koja je razrijeđena s lakohlapljivim otapalima, vrijeme je
sušenja tiska kratko - traje svega nekoliko sekunda, pa je i pri vrlo velikoj brzini tiska od 80 do 160 m u
minuti moguća neposredna dalja prerada.

Bakrotiskom moguće je grafički oblikovati glatke ambalažne materijale, kao što su strojno zaglađeni
papir i karton, i glatke plastične mase. Kod papira s mnogo drvenjače, kao i kod papira s malo ljepila,
obično je tisak lošije kvalitete.
Brzina tiska kreće se izmedu 3 000 i 7 000 otisaka na sat. Zbog visokih troškova za izradu klišeja
postupak je ekonomičan u odnosu na druge postupke tek kod naklada iznad 10000 otisaka.

Tisak pomoću patrona –patroniranje

Umnožavanje teksta i jednostavnih slika pomoću patrona vrlo je stara tehnika umnožavanja, po kojoj
se boja na patronu nanosi kistom ili gumenom lopaticom, a kroz izrezane dijelove patrone prelazi na
podlogu. Danas se ova stara tehnika ponekad primjenjuje za nanošenje važnih oznaka na
transportnu, ponajprije drvenu, ambalažu nakon završenog pakovanja. U novije vrijeme je, međutim,
uvedena u praksu jedna suvremenija metoda patroniranja koja je poznata pod imenom sitotisak.

Sitotisak

Sitotisak je posebna tehnika tiska pomoću patrone, kod koje kao nosilac tiskovnog oblika služi fino
svileno ili metalno sito napeto u prikladnom okviru (slika 11). Na ovom situ izrađuju se mehaničkim ili
fotomehaničkim postupkom patrone u kojima su otvorena sva ona oka sita kroz koja mora proći boja,
a zatvorena su oka na onim dijelovima sita koji na otisku treba da ostanu bez boje.
Otiskivanje se izvodi pomoću gumene lopatice, kojom se boja prevlači preko sita, pri čemu boja
prelazi na podlogu kroz otvorena oka sita. Nakon toga se okvir s patronom podigne, a sloj boje koji je
prošao kroz sito ostaje na podlozi kao otisak.
Sitotisak je tehnika tiska s najširim područjem primjene. Ovim postupkom mogu se praktično obraditi
sve vrste ambalažnog materijala, sve vrste papira i kartona, limovi, staklo, drvo, plastične mase,
pjenaste plastične mase i tekstil.

Slika 11. Shematski prikaz sitotiska

On se može upotrijebiti za obradu neoblikovanog ambalažnog materijala, ali isto tako i za već gotovu
ambalažu, kao što su čaše, boce, limenke, bačve itd.
Izrada patrona za sitotisak brza je i jeftina, a i priprema poluautomatskih strojeva za sitotisak
jednostavna je i brza. Dapače, ovaj postupak moguće je izvoditi i manuelno. Zato su i tiskare sa
sitotiskom i uz mali kapacitet rentabilne, a troškovi tiska su niski i kod male naklade od cca 10000
otisaka.
Kvaliteta tiska zaostaje za kvalitetom ostalih tiskovnih postupaka, pogotovu ako se radi o finom tisku,
ali je zato ovaj tisak pogodan za gotovu, oblikovanu ambalažu.
Brzina tiska je mala. Iznosi 600 do 1 500 otisaka na sat. U odnosu na efekte koji se ovim tiskom
postižu cijena tiska je razmjerno povoljna. Postupak je osobito povoljan za tisak gotove ambalaže.