Pučko otvoreno učilište

Auto moto centar Nova Gradiška

Prehrana i poznavanje robe – II dio

Zanimanje: Agroturistički tehničar
 GORIVA
Goriva kao izvori energije

Nafta, ugljen, plin i nuklearna energija podmirivat će veći dio energetskih potreba u
svijetu i početkom ovog stoljeća. Od alternativnih izvora energije budućnost imaju sintetički
proizvodi iz ugljena, plina i uljnih škriljevaca, zatim solarna energija te energija iz biomase-i
metanhidrat.
Nalazišta čvrstog metanhidrata (mješavina metana i vode slična ledu) toliko su
prostrana da je nužna revizija poznatih rezervi plina u svijetu.
Energent budućnosti počet će se eksploatirati za pedeset godina.
Više od 90% energetskih potreba u svijetu podmiruje se još uvijek iz neobnovljivih
izvora. Gotovo se polovica ukupne potražnje odnosi na naftu. S druge strane, u postojećoj
Zemljinoj flori pohranjeno je isto toliko energije kao i u svim dosad utvrđenim rezervama
ugljena, nafte i plina. I konačno: površina Zemlje prima od Sunca gotovo deset puta toliko
energije koliko je sadržano u ukupnim svjetskim rezervama fosilnih goriva i urana.
U jednom prikazu o "Energiji u budućnosti" – tako glasi naslov – njemački Shell
upućuje na činjenice da će se zbog pada cijena nafte u međuvremenu ponovo zapostaviti
daljnje ostvarivanje projekata za pridobivanje alternativne energije, čak i onih projekata za
koje su dosad postojali vrlo veliki izgledi. S druge pak strane, što se donekle kosi s ovakvim
razvojem, predviđa se da će već početkom idućeg stoljeća broj stanovnika na Zemlji porasti
od pet na sedam milijardi.
Mjere koje se odnose na štednju energije pri tom dugoročnog su karaktera i mogu biti
od velikog značenja. Međutim, na poticaje da se štedljivo postupa s energentima fosilnog
porijekla više utječu ekološki pokreti, a manje cijene. Veće značenje u budućnosti imat će i
kvaliteta, odnosno raspoloživost energije. Nafta, ugljen, plin i nuklearna energija početkom
idućeg stoljeća pokrivat će veći dio energetskih potreba svijeta. Medutim, troškovi
istraživanja i stvaranje rezervi rapidno rastu. Tako postaje sve aktualnijim razvoj čistih po
okoliš primjenljivih alternativa, kojima bi se trebalo više vrijedne naftne derivate najprije
dopunjavati i konačno ih potpuno zamijeniti, prije svega kao gorivo u ukupnoj prometnoj sferi.
Kako nas, međutim, iskustvo uči, mogućnost uključivanja novih energenata u punom opsegu
obično traje desetljećima, pa se već u bliskoj budućnosti mora se sigurnošću utvrditi da će
nove, odnosno dosad nerazvijene tehnologije biti na raspolaganju 20 do 30 godina.

Optimizam glede korištenja sunčeve energije

Kod većeg korištenja biomase (što je posebno značajno za zemlje u razvoju) radi se o tome
da se pokriju sve veće potrebe za jeftinom i visokovrijednom energijom, a istodobno da se
spriječi veća ekološka šteta. Ovo bi se moglo postići usmjerenim i planiranim sađenjem
specijalnih biljaka kojima bi se spriječilo istrebljivanje prirodnih šuma, odnosno
usavršavanjem postupaka za preradu biomasa. Shell polazi od toga da korištenje biomase
neće nikada imati značenje nafte i ugljena u svjetskoj opskrbi energijom, ali da bi to moglo
znatno povećati životni standard za oko dvije milijarde stanovnika zemalja u razvoju.
Veće mogućnosti u energetskom smislu ima razvijanje sunčanih kolektora za proizvodnju
topline. Istraživanja su pokazala da u mnogim zemljama postoje na ovom području velike
rezerve.
Svjetska energetska kriza potakla je i u našoj zemlji zanimanje za alternativne izvore
energije. U Hrvatskom hidrometeorološkom zavodu istražuje se je li potencijalna solarna
energija u nas dovoljno velika da bi opravdala ulaganje u solarne uređaje koji su slabo
zastupljeni uz jadransku obalu. U Zatonu kod Nina godinama se koriste sunčani kolektori (od
1985. g.), a danas već u mnogim primorskim mjestima.
Goriva

GORIVO PRIRODNO UMJETNO

Čvrsto drvo, treset, smeđi ugljen, drveni ugljen, metalurški koks, švel-koks,
kameni ugljen, antracit plinarski koks, briketi, životinjski ugljen,čada
Tekuće zemno ulje (nafta) derivati nafte, katran i derivat njegove prerade,
alkohol
Plinovito zemni plin, bioplin generatorski i vodeni plin, gradski plin
Shema 2. Podjela goriva

3
METALI I METALNA ROBA

Metali su kemijski elementi s karakterističnim fizičkim i kemijskim svojstvima. Oni se dobivaju

preradom ruda, koje mogu biti samorodne, sulfidne, oksidne i sllikatne.
U tehnički važne metale ubrajamo: željezo (čelik), metale za legiranje čelika, bakar, aluminij,
olovo, cink, kositar i plemenite metale. Željezo je zbog široke primjene najvažniji metal.
Željezni predmeti se zaštićuju od korozije postupcima metalne i nemetalne zaštite.

Metalnu robu čine svi metalni predmeti kojima se koristi suvremeni čovjek. Ona obuhvaća
velik broj artikala proizvedenih različitim postupcima izradbe u metalurgiji, u poduzećima
metaloprerađivačke industrije i u zanatstvu. Tu prvenstveno uvrštavamo: profilnu robu,
limove i trake, žice i žičane proizvode, cijevi, okove, štednjake i peći, sanitarnu robu i
armature, robu za centralno grijanje, kuhinjski pribor, alate i drugu metalnu robu.
Metali se u prirodi nalaze vrlo rijetko u čistom stanju. Većinom se nalaze u rudama. Rude su
stijene iz kojih se može na ekonomičan način dobiti neki metal. Stijene su čvrste mineralne
tvari koje izgrađuju Zemljinu koru.
Rude po kemijskom sastavu mogu biti samorodne (sadrže metal u elementarnom stanju),
sulfidne (spojevi metala sa sumporom), oksidne (spojevi s kisikom, tj. oksidi, metalni
hidroksidi i metalni karbonati) i silikatne (spojevi sa silicijem).
Ruda se vadi iz zemlje na rudarski način, iskopima. U rudama ima i nekorisnih minerala, koje
nazivamo jalovina (npr. kremen, vapnenac). Jalovina se odstranjuje različitim postupcima.
Odstranjivanjem jalovine (koncentracija rude) rudu obogaćujemo i dobivamo rudni
koncentrat, koji se dalje prerađuje. Preradbom ruda i dobivanjem metala bavi se posebna
grana tehnologije – metalurgija.
Oksidne rude prerađuju se redukcijom, tj. oduzimanjem kisika pomoću redukcijskih
sredstava. Sulfidne rude i rude s metalnim hidroksidima i karbonatima najprije se prženjem
prerade u oksid, koji se prerađuje dalje redukcijom. Postoje i složeniji postupci dobivanja
metala (elektrolitički postupak).
U praksi se metali dijele s raznog stanovišta. Kao osnova za podjelu uzima se specifična
težina, boja, tvrdoća, sposobnost spajanja s kisikom.
Prema specifičnoj težini metali se dijele na teške i lake. U teške metale ubrajamo one čija
je specifična težina veća od 3,8 (npr. željezo, bakar). Laki metali imaju specifičnu težinu
manju od 3,8 (npr. aluminij, magnezij, litij).
Prema boji dijelimo metale na tvrde i meke. Meki su metali npr. olovo, kalij, natrij, koji se daju
rezati nožem.
Prema sposobnostima spajanja s kisikom metale dijelimo na plemenite (npr. platina,
srebro, zlato), poluplemenite (npr. bakar, olovo) i neplemenite (npr. željezo, magnezij). Što
metal jače reagira s kisikom, to je manje plemenit.
Veliki broj metala upotrebljava se u obliku legura ili slitina. Legure su smjese dvaju ili više
metala (bronca, mjed i dr.).
Čovjek je vrlo rano otkrio metale. Već u mlađe kameno doba upotrijebio je zlato, zatim bakar
i meteorno željezo. Metali su sve do danas zadržali primarni značaj u izgradnji materijalne
kulture čovječanstva. Moderna tehnika i tehnologija nezamislive su bez uporabe metala.

Metalna roba

U trgovački promet dolazi metalna roba izrađena od raznih metala, a najviše od čelika i
njegovih legura. Veći broj metalnih proizvoda je standardiziran.
Standardi predstavljaju propise kojima se određuju karakteristike proizvoda u robnom
prometu. Standardima se najčešće propisuju sljedeći elementi: definicija, oblik, dimenzije,
kvaliteta i druga svojstva proizvoda, ambalaža i transport proizvoda, uvjeti i načini
provjeravanja kvalitete i dr.
Standardizacija proizvoda poduzećima olakšava i pojeftinjuje proizvodnju, a potrošačima
osigurava nižu cijenu, kvalitetu, jednostavnije rukovanje i dr.

4
Standardi mogu biti nacionalni (npr. Njemačka - DIN, SAD - ASTM i dr.), hrvatske norme
HRN HZO i HRNHZ1 i međunarodne norme (ISO).
Nestandardizirana roba mora odgovarati deklaraciji, tj. izjavi proizvođača o kvaliteti i količini
robe.

Profilna roba
Profilna roba obuhvaća metalne komade ili šipke različitog oblika poprečnog presjeka
(profila). Profil ima geometrijski oblik ili oblik velikog slova I, L, T, U itd. Profilna roba se
proizvodi najčešće od željeza (čelika), bakra, mjedi, aluminija i aluminijskih legura. Prema
načinu izradbe razlikujemo valjanu i vučenu profilnu robu.

Limovi i trake su plosnati profilni komadi metala raznih debljina i dimenzija. Dobivaju se
vrućim i hladnim valjanjem metalnih poluproizvoda. Nakon valjanja limovi se podvrgavaju
različitim postupcima obrade, koje nazivamo adustiranje (rezanje, brušenje, poliranje i dr.).
Limovi se dijele prema raznim kriterijima. Prema metalu od kojeg se izrađuju razlikujemo
čelične limove i limove od obojenih metala.
Građevni okov proizvodi se prema standardima. Građevni okov su različite brave, spojnice
(panti), kvake i štitovi, škare za prozore, kutni limovi, zapirači, automatski zatvarači vrata i
druga roba. Građevni okov izrađuje se od aluminija i aluminijskih legura, mjedi, pocinčanog ili
poniklanog željeza, nehrđajučeg čelika i drugih materijala.
Brave su najvažniji građevni okov. Brave dijelimo na obične i sigurnosne (prema elementu
sigurnosti), usadne i pribitoe (prema načinu pričvršćivanja), brave za jednokrilna, dvokrilna,
igrajuća, klizna, harmonika i druga vrata (prema vrsti vrata), desne i lijeve brave (prema
otvaranju vrata) itd.
Spojnice služe za spajanje vrata ili prozorskih krila za vratnice, odnosno doprozornike.
Prema mjestu pričvršćenja spojnica je desna ili lijeva. Danas se najviše upotrebljavaju
cilindrične spojnice.
Kvake za vrata sašto je se od dviju ručki, jedne s klinom i druge s utorom za klin. Kvake
dolaze u promet u raznim oblicima.
Štitovi za vrata imaju oblik prilagođen bravi. Duljina štitova zavisi od vrata.
Kvake za prozore ili tzv. olive mogu biti ravne i savinute, a upotrebljavaju se za zatvaranje
dvokrilnih prozora. Poluolive služe za zatvaranje jednokrilnog prozora.
Škare za prozore služe obično za pridržavanje krila gornjih prozora. Razlikuju se po obliku i
duljini u centimetrima (škare s vodećim klinom, škare s nastavkom, ravne škare). Tu
možemo navesti i patent-otvarače za gornje prozore.
Kutni limovi za prozore i vrata izrađuju se od pocinčanog željeza, mjedi i sl. Mogu biti
udubni i pribitni, različitih duljina krakova.
Zapitači su zasuni za fiksiranje vrata ili prozora. Mogu biti pribitni i uložni, obični i poprečni,
ravni i savinuti, okrugli, za lokot, desni i lijevi,
Automatski zatvarači za vrata rade s hidrauličnom crpkom ili oprugom. Zatvarači sami
zatvaraju vrata brzo i tiho. Dolaze u trgovinu u raznim veličinama.
Okov za pokućstvo ima određenih sličnosti s građevnim okovom. Tu ubrajamo različite
brave i bravice, spojnice, zasune, škare, štitove za ključeve, ručice za ladice i ormare itd.
Ovaj okov dolazi u trgovinu u raznim oblicima i različitih dimenzija. Prodaje se po komadu,
odnosno u kompletu za pojedini dio namještaja.

Štednjaci i peći
U trgovačkom prometu razlikujemo štednjake i peći prema korištenom gorivu, odnosno obliku
energije.
Štednjake u trgovini dijelimo na: štednjake za loženje krutim gorivom (drva, ugljen), plinske
štednjake, električne i kombinirane štednjake.
U trgovinu dolaze peći na kruto gorivo, peći na tekuće gorivo (lož-ulje, petrolej, kerozin),
plinske peći i električne termoakumulacione peći.

5
Osnovna razlika između štednjaka i peći je u tome što štednjaci imaju pećnicu i služe
prvenstveno za kuhanje jela.
Električni štednjaci i peći opisuju se kod elektrotehničke robe.

Sanitarna roba
Sanitarna roba upotrebljava se najčešće u sanitarnim prostorijama. Sanitarna roba može se
podijeliti na 4 skupine:
1. krupna sanitarna roba
2. sitna sanitarna roba - fitinzi i druga sitna roba
3. sifoni
4. ventili i slavine.

Kuhinjski pribor
U ovu skupinu metalne robe uvrštavamo kuhinjsko posude, pribor za jelo i ostali kuhinjski
pribor.
Za proizvodnju ove robe upotrebljavaju se čelični limovi, aluminijski i kositreni limovi, legure
čelika i drugi materijali. Čelični lim može bili dekapiran, brušen, poliran, naknadno emajliran,
pokositren, pocinčan, kromiran ili prevučen teflonom. Kuhinjski pribor izrađuje se pretežno
prešanjem, izvlačenjem i kovanjem.
Kuhinjsko posuđe predstavlja važan dio kućnih potrepština. To su različiti lonci s
odgovarajućim poklopcima, tave, protvanji, tanjuri, zdjele, šalice, vrčevi, cjedila itd.
Emajlirano kuhinjsko posuđe dijelimo prema težini na lako, poluteško i teško. Lako i
poluteško emajlirano posuđa je s vanjske strane obojeno različitim bojama, a teško
emajlirano posude izrađeno je od specijalnoga čeličnog lima, emajliranog iznutra i izvana
cmo. Emajlirano posuđe izrađuje se u različitim oblicima i veličinama, s označenom
zapreminom u litrama ili u brojevima koji predstavljaju unutarnji promjer posuđe izražen u
centimetrima. Ovo posuđe je osjetljivo na udarac.
Visokokvalitetno kuhinjsko posuđe izrađuje se od nerđajućeg čelika (rostfraj), odnosno
čelika legiranog s kromom i niklom. Ovo posude se brzo zagrijava i zadržava dugo toplinu.
Pogodno je za kuhanje dijetalne hrane bez masnoće. To je teško i dugotrajno posuđe,
relativno skupo i osjetljivo na pranje.
Teflonizirano kuhinjsko posuđe je prevučeno s unutarnje strane teflonom tj.
termostabilnom plastičnom masom. U takvoj posudi meso se peče bez masnoće. Teflon je
osjetljiv na mehanička oštećenja, pa se posuda pere mekom spužvom odmah nakon
pripreme jela.

6
STAKLO I STAKLENA ROBA

Staklo

Staklo je amorfna, prozirna, veoma tvrda i kruta umjetno proizvedena mineralna

taljevina. Ovisno o vrsti i količini pojedinih sirovina dobivaju se razne vrste stakla:
Kremeno staklo dobiva se taljenjem čistog kremena ili kremenog pijeska u
električnim pećima na 1700-1800 °C. Ono ima mali temperaturni koeficijent rastezanja,
propušta ultraljubičaste zrake pa se upotrebljava za živine svjetiljke, kvarc-lampe i za balone
fotonki. Osim toga ono se primjenjuje kao dielektrik kondenzatora i kao izolator u radio-
tehnici u obliku cijevi, šipka, ploča i sl.
Vodeno staklo se dobiva ako se kalijev i natrijev silikat, koji su sami po sebi staklasti
i amorfni, otope u vreloj vodi pa se kao 30-50%-tna otopina zovu "vodeno staklo". U
elektrotehnici služi kao vezivo različitih praškastih materijala.
Natrijevo ili prozorsko staklo primjenjuje se za proizvodnju ravnog prozorskog ili
šupljeg stakla (čaša, boca i sl.). Srednje je taljivosti i slaba zvuka.
Kalijevo ili češko staklo teže se tali i ima bolji zvuk, ali je mekše od natrijskog stakla.
Upotrebljava se za kemijsko posude, zrcala i ukrase.
Olovno ili optičko staklo lakše se tali i mekše je od kalcijskih stakala. Ima lijep zvuk
i veću specifičnu težinu. Ima velik indeks loma i disperziju svjetla pa se primjenjuje za izradu
leća i prizmi. Osim toga ima i veliku dielektričnu čvrstoću pa služi izradi balona za žarulje i
elektronke. Dolazi pod imenom "teški kristal".
Aluminij-alkalijsko ili buteljsko staklo upotrebljava se za proizvodnju običnih boca.
Naročito je otpomo prema vodi i kemikalijama, teško se tali, tvdo je i bez zvuka.

Staklena roba

Staklenu robu najčešće dijelimo prema obliku i upotrebi.

Prema obliku staklena roba može biti ravna i šuplja. U ravno staklo svrstavamo
prozorsko staklo, armirano staklo, staklo za ogledala i izloge i dr.
Prema upotrebi staklenu robu dijelimo na sljedeće skupine: staklenu robu za
građevne svrhe, za široku potrošnju, za ukrasne i specijalne svrhe.

Staklena roba za građevne svrhe: U ovu skupinu staklene robe ubrajamo: prozorsko staklo,
staklo za izloge i ogledala, armirano staklo, sigurnosno staklo i dr.

Staklena roba za široku potrošnju

Ovu veliku skupinu šuplje staklene robe možemo podijeliti na trgovačko i ambalažno
staklo.
Trgovačka stakla su razne čaše, boce, vrčevi, stakleno posude, staklenke za
ukuhavanje voća i povrća, vaze, pepeljare, sjenila za svjetiljke i dr.
Ambalažno staklo obuhvaća velik asortiman staklene robe. Upotrebljava se
prvenstveno za pakiranje raznih tekućina u robnom prometu.
Pretežni dio ovih proizvoda izrađuje se u standardnim oblicima i veličinama. Kvaliteta
ove robe ovisi o materijalu i načinu izrade, a prodaje se pojedinačno ili u sklopu servisa.

Staklena roba za specijalne svrhe

U ovu skupinu staklene robe ubrajamo: kemijska stakla, optička stakla, kvarcna
stakla, staklenu vunu, vodeno staklo, sigurnosno staklo, emajl i pocakline, razna kaljena
stakla i dr. Specijalna stakla izrađuju se od različitih sirovina i dodataka.
Kemijsko staklo upotrebljava se za izradbu posuđa i aparatura za kemijske
laboratorije. Poznato je jensko laboratorijsko staklo i američko pireks-staklo.

7
 Optičko staklo služi za izradu leća i prizmi za fotografske aparate, mikroskope,
spektroskope, dalekozore i sl. Od optičkog stakla traži se čistoća, prozirnost i dobar lom
svjetla.
Staklena vuna primjenjuje se kao elektroizolator, toplinski i akustički izolator.
Stakleno vlakno je čvršće od prirodnih vlakana, pa se primjenjuje i u tekstilnoj industriji.
Sigurnosno staklo kod loma ne da je krhotine koje mogu izazvati ozljede.
Primjenjuje se za vjetrobranska stakla vozila, za zaštitne naočale, plinske maske i dr.
Razlikujemo višeslojno i jednoslojno sigurnosno staklo.
Emajli su staklene taljevine kojima se previače razni metalni predmeti i keramičko
posude. Emajli daju predmetima estetski izgled, štite ih od korozije i djelovanja tekućina.
Prozirni emajh' nazivaju se pocakline.

Staklena ambalaža
Staklena ambalaža najčešće se izrađuje od ambalažnog stakla (aluminijsko staklo),
odgovarajuće kakvoće i zdravstvene ispravnosti. Lako se oblikuje, lijepo se boji, ne propušta
tekućine, plinove, strane mirise, a razmjerno je jeftina.
Nepovoljna strana staklene ambalaže je lomljivost i velika masa, što uvjetuje potrebu
opreznog rukovanja i prijevoza, nešto skuplju transportnu ambalažu (kutije i gajbe) i
razmjerno mnogo prostora za skladištenje i prodaju.
Osim boca za napitke i pića, te staklenke za ukiseljeno povrće, kompote, džem,
marinade i slične proizvode, tu su bočice za kozmetičke proizvode, atraktivnog dizajna,
skupe izrade i zatvaranja.
Dio boca za tekuće namirnice (pića, mineralna i soda-voda) u trgovinu dolazi kao
povratna ambalaža.

8
 KERAMIČKA ROBA

Kakvoća keramike u prometu ovisi prije svega o kvaliteti upotrijebljenih sirovina (gline).
Glina je po kemijskom sastavu aluminij-hidrosilikat. Takav sastav ima samo vrlo čista glina
kao ruda bez stranih primjesa, poznata kao kaolin - bijela zemlja, koja se sastoji gotovo
isključivo od minerala kaolinita, veoma rijetkog u prirodnim nalazištima. Većinom su gline u
prirodi izmiješane s drugim mineralima. Različite vrste gline sadrže različite glinence,
krerneni pijesak, tinjac, željezne spojeve, huminske tvari (produkti raspadanja organskih
tvari) i drugo. Čisti kaolin je bijele boje, a različite nečiste gline su obojene crveno, plavkasto,
žućkasto, crno.
Prema količini nečistoća različite vrste gline dijele se na:
- lončarsku glinu, s malo primjesa, bijele, sive i žute boje ili crvene gline obojene željeznim
oksidima,
- ilovaču, glinu s većim količinama silicij-dioksida i željeznih oksida. Može biti obična ilovača,
pjeskovita ilovača ili glinoviti pijesak, a najčešće su obojene žućkasto, crvenkasto, ili mrko.
- suknarsku glinu bogatu vapnencem i magnezij-silikatima. Sive je ili zelenkaste boje, nije
plastična, u vodi se drobi i nije pogodna za izradu keramike. Dobro upija masti i služi za
pranje sukna,
- laporastu glinu, koja također sadrži mnogo vapnenca i ne upotrebljava se u proizvodnji
keramike.
Od pomoćnih sirovina u proizvodnji keramike najvažnije su: talilo, caklin i boja.
Talilo je sredstvo koje se dodaje obrađenoj, najčešće pročišćenoj glini radi snižavanja tališta
ili temperature pri kojoj glina u vatri omekšava. Kao talilo upotrebljava se smjesa glinenca
ortoklasa, kremena, željeznih oksida, alkalijskih silikata i druge tvari koje pri pečenju glinenih
predmeta ispunjavaju pore (šupljine) koje nastaju zbog hlapljenja vode i organskih tvari.
Caklina ili glazura je mineralna tvar i kemikalija s razmjerno niskim talištem koja na površini
pečenog glinenog predmeta tvore staklaste slojeve, keramiku čini nepropusnom, glatkom i
hjepa sjaja, štiti je od nepovoljnih vanjskih utjecaja i drugo. Za razliku od emajla, caklina je
najčešće prozirna, a sastoji se od smjese kaolina, sadre, ortoklasa, krede, mramora,
staklenog brašna, oksida teških kovina i drugoga.
Boja za keramički proizvod, emajl i staklo (veoma slični proizvodi) najčešće je oksid teških
kovina, npr. željezo (žuto, zeleno, mrko i plavozeleno, ovisno o sastavu mase u koju se
dodaju), kobalt (plavo do Ijubičastoplavo = kobaltno plavo), mangan (crveno i ljubičasto),
nikal (sivo), bakar (zeleno), uran (žuto do jarko zeleno), kadmij-sulfid (žuto), selen (ružičasto
do zutocrveno), zlato (crveno), krom (zeleno).
Dobro izmiješana (izgnječena) masa lončarske gline se suši, premazuje smjesom za
dobivanje cakline i peče na temperaturi od najmanje 800 °C.
Samo iznimno u prometu mogu biti nepocakljeni proizvodi ako služe za pečenje jela i
specijaliteta s malim udjelom vode.
Caklina na glinenom, keramičkom i porculanskom posudu i priboru ne smije biti oštećena i
ne smije se ljuštiti s površine. Rubovi glinenog, keramičkog, porculanskog i staklenog posuda
i pribora koji se u upotrebi prinose ustima moraju biti zaobljeni i glatki.

Podjela keramičke robe

U trgovini se keramička roba dijeli prema tehničkim svojstvima na grubu i finu keramiku, a
prema fizikalnim osobinama na poroznu i neporoznu keramiku.
U grubu keramiku svrstavamo: ciglu, crijep, cijevi, posude od kamenštine i vatrostalne
materijale.
Fina keramika obuhvaća sljedeće proizvode: glazirane i neglazirane pločice, sanitarne
proizvode, posude, dekorativne figure, elektroporculan, proizvode od kamenine i vatrostalno
posude.

Porozna keramička roba

9
Ovisno o kakvoći slrovina, načinu obrade i strukturi crijepa (pečene mase) keramičke
prerađevine se dijele u tri skupine proizvoda:
- porozni (šupljikavi),
- neporozni,
- vatrostalni proizvodi.
Usporedo sa strukturom crijepa mijenjaju se i druga obilježja keramike, osobito tvrdoća,
čvrstoća, boja i druga svojstva keramičkih prerađevina, od kojih su najznačajnije obična
lončarija, terakota, majolika, fajansa, porculan i kamenina.
Obična lončarija (gmčarija) dobiva se od Iončarske gline. Na prijelomu je crvenomrke boje,
slične onoj kod cigle i crijepa. Predmeti se glaziraju samo na vanjskoj strani, na kojoj se vide
fine pukotine. U tu skupinu proizvoda ubrajaju se: tanjuri, boce za kiselo mlijeko, tegle, vaze,
lonci za cvijeće i drugi proizvodi najčešće domaće ili zanatske izrade.
Terakota (terra cota = pečena zemlja) dobiva se pečenjem glinenih proizvoda s više
željeznog oksida, koji proizvodima da je karakterističnu crvenkastu boju (terakota; izuzetno
boja može biti žućkasto do tamnocrvena, a ponekad se proizvodi umjetno boje). Predmeti od
terakote ubrajaju se u skupinu proste, najčešće neglazirane keramike za tehničke svrhe.
Terakota se razmjerno mnogo upotrebljava u kiparstvu.

Neporozna keramička roba

U neporoznu keramičku robu spadaju proizvodi čiji je crijep sinteriran, neporozan, na
prijelomu sjajan, nepropustan za plinove i tekućine (porculan, kamenina, vatrostalni materijali
visoke kvalitete).

Porculan
Porculan je najkvalitetniji keramički proizvod. Keramička masa za izradu porculana sastoji se
od potpuno bijele gline - kaolina, glinenca i kremena.
Posebna vrsta porculana je elektroporculan ili porculan za izolatore u elektrotehnici. Izrađuje
se od smjese kaolina, kremenog pijeska, feldšpata i drugih tvari. Umesto elektroporculana
upotrebljava se stearit, koji se dobiva od prirodnog minerala (magnezijev hidrosilikat), uz
dodatak glinenca i gline.

Kamenina
Kamenina je sinterirani keramički proizvod izrađen od smjese vatrostalne gline, kaolina,
feldšpata i kremenog pijeska. Njezin crijep je bijele do žućkaste boje, vrlo tvrd, neproziran i
otporan prema kemikalijama.
Fina bijela kamenina često zamjenjuje porculan. Upotrebljava se za izradu kemijskog,
stolnog i drugog posuda, sanitarnih uređaja, zidnih pločica, vaza, ukrasnih figura i dr.
Predmeti se često boje i prevlače glazurom.
Obična gruba kamenina (kamenština) ima crijep sive, žute do smeđe boje. Peče se od
vatrostalne gline na istoj temperaturi kao i fina kamenina, a služi za izradu kanalizacijskih
cijevi, posuda u kemijskoj industriji i drugih tehničkih proizvoda.

Keramičke pločice
Keramičke pločice možemo općenito podijeliti na zidne, podne, pročeljne i mozaik pločice.
Proizvode se uglavom s glazurom i u raznim bojama. Imaju pravokutni ili kvadratni oblik
različitih dimenzija.

Vatrostalni keramički proizvodi

To su materijali koji pri visokim temperaturama ne mijenjaju svoj oblik.Upotrebljavaju se naj-
češće u industriji za oblaganje peći i kod drugih tehnoloških procesa. Vatrostalni materijali
izrađuju se od raznih sirovina (vatrostalna glina, kremen, bijeli boksit, dolomit, grafit, kvarcit
itd.). Masa se uvijek sastoji od jednog neplastičnog materijala i jedne plastične komponente
koja ima funkciju veziva.
Prema temperaturnoj otpornosti razlikujemo obične vatrostalne materijale (točka taljenja na
1580--1770 °C), visokovatrostalne (1770-2000 °C) i specijalne vatrostalne materijale (iznad

10
2000 °C). Prema kemijskom sastavu vatrostalni materijali mogu biti kiselog, bazičnog i
neutralnog karaktera.
Vatrostalni proizvodi dolaze u promet oblikovani u opeke ili u zrnatom stanju. Od vatrostalnih
opeka najviše se upotrebljavaju samotne, koje se dobivaju miješanjem šamota (mljevene
pečene vatrostalne gline) sa sirovom vatrostalnom glinom kao vezivnim materijalom. Izrađuju
se u raznim oblicima i dimenzijama.
Sva keramička roba je lako lomljiva, pa zahtijeva pažljivo postupanje pri pakiranju, transportu
i rukovanju. Na ambalaži se naznači: "Pazi - lomljivo!" i sl. Oštećena roba ne smije se
prodavati.

11
 DRVO I KORIŠTENJE DRVETA

Općenito o drvu

Drvo je vrlo korisno dobro. Raznovrsnost njegove upotrebe poznata je čovjeku od

pamtivijeka. Upotrebljava se kao važan građevni i ogrjevni materijal, za ambalažu i u sve
većim količinama za preradu u čitav niz kemijskih proizvoda bez kojih ne bismo mogli ni
zamisliti suvremen život (npr. za preradu u celulozu i njezine proizvode, za dobivanje papira,
octene kiseline, acetona, alkohola, eksploziva, smola i mnogih drugih proizvoda).
U rezanu građu ubrajamo grede, daske, letve i sličnu rezanu robu. Izrezana se grada
slaže u pilanama tako da između nje može strujati zrak, čime se drvo dalje prosušuje. Za
neke namjene rezana građa dalje se obrađuje u gotove (finalne) proizvode: furnire, panel-
ploče, lesonit, parkete, željezničke pragove, bačve, raznu drvenu ambalažu, pokućstvo itd.
Prema biološkim karakteristikama drvo se svrstava u crnogoricu ili zimzeleno drvo
(jela, smreka, bor) i bjelogoricu ili listopadno drvo, a bjelogorica se dalje dijeli na meku
(topola i vrba) i tvrdu (hrast, bukva, grab, orah).

Proizvodi mehaničke prerade drva

Prema stupnju prerade razlikuje se neobrađeno drvo, obrađeno drvo i finalni proizvodi
od drva.

Neobrađeno drvo
Neobrađeno drvo dobiva svoj konačni oblik još u šumi piljenjem oborenog stabla.
Najvažnije vrste neobrađenog drva su trupci, obla građa, drvo za kemijsku preradu i ogrjevno
drvo.
Trupci ili klade su dijelovi debla, a služe za proizvodnju piljene drvene građe i
furnira. Kvaliteta im ovisi o promjeru, duljini, pravilnosti kružnog presjeka, jednoličnošću
godova itd.
Obla građa je slična trupcima, samo je od njih dulja. U oblu se građu ubrajaju jarboli,
stupovi za skele i električne vodove i jamsko drvo koje se upotrebljava za osiguranje rudnika
od zarušavanja.
Drvo za kemijsku preradu upotrebljava se za proizvodnju celuloze i drvenjače, pa
se zato zove celulozno drvo.
Ogrjevno drvo se pili od oštećenih dijelova debla koji se ne mogu koristiti u druge
svrhe. Za ogrjevno drvo koriste se i grane. Prema obliku ogrjevno se drvo dijeli na cjepanice,
oblice i sjecenice.

Obrađeno drvo
Obrađeno se drvo dobije obradom neobrađenog drva tesanjem, piljenjem, ljuštenjem i
drugim postupcima, pa se prema načinu obrade obrađeno drvo dijeli na tesano, piljeno i
ostalo obrađeno drvo.
Tesano drvo se obrađuje sjekirom, tesanjem paralelno s osi drva. Svrha tesanja je
da se oblom drvu da prizmatičan oblik koji je pogodniji za upotrebu. Tesanjem otpadne
20 do 40% drva male upotrebne vrijednosti, te se u sve većoj oskudici tesano drvo
zamjenjuje piljenim iako tesano drvo ima stanovite prednosti pred piljenim glede čvrstoće i
trajnosti.
Najvažnije vrste tesanog drva jesu drvo za brodogradnju, tesana drvena građa (za
građevinarstvo) i željeznički pragovi.
Piljeno drvo je najvažnije obrađeno drvo. Dobiva se piljenjem trupaca s više
paralelno postavljenih pila (geteri) paralelno s osi trupaca.

Finalna drvena roba

12
 Finalna drvena roba dobije se daljnjom preradom obrađenog drva. Tu se ubraja
prvenstveno građevna stolarija i namještaj. Sanduci i bačve danas nemaju veću
gospodarsku važnost.
U građevnu stolariju ubrajaju se prozori i vrata. Prozori i vanjska vrata izrađuju se
od piljenog drva, a unutrašnja vrata od panel-ploča ili od piljenog drva u kombinaciji s
lesonitom i šperpločom. Građevna stolarija ima standardne dimenzije.
Namještaj se proizvodi od piljenog drva, a u novije se vrijeme sve više koriste panel-
ploče, šperploče i pozderit. Razlikuje se namještaj za kuhinje, blagovaonice, dnevne i
spavaće sobe. Danas se proizvodi i sklopljivi namještaj koji kupac sastavlja prema uputi
proizvođača. Na taj se način smanjuju troškovi pakiranja, skladištenja i transporta
namještaja.

Kemijska prerada drva

U kemijsku preradu drva ubrajaju se proizvodnja celuloze, suha destilacija drva pri
čemu se dobije drveni ugljen, metanol i octena kiselina i proizvodnja tanina. Od svih ovih
kemijskih prerada najvažnija je proizvodnja celuloze.
Celuloza je vlaknaste građe, u vodi i organskim otapalima netopljiva, otporna je
prema slabim kiselinama, lužinama i oksidansima i neprobavljiva. Proizvodi se najčešće od
drva, a može se proizvesti od slame, trske i kukuruzne stabljike. Najvećim dijelom se
upotrebljava za proizvodnju papira, a zatim za proizvodnju umjetnih tekstilnih vlakana,
bezdirnnog baruta, lakova, ljepila i dr.

Dobivanje građevinskih elemenata od drveta

Mehaničkom preradom drveta, koja se sastoji uglavnom u rezanju, cijepanju, tesanju,
sječenju i ljuštenju, dobiva se velik broj poluproizvoda i gotovih proizvoda, koji se često
upotrebljavaju za izradu različitih građevinskih elemenata i cijelih konstrukcija.

Obla građa
Obla građa dobiva se odsijecanjem stabla i debelih grana stabla okomito na pravac
pružanja vlakanaca. Obla građa je bez grana i grančica, očišćena je od kore i ima vrlo
različite dimenzije. Po dužini se dijeli na kratku (ispod 4 m), srednju (od 4 m do 8 m) i dugu
građu (od 8 m do 12 m). Upotrebljava se za izradu stupova za ograde, za izradu šipova,
skela itd. Kod nas se obla građa još uvijek dosta upotrebljava za izradu telefonskih stupova,
kojih su dužine i do 12 m a debljine 12 do 20 cm na tanjem kraju.
Rezana građa
Rezana se grada dobiva rezanjem, tj. presijecanjem neobrađenog drveta pilom u jednoj
ravnini. U rezanu građu spadaju letve, daske, grede itd. Rezanje trupaca obavlja se na
strugarama, a način rezanja zavisi od vrste drveta i od dimenzija i namjene građe. Tako
postoji rezanje ucijelo, povratno rezanje i paranje.

PAPIR I SREDSTVA ZA PISANJE

Od drveta do papira

Ljudi su već odavno iskorištavali neke biljke zadobivanje celuloze. Jedna je od njih
pamuk, koji daje gotovo čistu celulozu. Ubrane pamučne čahure se grebenaju i predu u
vlakna. Osim pamuka, prirodna celulozna vlakna daju i druge biljke, npr. lan, konoplja, juta i
sl. Zato se te biljke ubrajaju u industrijske biljke. Vlakna dobivena iz njih prirodna su biljna
vlakna. Međutim, potrebe za celulozom mnogo su veće od priroda tih biljaka, pa se danas
celuloza dobiva od drveta jablana, jele, breze, smreke i dr.
Od drveta do celuloze dolazi se tako da se očišćeno drvo u mlinovima usitni i zatim
prokuhava da bi se uklonili neki sastojci koji se nalaze uz celulozu. Kuhanjem drveta dobiva

13
se vlaknasta masa, tzv. drvenjača. Drvenjača se pod pritiskom kuha s natrijevom lužinom i s
još nekim kemikalijama, a zatim ispire, bijeli, preša i suši. Proizvedene debele ploče gotove
celuloze šalju se u tvornice, koje je upotrebljavaju kao sirovinu, za izradbu papira, umjetnih
vlakana, povoja, ljepila, lakova, filmova i eksploziva.

Svakako je najznačajniji proizvod koji se izrađuje od celuloze - papir. U tvornici se od

celuloze do papira dolazi tako da se celuloza rastrga, usitni i miješa s vodom tako dugo dok
se ne stvori jednolika gusta kaša. Najvažnije je pri tom da se celulozna vlakna što bolje
isprepletu. Celuloznoj se kaši dodaju i tzv. punila (kaolin, kreda, azbest, škrob i dr.) i ljepilo.
Takva kašasta masa priređena je za ulazak u strojeve za izradbu papira. Tu se u sistemu
sita i valjaka dobiva najprije mokra papirna traka, koja se zatim suši i namata na vratila. Bolje
vrste papira još se jednom vlaže, zatim glačaju da dobiju jednoliku glatku površinu.

Svojstva i vrste papira

Papir mora po svojim svojstvima udovoljavati vrlo različitim zahtjevima, koji su

određeni namjenom i upotrebom pojedine vrste papira. Prema tome, osim utvrđivanja
osnovnih svojstava papira kao vrste materijala, definiraju se i određuju i mnoga specifična,
tzv. upotrebna svojstva.
Osim određivanja sastava i njegovih dimenzijskih karakteristika (vrsta vlakanca,
djelomični kemijski sastav, anorganski ostatak u obliku pepela, udjel vode, vrijednost pH,
debljina, gramatura, gustoća), uglavnom se redovito ispituju optička svojstva (bjelina, boja,
sjaj, neprozirnost, sklonost požućivanju), mehanička svojstva (čvrstoća, istezanje,
probojnost, otpornost prema kidanju, elastičnost, pregibanje i sl.), površinska svojstva
(sposobnost primanja tiska i boje, glatkoća, otpornost prema čupanju itd.) te svojstva ovisna
o gustoći formiranog lista (higroskopnost, sposobnost upijanja vode i tinte, poroznost za
plinove, pare i masnoću). Često se ispituje trajnost papira, otpornost prema svjetlu i toplini,
upaljivost i druge specifične i upotrebne karakteristike papira.
Pojedine vrste papira (i ostali proizvodi industrije papira) karakteriziraju se i svojom
gramaturom. To je mjera za površinsku masu papira (ranije nazivana površinskom težinom),
tj. za masu lista papira određene površine. Obično se iskazuje u g/m 2 i označena je na
omotima papira u trgovačkom prometu. Gramatura je za različite proizvode industrije papira
tipizirana i iznosi od desetak g/m za lake papire pa sve do 600 g/m 2 za teške kartone i
ljepenke. Gustoća papira (prostorna masa) iskazuje se u trgovini u kg/dm 3, pa za vrlo
porozne papire iznosi do 0,33 kg/dm3, dok je gustoća vrlo gustih papira (npr. kondenzatorski
papir) i do 1,35 kg/dm3. Kako se papir proizvodi u tankim listovima, gustoća neke vrste papira
lako se izračunava dijeljenjem površinske mase s debljinom lista. Ponekad se navodi i
specifični volumen papira, tj. recipročna vrijednost gustoće.

Klasifikacija papira

Stoljećima se papir izrađivao uglavnom na isti način i njegovo tradicionalno područje

upotrebe nije se mnogo proširivalo. Međutim, naglim razvojem industrijske proizvodnje i
načina života i rada u našem stoljeću veoma se povećala proizvodnja papira i proširila
područja njegove upotrebe. Proizvodi industrije papira danas su vrlo mnogobrojni i raznoliki
te se mogu klasificirati prema različitim kriterijima, npr. prema sirovinama od kojih je papir
proizveden, gramaturi, doradbi i glatkoći povrsme itd. Papiri mogu biti neobojeni, bijeli ili
obojeni, prozirni, djelomično prozirni ili potpuno neprozirni, najčešće su jednoslojni, različitih
debljina, ali se proizvode i višeslojni papiri, kartoni i ljepenke.
Prema upotrijebljenim sirovinama razlikuju se više vrsta papira. Skoro sve uobičajene
vrste papira u najširoj upotrebi pretežno su građene od drvne celuloze, dakle od celuloze
dobivene preradbom drvne mase. Rjeđe se upotrebljavaju papiri od celuloze biljaka koje
inače služe za dobivanje tekstilnih vlakana. Danas sve više raste interes za primjenu papira
od sintetskih polimernih vlakana i anorganskih vlakana (staklenih i drugih).

14
 S obzirom na kvalitetu najviše je od svih celuloznih papira cijenjen tzv. bezdrvni papir.
To je papir proizveden od čiste bijeljene ili nebijeljene celuloze bez primjesa drvenjače. Svi
ostali papiri proizvedeni od celuloze s primjesom drvenjače jesu srednjefini papiri. Takvi su
papiri zbog prisutnog lignina slabije kvalitete, a mnogi s vremenom požute i postaju krti.
Mnogi omotni papiri i kartoni osim celuloze i drvenjače sadrže i polucelulozu te papirštinu
dobivenu preradbom otpadnog i starog papira. Najlošije je kvalitete smeđa ljepehka, koja se
uglavnom proizvodi samo od starog papira i sadrži mnogo drvenjače.
Prema tzv. površinskoj masi (gramaturi) razlikuju se lakši papiri (10-60 g/m 2),
polukartoni (150 - 200 g/m2), kartoni (200 - 600 g/m2) i ljepenke (600 g/m2).
Kartoni su kraći i čvršći od papira, mogu biti različito površinski obrađeni i sastoje se
od jednog ili više slojeva (dupleks-karton, tripleks-karton). U višeslojnim kartonima pojedini
se slojevi proizvode od različitih sirovina i različitih su svojstava. Sloj koji će prilikom upotrebe
kartona služiti kao vanjski ili gornji sloj obično je gladak, svjetliji i izrađen od kvalitetnije
sirovine. Kartoni se veoma mnogo primjenjuju kao ambalažni materijal, rjeđe za pisanje ili za
tisak.
Ljepenka je deblja i veće površinske mase od kartona. Čvrsta granica između
kartona i ljepenke nije određena, no najčešće se ljepenkom nazivaju proizvodi s gramaturom
većom od 600 g/m2. Ponekad se, međutim, dorađeni proizvodi od kvalitetnijih sirovina
nazivaju kartonima bez obzira na veću gramaturu i debljinu.
Prema upotrijebljenim sirovinama razlikuju se bijela i smeđa ljepenka, koje se izrađuju
od bijele ili smeđe drvenjače bez dodataka, zatim siva ljepenka (nekeljena) od miješanih
papirnih otpadaka, miješana ljepenka od miješanog starog papira i žute slamne celuloze i
slamna ljepenka samo od žute slamne celuloze. Površina ljepenke može biti dorađena
keljenjem, impregniranjem i sl.
Prema namjeni papiri se mogu svrstati u četiri velike grupe: grafički papiri, omotni
papiri, kartoni i ljepenke, sanitarni papiri i tehnički (i specijalni) papiri.
Među grafičkim papirima razlikuju se papiri za pisanje, za crtanje i za tisak. Najveći
dio proizvedenog papira služi kao tiskovni papir (papir za tisak). Pri tom se razlikuje otisak
teksta (knjige, novine, časopisi) od tiska ilustracija (plakati, prospekti, reprodukcije), pa se
prema tome u tiskarstvu upotrebljava mnogo različitih vrsta papira. Tako se za knjige
luksuznih izdanja primjenjuje vrlo kvalitetan bezdrvni papir, koji za ilustracije mora biti još
posebno gladak i zatvorenih pora. S drage strane, novinski papir (roto-papir) i papir za jeftine
časopise sadrži i do 90% drvenjače, a često i mnogo tvari dobivenih preradbom starog
papira.
Omotni papir, kartoni i ljepenke proizvode se uglavnom od starog papira (u
prosjeku stan papir čini oko 80% sirovine), ah i od poluceluloze, sulfitne ili sulfatne celuloze.
Od omotnih se papira traži velika čvrstoća na kidanje, otpornost prema savijanju, dobra
rastezljivost i neprobojnost.
Iako je udjel sanitarnih papira u ukupnoj proizvodnji industrije papira relativno
malen, njihova se upotreba posljednjih godina mnogo povećala. Osim toaletnog papira,
proizvode se danas i mnoge vrste sanitarnog papira, koje kao materijal u različitim
područjima primjene potiskuju tekstil (papirnati ručnici, maramice, ubrusi, stolnjaci, krevetne
presvlake u bolnicama).
U upotrebi je mnoštvo tehničkih i specijalnih papira najrazličitijih svojstava i
namjena. U takve se papire ubrajaju filtrirni papiri, kondenzatorski papiri, papiri za izolaciju i
oblaganje kabela, za izradbu etiketa, tapeta, dekoracije, papiri za precrtavanje i kopiranje,
sirovi fotografski papiri, indikatorski i cigaretni papiri itd.

Pojedine vrste papira

Važnije i poznatije vrste papira, kartona i ljepenki navedene su abecednim

redoslijedom. Mnogi od njihovih naziva stranog su porijekla i uvriježeni su u industriji papira,
u tiskarama i trgovini. Ako u opisu pojedine vrste papira nije navedeno drugačije, radi se
uglavnom o papini od drvne celuloze.

15
 Afišni papir, nazvan također plakatnim papirom, većinom se proizvodi u jarkim
bojama, jednostrano gladak, podesan za tisak plakata i letaka.
Akvarelni papir izrađuje se kao bezdrvni crtaći papir (gramatura 80 - 350 g/m 2), kao
srednjefini crtaći papir za školske crtanke od otpadnog tekstilnog materijala kao strojnoglatki
papir. Hrapave je površine, prilično krut, punokeljen, površinski obrađen keljivom.
Bankpost papir izrađuje se od bijele celuloze četinjara i celuloze od slame koja mu
da je tvrdoću, a rjeđe od krpa. Punokeljen je, bijele boje, ponekad nježnih nijansa, gramature
60 -100 g/m2, obično s vodenim znakom. Osim podesnosti za pisanje i otpornosti na brisanje,
bankpost papir može se upotrijebiti i za tisak.
Bezdrvni papir sadrži bijeljenu ili nebijeljenu celulozu bez primjese drvenjače.
Upotrebljava se kao kvalitetan pisaći i tiskovni papir.
Cigaretni papir, vrlo tanak, čvrst nekeljeni papir od bijeljenog lana ili konoplje.
Međutim, danas se uglavnom traži proizvod sa što više drvne bijeljene sulfatne celuloze.
Papir sadrži 20 - 33% punila u obliku kalcij-karbonata kako bi sagorijevanje cigareta bilo što
potpunije. Gramatura papira iznosi 12-22 g/m2. Propustljivost za zrak bila je ranije razmjerno
mala (60 - 75 cm3/min kroz površinu 1 cm2), ali se danas zahtijeva da propusnost bude 3
puta veća.
Ciklostilni papir, bezdrvni ili srednjefini papir, voluminozan, nekeljen do slabo keljen,
strojno-gladak, gramature 60 - 90 g/m2, bijel ili svijetlo obojen, upotrebljava se kao papir za
umnožavanje na istoimenom stroju.
Crtaći papir i karton, izrađeni su od drvne celuloze i otpadnog tekstilnog materijala.
Samo školski crtaći papiri imaju primjese drvenjače. Dobro su keljeni, vrlo otporni na
brisanje, neznatne su glatkoće a neki tehnički papiri i papiri za umjetničke slike mogu imati
vrlo zrnatu površinu. Razlikuje se papir za crtanje ugljenom, kredom, akvarelom, temperom i
uljem, crtaći papir za školsku upotrebu i za crtanje perom. U tehničke svrhe upotrebljava se
crtaći papir za radioničke nacrte, transparentni crtaći papir, naravni paus-papir, uljni paus-
papir i paus-platno.
Dijagramski papir, bezdrvni, dobro satinirani pisaći papir gramature 80 - 120 g/m ,
velike dimenzijske stabilnosti i otpornosti na brisanje. Izrađuje se ponekadkao transparentni
papir na kojemu se tiska koordinantni raster (milimetarski, logaritamski i sl.). U obliku kotura
ili dijagramskih okruglih listova služi za registriranje podataka na instrumentima.
Dokumentni papir, visoko kvalitetni pisaći papir, otporan prema starenju.
Upotrebljava se za dokumente (isprave) trajne vrijednosti. Izrađuje se od prerađenog
otpadnog tekstilnog materijala ili od čiste drvne celuloze u gramaturi 100 — 120 g/m2.
Fascikleni karton, bezdrvni ili srednjefini, punokeljeni karton gramature 250 - 350
g/m . Izrađuje se kao strojnogladak ili satinirani jednostrano gladak; vrlo je krut i veoma čvrst
na cijepanje i pre-gibanje. Služi za odlaganje spisa i druge slične svrhe.
Fotografski papir, papir s nanesenim materijalom osjetljivim na svjetlo, pa služi za
izradbu fotografija.
Ilustracijski papir, većinom srednjefini, ponekad i bezdrvni papir, djelomično keljen,
visoke glatkoće, do 30% pepela, gramature 55 - 80 g/m 2. Upotrebljava se za tiskanje
periodičnih izdanja u kojima osim teksta ima i mnogo slika.
Indigo papir prevučen je jednostrano slojem plavo obojene voštane mase i služi za
kopiranje prilikom pisanja.
Jednostrano gladak papir. Jedna je strana tog papira vrlo glatka, dok mu je droga
uobičajeno strojnogiatka. Jednostrana visoka glatkoća postiže se na papirnom stroju pomoću
valjka za dobivanje jednostrane glatkoće. Izrađuje se najčešće od drvne celuloze u gramaturi
20 - 120 g/m2, a upotrebljava se kao omotni i plakatni papir, papir za koverte i sl.
Kabelski papir-izrađuje se od nebijeljene sulfatne celuloze, a ponekad i uz dodatak
celuloze od otpadnog tekstila. Služi kao izolacijski materijal u elektronici. Velike je uzdužne
čvrstoće i jednolične debljine, mora biti gibak, rastezljiv i strojnogladak. Izrađuje se. u
različitim bojama u gramaturi 16 -18 g/m2.
Kalandrirani papir dorađen je na superkalandera na kojemu djelovanjem tlaka i
topline uz određenu vlažnost dobiva veliku glatkoću i sjaj, a po potrebi i transparentnost.
Naziva se i satiniranim papirom.

16
 Karbonski papir, bezdrvni celulozni ili od tekstilnih otpadaka proizvedeni papir,
gramature 16 - 30 g/m2, premazan jednostrano finom voštanom masom s primjesom čađe ili
nekog drugog pigmenta. Služi za dobivanje kopija, u prvom redu prilikom tipkanja pisaćim
strojem.
Kartografski papir bezdrvni punokeljeni i satinirani papir, gramature 90 - 120 g/m ,
ravne površine, prikladan za tiskanje u kamenotisku ili ofsetnim postupkom. Služi za izradbu
geografskih karata i planova.
Karton za dopisnice, punokeljeni satinirani karton s gramaturom 170 g/m2. Izrađuje
se od različitih sirovina s dodatkom drvenjače ili od čiste drvne celuloze.
Kartotečni karton, srednjefini ili bezdrvni karton s gramaturom 190 - 400 g/m 2,
punokeljen, strojnogladak ili satiniran. Izrađuje se u više boja i mora biti otporan na savijanje.
Upotrebljava se za izradbu kartotečnih kartica.
Koričar, papir ili karton s velikom otpornošću na savijanje. Izrađuje se u gramaturi
150 - 300 g/m2 kao bezdrvni ili srednjefin, bijel ili obojen, punokeljen, profiliran, satiniran,
strojno ili jednostrano gladak. Služi za izradbu korica tankih brošura, zaštitnih omota knjiga
itd.
Krep-papir, bezdrvni ili srednjefini papir, naboran na stroju mnoštvom sitnih nabora.
Odlikuje se mekoćom i rastezljivošću. Služi kao ambalažni papir za zamatanje krhkih
proizvoda, za izradbu papirnatih stolnjaka i ubrusa, a obojen jarkim bojama upotrebljava se i
u dekorativne svrhe.
Listovni papir, bezdrvni bijeli ili blago obojeni, punokeljeni, satinirani papir,
gramature 60 -100 g/m2. Upotrebljava se za pisanje rukom.
NCR papir naziv je za papir koji služi za pisanje i istodobno dobivanje kopija bez
upotrebe posebnog papira za kopiranje kao što su indigo papir i karbonski papir. Poleđina
NCR papira premazana je želatinom koja sadrži u ulju ćtopljeno sredstvo za stvaranje boje,
dok je površina donjeg lista papira (na koji se kopira) premazana slojem u kojem se boja
stvara (obično aktivirani bentomt u prikladnom vezivu). Pritiskanjem jednog papira na drugi
prilikom pisanja aktivni se slojevi dovode u kontakt, pa stvaranjem boje nastaje kopija.
Nepromočivi papir, vodootporni papir, koji zadržava svoja mehanička svojstva i
nakon potpunog vlaženja vodom.
Nepropusni papir gotovo je potpuno nepropustan za masnoće, ali većinom ne i za
vodu. Obično se dobiva tzv. masnim mljevenjem ili pergamentriranjem, tj. obradbom
sulfatnom kiselinom ili cink-kloridom. Tako se proizvodi pergamentni papir, dok se
pergamentni nadomjestak ili pergamin dobiva masnim mljevenjem pergaminske celuloze.
Nepropusni papir može se proizvesti i kasiranjem papira i premazivanjem plastičnim
masama te metaliziranjem.
Novinski papir (roto-papir) srednjefini papir s mnogo drvenjače i s malim udjelom
punila (kaolina). Neobojen je ili slabo obojen, strojnogladak, gramature 50 - 55 g/m 2, sadrži
do 10% vlage kako ne bi bio previše krhak. Ne smije sadržavati grubih nečistoća, pješčanih
zrnaca i djelića drvenjače. Izrađuje se u velikim koturima i služi za tisak dnevnih i periodičnih
listova na rotacijskom stroju.
Ofsetni papir, strojnogladak papir namijenjen za ofsetni tisak. Kako taj tisak ovisi o
kvaliteti papira više od bilo kojeg drugog tiskarskog postupka, to se od ofsetnog papira vrlo
mnogo trazi s obzirom na dimenzijsku stabilnost, površinsku čvrstoću, prašenje, čerupanje,
jednoličnu debljinu i vlažnost.
Papir za pisaći stroj, strojnogladak bezdrvni papir, podatan je za pisanje na pisaćim
strojevima, gramatare 60 - 90 g/m2, punokeljen s dobrom otpomošću na brisanje.
Paiss-papir, proziran, tanak bezdrvni crtaći i pisaći papir, vrlo tvrd i čvrst, bez punila,
dobro keljen površinski ili u masi, proniknut nekim sušivim uljem, lakom ili balzamom.
Pelirai papir (fiorpost-papir) vrlo fini bezdrvni papir, tanak, lako transparentan, visoko
sati-niran, bez punila, bijeli ili obojen, gramature 25 - 40 g/m2. Upotrebljava se kao pisaći
papir, zatim za tiskanje ljekarničkih uputa, a proizveden u jednoj ili više boja služi kao fini
omotni papir.
Pisaći papir, bezdrvni papir, srednjefini papir ili papir s malom primjesom drvenjače,
gramature 60 - 90 g/m2. Bijel je ili obojen pastelnim tonovima, satiniran ili strojnogladak, a

17
bolje vrste imaju vodeni znak. Upotrebljava se za pisanje, punokeljen je i neproziran, pa se
tintom može pisati na obje strane.
Prosti papir za zamatanje (šrenc-papir, njem. Schrenzpapier), nekvalitetan papir
izrađen od nesortiranog starog papira, gramature 80 g/m2. Upotrebljava se kao omotni papir,
za izradbu amba-iažnih vrećica, a u većim gramaturama služi kao ravni sloj u proizvodnji
valovitog kartona.
Protokolski papir, bezdrvni papir, djelomično s primjesom celuloze od tekstilnog
materijala, punokeljen, gramature 90 - 120 g/m 2, dobre glatkoće i otpornosti na brisanje,
pregibanje i kidanje. Upotrebljava se za izradbu poslovnih i matičnih knjiga, obrazaca,
dokumenata trajnije vrijednosti, knjigovodstvenih kartica itd.
Smeđi omotni papir, grubi smeđi papir izrađen od smeđe drvenjače, većinom
jednostrano gladak ili obostrano satiniran, gramature 40 - 150 g/m 2. Za pakiranje osjetljive
staklene i porculanske robe upotrebljava se jednostrano gladak omotni svileni papir manje
gramature (20 - 22 g/m2).
Svileni papir, skupni naziv za tanke, poluprozime omotne papire male gramature (6 -
25 g/m2) i male čvrstoće. Izrađuje se od celuloze i drvenjače, rjeđe od krpa (ali ne od svile,
kojoj je po svojstvima sličan).
Toaletni papir, bezdrvni ili srednjefini, mekani, upijajući papir, katkada i krep-papir,
gramature 40-60 g/m2.
Uredski papir, bijeli bezdrvni, punokeljeni pisaći papir s dobrim mehaničkim
svojstvima, gramature 70 - 80 g/m2. Služi kao papir za spise trajne vrijednosti koji se često
upotrebljavaju.
Visokosjajni papir, osobito oštro satinirani papir ili karton velike glatkoće i visokog
sjaja. Na takvim se papirima postižu vrlo kvalitetne reprodukcije s najbogatijom paletom
tonova.

Formati papira

Oblik i veličina papira rezanog u listove izražava se formatima papira. Formati su

uvjetovani širinom proizvodnih strojeva u grafičkoj-industriji i industriji papira, te ekonomskim,
praktičnim i estetskim-faktorima. Nekada je prilikom ručne izradbe papira format ovisio o
veličini i obliku ručnog sita. Kasnije su formate papira određivali pojedini proizvođači papira,
pa je bilo više različitih i međusobno neproporcionalnih formata. Dogovorom njemačkih
proizvođača papira postignutim 1883. godine bilo je definirano 12 formata, koji su se tada
počeli mnogo primjenjivati. U Njemačkoj i u nekim drugim europskim zemljama uvedeni su
1920. godine standardni formati, koji se od tada primjenjuju i u našoj zemlji u grafičkoj
industriji i industriji papira.
Današnji standardni formati papira imaju oblik pravokutnika, a njihova se veličina
izražava duljinom stranica (u mm). Duljine stranica standardnog formata odnose se
međusobno kao 1 : 2, tj. kao stranica kvadrata prema svojoj dijagonali. Duljina manje
stranice (m) odnosi se prema većoj (M) kao veća stranica prema dvostrukoj duljini manje
stranice (m : M = M : 2m). Iz toga slijedi da se raspolavljanjem ili sastavljanjem dvaju listova
standardnog formata uzduž njihovih duljih stranica dobije ponovno format jednakih
proporcija.
Formati papira svrstavaju se u nekoliko redova. Osnovni red formata nosi oznaku A
uz koju se, već prema veličini pojedinog formata, stavljaju i brojevi. Početni format AO
izabran je tako da mu je površina 1 m 2, pa mu stranice moraju iznositi 841 mm x 1189 mm.
Manji formati dobiveni raspolavljanjem po duljoj stranici nose oznake s rastućim brojevima.
Osim osnovnog reda formata A, definirani su i tzv. zavisni redovi formata B, C i D, koji se
često primjenjuju za omotnice, mape, fascikle i sl. Red formata B definiran je tako da duljina
manje stranice njegova početnog formata BO iznosi 1000 mm. Red formata C nalazi se po
svojoj veličini između redova formata B i A, dok je red formata D najmanji.

FORMATI PAPIRA
Glavni red Dopunski redovi

18
 A
B C
Razred Oznaka Mjere u mm Oznaka Mjere u mm Oznak Mjere u mm
a
000 4A0 1682x2378 B0 1000x1414 C0 917 x1297
00 2A0 1189x1682 B1 707 x1000 C1 648 x 917
0 A0 841x1189 B2 500x707 C2 458 x 648
1 Al 594x841 B3 353 x 500 C3 324 x 458
2 A2 420 x 594 B4 250 x 353 C4 229 x 324
3 A3 297 x 420 B5 176 x 250 C5 162x229
4 A4 210x297 B6 125x 176 C6 114x162
5 A5 148x210 B7 88 x 125 C7 81 x 114
6 A6 105 x 148 B8 62x88 C8 57x81
7 A7 74 x 105 B9 44x62 C9 40x57
8 A8 52x74 B10 31x44 C10 28x40
9 A9 37x52 B11 22x31
10 A10 26x37 B12 15x22
11 Al1 18x26
12 A12 13x18 .

Sredstva za pisanje

Pribor za tehničko crtanje

Za svaki rad potreban je određen pribor. I tehničko crtanje je svojevrstan rad za koji je
također potreban pribor. Pribor omogućuje crtaču da izradi crtež u skladu s pravilima
tehničkog crtanja. Možemo ga podijeliti u četiri skupine:
-papir na kojem se crta;
-podloga za crtaći papir i za vođenje pomoćnog pribora;
-pomoćni pribor (trokuti, priložnici, mjerila, krivuljari);
-crtala – olovke, tuš, boje, gumice, strugači i dr.

Vrste papira
U tehničkom crtanju upotrebljava se više vrsta papira. Hamer je bijeli, tvrdi i glatki
papir na kojem se crta olovkom, tušem ili bojom. Paus je prozirni papir i na njemu se izrađuju
crteži tušem da bi se mogli kopirati ili umnožiti, npr. na ozalid-papiru (papir osjetljiv na
svjetlo). Milimetarski papir podijeljen je na milimetarske kvadratiće i time je znatno olakšana
izrada crteža.

19
 KOŽA

Sirova koža

Sirova koža dobiva se guljenjem zaklanih životinja. Za preradu se upotrebljavaju kože

raznih životinja. Dijele se na:
1. kože domaćih životinja u koje se ubrajaju goveda, ovčja, konjska, svinjska, pasja itd.
Goveđa se koža dijeli na tešku (koža volova, bikova i bivola), srednju (kravlja koža) i laganu
(teleća koža);
2. kože divljih životinja u koje se ubraja koža antilope, srne, jelena itd.;
3. egzotične kože, a to su kože zmija, krokodila, guštera i riba.

Na koži se razlikuju tri sloja:

a) potkožica ili epiderma,
b) kožno tkivo ili kutis i
c) potkožica ili subkutis.

Potkožica ili epiderma je gornji sloj kože. Sastoji se od otvrdnulih stanica koje čine
rožnato tkivo. Taj se dio pri preradi odstranjuje.
Kožno tkivo ili kutis je srednji i najdeblji dio kože. Sastoji se od dugoljastih gusto
isprepletenih vlakanaca poredanih u raznim smjerovima. O gustoći tih vlakanaca ovisi i
čvrstoća kože.
Potkožica ili subkutis je najdonji dio kože. Na taj sloj se nastavlja mišičje, tkivo koje
povezuje kožu s tijelom životinje. U njemu se nalaze nakupine masti, znojne žlijezde i krvni
sudovi. Stoganije prikladan za štavljenje i odstranjuje se pri preradi kože.

Konzerviranje sirove kože

Da ne bi došlo do kvarenja, sirova koža mora se konzervirati.
Konzerviranje sirove kože obavlja se na dva načina:
l.usoljavanjem
2. sušenjem.
Usoljavanje sirove kože može biti suho ili mokro. Kod suhog usoljavanja sirova se
koža trlja sitnom soli po mesnatoj strani. Mokri način usloljavanja sastoji se u močenju
svježih koža u zasićenoj otopini kuhinjske soli.
Sušenje je najstariji a ujedno i najjeftiniji način konzerviranja kože. Sirova koža suši
se na toplom zraku.

Vrste sirovih koža

Sve sirove kože svrstavaju se u dvije skupine: krupne i sitne kože. U krupne kože
ubrajaju se kože goveda i konja. Prema masi soljene kože, a o tome ovisi i njihova namjena,
krupne se kože dijele na:
- remenski krupon (masa veća od 35 kg)
- masnu kožu (masa 25 do 35 kg)
- masnu kravinu (masa 15 do 25 kg)
- boks (masa manja od 15 kg).

Teleće kože su kvalitetnije ako telići nisu prešli na biljnu ishranu.

Konjska koža europskog porijekla loše je kvalitete jer se u Europi kolju uglavnom
stari, za rad nesposobni konji. Mnogo su bolje konjske kože iz Južne Amerike koje potječu
od poludivljih konja.
Sitne su kože slabije i manje trajne od krupnih koža. Zato je područje upotrebe
ograničeno. Najvažnije sitne kože jesu ovčje, kozje i svinjske.
Ovčje kože imaju malu čvrstoću i trajnost, naročito kože ovaca s kvalitetnom vunom.
Kvaliteta kože može se donekle poboljšati ako se ovce strižu nekoliko tjedana prije klanja.

20
Koža janjaca obično se prerađuje u kožu za rukavice, a veliki dio upotrebljava se za izradu
krzna.
Kozje i jareće kože su gušće i čvršće od ovčjih. Kozje se kože prerađuju u gornju
obućarsku kožu, a jareće u rukavičarsku kožu.
Od svih spomenutih koža svinjske su kože najlošije, a zbog potkožnog masnog tkiva
svinja teško se skidaju. Unatoč tome, zbog veće potražnje sirovih koža, manji dio svinjskih
koža se štavi.

Tehničke kože

Remenske kože biljno ili kromno uštavljene moraju imati u prvom redu veliku
čvrstoću na kidanje uz malu istezljivost, te dobru otpornost prema vlazi i temperaturi. Danas
su remenske kože, a i mnoge druge vrste tehničkih koža, gotovo potpuno izgubile svoje
donedavno značenje.
Sedlarske, tapetarske i torbičarske kože - blank-kože služe za izradu sjedala,
orma, aktovki, kovčega, pojaseva, mapa i sl. To su pretežno biljno štavljene, umjereno
mašćene goveđe kože srednjih težinskih kategorija, dogotovljene lako pigmentiranim
vezivnim sredstvima, laštenjem, glačanjem i zbijanjem, a lice im se ne smije naprskavati ni
odvajati se.
Velvet-koža razlikuje se od blank-kože time što je lice blago brušeno i bez pokrivnog
dogotavljanja. Služi u torbičarske svrhe.
Kože za pokućstvo, tzv. vašeti (vachette), razmjerno su tanke, ali prostrane, biljno ili
kombinirano stavljene, umjereno mašćene punog lica ili brušene goveđe kože. Moraju biti
meke, podatne i pune, a ne smiju puštati boju jer služe za tapeciranje pokućstva i
automobila.
Kože za hamove i ormu slične su blank-kožama, samo su jače mašćene i obično
slabije kakvoće i izgleda. U posljednje vrijeme često se štave i kromno.
Fine kože različite su vrste kozjih i ovčjih koža, pretežno štavljenih blagim biljnim
štavilima. Upotrebljavaju se pretežno u torbičarske i galanterijske svrhe.
Svinjske galanterijske kože štavljene su biljnim i sintetskim štavilima, a
dogotovljene anilinski s laganim kazeinskim sjajem. Za preradbu u galanterijske kože
prikladne su samo sirove svinjske koze s ravnom dlakom i veoma čistim licem.
Tuljanske kože štave se pretežno biljno, a karakteristično lice se istjeruje lomljenjem.
Ubrajaju se u najtrajnije torbičarske kože.
Knjigoveške kože. Za knjigoveške svrhe upotrebljavaju se različite vrste gotovih
koža, a naročito u prikladne fine kože i cjepanici lica biljno štavljenih ovčjih i svinjskih koža..
Kože za odjeću (odjevne kože) obuhvaćaju različite vrste .gotovih koža, pretežno
kozje i ovčje kromno ostavljene, te blago-doštavljene biljnim i sintetskim štavilima.
Odjevna napa su kože različitih vrsta (pretežno kozje, ovčje i goveđe) dogotovljene s
lica anilinski ili lagano nokrivno. Odjevni velur je koža određenih svojstava, dogotovljena
vlaknato s mesne atrane kao i druge velutirane kože.
Za odjevne svrhe upotrebljavaju se i semiš-kože različitih vrsta, samo osnovno bojene
i brašene poput nubuka ili velura.

Krzno

Preradba krzna
Krznarstvo je vjerojatno stariji zanat od kozarstva, a razlikuje se od njega time što se
ne uklanjaju dlake u preradi sirovih koža, već se nastoje što više sačuvati i oplemeniti. Kako
se krzna upotrebljavaju obično s dlakom prema vani, to im se kakvoća procjenjuje uglavnom
na osnovi izgleda i svojstava dlačnog pokrivača. Osim toga, od krzna se zahtijeva da nije
suviše male površine, te da kožno tkivo ima dovoljnu čvrstoću, ali da nije preteško ni
prekruto.
Najvažnija svojstva krzna jesu: dobra toplinska izolacija, ukrasan izgled te trajnost, pa
pretežno služe za izradbu odjevnih predmeta. Osim toga, upotrebljavaju se za izradbu

21
podstave (za odjeću i obuću), sagova, pokrivača, presvlaka namještaja i automobilskih
sjedala, jastuka, igračaka, ukrasa itd. Trajnost krzna ovisi, osim o preradbi, u prvom redu o
svojstvima i razvijenosti dlačnog pokrivača i kožnog tkiva. Označi li se najveća moguća
trajnost krzna sa 100, tada se pojedine vrste krzna mogu klasificirati prema tom svojstvu.
Navedena klasifikacija ne označuje ujedno i odnose tržišnih vrijednosti krzna, koje ovise o
nekim drugim činiocima, kao što su ljepota dlačnog pokrivača i rijetkost životinja od kojih su
dobivene.
Postupci pri preradbi krzna dijele se na: dogotavljanje i oplemenjivanje. Dogotavljanje su po-
stupci kojima se sirovom krznu poboljšavaju svojstva pretežno kožnog tkiva (u prvom redu
štavljenje). Oplemenjivanje krzna su postupci za uljepšavanje dlačnog pokrivača.
Krzna se oplemenjuju samo radi uljepšavanja dlačnog pokrivača ili radi imitiranja
vrednijih vrsta. Oplemenjivanje krzna, u užem smislu, obuhvaća kemijsko izbljeđivanje,
bojenje i zaštitu dlaka. Oplemenjivanje, u širem smislu, obuhvaća i različite mehaničke
obrade za dotjerivanje izgleda i svojstava dlačnog pokrivača.
Bojenje krzna je veoma složeno i teško, naročito zbog različitosti sastava i grade
dlaka (posebno osjastih i vunastih), njihove slabe moći vezanja bojila i osjetljivosti krzna
prema povišenim temperaturama, zbog čega se bojenje mora provoditi na temperaturama
nepovoljnim za vezivanje bojila.
Krzno se može bojiti u svim tonovima, ali se obično boji samo u bojama prirodnih
krzna, pa prevladavaju sivi, crni i smeđi tonovi.
Zaštita od moljaca je posebni, noviji postupak oplemenjivanja koji se može izvršiti na
sirovom, uštavljenom ili obojenom krznu. Najpoznatija sredstva za.tu svrhu su eulani. Takva
obrada, djelotvorna više godina, učvršćuje disulfidne veze kreatina tako da ih moljci ne mogu
razgraditi.

Klasifikacija krzna
Gotova krzna mogu se razvrstati na četiri osnovne skupine: plemenita (skupocjena),
oplemenjena, imitacije plemenitih krzna i niskokvalitetna (jeftina) krzna.
Plemenita krzna dobivaju se dogotavljanjem visokokvalitetnih sirovih krzna bez
oplemenjivanja dlačnog pokrivača kemijskim procesima, ali često uz dotjerivanje
odgovarajućim mehaničkim obradama. Stoga dlačni pokrivač ovih vrsta gotovih krzna
zadržava skoro potpuno prirodna svojstva i izgled prerađenih sirovina. Plemenita se krzna
klasificiraju prema vrsti životinje od kojih su dobiveni.
Oplemenjena krzna dobivaju se izbljeđivanjem ili bojenjem, odnosno obrađivanjem
objema postupcima prirodno plemenitijih vrsta krzna. Svrha je ili da se samo uljepša izgled
dlačnog pokrivača ili da se imitira boja i izgled ljepših i vrednijih podvrsta. Danas se, npr.,
oplemenjuju krzna lisice, oposuma, nutrije, bizarna, vjeverice i kune.
Imitacije plemenitih krzna jesu proizvodi dobiveni od niskokvalitetnih krznarskih
sirovina postupcima oplemenjivanja kojima se oponaša boja i izgled dlačnog pokrivača neke
vrste plemenitog krzna. Danas se na jeftinijim sirovinama mogu postići veoma uspjele
imitacije svih vrsta plemenitih krzna.
Medu niskokvalitetna (jeftina) krzna ubrajaju se janjeća, ovčja, jareća, kozja,
kunićja i mačja krzna. Osim za priređivanje imitacija skupocjenih krzna, upotrebljavaju se i u
prirodnom obliku (npr. podstavno krzno, krzno za zaštitnu odjeću) ili oplemenjena (npr.
velutirano krzno, krzno za jeftinije odjevne predmete, krzno za presvlake automobila).

Gotova krzna razvrstavaju se prema boji, izgledu i finoći dlaka, veličini površine, te
prema greškama. Razvrstavanje krzna zahtijeva posebno iskustvo, jer se pretežno osniva na
subjektivnom prosuđivanju. To se naročito odnosi na većinu najvažnijih svojstava dlačnog
pokrivača, dok se za ispitivanje kožnog tkiva mogu primijeniti metode ispitivanja gotovih
koža.

22
 UMJETNE MASE

Stoljeće plastike

Zašto baš plastika?

Pa, možda stoga što je za razliku od skupih (i sve skupljih) prirodnih materijala, jeftina
i podatna; idealan proizvod za konzumerističko 20. stoljeće, pop kulturu i nabujalu
industrijsku proizvodnju. Plastika je potom topao materijal, ugodan na dodir te s beskrajnim
mogućnostima za korištenje. Konačno, bez plastike ne bi bilo ni filmske vrpce odnosno filma,
ni gramofonske ploče, ni CD-a, ni računalskog floppy disca, ni DVD-a; ni Lego kockica, ni
Sonyjevih tranzistora, walkmana, discmana, mini discova; ni kompjutora ni play-station
konzole. Svijet bez plastike bio bi manjkav, posve drugačiji od onog kojega znamo i –
dozlaboga dosadan.
Plastika je "prva čarobna tvar koja je pristala biti svagdašnje obična" zapisao je u
svojim "Mitologijama" Roland Barthes. Kako točno! Jer, plastika je doista proizvod i alkemije,
tehnološke čarolije koja čini mogućim pretvaranje fosilnih i organskih tvari: starih milijune
godina - odnosno, nafte, zemnog plina i ugljena - u materijal od kojega se izrađuju i krila
NASA-inih satelita i fina "presvlaka" na tehnološkom čudu – space-shuttleu.
Plastika je obilježila sve tehnološke etape i revolucije 20. stoljeća. No veze su bile
uzajamne. Primjerice, činjenica da je sve donedavno u oblikovanju plastičnih predmeta
dominirao obli, "jajasti" dizajn mnogo više duguje krhkosti materijala u izvedbi s oštrim
rubovima nego li esteteci, ukusu masovne publike i ergometriji. Pravi početak ekspanzije
plastike datira još od kraja 19. stoljeća i kada nastaju prvi polusintetički materijali. Nakon
iskustava s vulkaniziranom gumom (i otkrića Charlesa Goodyeara), parkezinom (jednim od
dvadeset patenata britanskog izumitelja Alexandera Parkesa), Amerikanci braća John,
Wesley i Isaiah Hvatt patentirali su celuloid - danas "klasičan" kolekcionarski polusintetički
plastični materijal koji je imitirao kornjačevinu. Celuloid je zbog svoje podatnosti za
kombiniranje s metalima i prirodnim materijalima, brzo izborio svoju primjenu, posebice kod
ukrasnih i uporabnih predmeta poput toaletnog pribora, kutija za cigarete, i češljeva... Pošto
je riječ o tipičnom termoplastičnom materijalu, mogao se reciklirati, odnosno grijanjem
ponovno oblikovati. Ruku pod ruku s celuloidom išao je celofan te kazein znan i kao "umjetni
rog", do danas nazočan u industriji dugmadi.

Primarnu sirovinsku osnovu petrokemijske industrije čine nafta i zemni plin.

Prva petrokemijska proizvodnja ostvarena je dvadesetih godina ovog stoljeća u SAD
na bazi etilena i propilena iz rafinerijskih plinova. Puni zamah petrokemijske proizvodnje
uslijedio je četrdesetih godina, nakon izgradnje prvih piroliza i, nešto kasnije, prvih
postrojenja za dobivanje aromatskih ugljikovodika.
Brzi razvoj petrokemijske industrije očitovao se u vrlo visokoj stopi rasta proizvodnje i
brzom širenju proizvodnog asortimana. Takav nagli razvoj petrokemijske industrije
omogućen je, prije svega, jeftinom sirovinskom osnovom, a onda i mogućnostima masovne
proizvodnje novih materijala, čija je primjena nezaobilazna u razvoju praktički svih
industrijskih grana.
Po proizvodnim količinama, visokotonažne plastične mase i odgovarajući monomeri
predstavljaju važan dio petrokemijske proizvodnje.

Sirovine za visokotonažne polimere

Za lakše praćenje daljnjeg izlaganja dajemo kratak osvrt na sirovinsku osnovu za
proizvodnju visokotonažnih plastičnih masa. U shemi 2. prikazan je tehnološki slijed od
primarnog benzina pa do plastičnih masa (polietilen, polistiren, polipropilen i polivinil
klorid).
Kao polaznu sirovinu za pirolizu uzeli smo primarni benzin, jer je to sirovina koja se
još uvijek za tu svrhu najviše koristi. Osim primarnog benzina koriste se i plinoviti
ugljikovodici (etan, propan i butan), i to u raznim kombinacijama, kao što je npr. tekući
naftni plin (TNP), a plinska ulja bez sumpora koriste se u manjoj mjeri.

23
 Sve više se u postrojenja za pirolizu ugrađuje tehnološka fleksibilnost glede korištenja
sirovina, tako da je moguće koristiti alternativno ili istovremeno više sirovina, kao npr.
primarni benzin i TNP.
Za etilen se može konstatirati da se gotovo jedino dobiva iz postrojenja pirolize, jer
su količine koje se u svijetu dobivaju iz etilnog alkohola ili iz rafinerskih C2 frakcija
zanemarive.
Kod propilena su pirolize također osnovni izvor, ali je značajan i sve veći udio
propilena dobivenog iz rafinerijskih sekundarnih postrojenja (C3 frakcije).
Propilen se osim za proizvodnju polipropilena koristi i za dobivanje oksoalkohola,
akrilne kiseline, akrilonitrila, propilen oksida, izopropanola, kumena, butiraldehida.
Etilen ne služi samo za proizvodnju polietilena, vinilklorida i etilbenzena odnosno
stirena, vec i za proizvodnju etilenoksida i glikola, vinilacetata i kopolimera, alfa olefina,
etanola itd.
Benzen (C6H6) dobiva se i destilacijom katrana kamenog ugljena, ali je takav benzen
potrebno hidrodesulfurizacijom očistiti od sumpora.
Benzen je osnovna sirovina za proizvodnju stirena. Katalitičkom alkilacijom benzena
etilenom dobiva se etilbenzen, a katalitičkom dehidrogenacijom etilbenzena stiren.
Vinilklorid se proizvodi oksi-klorancijom etilena.
Na kraju treba spomenuti i anorgansku komponentu, a to je klor. Proizvidnaj klora se
danas u svijetu temelji pretežno na elektrolizi natrijeva klorida, pri čemu se dobiva i natrijev
hidroksid.
Kod starijih elektroliza koriste se ćelije sa živom kao elektrodom, a novija postrojenja
elektrolize koriste membranski postupak, koji je ekološki i energetski povoljniji.

Primjena visokotonažnih polimera

Realnu sliku o značenju nekog polimernog materijala možemo dobiti ako pored
poznavanja njegove godišnje potrošnje, ili godišnje potrošnje po stanovniku, imamo i uvid u
područja primjene.
Visokotonažne plastične mase glede primjene imaju zajedničku karakteristiku da se
koriste u gotovo svim gospodarskim djelatnostima, te da je porast njihove potrošnje usko
vezan uz ukupni industrijski rast.
Visokotonažne plastične mase dijelom su i međusobno konkurentne za pojedine
primjene, a cijeloj grupi u pojedinim primjenama konkuriraju i klasični materijli, kao i drugi
polimerni aterijali.

24
 Konačni odabir nekog materijala za konkretnu primjenu ovisi o nizu činitelja, a nabrojit
ćemo samo neke:
-fizikalna i kemijska svojstva materijala,
- lakoća prerade potrebne za dotičnu primjenu;
-cijena materijala;
-cijena prerade;
- dostupnost materijala (mogućnost i sigurnost snabdijevanja);.
- tradicija i navike;
-tehnički standardi i propisi za uporabu materijala;
- ekološka, zdravstvena i druga regulativa;
- utjecaj promotivnih aktivnosti proizvođača materijala, kao i njegova tehnička
asistencija;
- vlasnički ili suvlasnički status proizvođača materijala u prerađivačkim poduzećima.

Polmerizacija etena, vinilkloida, brutadiena i stirena

Ako se etan zagrije na 200°C i izloži tlaku od 1500 do 2000 atm u prisutnosti
katalizatora (kisika), dolazi do kidanja pi veza i do međusobnog spajanja radikala etena u
veliku molekulu - polieten. Taj se proces naziva polimerizacija, a sastoji se u povezivanju
istovrsnih (ili raznovrsnih) molekula (npr. etena) i stvaranju velike lančane molekule (od
stotinu, tisuću pa i više molekula - monomera).
Polieten je čvrsta tvar slična vosku. Elastičan je, ne propušta vodu, otporan je prema
djelovanju kiselina, lužina i oksidacijskih sredstava. Iznad 100°C omekša i postaje plastičan.
Kad se ohladi, ponovo je čvrst. Najviše se upotrebljava za izradu folija, za izolaciju električnih
kablova i za izradu plastičnih cijevi.
Polimerizacijom vinilklorida (CH2 = CHCl) nastaje polivinilklorid, koji omekša već iznad
75°C i može se obrađivati. To je jedna od najviše upotrebljavanih plastičnih masa.
Polimerizacijom butadiena (CH2 = CH - CH = CH2) - nezasićenog ugljikovodika s
dvije dvostruke veze - nastaje sintetski kaučuk.
Stiren ili vinilbenzen je aromatski spoj s jednom nezasićenom dvostrukom vezom.
Koristi se u proizvodnji polistirena i sintetske gume.

Prerada plastičnih masa

Plastične mase spremne za preradu obično su u obliku praha ili granula. Izuzetak su
samo neki duroplasti, npr. reaktivni poliester koji se oblikuje u tekućem stanju.
Za proizvodnju prometa od plastičnih masa primjenjuju se razni postupci, od kojih su
najvažniji tlačno lijevanje, istiskivanje, valjanje, istiskivanje s puhanjem, duboko izvlačenje i
laminiranje.
Tlačenje, lijevanje ili brizganje jest postupak po kojem se plastična masa u obliku
granula zagrije i rastali, pa se zatim pomoću puža utisne u kalup.
Budući da je kalup hladan, ubrizgana se plastična masa brzo ohladi i očvrsne. Kalup
se zatim otvori, a proizvedeni se predmet izvadi.
Tlačno lijevanje je najvažnija metoda u preradi plastičnih masa. Naročito je pogodna
za preradu plastičnih masa koje su u obliku taline vrlo žitke. Vrijeme potrebno za oblikovanje
ovisi o veličini predmeta, a za sitne predmete iznosi manje od 1 minute. Osim toga, za
oblikovanje sitnih predmeta može se upotrijebiti kalup u kojem se odjednom može oblikovati
10 do 20 predmeta.
Predmeti oblikovani brizganjem mogu se prepoznati po ožiljku na mjestu gdje
rastaljena plastična masa ulazi u kalup.
Istiskivanje ili ekstruzija samo je naizgled slična brizganju. I po toj metodi se plastična
masa zagrije, ali samo do plastičnog stanja, pa se onda istiskuje kroz otvor (matricu)
različitog oblika i dimenzija. Tom se metodom (ovisno o obliku otvora) proizvode tvrde i meke
cijevi, različiti profili, ploče i folije.
Valjanje ili kalandriranje je metoda kojom se proizvode ploče i folije. Stroj za valjanje
ima 3 ili 4 valjka.

25
Polimerni materijal i njihov utjecaj na okolinu

Izuzimajući industrijske postupke dobivanja monomera i polimera, koji svakako

znatno zagađuju okolinu, čisti polimerni materijali nisu otrovni. Zbog potrebnih fizikalnih
svojstava komercijalni polimerni materijali zadržavaju više dodataka, koji su uglavnom
monomerne supstancije, a neke od njih su dosta otrovne. Tijekom polimerizacije u poiimeru
zaostaje i nešto monomera, a neki od njih su vrlo opasni, pa čak i karcinogene supstanđje.
Potrebno je stoga provoditi stalnu kontrolu dobivenog polimernog materijala (Tablica 2.).

Tablica 2. Primjena plastičnih masa

Naziv umjetne mase Primjena
Polieten cijevi, folije, plastične vrećice, šatori, izolacije, igračke
Polivinilklorid ljepila, premazi, električne izolacije, umjetna vlakna i tkanine
Polistiren folije, toplinske izolacije, ploče, kućanski aparati i potrepštine
Poliakrilati pleksi-staklo, leće, automobilska stakla
Fenoplasti električne instalacije, kućanske potrepštine, izolacije puteva
Najlon umietna vlakna
Terilen umjetna vlakna
Melaminske mase izolacije i obloge
Teflon obloge za posude, letjelice, rakete

Pjenasti polistiren (stiropor)

Jedan od polimera što ga često susrećemo u okolišu jest pjenasti polistiren smanjene
gorivosti. To je porozni plastomerni materijal ćelijaste strukture i zato niske gustoće. Pripada
u najčvršće pjenaste polimerne materijale, izvrsne zvučne i toplinske izolacije, male
apsorpcije vode i propusnosti vodene pare, u velikom temperaturnom rasponu (-180 do
+75°C). Gustoća pjenastog polistirena mijenja se promjenom veličine i količine ćelije unutar
krutog polimera, a najčešće je 15 - 40 kg/m .
Proizvodi se impregniranjem polistirenskog zrnja u suspenziji ili tijekom ekstrudiranja,
lako hlapljivim tekućinama, kao što su pentan ili metilen-klorid koji se zagrijavanjem šire i
tako ekspandiraju polimer do željene gustoće.
Zahvaljujući izvrsnim izolacijskim svojstvima, pjenasti polistiren ima široko područje
primjene. Upotrebljava se u prvom redu za izvedbu toplinskih izolacija uređaja, u
građevinarstvu za toplinsku i zvučnu izolaciju, za izolaciju rashladnih uređaja i izradu zaštitne
i dekorativne ambalaže. U svijetu se proizvodi više od l.Tmilijun tona pjenastog polistirena,
uz stalni porast potrošnje 3 do 4% godišnje posljednjih godina.
U Republici Hrvatskoj se pjenasti polistiren proizvodi u INA-polimeri procesom
suspenzijske polimerizacije (kapacitet 25.000 tona godišnje).
Uz navedena dobra svojstva osnovni je nedostatak polistirena, a posebno pjenastih
materijala, njihova relativno laka upaljivost i gorivost. U uvjetima izgaranja, već pri
temperaturama iznad 600 °C, dolazi do pirolitičke razgradnje polistirena, uz razvijanje velikih
količina vrlo gorivih plinova i para. Taj je proces i mnogo brži kod pjenastih materijalan
usporedbi s kompaktnim, s obzirom na njihovu mnogo veću kontaktnu površinu. Smanjena
gorivost osnovni je preduvjet široj primjeni tih materijala, posebno u građevinarstvu,
transportnoj djelatnosti i za izolacije.uređaja, što.se u mnogim slučajevima zahtijeva i sve
preciznijim zakonskim propisima.

26
Plastična ambalaža
Za izradu ambalaže od plastičnih masa upotrebljavaju se iste umjetne mase kao i za
izradu posuđa i pribora.
Osnovne prednosti ambalaže od plastičnih masa u usporedbi s dragim materijalima
jesu:
- plastične su mase otporne prema vlazi i kemijskim tvarima,
- nemaju okusa ni mirisa,
- lako se peru, čiste i dezinficiraju,
- lako se oblikuju, kasiraju, impregniraju i slično,
- razmjerno su jeftine.

U prometu se vrlo često susreće ambalaža od plastičnih masa u obliku folija za

zamotavanje, vrećica, kutija, bočica, tuba, kanistera i drugih oblika i namjena s kvalitetom
koja odgovara zahtjevima svih tipova i vrsta prehrambenih proizvoda, kozmetičkih preparata,
sredstava za pranje i čišćenje, te za vanjsko pakiranje kućnih potrepština.
Mnogobrojnost kvaliteta plastičnih masa u prometu omogućuje i bezbrojne
kombinacije plastike s drugim materijalima, lijep i atraktivan tisak te mnogostruke načine
oblikovanja i dizajniranja proizvoda, zbog čega se mnogo upotrebljavaju u industriji, trgovini i
domaćinstvu.
Za skupna pakiranja u novije se vrijeme sve više upotrebljavaju tehnike stezivih folija
(schrumpf-folije), koje zamjenjuju skuplje papirne ili kartonske omote, pakiranje manjih
količina u celofan i transportnu ambalažu od valovite ljepenke, kartona i drugo.

27
 TEKSTILNA ROBA

Tekstilna industrija obuhvaća preradu tekstilnih vlakana u pređu, proizvodnju i doradu

tkanina i pletiva i industrijsku proizvodnju gotovih odjevnih predmeta.

Tekstilna vlakna

Tekstilna su vlakna prirodne ili umjetne vlaknaste tvari koje se upredanjem mogu
preraditi u pređu. Moraju biti žilava i savitljiva, moraju imati dovoljnu čvrstoću na istezanje i
moraju biti elastična.
Prema porijeklu tekstilna se vlakna dijele na:
1. prirodna
a) životinjskog porijekla
b) biljnog porijekla :
2. kemijska
a) iz prirodnih polimera i
b) sintetička.
3. ANORGANSKA VLAKNA (MINERALNA VLAKNA )
1. azbestna vlakna
2. staklena vlakna
3. metalna vlakna, ugljikova vlakna

Prirodna tekstilna vlakna

Tekstilna vlakna životinjskog porijekla
Životinjska su vlakna izrađena uglavnom od bjelačevina, a udio ostalih je neznatan.
Najvažnija životinjska vlakna jesu ovčja vuna i svila.
Ovčja vuna je najvažnije vlakno životinjskog porijekla. Sastavljena je od dvije vrste
vlakana: majavih i osjatih dlaka. Vuna s više majavih dlaka je vrednija, od nje se može
izrađivati vrlo tanka preda i fine tkanine nježnog opipa.
Vuna može navući mnogo vlage, čak do 40%. Vuna s 25% vlage smatra se izrazito
vlažnom. Količina vlage je 15%, a najviše 17, 5%. .
Svila, prirodna ili prava, proizvod je svilene bube (dudova svilca). Svila izrađena od
celuloze umjetna je svila koja se danas mnogo više upotrebljava. U tekstilnoj struci naziva se
rayon (rajon). Sirova svila služi uglavnom za izradu svilenog konca za šivanje i vezenje, te za
tkanje tehničkih tkanina, kao što su svilena sita (u mlinarstvu, za prosijavanje pudera i sl.),
zatim za svilene balon tkanine i za tkanine padobrana, jer je nit sirove svile vrlo čvrsta.

Tekstilna vlakna biljnog porijekla

Biljna tekstilna vlakna izgrađena su od celuloze, ali sadrže, ovisno o kvaliteti i nešto
lignina, pektina, mineralnih tvari itd. Prema dijelu biljke iz kojeg potječu biljna se vlakna dijele
na:
- sjemena vlakna (pamuk i kapok vlakno)
- stabljična vlakna (lan, konoplja, juta, ramija)
- lisna vlakna (manila i sisal konoplja).

28
Kemijska tekstilna vlakna
Kemijska tekstilna vlakna proizvode se od polimera kojih ima u prirodi ili koji se dobiju
sintezom. Vlakna od prirodnih polimera proizvode se jedino od celuloze, a nazivaju se i
umjetnim celuloznim vlaknima. U tu grupu vlakana ubrajaju se viskozna vlakna i acetatna
svila.
Celulozu možemo prikladnim kemijskim sredstvima pretvoriti u topljivi oblik. Takvu
otopinu celuloze potiskujemo kroz rupice u odgovarajućoj kupelji, poslije čega se celuloza
regenerira i dobivaju se tanke, čvrste niti. To je tehnološka osnova za proizvodnju umjetne
svile (viskozna svila, acetatna svila i dr.).
Nyloni sadržavaju amidne skupine u osnovnom lancu polimera pa se nazivaju općim
imenom poliamidi. I prirodna vuna pripada u poliamide. Upotrebljavaju se najviše u obliku
umjetnih vlakana. Za tekstilne svrhe kod nas se proizvodi nylon 6, a ima i drugih tipova kao:
nylon 6/6 i nylon 12. Oni imaju mali koeficijent trenja što omogućuje da se upotrebljavaju za
ležaje, zupčanike i remenice. Većinom su samogasivi i otporni prema aromatskim otapalima.

Pređa i tkanina
Unapređivanjem pojedinačnih tekstilnih vlakana dobivamo žicu određene debljine
koja se naziva pređa. Što je vlakno sirovine duže, mekše i tanje to se bolje prede. Prema
tome, najlakše se prede svila, a najteže pamuk. U domaćoj radinosti prede se prstima, dok u
industriji za to služe strojevi.
Tkanje je preplitanje predivih niti: osnove koje teku po duljini tkanine i potke koje teku
poprijeko po širini tkanine.

Kvaliteta pređe
Kvaliteta pređe procjenjuje se prema finoći, čvrstoći, stupnju usukanosti i vlazi. Finoća
pređe izražava se odnosom duljine i mase pređe. Jedinica za finoće je tex (teks). Finoću 1
tex ima preda koje nit duljine 1000 m ima masu 1 gr. Čvrstoća na vlak ovisi o svojstvima
vlakana, o finoći i stupnju usukanosti pređe. Čvrstoća se iskazuje u N/mm2 površine
presjeka. Budući da se površina presjeka pređe teško mjeri, čvrstoća pređe obično se
izražava duljinom pređe u kilometrima, koja se zbog vlastite mase sama prekine. Tako
iskazana čvrstoća pređe zove se duljina kidanja. Stupanj usukanosti pokazuje broj punih
krugova koje je potrebno načiniti da bi se 1 m pređe potpuno odsukao. Malo usukana pređa
lako se razvlači i kida jer je trenje između vlakana malo. Kod prejako usukane pređe
površinska su vlakna veoma nategnuta, pa se prekinu i pri malom opterećenju pređe. Zato
čvrstoća pređe s povećanjem stupnja usukanosti najprije raste do kritičnog stupnja
usukanosti, a zatim naglo opada. Vlaga prede važna je s komercijalnog stajališta jer se
preda prodaje prema masl. Prirodna su vlakna hidroskopicna, pa sadržaj vlage u pređi ovisi
o vrsti prede i vlažnosti zraka u skladištu.

Tehnologija tkanja
Za tkanje se upotrebljava tkalački stan (razboj) različitog stupnja mehanizacije. Prije
tkanja treba obaviti stanovite pripreme osnove i potke.
Priprema osnove
Niti osnove najprije se moraju namotati na osnovino vratilo te paralelno i jednolično
nategnuti. To je snovanje osnove. Duljina niti osnove mora biti veća od željene duljine
tkanine, jer se tkanjem osnova (skraćuje) i do 20%. Tkanine su uže od osnove namotane na
vratilu zbog utkivanja po potki. Krajeve osnove treba zatim uvesti u nićanice i brdo. Nićanice
imaju drveni okvir između čijih su horizontalnih stranica učvršćene čelične žice s otvorom u
sredinici, a zovu se kotalci.
Priprema potke
Priprema potke mnogo je jednostavnija. Ona se namata (suče) na cjevčice izrađene
od papira, plastične mase ili metala koje se tijekom tkanja stavljaju u čunak.

29
Tkanine
Vrste tkanina
Gotove se tkanine međusobno razlikuju prema:
- upotrijebljenim vlaknima (pamučne, lanene, vunene, svilene, tkanine od umjetnih
vlakana, tkanine od miješanih vlakana);
- načinu ukrštanja osnove i potke (platno, keper, atlas itd.);
- metodi dorade (valjane, čupave, glatke, mercerizirane);
- namjeni (za rublje, za posteljinu, za ženske haljine, za mušku odjeću, za dekoraciju,
za tehničke svrhe itd.).

Najveći dio pamučnih tkanina ima platneni vez. Najpoznatija su platna: šifon, molino
ili žutica, zefir, popelin, intel, batist i kanafas. Flanel također ima platneni vez, ali su mu obje
strane kudrave, pa su zato fino maljave. Saten i glot imaju peterovezni atlasni vez. Potka im
je od merceriziranog pamuka, pa im je lice sjajno i glatko. Saten je finiji i upotrebljava se kao
jeftina imitacija pravog svilenog atlasa, dok se glot upotrebljava za izradu radnih odijela i
podstave. Pamučni damast izrađen je u kombinaciji atlasnog i platnenog veza. On je jeftinija
zamjena za laneni damast i upotrebljava se za stolnjake i posteljno rublje. Barhet (barhend)
ima keper-vez. S naličja je kudrav, a lice mu je glatko. Upotrebljava se kao i flanel za izradu
zimskog rublja.
Lanene su tkanine jače od pamučnih, ne drže toplinu, jače se skupljaju i skuplje su od
pamučne tkanine. Najpoznatije lanene tkanine su laneno platno i laneni damast. Laneno se
platno upotrebljava za izradu posteljnog rublja, a damast se upotrebljava za finije stolnjake i
posteljno rublje.
Osim čistih lanenih tkanina proizvode se i tkanine kod kojih je potka ili osnova
pamučna. Vunene se tkanine dijele na tkanine od grebene vune i tkanine od češljane vune.
Tkanine od grebene vune su deblje i grublje površine. Najvažnije tkanine od grebene vune
jesu sukno i cibelin. Sukna mogu biti laka i teška. Laka se sukna izrađuju s platnenim vezom
i upotrebljavaju se za izradu ženskih haljina i kostima. Teška se sukna upotrebljavaju za
izradu zimskih kaputa, a izrađena su vrio složenim vezom. Cibelin je izrađen od vunene
pređe u kojoj ima vune od angora koze. Ova vlakna su svjetlija i svjetlucaju, što da je
posebne vizualne efekte.
Od češljane vune dobiju se mnoge tkanine, od kojih su najvažnije kamgarn i
gabarden. Kamgarn se tka od jače usukane pređe, relativno je tanak i bez dlačica na
površini. Upotrebljava se uglavnom za izradu muških odijela. Gabardeni se izrađuju od
slabije upredene pređe, pa su zato mekšeg opipa i deblji. Uglavnom se upotrebljava za
izradu proljetnih i jesenskih kaputa i muških ogrtača.
Od svilenih tkanina posebno treba istaći taft, krep, atlas i bum. Taft je svilena tkanina s pla-
tnenim vezom, a upotrebljava se za svečane ženske haljine. Danas se uglavnom proizvodi
od umjetnih svila. Krep također ima platneni vez, ali su kod njega osnova ili potka veoma
usukane zbog čega tkanina nije ravna, već je sitno valovita. Važnije podvrste krepa su
krepdešin (kineski krep), krepžoržet i krepmaroken. Atlasi su glatke i sjajne tkanine s
atlasnim vezom.

Osnovni tipovi vezova tkanine

Način ukrštanja osnove i potke zove se vez ili prepletaj. Vezova ima mnogo, ali se svi
oni mogu Izvesti iz tri osnovna veza: platnenog veza, keper veza i atlasnog veza.

Pletena roba (trikotaža)

Pletena je roba elastična pa zato dobro priliježe uz tijelo. Ako je gusto pletena, dobar
je toplinski izolator. Zbog načina proizvodnje pletena je roba poraznija od tkanina, pa zato
bolje propušta zrak. Dobro upija znoj i lako se pere. Za proizvodnju trikotažne robe
upotrebljava se pređa ili konac. Kod pletenja se upotrebljava jedna nit od koje se najprije
napravi na igli niz petlji, a onda se pomoću druge igle provlači preda kroz petlje na prvoj igli,

30
pa se na drugog igli napravi novi niz petlji. Za pletenje se danas koristi mnogo tipova strojeva
koji se općenito mogu svrstati u dvije grupe: strojevi za kružno i strojevi za ravno pletenje.
Pletena se roba dijeli na regularnu, poluregularnu i krojenu pletenu robu. Regularna
roba dobiva na pletećem stroju konačan oblik (npr. čarape). Kod poluregularne robe
pletenjem se dobiju dijelovi pletene robe određenog oblika koji se nakon toga spajaju
šivanjem. Kod krojene robe proizvodi se kružno ili ravno pletivo velike duljine, koje se zatim
kroji, a skrojeni se dijelovi spajaju šivanjem.

Tekstilni pribor
Tekstilni pribor, kao sastavni dio i dopuna asortimana kućnih potrepština, obuhvaća
različite krpe za pranje i brisanje, laštenje i poliranje, pregače, vrećice, užad, vrpce i slične
proizvode. Tekstilni pribor koji dolazi u neposredan dodir s namirnicama može se stavljati u
promet samo ako je izrađen od novog prediva ili od tekstila. On ne smije biti obojen ni
impregniran insekticidima ili drugim sredstvima koja zbog neprijatnog mirisa ili drugih
nepoželjnih svojstava mogu nepovoljno utjecati na zdravstvenu ispravnost namirnica.

Tekstilna ambalaža
Tekstilna ambalaža koja pri pakiranju dolazi u neposredan dodir sa živežnim
namirnicama mora biti izrađena od materijala koji se može lako prati i dezinficirati, ne smije
sadržavati sredstva za bijeljenje i impregniranje niti druge tvari koje mogu štetno djelovati na
organoleptička svojstva i na kemijski sastav namirnica. Vreće i vrećice su najčešći oblik
tekstilne ambalaže u prometu, a izrađuju se od jutenih i kudjeljnih vlakana i sličnih materijala.
Za pakiranje finije robe upotrebljava se ambalaža od pamučnih tkanina. Kao i ostale finije
robe upotrebljava se ambalaža od pamučnih tkanina. Kao i ostale vrste ambalaže i tekstilna
je ambalaža u prometu standardizirana sa stajališta kvalitete materijala (jačina na kidanje,
gustoća prediva, masa po jedinici površine, skupljanje tkanine pri viaženju i pranju i sl.),
dimenzija, načina rubljenja i drugo.

Ispitivanje kvalitete tkanina

Kod ispitivanja sirovina spomenuli smo ispitivanje paljenjem niti. Subjektivno
ispitivanje osjetilima (opipom, gužvanjem u ruci, izgledom i sl.) može se naučiti na osnovi
višegodišnjeg iskustva. Pamučne tkanine imaju hladan i dosta mek opip, a lanene još hladniji
i'tvrđi. Odavde se već vidi da je za ocjenjivanje razlike potrebno iskustvo. Vunene tkanine su
meka i topla opipa i dobre vunene tkanine se ne gužvaju. Međutim, danas već pošto je
apreturei protiv gužvanja te se ni cel-tkanine ne gužvaju.

Skladištenje i čuvanje tkanina

Tkanine ne smiju biti prečvrsto namotane, jer gube apreturu i oštećuju se. To se
odnosi osobito na svilene tkanine; ako su duže vrijeme svinute, mogu na svinutim mjestima
oslabiti, pa će tkivo na tim mjestima lakše pucati.
Tkanine treba čuvati od neposrednog utjecaja sunčanog svjetla, jer mogu izblijediti ili
se oštetiti.

Gotove se tkanine međusobno razlikuju prema :

1. upotrijebljenim vlaknima (pamučne, lanene, vunene, svilene, tkanine od umjetnih vlakana,
tkanine od mješanih vlakana )
2. metodi dorade (valjane, čupave/glatke,mercefzirane)
3. namjeni (za rublje,.za posteljinu, za ženske, haljine, za mušku odjeću, za dekoraciju, za
termičke svrhe itd.).

31
 SREDSTVA ZA PRANJE I ČIŠĆENJE

Pranje i čišćenje

Čišćenje je, u odnosu prema pranju, širi pojam, koji može ali i ne mora uključivati elemente
pranja. Primjerice, čišćenje predmeta četkanjem, može ali i ne mora slijediti: struganje
masnoća s posuda olakšava pranje i štedi sredstva za pranje.
Tekuće nečistoće najčešće sadrže masnoće kože, masne kiseline, biljna ili mineralna ulja,
masne alkohole, komponente kozmetike i predmeta za svakodnevnu uporabu. Krute
nečistoće najčešće sadrže prašinu, čađu, bjelančevine, željezove okside, čestice gline i
drugog.
Posebna napomena: za dezinfekciju ili uklanjanje neugodnih mirisa treba upotrebljavati samo
provjerena komercijalna sredstva i strogo se pridržavati uputa za omotu.
Deratizaciju u težim slučajevima treba povjeriti specijaliziranoj organizaciji.

Kozmetika

Kozmetika, postupci primjene i procesi proizvodnje supstancija, preparata i sredstava

služe za čišćenje, njegu i uljepšavanje ljudskog tijela.
Nezadovoljstvo čovjeka svojim izgledom i njegova želja da uljepša svoju vanjštinu
inicirali su početak razvoja kozmetike mnogo prije od najstarijih materijalnih dokaza. Najstariji
zapisi u kojima se spominje uporaba kozmetičkih preparata potječu iz starog Egipta.
Primjena je kozmetike u to doba (otprilike prije 700 godina, možda i više) i dugo nakon toga
(4000-5000 godina) bila povezana s religioznim obredima. Tada su svećenici bili nosioci
medicinske prakse, odnosno svega što je bilo u vezi s njegom tijela, pa i kozmetike.
Postoji više različitih klasifikacija kozmetike. Jedna je od najprihvatljivijih i najčešćih
klasifikacija prema namjeni, pa se razlikuje njega lica, njega usta, njega očiju, njega kose,
njega ruku i njega tijela.
Sredstva za održavanje osobne higijene, njegu i uljepšavanje lica i tijela
Svi proizvodi namijenjeni upotrebi u neposrednom dodiru s kožom tijela, lica i ruku, kosom,
sluzokožom ili namijenjeni intimnoj njezi ili njezi djece moraju biti zdravstveno ispravni i ne
smiju nepovoljno djelovati na zdravlje ljudi. Osjetljivost pojedinih dijelova tijela nije jednaka,
niti je svejedno kako se pojedini proizvodi upotrebljavaju i koliko dugo ostaju u dodiru s
pojedinim dijelovima tijela. Prema zakonskim propisima sredstva za održavanje osobne
higijene, njegu i uljepšavanje lica i tijela dijele se u tri osnovne skupine:
1. sredstva koja dolaze u dodir sa sluzokožom, a to su:
- sredstva za čišćenje i njegu zuba i usne šupljine
- sredstva za uljepšavanje i bojenje usana
- sredstva za uljepšavanje i bojenje očiju
- sredstva za intimnu njegu

2. sredstva koja ostaju dulje vremena na koži, a to su:

- sredstva za bojenje i uljepšavanje lica i tijela
-sredstva za parfimiranje tijela
- sredstva za njegu i zaštita kože
- dezodoransi i antiperspiransi

3. sredstva koja se nakon kratkog vremena odstranjuju s kože ili se upotrebljavaju za

uljepšavanje i bojenje kose ili noktiju:
- sredstva za pranje i čišćenje tijela i lica
-sredstva za brijanje i depiliranje
- sredstva za pranje i njegu kose
- sredstva za bojenje i uljepšavanje noktiju

32
- sredstva za bojenje i uljepšavanje kose

Za sastav i zdravstvenu ispravnost proizvoda odgovara proizvođač koji ih je obvezan

propisno pakirati i ispravno deklarirati, a moguća kvarenja, štete ili negativne posljedice za
zdravlje ljudi razmjerno su rijetke.
Ti se proizvodi mogu stavljati u promet samo u originalnom pakiranju proizvođača, u
ambalaži koja omogućuje pravilnu upotrebu i zaštićuje higijensku ispravnost pojedinih
sredstava.

33