SADRŽAJ

1. UVOD

Uvod se sastoji od pet međusobno povezanih djelova u kojima će se prikazati

problem,

predmet i objekt istraživanja, radna hipoteza i pomoćne hipoteze, svrha i ciljevi

istraživanja, znanstvene metode i struktura

rada.

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA

Osnove teorija igara javljaju se u prvoj polovici 20. st., a najčešće se spominju u

radovima J. Von Neumanna, od 1944. godine na dalje. Ta teorija se primjenjuje

kod

istraživanja konfliktnih situacija koje izviru iz suprotnih interesa sudionika, od kojih

svaki želi za sebe postići što bolji rezultat, odnosno što veću korist ili ugodnost. Za

teoriju igara svakako je vezano i odlučivanje - proces biranja između više

mogućnosti.

Predstavlja misaoni proces koji se sastoji od prepoznavanja i biranja rješenja koji

vode

do nekog željenog stanja.

Problem i predmet istraživanja usko su povezani, što označava da je problem

istražiti

povijesni razvoj teorije igara, pojam i njezine značajke, klasifikaciju igara, teoriju
igara
obzirom na poslovno odlučivanje, te primjenu teorije igara u poslovanju kroz
navedene

primjere. Predmet obuhvaća prikaz teorije igara u poslovanju, odnosno na koji

način

igrač donosi odluke i poduzima za njega najbolje akcije kako bi pri tome došao do

najboljeg ishoda, pri tom ne zanemarujući i odluke i akcije svojih protivnika. Objekt

istraživanja čini već spomenuti pojam, odnosno primjenu teorije igara u

poslovanju.

1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE

Sukladno problemu, predmetu i objektu istraživanja postavljena je radna

hipoteza.

Postavljena radna hipoteza obuhvaća više pomoćnih hipoteza koje su navedene u

nastavku:

P.H. 1: Spoznajom o povijesti teorije igara, pojmu, te njezinim osnovnim obilježjima

i

značajkama, moguće je odrediti njezinu važnost u različitim područjima znanosti,

ponajviše u ekonomiji i matematici.

P.H. 2: Kroz klasifikaciju igara moguće je dobiti uvid u njene temelje, te uvidjeti
razlike

između spomentutih igara.

P.H. 3: Pri odabiru razmatranja poslovnog odlučivanja potrebno je dati sliku o

samom

pojmu, vrsti, uvjetima, procesima i zamkama pri donošenju

odluka.

P.H. 4: Pri korištenju određenih primjera vezanih za teoriju igara, potrebno je na

istima

objasniti povezanost teorije igara i

poslovanja.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Izravno i usko povezano s prethodnim problemom i predmetom istraživanja, kao i

radnom hipotezom prikazani su svrha i ciljevi istraživanja, te pitanja na koja treba

odgovoriti.

Svrha istraživanja se odnosi na proučavanje teorije igara do čega dolazimo do

glavnog

cilja, a to je prikazati na koji način se teorija igara može primjeniti u

poslovanju.
Temeljima svrhe i cilja postavljaju se sljedeća
pitanja:

1.) Kakva je povijest teorije igara?

2.) Što je teorija igara i koje su značajke teorije

igara?

3.) Kakva je klasifikacija igara i poslovno

odlučivanje?

4.) Na koji način se teorija igara primjenjuje u

poslovanju?

1.4. ZNANSTVENE METODE

Pri istraživanju i izradi ovog diplomskog rada, korištene su sljedeće znanstvene

metode:

deduktivna metoda, metoda dokazivanja, metoda klasifikacije, metoda deskripcije,

metoda kompilacije.

1.5. STRUKTURA RADA

Rezultati istraživanja su predstavljeni u šest međusobno povezanih

dijelova:
Prvi dio, UVOD, obuhvaća predmet, problem i objekt istraživanja, radnu hipotezu i

pomoćne hipoteze, svrhu i cilj istraživanja, znanstvene metode koje se koriste pri
izradi

rada, te struktura rada.

U drugom dijelu, POVIJESNI RAZVOJ, POJAM I ZNAČAJKE TEORIJE IGARA,

nastoji se pobliže objasniti povijest nastanka teorije igara, te sam pojam teorije
igara.

Zatim, značajke, odnosno terminologiju teorije

igara.

Treći dio, KLASIFIKACIJA IGARA, prikazuje temelje klasifikacije igara, te tipove

igara poput sekvencijalnih i simultanih igara, igre sa nultom sumom i sa

promijenjivom

sumom, strateški potezi: igra i predigra, kooperativne i nekooperativne

igre.

POSLOVNO ODLUČIVANJE, odnosno četvrti dio rada, prikazuje poslovno

odlučivanje kroz njegove značajke, počevši od pojma donošenja odluka, preko vrsti

odlučivanja, uvjetima o donošenju odluka, procesima donošenja odluka, pa sve do

zamki pri donošenju odluka.

Peti dio, PRIMJENA TEORIJE IGARA, prikazuje nam primjenu teorije igara kroz

Zatvorenikovu dilemu, Bitku spolova, širenje tvrtki – strogo određena igra te

cjenovnu
konkurenciju te dva konkretna primjera iz poslovnog odlučivanja koja su riješena
uz

pomoć teorije igara.

ZAKLJUČAK, kao šesti dio, predstavlja sintezu rezultata kojima je dokazivana

postavljena hipoteza.

2. POVIJESNI RAZVOJ, POJAM I ZNAČAJKE TEORIJE IGARA

Drugo poglavlje razraditi će se kroz tri tematke jedinice, a to su povijest teorije

igara,

pojam i osnovna ideja teorije igara i terminologija teorije

igara.

2.1. POVIJEST TEORIJE IGARA

Formalne osnove teorije igara razvijene su u svojoj današnjoj formi u prvoj polovici

20.st., u čemu su se najviše istakli njemački i francuski matematičari. R. D. Luce i

H.
Raiffa su 1957. godine izdali knjigu „Games and Decisions“, te je time teorija igara
ušla

u socijalne znanosti. Kao matematičko-filozofska teorija, teorija igara je puno

starija,

njezini počeci sežu skroz u renesansu, a bila je razvijena u Francuskoj u 17.st.

Blaise

Pascal napravio je skok, stvarajući racionalnu teoriju igara u okvirima matematičke

teorije vjerojatnosti. Smislio je permutacijsku teoriju i opću formulu vjerojatnosti, što

prikazuje da je očito promatrao igru kao igru nultog zbroja. Drugi njegov doprinos
je

razvoj paradigme pozitivnog broja, izbor odricanja od svjetovnih užitaka života, u

zamjenu za vječne užitke s Bogom, te je zbog toga prozvan kao tvorac igara s

nepotpunim informacijama i di se ne može ustanoviti sigurno da li je drugi igrač

prisutan. Teorija igara nakon Pascala za više od 2.st. ostala je nerealizirani projekt

(Brkić, 2003).

Teorija igara postaje opća znanost racionalnog društvenog izbora kada je pojam

strategije povezan sa njom. Prvi koji je povezao razmišljanje o strategiji u teoriji

igara je

njemački matematičar E. Zermelo. Njegov teorem dokazuje kako u igrama sa

savršenim

informacijama, postoji vjerojatnost svakog poteza 0 ili 1, npr. u igri kao što je šah.

Ovime je Zermelo htio da se matematika primjeni na što više područja i da pokaže

kako

se i druge pojave, poput fizičkih, mogu objasniti ako im se omogući matematička

interpretacija. Nakon Zermela javljaju se Borel i von Neumann. Borel, francuski

matematičar, pisao je o problematici igara u kojima rezultat ovisi o sreći i vještini

igrača, dok je von Neumann radio na minimax teoremu koji je prvi put bio
predstavljen

1926. godine.
 5

Razvoj teorije igara do 1928. godine pokazuje da je teorija igara bila matematika

društvenih igara, a nekoliko godina kasnije postaje dio općih prijelaza u znanosti
koji je

uključio napuštanje kontinuiteta, računanja, te uveo vjerojatnost i nekontinuirane

promjene stanja.

Područje u kojem je teorija igara privukla veliku pažnju i zanimanje, odnosno

pozornost

znanstvenika, bilo je područje kooperacije i konflikta među političarima u izbornim

igrama. Makroekonomska politika i međunarodna ekonomska politika su područja

gdje

su primjenjena neka od najinteresantnijih unapređenja teorije igara (Brkić,

2003).

2.1.1. Razvoj moderne teorije

igara

Nakon pola stoljeća i nakon objave knjige „Teorija igara i ekonomsko ponašanje“
Johna

von Neumanna i Oscara Morgensterna, razvoj teorije igara postaje predmetom

interesa

mnogih ekonomista i matematičara, te je objavljeno mnogo literature na tu temu,

najviše iz ekonomije i matematike, ali i iz drugih znanstvenih disciplina poput

psihologije, sociologije, biologije itd. U početku su teoretičari bili zainteresirani za

igre

u kojima postoji čisti konflikt, tzv. igre s nultom sumom, a druge igre su razmatrane
u

kooperativnom obliku (Brkić, 2003).

Zrelost teorije igara postignuta je, odnosno obilježena s dvjema Nobelovim
nagradama

iz ekonomije: 1994. godine John C. Harsanyi, John F. Nash Jr. i Reinhar Selten
„za

revolucionarnu analizu ravnoteže u teoriji nekooperativnih igara“, te 2005. godine

Robert J. Aumann i Thomas C. Schelling „za unapređenje razumijevanja sukoba i

suradnje (kooperacije) primjenom analize teorije igara“ (Kopal i Korkut,

2012)

Slijedi prikaz nekih važnih godina koje su doprinjele razvoju teorije igara (Kopal i

Korkut, 2011):

• 1944. – objavljena je knjiga „Teorija igara i ekonomsko ponašanje“ J. Von

Neumanna i O. Morgensterna, koja prvi puta povezuje teoriju igara s

ekonomijom.

• 1950. – Melvin Dresher i Merrill Flood proveli su eksperiment kojim je

predstavljena igra poznata pod nazivom zatvorenikova

dvojba.

• 1950.-1953. – četiri objavljena djela Johna Nasha, koji je dao doprinos teoriji

nekooperativnih igara i teoriji

pregovaranja.
• 1961. – prva eksplicitna primjena teorije igara u evolucijskoj biologiji R. C.

Lewontin u „Evolution and the Theory of

Games“.

• 1972. – Oscar Morgenstern osnovao je „International Journal of Game

Theory“.

• 1982. – objavljena je knjiga „Evolution and the Theory of Games“ Johna

Maynarda Smitha.

• 1990. – prvi udžbenik za diplomski studij iz mikroekonomije u kojem je teorija

igara u potpunosti integrirana u standardni materijal o mikroekonomiji knjiga

je

Davida M. Krepsa „A Course in Microeconomic

Theory“.

• 1994. – jedna od prvih knjiga iz područja prava i ekonomije koja eksplicitno

obrađuje temu s aspekta teorije igara jest „Game Theory and the Law“
Bairda,

Gertnera i Pickera.

• 2005. – Nagrada Sveriges Riksbanka (Bank of Sweden) iz ekonomskih

znanosti

u spomen na Alfreda Nobela dodijeljena Robertu J. Aumannu i Thomasu C.

Schellingu „za unapređenje razumijevanja sukoba i suradnje (kooperacije)

primjenom analize teorije