Teorija igre

Teorija igre jedan je od matematičkih pristupa analizi međuanrodnih političkih odnosa, posebno
konfliktnih situacija. Prvi ozbiljniji pokušaji primjene teorije igre na analize međunarodnih
konfliktnih situacija izvršeni su u Sjedninjenim Američkim Državama pedesetih godina.

Tražile su se nove metode analiziranja međunrodnih političkih odnosa kako bi se stovorio

djelotvoran pravac spoljnopolitičke akcije, i to za za zemlju koja je tada djelovala kao supersila.
Teorija igre je bila gotovo vodeći i vrlo popularan teorijski pristup. U periodu kada su u SAD
djelovali tzv. akadmeski stratezi, profesori H. Kahn, T. Schelling, A. Walteter, teorija igre bila je
za njih najbolja prilika da izlože svoje strategijske koncepcije, ideološka gledanja ali i da ispolje
svoje djelovanje u međunarodnim odnosima. Teorija igre je služila kao paravan za prikrivanje
politike s pozicija sile. Naučne analize sprovedene u sklopu teorije igre, skrivale su, zapravo,
pravac spoljne politike koja se htjela prikazati kao neutralno akademsko razmišljanje. Prve ideje
teorije igree razvijene su dvadesetih godina u knjizi ,,Teorija igre i ekonomsko ponašanje”.

Teorija igre je vrsta analize pregovaranja i konflikata. Teorija igre u međunarodnim odnosima
posebno se primjenjuje za analizu konfliktnih situacija, razmatranje procesa, donošenja odluka,
strategijskog zastrašivanja, diplomatije i vođenja rata.

Američki profesor, matematičar i politikolog Anatol Rapoport, jedan od glavnih pobornika

konstruktivnog pristupa i primjene teorije igre u praksi, pokušao je odrediti neke zajedničke
karakteristike svih igara. Po njemu, one se svode na sljedeće:

- U svakoj igri moraju učestvovati dva ili više igrača

- Igra počinje time što jedan igrač izabere između nekoliko specifičnih mogućnosti
- Poslije tog početnog izbora jednog igrača otvaraju se nove situacije drugom igraču i on
treba provesti daljnji izbor
- Izbori poteza koje će igrači izvršiti mogu biti poznati ( igre u kojima su oni poznati
obično se nazivaju igrama pune informacija, npr. šah)
- Ako igra izaziva sukcesivne izbore poteza, postoji ,,prestanak poteza” (npr. šahmat u
šahu)
- Svaka igra završava stanovitom situacijom
Cilj teorije igree uglavnom se svodi na stvaranje što boljih vlastitih političkih poteza koji se
mogu uspješno suprotstaviti političkoj strani.

Teorija igre u čistom modelnom smislu razumijeva postojanje racionalnosti na svim stranama
koje se nalaze u konfliktnoj situaciji. Takav racionalni creator spoljne politike, mora imati
nekoliko crta da bi mu se mogao dodijeliti taj epitet. Svaka strana u igri ima svoje trajne i
prolazne preferncije.

Igra je pojednostavljeni model konfliktne situacije u kojoj mogu učestvovati najmanje dvije
osobe, a maksimum sudionika označen je slovom N. Svaki sudionik raspolaže u igri raspolaže
nekom količinom načina ponašanja, osnosno povlačenja poteza, koje se obično u konfliktnim
situacijama naziva stragtegijama, po čemu su i igre dobile ime. Cilj igre je dobitak-postiže se
izborom nabolje, optimalne strategije koja se može kvantitativno izraziti. U zavisnosti od
rezultata koji se mogu postići, igre se dijele u dvije skupine. Budući da se interes za teoriju igre
razvio u doba oštrog hladnoratovskog sučeljavanja, logično je što su se istrživači međunarodnih
odnosa najprije obratili igrama s nultim rezultatom ili tzv. igrama oštre konfrontacije.

Teorija igre je vrlo jednostavna ako jedan igrač dobija, drugi gubi. Makijaveli navodi da jedan
vladar dobija na račun drugog vladara koji gubi. Najpoznatiji model teorije igre je prikazan sa
prototipu tzv. kukavice. To je model koji je bio popularan među američkim tinejdžerima koji su
vozili automobile jedan naspram drugoga velikom brzinom, a onaj koji bi skrenuo sa tog pravca
proglašava se slabićem ili kukvicom i izvrgnut je podsmijehu grupe. Ako se desi da izdrže do
kraja, automobile se sudaraju, sa svim posljedicama koje slijede.

Model slabića je omiljena konsturkcija Hermana Kahna koji joj je posvetio brojne analize. Po
njemu, to je model parnog međunarodnog konflikta u kojem oba sudionika prijete uništenjem
svog suparnika. Da bi jendostavnije objasnili model teorije igre, možemo ga primijeniti na na
međunarodne odnose i to na primjeru američko-sovjetskog odnosa. Odluka da se skrene (sa puta)
znači da se napušta rub nuklearnog sukoba. Odbijanje skretanja znači provođenje takve politike
koja čak uzima u obzir opasnost od izbijanja nuklearnog rata. Naravno, posotji i model
eskiviranja, što može usloviti stanovite komplikacije na međunarodnom planu, posebno na
saveznike. Ta minimaks strategija je bolja, nego samo uništenje. Model kukavice je obično
primjenjiv kada se u međunarodnim konfliktnim situacijama sukobljavaju super sile sa svojim
arsenalom oružja. Može se primijeniti in a manje konfliktne situacije. Nešto kasnije, model
teorije igre nje imao drugačiju intonaciju, ali i potencijalnu praktičnu vrijednost. Pretovren je u
metaforu, koja treba da na stanovit način obrazloži besmislenu i vrlo opasnu politiku sile, pritiska
i ucjene. Kahn govori i o tome kako je veliku ulogu imala teorija eskalacije, koja je slična
modelu kukavice u odlučujućem momentu: ,,jedna strana treba da postigne da se u protivnika
pojavi uvjerenje o tome da će upravo on skrenuti s puta.”

Ponavljanje kriznih situacija, smanjuje mogućnost uspješnog izlaska iz konflikta.

Termin ,,konflikt i saradnja” služi kao sinonim za objašnjavanje međunarodnih odnosa, ističući
kako se obje strane u njima jasno ogledaju. Nemoguće je naći u poslijeratnom svijetu da je
dolazilo do konfliktnih situacija bez saradnje. Konfliktu i saradnji bii se mogla dodati i varijabla
međudržavnog nadmetanja koja ne mora imati konfliktni karatker. Profesor Rapoport je postavio
drugačiju vrstu modela, u kojem je evidentno da oba igrača imaju mogućnost da uveliko
povećaju svoj dobitak ako sarađuju, iako je interes svakog od njih drugačiji inače ih tjera da se
uzdrže od saradnje. Takav model je Rapoport nazvao ZATVORENIKOVOM DILEMOM, a
vezan je za dvojicu zatvorenika koje šerif optužuje za učinjeni zločin. U nedostatku konkretnih
dokaza, šerif traži da jedan od zatvorenika prizna krivicu. Ako obojica priznaju, dobijaju po pet
godina zatvora. Ako nijedan ne prizna biće pušteni, jer nema dokaza da su oni učinili zločin. Ako
jedan prizna, a drugi ne prizna tada će prvi biti oslobođen, a drugi kažnjen još strože nego da su
pirznala obojica i dobiće 10 godina zatvora. U skladu sa minimaks strategijom, polazeći od
svojih individualnih interesa, oba sudionika bi trebala izabrati drugu strategiju, tj. Istodobno
priznanje, što bi im omogućilo da budu kažnjeni ali ne maksimalno. U modelu zatvorenikove
dileme važna pretpostavka odnosi se na nedostatak, odnosno potpunu nemogućnost međusobnog
komuniciranja dvije strane. No, u odnosima supersila ta komponenta ne postoji jer su upravo
zbog potrebe brzog reagovanja i pokušaja da se pronikne i shvati druga strana uspsotavljeni
brojni kanali brzog i dirketnog komuniciranja.

Schelling je izdradio vlastitu klasifikiaciju, tako što je kritikovao Kahnov pristup teoriji igara.

On je igre sa nenultim rezultatom dijelio u dvije grupe:

-koordinacijske igre u kojima su interesi ili motivi sudionika većinom slični

-igre cjenkanja, u kojima postoje mješoviti motivi sudionika, a njihovi su interesi suprotni, samo
ponekad slični
Koordinacijske igre Schelling uključuje u kategoriju igara sa čistim motivima ali posebnu pažnju
pridaje drugoj grupi-igrama sa mješovitim motivima. Scehlling je jedan od glavnih igrača među
autorima koncepcije zastrašivanja.

Ograničeni rat ima dvije svrhe:

-da se protivniku nanese velika šteta, koja se izražava u žrtvama, troškovima, gubitku teroitorija
ili drugim gubicima

- da se i sebe protivnika postavi pred mogućnost povećanja opasnosti od izbijanja svjetskog

sukoba

Jedan od ciljeva ograničenog rata bio bi zaplašiti protivnika i sa takvim zastrašivanjem ostavirit
određene ciljeve, bez stupanja u globalni konflikt.

Pozitivne strane teorije igre, ogledaju se, prije svega, u onome što pruža stanovit stepen
racionalnosti, odvajajući racionalno razmišljanje od etičkih kalkulacija, ona daje i odgovor kako
u stanovitim situacijama lnjudi reguju-a kako ne bi trebali reagovati.