Professional Documents
Culture Documents
1 Engleska Nevjesta U Škotskoj I Dio Serijala Nevjeste Gorštaka PDF
1 Engleska Nevjesta U Škotskoj I Dio Serijala Nevjeste Gorštaka PDF
~1~
Naš svet knjiga
~2~
Naš svet knjiga
– C. S. Lewis
~3~
Naš svet knjiga
„Annabel? Annabel?”
Annabel je pospano uzdahnula i okrenula se od upornog glasa koji je
prekidao njeno drijemanje.
„Annabel, probudi se,” glas je još više inzistirao.
„Sestra Clara i ja smo bile budne cijelu noć pokraj kobile koja se treba
oţdrijebiti,” Annabel je umorno promrmljala, prepoznavši glas sestre
Maud. „Nadstojnica je rekla da moţemo danas duţe spavati.”
„Da. Pa, sada ţeli da ustaneš. Tvoja majka je ovdje.”
Annabel se naglo okrenula na leđa na malom krevetu i trepnuvši
otvorila oči kako bi zapanjeno zurila u Maud. „Što?”
„Tvoja je majka ovdje i nadstojnica me poslala po tebe,” strpljivo je
ponovila Maud. Tada je otišla pokupiti halju koju je Annabel skinula i
ostavila na podu kad je stigla u svoju sobu.
Annabel je uzdahnula kad je vidjela pogled neodobravanja na
Maudinom licu dok je otresala zguţvanu halju. Nije nimalo sumnjala da će
je ta ţena tuţiti nadstojnici zbog lošeg postupanja s odjećom. Ta ju je
pomisao nagnala da poţeli da si je uzela vremena da je uredno sloţi i stavi
na škrinju u podnoţju kreveta, ali bila je skoro zora kad je posrćući ušla u
svoju sobu. Bila je tako iscrpljena da je jednostavno samo pala na krevet u
duboki san. Ta pogreška će uzrokovati da će morati odraditi svoju kaznu, a
ne da će se vratiti spavanju nakon što vidi svoju majku, bila je sigurna.
Prisjetivši se činjenice da joj je majka tamo, Annabel je sjela na jednu
stranu malog, tvrdog kreveta u potkošulji od kostrijeti i košulji, te je trljala
oči kako bi se razbudila, kad se Maud okrenula.
„Zašto je moja majka ovdje?” upitala je, ustavši da primi halju koju joj je
ţena pruţila.
~4~
Naš svet knjiga
~5~
Naš svet knjiga
Mogla je osjetiti kako joj ţenine oči probadaju leđa dok je ţurno izašla iz
sobe i uzela si trenutak da se zabrine oko toga hoće li redovnica pretraţiti
njenu sobu u potrazi za još prekršaja zbog kojih bi je mogla tuţiti
nadstojnici. Ali nije ništa mogla učiniti u vezi toga, pa je Annabel umjesto
toga skrenula svoju paţnju na razlog zbog kojeg je njena majka ovdje.
Skoro je počela trčati potrudivši se da brzo dođe do opatije, ali namršteni
pogledi nezadovoljstva starijih redovnica dok je prolazila pored njih
nagnali su Annabel da uspori u brzi hod... dok nije skrenula iza ugla i
starije je redovnice više nisu mogle vidjeti. Tada je opet potrčala i nije
usporila dok nije skrenula u hodnik gdje je nadstojnica imala svoje odaje i
ured.
Annabel je odmah spazila dvije ţene kako razgovaraju ispred
nadstojničinih vrata, ali je svoju majku prepoznala samo po tome što ona
nije nadstojnica. Annabel su poslali u opatiju u ranoj dobi od sedam godina
i otada je nije vidjela. Ova ţena nije nimalo ličila na majku iz njenog
sjećanja. Njena majka je bila svjetlokosa ljepotica sa sjajnim očima i bojom u
svojim obrazima. Uvijek bi se smiješila ili smijala. Ova ţena je bila blijeda,
njena kosa je bila više sijeda nego plava, njene oči pune zabrinutosti, a ne
radosti. Nije se smiješila. Njena usta su bila čvrsto stisnuta, tjeskoba se
tamo ocrtavala kao i u načinu kako je stiskala ruke.
„Ah, Annabel,” rekla je nadstojnica kad ju je opazila. Dobra ţena se tada
okrenula prema Annabelinoj majci i poklonila joj osmijeh ohrabrenja dok ju
je tapšala po ruci. „Evo je. Sada moţete krenuti. Sve će biti u redu.”
„Hvala vam,” prišaptala je Lady Withram, zureći u Annabel sa ţestokom
koncentracijom dok joj je prilazila.
Zapravo, način na koji ju je gledala je bio prilično uznemirujući,
zaključila je Annabel. Ako njena majka nije bila baš onakva kakve je se
sjećala, ona sama očito nije nimalo bila ono što je njena majka očekivala... ili
moţda ono čemu se nadala. Annabel je bila sigurna da je vidjela kako je
nezadovoljstvo prešlo ţeninim licem prije no što joj se izraz lica čvrsto
zategao.
~6~
Naš svet knjiga
~7~
Naš svet knjiga
tijekom voţnje iz Waverlya, ali opet bilo bi teško spavati uz sve to drmanje,
pretpostavljala je. Nije se vozila u kočiji otkad su je odveli u opatiju i nije se
sjećala da je bilo toliko drmanja, ali čini se da su putovali brţe nego što bi
se netko inače usudio ići s kočijom.
Shvativši da njena majka i dalje čeka odgovor, rekla je, „Da li se nešto
dogodilo ocu? Da li me zato vodiš kući u posjet?”
Lady je otvorila svoja usta, oklijevajući, i onda uzdahnula i rekla, „Ne.
Tvoj otac je dobro. Tvoja sestra je razlog zašto sam došla po tebe.”
„Kate?” upitala je Annabel iznenađeno i zaprepašteno. Od svih u
Waverlyu, najbolje se sjećala svoje starije sestre Kate. Razlika među njima je
bila samo godinu dana i bile su dobre prijateljice kao djeca. Kate joj je
najviše nedostajala kad je tek došla u opatiju. Annabel je plakala za njom
svake noći prve godine, ali konačno, kako je vrijeme prolazilo, čak je i Kate
ponešto izblijedjela u njenom sjećanju. „Što se dogodilo? Da li je ona-?”
„Ne sada, Annabel,” umorno je rekla njena majka, sklopivši oči. „Bit će
dovoljno vremena da ti sve objasnim, ali sada sam iscrpljena od voţnje u
ovoj smiješnoj kočiji i moram malo sklopiti oči.”
Annabel je oklijevala, ali onda je rekla, „Čudim se da nisi došla jašući.”
To je stvarno bilo dobro pitanje. Njena majka je voljela jahati, koliko se
sjećala, a rijetki bi odabrali voziti se u kočiji. Nije baš udoban način
putovanja, a i puno je sporije nego jašući na konju.
„Tvoj otac je mislio da ti ne bi mogla sama jahati,” bio je grub odgovor.
„Nije bilo potrebe da ti znaš jahati u opatiji.”
Annabel nije odgovorila. Nije bilo razloga da se jaše u opatiji i većina
ţena tamo je to radila rijetko ili nikako. Iako je ona to radila noću, kad su
svi spavali, kako je ne bi uhvatili, a onda bi jahala bez sedla. Nikad se nije
potrudila niti da iskuša neka sedla ili poprečna sedla koja su visila na
zidovima staje.
Annabel je razmišljala o tome da ponovo pita za svoju sestru usprkos
majčinom zahtjevu da čeka, ali onda se zaustavila. Lady Withram je zaista
izgledala iscrpljeno. To je bilo stanje s kojim je mogla suosjećati pošto ni
~9~
Naš svet knjiga
~ 10 ~
Naš svet knjiga
kao što su njemu bili dobri prijatelji. Svakom od njih bi povjerio svoj ţivot
bilo kad, bilo gdje.
„Da li je to istina?” upitao je Marach namrštivši se dok su izjahali dalje
od drveća i krenuli brdom prema dvorcu Waverly.
„Da, Waverly je spasio mog oca,” zagrmio je Ross, te dodao, „Ali dva
muškarca su postali prijatelji nakon toga i odlučili su zapečatiti prijateljstvo
zdruţivši dvije kuće brakom. Ja sam imao sedam godina, a Waverlyeva
ţena je rodila djevojčicu godinu dana ranije, pa su sklopili nagodbu.”
Gilly je ţalosno odmahivao glavom na ove vijesti. „Iako mi je drago što ti
je otac preţivio, ovo je uţasna cijena koja se očekuje da ju platiš.” Nakrivio
je glavu i lukavo dodao, „I ti to znaš, inače ne bi čekao tako dugo da odeš
po nju. Pretpostavljam da si se nadao da će cura pasti u bunar ili tako nešto
i poštedjeti te braka s njom?”
„Ne,” Ross je porekao optuţbu smijuljeći se i onda je ozbiljnijim tonom
rekao, „Znaš da sam htio ići po nju prije četiri godine, ali me spriječila
očeva smrt.”
„O, da.” Gilly je s poštovanjem kimnuo.
Ross je zašutio na tu uspomenu. Smrt njegovog oca, Ransona, je bila
dovoljno teška za podnijeti. Poglavar klana MacKay je bio dobar čovjek i
dobar otac, ali ono što je uslijedilo nakon njegove smrti, učinilo ju je
dodatno teškom. Njegov rođak, Derek, iskoristio je priliku da pokuša oteti
titulu lorda Rossu, tvrdeći da je on s dvadeset i tri godine premlad za taj
zadatak. U trenutku kad je Derek to učinio, ostali su istupili i htjeli poloţiti
pravu na tu titulu. Klan se razdijelio na nekoliko stranki, svaka je
podupirala drugog muškog člana svoje obitelji. Ross je proveo zadnje tri
godine boreći se protiv onih koji su htjeli prisvojiti titulu i dokazujući se.
Morao je pobijediti svog rođaka, Dereka, u bici godinu ranije, kako bi se
klan smirio i prihvatio Rossa kao poglavara klana.
Čekao je ovu zadnju godinu da se uvjeri da prevladavaju mir i
prihvaćanje prije no što je riskirao napuštanje MacKaya kako bi otišao po
~ 11 ~
Naš svet knjiga
svoju nevjestu... i nije nimalo sumnjao u to da ona neće biti zadovoljna što
ju je ostavio da čeka tako dugo.
„Engleska cura,” promrmljao je Marach, pridruţivši se razgovoru tuţno
odmahujući glavom.
Ross se cerekao, ali je blago slegnuo ramenima dok su prilazili ulazu u
Waverly. „Cura je cura.”
„A engleska cura je engleska cura,” smrknuto je rekao Gilly dok su jahali
mostom preko jarka. „Još nisam sreo englesku curu koja nije gledala
svisoka na nas 'pogane Škote'. Sve su one jako razmaţene.”
„Hmm,” rekao je Ross s uzdahom. „Pa, preostaje nam da se nadamo da
ova nije razmaţena.”
„Samo se ti nadaj, prijatelju,” rekao je Gilly s grimasom. „Ali pripremi se
na rospiju od nevjeste koja će ti pretvoriti ţivot u noćnu moru.”
Ross se počeo smijati na to predviđanje, ali se skoro ukočio na zvuk kad
je iznenadni vrisak proparao zrak. Prolazili su vanjski bedem tvrđave,
krećući se prema konjušnici. Ross je zauzdao konja i divlje pogledavao
okolo, traţeći izvor. Marach je bio taj koji je pokazao prema prozoru na
tornju.
„Došlo je odande,” rekao je dok je tamnokosa ţena prošla pokraj
otvorenog prozora.
„Da,” sloţio se Gilly, očiju uperenih u prozor kad se ţena opet pojavila.
„I mislim da je to tvoja nevjesta. Rospija,” dodao je znalački i onda tuţno
odmahnuo glavom. „Sad smo svi nastradali.”
Marach, Gilly i tri druga muškarca koja su putovala s njima odjahali su
prema konjušnici, ostavljajući Rossa samog da zuri u sada prazan prozor sa
zaprepaštenjem.
~ 12 ~
Naš svet knjiga
~ 13 ~
Naš svet knjiga
što više nije bilo mišića. I nekako se smanjio, ili moţda se samo činio višim
onda jer je ona bila malo dijete.
Što se tiče njegovog nekoć zgodnog lica, sada je bilo prekriveno sijedim
dlakama na licu koja su, činilo se, rasla divlje kao korov u neodrţavanom
vrtu. Jedva je mogla pojmiti da je ovo bio otac iz njenog sjećanja. Bila je
tako preplašena ovom promjenom, da Annabel nije zapravo slušala što se
govori, pa je bila potpuno zaprepaštena kad su ušle u spavaću odaju u
gornjoj kuli, a majka joj objavila novosti. Dok je njen prvotni odgovor bio
vrisak čistog protesta, sada se trudila shvatiti informaciju koju je upravo
primila, ali činilo se da je njen mozak nije mogao procesirati.
Annabel je duboko udahnula i odmahnula glavom. Još nekoliko dubokih
udisaja i osjećala se dovoljno mirnom da pita, „Molim vas, mislim da vas
nisam dobro čula, moja gospo. Da li ste doista upravo rekli-?”
„Udaješ se za MacKaya umjesto tvoje sestre,” odlučno je ponovila njena
majka. Začudo, čvrst ton koji je koristila, čini se, nije učinio da riječi zvuče
imalo razumljivo.
„Kako je to moguće?” upitala je zbunjeno. „Ja sam posvećena. Trebam se
zarediti.” Kratko je zastala, ali kad njena majka nije komentirala, Annabel je
pomislila da moţda ona ne shvaća situaciju, te dodala, „I postat ću
redovnica. Udat ću se za Isusa.”
„Više ne,” uvjeravala ju je njena majka. „Još se nisi zaredila i moţeš se
udati. Ugovor navodi da će Ross MacKay oţeniti najstariju ţivuću kćer
Williama Withrama. Pošto tvoje sestre nema, to si sada ti. Moraš se udati za
njega ili ćemo morati platiti miraz kao i veliku količinu novca. To će nas
upropastiti. Ti ćeš se udati za njega.”
Annabel je tiho zurila u nju i onda upitala, „Što se dogodilo Kate? Kako
je umrla?”
Lady Waverly je frknula kao izraz gađenja i otišla do kreveta kako bi se
umorno spustila na njegovo podnoţje. „Radije bih da je umrla nego trpjela
sramotu koju nam je priredila.”
~ 14 ~
Naš svet knjiga
~ 15 ~
Naš svet knjiga
godina rada na tome, kako će, za ime svijeta, savladati da bude ţena i
dama, za što nije imala nikakvu obuku?
Annabel je tuţno uzdahnula i njena majka je skočila s kreveta kao da je
to bio neki znak.
„Pa, bolje da vidim gdje su sluškinje kako bih te obukle,” oštro je
najavila, krećući prema vratima.
„Obukle?” upitala je nesigurno Annabel, također ustavši.
„Pa, ne možeš upoznati svog zaručnika u redovničkom velu,” rekla je
majka kao da bi to trebalo biti očito.
„Ali – da li je on sada ovdje?” upitala je opet uzbuđena.
„Ne, ali će uskoro biti, a sigurna sam da će trebati cijela vječnost da te
učinimo prihvatljivom. Čekaj ovdje; vratit ću se odmah.”
„Majko?” rekla je iznenada Annabel dok je ţena krenula van iz sobe.
Lady Waverly je zastala na vratima kako bi nestrpljivo pogledala nazad.
„Što je bilo?”
Oklijevala je, ali onda je podigla glavu i pitala pitanje koje ju je mučilo
otkad su je odveli iz njenog doma kao malo dijete. „Zašto sam bila poslana
u Elstow kao dijete?”
Obrve njene majke su se malo podigle. „Pa, ionako bi s vremenom bila
poslana tamo.”
„Bih?” upitala je Annabel namrštivši se.
„Da, i Kate također, da sam rodila sina nakon tebe. Ali, kako se
dogodilo, iako sam ostala trudna nekoliko puta nakon toga, niti jedno
dijete nije preţivjelo da se rodi.”
Annabel nije mogla ocijeniti da li je to na licu njene majke bilo olakšanje
ili ţaljenje... moţda kombinacija oboje. Pretpostavljala je da bi ţena bila
zadovoljna da rodi jednog sina svom muţu, i da je to sve. Biti natovarena s
djevojčicama nije bilo prikladno koliko je mogla ocijeniti.
„Dakle,” nastavila je njena majka slegnuvši ramenima. „Kate, kao
najstarija i nasljednica, morala je ostati ovdje da nauči kako voditi Waverly,
~ 16 ~
Naš svet knjiga
kako bi nakon što vaš otac i ja umremo, ona znala voditi imanje koje bi
naslijedili ona i njen muţ. Ali, nije bilo razloga da tebe zadrţimo ovdje.”
„Nikada nisi uzela u obzir mogućnost da mene udaš, umjesto toga?”
tiho je upitala Annabel, iako je bila prilično sigurna da zna odgovor.
Lady Waverly je napravila grimasu i odmahnula glavom na sam
prijedlog. „Kate je uvijek bila ta s dobrim izgledom. Ti si uvijek bila malo
bucmasta. Pronaći prikladnog lorda, koji bi te htio oţeniti, zahtijevalo bi
više novca no što smo bili voljni uloţiti. Srećom, opatija te primila za
polovicu miraza koji bi morali isplatiti da te udamo, i uzeli su te mladu, pa
te nismo morali hraniti, odijevati, niti se gnjaviti s tvojom obukom sve te
godine. I, naravno, uvijek je dobro imati člana obitelji u crkvi da moli za
naše duše, kao što znamo da te je nadstojnica tjerala da činiš.” Oči su joj se
suzile. „Tjerala te je da se moliš za nas, zar ne?”
„Da,” rekla je odmah Annabel.
„Dobro.” Opustila se Lady Waverly, ali onda ju je odmjerila
nezadovoljnim pogledom. „Sada, trebat će puno truda da te učinimo
pristojnom. Moram dovesti sluge kako bi mogli odmah početi s tim.”
„Naravno,” promrmljala je Annabel i onda gledala kako se vrata
zatvaraju. Iako je njena majka pokazala svoje očito razočaranje, Annabel je
navikla na to. Bez obzira koliko se jako trudila, činilo se da je uvijek
razočarala i nadstojnicu također... a nema sumnje da će biti razočaranje i za
svog muţa.
Otresavši se depresivne spoznaje, Annabel je gledala po sobi u kojoj je
bila. Bila je prilično sigurna da je to soba koju je dijelila s Kate kao dijete,
iako su posteljina i zastori oko kreveta bila sada drugačiji. To ju je nagnalo
da se prisjeti noći davno prije kad su ona i Kate leţale na krevetu hihoćući
se zbog neke šale ili nečeg drugog. To ju je zauzvrat natjeralo da se zapita u
vezi svoje sestre.
„Pobjegla je sa sinom glavnog konjušara,” rekla je njena majka.
Ta pomisao je bila prilično šokantna za Annabel. Osjećaj duţnosti su
utuvili u glavu kandidatkinjama i novakinjama u opatiji. Sve što je mogla
~ 17 ~
Naš svet knjiga
smisliti je bilo da mora da je Kate zaista voljela sina glavnog konjušara, kad
je tako išla protiv njihovih roditelja. Morat će pitati majku u vezi toga kad
se vrati, odlučila je Annabel dok je skidala svoj redovnički veo.
„Hvala Bogu što nisam skratila svoju kosu,” promrmljala je i prošla
rukom kroz duge pramenove. Annabel je bila prilično sigurna da joj kratka
kosa ne bi nimalo pomogla u ovome.
~ 18 ~
Naš svet knjiga
„Sjednite, sjednite.”
Ross je skrenuo pogled sa ţene koja je jurila niz stepenice na riječi Lorda
Withrama i krenuo kako bi se smjestio za stol.
„Mora da ste ţedni nakon svog putovanja. Idem se pobrinuti za
osvjeţenje,” rekao je čovjek i ţurno izašao.
„Činio se malo nervoznim zbog nečega,” komentirao je Gilly dok su
gledali kako Waverly juri, ne prema kuhinji, već prema ţeni koja je upravo
sišla niz stepenice. Napravivši grimasu, onda je dodao, „Ali opet, takav je
bio i glavni konjušar. Vrteći rukama i izbjegavajući naše poglede u
konjušnici.”
Ross je to primijetio. Također je primijetio da su se svi pored kojih su
prošli ili susreli dosad nervozno smiješili i onda pohitali nekuda kao da se
boje da će ih pitati pitanje na koje nisu htjeli odgovoriti. Bilo je to dovoljno
da uzruja bilo koga, ali Ross nije bio takav da će se zabrinjavati zbog stvari
prije no što se dogode. Zadovoljavao se s tim da sačeka i vidi, pa je samo
zagunđao kao odgovor na Gillyeve riječi i gledao kako Lord Withram
kratko razgovara s damom prije no što su njih dvoje poţurili zajedno
prema kuhinji.
„Gdje misliš da se nalazi tvoja nevjesta?” upitao je Gilly.
Ross je slegnuo ramenima, njegov pogled je kruţio čudno praznom
velikom dvoranom. Velika dvorana u MacKayu je rijetko kad bila prazna.
Uvijek je netko dolazio ili odlazio, te bi očekivao da je i ovdje takav slučaj
također, pa je potpuna odsutnost ljudi bila malo čudna.
Njegov pogled je kliznuo na vrata za koja je pretpostavljao da vode do
kuhinje kad je dama izjurila, a slijedilo ju je nekoliko sluga noseći kadu i
vjedra vode, iz nekih od njih se pušilo.
~ 19 ~
Naš svet knjiga
~ 20 ~
Naš svet knjiga
„Ja nisam gospodar ove palače. Ja sam samo ţena,” rekla je tiho i onda s
malo otrova, dodala, „Ali ne, ni ja je ne bih primila nazad. Nije ni pomislila
na nas niti kakav će to utjecaj imati na nas kad je donijela tu odluku.” Usta
Lady Waverly su se gorko stisnula. „Pa, kako si je prostrla postelju tako će i
spavati.”
Annabel je mislila da je to prilično oštro, ali nije komentirala. Spustivši
haljinu preko stolice pokraj vatre, skinula je svoju potkošulju i onda
posegla za vezicama košulje koju je nosila ispod.
„Što je to, dovraga?” upitala je njena majka, pribliţivši se.
„Košulja od dlake,” promrmljala je Annabel srameći se.
„Da li je to kozja dlaka?” Lady Waverly je pipnula rub i napravila
grimasu. „To je grubo. Mora da je jako neudobno. Zašto bi, dovraga, nosila
košulju od dlake?1”
Annabel je nesretno uzdahnula i pustila da košulja padne na pod kad je
odvezala posljednju vezicu. Koraknula je u vruću kupku prije no što je
priznala, „Nadstojnica je naredila da je nosim.”
„Zašto?” odmah je upitala njena majka.
„To je kazna u opatiji,” promrmljala je Annabel.
„Ovi tragovi na tvojim leđima nisu od košulje,” rekla je njena majka,
prolazeći prstima lagano preko oţiljaka na njenim leđima.
„Nisu,” sloţila se Annabel. „Oni su od biča.”
„Bičevali su te u opatiji?” upitala je njena majka čudeći se.
„Ne. Ja sam.”
„Zašto bi, za ime svijeta, učinila tako nešto?” upitala je zaprepašteno.
„Jer mi je nadstojnica to naredila,” Annabel je tiho priznala.
„Nadstojnica...?” Zurila je zaprepašteno i onda oštro upitala, „Što si,
dovraga, radila tamo u toj opatiji?” Njen ton je upućivao na to da zapravo
ne ţeli znati, a Annabel je pretpostavljala kako sada misli da su joj obje
kćeri veliko razočaranje.
1 Donji veš koji se pravio od grube tkanine ili ţivotinjske dlake, namijenjen tome da stalno iritira koţu.
Nosio se kao oblik kaţnjavanja ili samokaţnjavanje.
~ 21 ~
Naš svet knjiga
~ 22 ~
Naš svet knjiga
„Nema više ali, Annabel,” rekla je njena majka iznenada zvučeći opet
iscrpljeno. „To se mora obaviti. Udat ćeš se za Škota. To je ionako bolje
nego da veneš u opatiji punoj ţena.”
Annabel se namrštila na taj komentar. Točno se sjećala kako joj je majka
govorila da je bolje postati redovnica nego da bude pod kontrolom nekog
uţasnog muškarca cijelog svog ţivota, kad ju je odvela u opatiju. Zvučalo je
kao da je to bolje od braka i djece. Dakle, što je točno? Činilo se da je to
ovisilo o tome što su njeni roditelji htjeli da ona učini.
Naţalost, bez obzira na to što je to istina, ona jednostavno nije imala
izbora u toj stvari. Njeni roditelji su odlučili o njenoj budućnosti. Ona nije
imala konjušara s kojim bi pobjegla, a sigurno je da je nadstojnica ne bi
primila nazad nakon što ju je prepustila majčinoj skrbi. Toj je dami
vjerojatno laknulo što se oslobodila njene nespretnosti i nesposobnosti.
Nemajući što drugo raditi, Annabel se počela sapunati. Čini se da će se
udati, biti ţena tom nepoznatom Škotu, biti majka njegove djece, te
gospodarica njegovom narodu... Neka ih Gospod sve spasi.
~ 23 ~
Naš svet knjiga
„Samo ako nitko drugi nije imao drugu kćer,” rekao je suho Gilly i onda
istakao, „Jabuka ne pada daleko od stabla i obično padne odmah pored
ostalih jabuka.”
Ross se namrštio na taj komentar i odmahnuo glavom. „Da je čast
nasljedna u obitelji, Derek bi bio sličniji meni. Samo zato što je starija sestra
bila nevjerna ne znači da je i druga kći takva.”
„To je istina,” priznao je Gilly. „Ali, razmisli o ovome, ako ona nije laka
cura kao njena sestra, zašto su njeni zabrinuti da je ne bi prihvatio?” Čekao
je trenutak, ali kad Ross nije odgovorio, on je sam odgovorio. „Ako nije
laka cura, onda mora da je ruţna kao grijeh ili je namrgođena rospija. Ili
oboje,” završio je smrknuvši se.
Ross je samo zurio u čovjeka, um mu je vrvio mislima. Dragi Boţe, zar
ništa u njegovom ţivotu neće biti lako? Prvo mu je umrla majka, a onda ju
je slijedio i njegov otac godinu dana kasnije, onda mu nije dozvoljeno
vrijeme za tugovanje za čovjekom, već je preuzeo svoje duţnosti kao
poglavar klana uz potporu svog naroda, ali se morao boriti za to pravo.
Sada, konačno je uspio većim dijelom srediti stvari i došao je zatraţiti svoju
zaručnicu i osnovati vlastitu obitelj, samo kako bi saznao da je njegova
prva kandidatkinja pobjegla – i to s konjušarom – te se očekivalo da oţeni
njenu sestru koja je, ili bila laka cura kao i njena sestra, ili neka namrgođena
rospija.
Ţivot je ponekad bio tako nepravedan. Zapravo, cijelo vrijeme, dodao je
gorko Ross. Nije mogao smisliti puno toga što je išlo lako i kako treba i
iskreno, postao je umoran od stalne borbe za preţivljavanje.
Gilly je bio u pravu, mislio je. Najlakše bi bilo ustati, izaći van, krenuti
kući i oţeniti dobru škotsku curu po svom izboru. Sigurno je imao pravo
na to? Nije bio zakonski obvezan oţeniti se drugom kćeri, zar ne? Da li se
Withram zakonski odrekao svoje najstarije kćeri? Da li je uspio to napraviti
u tako kratkom vremenu? Iskreno, Rossu nije bilo vaţno. Bilo mu je dosta
da se muči u ţivotu. Ide kući.
~ 25 ~
Naš svet knjiga
~ 27 ~
Naš svet knjiga
njenu budućnost. Ipak je ovo bio čovjek s kojim će provesti ostatak svog
ţivota. Ako je bio nezadovoljan nakon što ju je samo vidio, koliko će
nesretan biti kad shvati koliko će biti nesposobna kao supruga? A jako se
bojala da će biti nesposobna.
Ali nije postojala niti jedna prokleta stvar koju bi ona mogla učiniti da
spriječi ono što je dolazilo. Bili su u kapelici i stali su pred svećenika. Njena
budućnost je sada bila čvrsto usmjerena u datom smjeru.
Ross je s puno olakšanja gledao kako je njegov novi tast zatvorio vrata za
grupom ljudi koji su odlazili. Smatrao je da je cijela ceremonija lijeganja u
krevet bila prilično iscrpljujuća; tucet pijanih Engleza, zajedno s njegovim
pijanim ljudima, su ga okruţili i gurali ga gore uz stepenice i onda povlačili
i vukli njegovu odjeću dok nije ostao gol. Onda su ga gurnuli u krevet
pokraj njegove nevjeste koja ga je čekala, jednako gola, skrivena pod
plahtama.
Ross je pretpostavljao da mu neće to toliko smetati ako i sam bude pijan.
Međutim, nije htio započeti svoj brak tako da bude ili ukočen od pijanstva,
ili da bude grub prema Annabel zbog pića, pa se suzdrţavao nakon jednog
pehara vina kojim je nazdravio svom braku. Trpio je grube namjere
muškaraca trijezan.
Iznenadno šuškanje i pokreti u krevetu pokraj njega privukli su Rossovu
paţnju na činjenicu da je njegova nevjesta ustala iz kreveta. Zinuo je da pita
što je naumila, ali pitanje nikad nije prešlo preko njegovih usana. Bila je
gola od glave do pete... i apsolutno prekrasna. Njegova nevjesta je imala
lijepu ţensku figuru, sva meka i obla. Baš kakve je ţene volio i sline su mu
curile na taj prizor. Ali bio je to vrlo kratak prizor koji je uspio vidjeti prije
no što je navukla dugu košulju i kao zastor je spustila preko sve te ljepote.
„Što je to, dovraga?” Pošto su to bile prve prave riječi koje je rekao otkad
se oţenio s tom ţenom, Ross je pretpostavljao da i nisu ono što bi bilo
~ 29 ~
Naš svet knjiga
poţeljno za reći. Ali jednostavno je bio tako šokiran na prizor kako ruţna
košulja prekriva svu tu ljepotu, da si nije mogao pomoći.
„To je chemise carouse2,” objasnila je Annabel, iznenada izgledajući
nesigurno. Oklijevala je, njen jezik je brzo izvirio kako bi oblizala usne, a
onda se bolno osmjehnula, i dodala, „Otac Athol je mislio da bi je moţda
htjeli koristiti, ali sam zaboravila na nju do sada.”
„Iskoristiti je za što?” upitao je zbunjeno.
„Za lijeganje u krevet,” objasnila je, jako se zarumenivši.
Njegov pogled je kliznuo preko njenog tijela u čudnoj odjeći. Bila je to
jednostavna duga košulja napravljena, čini se, od jako teškog materijala, te
je pokrivala svaki centimetar njenog tijela
„Kako bi, dovraga, mogao leći s tobom u tome?”
„O, postoji rupa,” rekla je brzo i povukla tkaninu oko svojih kukova,
samo da bi je brzo pustila kad je shvatila što otkriva. Ipak, drţala ju je
dovoljno dugo da on vidi da zaista postoji rupa, nekoliko centimetara
ispod vrhova njenih bedara... za što je pretpostavio da bi on trebao
iskoristiti kao ulaz.
Odmahujući glavom, pustio je da mu pogled opet klizne po njoj. Košulja
je očito bila sašivena za puno krupniju ţenu, ili to ili je netko precijenio
Annabelinu veličinu. Pogled mu se vratio na njeno lice kako bi vidio da se
ona još jarko crveni i izbjegava njegov pogled. Ross je samo zurio u nju
nekoliko minuta, nesiguran kako reagirati u ovakvoj situaciji.
Čuo je za chemise carouse. Bile su namijenjene da osiguraju da slučajno
ne bude zadovoljstva u bračnom krevetu. Zato što, naravno, crkva je mrko
gledala na bilo kakvu vrstu zadovoljstva, ali posebno, seksualno
zadovoljstvo. Ross je smatrao da je seks zdrav i prirodan i da je namijenjen
za uţivanje, ali je znao da nisu svi tako prosvijećeni. Činilo se da je njegova
nevjesta drugačije odgojena.
2 To je srednjovjekovna teška noćna košulja s prikladno oblikovanom rupom kroz koju bi suprug
mogao oploditi svoju ţenu, a da pri tome izbjegne kontakt s bilo kojim drugim dijelom tijela.
~ 30 ~
Naš svet knjiga
Nije mislio da će naići na taj problem, i iskreno, nije imao pojma što da
učini u vezi toga. Nije bilo šanse, na ovoj Boţjoj zelenoj zemlji, da je
namjerava samo polegnuti na leđa i jednostavno prodrijeti u njeno
nepripremljeno tijelo. To ne bi učinio ni ţeni svog najgoreg neprijatelja, a
kamoli vlastitoj. Morali su provesti ostatak svog ţivota zajedno.
Usto, uţivao je u tjelesnim uţicima i volio je što su njegovi roditelji
također iskusili uţitak. Uţivao je kad bi čuo kako uzdišu i stenju i jecaju.
Volio bi da su drhtali i tresli se od uţitka dok ne bi preklinjali od potrebe.
Kad je Ross jednostavno nastavio zuriti u nju, njegova nova nevjesta se
neugodno premjestila i onda se uvukla u krevet pokraj njega. Okrenula se
na leđa ne povukavši posteljinu i krzna da pokrije košulju, sklopila oči, te
hrabro izjavila, „Spremna sam.”
Ross ju je kratko pogledao, onda odmahnuo glavom i gurnuo u stranu
posteljinu i krzna koja su ga prekrivala. Uzevši svoj tartan3 s poda, lagano
ga je omotao oko svog struka i drţao ga na mjestu, dok je šetao po sobi.
3 Tartan pokrivač je dugi komad vunene tkanine, čiji se naborani donji dio omotao oko struka, dok se
nenaborana gornja polovica omotala oko torza, a preostali dio se prebacio preko lijevog ramena.
Nakon 17.stoljeća ti dijelovi su odvojeni u kilt i pokrivač.
~ 31 ~
Naš svet knjiga
noseći vrčeve i pehare zaobišao krevet kako bi došao do njene strane. Ross
je spustio vrčeve i jedan pehar na noćni ormarić i onda nalio tekućinu iz
jednog od vrčeva u drugi pehar prije no što ga je ispruţio prema njoj.
„Pij,” naredio joj je.
Annabel je skrenula pogled s njegovih mišićavih prsa kako bi vidjela da
je pehar bio pun do vrha, ispunjen medovinom.
„Hvala, ali nisam baš jako ţedna, moj-”
„Pij,” ponovio je odlučno Ross.
Namrštila se na kratku naredbu, ali je prihvatila pehar i prinijela ga
ustima kako bi popila gutljaj.
„Popij to do kraja, curo. To će ti pomoći pri lijeganju sa mnom.”
Annabel je osjetila kako se malo opustila na te dodatne riječi. Pokušavao
je biti ljubazan, dajući joj anesteziju od alkohola prije no što izvrši bolni i
krvavi čin. To je bilo zaista jako paţljivo od njega, zaključila je, te je iskapila
svu tekućinu što je brţe mogla, uspjevši to učiniti u tri gutljaja. Annabel je
tada spustila pehar na noćni ormarić, samo kako bi širom raširenih očiju
gledala kako on odmah toči još iz jednog od vrčeva.
„Zar ti nećeš malo popiti?” upitala je samosvjesno dok je prihvaćala
pehar koji joj je tada ponudio.
„Pij,” bio je njegov jedini odgovor.
Annabel je pila. Popila je pet pehara medovače zaredom, jedan za
drugim, ali kad joj je pokušao dati šesti, odmahnula je glavom, pitajući se
zašto se činilo da se soba trese kad je to radila.
„Zaista vjerojatno ne bi trebala više. Popiti više,” ispravila se Annabel,
namrštivši se kad je primijetila da je malo frfljala... i vjerojatno joj nije
zvučalo baš kako treba. Bila je prilično sigurna da je krivo rekla vjerojatno.
„Još jedan,” nagovarao ju je Ross, gurnuvši joj pehar u ruke.
Annabel je napravila grimasu, ali je uzela pehar i popila malo. Brzo je
strusila prve pehare, ali što je više pila, sporije je obavljala taj zadatak.
Jednostavno nije bila ţedna. Zapravo, Annabel je osjećala upravo suprotno
od ţeđi, bila je i više nego puna... toliko da je počela osjećati uţasnu
~ 33 ~
Naš svet knjiga
~ 34 ~
Naš svet knjiga
~ 36 ~
Naš svet knjiga
4 Crni noţ, mali noţ koji se nosio kao dio Škotske nošnje zajedno s tartanom
~ 37 ~
Naš svet knjiga
ujutro kad njeni roditelji i svećenik dođu po plahte kao dokaz da je brak
konzumiran. Osim toga, brak bi bio konzumiran da se ona nije
onesvijestila, a on je neće vidjeti poniţenu zbog njegovih vlastitih
postupaka što joj je gurao previše medovine niz grlo.
Nakon što je odloţio svoj mač opet na pod, Ross je maknuo svoj tartan
koji je svezao oko struka i bacio ga na njega. Onda je spazio chemise
carouse kako leţi tamo gdje ju je bacio ranije i brzo je uzeo i bacio je u
vatru, prije no što se vratio u krevet kako bi se smjestio pokraj svoje
nevjeste.
Ross je sklopio oči i pokušao zaspati, ali san mu nije dolazio na oči i
nakon nekoliko trenutaka ih je opet otvorio i okrenuo glavu kako bi gledao
Annabel. Smjestio ju je na bok kako bi mu bila okrenuta licem, a usta su joj
sad bila otvorena, malo sline joj je curilo iz usta. Iz nekog razloga taj prizor
je uzrokovao toplo brujanje kroz njegove grudi i to je donijelo osmijeh na
njegove usne. Jednostavno mu je bila tako preslatka.
Ta pomisao je uzrokovala da se kiselo nasmiješi. Bio je spreman narediti
svojim ljudima da uzjašu konje i odjašu dalje radije nego da se oţeni s
curom koja je Withramova druga kćer, a onda je ugledao i nešto u vezi nje
je uzrokovalo da odmah promijeni mišljenje. Ali on stvarno nije mogao reći
što to nešto zapravo jest. Bila je dovoljno lijepa, pretpostavio je Ross, ali
vidio je i ljepše. I nije mu uputila više od nekoliko riječi cijelu noć, pa nije
da je imala sjajan um i šarm, bar ne koliko je saznao. Moţda je to bilo zbog
straha i tjeskobe u njenim očima. Njen izraz lica je bio miran i čak ljubazan,
ali njene oči su bile preplavljene nesigurnošću i uţasom. Odmah ju je htio
uvjeriti, umiriti i zaštititi.
Slijediti svoje instinkte u ovoj stvari je moţda bilo pogrešno, priznao je
Ross. Ipak, nije uopće poznavao tu ţenu. Ali njegovi instinkti ga nikad prije
nisu iznevjerili i zadovoljio se time da im vjeruje sada. Kako god, također je
bio odlučan da je makne od Waverlya odmah ujutro. Nisu mu se sviđali
Lord i Lady Waverly. Nije mu se sviđao podmukao način na koji su
podmetnuli svoju drugu kćer umjesto prve ni ne spomenuvši mu to. Niti je
~ 38 ~
Naš svet knjiga
~ 39 ~
Naš svet knjiga
~ 40 ~
Naš svet knjiga
~ 43 ~
Naš svet knjiga
~ 45 ~
Naš svet knjiga
5 Vrsta ptice
~ 46 ~
Naš svet knjiga
ţivotinju, ona je poskakivala na leđima konja kao vreća puna repe. Da nije
znao da je dama, te je stoga morala jahati i prije, Ross bi se mogao zakleti
da nikad u ţivotu nije bila na konju. To ga je natjeralo da postavi puno
mirniji ritam putovanja kući nego što je planirao, iz straha da bi ona mogla
jednostavno odskočiti ravno dolje s kobile koju je uzeo iz Waverlya kao
vjenčani dar za nju.
Ross se nasmiješio. Dok je on bio uzrujan na ritam koji je morao
odrţavati, morao je priznati da ga je njen odgovor na njegov dar jako
zadovoljio. Kad ju je izveo van, Gilly je doveo konja k njima i Ross je
objavio da je kobila vjenčani dar za nju.
Annabel je uzdahnula od iznenađenja i onda se bacila na njega, čvrsto ga
grleći, dok je vikala, „Hvala, hvala, hvala ti.” Prije no što se mogao
dovoljno pribrati da sklopi ruke oko nje kao odgovor, ona se odmakla i
pojurila ka kobili, te joj tepala i gugutala. Ross ju je gledao s malim
smiješkom dok nije primijetio izraze na licima njenih roditelja. Očito su
oboje bili uplašeni i nisu odobravali što je Annabel napravila toliku scenu
oko dara, a njemu se nije svidjela njihova reakcija.
Stisnutih usana, Ross joj je prišao, uhvatio je svoju nevjestu oko struka i
podigao je na poprečno sedlo, koje joj je također nabavio. Onda je uzjahao
svog konja i vodio put izvan zidina dvorca, svjestan i bez gledanja da će se
njegovi ljudi pobrinuti da Annabel ide odmah iza njega, dok su se oni
postavili okolo i iza nje sa svojim vlastitim konjima.
Bar je tako počelo, ali su njena pitanja počela skoro istog trenutka kad su
prošli vanjske zidine dvorca. Dok su muškarci isprva odgovarali na njena
pitanja, Ross se uhvatio da je ljubomoran na sve čavrljanje i smijeh koje je
Annabel izmjenjivala s njegovim ljudima. Konačno je usporio kako bi jahao
pored nje, ostavljajući Gillya da preuzme vodstvo. A otad je bio u stanju
velike nervoze.
„Ooooh, pogledaj ono! Što je to?”
Ross je pogledao u svoju nevjestu i slijedio njen uperen prst u plavo-ţutu
pticu koja joj je upala u oko. „Plavetna sjenica.”
~ 47 ~
Naš svet knjiga
~ 48 ~
Naš svet knjiga
~ 49 ~
Naš svet knjiga
razumnim. Ali sudeći po uţasu koji je prekrio njeno lice na taj prijedlog,
ona se nije slagala.
„Moj gospodaru, sigurno ne očekuješ od mene da... s muškarcima koji
stoje oko mene?” upitala je kao da je predloţio da to učini usred sela kako
bi svi mogli vidjeti... i to gola.
„Pa, neće ništa moći vidjeti,” uvjeravao ju je sa zabavljenošću. Proklet
bio kad bi dopustio da njegovi ljudi vide njenu slatku malu straţnjicu dok
čuči u grmlju. „Oni će biti s druge strane grmlja, ali će zaustaviti bilo koga
tko se pribliţi.”
Annabel je odmahivala glavom kad je završio. „Ne mogu nikako – ne
dok znam da tvoji ljudi stoje okolo i slušaju me... jednostavno ne mogu,”
rekla je bespomoćno.
„To je pišanje, curo,” rekao je pokušavajući pomoći, pošto se činilo da
ona sama ne moţe izreći tu riječ. „Trebaš pišati. Moţeš izreći tu riječ. Neću
misliti ništa loše o tebi zbog toga.”
Annabel je otvorila usta, zatvorila ih, a onda jednostavno opet
odmahnula glavom.
Ross je uzdahnuo. Ako nije mogla čak niti izreći prokletu riječ, nije bilo
šanse da će to učiniti sa straţarima koji stoje stopu dalje od nje. Pogledao je
uokolo, razmišljajući što učiniti, onda je kimnuo. „Dobro. Onda dođi
ovamo.”
„Kuda-?” Njeno pitanje je zamrlo dok ju je vodio do grmlja na rubu
potoka i zastao.
„Učini to ovdje,” rekao je pustivši joj ruku i odmaknuvši se tri ili četiri
stope dalje kako bi joj okrenuo leđa. „A ja ću straţariti ovdje. Tako su ti i
prednja i straţnja strana sigurne i oboje moţemo paziti na obje strane.”
Ross je čekao ili slaganje s njim ili šuškanje njene odjeće dok je namješta,
ali nijedno se nije čulo. Odupirući se potrebi da pogleda unatrag i vidi što
ona radi, upitao je, „Ne radiš to, zar ne?”
„Umm... ne, ne još,” promrmljala je, onda zastala, pročistila grlo i
upitala, „Da li bi mogao zviţdati, moj gospodaru?”
~ 51 ~
Naš svet knjiga
~ 52 ~
Naš svet knjiga
~ 53 ~
Naš svet knjiga
~ 54 ~
Naš svet knjiga
Annabel je samo zurila u hranu, ţenine riječi su joj prolazile mislima: „Sada
pojedi svoj doručak dok ti ja pripremim kupku.”
Kada je bila za nju? I hrana? Annabel nije navikla da je se dvori. U opatiji
je bilo jedno određeno vrijeme za kupanje za sve, po naredbi nadstojnice.
Ona bi objavila da je dan za kupanje, velika kada je bila pripremljena u
kuhinji i ţene su se izmjenjivale koristeći je. Kao jedna od mlađih
stanovnica opatije, Annabel je uvijek bila jedna od posljednjih koja bi se
kupala i voda je bila uvijek mlaka i prljava dok bi došla do nje.
Annabel je to trpjela jer je morala, ali nakon kupanja se nikad nije
osjećala čistom i često bi se iskrala da se okupa u potoku čim bi to mogla.
Zapravo, često bi se iskrala do potoka između dva kupanja. Annabel je
provela pola svog vremena u opatiji brinući se o ţivotinjama u konjušnici i
pola vremena ukrašavajući tekstove. Njen posao s tekstovima nije bio
problem, ali rad u konjušnici je bio prljav posao, a nadstojnica nije naredila
kupanje toliko često koliko bi Annabel to voljela, pa se ona redovito
iskradala do potoka.
Naţalost, nadstojnica je otkrila njene male izlete i nije bila zadovoljna. U
njenom umu, bila je taština što je Annabel htjela biti čista. Modrice od biča
koje je Annabel trenutno imala na leđima bile su njena kazna. Nadstojnica
nikad nije udarila ţenu koja je pod njenom skrbi, ali ih je tjerala da to same
rade, a ako nemaš tragove, prijetila je gorom kaznom. Bilo je puno gorih
kazni u opatiji. Nadstojnica je bila vrlo kreativna kad se radilo o
kaţnjavanju onih koji su bili pod njenom vlasti.
„Zar ti se ne sviđaju kolači?”
Annabel je podigla pogled s pladnja kako bi vidjela da je starija ţena
zastala prazneći kantu u kadu, kako bi je zabrinuto pogledala.
„O, da,” brzo je rekla, uzevši jedan od mekih kolača. Annabel nije imala
pojma da li voli kolače. Nikad nije nijedan probala. Kuharica u opatiji nije
baš bila dobra kuharica. Najbolje što joj je uspijevalo su bili gulaši ili ostala
laka i jednostavna jela. Ionako, nadstojnica ne bi poticala kuharicu da pravi
takve stvari. Smetala joj je proţdrljivost i ţene koje su se usudile uţivati u
~ 55 ~
Naš svet knjiga
Unatoč tome što si je uzela vremena, Annabel je pojela kolač prije no što
je starica završila s punjenjem kade, pa je kratko pogledala sir i kruh. Ali
više nije bila gladna, pa je ostavila pladanj sa strane nakon nekoliko
zalogaja i samo pijuckala toplu jabukovaču dok je čekala.
„Evo.”
Taj zadovoljni komentar od strane starije ţene skrenuo je Annabelinu
paţnju na činjenicu da je završila s punjenjem kade i sada je gledala
Annabel.
Spustivši jabukovaču nazad na pladanj, Annabel se podigla iz kreveta i
poţurila do kade.
„Lord je rekao da nije dogovorio da dovede tvoju sluţavku, pa ćeš
morati izabrati jednu od ţena odavde. U međuvremenu, morat ću ti ja
posluţiti,” objavila je ţena, poseţući da joj pomogne da skine haljinu.
Annabel nije navikla na pomoć damine sluţavke. To se jednostavno nije
događalo u opatiji. Bar se njoj nije događalo, a koliko je znala ni ostale ţene
nisu imale sluţavke da ih svlače i oblače. Pa, osim nadstojnice. Moţda je
zato to što ju je starija ţena pokušala skinuti uzrokovalo da Annabel bude
tako uţasno neugodno.
Progutavši protest da nije dijete i da se moţe snaći sama, Annabel je
pretrpjela njenu pomoć, ali bilo je olakšanje kad je haljina bila skinuta i kad
je mogla ući u vodu. Međutim, jednom kad je ušla, ţena je nije ostavila na
miru, već je uzela platnenu krpu i sapun. Umjesto da ih preda njoj, kako je
Annabel očekivala, ona je umočila tkaninu u vodu, nanijela malo sapuna i
počela je trljati da napravi sapunicu. Čak ni tada je nije predala Annabel,
već je maknula njenu kosu u stranu preko njenog ramena i počela joj prati
leđa.
Annabel je sjedila potpuno mirna nekoliko minuta, a onda je pročistila
grlo i upitala, „Kako se zoveš?”
„Oh,” sluţavka se lagano smijuljila, njeno trljanje leđa je nakratko
prestalo dok je rekla, „Oprosti, milostiva. Nisam se niti sjetila da ti to
kaţem, zar ne? Ja sam Seonag.”
~ 57 ~
Naš svet knjiga
~ 58 ~
Naš svet knjiga
„Da. Lord je rekao kako ti nije dao čak ni toliko vremena da spakiraš
škrinju koju bi ponijela sa sobom i da trebaš nove haljine, pa sam naredila
dečkima da donesu škrinju Lady Magaidh.”
Annabel je zagrizla usnu, ali je bila spašena od komentara kad ju je
Seonag nagnala da se nagne unazad kako bi joj mogla smočiti kosu. Ipak je
bila vrlo svjesna da nije bilo ništa za spakirati. Čak nije niti bila sigurna čiju
je haljinu nosila na svom vjenčanju. U svoj paničnoj situaciji, nije se niti
sjetila da pita. Pretpostavila je, međutim, da je to bila vjenčana haljina
napravljena za Kate, da je nosi na vjenčanju s Rossom. Sigurno nije bila
napravljena za nju. Sluţavke njene majke su morale dodati tkanine sa
strane da je povećaju dovoljno da joj pristaje i grozničavo su radile na tome
da je dovrše dok se Annabel okupa i pripremi. Nasreću, Kate je očito bila
viša, kao i tanja, pa 7 cm koja su odrezali s ruba suknje, kako ne bi gazila po
njoj, su bila dovoljna da naprave dva dodatka, svaki s jedne strane.
„Tko je Lady Magaidh?” upitala je znatiţeljno dok joj je Seonag
šamponirala kosu.
„Lordova majka,” odgovorila je Seonag, i objasnila, „Preminula je prije
pet godina, pa haljine nisu nove, ali sigurno ima nešto što moţemo učiniti.”
Annabel je tiho kimnula.
„Dvije su tvoje veličine također, pa neće biti potrebe za previše
popravaka osim da ih malo moderniziramo,” rekla je veselo Seonag. „I to je
super.”
„Da,” sloţila se Annabel dok je Seonag počela ispirati sapun iz njene
kose. Ali nije mogla da ne misli da je to prvi put da je itko mislio da su
njene velikodušne obline dobra stvar. Njena majka je imala nekoliko
razočaravajućih komentara dok su je pripremali za vjenčanje, ţeleći da je
visoka i vitka kao što je njena sestra, Kate, očito bila kao odrasla. Sigurno
nadstojnica nije učinila ništa osim što ju je kritizirala zbog njene
proţdrljivosti, koju je Annabelina veličina, po njenom mišljenju, otkrivala.
„Eto ga. Gotovo,” rekla je tiho Seonag, potičući je da opet sjedne
uspravno u kadi. „Ti završi, a ja ću početi pregledavati haljine.”
~ 59 ~
Naš svet knjiga
da bilo što uzme, a nije joj niti dana prilika da se oprosti s bilo kime... Zar
nisu mogle pričekati još nekoliko minuta da učini oboje?
„Ahhh, to lijepo izgleda.”
Annabel je trepnula kad je Seonag iznenada stavila ručno ogledalo sa
zamagljenom, lagano iskrivljenom površinom ispred nje. Onda je
jednostavno zurila. Ogledala nisu bila dozvoljena u opatiji. Nadstojnica je
rekla da je taština grijeh, a ogledala su bile vraţje igračke. Da li je u
Waverlyu bilo ogledala, Annabel nije znala. Sigurno joj njena majka nije
ponudila jedno kad je bila pripremljena za vjenčanje, a ona se nije sjetila
pitati. Jedini put kad je vidjela svoj odraz je bilo na površini potoka u kojem
je plivala u opatiji, što je bio u najboljem slučaju, mutan odraz.
„Da li ti se sviđa?” upitala je Seonag, smiješeći se.
Annabel je posegla gore i dotakla svoju kosu. Seonag ju je češljajući
osušila. Bila je sjajna, crna masa u odrazu i padala oko blijedog ovalnog lica
s ruţičastim obrazima. Sluţavka je povukla i isplela nekoliko malih
pramenova sa svake strane Annabelina lica, nekako ih spojivši iza
Annabeline glave. Tako su joj oči izgledale ogromne. Ili to ili je imala
ogromne oči, pretpostavila je Annabel.
„Izgledam prelijepo,” rekla je čudeći se i iz nekog razloga te riječi su
prouzrokovale da Seonag prasne u smijeh.
„Ljepotice, ti jesi prelijepa,” dodala je Seonag zabavljeno, a onda njeţnije.
„Sigurno su ti tvoji roditelji to rekli?”
Njena majka nije učinila ništa osim što je mrmljala od uzrujanosti što je
tako krupna, te stenjala kako je sramotno to što je nadstojnica dozvolila da
dođe do te veličine. Annabel je sumnjala da bi se Lady Waverly sloţila s
tim da je prelijepa. Međutim, bila je pošteđena da to kaţe, jer su se vrata
spavaće sobe otvorila. Obje, i ona i Seonag su ih iznenađeno pogledale, ali
Annabel se morala okrenuti u stranu i viriti iza Seonag, kako bi vidjela da
je to njen muţ.
„Ah, dobro. Spremna si,” rekao je Ross odobravajući kad ju je spazio.
~ 62 ~
Naš svet knjiga
prilikom toga... pa, zapravo, pošto se nije mogla sjetiti toga, bila je u
neznanju i nervozna zbog tog čina kao što je bila u prvoj bračnoj noći. I po
njenom mišljenju, uvijek je bolje obaviti neugodne stvari i maknuti ih s
puta.
Prokleti otac Gerder što je tupio o stvarima u bračnim odnosima, i kad
jesu i nisu prihvatljivi, pomislila je iziritirano Annabel. Da to nije učinio, za
otprilike pet minuta bi izašla iz kreveta kao mudrija ţena, jer sigurno to ne
traje dugo?
Iskreno, Annabel nije imala pojma zašto se svećenik trudio predavati o
tome hrpi redovnica, ali onda opet, postoje mnoge stvari o kojima je drţao
predavanja, a koje nisu bile značajne za stanovnice opatije. Činilo se da je
čovjek jednostavno upadao u takva raspoloţenja gdje bi gromoglasno
protestirao protiv sveg zla u svijetu. Obično se radilo o takvim stvarima
kao što je bio bračni krevet i tjelesni grijesi. Zapravo, čovjek je bio
opsjednut tim stvarima kao i nadstojnica.
Uzdahnuvši, Ross se uspravio i pustio je. Onda joj je čvrsto kimnuo i
okrenuo se kako bi izašao iz sobe, bez ijedne riječi.
Annabel je zurila u zatvorena vrata i zagrizla svoju usnu. Znala je da je
učinila pravu stvar. Crkva je zabranjivala lijeganje u krevet zajedno
nedjeljom, srijedom i petkom. Ipak, osjećala se kao da je na neki način
iznevjerila muţa. Annabel je slutila da je to osjećaj na koji će se morati
naviknuti. Nije nimalo sumnjala da će ga često razočaravati kad se pokaţe
kakvu neuku i nepripremljenu nevjestu je dobio.
Namrštivši se, Annabel je gurnula tu misao u stranu i razgledala po sobi
dok nije spazila svoju haljinu kako leţi preko obliţnje stolice gdje ju je
Seonag očito ostavila, nakon što joj je pomogla da se svuče. Prišavši, uzela
ju je i odmah se namrštila zbog smrada na njoj. Annabel ju je nosila četiri
cijela dana, što nije bilo neobično, ali tri od ta četiri dana su bila provedena
na putu ovamo i sada je smrdjela po konju, travi i znoju. Smiješno je kako
to nije primijetila prije kupke, a i činilo se šteta da je obuče nakon što se
okupala.
~ 65 ~
Naš svet knjiga
~ 66 ~
Naš svet knjiga
~ 68 ~
Naš svet knjiga
~ 70 ~
Naš svet knjiga
onu priču. Većina njenih priča, primijetio je, imale su veze sa ţivotinjama ili
ţenama... do točke da se zapravo upitao u jednom trenutku da je moţda
njen otac nije drţao potpuno odvojenu od njegovih vojnika i muških
seljana. Čak ni njen otac nije bio sudionik njenih priča. Niti njena majka.
Iako je često spominjala svoju sestru. „Sestra je učinila ovo” i „sestra je
učinila ono.”
Ross je odmahnuo glavom dok se prisjećao toga, te kako je svaka priča
drţala njegove ljude kao začarane. Imala je sposobnost ispričati priču tako
da su i najdosadniji događaji zvučali kao avantura i njegovi ljudi bi je
okruţili na svojim konjima ili oko vatre, gledajući je sa zapanjujućom
fasciniranošću zbog koje bi mnogi pomislili da ovi muškarci nikad prije
nisu vidjeli ţenu.
Ali, pretpostavio je, niti jedan od njih nikad prije nije susreo ţenu sličnu
Annabel. Bilo je nevinosti i naivnosti u njoj koje su, činilo se, izvirale iz
njene koţe i uvijek je bila tako prokleto vesela. Čak i nakon cijelog dana
gacanja kroz kišu na konju, te s nesumnjivo bolnim leđima od poskakivanja
u sedlu, još je mogla vidjeti svjetliju stranu u svemu i uspjela se smiješiti i
ispričati priču koja bi ih sve razveselila. I Annabel se niti jednom nije
ponašala kao vladarica dvorca tijekom njihova putovanja, traţeći poseban
tretman. Umjesto toga, inzistirala je na tome da pomaţe kad su postavljali
kamp svake večeri. Istina je bila, više je smetala nego bilo što drugo. Da nije
već zaključio po njenim uţasnim jahačkim vještinama, njen nedostatak
znanja kad se radilo o kampiranju bi mu reklo da ona nikad u ţivotu nije
bila na pravom putovanju. Ali se trudila, a to je vrijedilo više od zlata u
njegovom umu, te je očito impresioniralo i njegove ljude.
Iskreno, dok je Ross mogao prigovarati njenoj naravi, vraški se ponosio
kako se ponašala tijekom putovanja. Niti jednom se nije poţalila na
neugodu, ili na činjenicu da joj nije bilo dozvoljeno da se spakira i ponese
čak niti jednu dodatnu haljinu, a kamoli svoju sluškinju ili slično.
Jednostavno je iskoristila sve najbolje što je mogla. Nije čak niti komentirala
činjenicu da nema šatora i da su svake noći morali leći pokraj vatre s
~ 72 ~
Naš svet knjiga
drugi mogli raditi, a oni nisu mogli. Ostala boţja stvorenja se nisu
suzdrţavala od razmnoţavanja na određene dane. Sumnjao je da je Bogu
bilo bitno i kad su ljudi to radili. Međutim, njegova nevjesta je bila
uznemirena i nervozna zbog crkvenih propisa i njihovih kršenja, pa je nije
htio prisiljavati. Teško da bi je to potaklo da uţiva u lijeganju u krevet, a on
je htio da ona uţiva u tome.
„Dakle, uz tako slatku ţenu, zašto si tako nesretan?” upitao je Gilly,
prenuvši ga iz njegovih misli.
Ross je uzdahnuo. „Srijeda je.”
Gilly je nakratko bio zbunjen i onda su mu se oči raširile. „Ooooh.”
„Da,” rekao je suho Ross.
Gilly je suosjećajno kimnuo. „To je prokleta šteta. Posebno nakon što nisi
mogao uţivati ova zadnja tri dana na putovanju.”
„Da,” nesretno se sloţio Ross.
„Hmmm.” Gilly je odmahivao glavom i onda se ozario i pokazao, „Pa,
koliko se ja sjećam naš svećenik to naziva lijeganjem u krevet kad govori o
tom propisu.”
„Pa?” upitao je zbunjeno Ross.
„Svećenik u Waverlyu to vjerojatno naziva istim nazivom,” istaknuo je.
„Pa?” ponovio je Ross.
„Pa, da li je to lijeganje u krevet, ako niste u krevetu?” upitao je Gilly.
Ross je trepnuo na to pitanje i onda razmišljao o tome, polagani smiješak
mu se pojavio na usnama.
„Aaaah, vidiš,” nacerio se Gilly. „Sad shvaćaš na što mislim.”
„Da,” sloţio se Ross.
„A evo ti još jedne pomisli,” rekao je Gilly. „Koliko se sjećam, ona se na
toj vjenčanoj ceremoniji zavjetovala da će te slušati, zar ne?”
„Da,” rekao je Ross, pitajući se na što cilja.
„Pa onda, čak i ako se ona bude bunila da iako niste u krevetu da je to i
dalje lijeganje u krevet, moţeš joj narediti da ti to dozvoli. Ipak, ona se
~ 74 ~
Naš svet knjiga
6 Viski u Irskoj
~ 75 ~
Naš svet knjiga
~ 76 ~
Naš svet knjiga
upravo namočila. Ross je drţao trgovca dolje i tiho gledao kako njegova
ţena paţljivo čisti ranu, nanosi neku vrstu melema koji joj je Seonag
nabavila, a onda je zašiva.
Trgovac se onesvijestio pred kraj ove muke. Ross nije znao da li zbog
bola ili zbog gubitka krvi. Samo mu je bilo drago što je čovjek ušutio. Cijelo
je vrijeme urlao i stenjao. Čak i tada, nije prestao drţati čovjeka dok se
Annabel nije konačno uspravila od svog posla, ruku je stavila na donji dio
leđa kao da je boli.
„Vrlo si vješta u zbrinjavanju ranjenika,” Ross joj je dao kompliment, i to
je bila prava istina. Radila je s paţnjom i preciznošću, a njeni su šavovi bili
mali i ravni. Nije nimalo sumnjao da će se trgovac izvući s lijepim oţiljkom
i pričom koju će moći ispričati. To se ne događa uvijek. Mogao je tako lako i
izgubiti nogu od infekcije, ili je mogao čak s vremenom i umrijeti od rane,
ali Ross je bio prilično siguran da su Annabelini napori spriječili oba ta
ishoda da se dogode.
„Hvala.” Annabel je prestala trljati sredinu donjeg dijela leđa i spustila
glavu kako bi skrila crvenilo koje su njegove riječi izazvale. Zbog toga ju je
Ross htio poljubiti.
Sjetivši se svog plana, naglo se okrenuo i krenuo prema vratima kuhinje.
Gurnuo je glavu u prostoriju samo kako bi izdao naređenja kuharu, onda
krenuo prema vratima kule i izašao van kako bi promotrio ljude koji su bili
dovoljno blizu da ih pozove. Opazivši Gillya i Liama kako se pribliţavaju,
strpljivo je čekao dok se nisu pribliţili dovoljno blizu da ga mogu čuti bez
vikanja, a onda im je dao upute da prenesu trgovca prije no što ih je uveo
unutra.
Annabel i Seonag su obje još bile pokraj čovjeka na stolu, raspravljajući o
tome što učiniti s njim, shvatio je kad se pribliţio dovoljno blizu da ih čuje.
„Liam i Gilly će ga premjestiti u sobu gore,” odgovorio je, prekinuvši
njihovu raspravu. „Tako će ti biti lakše da paziš na njega. Osim toga, ako je
Jasper ovo uzrokovao, to je najmanje što moţemo učiniti.”
~ 79 ~
Naš svet knjiga
~ 80 ~
Naš svet knjiga
~ 81 ~
Naš svet knjiga
~ 82 ~
Naš svet knjiga
~ 83 ~
Naš svet knjiga
~ 85 ~
Naš svet knjiga
poljubac, pogledala je dolje kako bi vidjela da su joj dojke ţeljno izašle van,
a on je sada jednu drţao u ruci i ţeljno je stiskao.
„Ali, srijeda je,” zastenjala je dok je Ross uštipnuo jednu bradavicu,
poslavši trnce zadovoljstva dolje gdje ju je njegova ruka još drţala između
nogu. „Protuzakonito je počiniti lijeganje u krevet srijedom.” Annabel je
jako ţalila što je to morala reći, jer je zaista uţivala u onome što je radio.
„Ovdje nema kreveta,” istaknuo je Ross uz njeno uho koje je opet počeo
grickati kad je ona prekinula njihov poljubac, a onda ju je opet postavio na
noge u vodu kako bi mogao pomaknuti ruku između njenih nogu. Nije je
maknuo kako je isprva očekivala, već je njome brzo povukao njenu suknju
s nekoliko trzaja, kako bi se njegova ruka mogla zavući ispod nje i kliznuti
između njenih nogu, a da mu haljina ne smeta.
Bio je to jako učinkovit potez, priznala je Annabel, pritisnuvši se uz
njega zastenjavši kad je njegov prst prešao preko mesa koje nitko prije nije
dotakao, čak niti ona sama. Moţda je zato njena koţa reagirala tako
poţudno, ţeljno natekavši pod milovanjem i skoro plešući na njegov dodir.
„Muţu?” uzdahnula je nesigurno, nesposobna da spriječi svoje kukove
da se pomjeraju na njegov dodir dok je uzbuđenje raslo u njoj.
„Da?” Prestao je milovati njenu dojku kojoj se posvetio i prebacio svoju
paţnju na drugu dojku, stišćući je i gnječivši sada to ţeljno meso, a Annabel
je stenjala i onda opet okrenula glavu u potrazi za njegovim usnama. To je
bilo veliko olakšanje kad su njegova usta prekrila njena, a ona ih široko
otvorila za njega, pozdravljajući njegove prodore jezikom. Njen vlastiti
jezik je kratko vodio bitku s njegovim, a onda se jednostavno odlučila sisati
ga dok se poljubac nastavio.
Annabel je drţala ruku čiji je dlan bio sada između njenih nogu, potičući
ga dok ju je svojim milovanjem dovodio do ludila, ali je bila potpuno
nespremna na ulaz nečega za što je pomislila da mora da je prst. To je
izvuklo jecaj iz nje dok je uzbuđenje u njoj doseglo još jedan nepodnošljiv
stupanj. Annabel je morala odmaknuti svoja usta s njegovih kako bi se
spriječila da ga ugrize za jezik i jednom kad je to učinila jednostavno je
~ 87 ~
Naš svet knjiga
~ 88 ~
Naš svet knjiga
~ 90 ~
Naš svet knjiga
~ 91 ~
Naš svet knjiga
~ 94 ~
Naš svet knjiga
Olakšanje je prošlo kroz njega kad je zastenjala kao odgovor. Bar je bila
ţiva, uvjeravao je sam sebe Ross, te se počeo boriti da joj skine haljinu kako
bi mogao vidjeti koliko je teška njena ozljeda. Na kraju, čvor u koji se
zapetljala ga je porazio i Ross je morao pronaći svoj sgian dubh i izrezati
uporni materijal.
Psovka mu je pobjegla s usana kad je vidio ranu na njenoj glavi. Velika
kvrga je već rasla na sredini Annabelina čela i poprimala ruţnu plavo –
crnu boju s crvenom porezotinom u sredini iz koje je išla krv. Podigavši je,
Ross ju je odnio do konja, ali onda je zastao i pogledavao od nje do krzna
gdje su bili njegov tartan i mač. Ponovo je opsovao, odnio ju je do krzna i
polegao je na njega, dok je uzimao svoju košulju i tartan. Ross je navukao
svoju košulju, ali se nije trudio sloţiti pregibe na svom tartanu.
Jednostavno je zavezao materijal oko svog struka. Tada je uzeo svoj mač, i
prešao čistinu do konja kako bi stavio oruţje kroz omču na sedlu prije no
što se vratio da pokupi svoju ţenu.
Prizor Annabel kako leţi tamo polugola s uništenom haljinom ispod nje,
potakao joj je da je podigne s krznom i svime. Povukavši ga oko nje kao
oko djeteta, odnio ju je do konja i onda je opet stao. Nije mogao uzjahati s
njom u naručju. Promrmljavši ispriku unatoč tome što je bila u nesvijesti,
Ross ju je okrenuo na trbuh i prebacio je preko konja, uzeo uzde njene
kobile i onda uzjahao iza Annabel.
Kad se našao u sedlu, brzo ju je prebacio da opet bude u njegovom
naručju. Ross je onda potakao konja da izađe s čistine i krene u trk prema
kući. Morao je dovesti Annabel do Seonag. Ona će znati što treba učiniti.
~ 95 ~
Naš svet knjiga
~ 99 ~
Naš svet knjiga
~ 100 ~
Naš svet knjiga
~ 101 ~
Naš svet knjiga
„Traţili smo tvog napadača,” rekao je Ross nakon jednog trena, za koji je
pretpostavila da mu je trebao kako bi se sabrao.
Oči su joj se otvorile i ona se okrenula kako bi opet pogledala u njega,
ovaj put se namrštivši. „Bila sam napadnuta? Mislila sam da sam se samo
zaletjela u drvo.”
„Da, jesi,” priznao je. „Ali, kad me tvoje kreštanje probudilo, netko te je
proganjao.”
„Kreštanje?” upitala je buntovno. „Ja ne kreštim, muţu.”
Njegova usta su se nakratko trznula i okrenuo se zbog još jednog laţnog
kašlja, ali onda je mirno kimnuo. „Mislio sam vrisak. Probudilo me tvoje
vrištanje.”
„Hmmm,” rekla je Annabel, samo malo se smekšavši, a onda je
zagonetno upitala, „Tko je on i što je radio tamo?”
Svi tragovi zabave su tada nestali s njegova lica i Ross je izgledao mrko
kad je priznao, „Ne znam. Izgleda kao da te je proganjao, ali moţda te
pokušao spriječiti da se zaletiš u drvo. Što god da je u pitanju, pobjegao je,”
nesretno je priznao, a onda dodao, „Pretraţili smo područje nakon što sam
te doveo nazad u dvorac da se Seonag pobrine za tebe, ali našli smo samo
kamp. Pobjegao je s tog područja.”
„Oh,” promrmljala je, a onda upitala, „Ali, zaista me je proganjao?”
„Da.” Ross je nakrivio glavu i upitao. „Što se dogodilo prije no što sam
se probudio? Da li te napao? Jesi li zato bjeţala od njega?”
„Ne,” Annabel ga je brzo uvjerila, da ne misli da je učinila nešto
nepovoljno. Ne ţeli da misli da se osjećala prljavo od njegovih dodira.
„Okupala sam se u rijeci nakon što si zaspao i -”
„Rijeci?” prekinuo ju je oštro Ross, a onda je čvrsto rekao, „Nikada ne
plivaj u rijeci, Annabel. Trebao sam te upozoriti na to. Nije sigurno.”
„Da, Seonag mi je rekla,” rekla je utješno. „Neću to više činiti. I nisam
išla daleko. Primijetila sam da je struja jaka.”
Uzdahnuvši, prešao je rukom preko lica i naslonio se kimnuvši joj da
nastavi.
~ 102 ~
Naš svet knjiga
„Kako bilo, trebala sam pričekati da se osušim prije no što sam navukla
haljinu. Međutim, nisam i ona je zapela i sva se zapetljala oko moje glave i
ramena.” Primijetila je zabavljenost na njegovom licu i posumnjala da je se
prisjeća u takvom stanju, ali je to ignorirala i nastavila, „Čula sam
pucketanje grančica i pomislila da si se ti probudio i da se pribliţavaš, ali
nisi odgovorio na moj poziv, pa sam se sagnula kako bi pogledala kroz
izrez moje haljine i uhvatila prizor velikog lika u tartanu i -” Namrštila se.
„Pa, samo sam se uspaničila. Vrisnula sam i počela bjeţati.”
Znao je što se dogodilo nakon toga, pa nije morala nastaviti dalje.
Ross je šutio na trenutak i onda upitao, „Znači nisi vidjela tko je on?”
„Ne. Samo da je bio krupan i nosio je tartan.”
Ross je kimnuo i upitao, „I nije te dirao?”
Annabel je mirno odmahnula glavom i shvatila je da je to istina. Čula je
zvuk, vidjela lik i uspaničeno pobjegla, onesvijestivši se. Tko god da je to
bio nije je uopće povrijedio... a moţda to nije ni namjeravao, priznala je.
Nije se činilo jako pametno napasti je dok Ross leţi nekoliko stopa dalje.
Ako su mu namjere bile zle, sigurno bi čovjek prvo prišao Rossu i
onesvijestio ga ili ga čak ubio. Ona ne bi znala, s obzirom na to kako je bila
slijepa u tom trenutku.
„To vjerojatno nije bilo ništa,” rekla je Annabel uzdahnuvši. „Bila sam
polugola, zapetljana i slijepa, te sam moţda pretjerano reagirala. Vjerojatno
sam uplašila jadnog čovjeka isto toliko koliko je on uplašio mene.”
Ross se sada namrštio, nije izgledao uvjeren, ali iskreno, Annabel je
samo htjela zaboraviti cijelu stvar. Napravila je budalu od sebe. Taj prizor
nje kako trči okolo s haljinom omotanom oko glave vjerojatno će ostati u
umu njenog supruga do kraja ţivota. To nije bio prizor kojeg je ţeljela da se
sjeća kad bude mislio na nju.
Annabel je krenula zbaciti plahte i krzna u stranu, ali ih je brzo povukla
nazad kad je shvatila da je gola. Uzdahnuvši, upitala je, „Gdje mi je
haljina?”
„Morao sam je izrezati s tebe,” priznao je Ross ispričavajući se.
~ 103 ~
Naš svet knjiga
njene strane kreveta, iziritirano je pomislila. Ali činilo se da, sada kad mu je
dala dopuštenje da se ode igrati s muškarcima, nije se čak niti potrudio...
Misao se izgubila sa zbunjenošću kad je Annabel shvatila da on ne ide
prema vratima, ali je maknuo kopču sa svog tartana i pustio ga da padne
na pod. Zurila je u njega širom otvorenih očiju, ali kad je onda izuo svoje
čizme i povukao svoju košulju kako bi je pustio da padne na pod također,
ostavši posve gol pred njom, Annabel je promrmljala, „Um... muţu... što-?”
Pitanje je zamrlo kad je kleknuo na svoj tartan ispred nje i nagnuo se
naprijed kako bi prekrio njena usta svojima.
Annabel je brzo shvatila da glad o kojoj je govorio nije bila za pivom, te
da nije imao nikakvu namjeru ostaviti je samu i pridruţiti se muškarcima.
Ta pomisao ju je natjerala da se nasmiješi uz njegova usta, dok se nije sjetila
da je srijeda i da je ovaj put definitivno ovdje krevet, pa nije mogao reći da
to nije lijeganje u krevet.
Trebalo je malo truda, ali Annabel je uspjela odvojiti svoja usta od
njegovih i promrmljati, „Muţu?”
„Hmm?” promrmljao je Ross, usta su mu putovala niz njeno grlo i
prema njenim grudima čak i dok su njegove ruke povlačile meku plahtu iz
njenih prstiju kako bi ih ogolio.
„Danas je- Oh!” uzdahnula je dok su mu usta obuhvatila jednu
bradavicu, a onda očajna da ga zaustavi dok je još imala snage za to,
Annabel izvalila, „Srijeda je!”
Zastavši, Ross je podigao glavu i potpuno je zbunio svojim cerenjem.
Obuhvativši joj lice rukama, rekao je, „Ne. Već je davno prošla ponoć. Sad
je četvrtak.”
„Oh,” zadahtala je Annabel upravo prije su njegova usta opet prekrila
njena.
Ovaj put nije mogla prekinuti poljubac ni da je to ţeljela. Ross joj je
čvrsto drţao zatiljak jednom rukom dok joj je proţdirao usne i jezik.
Annabel je teško disala i ispustila dugo razočaravajuće stenjanje kad je
prekinuo poljubac. Otvorila je oči, iznenadivši se što je uvidjela da sada leţi
~ 106 ~
Naš svet knjiga
~ 107 ~
Naš svet knjiga
~ 108 ~
Naš svet knjiga
nije vidjela niti jednu haljinu. Čak niti onu koju je nosila za koju je Ross
tvrdio da ju je izrezao.
Moţda bi samo trebala zavući se nazad u krevet i čekati da jutro prekine
njen post, pomislila je Annabel, samo kako bi njen trbuh zakruljio u znak
protesta. To ju je podsjetilo da, osim činjenice da je jedva dotakla svoju
hranu kad ju je Ross ranije posjeo za stol, samo je pogledala lijepi ručak za
piknik koji je Angus pripremio za njih tog popodneva.
Annabel je pogledala prema stolu i onda otišla da pogleda hranu tamo.
Naţalost, brzo kušanje je dokazalo da je gulaš bio još hladniji i još manje
ukusan sada nego što je bio ranije, a sir se još više stvrdnuo.
Mrmljajući sebi u bradu, Annabel se okrenula nazad prema krevetu,
zastavši kad je ugledala košulju i tartan svog muţa. U sljedećem trenutku,
prišla je kako bi oboje uzela. Annabel je prvo navukla košulju. Bila joj je
prevelika, skoro kao šator na njenom malom tijelu, ali je prekrila sve puno
pristojnije nego haljina Lady Magaidh, pa je brzo presavila tartan na pola i
omotala ga oko svog struka kao improviziranu suknju. Brza potraga je
otkrila kopču kojom je Ross pričvrstio tartan napola zakopanu među
neredom na podu. Sagnuvši se da je uzme, Annabel ju je iskoristila da
pričvrsti suknju na mjestu, a onda je zurila dolje u sebe.
Suknja koju je skrojila je dosezala do vrhova njenih golih stopala.
Posluţit će, odlučila je.
Hodnik je bio mračan kad je Annabel otvorila vrata spavaće sobe i izašla
van, dovoljno mračan da nije vidjela oblik kako leţi na njenom putu, te se
spotakla o njega. Uhvativši se za okvir vrata, uspjela je spriječiti gadan pad,
a onda je zaškiljila na crnu masu na podu do njenih nogu. Slabo reţanje je
otkrilo ono što nije mogla dobro vidjeti. Pas. Točnije, Jasper, pas Rossovog
oca, pretpostavila je, prisjećajući se imena koje je Seonag spomenula. Bez
sumnje, ova je soba pripadala Rossovom ocu dok je bio ţiv i pas je bio
ovdje, čekajući da se njegov gospodar vrati, ne shvaćajući da nikada neće.
Annabel je razmišljala o tamnom obliku, pitajući se koliko je prošlo od
smrti starog gospodara i da li je on opasan. Ali onda je odlučila da teško da
~ 109 ~
Naš svet knjiga
~ 110 ~
Naš svet knjiga
~ 111 ~
Naš svet knjiga
„Ženo.”
Annabel se pospano trznula i onda uzdahnula kad je topla ruka kliznula
njenim bokom i preko kuka ispod plahti i krzna. Kad se ta ruka onda
vratila istim putem nazad, okrenula se unazad dok joj se muţeve grudi
nisu pritisnule na njena leđa, i bila je nagrađena time što je ta ruka skrenula
s puta kako bi pronašla jednu njenu dojku i milovala je.
„Mmm,” promrmljala je Annabel dok je vrelina počela prolaziti kroz nju.
„Dobro jutro, muţu.”
„Dobro jutro,” rekao je njeţno Ross, te je poljubio u uho prije no što je
upitao, „Zašto je pas u našem krevetu?”
Annabeline oči su se naglo otvorile i podigla je glavu kako bi pogledala
uokolo dok nije spazila Jaspera kako leţi u donjem kutu kreveta. Kad je pas
podigao glavu da susretne njen pogled i počeo mahati repom, morala se
ugristi za usnu kako bi spriječila da se nasmije na pasji cerek koji joj je
dobacio.
„Tvoj otac mora da mu je dopustio da spava tamo,” rekla je ispričavajući
se. Jasper je legao na pod pokraj kreveta kad je konačno odlučila da bi
~ 112 ~
Naš svet knjiga
~ 114 ~
Naš svet knjiga
~ 115 ~
Naš svet knjiga
~ 117 ~
Naš svet knjiga
„Tko je otišao?” upitao je Ross namrštivši se, ali je čovjek iskoristio svoj
posljednji dah da to objavi i samo je odmahivao glavom, onda se sagnuo,
stavivši svoje šake na koljena i dahtao je za zrakom.
„Govori, čovječe,” prasnuo je Gilly, nikad nije bio previše strpljiv.
Glavni konjušar je podigao ruku, tiho moleći za trenutak, ali onda se
uspravio i pogledao u Rossa uspjevši reći, „Vaša nevjesta.”
„Što?” viknuo je, ukočivši se. „O čemu ti to, dovraga, govoriš? Kuda je
Annabel otišla?”
„Nazad u Englesku?” upitao je Gilly, a Ross je bijesno gledao u čovjeka.
Bolje bi bilo da Annabel nije krenula u Englesku. Zavrnut će joj prokletim
vratom ako je to učinila. Ona je njegova. I zašto bi, dovraga, uopće išla
tamo? Sigurno joj je ţivot s njim bio bolji nego s onih dvoje hladnokrvnih
engleskih -”
„Ne. Da donese cvijeća,” rekao je glavni konjušar, zvučeći malo manje
zadihan.
Ross se skrenuo svoj pogled na njega ne shvaćajući i zaprepašteno
upitao, „Cvijeće?”
„Da. Jasper ima proljev. Zasmrdio je veliku dvoranu. Očistili su nered,
ali smrad ne odlazi, a vaša sestra dolazi, pa je gospodarica otišla da...”
Riječi su mu zamrle. Ross ga više nije slušao. Okrenuo se na peti opsovavši
i potrčao prema konjušnici. Gilly i Marach su ga slijedili u stopu.
„Zaista, Jaspere, zašto si, pobogu, jeo sir ako tako utječe na tebe?”
Upitala je Annabel ogorčeno ispod ruke kojom je prekrila nos i usta. Glavu
je okrenula od onoga što je pas radio, kako to ne bi morala gledati, ali nije
mogla pobjeći od smrada.
~ 118 ~
Naš svet knjiga
~ 119 ~
Naš svet knjiga
~ 120 ~
Naš svet knjiga
~ 122 ~
Naš svet knjiga
~ 123 ~
Naš svet knjiga
ti bilo da brzo saznaš tko je stalno napada. Idući put moţda neće imati
toliko sreće.”
Ukočivši se, Ross je pomaknuo Giorsal u stranu kako bi mogao bolje
pogledati svoju ţenu. Bean je nastavio naprijed ujednačenim ritmom, s
patničkim izrazom lica, dok je gledao svoju nesmotrenu ţenu kako
pozdravlja svog brata. Čak i tako, uskoro je stigao do njih i Ross je mogao
vidjeti da njegova ţena nije dobro kako je prvo pomislio. Kosa joj je bila
pomalo razbarušena oko glave, tamna modrica joj je obojila njenu lijevu
sljepoočnicu, čineći se skoro kao da je u skladu s onom na njenom čelu od
jučerašnjeg dana, a haljina joj je bila poderana, izrez haljine je visio u
stranu, skoro nepristojno.
„Krv nije njena,” rekla je Giorsal uvjeravajući ga i Ross je iznenada
primijetio da je njena crvena haljina tamnija na pojedinim mjestima; na
njenom desnom rukavu, izrezu oko vrata i prsluku. Osušena krv. Njena
haljina ju je dobro prikrila.
„Njen napadač?” upitao je, oči su mu se suzile i bijes se nakupljao u
njemu na pomisao da se njegova sitna nevjesta sama bori za svoj ţivot
protiv nekog nepoznatog gada, kao veliko stvorenje koje je vidio da je
proganja na čistini dan ranije.
„Da. Ubola ga je u ruku, a onda ga je Jasper uplašio da pobjegne,”
Giorsal je objavila i sada je primijetio Jaspera kako korača uz Beanova
konja. Pas je neprestano podizao glavu prema Annabel, a onda na stazu
ispred njega, a onda opet prema Annabel. Tako je pratio i njegovog oca,
prisjetio se Ross, te posumnjao da je njegova ţena zamijenila njegovog oca
kod ţivotinje.
Prenuo se iz misli kad je Giorsal dodala, „Čuli smo je kako vrišti i došli
istraţiti, ali on je nestao prije no što smo stigli tamo. Muškarci su htjeli u
potragu za njim, ali ona je rekla da se ne zamaraju s tim, da ste ti i tvoji
ljudi krenuli u potragu za njim svaki put kad se pojavio, ali se čini kao da
čovjek nestane s vjetrom.”
~ 126 ~
Naš svet knjiga
~ 127 ~
Naš svet knjiga
~ 130 ~
Naš svet knjiga
~ 131 ~
Naš svet knjiga
ove plave zvončiće. Rossova sestra i njen muţ su odmah iza nas i proći će
kroz ova vrata svakog trena, a ovdje još uvijek smrdi.”
„Da. Ribale smo i ribale, ali smrad ostaje,” rekla je Seonag. Međutim, ton
joj je bio rastresen, činilo se da se njena pozornost prikovala za Annabelino
čelo, te nije mogla odoljeti da ne pita, „Jeste li se zabili u još jedno drvo?”
Annabel je zinula na to pitanje, a onda je uzdahnula. Nikad joj to neće
zaboraviti i zaista je ţeljela da njen muţ nije osjetio potrebu da objašnjava
njenu povredu i svima kaţe za to. Iako, da bude poštena, vjerojatno je samo
rekao Seonag kako bi ona znala kako da postupi u vezi s ranom. Međutim,
Annabel nije sumnjala da su svi znali za to. Bilo je nemoguće skrivati tajne
u dvorcima.
„Moja ţena je bila napadnuta i udarili su je u glavu,” objasnio je Ross. „I
nesumnjivo ima i druge modrice i rane od napada također. Odvedi je uz
stepenice i pobrini se da nije ništa ozbiljno. Onda se pobrini da se presvuče.
Ja ću-”
„Nema vremena za to sada,” pobunila se odmah Annabel. „Moramo se
raširiti ove plave zvončiće okolo. Tvoja sestra i njen muţ-”
„Ja ću se pobrinuti za cvijeće,” prekinuo ju je Ross. Uzeo je vreću od nje i
onda je tjerao prema stepenicama. „Pusti da te Seonag pregleda i pomogne
ti da se presvučeš... inače ću ja to učiniti.”
Kad je zastao na posljednjoj riječi i iznenada se okrenuo da pogleda dolje
u nju, oči su mu se zamaglile, Annabel je osjetila kako se njene oči šire.
Prepoznala je taj pogled i instinktivno je znala da će njegov pregled biti
puno detaljniji i da će potrajati duţe nego Seonagin. Slutila je da bi
uključivao i da se on skine gol također, te je na trenutak bila u napasti, ali
onda je Seonag uzdahnula od očaja i uzela je za ruku i odvukla je od Rossa.
„Ima dovoljno vremena za tvoju vrstu pregleda kasnije, nakon što tvoji
gosti odu,” rekla je sluţavka Rossu i gurala Annabel prema stepenicama.
Pogledavši preko ramena dodala je, „Sada kreni i daj to cvijeće sluškinjama
da ga posipaju okolo. Ne ţeliš da ti se ţena osramoti zbog doma kad ti
sestra uđe unutra.”
~ 132 ~
Naš svet knjiga
„Ali između brige za trgovca i onda za tebe nakon nesreće, sve što sam
stigla učiniti je povećati u području grudi ovu koju nosiš.”
„A ja sam je uništila,” rekla je Annabel s uzdahom, zureći dolje u sada
uništenu haljinu.
„Nema veze. Naći ćemo nešto,” rekla je Seonag i onda oštro dodala, „A
ako ti grudi ispadnu i Rossu se to ne svidi, sam si je kriv što ti nije dao
vremena da se spakiraš prije no što te je odvukao iz tvog doma.”
Annabel je zagrizla usnicu na iznerviranost u Seonaginu glasu. Krivila je
Rossa za sve ovo, ali dok je istina bila da joj nije dao vremena da se spakira,
ionako nije imala što spakirati. Razmatrala je da li da sve prizna ţeni, kad
ju je Seonag pogledala i vidjela da samo stoji tamo.
„Je li ta voda hladna? Da li da pošaljem nekoga po svjeţe tople vode?”
upitala je namrštivši se.
„Ne.” Annabel je pustila trenutnu ţelju da sve prizna i okrenula se
prema lavoru. Izlila je ostatak vode iz bokala u hladnu vodu od jutros i
onda brzo skinula svoju haljinu i bacila se na posao da spere sa sebe krv
koja ju je poprskala po grudima, dlanovima i rukama. Zauzeta zadatkom,
nije shvatila da se Seonag odlučila za haljinu i pridruţila joj se dok druga
ţena nije progovorila.
„Imaš gadnu modricu ovdje,” rekla je zabrinuto Seonag, prošavši prstom
preko sredine donjeg dijela njenih leđa.
„Mora da sam je dobila kad me je srušio na tlo,” promrmljala je Annabel,
okrećući glavu pokušavajući je vidjeti, ali to je bilo nemoguće.
„Da li te boli?” upitala je Seonag.
„Ne,” lagala je Annabel i kad je Seonag izgledala kao da joj ne vjeruje,
priznala je, „Pa, moţda malo, ali bit će dobro.”
„Hmm.” Izustila je Seonag i pogledala je u lice. „Kako tvoja glava? Da li
te boli?”
Annabel je upila sluškinjin izraz izvijenih obrva i ovaj put se nije ni
trudila lagati. „Da. Malo mi nabija u njoj.”
~ 134 ~
Naš svet knjiga
~ 135 ~
Naš svet knjiga
~ 137 ~
Naš svet knjiga
~ 138 ~
Naš svet knjiga
~ 139 ~
Naš svet knjiga
„Oh, da.” Predao joj je pehar i tiho gledao dok je pila, onda uzeo prazan
pehar od nje. Međutim, nije otišao tada, već se premještao s noge na nogu i
onda upitao, „Seonag je rekla nešto o tome da su tvoje haljine razlog zašto
ne silaziš dolje? Sigurno ne moţe biti tako loše? Trebali bi razgovarati o-”
Njegove su riječi naglo zamrle kad je Annabel ustala i pustila da joj ruke
padnu sa strane. Drţala je platno koje je šivala ispred svojih grudi, ali sad
su bile potpuno izloţene iznad zelenog izreza i dok Rossove usne više nisu
govorile, oči jesu. Skoro su iskočile iz njegove glave dok je upijao situaciju.
„Oh, da, shvaćam. To je...” Podigao je ruku na njen struk dok je govorio,
ali sada mu je ruka nastavila prema gore i prstom je lagano prešao preko
vrha jedne bradavice, koja se vidjela iznad materijala. „To je...”
„Nepristojno?” predloţila je zadihano dok su njegovi prsti opet prešli
preko bradavice.
„Prekrasno,” promrmljao je i sagnuo glavu kako bi je poljubio.
Annabel je uzdahnula u njegova usta dok su prekrivala njena. Trebalo joj
je ovo, shvatila je dok se naslanjala na njega i pustila da joj se usta otvore.
Njegov poljubac i dodir su izbrisali sve misli i brige iz njenog uma svaki
put kad bi je počastio njima i upravo to joj je tada trebalo. Jutrošnje
aktivnosti su učinile da osjeća takav promašaj. Annabel je znala da će imati
poteškoća upravljati njegovim kućanstvom i ljudima, ali radila je sa
ţivotinjama u konjušnici u opatiji. Jasper nije prva ţivotinja koju je ikad
srela da loše reagira na određenu hranu. Trebala se drţati toga da ga hrani
samo mesom dok ne pita nekoga tko zna da li postoji nešto čime je najbolje
ne hraniti ga.
Što se tiče incidenta u šumi, trebala je pobjeći ka kobili, uzjahati je i
odjahati čim je spazila tog čovjeka, umjesto što je čekala. Annabel je bila
sigurna da bi uspjela da nije samo stajala tamo kao jelen, ukopana na
mjestu, kad ga je tek ugledala.
Te pogreške, uz ostale promašaje, učinili su da se osjeća potpuno
beskorisno. Ali Rossovi poljupci su to izgurali iz njenog uma. Nije se
osjećala kao promašaj s njegovim rukama omotanim oko nje i njegovim
~ 141 ~
Naš svet knjiga
~ 144 ~
Naš svet knjiga
Annabel je uzdahnula i onda rekla, „To nisu napravili moji roditelji. Oni
me nikad nisu tukli niti bičevali.” Kratko je zastala, ali nije vidjela način
kako da zaobiđe istinu. „Giorsal, bila sam poslana u opatiju sa sedam
godina kao posvećenica i ţivjela sam tamo do dana mog vjenčanja s
Rossom.”
Giorsal je blijedo zurila na trenutak i onda polako rekla, „Zar
posvećenica nije djevojka koja bi trebala postati redovnica kad se bude
smatrala dovoljno starom da se zavjetuje?”
Annabel je kimnula i činilo se da je to zbunilo Giorsal.
„Ali, kako su te tvoji roditelji mogli poslati da budeš redovnica kad si se
trebala udati za mog brata?”
Annabel se namrštila. Činilo se da će morati ispričati cijelu priču.
~ 147 ~
Naš svet knjiga
~ 148 ~
Naš svet knjiga
„Bilo je?” upitala je sumnjičavo Annabel, nije bila sigurna kako bi to što
je nesposobna dovelo do takvog zaključka.
„Da. Zato se nikad nisi uklopila u opatiji,” objasnila je Giorsal. „Zato,
kako se ne bi zaredila. Nisi predodređena da budeš redovnica, Annabel. Ti
si predodređena da budeš Lady MacKay.”
„Da.” Dodala je Seonag kao da je i njoj to bilo očito koliko moţe biti.
Annabel je samo zurila u dvije ţene na trenutak, a onda je odmahnula
glavom. „Ali zar ne shvaćate? Ja se nisam trebala udati za Rossa. Kate je
trebala. Ona je ta koja je zaista bila dogovorena da se uda za njega.”
Giorsal je frknula na to. „Ne, on se trebao oţeniti s tobom, ne s Kate.”
„Ali ugovor-”
„O, kvragu s ugovorom,” odmahnula je Giorsal kao da je to nevaţno.
„Ross je dobar čovjek, on zasluţuje dobru ţenu kao što si ti, ne laku ţensku
koja pobjegne s prvim pijevcem koji zakukuriče.”
Kad je Annabel ispustila stegnuti zvuk na taj opis, Giorsal se udarila po
čelu, a onda brzo rekla. „Ţao mi je, nisam trebala tvoju sestru nazvati
lakom ţenskom. Samo mislim da-”
„Ne, u redu je,” odmahnula je Annabel na njenu ispriku. Shvaćala je
kako se Giorsal osjeća. Voljela je svog brata i htjela mu samo najbolje, a
najbolje nije bila ţena koja će ignorirati obvezujući ugovor, usprotiviti se
volji svojih roditelja i pobjeći kako bi ţivjela u grijehu s drugim
muškarcem. Annabel je također shvaćala da je nije htjela uvrijediti tim
riječima. Ali ono što se činilo da Giorsal ne shvaća je da ona nije puno bolja
opcija, iako iz drugih razloga.
Uzdahnuvši, razmišljala je o njenim riječima, a onda priznala, „Ali zar ne
shvaćaš? Ja nisam puno bolja. Nisam bila obučavana u opatiji da budem
ţena i gospodarica velikog dvorca kao što je MacKay. Ja sam ukrašavala
tekstove i radila u konjušnici.”
Giorsal je odmahnula na to kao da je nevaţno. „Vrlo lako moţeš naučiti
sve što trebaš znati. Zapravo, već si na pola puta tamo.”
~ 149 ~
Naš svet knjiga
~ 151 ~
Naš svet knjiga
~ 152 ~
Naš svet knjiga
~ 154 ~
Naš svet knjiga
sjedila kraj kamina sa Seonag i nastavila šivati dok su Ross, Gilly i Marach
sjeli za stol razgovarajući o nekom poslu ili slično.
Annabel je šivala dok se Ross nije pojavio pokraj nje. Nije rekao niti riječ,
samo je posegao za njenom rukom. Ona je ostavila ono što je šivala i
dopustila mu da je otprati u njihovu sobu, gdje je on u potpunosti iskoristio
to što je četvrtak. Tek kasnije je Annabel uopće pomislila da mu je trebala
biti zahvalna što joj nije dao vremena da se spakira. Bilo joj je drago što nije
morala ponijeti chemise carouse koja je ostala tamo. Voljela je kad je njen
muţ dodiruje. S tom pomisli, Annabel je otplutala u san s osmijehom na
licu.
Ne bi se smiješila da je shvatila što današnji dan nosi, pomislila je
turobno Annabel. Ross je otišao kad je straţar na tornju puhnuo u svoju
vojničku trubu kako bi probudio dvorac. Poţurila je da se opere i obuče i
izašla je u hodnik, našavši tamo Gillya i Maracha kako čekaju. Dvojica
muškaraca su se naslonili na zid, svaki s jedne strane vrata, ali su se
uspravili na njeno naglo pojavljivanje.
Annabel je zbunjeno promrmljala „Jutro,” te krenula prema
stepenicama, svjesna da je oni slijede. Muškarci su joj sjeli svaki s jedne
strane, dok je jela, a onda su stajali svaki s jedne strane dok je bila na misi u
kapelici.
„Gdje je moj muţ?” upitala je kad je misa završila, a on se nije pojavio.
„Imao je nekog posla u selu,” odgovorio je Gilly, slijedeći je hodnikom
do velike dvorane. Dok je kapelica u Waverlyu bila preko dvorišta uz
straţarnicu, u MacKayu je bila u samoj kuli, niz dugački hodnik od velike
dvorane.
Annabel nije ništa komentirala, ali je dozvolila muškarcima da je otprate
nazad u veliku dvoranu. Međutim, bilo joj je lakše kad su se obojica
smjestili za stolom i pustili je da nastavi dalje sama, kad je spazila Seonag i
rekla da će porazgovarati sa ţenom.
Najviše, Annabel je htjela pitati Seonag što će raditi tog dana. Znala je
općenito, ali je bila dovoljno nesigurna da zatraţi prijedlog. Bilo joj je drago
~ 155 ~
Naš svet knjiga
kad joj je Seonag rekla da je saznala da u selu ima ţena koja je vješta u
šivanju. Tako vješta, zapravo, da mnogi muškarci odlaze k njoj kad im
treba nešto popraviti. Pitala se da li bi ta ţena bila zainteresirana za mjesto
u kuli kao švelja, ako joj plaća bude dovoljno privlačna.
Uzbuđena zbog te mogućnosti, Annabel je uvjerila Seonag da će ona
razgovarati s tom ţenom i krenula je prema vratima kule namjeravajući
odmah otići do sela. Bila je maglovito svjesna da Gilly i Marach ustaju kako
bi je slijedili kad je prošla pokraj drvenih stolova. Međutim, ipak je bila
zatečena kad su iznenada poţurili i prepriječili joj put, kad je došla do vrata
kule. I bila je potpuno šokirana kad su joj rekli da joj nije dozvoljeno da
napusti kulu dok joj muţ ne izravna račune s čovjekom koji ju je napao.
Annabel je sada naslonila laktove na prozorsku dasku i poloţila bradu
na ruke. Ta stvar s tim napadačem je postala velika gnjavaţa. A ograničiti
je na kulu joj se činilo smiješno. Čovjek se uvijek pojavljivao samo izvan
zidina dvorca. Bila je savršeno sigurna u dvorištu. Naravno, selo nije bilo
unutar zidina, ali bila bi savršeno sretna da dozvoli Gillyu i Marachu da je
otprate tamo, samo što joj oni ne dozvoljavaju da ide. Kako da obavlja svoj
posao gospodarice dvorca ako joj ne dopuštaju da radi ono što se mora
obaviti?
Uzdahnuvši, gledala je kako glavni konjušar podiţe ruku i pozdravlja
nekoga koga nije mogla vidjeti. Znatiţeljna, nagnula se više da vidi koga je
pozdravio. Morala se jako nagnuti kako bi vidjela svećenika kako stoji na
vratima dalje uza zid u prizemlju. Bila su to druga vrata do kapelice,
pretpostavila je – jedan ulaz je bio za gospodara i gospodaricu kule, a jedan
je vodio u dvorište za one koji dolaze izvana.
Annabel je nakratko umirila, a onda se uspravila i okrenula se vratima.
Gilly je bio sam kad je ušla u hodnik, i Annabel je podigla obrvu dok je
zatvorila vrata za Jasperom. „Gdje je Marach?”
„Otišao je dolje reći Seonag da se ţelite okupati.”
„Oh, da.” Kimnula je. „Okupat ću se nakon ispovjedi.”
~ 156 ~
Naš svet knjiga
~ 158 ~
Naš svet knjiga
bilo baš dobar izgovor da propusti misu i trebala bi se sramiti, posebno kad
je provela većinu svog ţivota u opatiji, gdje se odrţavalo sedam misa na
dan počevši od dva sata ujutro. Iskreno, bilo je teško išta napraviti kad su
stalno bile prisiljene stati zbog ove mise ili one. Annabel je bilo drago da
pomaţe u konjušnici zbog toga. Jednostavno niste mogli ostaviti bolesnu
ţivotinju kako bi išli na misu, a onda ih je propustila nekoliko tijekom
godina zahvaljujući tom izgovoru.
„Jednako tako uzrujava činjenica da su ti napadi sada učinili mog muţa
pretjerano opreznim do točke da to ometa mogućnost da odem do sela i
uvjerim tu ţenu da dođe raditi za nas,” rekla je tuţno Annabel.
„Oh, da, to je uzrujavajuće,” rekao je nesretno otac Gibson. „Jako
neugodno, zaista.”
„Da.” Kimnula je Annabel. „Onda, hoćete li mi pomoći?”
Otac Gibson je zbunjeno trepnuo i onda se namrštio. „Pomoći vam točno
u čemu, milostiva?”
„Pa, zapravo ni u čemu,” rekla je s osmijehom. „Trebate samo stajati
tamo i ništa ne govoriti dok ja ne kliznem do konjušnice, uzmem moju
kobilu i odjašem u selo.”
„Oh,” rekao je, još uvijek se mršteći, a onda se njegov izraz ispunio
spoznajom. „Oh! Mislite da pustim muškarce da misle da ste ovdje unutra
na ispovjedi i – O ne, ne bih nikako mogao.”
„Oh, ali Oče, oni nikad neće saznati,” uvjeravala ga je Annabel.
„Što ako vam se nešto dogodi? Što ako vas opet napadnu? Ne, ne bih
nikako mogao sudjelovati u nečemu što bi vam moglo nauditi.” Odlučno je
odmahivao glavom.
„Jahat ću brzo, a Jasper će me pratiti,” uvjeravala ga je Annabel, riječi su
privukle paţnju svećenika na psa pokraj njenih nogu.
Namrštio se kao da je tek primijetio da je ţivotinja u njegovoj kapelici, a
onda je skrenuo paţnju na nju i odlučno rekao, „Milostiva, trenutno imate
dvije vrlo neprivlačne modrice na svom licu od vaših prijašnjih susreta s
napadačem. Neću biti odgovoran za treći. Sljedeći bi vas mogao ubiti.”
~ 160 ~
Naš svet knjiga
~ 163 ~
Naš svet knjiga
~ 166 ~
Naš svet knjiga
~ 169 ~
Naš svet knjiga
~ 170 ~
Naš svet knjiga
~ 176 ~
Naš svet knjiga
~ 177 ~
Naš svet knjiga
7 Banshee je, po irskoj legendi, ţenski duh koji vrištanjem najavljuje smrt u kući.
~ 178 ~
Naš svet knjiga
~ 181 ~
Naš svet knjiga
~ 183 ~
Naš svet knjiga
~ 184 ~
Naš svet knjiga
„Kao što sam rekao lordu, Ainsley, Eoghann i ja smo pili te noći kad smo
odlučili poloţiti pravo na titulu.”
Annabel je kimnula kako bi potaknula čovjeka da nastavi, a onda je
pogledala preko ramena kako bi bila sigurna da Gilly i Marach, obojica
obraćaju paţnju. Frktanje od Eoghanna je privuklo nazad njen pogled.
„Nismo samo pili, bili smo pijani,” rekao je Rossov stric. „Trebali smo se
kartati, ali umjesto toga nas trojica smo brbljali o Dereku.”
„Da,” sloţio se Fingal. „Sva trojica smo bili ljuti na tog malog idiota kako
blebeće o tome kako je on četiri godine stariji, te kako bi ga to činilo
mudrijim i boljim poglavarom od Rossa.” Namrštio se. „A neki su ljudi
nasjeli na to.”
„Moţete li to zamisliti?” upitao je Eoghann s nevjericom. „Nakon svega
što je Ross učinio kako bi se dokazao, neprestano istupajući i preuzimajući
~ 188 ~
Naš svet knjiga
uzde kad je njegov otac, pokoj mu duši, bio na putu ili bolestan. Dečko je
rođeni vođa.”
„Da, a što je Derek učinio?” upitao je Fingal, a onda odgovorio u isti glas
s Eoghannom. „Ništa.”
Obojica su kimnuli glavom, izgledajući kao braća, kao što su i bili, a
onda je Fingal promrmljao, „Dječakovo glupo brbljanje nas je razljutilo.”
„Razljutilo,” sloţio se Eoghann.
„Pa smo odlučili da, ako on ţeli igrati na kartu godina, tu ćemo ga
pobijediti, te smo se prijavili kao kandidati za titulu,” nastavio je Fingal.
„Da malo preplašimo malog gada.”
„Da.” Sloţio se Eoghann i onda brzo dodao, „Ali nitko od nas je nije
zapravo htio. Ja sam farmer u srcu, uvijek sam to bio. Ne mogu se gnjaviti s
političkim glupostima. Dajte mi dobru hranu, plodno tlo i mogu nahraniti
cijelo selo. Dajte mi mač i vjerojatno ću se slučajno ubosti,” rekao je
namrštivši se. „Radije bih hranio svoje svinje nego se dodvoravao
Englezima i našim susjedima... a naš je otac to znao. Smjestio me je na
lijepom komadu zemlje još dok sam bio dječak i dobro sam radio.
Zadovoljan sam.”
„A ja volim biti kovač,” uvjeravao ju je Fingal. „Uvijek sam bio nagao, a
to mogu ispoljiti udaranjem po metalu. Uvijek bih bio u ratu da sam
poglavar klana.”
„Da, bio bi,” rekao je Eoghann nasmijavši se.
„A to nije dobra stvar,” uvjeravao ju je Fingal. „Mogu iskovati lijepi mač,
najbolji u Visočju, ali vitlati njime?” Nasmiješio se i odmahnuo glavom.
„Zapeo bih tijekom prve bitke.”
„Da,” sloţio se Eoghann. „Kao i ja.”
Dvojica muškaraca su na trenutak utihnula, a onda je Fingal rekao,
„Znam da pokušavaš saznati tko stoji iza ovih napada, kao što je i Ross
činio kad je ranjen, ali ako kriviš nas, gledaš u pogrešnom smjeru. Ross je
dobar vođa, koliko god sam ja loš s mačem, išao bih u njegovu obranu, ali
nikad se ne bih okrenuo protiv njega.”
~ 189 ~
Naš svet knjiga
~ 190 ~
Naš svet knjiga
~ 191 ~
Naš svet knjiga
~ 192 ~
Naš svet knjiga
„Ranson je bio taj koji je započeo tjedne igre s nama četvoricom,” objavio
je Eoghann. „Ponekad bi se izmjenjivali igrajući Mlina, drugi put bi se
kartali. Tada nas je bilo četvorica. Derekov otac je već preminuo.”
„Većinom smo pili i smijali se i samo se zabavljali,” rekao joj je Fingal.
„Bio je zaista tuţan dan kad smo ga izgubili.”
„Da,” uzdahnuo je Eoghann. „Razmišljali smo o tome da pozovemo
Rossa na njegovom mjesto u noćima kad igramo, ali onda se dogodilo ovo s
Derekom i idioti kakvi smo bili, nismo mu objasnili da zapravo ne ţelimo
njegovu titulu na koju polaţemo pravo. Kao što moţeš zamisliti, naše
istupanje ga nije usrećilo.
„Mislili smo da nakon toga neće dobro prihvatiti naš poziv,” dodao je
tiho Fingal.
„Pa smo odlučili da ćemo to zasad ostaviti na miru.”
„A onda je Ainsley umro,” dodao je Eoghann uz uzdah.
„Da.” Fingal je mirno kimnuo i svi su utihnuli dok su prelazili nekoliko
zadnjih koraka prema vratima.
Ross je naredio da nitko ne smije ući u dvorište bez dobrog razloga
nakon napada na nju u polju zvončića, ovdje u Škotskoj. Samo seljani i
gosti koji se očekuju ili imaju nekog posla u MacKayu, mogu prijeći
pokretni most. Svi drugi su morali biti zadrţani tamo dok on, ili u ovom
slučaju Annabel, ne kaţu da je u redu.
Annabel isprva nije nikoga vidjela da čeka na vratima dok nije skoro
došla do njih, a onda je ţena u pohabanoj odjeći, prljavog lica i kose,
istupila iz sjene vanjskih zidina dvorca na svjetlo.
„To nije Miriam,” rekao je razočarano Fingal.
„Ne. Previše je mlada i lijepa pod svom tom prljavštinom,” sloţio se
Eoghann i onda joj rekao, „Miriam je bila ljepotica kad je bila mlada, ali se
pretvorila u staru vješticu kiselog lica.” Pogledavši u Annabel odrţao je
predavanje, „To je ono što pohlepa, zavist i ogorčenost napravi od ţene.
Imaj to na umu i drţi zavist dalje od svog srca, curo, te ćeš biti lijepa kad
ostariš kao što si sad.”
~ 193 ~
Naš svet knjiga
ljubavnik umro? Ostavio je? Ili je moţda bio nasilan, pa je Kate pobjegla od
njega. Što god bilo, čini se da je potpuno uništilo njenu sestru. A to mora da
se dogodilo uskoro, nakon što je Kate pobjegla sa svojim ljubavnikom.
Kako je izgledala, čini se da se nije okupala niti presvukla otada i da je
ţivjela u teškim okolnostima.
Annabel je znala da ih muškarci slijede. Usprkos Kateinim neprekidnim
i glasnim jecajima, mogla ih je čuti kako mrmljaju između sebe, dok su ih
pratili nazad iz dvorišta i u kulu. To je nije iznenadilo, ono što ju je
iznenadilo bilo je da su je svi također pratili uz stepenice, kad je Annabel
povela Kate tim putem.
„Hajde, hajde,” ponovila je Annabel dok je uvela Kate u praznu spavaću
sobu pokraj glavne spavaće sobe.
„Naredit ću da ti pripreme kadu i nešto hrane. Osjećat ćeš se puno bolje
nakon toga, pa moţemo razgovarati.”
„Kupka i hrana?” upitao je Eoghann s nevjericom s vrata. „Ali ona je
Engleskinja.
Annabel ga je ignorirala i gurala Kate prema krevetu. Jednom kad je
maknula njene zgrčene ruke i sjela na krevet, potapšala ju je po ramenu i
rekla, „Idem reći slugama da ti donesu kadu i hranu. Odmah se vraćam. Ti
se samo odmaraj.”
Okrenuvši se tada, krenula je prema vratima gdje su četiri muškarca bila
skupljena u grupi i gledali je.
„Curo, ne moţeš bacati hranu i zamarati sluge s ovime,” Eoghann joj je
mirno rekao.
„Ona je Engleskinja.”
Annabel je zastala na vratima i prijekorno ga gledala. „Gospodine, u
slučaju da vam je promakao moj naglasak, ja sam Engleskinja.”
„Ne, ti si MacKay,” uzvratio je.
„Da, ali sam također i Engleskinja,” očajnički je inzistirala.
„Ne,” rekao je tvrdoglavo. „Othranjena si kao Engleskinja, ali si udana
za MacKaya, pa si sada Škotkinja.”
~ 195 ~
Naš svet knjiga
~ 196 ~
Naš svet knjiga
~ 197 ~
Naš svet knjiga
~ 200 ~
Naš svet knjiga
~ 201 ~
Naš svet knjiga
~ 203 ~
Naš svet knjiga
~ 205 ~
Naš svet knjiga
~ 206 ~
Naš svet knjiga
Seonag i Fingal odmah iza njih s bar dvanaest sluga i ratnika iza njih,
koliko je mogla vidjeti, a na svakom licu se odrţavao strah i nevjerica koju
nije razumjela, dok se nije oglasio glas oca Gibsona.
„Što se dogodilo? Da li je lord mrtav? Da li je Lady MacKay –
milostiva?” sveti čovjek je nesigurno završio kad je stigao na čelo gomile i
upio prizor.
Iznenada oslobođena šoka koji ju je paralizirao, Annabel je divlje
gledala okolo u potrazi za plahtama i krznima koja nisu bila tamo, a onda
se jednostavno bacila dolje s druge strane kreveta kako bi je iskoristila kao
zaklon.
„Lady MacKay? Lorde MacKay? Nedjelja je. Sigurno niste...” Otac
Gibson je zvučao kao da je povrijeđen i čak malo zaprepašten takvom
izdajom. Annabel nije bila potpuno sigurna, ali je slutila da je ono što je
Ross radio vjerojatno u rangu s izvornim grijehom u očima crkve. Imali su
predavanje o tome da je tjelesni čin namijenjen samo razmnoţavanju, a
sigurno Ross nije mogao usaditi svoje sjeme jezikom.
Bi kad bi mogao, pomislila je ironično Annabel i onda sklopila oči uz
uzdah. Kukavica kakva je bila radije je ostala tamo gdje je nego da se suoči
sa svećenikom. Ross također nije niti pisnuo, iako je to moţda bilo zato što
nije dobio priliku. Ujak Eoghann je bio prilično brz da kaţe, „Pa, sigurno
vidite da je Ross na koljenima, zar ne, Oče? Čovjek je očito molio.
Nesumnjivo je zahvaljivao Bogu što je ţiv.”
„Da, a tko i ne bi uz tako slatku ţenu kao što je Annabel?” upitao je
ironično Fingal. „Slava Gospodinu, da ja imam ţenu kao što je Annabel, i ja
bih molio u ovom trenutku. Zahvaljujući se,” dodao je, ali Annabel je
mogla čuti nestašnost u njegovom glasu i zapazila je duplo značenje kad je
rekao moliti.
Pokvareni starac, pomislila je.
„Ali, Lady MacKay je – Ona nije molila,” rekao je odlučno otac Gibson.
„I taj vrisak. Ne. To je bilo-”
~ 207 ~
Naš svet knjiga
~ 209 ~
Naš svet knjiga
~ 210 ~
Naš svet knjiga
„Ženo?”
„Da?” Annabel je pogledala u Rossa kad su zastali na vrhu
stepenica. Ispričala mu je sve čega se nije sjećao o danu kad je primio
udarac u glavu, ne izostavljajući niti jedan detalj, čak niti da bi sebe
poštedjela. Bilo je to iskustvo. Ross se ponovo naljutio zbog rizika koji
je podnijela kad je pobjegla od svojih straţara. Ali se gromoglasno
nasmijao kad mu je priznala da je ogolila svoje grudi kako bih ga
namamila na „lijeganje u ne-krevet” kako bi smirila njegovu ljutnju.
Ali smijeh je brzo zamro i oči su mu zasjale kad mu je opisala što je
uslijedilo. Tu se njena priča raspala. Ross je prekinuo njenu priču
kako bi je poljubio i proţivjela je skoro točno ono što se taj dan
dogodilo u Carneyevom štaglju, ali umjesto sijena je tu bio krevet.
Annabel je pretpostavila da bi ga trebala podsjetiti da je nedjelja,
ali već su jednom prekršili to pravilo. Usto, zaista, vrijedno je pokore
koju će morati podnijeti.
Kasnije je Annabel nastavila gdje je stala s pričom. Tiho ju je
slušao, ali je slutila, po njegovom izrazu koji mu je preletio licem i
načinu na koji je ponekad kimnuo, da mu je njena priča pomogla da
izvuče neke vlastite uspomene.
Sredili su se i obukli kako bi krenuli dolje nakon toga, a Annabel se
uhvatila kako ţeli da je završila s pričom o napadu prije no što su
vodili ljubav. Raspoloţenje mu je sada bilo previše mirno za nju, dok
se smiješio i bio puno vedriji nakon njihovog valjanja.
„Zaboravila si spomenuti zašto su moj stric i Fingal ovdje u kuli,”
rekao je Ross, privukavši njenu paţnju nazad na drvene stolove dolje.
~ 211 ~
Naš svet knjiga
~ 212 ~
Naš svet knjiga
~ 213 ~
Naš svet knjiga
~ 214 ~
Naš svet knjiga
„Neću je kazniti,” konačno je rekla, glas joj je bio tih, ali odlučan. „I
njeno ime je Seonag. Molim te da je tako zoveš u budućnosti.”
Kateino lice se namrgodilo od bijesa na to blago odbijanje, pa je
bilo olakšanje za Annabel kad se okrenula od nje i pogledala prema
stolu kad je Ross rekao, „Ţeno?”
Bar dok nije primijetila njegov izraz lica. Nije izgledao sretno kad
je upitao, „Tko je ta ţena?”
„Oh!” uzdahnula je Kate, a njena ljutnja na Annabel, činilo se, bila
je zaboravljena, progurala se pokraj nje kako bi poţurila k Rossu.
Jednom kad je stigla do klupe na kojoj je sjedio, malo je pretjerano
zadrhtala i topila se, „Ti mora da si Ross. Veliko je zadovoljstvo
upoznati te konačno.”
Annabel se umirila, oči su joj bile suţene prema njenoj sestri, ali
Ross je samo izvio obrvu dok je gledao u Kate i onda upitao, „Tko si
ti? Još jedna nova švelja?”
Kateina glava je poletjela nazad kao da ju je ošamario, ali se brzo
oporavila i zvonko se nasmijala kad je rekla, „O, nebesa, ne. Iako,
moţe ti se oprostiti što si me zamijenio s novom sluţavkom dok sam
u ovoj haljini.” Gledala je dolje i povukla je sa strana, naglašavajući
koliko je velika i nekako je istodobno izrez bio nepristojno nisko.
„Posuđena je naravno. Od Annabel,” dodala je u slučaju da to nije
shvatio. „Ali onda opet, ona je puno krupnija od mene. Mislim da bi
mogle stati dvije mene u ovu haljinu.”
Smijala se na to i pogledala preko ramena kao da očekuje da joj se
Annabel pridruţi u smijanju njenoj šali. Nije.
„Ne brini, curo,” rekao je stric Eoghann, blago privukavši Kateinu
paţnju nazad k stolu. „Ross ima najboljeg kuhara u Visočju koji radi
za njega ovdje. Uskoro će te nahraniti, pa ćeš izgledati manje
bolesno.”
~ 215 ~
Naš svet knjiga
~ 216 ~
Naš svet knjiga
~ 217 ~
Naš svet knjiga
~ 218 ~
Naš svet knjiga
Ne, nije bila ljubomorna na nju tada. Međutim, sad bi mogla biti,
pošteno je priznala Annabel. Dobro, da, bila je. Ţeljela je biti lijepa
kao njena sestra, ţeljela je da je pripremljena kao prava ţena za Rossa,
kao što je Kate nesumnjivo bila. Annabel ga nikad ne bi odbacila
zbog sina glavnog konjušara... koji je sigurno bio divan čovjek, ali,
zaista, nije mogao biti predivan kao Ross, pomislila je.
Sjedeći tamo, pitala se da li je moţda ta ljubomora uzrokovala da
ona pročita više toga u Kateinom ponašanju nego što je zaista bilo. Ili
je, moţda, jedini način na koji je Kate znala komunicirati s
muškarcima bio flert, pa ona to nije ni smatrala flertom. Način na koji
se ona ponašala s Rossom je moţda bio način na koji su se sve ţene
ponašale u društvu muškaraca, barem ţene koje nisu odrasle u opatiji
gdje je jedini muškarac kojeg se moţe vidjeti drhtavi stari svećenik.
„U redu,” rekla je konačno Annabel. „Moţda sam krivo pročitala
tvoje namjere prema Rossu.”
„Da, jesi,” uvjeravala ju je Kate.
„Pa, pokušat ću ne dozvoliti svojim osjećajima o mojim manama
kao ţene i supruge da utječu na moju procjenu u budućnosti,” tiho je
rekla.
„Dobro.” Kate je oštro kimnula kao da bi tako i trebalo biti.
„Ali zauzvrat,” nastavila je Annabel, što je uzrokovalo zabrinut
izraz na Kateinom licu, „bila bih ti zahvalna da me ne zoveš 'Belly'.”
„Ali to ti je ime,” bunila se.
„Ne, moje ime je Annabel.”
„Ali, oduvijek sam te zvala 'Annabelly' ili 'Belly'.”
„A ja sam to oduvijek mrzila,” tiho joj je rekla Annabel.
„Ne, nisi,” rekla je odmah Kate.
„Da, Kate, jesam,” uvjeravala ju je Annabel.
„Ne. Sviđalo ti se,” inzistirala je Kate.
„Nikad mi se nije sviđalo, Kate,” rekla je nestrpljivo, nalazeći da je
smiješno što mora opravdavati to. Znala je što joj se sviđa, a što ne.
~ 219 ~
Naš svet knjiga
„Mrzila sam to otkad si me prvi put tako počela zvati i rekla sam ti to
tada, a ti si se samo nasmijala i plesala oko mene pjevajući,
'Annabelly ima debeli belly8. Annabelly ima debeli belly'”
„O, Boţe, jesam, zar ne?” rekla je uţasnuto. „Ja sam uţasna sestra!”
Na to se bacila opet na krevet i počela jako plakati.
Annabel joj je trljala čelo prstima, pitajući se kako je njen zahtjev da
je Kate ne zove, onim što je zapravo prilično uvredljivo ime, završio
tako da je u situaciji da se osjeća da ona mora tješiti djevojku. Bar ju je
dio nje poticao da tješi Kate. Drugi, puno veći dio Annabel
jednostavno to nije htio.
Iskreno, u tom trenutku nije čak niti htjela imati posla s njom.
Htjela ju je smjestiti u kočiju i poslati je kući njihovim roditeljima i
pustiti ih da se oni bave s kćeri koju su odgojili kao ţenu kakva je
postala. Naţalost, njena majka je jasno dala do znanja da Kate više
nije dobrodošla u Waverlyu. Ali da li je to značilo da je ona zapela s
njom? Čak je nije ni vidjela četrnaest godina. Zapravo, bile su stranci.
Ali, bila je njena sestra, podsjetila ju je njena savjest, a ona je bila
dobro odgojena. Učili su je milosrđu, sluţenju i patnji, a moţda je
Kate bila njen kriţ u ţivotu.
A takvo razmišljanje je bilo razlog zašto je Annabel oduvijek
mrzila ţivot u opatiji. Milosrđe je bilo u redu, i sluţenje Bogu, ali dio
s patnjom? U to nije bila tako sigurna. Da li treba biti milosrdan do
točke kad povrijediš sebe? Da li se očekuje da sluţiš s kompletnom i
apsolutnom nesebičnošću, čak i ako su ljudi kojima sluţiš prokleto
sebični? I da li se zaista očekivalo da provede ţivot nesretno pateći
kako bi drugi bili sretni? Zato što je bila prilično sigurna da će briga o
Kate biti nezahvalno, jadno iskustvo koje će od njenog ţivota
napraviti pravi pakao. Ali, isto tako, nije je jednostavno mogla
ostaviti na cjedilu; Annabelina savjest to ne bi dozvolila. Tako da
8 Belly = trbuh
~ 220 ~
Naš svet knjiga
~ 221 ~
Naš svet knjiga
~ 222 ~
Naš svet knjiga
~ 223 ~
Naš svet knjiga
~ 224 ~
Naš svet knjiga
~ 225 ~
Naš svet knjiga
~ 226 ~
Naš svet knjiga
skrivena ispod stola. To je bilo olakšanje, jer se pitao zašto ona sama
ne izudara djevojku.
„Kakve imaš planove za nju?” upitao je konačno Ross. Koliko god
mu se Kate nije sviđala, ona je bila Annabelina sestra i ako je ona
htjela da nakratko ostanu zajedno, pokušat će to podnijeti. Iako,
iskreno je htio izbaciti podmuklu vješticu iz svog doma i nikad joj ne
dopustiti da se vrati. Ne zato što ga je pokušala opipati ispod stola –
to mu se zgadilo – već ono što ga je zaista razljutilo je bio način kako
se ponašala prema Annabel. Povrijedila ju je nekoliko puta u samo
nekoliko trenutaka dolje, a on to neće trpjeti. Nitko neće povrijediti
Annabel... a ako Kate nazove Annabel 'Belly' još samo jednom -
„Pisat ću mami i tati,” rekla je Annabel, prenuvši ga iz misli i Ross
je osjetio kako mu je srce potonulo. Onda su zapeli s njom još neko
vrijeme dok pismo ode juţno u Englesku, a onda još duţe dok ne
dobiju odgovor. Prokletstvo, bit će sretan ako ne ubije tu ţenu prije
no što ode.
~ 227 ~
Naš svet knjiga
~ 228 ~
Naš svet knjiga
~ 229 ~
Naš svet knjiga
~ 230 ~
Naš svet knjiga
~ 231 ~
Naš svet knjiga
~ 232 ~
Naš svet knjiga
~ 233 ~
Naš svet knjiga
~ 234 ~
Naš svet knjiga
~ 235 ~
Naš svet knjiga
~ 236 ~
Naš svet knjiga
~ 237 ~
Naš svet knjiga
~ 238 ~
Naš svet knjiga
~ 239 ~
Naš svet knjiga
~ 240 ~
Naš svet knjiga
~ 241 ~
Naš svet knjiga
~ 242 ~
Naš svet knjiga
~ 243 ~
Naš svet knjiga
Giorsal.”
„Ali, ja nemam sestara, a ti imaš,” istaknula je Giorsal smijući se.
„Hvala vam što ste se vratili sa mnom,” rekao je Ross dok su on,
Bean i Giorsal usporedno ujahali u dvorište. Pogledavši u svoju
sestru, dodao je, „Sviđaš se Annabel, vjerovat će tvom savjetu.”
„Da li mi govoriš da ti još uvijek ne vjeruje?” upitao je znatiţeljno
Bean.
„Ne, to nije ono što govorim,” uvjeravao ga je. „Annabel mi
vjeruje, ali o ovom slučaju bi mogla pomisliti da sam bezosjećajno
muško koje ne razumije ništa u vezi sestara i slično.“
„Da, ali ti si djevojka,” rekao je Ross. „I to je ono što Annabel treba
upravo sada kako bi joj pomogla da sve ovo sredi. Druga djevojka s
kojom moţe razgovarati... inače će dopustiti da njena krivnja vlada
njome i sve nas učini nesretnima do kraja naših ţivota.”
„Zar stvarno misliš da bi dopustila svojoj sestri da ostane
zauvijek?” upitao je Bean. „Po onome što si rekao ona je noćna
mora.”
„Da, ali joj je također i sestra,” istaknuo je Ross dok su se polako
pribliţavali konjušnici. „A Annabel ţivi ţivot koji je bio namijenjen
Kate, dok se Katein ţivot raspada. Slutim da Annabel osjeća groznu
krivnju zbog toga i zato još nije otpravila djevojku.”
„Ne,” rekla je Giorsal sa sigurnošću. „Ovaj ţivot nije bio
namijenjen Kate. Ona se ovdje ne bi nikada uklopila. Ti i Annabel ste
suđeni jedno drugome.”
„Ja to znam,” uvjeravao ju je Ross. „Samo moramo uvjeriti i
Annabel.”
~ 244 ~
Naš svet knjiga
~ 245 ~
Naš svet knjiga
~ 246 ~
Naš svet knjiga
~ 247 ~
Naš svet knjiga
~ 248 ~
Naš svet knjiga
~ 249 ~
Naš svet knjiga
~ 250 ~
Naš svet knjiga
~ 251 ~
Naš svet knjiga
~ 252 ~
Naš svet knjiga
~ 253 ~
Naš svet knjiga
„Milorde!”
Ross je spustio ruku nakon kucanja na Effiena vrata i pogledao
okolo na Fingalov poziv. Nestrpljivo se pomaknuvši, pogledao je u
Beana.
„Vidjet ću što ţeli,” rekao je i krenuo u susret čovjeku.
Ross se okrenuo nazad prema vratima kolibe i opet pokucao.
„Effie bi trebala biti kod kuće. Vidio sam da je primila dostavu
prije malo manje od pola sata,” rekao je zabrinuto Fingal Rossu, kad
je prošao pokraj Beana.
„Škrinju?” upitao je Ross.
Kimnuo je. „Ali jedva ju je primila kad je ta gadna Engleska laka
ţenska pojavila.”
„Kate?” upitao je oštro Ross.
„Da, a krupan čovjek ju je pratio u stopu.” Gunđao je. „Čovjek
krupan kao bik koji odgovara opisu dečka koji ti je stvarao nevolje.
Pa sam pomislio da je bolje da krenem u dvorac da ti to kaţem.
Upravo sam stavljao sedlo na moju ragu kad sam čuo konje na
kamenoj stazi i došao istraţiti.”
~ 254 ~
Naš svet knjiga
~ 255 ~
Naš svet knjiga
~ 256 ~
Naš svet knjiga
~ 257 ~
Naš svet knjiga
„Ross je trebao biti moj,” zasiktao je Kate. „Da sam znala koliko je
zgodan, mlad i bogat, nikad ne bih pobjegla s Grantom.”
„Ali ja sam mislila da ti voliš Granta,” rekla je Annabel namrštivši se.
„Kakve koristi od ljubavi kad si gladan?” gorko je upitala. „Ljubav ne
proizvodi hranu, niti prekrasne haljine za nositi, a niti sluge koje će te
dvoriti.” Škrgutala je zubima i rekla, „MacKay je veći čak i od Waverlya, a
ja sam mogla ţivjeti tamo sa svim tim slugama koji bi ispunjavali sve moje
potrebe i -” Zastala je i prijekorno pogledala Annabel i onda zareţala od
frustriranosti, „I to s Rossom kao ljubavnikom.”
„Znam kako je divan ljubavnik,” dodala je, ustavši na noge i gledajući u
Annabel. „Vidjela sam vas dvoje, i na čistini uz rijeku i onda ovdje u
štaglju. On čini da zavijaš kao kuja koja se tjera, dok je Grant nespretan i -”
Kate je sklopila prste i zareţala, „Mrzim te i zbog toga, također. Zašto ti
dobiješ sve dok ja ostajem bez ičega? Zašto ti dobiješ jakog muškarca koji
ne samo da je njeţan i iskusan ljubavnik, već je dovoljno jak voljom i umom
da učini ono što se mora učiniti, dok ja dobijem dječaka koji nema pojma
što treba raditi u krevetu i nema niti jaku volju niti dobar um. To nije
pošteno,” frustrirano je povikala.
Komešanje kraj vrata je učinilo da obje pogledaju u tom smjeru. Grant je
stajao na vratima, tih i miran. Annabel je po njegovom povrijeđenom
izrazu lica vidjela da je čuo sve što je Kate rekla i bilo joj je jako ţao zbog
njega. Ali nakon jednog trenutka, duboko je udahnuo, podigao glavu i
otišao do Kate, tiho joj govoreći, „Sada imamo dovoljno bogatstva da
ţivimo onako kako ţeliš. Moţemo kupiti lijepo imanje u juţnoj Francuskoj,
ili u Španjolskoj, zaposliti sluge i uţivati u svim tim stvarima koje ţeliš.
Sada smo dobro opremljeni za ţivot, Kate. Pusti svoju sestru da ide.”
„Da, sad smo dobro opremljeni,” sloţila se Kate i onda promrmljala,
„Dakle, zašto nisam sretna? Mislila sam da će samo dio ovoga učiniti da
sve bude u redu. Umjesto toga, ja...” Odmahujući glavom, okrenula se
prema Annabel i priznala skoro se srameći, „Jednostavno ne mogu
~ 260 ~
Naš svet knjiga
~ 262 ~
Naš svet knjiga
odbila o jedan stup kad su pali, a onda je leţao na tlu, glava mu je bila uza
stup pod čudnim kutem, a Kate na njegovim nepomičnim grudima.
„Grant?” upitala je zabrinuto Kate dok je podizala glavu s njegovih
grudi. „Grant?”
Annabel je zagrizla svoju usnu. Mogla je vidjeti da je mrtav, slomljenog
vrata, ali je oklijevala trenutak prije no što se pomakla naprijed i sagnula se
kako bi stavila ruku na njeno rame.
„Hajde, Kate. Mrtav je,” rekla je njeţno.
„Ne, nije,” prasnula je njena sestra, otresavši njenu ruku. Onda je počela
tresti Granta. „Probudi se, Grante. Probudi se i pokaţi joj da si još uvijek
ţiv. Grante!”
Annabel je zagrizla usnu, a onda je skrenula pogled kad je Kate počela
histerično vrištati i ponovo udarati mrtvog čovjeka, naizmjenično moleći i
zahtijevajući da se probudi.
„Pusti je,” savjetovao je Ross, iznenada pored nje i uhvativši je za ruku
kako bi je spriječio dok se saginjala da opet dodirne rame svoje sestre.
Annabel je oklijevala, ali onda se uspravila kimnuvši.
„Jesi li dobro?” upitao je Ross, okrenuvši je prema sebi i prelazeći očima
i rukama preko nje u potrazi za ranama.
„Da,” Annabel ga je uvjeravala, a onda se drhtavo nasmiješila i dodala,
„Ali, drago mi je da te vidim.”
Ross je kimnuo, a onda je iznenada prekrio njena usta svojima u brzom
grubom poljupcu. Onda ju je čvrsto privio na grudi u dugom zagrljaju i
uzdahnuo.
„Pazit ću na Kate,” rekao je Bean pridruţivši im se kad je Ross prekinuo
zagrljaj. „Bolje je da uzmete svoj novac.”
„Da. Hvala ti,” promrmljao je Ross, a onda je odveo Annabel do hrpe
nakita i novca na podu.
Kad ju je tada pustio i kleknuo kako bi ih počeo opet stavljati u vreću
koju je donijela Kate, Annabel je čučnula pokraj njega da mu pomogne.
~ 263 ~
Naš svet knjiga
~ 267 ~
Naš svet knjiga
sam zahvalna što me Katein čin umjesto toga smjestio ovdje s tobom.
Nisam znala da ţivot moţe biti tako...” Zastala je, nekoliko joj je misli
prošlo glavom. Nije shvaćala da ţivot moţe biti tako pun njeţnosti, boje
sreće i strasti. Ali na kraju je samo rekla, „Prekrasan.”
Ross se nasmiješio i onda se sagnuo kako bi je poljubio. Bio je to isprva
sladak poljubac, pun ljubavi, ali onda kao što se događalo kad bi bili
zajedno, strast bi preuzela kontrolu.
Zastenjavši, Annabel je povukla ruke s njegova struka kako bi mu ih
stavila na ramena, a onda se podigla na noţne prste i pripila uz njega. Ross
je odmah spustio ruke ne bi li joj obuhvatio straţnjicu. Podigavši je s poda,
počeo ju je nositi do kreveta, njihova tijela su se trljala jedno o drugo
svakim korakom. Ali stao je kad se začulo kucanje na vratima.
Prekinuvš poljubac, pogledao je prema vratima i dreknuo, „Odlazi.”
„Zar se tako razgovara sa svojom sestrom?” povikala je Giorsal smijući
se. „Osim toga, kucam samo zato da ti kaţem da se Carney vratio i doveo
je određenog gospodina za kojeg sam sigurna da bi ga Annabel htjela
odmah vidjeti.”
„Prokletstvo,” zareţao je Ross i nagnuo svoje čelo na Annabelino.
„Što je bilo?” upitala je zabrinuto.
Ross je oklijevao, ali onda je priznao, „Zadatak na koji sam poslao
Carneya je bio da dovede trgovca tkaninama ovamo, kako bi mogla kupiti
što god poţeliš. Trebala bi imati svoje haljine, napravljene samo za tebe, ne
odbačene haljine moje majke.”
„Oh,” zadahtala je Annabel, suze su opet zaprijetile, a onda ga je čvrsto
zagrlila. „Hvala ti muţu. Ti si najdivniji, najljubazniji muţ kakvog bi
djevojka samo mogla poţeljeti.”
Ross se nasmiješio nakrivljenim osmijehom, ali onda je uzdahnuo.
„Pretpostavljam da bih te trebao pustiti da porazgovaraš s čovjekom.”
Annabel je bila u iskušenju, ali onda je odmahnula glavom. „Ne. Moţe
malo pričekati.”
~ 270 ~
Naš svet knjiga
~ 272 ~