BONTON

(ZNAČENJE I ZNAČAJ)

Prof. Sanja Radojević

Komunikologija
 Bonton - istorijat

Norme društvenog ponašanja datiraju još od vremena nastanka prvobitne ljudske

zajednice, ali je prva knjiga o ovoj temi napisana u 16.vijeku. Autor prve knjige
o bontonu je monsinjor Delakaza, crkveni velikodostojnik i naučnik. Ova knjiga je
imala za zadatak da razgraniči društvene slojeve: bogati su morali da poštuju
pravila lijepog ponašanja, a ista ta pravila su prost narod osuđivala da takav i
ostane. Lijepi maniri nisu uvijek bili prihvaćeni sa odobravanjem, pa je tako, na
primjer, viljuška smatrana đavolskim instrumentom ili ženskim priborom, a njena
upotreba znakom dekadencije.
 O značaju lijepog ponašanja

Pravila lijepog ponašanja nastala su iz potrebe da ljudi u svojim međusobnim

odnosima, u svakodnevno životu, osjete skladnost i ljepotu.

Pravila lijepog ponašanja odabirana su vijekovima, mijenjana i dopunjavana.

Svako doba imalo je svoje obilježje u normama lijepog ponašanja, jer su one
neminovno proisticaleiz društvenih odnosa određenih perioda.

Ipak, postoje izvjesni ustaljeni načini ponašanja koji počivaju ma mekoj vrsti
prećutnog dogovora između ljudi. Oni su se zadržali zato što su se vremenom
pokazali dobrim i korisnim.
Čovjeku koji je već od rane mladosti navikao da se lijepo ponaša, neće u
kasnijem životu biti teško da se slobodno i sigurno ophodi u društvu. On će i u
situacijama kad nije sasvim siguran kako treba da se ponaša pravilno postupati.

Ali i oni koji nijesu imali mogućnosti i uslova da u mladosti savladaju osnovna
pravila dobrog ponašanja, mogu s malo pažnje i truda nadoknaditi propušteno.

Dobro ponašanje nije samo pitanje spoljašnje forme. Ono odražava i unutrašnju
ličnost čovjeka.
U svakom slučaju, poznavanje pravila društvenog ponašanja omogućava svakome da se lakše,
sigurnije, i sa više samopouzdanja, kreće u društvu.

Stupajući u kontakte s drugima, čovjek bez zbunjivanja rješava sve situacije u koje može zapasti,
a posebno ako mu se to desi prvi put.

Samo poznavanje ovih pravila nije dovoljna garancija da će čovjek zaista postupati onako, kako
se to od njega očekuje. Neophodno je da stalnim vježbanjem, i uz burnu pažnju, tako
ovladavamo pravilima ponašanja, da ona postanu sastavni dio nas samih. Tako će naše ponašanje
biti dobro, ne zato što smo naučili pravila ponašanja, nego zato što će djelovati prirodno, što će
biti nama svojstveno, što se drukčije ne bismo ni mogli ponašati. Kad to postignemo, onda ćemo
tek biti sigurni da ćemo se na svakom mjestu i u svakoj prilici ponašati onako kako to drugi od nas
očekuju i traže.