JEDAN

NEKOLIKO TJEDANA EDITH JE OTVORENO PISMO DRŽALA NA BIJELOM

kaminu u dnevnoj sobi. Bilo bi to lako - kažiprst i palac, trzaj zglobom - i nestalo bi u vatri od
bukovine koja je zimi uvijek bila zapaljena neposredno prije čaja u pet poslijepodne. Onda bi ga
mogla pokušati zaboraviti jer on ga sigurno ne bi ponovno napisao. Ako vam se netko ne javi
pola stoljeća, a onda naglo to učini, možete pretpostaviti da vas vjerojatno neće uznemirivati da
mu odgovorite. Uostalom, nije mogao biti siguran kako je ona još uvijek živa ili u stanju pisati.
Ili da bi se ona sjećala bilo čega iz tih nejasnih dana i noći ranog i vrućeg ljeta 1945. godine.
Međutim, ostavila je pismo točno kako ga je odložila nakon prvog i jedinog čitanja: niti
ga zaboravivši, niti prihvativši - poput prvih, tihih naznaka ozbiljne bolesti. Njezina domaćica,
gospođa Hoath, svakog bi ga ponedjeljka ujutro podigla da obriše prašinu, a zatim bi ga precizno
i s poštovanjem spustila.
Osjetila je kako se radi o nečem posebnom jer je Edith ostala pisma držala u rolo pisaćem
stolu u radnoj sobi pokojnoga supruga Williama. Gospođa Hoath nikad ga ne bi mogla pročitati,
čak i da zna njemački jezik. Ni u Njemačkoj samoj danas nitko iz poslijeratne generacije ne bi
znao pročitati Sutterlin, kojim su se pažljivo urešavala stara pisma. U trenutku kad je vidjela
gustu crnu tintu kojom su bile ispisane krivulje slova, prožeo ju je osjećaj davne upoznatosti,
istovremeno intimne i odbojne. Odlučila ga je pročitati, iako nije znala od koga je, no neizbježno
i do toga će doći. Moralo je biti od nekoga iz njezine generacije, na koju je i podsjećalo, zadnje
koja je učila čitati i pisati Sutterlin. Kad čovjek porazmisli o velikim piscima i misliocima što su
ga koristili, kao i mnogi obrazovani ljudi, nevjerojatno je da nacija može u dvije generacije
većinu svoje pisane povijesti sama sebi učiniti nedostupnom. Odgovorila je nakon mnogo
odugovlačenja i pristala ga primiti. I tek je tog jutra, kad je on trebao doći, ona uzela njegovo
pismo i ponovno ga pročitala. Znala je, naravno, o čemu se radi i znala je što želi, ili je tako
mislila. Želio ju je još jednom vidjeti, rekao je, prije nego oboje napuste ovaj svijet. Zašto,
pomislila je. Kakve koristi od toga nakon toliko vremena? Ništa se ne može vratiti i sad, u
njezinim godinama, ništa se nije moglo napraviti. Prošlost bijaše mrtva i pokopana, barem što se
nje ticalo.
Zapitala se, dok je stavljala svoje naočale za čitanje uz prozor u dnevnoj sobi, tko je prvi
zapisao tu rečenicu. Shakespeare? Moguće je. Toliko toga što Englezi bezbrižno izgovaraju u
svakodnevnom životu dolazi od Shakespearea, premda oni u pravilu to ne znaju. Nisu ga
zaslužili.
Prije nego se prepustila starinskome rukopisu, preko ledine se zagledala u tamnocrvena
sasekska goveda, na polju onkraj ograde u jarku, iza koje su se nazirali obrisi Downsa. Bilo je
kasno jesenje poslijepodne, ispunjeno užurbanim oblacima i naletima vjetra, koji su bijelom
lozom udarali po francuskim prozorima, raspršujući kišne kapi u zlobnim eksplozijama što su
pucketale poput metaka. Baš poput metaka. Za nju to ne bijaše usputna fraza, nikakva
izmišljotina njezina uma. Znala je ona mnogo bolje od drugih kako meci zvuče i što naprave.
Posvema zbog tog razloga, ali djelomično i stoga što je mnogo ostalih nepoželjnih prisjećanja
čuvala u tami pedeset godina, još je uvijek oklijevala ponovno pročitati pismo Hansa Bečka.
Pismo je došlo iz Munchena. Mora da se vratio svojim korijenima, što ona očito nije
napravila. Od staroga Munchena, kakvoga su ga oni poznavali, nije previše ostalo. Sravnili su ga
sa zemljom, razrušili i spalili britanski, kanadski i američki bombarderi. Stan njezine obitelji,
zgrada u kojoj se nalazio, cijela ulica, nestali su u jednoj jedinoj noći kad je rat već. bio pri kraju.
Na sreću, njezina se obitelj nije ondje nalazila, a ona je bila na sigurnom u Berghofu, u planinskoj
kući. Ostala je ondje sa svojom metresom, jednom djevojkom iz Munchena. Bombarderi kuću
nisu pronašli sve do samog kraja rata, nakon što su je njezina metresa i pratnja zauvijek napustili.
No tijekom užasna noćnoga putovanja, te zadnje godine rata, mogli su na nebu vidjeti udaljeno
crveno bljeskanje zapaljena Munchena. Dom Hansa Bečka također bijaše razoren, ali ranije,
pomislila je. Njegova je majka preživjela, no njegova četrnaestogodišnja sestra Greta, lijepa
tamnokosa djevojka smeđih očiju i vesela osmijeha, bila je ubijena. Njezino tijelo nikad nije
pronađeno. Pogođena je na ulici, kad je pobjegla iz zgrade u plamenu i, posvjedočili su susjedi,
od nje ostala je samo lokva krvi. Edith tada nije previše dobro poznavala Hansa, no kasnije u
Berghofu i Berlinu prisjetila se kako je spominjao svoju sestru više nego to ljudi obično čine, kao
da mu je bila kći.
Njegovo pismo podsjetilo ju je na još jedan gubitak, koji je sve bacao u zasjenak, gubitak
strašniji od porušenih zgrada i čak tisuća života. Bio je to gubitak vremena, razdoblja, mjesta za
koja se činilo da tvore život. Možda je to bilo neizbježno s obzirom na godine što su prošle, a
možda se svakome njegova mladost u kasnijem životu čini da je provedena u drukčijem i
neponovljivom svijetu. No živahna, retrospektivna nedužnost razdoblja njezine vlastite mladosti
bila je u mnogo većoj mjeri neponovljiva nego u drugih. Nije bila riječ samo o sjećanjima na
školu, lekcije klavira, gimnastiku, ples, a koliko je voljela plesati, što su bila samo njezina
sjećanja koja će s njom biti pokopana: bila je riječ o tome kako će njezina cijela mladost, i ona
sama, biti otada pa za sva vremena viđeni samo u kontekstu armagedona koji će uslijediti. Sad
nitko nigdje nije mogao pročitati da je poznavala Evu Braun, svoju buduću poslodavku,
jednostavnu plavušu, učiteljevu kćer zaposlenu kod fotografa Hoffmana za koju nitko nije mogao
ni sanjati kako će postati metresa i, ukratko, supruga Adolfa Hitlera, Fuhrera.
Jednako tako, dozna li se da je Hans Beck kao dječak bio u ljetnim kampovima mladeži
nacističke partije, u tome će se pronaći zloguki predznak za njegovu zrelu dob. Ali Hans je u ono
vrijeme, tada bila je malčice zainteresirana za njega, činio isto što i ostali momci. Nije bio
nikakav naročiti nacist, posebice ne u političkome smislu, u bilo kojem smislu. Jednostavno je
bio tamo, ili u blizini. Mnogo bliskija je tada u svojemu životu bila s Hannah, kćeri lokalnoga
doktora, svojom najboljom prijateljicom. Divila se je Hannah kako se poslije nikad nikome nije
divila. Hannah je bez velikog truda u svemu bila izvrsna: njezino učenje, njezino vježbanje,
njezino sviranje, njezino plesanje - u svemu bila je bolja od Edith. Ona joj je zavidjela, ali nikad
nije bila ljubomorna. Voljela ju je i divila joj se previše da bi bila ljubomorna, voljela je njezin
humor, smisao za šalu, njezinu velikodušnost. Kad bi čovjek bio s Hannah sve u životu činilo se
mnogo uzbudljivijim. A kad ne bi bio blizu nje, smiješio bi se pri pomisli na nju. Kad je Hannah
otišla u Ameriku sa svojom obitelji, jer bili su Židovi, i dovoljno pametni ili sretni da rano
pobjegnu, Edith nije pitala zašto tako mora biti. Nije stvarala zaključke na osnovu tog jednog
slučaja uz nebrojene druge, ništa više nego i Hannah. Cijela je stvar predstavljana kao nužna, pa
se i zato činila prirodnom - ta grozota i nezamisliva strava. Bila je toliko velika da je čovjek nije
mogao vidjeti. Zločin bez imena, rekao je Churchill. Bilo je to nekako mnogo prikladnije od
imena koja su mu naknadno dana.
Danas nitko ne može zamisliti kako se moglo svjedočiti epizodi poput Hannahina
iznenadna odlaska bez postavljanja pitanja njegova čudovišna konteksta. Bijaše to najveći
nenadomjestivi dio te prošlosti. Tako se onda živjelo. Čovjek nije imao nikakvu potrebu da išta
napravi ili da nešto bude: sve što je nužno trebalo učiniti, bilo je prešućivanje pitanja. Ali možda
je prešućivanje pitanja bio neki način postupanja i življenja.
Edith je prošla preko toplog perzijskog tepiha k prozorima držeći prema svjetlu papir koji
se blago tresao. O prozorsko staklo udarale su kišne kapi, a vjetar je talasao i pritiskao do zemlje
travu na Downsu.
Stabilnom, teškom rukom ispričavao joj se što je iznenađuje i izražavao nadu da je
dobroga zdravlja. Nije bilo lako doznati je li još uvijek živa i pokretna ni otkriti njezino vjenčano
prezime i adresu, no danas je Internet od velike pomoći. Edith nije mogla zamisliti kako bi se
snašla s Internetom i bila je impresionirana time što je Hans, čovjek njezinih godina, naočigled
njime toliko dobro baratao. Piše joj, reče, zato što bi je rado susreo i s njom porazgovarao
uvjeravajući je kako nema namjeru uskrsavati prošlost, već se jednostavno s njom rukovati.
Njegovo pismo bilo je iskreno, razumno, izravno, baš kao od čovjeka kakvim se činio da jest.
No njegova metafora s rukovanjem bijaše zabrinjavajuća. Zamislila je kako bi se s njim
ponovno rukovala. On bi se osjećao poput stranca, sigurno, usprkos činjenici što su dijelili ista
sjećanja na snažni... Što snažno? Trenutak? Vrijeme? Prošlost? Ne, za takve pojmove bili su
previše zasebni, svoji, normalni u svakodnevnom životu. Snažni doživljaj, onda? Dani, cijeli
životni periodi mogu biti snažno doživljeni, a da nemaju neku trajnu važnost, čak i za one koji u
njima sudjeluju, makar ostave posljedice. Možda je ta normalnost ono što je bilo neobično,
svakodnevni detalji, svakodnevnost, sat koji ravnodušno kuca na tvojem zapešću tijekom velikih,
nevjerojatno groznih događaja. Možda je u tome bilo snage.
Međutim, pomisao na rukovanje nije bilo ono što ju je mučilo. Radilo se, pomislila je, o
rukovanju s prošlošću, a toga se bojala. Nije važno što je moglo biti nekoliko preživjelih, možda
nijedan, iz te zasebne prošlosti, s tog mjesta i od tih ljudi. Nije bilo važno što je pedeset ili
šezdeset godišnjica prošlo od Drugog svjetskog rata, a koje bijahu posvuda obilježene i slavljene.
Nije bilo važno što su lovci na naciste još uvijek aktivni u lovljenju ratnih zločinaca i sni-manju
filmova o njima. Nije bilo važno što su vjerojatno samo ona i Hans ostali živi da kažu kako doista
bješe u bunkeru. Za njih ništa nije značilo ponovno koračanje tom zemljom. Iz toga mogli su
na-doći samo problemi. Ponovno je pogledala mokra goveda zabavljena njihovom travom, što
kao da nisu marila za vrijeme. Mogla je otići u Lewes u kupnju, no pretvorilo bi se to u
katastrofu. Pokisla bi bez obzira otpješačila ili se odvezla onamo. U svojemu odgovoru Hansu
predložila mu je neka dođe na čaj: trebao je doći u četiri. Nije imala pojma otkuda će doputovati.
Hoće li se čaj premetnuti u večeru? Hoće li htjeti prenoćiti ili je rezervirao hotelsku sobu u
Lewesu. Shelley's, predložila bi ona da se nju pita. Možda su se ondje trebali naći na čaju. To bi
njega i prošlost zadržalo na malčice većoj udaljenosti.
Spustila je pismo i pogledala svoju ruku, ruku s kojom se on trebao rukovati. Imala je
lijepe ruke, nježne i skladne; sad su bile mršave i koščate, poput starih kokošjih kandži, koža im
bijaše naborana i pjegava. Jesu li te smeđe mrlje -nazivaju li ih ljudi pjegama - nevažne stanične
mutacije? Jesu li bile znak raka ili ih čovjek dobije bez obzira hoće li dobiti rak? William imao je
kožu gotovo bez ijedne mrlje do dana kad je umro, od raka. On bi danas otišao u Lewes, u to
nema sumnje. Uživao je u ružnom vremenu i mrzio kupovanje pa je nastojao odlaziti u kupnju
kad većina ljudi to nije željela. Provodio je ekspedicije kupovanja poput vojnih operacija:
odrediti cilj, stići do njega, ščepati ga i izvući se što je brže moguće. Bio je najstaloženiji i
najmiroljubiviji čovjek na svijetu, ali ipak su mu vojska, barem britanska vojska, i rat veoma
odgovarali. Usprkos ugodnoj i pogodnoj drugoj karijeri u trgovanju čajem, vjerojatno je sebe
uvijek zamišljao kao mladoga kapetana u vojnoj odori u kojoj ga je upoznala blizu Rhinea'ožujka
1945. godine. Postoji li razdoblje u životu kad su ljudi u potpunosti, i sasvim svoji, onda je ovo
bilo njegovo.
Bio je to dobar brak, u cijelosti - veoma dobar u usporedbi sa stravičnim pričama za koje
je osjećala da ih svakodnevno čuje - i katkad je mislila da je razlog djelomično počivao u tome
što ju je povezivao s najboljim periodom života. Taj dio prošlosti zasigurno bijaše bezazlen, i
plodan. Barem kad je o njemu bila riječ.
Edith je presavila pismo i hodnikom hitro otišla u radnu sobu. Na parketu u hodniku koji
je ugodno mirisao na laštenje gospođe Hoath, njezini su koraci odzvanjali zadovoljstvom,
svježinom i svr-sishodnošću. Stavila je presavijeno pismo iza kutije kao da ga skriva. Usprkos
čvrstini i očiglednoj odlučnosti njezinih koraka, ona se osjećala krhko i ugroženo. Poželjela je
nešto reći gospodi Hoath, no na trenutak je pomislila da ne može govoriti, a njezini su prsti
drhtali dok je odlagala pismo. Radilo se o Michaelu, njezinu sinu, zbog kojega se osjetila
ugroženom s tim ponovnim oživljavanjem prošlosti. Apsurd, naravno, jer to nije imalo ništa s
njim - tada još nije bio rođen. Danas je on prezaposleni i uspješan trgovački pravni savjetnik, otac
troje blagoslovljene unučadi, nije živio predaleko, bio je u sretnom braku - koliko se to može reći
- i veoma sposoban da se pobrine za sebe. Hans ga nikad neće susresti i nikad neće imati prilike
da i njemu zaprijeti, čak i da kojim nevjerojatnim slučajem to poželi: ona će se za to pobrinuti.
No i dalje je osjećala mučnu paniku od prijeteća otkrića, kao da je nešto pogrešno učinila. Nije to
bila njezina krivica, ništa od toga nije bila njezina krivica, rekla je sebi samoj.
Otišla je u kuhinju gdje je gospođa Hoath u velikoj zdjeli radila pire od krumpira. Bilo je
jasno kako je gospođa Hoath odlučila da posjetilac ostane na večeri. Edith joj nije ništa rekla o
njemu, čak ni spol, no gospođa Hoath znala je osjetiti stvari. Zajedno su ostarile. Gospođa Hoath
počela je raditi u kući u roku od tjedan dana otkako se William vratio sa svojom mladom. Bijaše
to neposredno nakon završetka rata dok u Home Farmu još uvijek bijaše njemačkih ratnih
zarobljenika. Edith ih je viđala kad bi ih poslijepodne vozili natrag u logor u sporom i škripavom
vojnom kamionu. Zurili bi tada, a jesu u svaku mladu ženu, sumornom i ogorčenom žudnjom, za
razliku od talijanskih ratnih zarobljenika koji su mahali i smijali se, no ona bila je sigurna kako
na njoj nema ništa što bi pokazivalo da je Njemica i nikad nisu je čuli da govori. Onda jednoga
dana, dok se vraćala iz šetnje s Gipom, kojega joj je dao Jack Russell William, kamion se kretao
sporije nego obično te je trokirao, zastajkivao dok su se brzine mijenjale naniže i gotovo je stao
na uskom S zavoju što je prolazio pokraj crkvenoga groblja i dućana. Čekala je da prođe držeći
Gipoa na uzici svjesna dvadesetak para očiju što su je odmjeravale od glave do pete i pazila da ne
podiže pogled, kad glas odozgo reče polako i jasno: "Guten Tag, gnadiges Fraulein"
"Dobar dan, časna djevojko." Na engleskom zvuči previše iz-vještačeno, očigledno
sarkastično, no na njemačkom u ono vrijeme mogli ste to reći i misliti, što ironičnosti daje
njezinu prodornu snagu. Podigla je pogled ne mogavši se suzdržati. Dvadesetak mladih lica,
mladih kao što bijaše njezino, gledalo ju je krutom i prepredenom drskošću. Jedan od njih - onaj
što ju je pozdravio, bila je sigurna, nasmiješio se uobraženom sukrivnjom. "Znam tko si", govorio
je njegov osmijeh, "i ti znaš da ja to znam, gnadiges Fraulein." Čim je kamion prošao, ona potrči
uz cestu na imanje stisnutih usana naprežući se da ne ispusti suzu. Uspjela bi u tome da nije, dok
je žurila gore u sobu, susrela gospođu Hoath.
"Oprostite, gospođo Ashburnham, no imam pismo za vas." Bilo je iz Munchena, majčin
rukopis.
"Mislila sam da ste u svojoj sobi i namjeravala sam ga odnijeti gore, ali evo ga sad."
Gospođa Hoath pružila joj ga je smiješeći se, razdragana mišlju kako će Edith biti sretna."
Edith je briznula u plač.
Bijaše to početak stanja koje će kasnije biti poznato pod nazivom depresija.
Neprestano je bila iscrpljena, što je povremeno pripisivala malome Michaelu, i budila se
svakoga jutra u četiri sata s bijednim osjećajem ništavosti i očaja. Ništa nije bilo vrijedno činiti,
jer što god bi napravila činilo se da želi propasti, a ispod toga uvijek se nalazila izmoždena
uvjerenost kako to ionako ništa nije vrijedilo. Svakodnevne aktivnosti kao što su ustajanje,
izlaženje, jedenje, kupanje, govor, raspoloženost - povrh svega duži razgovor - bile su dostižne,
no samo uz veliki napor. Mislila je da se ne vidi, ali polako počela je sumnjati kako gospođa
Hoath shvaća o čemu se radi. Nikad ništa nije rečeno, naravno. Bilo je važno da ne bude, jer ono
što bijaše neizgovoreno bijaše djelotvornije. Nebrojena malecka iskazivanja suosjećanja, sićušna
besprijekorna iskazivanja pažnje - pospremljeni šalica i tanjurić, postavljeno cvijeće, boja glasa,
beskrajna pomoć s Michaelom, bluze i košulje pažljivo ispeglani i složeni -davali su Edith osjećaj
kako je voljena i kako se za nju netko brine. Postupno su ta malecka iskazivanja pažnje postala
snažnija sredstva za jačanje nego tisuće iskrenih, sebičnih razgovora. To je bilo doba kad su ona i
gospođa Hoath stvorile vezu koja će trajati cijeli život, ne samo zbog Edithine izmoždenosti i
ljubaznosti gospođe Hoath nego stoga što su se obje morale hvatati u koštac s Dorothy,
Williamovom majkom.
Teška i izravna, Dorothy je bila odana vrednotama svoje mladosti, a to bile su vrednote
generacije prije njezine. Bila je užurbana, inteligentna, s malo mašte i ne više intelektualne
radoznalosti nego je to bilo nužno da se snalazi u svijetu u kojemu je živjela, no posjedovala je
svojevrsnu praktičnu suosjećajnost koju je pokazivala kad bi zamijetila kako je suosjećajnost
potrebna i zaslužena. Nije joj bilo drago kad je njezin sin jedinac kući doveo nevjestu Njemicu.
"Držim kako nam je Nijemaca dosta za neko vrijeme i da bi se trebali pokriti po glavi na pola
stoljeća", rekla je župniku kad je on zahtijevao pomirbu i suživot. No odlučila je izvući najbolje
iz onoga što je smatrala lošim izborom i svoje je osjećaje poglavito zadržavala za sebe. Kad se
počelo pokazivati da izbor nije sasvim loš - kasnije ispričala je Edith - priznala je kako je s
vremena na vrijeme pomišljala da je moglo biti i gore. Bilo je bolje da se William iz rata vratio sa
šarmantnom i dobronamjernom Njemicom nego kao tjelesni ili mentalni invalid ili s nepoželjnim
privjeskom u obliku neke grozne engleske emancipirane djevojke, koju je pokupio u Londonu ili
negdje drugdje, kao što to učiniše neki njegovi kolege iz pukovnije.
Edithino stanje blizu ruba kolapsa promaknulo je Dorothy. Primijetila je kako se djevojka
stalno čini umornom, no pripisala je to djetetu i lošoj ishrani ratne Njemačke, a jasno da se
podrazumijevalo kako to bijaše njihova vlastita krivica. Međutim, Edithina prehrana na
Fuhrerovu dvoru bila je izvrsna, vjerojatno bolja od svega što se moglo dobiti u Britaniji.
Neporecivo bolje od ičeg što su njezina obitelj i prijatelji mogli jesti u Munchenu. U ono je
vrijeme toga bila svjesna i osjećala je krivnju. Kasnije je postalo istovremeno umiru-juće i
uznemirujuće prisjećanje da je, zbog toga, tada bila sposobna osjetiti krivnju. Nasreću, Dorothyna
je pažnja bila odvraćena čuvanjem unuka i dresiranjem nove domaćice, kako se izrazila. Osim što
je trebala biti dresirana, gospođa Hoath imala je i zašto se truditi. Seoska djevojka dobre
reputacije ušla je, po Dorothynu mišljenju, u brzoplet ratni brak s čovjekom iz Brightona. Ako i
nije negodovala glede prenagljenih brakova, jer onaj njezinoga sina bio je posebice nagao,
Dorothy nije odobravala muškarce iz Brightona. Međutim, gospodin Hoath, samostalni zidar, čini
se da nije bio ni lijen, ni grubijan, niti pijanac. Popravio je seljačku kuću na Dorothynu imanju i s
godinama pokazao se korisnim na mnogo načina. Kad Dorothy sebi više nije mogla dopustiti
održavanje imanja u obimu kako je to bilo za vrijeme njezina pokojnoga supruga - prije rata
bijahu ondje tri gospođe Hoath, kojima su se pridruživali ljudi izvana - polako počela je cijeniti
postojane vrline gospodina Hoatha.
Usprkos tome, priznala je Edith kako se uvijek bojala da ako se "nešto dogodi" gospodin
Hoath past će u napast da "opet bude kao i svi oni". Willima, koji bijaše mnogo intuitivniji od
svoje majke, bio je obziran i pažljiv, svjestan da nešto nije u redu. Edith je pothranjivala njegovu
sklonost da njezinu iscrpljenost pripisuje djetetu i poslijeratnoj iznurenosti, od čega patili su
mnogi ljudi. Njezin nagli pad u duboka vrela depresije - crne jame bez dna iz kojih je, kad se u
njih padne, bilo nemoguće zamisliti oslobađanje - pripisivao je pritisci-ma i kompromisima
kojima je bila izložena svaka dostojna osoba u krugu oko pokojnoga Fuhrera. Možda u tome i
bijaše istine i ona je bila zadovoljna njegovim pretpostavkama, premda u najboljem slučaju bila
je riječ samo o pola istine. Jer zbog tih njegovih promišljanja samo se još lošije osjećala, a
njegova je blagost katkad znala biti nepodnošljiva. Zbunjivala ga je i razočaravala, no on se nije
žalio uvjeren kako će se na kraju izvući. Postupno i jest, kako je Michael rastao i kako je
budućnost donosila svoje.
Michael je imao sudbinu da bude jedino dijete dok ih je gospođa Hoath imala troje u
gotovo sablažnjivo kratkom razdoblju. Dorothy je morala uzeti dodatnu pomoć u kući, no
dopuštala je gospođi Hoath neka dovodi svoju djecu na posao dok je ondje brinula za Michaela.
Edith i gospođa Hoath postale su bliske tijekom tih prvih godina, no među njima održala se
formalnost oslovljavanja, što je Dorothy u cijelosti uzimala kao nešto samorazumljivo. Gospođa
Hoath nikad nije bila Eileen, Dorothy uvijek bila je madam, a Edith gospođa Ashburnham - sve
dok je Dorothy bila živa, pa tako i madam. To se nakon Dorothyne smrti moglo promijeniti i
Edith je pokušala otvoreno nešto napraviti u tome smjeru, no gospođa Hoath, možda se
pribojavajući kako bi to mogao biti predznak za ostale, nije mogla prihvatiti promjene i
napomenula je odmah kako je madam bio jedini ispravan naziv za staru gospođu Asburnham te
kako bi bilo što drugo i novo obeščastilo njezino sjećanje na nju. Edith nije imala namjeru
mijenjati britanske običaje i dopustila je neka tako ostane.
Danas je gospođa Hoath bila sjedokosa stara dama, Edithina jedina pomoć, crvena,
okrugla, naborana lica te toplih i spretnih ruku. Gnječila je krumpir uvježbanom lakoćom ne
trošeći snagu nepotrebno, što je bilo nužno sad kad je disala s naporom. Nosila je ružičastobijelu
pregaču prošaranu cvijećem, zadnju koju je dobila u tih pola stoljeća. Nosila je mekane, stare
papuče zbog svojega kurjega oka. Dorothy nikad ne bi dopustila da nosi papuče, prisjetila se
Edith ne znajući što sad reći gospođi Hoath. Dorothy nije nikada i na nikome trpjela papuče, osim
u kupaonici i spavaćoj sobi. Čine ljude neurednima, rekla bi. "Samo sam mislila u slučaju da on
ostane na večeri, madam", gospođa Hoath rekla je Edith dok je ona još smišljala što će reći.
"Da, hvala. Postoji mogućnost da ostane." Nije napominjala kako je gost muškarac, ali
gospođa Hoath je znala.
"Hoće li gospodin i prespavati, gospođo?"
"Neće. Osim ako to ne zatraži. Pretpostavljam da ne može da i želi. O tome nije bilo ni
riječi. Nisam ga pozvala."
"Međutim ja sam pripremila krevet u prednjoj gostinjskoj sobi, za svaki slučaj." "Hvala."
Edithina se panika umanjila u prisutnosti gospođe Hoath, no i dalje bila je željna da nešto
čini i govori. Pljesnula je rukama i ponovno pogledala njihovu pjegavu kožu. "Brine me izložba
cvijeća."
Gospođa Hoath dodala je mlijeko i putar u krumpir.
Edith nastavi: "Čovjek danas toliko čita o provalama. Svaki tjedan jedna. Jane Oxley,
znate je, umirovljena učiteljica koja je doselila u stan odmah do stare pošte, a sad je naša nova
susjeda koja sve vidi i zna, reče kako policija misli da lopovi koriste dane cvijeća da bi provalili u
kuće. Dobro, naravno da svake godine na sajmu cvijeća ima mnogo ljudi koje ne poznajemo. To
je za njih savršena prilika da razgledaju mjesto, čak kad im to i ne bude dozvoljeno. I, naravno,
ostala sam samo ja. Ne mogu napraviti previše da ih zaustavim. Čak i nisam sigurna gdje stoje
ključevi Williamova ormara s oružjem." Gospođa Hoath je pire premjestila na veliki pladanj s
kuhanom janjetinom spretno ga zagladivši starim širokim nožem. Poznata na mjesečnom
seoskom sajmu po svojim pitama, kuhajući samo za Edith, imala je manje mogućnosti za
egzibicije.
"Ljudi govore da se radi o Ciganima. Uvijek događa se više zločina kad oni su u blizini.
No sajam cvijeća redovito se održava, duže nego se itko može sjetiti." "Da, znam, znam."
Sklopivši i raširivši svoje ruke Edith je otišla do telefona što bijaše na stoliću u hodniku
— zatvorila je vrata za sobom. Ponovno ju je mučilo neupitano pitanje bi li imanje trebala
prepustiti Michaelu i njegovoj obitelji, a ona se preseliti u jednu od seljačkih kuća. Vjerojatno u
onu kamenu pokraj stare škole gdje su živjele generacije pastira iz Horne Farma. Oduvijek joj se
sviđala, pogotovo vrt i činjenica da se nalazila preko puta crkve. Pitanje je bilo neodgovoreno
zbog njezine zabrinutosti bi li njezina snaha, Sarah, željela imanje. Nije davala naznake, nije
pokazivala interes za kuću s kojom žena što ju je posjedovala više nije mogla izlaziti na kraj. Ili
je bila puna takta i oprezna ili doista nije željela to trošno staro mjesto Čije su instalacije prastare,
vodovod loš, prozorski okviri truli. Sarah je imala sklonost prema modernom, ili barem
efikasnom. Ničeg sentimentalnog ne bijaše u njoj. Radilo se zamjeni nacionalnih stereotipa:
Sarah bila je moderna, bolesno efikasna Njemica, ona tiha, sentimentalna Engleskinja. Morala bi
iskreno popričati s Michaelom - to bio je jedini način. Bila je svjesna kako ne bijaše razloga za
njezin postupak dok je birala Sarahinin broj na glomaznom crnom telefonu u hodniku, no to je
nije spriječilo. Sarah se javila. Zvučala je uznemireno, u pozadini čula se dječja galama. Uvijek bi
bila uljudna, no žustrina njezina glasa obeshrabrila je Edith i ona se osjetila nametljivo. Da bude
jasno, Sarah je željela neka njezina svekrva kaže u čemu je stvar i zašto je zvala. Edith osjeti
kako se panika vratila u nju, kako ju je slegnula iznutra poput neke grozne paralizirajuće
boleštine. Nije uspjela izustiti zašto ju je zvala, a nije se mogla sabrati da kaže zato jer ju je kočio
strah, strah od godina, strah od samoće, strah od smrti, kao i još iracionalniji strah za Michaela i
djecu. Ponovno je osjetila kako Michaelu nešto prijeti i da je ona za to odgovorna. Završila je
telefonski razgovor, nakon što je rekla kako čuje da je Sarah preokupirana i da će kasnije s njom
porazgovarati. Bijaše olakšanja i zbunjenosti u Sarahinom pozdravu; Edith ju je zamišljala kako
kasnije Michaelu spominje nešto o neobičnom majčinom ponašanju. Kad je spustila slušalicu, po
koži osjetila je neugodne žmarce.
Potražila je olakšanje u drugoj sobi, za svojim glasovirom.
Udaljena zadubljenost u tehniku i pokušaj glasovnoga izražavanja osjećaja, dubokih poput
morskih dubina, bilo je poželjnije od kontakta s ljudima. Soba bijaše hladna, a poklopac glasovira
težak. Prošlo je mnogo vremena otkako je zadnji put svirala. Izabrala je sjetnu Shubertovu
pjesmu Der Vollmond Strath, priču o zabranjenoj ljubavi i dva slomljena srca, taj težak,
nezaboravan i nedohvatljiv komad. Osjećala je kako se vječno približava njegovoj biti, ali je
nikad ne dostiže. Bilo je to poput mirisa zvončića u šumi — zavodljivo, primamljivo, međutim
krajnje neuhvatljivo. Nakon nekog vremena njezini napori, da postigne ono što je Shubert
zamislio, u potpunosti je preplaviše.

DVA
Stigao je točno u četiri. U stvari, minutu ranije, što možda bijaše nasljeđe njegove
vojničke prošlosti. "Dođeš li na vrijeme, zakasnio si", volio je govoriti William dodajući kako je
to bio djelić doktrine britanske vojske koju nije mogao skinuti zajedno sa svojom uniformom.
Možda je isto važilo i za Hansa u njemačkoj vojsci.
U Lewes dovezao se unajmljenim automobilom noseći sa sobom veću smeđu ručnu torbu,
koja je mogla poslužiti i kao kovčeg sa stvarima za prenoćiti. Dugački je kaput naglašavao
njegovu visinu. Zaboravila je koliko je bio visok. Hitler je bio poprilično nizak, ali volio je oko
sebe imati visoke ljude. Hans ju je gledao mirno stojeći na kiši bez šešira na glavi. Ono što je
ostalo od njegove kose sad je bilo srebrne boje; bila je i rijetka pa je njegov lik, osobito nos, bio
mnogo upadljiviji nego što se sjećala. Bio je pun bora, naravno, i upalih obraza. Dok je po
šljunku hodao prema njoj, pomislila je kako bi na ulici mogla proći pokraj njega, a da ga ne
prepozna. Vjerojatno je on tako i za nju mislio. Došao je do nje pomalo tužnoga osmijeha,
osmijeha dječaka koji zna da je napravio nešto pogrešno, ali ne pretjerano, i nada se oprostu.
Zaustavio se pri dnu stuba i dalje gologlav na kiši.
"Edith, samo ti jedno pitanje imam za postaviti. Možda i ti imaš jedno za mene. Nije
potrebno da ulazim ako ti to ne želiš."
Zašto si onda došao, pomislila je. Mogao si svoje pitanje postaviti u pismu. "Nemoj biti
smiješan, Hans, naravno da želim. Pripremila sam čaj."
Sjeli su u dnevnom boravku sa svake strane kamina, a poslu-žavnik s čajem nalazio se na
niskom stoliću između njih. Unatoč ukočenim pokretima, činio se fizički opuštenim, premda se
zbog njegovih pažljivo biranih fraza i provizorna njihova izgovaranja, ona zapitala je li ipak bio
nervozan kao i ona. Činio se opreznim.
Natočila je čaj iz Dorothyna pohabana srebrna čajnika. Gledao je po sobi. "I, Edith, kako
si ti dospjela ovamo?"
Iz usta čovjeka kojemu je engleski materinji ovo je moglo zvučati drsko, no na
njemačkom bilo je prozaično. Govorio je starinski njemački, njemački svoje mladosti. Ona je
zašutjela, bila je privremeno razoružana. Isto pitanje, postavljeno istim riječima, njezin je muž
njoj postavio prve minute njihova prvoga susreta. Sad je oklijevala, kao i onda.
Dogodilo se to nekoliko dana nakon svršetka rata, tijekom njezinih uvodnih ispitivanja u
privremenom uredu izbombardira-ne tvornice streljiva, a koju su Britanci preimenovali u
Istraživački centar, Sabirni logor 106. Bilo je to neposredno nakon što je pobjegla iz Berlina:
isprva se osjećala ogorčenom i jadnom zato što su je pokupili Britanci. Mnogo je tisuća ljudi u to
vrijeme poput nje lutalo Njemačkom pokušavajući stići kući, pokušavajući stići bilo gdje ili
nigdje, ili samo se pokušavajući kretati. Mnoge od njih okupatorske vojske nisu zanimale, no nju
zaustaviše vojnici na kontrolnoj rampi pri ulasku u selo. Nakon što su je pitali otkuda dolazi i čuli
njezin oprezan engleski, popričali su među sobom i onda joj odlučno pomogli - bila je veoma
slaba - da se otraga popne u njihov teretni kamion.
Oklijevala je glede njegova prvog pitanja, ne zato što bi pokušavala donijeti odluku bi li
svojemu ispitivaču rekla istinu - u tome stanju nije joj na um padalo laganje i bila je previše
iscrpljena da izmišlja. Zbog čega je oklijevala bio je njemački mladoga kapetana, gramatički
ispravan i s engleskim naglaskom, što ne bijaše iznenađujuće, a u kojemu ne bijaše osude.
Govorio je kao da to zbilja ne misli, ili u to ne vjeruje, nije mogla procijeniti. William nikad nije
uspio na njemačkom zvučati uvjerljivo, uvijek to je bilo previše nesigurno, previše oprezno, no
uvijek točno. Tom je prilikom zastala, jer je pokušavala odlučiti bili se pokazalo korisnim da ona
koristi svoj engleski. Bez sumnje ga je tečno govorila i, osim nekoliko riječi što ih je razmijenila
s vojnicima, nije ga koristila od školskih dana kad je bila marljiva učenica.
"Pješke", odgovorila je na njemačkom. "Otkuda?"
"Iz Berlina." "Sama?"
"Neko vrijeme s još jednom ženom koja se zvala Heidi. Nikad nisam saznala kako joj
bijaše prezime. I ona je pokušavala stići do Munchena." "Koliko ste dana hodali?"
Njegovo je ponašanje bilo sućutno, kao da joj vjeruje. Njezine iznošene i nečiste cipele
predstavljale su dovoljan dokaz, premda je ona sama napokon bila ugodno čista. Biti zarobljenica
bilo je neočekivano olakšavajuće, jer engleski su vojnici osposobili tvorničke tuševe i, tih dana ili
tjedana, po prvi se je put pošteno okupala. I bila je sita. No još uvijek je nosila odvratnu,
zamazanu neprikladnu vunenu bluzu koju je našla u štali, otrcani džemper te preveliki kaput
širokih ramena što ga je pribavila pri bijegu iz Berlina. Dobro je za onda poslužio — sve što je
mogla nabaviti, to je i nosila.
"Više od četiri dana", odgovorila je. "Nisam sigurna. Nekad i noću, pa sam se izgubila u
brojanju. Ovisi o tome koji je danas dan. Mislim da sam otišla u noći drugoga ožujka.
Najvjerojatnije, ili tako nekako."
"Onda osam dana."
Nasmiješio se je. Bilo je to po prvi put da joj se netko osmjehnuo otkako, pokušala se
prisjetiti, otkako je to napravila Eva Braun trenutak prije nego će umrijeti. "S ljubavlju mi
pozdravi Bavarsku", bila je rekla. "Možda ćeš je ti ponovno vidjeti, ja neću." Edith je njezin
osmijeh vidjela kroz svoje suze koje joj u očima bijahu istovremeno protiv volje, ali i iskrene.
Gotovo da je zaplakala sad na taj maleni, sramežljivi osmijeh mladoga engleskoga oficira. Preko
stola zurio je u njezine cipele, stopala, njezine noge. Poželjela se je sakriti i ponovno uhvatila ju
je žudnja za dostojnijom odjećom. Čak je i drveni stolac na kojemu je sjedila bio star i klimav te
dobar samo da ga se spali. Sunce je granulo kroz sklepani prozor iza njega obasjavši njezinu
plavu kosu i istaknuvši kapetanske zvjezdice na epoletama njegove smeđe vojničke surke.
Oznake na ramenima označavale su da pripada obavještajnoj jedinici. Izvana dopirala je vika i
buka teretnih kamiona.
"Što ste jeli?"
"Sve što smo u poljima mogli pronaći. Bobice. Krumpir, kad bismo ga imali gdje iskuhati.
Katkad i kruh, dok sam imala stvari za razmjenu. Jednom smo na seoskom imanju jeli sir i
kobasice, dok sam još bila sa Heidi. Dali su nam." Bilo je neizrecivo olakšavajuće dobivati hranu
nakon što su je uhitili, znati da će je još dobiti i da je na sigurnom. Sve ju je to sad učinilo
raspoloženom za razgovor. "Što se je dogodilo s Heidi?"
"Otišla je s nekim drugim ljudima koje smo srele - rekli su da znaju kako doći do
Amerikanaca." "Vi s njima niste otišli?"
"Bila sam preumorna. Noge su mi krvarile. Zaspala sam u štali. Rekla je da će se vratiti
naiđu li na Amerikance. Nikad je poslije nisam vidjela." Ispred sebe imao je njezinu osobnu
iskaznicu. "Bili ste tajnica u uredu kancelara Reicha7." "Da."
"Za koga ste radili?"
"Razne oficire." Zapazila je promjenu u boji svojega glasa i, zato što je napravio pauzu,
posumnjala da je on to primijetio. Nije žurio nastaviti, kao da joj je davao do znanja da je to znao.
"Nekoga posebno?"
Bio je to trenutak za koji je znala da će jednom doći, no nije napravila ništa ne bi li se za
njega pripremila. Morala je o tome porazmisliti, no druge su joj stvari bile važnije - glad, žeđ,
strah, umor. I još mnoge druge."
"Radila sam za Fraulein Braun."
"Tko je ona bila?"
"Fuhrerova, Herr Hitlerova - metresa." "Nije bila njegova kućna pomoćnica?" Slegnula je
ramenima. "Pa, takvih obveza nije imala. Imao je kućne pomoćnice. Na kraju se njome oženio."
"Frau Hitler, onda. Ovo neobično zvuči." Ponovno se je nasmijao.
"I njemu je neobično zvučalo, također. I dalje bi joj se obraćao s Fraulein Braun. I njoj.
Skoro se tako potpisala na vjenčani list."
"Znate li što se dogodilo s Hitlerom?" Njegova boja glasa bila je veoma nježna.
Iznenadila se je.
"Ubio se. Niste znali? I ona. Oboje su mrtvi."
"Jeste li sigurni? Jeste li ih vidjeli? Recite mi što se dogodilo?"
Bilo je nemoguće to reći, jer previše se toga sjećala, previše detalja, bila je prezasićena
nepotrebnim impresijama, popratnim događajima, zvukovima, mirisima. Kasnije je to postalo
nemoguće jer previše je toga zaboravila i sjećala se samo onoga što je prije rekla. Ovaj put, prvi
od mnogih kad je morala o tome pričati, opisala je samo događaje - ogoljeni činjenični iskaz. On
je pravio bilješke.
Već onda, riječi su potaknule jata sjećanja u njezinoj glavi koja su se prevrtala,
preoblikovala i rasipala poput čvoraka. Odmah ih je stala odbacivati i izabirati, gurajući u stranu
te tisuće osjećajnih uz-grednosti koje je takvo opisivanje istiskivalo. Za događaje nisu bile bitne,
no predstavljale su kontekst u kojemu su se događaji stvarali. Kako biste mogli razjasniti
Hitlerove postupke, obzirom na moć koju je imao, a da ne znate kakav je to osjećaj biti u
njegovoj blizini. Njegove plave oči, tako duboko plave, toliko ispunjene osjećajima i
uvjerljivošću da bi vaši vlastiti argumenti, ukoliko biste i imali koji, ne bi bili odbačeni jer ne bi
bili ni formulirani, jer nije bilo mogućnosti da se formuliraju u njegovoj nazočnosti. Nije on bio
toliko dominantan koliko je isključivao sve druge i tek kasnije, kad biste otišli iz njegova društva,
vaše vlastite misli prokolale bi kroz vas baš poput krvi što prokola ukočenim ekstremitetom. Bio
je poput dječje želje, izjedajuća čežnja koja traži smirivanje. No ono što je najsnažnije evociralo
Edith, kad je stvarala čvrstu priču koju će mnogo puta ponoviti tijekom godina, nije imalo ništa s
onime što je Fuhrer sam učinio. U tim zadnjim minutama njegova i Evina života, dok je govorio
zbogom iz svoje sobe duboko u bunkeru što je tada zaudarao po nafti, ustajalom zraku, znoju,
kuhanju, mokraći i benzinu u kanistrima za njegovu pogrebnu lomaču, nije bio silan, nego
skršena, pogrbljena, drhtava ljudska ljuštura izgubljena glasa. Smrdjelo je iz njega. Potkraj imao
je užasan zadah iz usta koji bi vas zapljusnuo kad bi vam se obratio. Čak i u tome odlučnom
trenutku za njihove živote - ali i sve ostale, jer svi su znali da je to kraj - Edith sebi nije mogla
pomoći da se ne zapita kako Eva podnosi njegov smrad iz usta i hoće li mu, sad kao njegova
žena, u vezi toga nešto reći.
Ali Eva sama bila je ta koja je najživopisnije izražavala moć što ju je imao Hitler. Eva se
smijala kroz suze u očima, blistala se u talijanskoj crnoj svili s ružičastim trakama na ramenima,
u crnim cipelama od jelenje kože s modernim plutenim petama, bisernom ogrlicom, zlatnom
ukosnicom u njezinoj obojanoj plavoj kosi i pla-tinastim satom s dijamantnim brojevima, koji joj
je on poklonio. To što je ta živahna tridesettrogodišnja žena, koja nije željela umrijeti, koju je
Edith voljela i mrzila i koja je pri kraju svojega života mogla reći, sa tužnim smiješkom, da je
odlučila biti lijep leš, da to biće toliko očito puno života i vruće krvi može umrijeti s tom
smrdljivom, mrzovoljnom, nerazgovjetnom olupinom — to je Edith govorilo o njegovoj moći.
Ali to ne bijaše dio priče.
Pa nekako ih je čak i tada očaravao, protiv njihove volje. Rukovao se je samo sa ženama,
ruka mu bijaše mlitava, gotovo nepokretna, i pritom je mrmljao nejasno zbogom. Još uvijek je u
njemu bilo Austrijskoga šarma, izvještačena, besmislena, neodoljiva. Već tada očiju punih suza,
Edith je istovremeno bila puna divljenja i mržnje za Evu kad se je s Hitlerom povlačila u sobu i
okrenula na vratima, zadnjima kojima će ikada više proći. Nasmijala se je Edith, izgovorila
zbogom i podigla ruku.
No britansku vojsku to nije zanimalo. Njezin je ispitivač bio zainteresiran za smrt.
"Kako je Hitler umro?" "Ustrijelio se."
"Jeste li vidjeli ili čuli da je to napravio?"
"Ne. Bio je u svojim prostorijama, samo s Evom. Teška vanjska vrata bila su zatvorena.
Otto Gunsche, njegov pobočnik stajao je ispred njih držeći pištolj na grudima."
"Pa jeste li čuli pucanj?"
"Ne, otišla sam gore s Traudl Junge, jednom od njegovih tajnica, u sobu gdje se nalazilo
šestero Goebblesove djece. S njima smo pjevale pjesme, djeca su pjevala višeglasno."
"Što se dogodilo s tom djecom?" "Majka ih je ubila."
"Znači da se pucanj utopio u pjevanju?"
"Ne samo u pjevanju. Događale su se eksplozije, granate su padale u dvorište ureda
kancelara. Gore je bila buka od generatora. Također, Hitlerove prostorije bile su dolje dublje i iza
dvojih vrata, a ona vanjska bila su veoma teška." "Jeste li uopće vidjeli Hitlerov leš?"
"Da."
Edith zastane. Sad je sve zapisivao i ona se odjednom osjeti umornom, kao da su se u njoj
otvorila podna vrata kroz koja joj je propala sva energija. Vjerojatno je njezino zastajkivanje
protumačio kao izražavanje osjećaja ili neke neugode, nečeg značajnog. Ali nije se radilo o tome.
Ono što je vidjela sad ju više nije zanimalo. Nije ju čak ni onda. Bilo je gotovo, sve, prošlost bila
je prošlost, budućnost neznana — čak je i nije zanimala. Tijela jednostavno pomela je po-vijest. I
što su se detalji činili važnijima ispitivaču, to se ona osjećala udaljenijom od njih i njega.
"Gdje ste vidjeli tijelo?"
"U njegovoj dnevnoj sobi, tamo gdje je umro. I Evino tijelo bilo je ondje."
"Opišite to. Točno opišite gdje se nalazilo Hitlerovo tijelo." Naočigled Eva ga nije
zanimala.
Edith je opisala što je vidjela kad je bila ušla iza Giinschea. Bor-mann, Fuhrerov zao genij
kojega su svi mrzili, ne više nego Evu, već bio je ondje s Lingeom, vječno odanim slugom.
Opisala je prizor s raznim detaljima, kao po stoti put i bez primisli da će ga morati još stotine
puta i opisivati.
Tijela su se nalazila na sofi s plavo bijelim prugama što je bila nasuprot vrata. Fiihrer je
sjedio na lijevoj strani kako se uđe, noge mu bijahu na podu, glava nagnuta udesno, a desna ruka
ležala mu je otvorena na desnom bedru, dlanom prema gore. Imao je crnu, okruglu ranu u desnoj
sljepoočici, veličine stare kovanice od tri marke i iscjedak krvi po obrazu. Na lijevoj strani sofe,
ispod njegove glave, nalazila se lokva krvi na tepihu. Bila je veličine tanjura. Na sofi je bilo
kapljica krvi, i na zidu. Uvijek je nosio pištolj. Oči mu bijahu otvorene. Osjećao se snažan miris
badema.
"Kako je bio odjeven?"
"Miris badema osjetio se zbog otrovnih pilula, pilula za samoubojstvo koje je pribavio
Himmler i kojima smo svi bili opskrbljeni. Njima se je Eva ubila. Hitler je nosio svoju
uobičajenu odjeću - uniforma, sako, crne hlače, crne čarape, crne rukavice. Rukavice je nosio, ali
ne i šešir.
"Što se dogodilo s Himmlerom?"
"Ne znam. Nije bio s nama u bunkeru." "Hitler je sigurno bio mrtav?"
"Naravno. I Eva. Sjedila je na drugoj strani sofe s nogama na njoj i okrenutima ulijevo, na
drugu stranu od Fuhrera. Ruke su joj bile sklopljene u krilu. Glava joj bijaše uspravna, oči
otvorene, a usta zatvorena. Gledala je izravno u nas, nepromijenjeno otkako sam je ja vidjela
desetak minuta ranije. Nije bilo krvi i ozljeda."
"Što se dogodilo s Hitlerovim tijelom?"
"Skinula je cipele prije nego je noge povukla na sofu. Cipele bijahu uredno složene na
podu jedna uz drugu i okrenute prema nama. Bilo je to tipično za nju."
Spustio je svoju penkalu i pogledao je. Njegova je kosa bila više žutocrvena, nego plava, i
po prvi put zapazila je njegove pjege. Nije bio mnogo stariji od nje, nekoliko godina, vjerojatno
na polovici ili u kasnim dvadesetim. Očekivala je da bude oštar, da joj kaže neka odgovara na
pitanja, da ne dulji o Evi. Umjesto toga on reče: "Bili ste naklonjeni Evi Braun?"
Bilo je to jedino teško pitanje koje joj je postavljeno, ali bilo joj je drago što ga je
postavio i zahvalna jer činio se zainteresiranim -sve to nije predstavljalo nešto usputno za njegov
notes. Potrudila se je dati precizan odgovor. "Isprva bila sam joj naklonjena i voljela sam je i
divila sam joj se. Na kraju sam je žalila." Ponovno primio je svoju penkalu. Bio je ljevak. "Jeste
li vidjeli što se dogodilo s njihovim tijelima? Veoma oprezno naglasio je njihovim.
"Kasnije sam ih vidjela na stubama. Gunsche ili Linge, ili možda Kempka, Fhurerov
vozač, pod plahtom nosio je njegovo tijelo. Vidjela sam njegove crne čarape i cipele što su virile.
A Bormann je nosio Fraulein Braun - Frau Hitler -preko ramena, poput vreće, barem jedan dio
puta. Da, Bormann", dodala je, više sebi nego njemu. Bormann, omraženi Bormann, pod čijom je
rukom Eva toliko često dolazila na večeru u Berghofu prisiljavajući se da bude nasmiješena i da
izdrži njegovo raspoloženo bockanje. "Onda ju je Bormann morao predati
Guncheu, kasnije mi je on tako rekao."
"Što se dogodilo s Bormannom?"
"Pobjegao je s nama ostalima. Kasnije, na ulicama, on i još neki pokušali su iza
njemačkoga tenka prijeći most, no Rusi pogodili su tenk i Bormann je nastradao. Nikad ga poslije
nisam vidjela."
"Što vam je Gunsche rekao o rješavanju tijela?"
"Vratio se u bunker i sjeo je do mene u sobi gdje sam bila s Tra-udl Junge. Pitali smo se
što sad napraviti i pušili smo cigarete. Mogli smo pušiti, shvaćate, jer sad je Fuhrer bio mrtav.
Gunsche bijaše blijed i izgledao je potreseno. Rekao je: 'Sad sam završio s posljednjom i
najtežom zapovjedi u svojemu životu. Spalio sam Fuhrera i Evu. Eva je bila još topla dok sam je
nosio gore. No otrov je grozno zaudarao po bademu — više taj smrad ne mogu podnijeti.' Bili su
spaljeni benzinom u kanistrima što ga je nabavio Kempka." "Jeste li vidjeli kako tijela gore?"
"Da. Nedugo poslije popela sam se stubama i pogledala u dvorište. Nije bilo sigurno
izlaziti jer su padale granate i fijukali su meci. Rusi su bili veoma blizu, no mislim da nisu
shvatili značaj toga mjesta. Izgledalo je poput bojnoga polja, sve je bilo u zraku. I mora da je
ondje bilo i drugih leševa. Fegeleinov, na primjer.
"Slovo po slovo?"
Izgovorila mu je Fegelein slovo po slovo i dodala: "Bio je časnik za vezu SS-a, za vezu
između Himmlera i Hitlera. Bio je jedan od Himmlerovih ljubimaca i veoma blizak s Evom.
Hitler ga je dao ubiti."
Revno je zapisao. "Znači, sto posto ste vidjeli zapaljeno Hitle-rovo i Evino tijelo?"
"Nisam baš mogla izaći, no bili su u jami nedaleko od ulaza u bunker. "Što ste vidjeli?"
"Mnogo dima i vatru. Bilo je jako vruće. Moglo se osjetiti." "Je li što smrdjelo?"
"Na benzin i pečenu svinjetinu."
"Jeste li mogli vidjeti ta tijela. Jeste li sigurni da su to bili oni?"
"Zbog vatre im nisam mogla vidjeti glave i gornje dijelove tijela, premda u je
jednom trenutku zapuhnuo vjetar i zagasio plamen, pa sam zagledala Fuhrerovu glavu
koja je bila otvorena na jednoj strani. Ležao je na leđima, s koljenima u zraku, golih bijelih
kostiju goljenica, međutim cipele i čarape nisu bili zahvaćeni plamenom. Eva je ležala licem
nadolje. To se moglo zaključiti prema stopalima u dugačkim čarapama."
"U koje se je vrijeme sve to dogodilo?"
"Vrijeme?" To je bilo teško reći. Bunker je imao svoje vlastito vrijeme, bez razlikovanja
noći i dana. Fhurer je bio noćni tip, a njihov se je svijet urušavao. Bilo je moguće opisati, ali
nemoguće dočarati istodobnu napetost i klonulost života ondje. Bijaše siline zbog onoga što se
događalo i zato jer je Fuhrerova nazočnost sve činila napetim; bijaše i klonulosti jer svi bijahu
iscrpljeni i znali su, premda se nisu to usudili izreći, da nije bilo nade. Vladao je osjećaj kako se
sve važno već dogodilo ili — za neke — da slijedi, ali onda, u ondašnjoj sadašnjosti, sve bijaše
izlišno. Nije se imalo kamo otići, ništa se nije moglo učiniti.
"Ne znam točno u koje vrijeme. Tijekom poslijepodneva. Ručali smo." Fuhrer je tijekom
ručka bio opušten i veseo te se samoubojstvo nije spominjalo. "Trinaestog travnja?"
Bilo je teško zadovoljiti njegovo inzistiranje na datumima. Ki-mnula je i nešto rekla, ni
sama ne znajući što. William, saznala je kasnije njegovo ime, nasmiješio se je i ponovno spustio
penkalu. "Umorni ste, Fraulien. Jasnije ćete se sjećati nakon što se naspavate i nešto pojedete.
Hvala na vašoj pomoći. Sad još samo jedno pitanje: Moram vas pitati hoćete li pristati da vas
fotografiramo."
 Još uvijek je negdje imala tu fotografiju. William je zadržao kopiju, poslije je to otkrila.
Prikazivala je blijedu, nervoznu mladu ženu velikih izbuljenih očiju, kose duže nego ju je kasnije
nosila te već spremne za ponovno pranje. Izgledala je kao sa se utapa u tome velikom kaputu
širokih ramena.

TRI
Upravo ju je takvu Hans bio zadnji put vidio, prisjetila se pijući svoj čaj. Baš u tome
kaputu. Možda bi mu trebala pokazati fotografiju da vidi kako će reagirati. Ponovila je njegovo
pitanje. "Kako sam dospjela ovamo? Udala sam se za svojega ispitivača."
"Nova metoda otpora ispitivanju." Ne bijaše metode. Nije to bilo neko pravo ispitivanje,
više razgovor. Uglavnom se interesirao za kronologiju događaja povezanu s glavnim
pripadnicima vlasti. Rekla sam mu najbolje što sam znala.
Onda su me zamolili da nešto prevedem, premda moj engleski nije bio previše dobar.
Potom našli su mi smještaj i platili mi. Brinuli su se za mene. Bili su dobri prema meni. Posao mi
je bio takav da sam često kontaktirala s Williamom. Postupno dopali smo se jedno drugome,
usprkos britanskim pravilu — bez z. To je značilo bez zbližavanja."
Kimnuo je i nasmijao se kao da je sve to bilo predvidljivo. "A ti?", pitala je. "Kako si ti
dospio ovamo?"
"Nažalost, nijedan od mojih ispitivača nije me zaprosio. Možda zato što nisam govorio
ruski." Ponovno se nasmiješio, ali blaže. "Pušten sam 1953. godine, nakon osam godina. A radilo
se o groznim godinama. Bili su loši prema nama. Isprva, u moskovskom zatvoru, izgledalo je kao
da ne vjeruju da je Hitler mrtav. Mislili su da je prebačen u Južnu Ameriku, ili negdje drugdje, uz
pomoć imperijalističkog, kapitalističkog Zapada s kojim smo svi mi bili u savezu. Na-ravno,
danas znamo kako je rusko vodstvo cijelo vrijeme znalo da je mrtav. Imali su njegove ostatke -
no više im se sviđalo optuživati Zapad za simpatiziranje fašizma i tući nas jer nismo mogli
dokazati da je mrtav. Današnjim rječnikom to se zove zlostavljanje. Poslije u radnom logoru bilo
je jako teško. Mnogi su poumirali. Kad sam pušten, bio sam bolestan i mnogo vremena
proboravih u bolnici. Nakon toga radio sam za geodetsko poduzeće i u slobodno vrijeme
školovao se za mjernika. Završio sam školu i oženio se. Nismo imali djece, a žena mi je umrla."
Njegovo je pričanje sadržavalo malo toga od objašnjena koje je Edith željela, pa je
odlučila biti izravna. Napokon, on je poduzeo prve korake i zato je na njemu bilo da objasni neke
stvari. Od života je sad malo ostalo, pomislila je, da se skanjuje nad doličnim ponaša-njenxkoje i
nije imao tko vidjeti. "I zašto si došao ovamo?" zapitala je.
Slegnuo je ramenima. "Pri kraju smo naših života, Edith. Moja astma, čini se,
uznapredovala je i zbog nje sve je teže, a želio bih, dok sam u stanju, saznati što se dogodilo sa
svima ostalima koji su bili ondje. Posjetio sam Traudl Junge i Ottoa Gunschea prije nego su
umrli. Neke od nas nisam uspio pronaći prije smrti. Zar tebe jednostavno ne zanima što se
dogodilo sa svima nama?" "Za mene to nikad nije značilo mi" I njezine vlastite riječi su je
iznenadile. Pripovijedati ponovno na njemačkom bilo je neobično i oslobađajuće. Njegov
zamišljeni osmijeh dodatno ju je smetao. Neće on ostati na večeri, kamoli preko noći. On je bio, i
nije, Hans kojega je poznavala. Fizički, činilo se da biva sve prepoznatljiviji kako se privikavala
na njega; nadala se, gotovo usprkos sebi samoj, da je i s njom isti slučaj. Jer mladi je Hans bio
ležeran, šarmantan, dopadljiv, a nepouzdan i antipatičan samo na kraju. Privlačile su je njegove
plave oči. Bile su plave gotovo kao Fuhrerove, no prisnije i s više duha: varljive plave oči, ispalo
je. Sad bile su bijede i sivije iza krutih naočala s čeličnim okvirom — izgledao je kao da izgubio
je svoju želju, ili potrebu, za šarmom. Ponašanje mu bijaše grublje i manje obazrivo nego nekada.
Nije ni pokušavao biti sućutan, nego je izgledao kao da nadmoćno sve razumije, kao da je ona
bila tek početnica, a on iskusni igrač. Vjerojatno mu neće ni ponuditi da mu ponovno napuni
čajnu šalicu, pomislila je.
"Istina, više nismo mi", rekao je. "Ne sad, niti ikad otada. Bilo je nužno da ne postoji mi
kako bismo preživjeli. Ali onda, u bunkeru, bili smo mi. I za cijeli svijet bili smo oni - bez obzira
na naše osjećaje, naše različitosti i slučajnost koja nas je spojila. A ako te svijet vidi kao grupu,
onda je to tako. Ponad svega gledište svijeta prevladava ma koliko god bilo pogrešno ili
pojednostavljeno. Jedini način da se obnovi nečija individualnost jest sjećanje. A sjećanje, bez
obzira na to koliko bilo pogrešno ili nevjerodostojno, bez obzira Što je toliko često skovano da bi
podržavalo naše sadašnje preživljavanje, jedini je put za odgovor tko smo mi u stvari. Ili prije,
jedini način dolaska do odgovora jesmo li išta." Spustio je svoju šalicu. "Pretpostavljam da je za
tebe, Edith, prošlost voda prošla ispod mosta. Tako bi ti rekla, zar ne?"
"Da."
"Razumljivo. Na taj način velika većina ljudi održava svoje živote i to je razlog zašto
nitko nema pravo na kritiku. Život je vrijedan življenja, a ako je cijena nužni mit ili odbacivanje
značajnih događaja ili razdoblja, neka tako i bude. Sadašnjost je važna jer postaje prošlost, a
prošlost je ono što smo mi. Budućnost je nepoznata, nepredvidljiva i zato bez vrijednosti. No za
mene je nemoguće na prošlost gledati kao ti, vodu što je prošla ispod mosta. Mi smo zbroj naših
prošlosti. Prošlost je jedini način na koji je moguće razumjeti sadašnjost. Zašto pokušavati
razumjeti sadašnjost, možda ćeš zapitati. Uostalom, milijuni ljudi žive bez traženja odgovora na
to tko su oni sami. To može biti pametno. Ili, vjerojatnije, ne radi se o izboru; nisu svjesni svoje
nezainteresiranosti i zato nisu nesretni. Ili barem nisu nesretni glede toga. No ukoliko je čovjek
različit, onda ne može biti nezainteresiran za to kako je dospio ovamo, gdje god da to bilo, a to
znači da ga zanima prošlost, ma koliko ta prošlost bila nepovezana, nepouzdana i nepovratna."
"Postoji jedan roman, engleski roman", rekla je, "čija prva rečenica kaže: Prošlost je drugi
svijet: ondje se stvari rade drukčije."
"Da, poznat mi je taj roman. Pročitao sam ga jer čuo sam za njegov početak." Kad je
kimnuo, vatra mu je zaplesala u naočalama dajući mu na trenutak izgled simbolističke slike ili
duše u paklu. "Zamišljam da se radnja tog romana događa u prekrasnoj staroj kući kao što je
ova."
"Mislim, ipak u većoj od ove."
"Prekrasan početak, no poput mnogih čestih citata, lijep je i pogrešan. Ili, ni ispravan niti
pogrešan. Kimamo glavom nekritički prihvaćajući i ne razmatrajući. U jednu ruku ispravan je:
prošlost je drugi svijet, jer su onda i uvjeti života bili drukčiji. Uvijek je tako. Ali mi nismo, mi
nismo bili drukčiji. Pogrešno je sugerirati da jesmo govoreći kako ljudi ondje stvari rade drukčije.
Rade ih kako bismo i mi u tim okolnostima. Mi smo kao oni. Oni kao mi. To je razlog zašto ih
možemo razumjeti, ali to možemo samo u slučaju da znamo kako su naše vlastite prošlosti nas
stvorile. Razumijevanje naših vlastitih prošlosti bitno je za razumijevanje prošlosti u cijelosti.
Zato sam ja, Edith, toliko zainteresiran za deset zadnjih dana u Fiihrerovu bunkeru."
"Ne vidim kako će ponovno prekapanje po svemu tome reći nam nešto što već ne znamo
o tom vremenu i o tim ljudima. O nama samima." Napravio je pokret koji nije bio prava gesta —
pomaknuo se u naslonjaču i prekrižio noge, pa pogledao kroz prozore kad je po njima zapljusnuo
još jedan udar kiše. Primijetila je da prozori ponovno puštaju jer voda se skupljala ispod njih.
Pragovi su se zamrljali. To se obično događalo kad bi nadošle snažne kiše s jugozapada i gospođa
Hoath jednom ih je već očistila. Morat će gospođi Hoath to spomenuti.
"Možda bi nam mogla reći sve ono što ne znamo", rekao je. "Možda znamo dovoljno. No
moglo bi nam pomoći da bolje razumijemo. Mi još uvijek ne razumijemo što mi sami bijasmo ni
što smo činili."
 "Pa nismo svi isto činili."
Njegove guste bijele obrve hitro mu se pokažu iznad naočala. "Nismo?"
Vrata se otvore i polako uđe gospođa Hoath s velikim crnim čajnikom. "Upravo sam
završila, madam. Sve je gotovo i, kad ćete biti spremni, samo treba zagrijati."
Hans ustane kao da se radi o gostu. Edith je tek prestala davati odgovore na njemačkom.
"Hvala, gospodo Hoath. To je jako dobro." "Pomislila sam da bi moglo zatrebati još čaja,"
"Hvala."
Hans se nasmiješio gospođi Hoath u znak da je i za to kriv. "Vi znate tajnu dobroga čaja,
gospođo Hoath." "Hvala, gospodine."
Sjeo je dok je ona pažljivo punila njihov čajnik. "Vidim da je kiša ponovno probila ispod
vrata", rekla je ona Edith. "Bojim se da jest."
"Bit će najbolje da obavijestim Jacka." "Ne trebate žuriti. Nije jako."
Gospođa Hoath zatvorila je vrata nakon što je još jednom razmijenila osmjehe s Hansom.
Zasigurno je bila očarana njegovim ponašanjem i time što joj je zapamtio ime. Edith je
primaknula čajnik kaminu. "Bit će ovdje ako ćeš htjeti još čaja."
"Hvala."
Više nije bila toliko njime uznemirena. Njegova nepokolebljiva ozbiljnost malo je
popravila sliku, bez obzira slagala se ona ili ne s onim što je govorio. "A što bi ti točno želio
razumjeti?"
"Bila si s Evom dugo prije bunkera. Ne sjećam se da si mi ikada rekla kako si dobila
posao."
I ovo je također imalo odjek njezinih prvih susreta s Williamom. "Željela sam biti
plesačica." Sad se nasmijala na tu misao. "Veoma sam se trudila, no moji su se roditelji tome
protivili, posebice moja majka. Govorila je da nikad nije dobro završila djevojka iz Munchena
koja bi otišla u Berlin. Mnogo smo se svađali oko toga. Naravno, nikad ne bih uspjela. Nisam bila
dovoljno dobra, samo onda to još nisam znala. A skoro da me i nije bilo briga, ali bila sam
odlučna suprotstaviti se majci. Imala sam dvije prijateljice koje su otišle u Berlin. Rekle su da će
mi pronaći posao ako im se pridružim u stanu i pomognem plaćati najamninu. Tako se i dogodilo.
Isprva sam radila kao službenica u osiguravajućoj tvrtci, a onda bila sam tajnica proizvođaču
cipela. Nekako sam mislila da ću, time što sam jednostavno u Berlinu, postati plesačica. Znaš
kako neki mladići znaju potrošiti sve svoje vrijeme i novac u kafićima s mišlju da je to način da
postanu pjesnici ili umjetnici? Možda i ne znaš. Možda nisi bio u takvom društvu. Nasreću, za
mene rat je toliko sve promijenio da su se zatvorile mnoge plesne škole i kazališta, pa onda i
nisam imala priliku otkriti da sam nesposobna za plesačicu.
Evu sam upoznala — Fraulein Braun, Frau Hitler — jer je naša tvornica posebno za nju
izrađivala cipele. Bila je veoma ozbiljna glede cipela, ozbiljna glede sve odjeće. Kadikad, kad bi
bila u Berlinu, došla bi u naše urede porazgovarati s vlasnikom i dizajnerom o novim cipelama.
Ja sam za sve kuhala kavu. Naravno, nije me uopće primjećivala, dok se moj poslodavac jednom
nije našalio rekavši kako njegova tvornica najviše voli raditi s bavarskim djevojkama i otkrio joj
otkuda sam. Znala sam tko je ona, no nikad mi je nitko nije predstavio. Kad je shvatila da sam joj
gotovo bila susjeda u Munchenu, da sam znala gdje je živjela, postala je ugodna prema meni i
poslije bismo uvijek razmijenile nekoliko riječi.
Naravno da onda nismo imali pojma tko je zapravo ona. Da je bila ono što je bila. Nitko
to nije znao. Bila je državna tajnica, poznato ti je. Njezini računi glasili su na vladu Reicha. Samo
smo pretpostavljali da ondje ima neku važnu ulogu, ili neke važne veze u stranci. Nismo
postavljali pitanja. Ljudi onda to nisu činili. Ni u snu ne bi nam palo na pamet da bila je
Fuhrerova metresa, a kamoli da je on ima -ako ju je doista imao, ali to je neko drugo pitanje koje
zanima neke druge ljude. Mene ne. A da nam je to i palo na pamet, nikad ništa ne bismo rekli.
Ljudi to onda nisu činili. To je bio jedan od mnogih razloga zašto je ta prošlost bila drugi svijet."
Edith je uzela čajnik pokraj kamina i natočila im pomalo zabavljena svojom vlastitom
razgovorljivošću. Pa sad, ako je želio slušati o takvim stvarima, neka sluša. Mnogi ljudi ne bi kad
bi se o tome radilo. Većinu zanima ono što se tiče njihove prošlosti, a ne što će netko drugi pričati
o sebi. Tako je gotovo u svakome razgovoru: dok vam netko nešto priča vi obično ne možete
pričekati da ovaj napravi pauzu zbog onoga što mu želite reći. Trebate samo malo prisluškivati
razgovore drugih ljudi da to čujete. Zato su razgovori rijetko dosljedni: ljudi obznanjuju više
nego što odgovaraju. Međutim, bude li Hans postao mučan ili previše dosadan, ona je znala da
ima pitanja koja će ga zaustaviti. I on je toga bio svjestan.
Pružila mu je čaj. "Onda mi je jednoga dana prišao moj šef i rekao: "Fraulien Braun
voljela bi da radite za nju. Želi da dođete na razgovor. Ovdje je adresa." Kad sam ga upitala što
ona radi i što želi da ja radim, samo je slegnuo ramenima. Izgledao je tužan zbog činjenice da bi
mogla otići, no ponašao se kao da to bijaše neizbježno. Bio je drag čovjek, ali ja sam bila sretna
što odlazim, jer posao je bio doista dosadan i željela sam ga promijeniti. Htjela sam promijeniti
cijeli svoj život. Ništa mi se nije dugo radilo. A Fraulein Braun bila je jako zgodna, uvijek
prekrasno odjevena, naočigled bogata i s dobrim vezama. Sve glede nje izgledalo je glamurozno i
osjećala sam se polaskana što je odabrala baš mene, bez obzira za što. U stvari, mislim da uopće
nije bilo važno za što, samo da uspijem, i nisam ništa dalje ispitivala. Jedina stvar koja me brinula
bila je adresa: živjela je, naravno, u Berghofu, ali ja onda to nisam znala. Sve što sam znala bilo
je da moram proći sav taj put do Austrije, do planinskoga sela u blizini Salzburga za čije ime,
Berchtesgarden, nikad nisam čula. S adresom dobila sam željezničke karte pa nisam trebala ništa
plaćati, i to je bilo sasvim u redu. Također, put me vodio kroz Munchen, gdje sam mogla stati i
vidjeti svoju obitelj, koja je tada bila i više nego dobro. Premda sam otišla u Berlin protiv njihove
volje i ustrajala u svojemu naumu, svakako da su mi jako nedostajali. Mislim da bih bila otišla na
razgovor čak i da nisam htjela taj posao, a samo radi prilike da provedem noć u Miinchenu.
Vlakovi su onda vozili, ali bilo je mnogo kašnjenja zbog bombardiranja. Kad sam došla u
Munchen, bila sam šokirana. Pretrpio je velika razaranja, bilo je mnogo beskućnika, ljudi koji su
sve izgubili. Ne samo da su nestale kuće i zgrade nego su i cijele ulice bile sravnjene sa zemljom,
a sve to prožimao je grozan smrad paljevine, prašine i kanalizacije. Naravno da sam nešto od toga
vidjela i u Berlinu, kasnije čak i gore, no u tome dijelu rata Berlin je bio bolje branjen i, u svakom
slučaju, bio je veći. Nasreću, stan moje obitelji još je bio čitav, a oni svi dobro. Ostala sam jednu
noć, što ih je iznenadilo, a posebice ih je iznenadila hrana koju sam donijela. Gladovali su,
premda ne kao kasnije. Ulica tvoje obitelji također je još bila čitava, a tvoja sestra..." Oklijevala
je pribojavajući se da to nije trebala spominjati, no njegove oči nisu reagirale. Nastavio je zuriti u
nju izraza kao da je obavještajni ispitivač ili kao psihijatar koji sluša ispovijed o simptomima.
Htjela ga je pitati je li otkrio grob malene Grete, ali mislila je da će biti bolje da ga ne postavi.
Vjerojatno se radilo o masovnoj grobnici.
Hitler nikad ništa od toga nije vidio", nastavila je. "Nikad nije posjetio bombardirana
područja, kao što su to činili engleski kralj i kraljica ili Churchill. Putovao je od stožera do
stožera u svojem specijalnom vlaku, obično noću i uvijek sa spuštenim sjenilima, čak i za dana.
Nikad nije volio svjetlo. Govorio je da šteti njegovim plavim očima. Pa kad je morao na sunce,
uvijek bi nosio šešir, posebice u Berghofu gdje je bilo i previše snijega da ga zasljepljuje. Ali
ionako je rijetko odlazio na sunce. Mislim da se nije radilo sam o očima. Uvijek je izbjegavao
svjetlo."
"Želiš li reći da se radilo o fizičkoj manifestaciji duševnoga stanja?"
"Možda i tako možeš na to gledati. Na stanici me je dočekao crni automobil s dva SS-ova
čovjeka. Nikad prije u životu nisam doživjela tako nešto. Prepala sam se. Izgledalo mi je kao da
sam uhićena. Dugo smo se vozili, onda smo skrenuli na planinsku cestu za Berghof, a oni su
razgovarali kao da su sami u potpunosti me ignorirajući. Nisam imala pojma što misle tko sam ja.
Kasnije sam shvatila kako su mislili da sam najvjerojatnije jedna od prostitutki koje su se
povremeno naručivale za kuću SS-ovaca i stražare. Također i za časnike, koliko sam ja znala.
Ako su i mislili tako, mogli su biti prisniji. Samo sam postala još nervoznija.
Kad smo došli u Berghof, nisam ondje imala što za vidjeti. Sve je bilo u magli i oblaku i
bilo mi je jako zima unatoč tome što nije bila zima. Parkirali su se i pokazali mi one veoma
široke stube koje su po stijeni vodile na terasu. Čula sam: 'Gore, Fraulein! Nije bila riječ o
običnim stubama - čovjek ih je morao zapamtiti - nego o velikim, širokim deset metara i nisam
mogla vidjeti gdje završavaju, jer zavijale su iza stijene i gubile se u izmaglici. Svi su ih katkad
mogli vidjeti na filmskim vijestima u kinima kad bi Fuhrer primao važne inozemne goste. Fuhrer
bi uvijek bio viši od gostiju, sjećaš se?" Kimnuo je glavom. Nije ovako pričala ni u prvim danima
braka, možda ni onda. Osjećala je da udovoljava sebi, bez obzira na svojega gosta. Ali on je to
izvukao iz nje, došao je ovamo, pitao je. E pa onda je dobio i više nego je tražio - i vjerojatno je
bilo previše. Međutim, ukoliko je želio, mogao ju je zaustaviti. Oboje su bili previše stari da
misle o uvredama.
"Stube su također bile toliko strme i na toliko nezgodnom mjestu da bi svatko, tko bi se
njima penjao, ostao bez zraka kad bi gore stigao i na taj način našao se u lošijem položaju od
svojega domaćina. I meni se to dogodilo, a još sam k tome nosila i prtljagu. No gore me nitko
nije pozdravio, doista nitko. Stajala sam na vrhu hvatajući zrak, gledajući i osluškujući. Sa strane
nalazila se terasa, veliki prozor i velika kuća, no nikoga nisam vidjela i ništa čula, osim nabijanja
vlastitoga srca. Samo sam vidjela pogled. Oblak je završavao ispod nekoliko zadnjih stepenica i
ja sam stajala iznad njega — velikog bijelog mora koje je dolje pokrivalo svijet. Samo su iz njega
poput otoka stršili vrhovi planina. Najviši bio je vrhunac Unterberg. Po njima bilo je snijega, kao
i u blizini, pokraj kuće i iznad nje. Veliki prozor ogromne sale što se koristila kao dnevni
boravak, prisjećam se, bio je najveći prozor koji sam ikad vidjela. Blago se bljeskao na svjetlu
koje odbijalo se od snijega i oblaka. Sve bijaše veoma mirno, tiho i pusto.
Trebala sam više uživati, da sam onda znala da mogu ostati sama neko vrijeme i istražiti
mjesto u miru. No osjećala sam da moram nekoga obavijestiti o svojoj prisutnosti. Bila sam
prestravljena mišlju da bih mogla naletjeti na Fuhrera samog, a to bi otkrilo grozan nesporazum,
da Eva neće biti ovdje, ili da me više ne želi, a onda bih se bez mogućnosti isprike našla u
Fuhrerovoj privatnoj kući.
Poželjela sam da se radi o kući duhova. U tome trenutku više sam željela bilo koji broj
duhova nego ljude.
Nakon što povratih zrak, uzela sam ponovno svoj kovčeg i prošla kroz vrata pokraj
čuvenog prozora. Naumila sam viknuti, no ipak odlučila sam da neću. Nisam imala glasa. Stajala
sam u toj ogromnoj prostoriji nasuprot velikog sata ukrašena brončanim orlom. Nalazio se ondje i
široki ormar za posude, veliki kamin, ogromni stolci, veliki dugački stol te dva velika platna s
golim ženama. Na ulazu nalazile su se kukice na zidu, a o jednu bijaše obješen šešir i kaput.
Hitlerovi, otkrila sam kasnije. I dalje ondje nije bilo nikoga. Osjećala sam se kao da ću zaplakati,
ili jednostavno pobjeći.
S drugog kraja sobe pojavio se čovjek. Bio je jako nizak i nosio je crne hlače, bijelu
košulju, crnu kravatu te dvorednu sivu vojnu surku. Bila je to jednostavna surka bez zlatnih
gajtana kakve su nosili stariji članovi partije ili vojni oficiri. Na njoj su bili samo srebrni gumbi i
zlatni stranački bedž s lijeve strane, svastika oko ruke i željezni križ s crnim ranjeničkim uresom.
Kad me vidio nasmijao se je, veoma blago, i pitao: "Što je, dijete? Izgubili ste se? Tražite li
nekoga?"
Edith je gurnula čaj. Neočekivano je uživala, no kad je progutala njezin tanki vrat podsjeti
je na njegovo neprivlačno pomicanje. Ne, nije se zato trebalo požaliti Hansu - vrijeme za to
odavno je prošlo - no otkako se prilikom jedne svečane večere vidjela u ogledalu kad guta,
postala je svjesna neobičnih pokreta jednjaka, činjenice koja se sad činila samo njezinom.
"Sjećaš se kako u Bibliji", nastavila je, "uskrsli Isus u vrtu govori Mariji, a ona ga ne
prepoznaje dok joj ne kaže njezino ime? Rekao je: 'Marijo', i ona je odmah znala o kome je riječ.
Tako je za mene bilo s Fuhrerom. Nezgodna usporedba, znam, i bilo je zbilja nevjerojatno da
nisam odmah prepoznala najslavnije lice u Njemačkoj, u Europi, svijetu. Kao što znaš, on nije bio
od onih slavnih ljudi koji drukčije izgledaju na filmovima i fotografijama nego kad ih čovjek
sretne uživo. Na filmovima vidimo kakav je bio. Osim da je njegovo prisno ponašanje, njegovo
ponašanje u svakodnevnom životu, bilo veoma drukčije od onoga u javnosti, kad bi držao govore
i bombastično vikao. Taj blagi glas, ta usredotočenost na vas i ta formalna galantnost, bez obzira
koliko ti to smatrao izvještačenim, sve je to urodilo sličnom reakcijom. I baš je ta, njegova
nepoznata strana, za mene bila odlučujuća da ga prepoznam. Neobično. Nikad to nisam shvatila."
"Ta riječ u vrtu - Marijo - ta jednostavna riječ, kad god je pročitam, ima moć da me
rasplače", reče Hans.
"A koliko često čitaš Bibliju, Hans?"
"Otprilike jednom u dvadeset i sedam godina."
"Naravno, bilo mi je strašno neugodno kad sam shvatila i nisam znala što reći. Zapravo,
mislim da sam krenula reći Fraulein Braun kad je u tome času ušla Eva i spasila me. I to je bilo
neobično, jer ona nije bila žena koja bi normalno ulazila ili izlazila iz prostorija. Bila je mnogo
diskretnija, premda ne i skromna.
Željela je ugoditi, općenito muškarcima, Fuhreru uvijek - a činila je to osjećajući što ljudi
žele postajući onda takva, ne izazivajući ih i ne namećući se, nego bi bila veoma ljubazna i to
prije svega svojom brižnošću. Pažljivost je najzavodljivija kvaliteta, ne misliš li i ti tako? Toliko
je laskava." "Meni nije bila privlačna", rekao je. "Dobro, bila je lijepa, istina, i dobro se odijevala,
brinula se o sebi, ali nikad me nije privlačila. Bila je glupa. Uvijek su me privlačile inteligentne
žene."
Edith je trenutak šutjela da vidi hoće li njezina zadnja izjava izazvati u njemu neko
samopropitkivanje, ali nije. "Ako je Eva i bila glupa, onda je to bila samo na najmanje važnom
području, onom škole", nastavila je. "Bila je pronicava i odlučna. Znala je kad treba i ne treba
govoriti. Pogotovo ovo drugo. Ona je bila jedina žena koja je dobila i zadržala Hitlerovu ljubav,
osim možda Geli, njezine sestrične koja se ubila. I Eva je svih tih godina imala konkurenciju, no
uvijek bi je otpilila. Mora da je bila ljubomorna, no nikad to nije pokazivala i ne pokazivanje
rađalo je plodom. Prijaznost je rađala plodom. Ali naravno da nije bila prijazna samo prema
njemu.
"Naravno da nije."
Ona je namjeravala nastaviti, no iznenadio ju je. "Možemo li prošetati tvojim vrtom prije
nego se smrači."

ČETIRI
Gotovo da se smračilo kad su za njega pronađene čizme Wellington. Nije se radilo o
starim Williamovim čizmama - davno je umro - nego onima što bi ih koristio Michael kad bi
navratio. Na stražnji travnjak izvela ga je kroz praonicu posuda. Kiša je prestala, a brzi mračni
oblaci su se lomili po rubovima pokazujući sivoplavo nebo na zapadnome horizontu. Puhao je
uporan povjetarac a travnjak - koji je već trebao biti pokošen - bio je pun vode. Stoka onkraj
živice podigla je glave prema dvoje ljudi koji su se polako kretali, a onda se vrate svojoj travi.
Hans se osvrnuo natrag prema kući. "Neobičnog je oblika. Zašto je tako izgrađena?"
"Samo je jedna trećina ostala. Ostatak smo bili prisiljeni srušiti nakon rata.
Imala je plesnu salu i veliku kuhinju, što je skroz istru-nulo, a nismo imali novca za
popravak. Nismo sebi mogli priuštiti da je namjestimo ni da održavamo čistoću ni da ništa ne
diramo. Očito ju je zahvatilo truljenje, koje je pogoršala bespilotna letjelica V-l, jedno od prvih
oružja iznenađenja. Sjećaš se da je on pričao o njima?"
"Sve njegove nade bazirale su se na tome?"
"Pala je blizu, u šibik, i ljudi kažu da je eksplozija bila takva da je odnijela krov - vlaga je
sve uništila." "Je li tko poginuo?" "Nije."
"To je bila sreća."
"Ovdje su gotovo svi imali sreće, sreće što su ovdje." "Pa imali smo je i mi, u usporedbi s
onim što se dogodilo mnogima."
Nije bilo neugodno s njim šetati. Nije zahtijevao pažnju nego se zainteresirao za ono što
je oko njega — ne samo za kuću, nego i park, oronule štale, stari golubinjak, bukvu ljubičasta
lišća. Pao je pravi mrak kad su se vratili, vjetar je oslabio i ponovno padala je kiša svojim
krupnim prodornim kapima. Usprkos kiši, on je Micha-elove čizme Wellington skinuo vani pod
svjetlom što je dolazilo iz praonice posuđa. Teško je disao.
"Pokisnut ćeš", rekla je. "Dođi unutra."
"Evo, gotov sam. Sad mi za sve treba više vremena. Vjetar mi je pogoršao astmu. Ili
anginu. Nikad se ne mogu sjetiti što imam. Oboje mi oduzima dah." "Stavit ćeš sako pokraj
štednjaka. Skroz je mokar."
Spominjanje štednjaka podsjeti je na večeru. Shvatila je kako sad podrazumijeva da će
ostati, no nije ništa govorila.
On se smiješio dok je skidao sako. "Skroz je mokar. Postala si veća Engleskinja od pravih
Engleskinja."
"Katkad i sama mislim da sam u tome bolja nego one. Ja to vidim, one ne."
Pridržavao se za zid praonice posuđa dok je obuvao cipele. "Ovo je valjda prvi put da smo
zajedno šetali, Edith."
Nije bilo tako, ali prešutjela je. Jednom su zajedno šetali u Berg-hofu kad je on ondje
kratko bio kao Fuhrerov čuvar. Onda su se bili ponovno susreli, po prvi put nakon škole. Veoma
ju je zbunio, kao da su bili prisniji prijatelji nego što su u stvari bili. Godilo joj je to, jer osjećala
se usamljeno, stalno nelagodno, nesigurna u sebe i svoje dužnosti i svaka je poveznica s domom
bila dragocjena. Okupirao je njezinu pažnju, kad bi vrijeme i mogućnosti dopuštale, i to joj je
onda nešto značilo, možda i više nego je trebalo. Dan nakon što su prepoznali jedno drugo, otišli
su zajedno u šetnju pješačkom stazom do čajne kućice. Onda su šetali i Berlinom, u vladinu vrtu
kad se bombardiranje prorijedilo. Ali šetnje kojih se najbolje sjećala nisu bile one s Hansom, već
sjajne planinske šetnje u Berghofu, uzbudljive i zabavne, bez obzira radilo se o magli, snijegu ili
zasljepljujućem suncu. Riječ je bila o šetnjama s Evom i njezinom sestrom, Gretl, obično kad bi
Eva uvjerila Fuhrera da prošeta sa svojim gostima - uvijek je u Berghofu bilo gostiju - tom
kratkom stazom do čajne kućice na poslijepodnevni čaj. Ondje, nakon što bi neko vrijem pričao,
uvijek bi zaspao. Za razliku od šetnji s Evom, te šetnje s Hitlerom činile su se spore i dosadno
duge. Nije volio šetati i išao bi samo, mislila je Edith, jer to bio je način da bez žrtvovanja ičega
ugodi Evi. Njegovo noćno bdijenje značilo je da su kasna poslijepodneva za njega bila mrtvo
vrijeme; kasno je ustajao, ručao, onda obavljao uobičajene poslove kojim su ga neprestano
opskrbljivali tajnice i pomoćnici. Najvažniji poslovi dana - sjednice s generalima ili visokim
dužno-snicima stranke - počinjali bi u ranu večer i često bi potrajali nekoliko sati. Gosti su prije
večere bili primorani na razgovor ili, ako su imali sreće, na gledanje filma u privatnome kinu dok
Hitler ne bi bio spreman. Večera bi završila u sitne sate, a tijekom razgovora koji je slijedio on bi
razložio svoje poglede, pa dopustio Evi neka ga natjera u krevet, dok bi gosti u svojim stolcima i
na kaučima izgledali poput leševa. A kauči su bili toliko udaljeni jedni od drugih u toj velikoj
dvorani da čak i kad čovjek nije bio iscrpljen, održavanje razgovora bilo je poput dodavanja lopte
jedan drugome. Za supruge je bilo još gore, jer uvijek su bile na raspolaganju, uvijek pod
pritiskom. Frau Bormann, za koju se činilo kako je neprestano trudna, usprkos tome što je
Bormann svoju ljubavnicu doveo u njihov zajednički dom, bila je kao i uvijek siva i izmorena,
jedva sposobna za govor. Hitler se ponašao, kasnije mislila je Edith ,kao da je svijet samo njega
čekao i nikad se nije obazirao na druge. Ali to je bila vrsta misli koju je čovjek mogao imati samo
u slučaju da ne bude pokraj njega; njegova nazočnost nekako je potiskivala sve razlike, sva
pitanja, sve neovisne misli, sve prirodne osjećaje.
Čajanke su bile grozne gotovo kao i kasne noći. Prvo sve one pripreme - bi li uzeo šešir,
ili tamne sunčane naočale, hoće li kišiti, je li previše vruće ili hladno, koji posao još mora
obaviti? Sve to nije ništa značilo, shvatila je kasnije Edith; jednostavno je bila riječ o načinu
privlačenja pažnje na sebe i pokazivanja da veliki čovjek može biti udomaćen i običan.
Vjerojatno je također mislio kako je šetnja nakon ručka u planinsku čajnu kućicu neponovljivih
pogleda stvar koju općenito čine bogati i društveno nadmoćni ljudi. Gotovo su svi vodeći ljudi
partije tako mislili, jer većina ih je bila skromna ili neugledna porijekla, a Fuhrer više od ikoga.
Bilo je neobično koliko su željeli biti kao oni koje su izgurali.
I tako bi svi krenuli u šetnju, raštrkano mnoštvo puzalo bi vijugavom šumskom stazom
koju su napravili, održavali i neprestano čistili od snijega... da, tko je to radio? Do sad nikad na to
nije pomislila. Bormann, sigurno, jer on je sve organizirao, ali na terenu vjerojatno ljudi iz SS-a
ili stražari ili, što je najvjerojatnije, čete radnika zatvorenika ili radnika robova. Išli bi i psi
-Hitlerov njemački ovčar Blondi i Evini terijeri Negus i Stasi. Hitler je terijere nazivao živim
četkama. Barem su oni uživali u šetnji.
U čajnoj kućici bio bi im poslužen čaj s keksima. Fuhrer bi se prepustio keksima, ali Eva
je uvijek pazila na svoju vitku liniju i tek je malo grickala da mu pravi društvo. Zatim, kad bi svi
sjeli u svoje naslonjače, nastavio bi se razgovor tijekom kojega bi Fuhrer zaspao. U stvari, nije
bila riječ o razgovoru u normalnom smislu, jer to je pokraj Fuhrera bilo nemoguće. Njegovo je
razumijevanje razgovora bilo takvo da je on morao biti glavni u svakoj temi -arhitekturi,
povijesti, umjetnosti, ulozi žena - a na njegovoj je publici ostalo da se složi i sve stavi na znanje.
Nikad se nije razgovaralo o partijskim pitanjima, ili vojnim, o politici, ozbiljnim stvarima. Te su
teme bile za naredbe, ne diskusije i, u svakom slučaju, samo za muškarce.
I onda bi zaspao - jedan je razlog bez sumnje bio taj što nije mogao spavati noću - a Eva
bi, sjedeći pokraj njega smiono pokušavala održavati općenitu raspravu glasom malo glasnijim od
šaptanja. To nije izgledalo kao dodavanje lopte jedan drugome nego kao lagano udaranje balona.
Svima to bijaše naporno i, kad ju je bolje upoznala, za vrijeme takvih epizoda Edith ju je žalila.
Ona je i dalje pričala širom otvorenih očiju te ohrabrujućim osmijehom za svakoga tko bi balon
ponovno gurnuo u zrak. Istina, igrala je ulogu koju je htjela, metresa kuće, Fuhrerova družica,
uloga koju se uporno trudila doseći i nikad je ne prestajući braniti. Istina je također da je od svega
ostalog sklanjala pogled: zla u kojem je živjela i patnji onkraj njezinih vrata koju je jednostavno
ignorirala. Ali ona je svoju partituru svirala i dalje, svirala ju je do kraja. Bila je to pogrešna i
sebična uloga, ali izvanredna. Ona odabrala je ulogu i uloga odabrala je nju. Ukoliko je nešto
željela, uvijek se je morala davati, i tako do nevjerojatnih razina, svojom nepokolebljivom
hrabrošću i pogrešnim načelima, što mnoge žene prirodno čine nevidljivim cijeloga života. Kako
bi bilo da je imala djece, katkad se pitala Edith. No i ovo, kao i sva druga pitanja, pojavilo se
mnogo kasnije. Fuhrer nije bio jedini koji je zaspao tijekom čajanke. Sljedeći je mjesečar bio
doktor Morel, njegov gojazni i nesposobni osobni liječnik što ga je hranio tabletama u takvim
količinama da su mogle ubiti konja. Kad je zaspao, oči su mu se nekako zatvorile odozdo prema
gore čineći ga u snu odbojnijim čak nego u budnom stanju. "Ako Englezi imaju tajnoga agenta u
Fuhrerovu krugu", znala je reći Eva, "onda je to doktor Morel. Truje ga tabletama." I hrkao je.
Međutim, Morela je štitio Bormann.
Kad bi se Hitler probudio, nastavio bi razgovor kao da je bio nesvjestan svojega sna.
Morel, s druge strane, doista nekoliko sekundi nije imao pojma gdje se nalazi; sjedio bi trepćući i
gledajući oko sebe kao da nikoga ne poznaje i ništa ne razumije.
Ležeran razgovor odvijao se i tijekom povratka u kuću, osim ukoliko bi Eva odlučila da
se neće vratiti, nego će s psima još malo prošetati. Naravno da je o tome prvo trebalo razgovarati
s Hitlerom - hoće li se vrijeme promijeniti, kamo će ići, mora biti oprezna, ne smije kasniti, i tako
dalje. Činilo se da mu je bilo ugodno pokazivati ili dijeliti zabrinutost oko takvih stvari, jer da je
doista brinuo glede njezine šetnje, onda bi je jednostavno zabranio. Ako bi Edith imala sreće, Eva
bi joj predložila neka joj se pridruži.
Često je s njima bila i njezina sestra Gretl, punašna, jednostavna, razgovorljiva, nesigurna
u sebe, podložna Evi i uvijek sretna kad bi se mogla pridružiti. Hodale bi žustro - Eva bijaše
sportašica po prirodi i uvijek je održavala formu -a psi bi ispred njih trčali među jelama. Bilo je
manje zamarajuće hodati žustro nego se polako vući Hitlerovim korakom i sasvim je očito kako
olakšanje u srcu ne treba spominjati. Premda njegova nazočnost nikad nije mogla potisnuti
planinski ambijent, bijele vrhunce i plava jezera, prošarano zelenilo trave i drveća, u Hitlerovoj je
odsutnosti bio mnogo živopisniji. Razgovarale bi o svemu i svačemu — Edith se sad nije mogla
prisjetiti nijedne teme, no onda sve se činilo uzbudljivim — i Gretl bi onda prva ostajala bez
zraka. Ako bi se Edith željela prisjetiti Eve po onome najboljem, onda su to bile te planinske
šetnje koje su joj se urezale u pamćenje.
Ponovno je pomislila na onaj dan kad ju je Eva pozdravila dok je ondje stajala, nijema i
zgrožena, pred Fuhrerom u velikoj sali. Eva je nosila svijetlozelenu bluzu, bijelu suknju i bijele
cipele. Bila je svježa, lijepa i nasmijana. Presvlačila se četiri ili pet puta na dan, otkrit će Edith.
"Mene traži", rekla je Eva Fuhreru, "a ja nažalost nisam znala da je ovdje."
Pružila je ruku. "Oh, jadnice, prošli ste sav ovaj put, a nema nikoga da vas pozdravi.
Sigurno ste gladni i iscrpljeni. Ostavite svoj kovčeg i dođite sa mnom. To nije način da započnete
novi život."
I tako je Edith dobila posao, čak i bez pitanja želi li ga i bez pravih spoznaja kakav će biti.

PET
"Možda si u pravu, možda je to bila naša prva šetnja", rekla je kad je Hansov sako stavila
pokraj štednjaka. Nije ga htjela podsjećati na ranije šetnje. Mogao bi pomisliti da dijeli njegovu
sklonost uspomenama.
"Nitko od nas nije mogao zamisliti šetnju na takvome mjestu kad smo se pokušali izvući
iz Berlina", rekao je. "U ono vrijeme čak nismo mogli znati hoćemo li biti živi sat kasnije, kamoli
sve ove godine."
"Jedan sat nakon čega, Hans?" imala ga je potrebu zapitati. Umjesto toga rekla je: "Hoćeš
li ostati na večeri?"
On podigne svoje čekinjave obrve i nabora čelo. Evo ga ponovno, prisjetila se te njegove
karakteristike, premda mu obrve onda nisu bile tako guste. Bilo je to poput bljeska obiteljske
sličnosti u brata. "Radi li se o pozivu, Edith, onda ga s radošću prihvaćam."
"Bit će veoma jednostavna. Pastirska pita koju je spremila gospoda Hoath. Ja ću je staviti
u pećnicu da se zagrije."
"Siguran sam da će biti izvrsna. Nikad nisam jeo pastirsku pitu.
Osjetila je napadaj krivnje što nije pripremila više da iskaže gostoljubivost. "Hans, riječ je
pastirskoj piti i to pastirskoj piti gospode Hoath. Okusit ćeš najbolje."
Vratili su se u dnevnu sobu gdje je on pio viski, a ona liker. Dodao je drva na vatru dok je
ona točila piće.
"Trebao sam ti donijeti poklon, barem bocu nečega", rekao je. "Nisi mogao znati da ćeš
ostati na večeri." "To nije važno, ili ne bi trebalo biti." Povukla je zastor osluškujući pada li kiša,
no ništa nije čula. Voljela je mnoge zvukove kiše: s prozora, s krovova, lišća. Slušajući ih bez
misli osjećala bi se toplo i sigurno. U porušenoj tvornici gdje je upoznala Williama bila je
zaključana - isprva zaključana, a kasnije je to jednostavno bio smještaj - u hangaru sa željeznim
krovom. Noću je bilo hladno, usprkos ljetnim danima, ali imala je pravi krevet s pravim
pokrivačem i, na njezinu veliku radost, s plahtama. I to je bilo njezino, samo njezino. Prvi put u
nekoliko mjeseci imala je svoju sobu, makar se radilo i o zatvoru sa rešetkama na prozorima,
propalom, neravnom betonskom podu i bravama na vratima. Nekoliko noći kiša je snažno lupala
po krovu i ona se, također prvi put u nekoliko mjeseci, osjeti sigurnom. Bilo je mnogo stvari zbog
kojih valjalo je biti zabrinut, naravno, no osjećati se sigurno bilo je nevjerojatno. Sve ostale stvari
taj je osjećaj činio podnošljivijima.
Ona i Hans sa svojim pićima sjeli su gdje i prije, ona na kauču pokraj vatre, on nasuprot u
naslonjaču. "Usprkos svemu, trebao sam nešto donijeti", nastavio je. "Žao mi je što nisam. Ako
sad ima smisla žaliti. Misliš li da ikad ima?" "Možda, ukoliko bih se ja osjećala ožalošćeno zato
što nisi ništa donio, a nisam, a onda me ti utješiš svojim izražavanjem žaljenja, za što sad nema
potrebe -možda bi u tom slučaju bilo korisno izraziti ga, imalo to ili ne kakvo značenje. Tu bi se
mogao pronaći smisao."
"Ali što čovjek čini kad mu je zbog nečega žao? Izražava svoju tugu glede onoga što je
napravio. Međutim, može li Čovjek zbilja žaliti za nečim što je učinio od srca, vjerujući onda da
bilo je ispravno? Ili čak ako napravi nešto iz srca osjećajući da je pogrešno? Čovjek može požaliti
što nije imalo učinka ili su se dogodile posljedice koje nije predvidio, ili je jednostavno kasnije za
njih saznao, ali to nije pravo žaljenje. Pravo žaljenje, koje svakako mora uključivati kajanje, jest
prosudba sadašnjeg čovjeka u odnosu na onoga prošloga. No taj prošli - koji je činio stvari -
napravio bi ih ponovno u istim okolnostima. Sadašnji je sposoban žaliti, jer sad više toga vidi ili
vidi drukčije. Sadašnjost, koju čovjek mijenja, drukčija je, pa zato i žaljenje koje izražava ne
može biti cjelovito, budući da onaj koji žali nije više onaj koji je djelovao. Ili, on je taj koji je
djelovao, plus onaj koji sad opaža."
Popio je još viskija i naslonio glavu gledajući u strop. Činilo se da uživa. Je li razlog da je
ponovno potraži nakon svih tih godina bio prepuštanje svojim užicima držanja govora i
podučavanja? Je li isto činio sa svima ostalima koje je našao? Ako je to bio slučaj samo s njom,
je li to onda bio samo uvod u cjelovitu ispovijed i ispriku; ili puko izvođenje samoopravdanja?
Ponovno ju je pogledao. "Pogledajmo sad tog čovjeka kojega smo svi mi zvali Fuhrer, i
nikad nikako drukčije. Da je preživio ili da se vrati od mrtvih pa kaže: 'Ja, Adolf Hitler, duboko i
iskreno žalim za sve što sam učinio i svu patnju koju sam prouzročio', bismo li mu vjerovali. Ne.
Djelomično stoga što bismo rekli kako je sebe uvjerio da je žaljenje pogodan stav, baš kao što je
dotad sebe uvjeravao da je proširenje osvajanjima i genocidom ispravan postupak. Imao je
beskrajnu sposobnost da se samozavarava, rekli bismo mi, vjerujući da je ono što je rekao, kad je
rekao, istina koja se njemu činila samorazumljivom, jer je on bio taj koji ju izgovorio.
Ali to nije jedini razlog zašto mu ne bismo vjerovali. Mi bismo i osjećali, bez obzira
koliko on bio iskren, da se nijedno ljudsko biće ne može pokajati za tolike patnje koje je
namjerno prouzročilo. Izjava: 'Za sve sam ja kriv, žao mi je', bila bi komična, smiješno
nedovoljna. Općeniti koncept žaljenja slama se kad ga pokušamo primijeniti na nekoga tko je
skovao takvu namjernu i glomaznu pogrešku. Kršćanska doktrina pokajanja - ispovijed, pokora,
pomirba, odrješenje - možda može važiti za tebe i mene. Ali za njega? Kakvu bi pokoru on dobio,
kako bi se on pomirio s Bogom? Tko bi u Božje ime mogao Hitleru dati odrješenje grijeha. Samo
Bog sam, rekao bi vjernik. Ali moraš onda biti zbilja pravi vjernik da bi prihvatio kako će Bog to
zbilja napraviti. Ne. Hitler koji žali nije i ne može biti Hitler koji je napravio to što je napravio.
Takav zlotvor, takvog kalibra, ne može osjećati istinsko žaljenje, osim ako se iz temelja nije
toliko promijenio da više i nije ista osoba. Njegovo srce nije bilo sposobno za žaljenje. Adolf
Hitler nije mogao žaliti glede onoga što je napravio Adolf Hitler. Da je mogao, ne bi bio Adolf
Hitler."
Njegove su riječi tekle oko nje poput mlake vode - ni dovoljno tople da isprovociraju, niti
toliko hladne da bi je se izbjeglo. Što se nje ticalo, sve je to bilo besmisleno. Međutim,
nedovršene igre riječi, čije je zaključke mogla staviti na znanje da je htjela, ulazile su i izlazile iz
njezine glave. Je li Hitler žalio što se Geli ubila, polusestrična koja je s njim živjela i zasigurno s
njim dijelila krevet, ili što drugo gdje je on vodio ljubav, a koja se ubila u njegovom minhenskom
stanu s njegovim pištoljem, jer ga je voljela i žudjela za njim? Njegove zadnje riječi uplakanoj
djevojci bile su gromke: "Po zadnji put, ne!" Pobrinuo se da ne bude istrage. No njezinu je sobu
ostavio točno kakvom je bila kad ju je napustila, zaključanu, i u nju čak ni Eva, njezina
nasljednica, nije imala pristup. Njezin je portret i dalje visio u Berghofu. Naravno da bi rekao da
žali zbog njezine smrti, ali bi li žalio što ju je toliko slomio da se ubila, što ju je istovremeno
iskorištavao i odbijao? Jedini test za takvo žaljenje išao bi u smjeru toga je li se on promijenio.
Ali promjena za Hitlera - čak i za toga budućega Hitlera - bila je nemoguća, on bi to dokazao.
Biti Hitler značilo je snažno i kruto biti svoj.
Gelina nasljednica, mlada kao i ona, također je bila često nemilice zanemarivana. I ona se
je jednom upucala zbog ljubavi i žudnje za njim, ali neuspješno. Kasnije je rečeno da se dogodila
nesreća kad je čistila njegov pištolj. Ma da, baš je to bilo ono što je mlada djevojka poput Eve
doma radila u samotnim večerima. Nije izgledalo dobro za častohlepnoga Hitlera da ga progoni
glas čovjeka zbog kojega se žene ubijaju.
Ali Edith ništa od toga nije rekla Hansu zadovoljavajući se time da ga ostavi njegovim
uopćavanjima u kojima je očito uživao. Uopćavanja su bila jedna stvar, dok su osobni postupci,
stvarne izdaje, ono što čovjek učini u jednom trenutku na točno određenom mjestu, bili nešto
sasvim drugo. Ako mu je kroz pripovijedanje uopćavanjem bilo lakše doći do vlastite izdaje, to
bolje. Ako, u drugu ruku, to bijaše način da ne dođe do nje, da se nastavi skrivati od nje, onda to
gore po njega. Ukoliko to želi doista iznijeti na površinu, a ne može to sam napraviti, ona može to
učiniti za njega jednom rečenicom.
"Moram otići pobrinuti se za večeru." Polako se dignula jer naslonjači su postali toliko
niski u zadnje vrijeme, a njezina koljena toliko bolna. "Natoči sebi još viskija."
Još uvijek nije bila odlučila gdje će jesti. Za kuhinjskim stolom bilo bi najlakše i zbog
hrane najpogodnije. Na pladnjevima pokraj vatre u dnevnoj sobi bilo bi najugodnije.
Blagovaonica s dugačkim stolom i svijećama, što ga je gospođa Hoath toliko pobožno ulaštila i
koji se toliko rijetko koristio, dao bi osjećaj iznimnog događaja; ali prostorija će biti hladna i
neupotrebljiva, a ona i nije bila sigurna želi li na taj način događaju dati svečanu notu. Izgledalo
bi to i previše kao ustupak, premda nije mogla točno reći čemu. Napokon, bio je savršeno
ljubazan, pristojan i počeo joj se sviđati, ne na neki posebno ozbiljan način, zbog njegove iskrene,
premda naporne i krajnje beskorisne potrage za shvaćanjem. Ako je to bilo to.
Nadalje, blagovaonica bi značila blago, ne previše očigledno razmetanje.
 Williamova obiteljska srebrnina u zadnje se vrijeme gotovo uopće nije koristila, ni
pladanj Royal Doulton, a stol bio je lijep gregorijanski komad namještaja. Pitala bi ga što on želi,
ali on bi bez sumnje rekao neka ona odluči. "Blagovaonica, naravno", rekao je odmah podižući
ruke. "Ovaj događaj moramo učiniti velikim koliko god je to moguće, premda neće biti nikoga da
posvjedoči našoj raskošnosti. Ponio sam smoking, za slučaj da ovako nešto poželiš, ali nisam ga
mislio spominjati. Sad mogu. Preodjenut ću se, a ti možeš obući svoju najljepšu haljinu."
"Bojim se da više nemam lijepih haljina. Nije ostalo ljepote za ukrašavanje."
"Besmislica, Edith, lijepa si kao nekad. Trebam li pojašnjavati zašto se ne radi o pukom
laskanju? Trebam li ti reći zašto je to istina?"
Nasmiješila se je.
"Zato jer si ti i dalje Edith." Podigao je ruku. "Nemoj protestirati kako je to neminovno,
da nemaš izbora. Imaš, biranjem kojim ideš kroz život, a neki veliki odabiri znaš da će ga
promijeniti - da li se udati za njega? Da li imati djece? Da li živjeti u Engleskoj? Ali događaju se i
nebrojeni maleni odabiri koji tvore strukturu života i u kojem postaješ ono što jesi, a ti si postala
u cijelosti svoja, Edith. Ja to vidim i osjećam. Svi se nađu pred takvim izborima, ali mnogi
odaberu tako, u velikim i malim stvarima, da nikad ne ispune svoje potencijale i nikad u
potpunosti ne postanu to što jesu. Obično je to zbog straha, straha od izloženosti, straha od
neuspjeha, straha od ljudi, straha od samoće, straha od straha. Strah izluđuje ne samo ljubav nego
sve, osim sebe.' Napravio je stanku gledajući svoje smeđe cipele. 'Vidiš, voda ispod mosta, ta
metafora za prošlost pogrešna je jer mi nismo na mostu. Mi smo u vodi. Mi smo u njoj s njom.
Zato je prošlost važna."
"Trebao si biti župnik, Hans."
Nasmijao se trljajući rukom desni obraz. "I ja sam to mislio kad sam bio u radnom logoru.
Izvučem li se odavde, mislio sam, postat ću župnik, živjeti jednostavno, iskreno, zahvalno,
zahvaljujući Bogu i predajući svoj život drugima. Povezao sam to sa samoćom, a u logoru gdje
čovjek nikad nije sam to je izgledalo snažno. Nakon puštanja, povratka u Njemačku, čim sam
ušao u sobu, zatvorio vrata i bio sam, prasnuo sam u plač. Godinama nisam plakao, no bilo je
toliko lijepo biti sam. Da, namjeravao sam postati župnik." "Vjeruješ u Boga?"
"To je bio jedan problem. Postojali su i drugi, možda i ozbiljniji. Zauzetost, nužda, posao,
naklonost domu, odnosi s drugima - sve te stvari potpornji su uspjehu, ali neprijatelji predanosti.
Umiješaju se. Svijet je u uroti protiv ustrajnog nastojanja. I tako nisam postao župnik i svijet je
ostao zakinut za moje propovijedi."
Po prvi put u mnogo godina poželjela je cigaretu. Ovo se pretvorilo u razgovor koji je
povezivala s mladošću, ugađanju samoj sebi, dokolicom, poigravanju s velikim, širokim temama
koje su se činile veoma uzbudljive i važne, sve dok ih ne bi samlio žrvanj svakodnevnog života.
Tih dana čovjek uvijek je imao cigaretu. "Neki bi ljudi rekli kako svi ti izbori koje si spomenuo,
ti sastavni dijelovi naših života, baš i nisu pravi izbori nego iluzije. Izgleda kao da mi biramo
određenog supruga ili način života, ali u stvari naše materijalne prilike ili naše osobnosti određuju
da nužno činimo izbore koje činimo. A činimo ih zato jer smo to što jesmo. Karakteri koji nešto
poduzimaju." Nervozno je protresao glavom prije nego je završila. "Ah, argumenti za nužnost ili
posebna sudbina su manifestacija straha, način da se izbjegne individualna odgovornost. Ako je
to istina, žaljenje ne bi imalo nikakvoga smisla, jer sve bi bilo neizbježno. A ja ipak mislim kako
ti vjeruješ da pojedinac može zažaliti zbog određenih stvari. Jesam li u pravu, Edith?"
Zaustavila je pogled na njegovim usnama. Možda će sad doći do toga. "Ako ih ne želiš
gledati u oči, gledaj ih u usne", William bi joj rekao kad bi se smijali tome kako su se upoznali.
"Tvojemu se ispitivaču čini da ga gledaš u oči, a tebi to uopće nije teško." Hans je nekad imao
senzibilna usta, prisjetila se, punih usana, no sad bile su tanje i manje izražajne. U ona vremena
njegova su senzibilna usta potkopavala utisak neosobne vojničke gotovosti koju je morao
pokazivati. Bio je tada krajnje nesiguran u sebe, barem manje siguran nego je želio da se to vidi,
a to ga je činilo još privlačnijim.
"Uzmimo Magdu Goebbels", nastavio je. "Je li ono što je učinila bila nužnost ili njezin
izbor? I da nam se sad pridruži, bi li za nju imalo ikakvoga smisla da izrazi žaljenje, kao i u
slučaju Fuhrera, ili bi imalo?"
Magda Goebbels, visoka, rječita, povjerljiva, ulazi u veliki salon u Berghofu s čašom u
ruci, sama zauzima cijeli kauč, stavlja nogu preko noge uz šuštanje haljine i svilenih čarapa,
usmjerava svoju punu pažnju muškarcu ili, ukoliko bi ih bilo više, najstarijem - slika je odmah
izazvala neugodu. Čak i sad Edith se je osjetila fizički odbačenom zbog te grozne slike i
ignoriranom od Magde kao i u stvarnom životu. Nije bila riječ o tome da je Magda bila direktno
neprijateljski raspoložena prema drugim ženama: jednostavno za većinu njih nije imala vremena.
Bila je upravo ono čega se mnoge žene boje i čemu se dive: privlačna, inteligentna, držalo se
intelektualka, glamurozne prošlosti, pobjedonosno plodna sa svoje šestero djece. Priče o muževoj
čestoj i očiglednoj nevjeri nisu joj nimalo škodile; u stvari, izgledalo je da joj se zato reputacija
povećava. "Požalila bi zbog onoga što je napravila", rekla je Edith napokon. "Ne bi mogla izbjeći
žaljenje. Postoji li pakao, ona će u njemu provesti vječnost probodena žaljenjem, ali nesposobna
da ga izrazi ili poništi. Nijedna žena - nijedna majka -ne može napraviti što je ona i ne žaliti.
Jedna je stvar za Hitlera bilo umorstvo šest milijuna Židova koje nije poznavao i ne žaliti, ali
sasvim druga vjerovati kako ona, koja je ubila svoje šestero malene djece, može počivati u miru."
"Što ako je bila luda?"
"Magda nije bila luda."
"Luda za Hitlerom? Ludo zaljubljena u njega?" "Možda. Ali nije bila luda."
"Proučio sam njezin život. Cijelo vrijeme njime proteže se opsesija. U mladosti je bila
ludo zaljubljena u cionista Arlosorffa, počela je učiti hebrejski, gotovo se udala za njega, njegova
sestra postala joj je najbolja prijateljica. Onda se je ludo zaljubila u Guntera Quandta,
industrijalca, moćnog muškarca, i udala se za njega. Onda je otišla jednom, samo jednom,
poslušati govor mladog nacional-socijalista Josefa Goebbelsa. Odmah je poludjela za njim te je
tako postala nacist i prestala biti cionist. I onda se udala za njega. Poslije je imala intenzivne veze
s Hankeom i Naumannom, tajnicima koji su se stalno izmjenjivali u ministarstvu propagande. A
cijelo vrijeme bila je fanatična za Hitlerom, njezina djeca uvijek su mu donosila rođendanske
poklone, pjevala mu, zabavljala ga, a onda je na kraju ubila sebe i njih zbog njega, jer je on bio
mrtav.
Njezine prodorne oči, te gladne, zureće oči - morala si ih zapamtiti, Edith — i ta
opsesivna energija, ta strast za moćnim muškarcima i idejama. Je li jedno bilo simptom drugoga?
Prvo cionizam, onda nacizam, od svega na tom svijetu. Da se nije radilo o nacizmu i Hitleru, o
kome bi? Marksizmu i Staljinu? Bilo kojem moćnom muškarcu s moćnim izmom. Da se rodila
nekoliko stoljeća prije bila bi Lutherov protestant." Koji god bio uzrok toj strasti za strašću
-neravnoteža, možda, unutrašnji vakuum, praznina koju je morala ispuniti - zaslužuje predznak
ludila. Psihijatri ne vole tu riječ, znam, jer nije konkretna, znači sve i ništa, nije način da se njome
nešto opiše. Ali znači jednu veliku stvar koju psihijatri nisu naučili opaziti: znači nesposobnost
povezivanja s običnim, svakodnevnim životom, svijetom običnih osjećaja i obična shvaćanja,
svime istinskim i jednostavnim. Samo netko za to nesposoban može povjerovati da će svijet
nestati s Hitlerom. Recimo, bilo je razumljivo strahovati za djecu u ruskim rukama, možda i
razumljivo, premda ne i razumno, strahovati za njih u svijetu bez nacizma. Ali praktički svaka
druga majka na ovome planetu prihvatila bi ponudu da joj se djeca spase. Pogotovo da im se
ponudi, kao Magdi, stvarna mogućnost da s njima pobjegne. Kempka joj je to ponudio, Speer joj
je to ponudio, čak i sam Fuhrer joj je to ponudio."
A ona kuhinjska robinja, pomislila je Eva, prisjećajući se blijede djevojke koja je radila u
kuhinji vlade Reicha. Na samome kraju prišla je Magdi, blaga glasa, mucajući, nervozna.
Djevojka koja nije ništa imala, ni doma u koji bi se vratila, budućnosti, izgled, osobnost koju bi
netko zapazio, ipak je skupila svu svoju hrabrost da priđe arogantnoj Magdi promucavši: "Ako
dozvolite, časna damo, ako dozvolite, vašu djecu, ja ću ih uzeti, ja ću ih izvesti". Ona, Magda i
Edith susrele su se u hodniku u gornjem bunkeru gdje su se bombe i granate jače čule i gdje su
jače potresale zidove i pod. Svjetlo je treperilo, brujanje i smrad od generatora bio je gori, zrak
zagušljiviji.
Magda je oklijevala manje od sekunde, kruta lica i stisnutih usnica. Onda je otišla bez
odgovora, kao da joj je bilo nezamislivo da se upusti u razgovor s nekim toliko beznačajnim ili
čak staviti na znanje da je takva osoba nešto rekla. Reći dobrodušno - za Edith nije bilo lako da
bude dobrodušna prema Magdi -možda nije bila u stanju govoriti. Djevojčino konačno nesigurno:
"Molim vas, časna damo", bilo je upućeno u njezina arogantna leđa. Djevojka je gotovo bila sva
u suzama, a Edith se borila da suspregne svoje. Gledale su jedna drugu u prešutnom
razumijevanju s leđima na hladnim, prljavim, sivim zidovima hodnika. Mršavo lice djevojke bilo
je rastrgano očajem, njezina isturena donja usna drhtala je, njezine izbuljene oči bijahu mokre i
tužne. Nisu to bila njezina djeca, nisu imala ništa s njom, možda i nikad nije s njima razgovarala,
samo je čula njihov smijeh ili ih vidjela kako ih vode u povorci niz hodnik. I sama bes-pomoćna,
ponudila se je. Edith nije se mogla sjetiti kako su se rastale i nikad je poslije nije vidjela. Tko zna
što se s njom dogodilo? Pri pomisli na nju još uvijek bi zaplakala.
Natočila si je još likera. "Magda nije bila luda." "Jesi li je vidjela poslije?"
"Živu ili mrtvu?"
"Oboje."
Ponovno su je njegova pitanja podsjetila na ispitivanje. "Što se dogodilo s Goebbelsom?"
pitao je William. "Ubio se zajedno sa svojom suprugom." "Kako?"
"Ustrijelio se. Vjerojatno je i nju, osim ako se nije otrovala. Ili su ih stražari oboje ubili.
Kako god bilo, mrtvi su." "Jeste li vidjeli njezino tijelo?" "Jesam, u dvorištu, ne mnogo dalje od
Hitlera i Eve. Mogla sam ih vidjeti sa završetka bunkerskih stuba. Gorjeli su." "Moglo ih se
prepoznati?" "Da, nisu bili previše ogorjeli?" "U koje je doba to bilo?"
"Ubili su se nakon Hitlera i Eve — kasno poslijepodne ili rano ujutro." "Jesu li imali
djece?"
"Šestero, pet djevojčica i dječaka, od pet do trinaest godina." "Što se s njima dogodilo?"
"Njihova ih je majka otrovala, rekla sam vam. Sa Stumpfeggerom, doktorom." "Kako?"
"Dali su im kalijev cijanid u večernjem piću — svi smo imali tablete. Rečeno im je kako
će to pomoći da zaspe. Ali Helga, najstarija, shvatila je da se nešto događa i mislim da su je
prisilili."
"Poznavali ste djecu?"
"Naravno. Igrala sam se s njima, pomogla ih zabavljati. Svake večeri prije spavanja,
Traudl Junge, ostale tajnice i ja. Pjevali smo višeglasno i onog dana kad je bombardiranje i
granatiranje bilo najgore te kad su se ubili Hitler i Eva, rekla sam vam. Bilo je lijepo pjevati,
uživali su. Znali smo da postoje - baš da postoje - planovi za njih, no nismo mislili da će to biti
toliko brzo. Nismo o tome htjeli razmišljati. Svi su bili u svojim bijelim spavaćicama." Sjetila se
koliko je hladno to prenijela svojemu ispitivaču. Je li mladost doista tako bešćutna, kasnije se
zapitala. Možda, po nagonu prirode iznad svega mora osigurati svoje preživljavanje dok se ne
razmnoži i osigura sljedeću generaciju. Onda, kad čovjek više nije potreban i postane nevažan,
može si priuštiti da osjeća za druge. Onda se razboli i umre.
 Ali njezina kontrola nije dokončala ispitivanje. William je to učinio umjesto nje,
nenamjerno. Sjećala se jasno, čak i sad, odložio je svoju penkalu i naslonio se u svojemu stolcu
gledajući je. Zbog sunca na njegovim ramenima pomislila je koliko dobro izgleda u borbenoj
surci i debeloj košulji od kostrijeti. Sunce joj nije dozvoljavalo da jasno vidi njegovo lice, no čula
je njegovo mrmljanje na engleskom, sebi u bradu: "Svu tu dječicu? Rekli ste svu? Oh,
prokletnica. Jeste li rekli svu?"
Sigurno je izgledala upitno, jer ponovno se nagnuo naprijed, sklopljenih ruku s laktovima
na stolu. "Shakespeare", rekao je potiho, "u Macbethu; Macduffu je također rečeno o umorstvu
njegove žene i sve djece." Njegov izraz lica, koji je sad mogla vidjeti, bio je zamišljen. "Svu
dječicu, sve njegove male piliće, tako ih je nazvao. Sve."
Ponavljanje tog sve učinilo je svoje. Kako, ili zašto, nije znala. Bez naznaka, bez
upozorenja, preplavile su je suze. Oči su joj zasu-zile, nije mogla govoriti, snažan jecaj izletio je
iz nje i sad je sjedila ispred njega tresući se i plačući. Nije znala koliko je dugo to trajalo. Ipak u
svemu tome bila je svjesna da se on nije zbunio, i pustio ju je, nije je pokušavao zaustaviti.
Napokon je ustao i iz džepa izvadio veoma veliku žućkastosmeđu maramicu - mogla je biti riječ
samo o vojničkoj maramici - koju joj je pružio preko stola prije nego je ponovno sjeo, kao i prije
sklopivši ruke. Dok je dalje plakala, stalno ga je bila svjesna, njegova izraza lica, njegova tona i
njegovih riječi. Kasnije je često pomišljala kako je to bio trenutak kad je sve počelo za njih dvoje.
Premda je on bio čovjek koji je mogao izazvati i sudjelovati u velikim osjećajima, bio je, na
žalost, čovjek koji o njima nije razgovarao. Maramica je mirisala na nedavno pranje. Bila je
za-hvalna i, kad je obrisala oči, pitala se gdje bi jednu mogla pribaviti za sebe. Kad se počela
ispričavati, zaustavio ju je.
"Morate to osvijestiti kako biste se mogli s time uhvatiti u koštac", rekao je polako
odabravši njezin njemački kao da prelazi preko potoka po skliskom kamenju. "Kad je Macduff
bio prisiljen utješiti se osvetom, da se suprotstavi kao čovjek, rekao je: 'Napravit ću to; ali također
moram to osjetiti kao čovjek.' Zadnjih ste dana bili izloženi kušnji i niste imali prilike to osjetiti.
Sad kad imate, trebali biste. Uvijek će to biti u vama, no morate to prihvatiti, pustiti neka postane
dio vaše kože, vašeg tkiva, i tada vam neće škoditi." Godinama je mislila da je to uspješno
napravila, ali sad, suočena s Hansom, nije toliko u to bila sigurna. Bilo bi apsurdno i
ponižavajuće slomiti se sad tu pred njim kao što se je nekad pred Williamom, ali tako se osjećala
kad je o tome pripovijedala. U stvari, zbog prisjećanja i predočivanja se je tako osjećala, dok je
pripovijedanje moglo, na paradoksalan način, biti način da to ne osjeća. "Da", rekla je nakon što
je gutnula svoj liker. "Vidjela sam je živu i mrtvu. Vidjela sam je neposredno nakon što je
napustila dječju sobu i sišla stubama -bili su na gornjem katu, ako se sjećaš. Izgledala je užasno -
iscrpljeno, rastrgano, šokirano, kao da joj je bila iščupana utroba, ali još uvijek bila je živa. Prošla
je pokraj mene, držim, čak me i ne vidjevši. Da, ipak su možda za to ondje bile male šanse.
Nekad bi to napravila i samoj Evi. Kasnije sam je ponovno vidjela. Plakala je. A onda sam je
vidjela kako za velikim stolom sjedi s Stumpfeggerom koji joj je pomogao to napraviti. Igrali su
pasijans ili tako nešto — nešto obično i blesavo. Zadnji sam je put vidjela kako se s mužem pod
ruku penje u vrt kao da su se maloprije vjenčali. Bila je veoma elegantno odjevena - ona i Eva u
tome bile su slične - a na prsima nosila je maleni zlatni stranački znak koji joj je dao Hitler. Vidio
si kako je to radio dok se tog jutra opraštao s ljudima?"
"Fuhrera tog dana uopće nisam vidio. Ulazio sam i izlazio iz bunkera preuzimajući poruke
za glavnu komandu."
"Onda, znaš, gegao se okolo, rukovao s ljudima. Rukovao se sa mnom. Ruka mu je bila
veoma mlohava, nepokretna, poput mrtve hladne ribe, ali bila sam sretna što mu nisam došla
bliže, jer mu je iz usta strašno smrdjelo. Bilo je beskrajno grozno, vjerojatno zbog sve te
vegetarijanske hrane i tih tisuća tableta kojim ga je kljukao ljekar-ski idiot Morel. Lice mu je bilo
bijelo poput krede i većini bi rekao nešto malo ili ništa. Međutim, kad je došao do Magde dugo je
držao ispruženu ruku, obrazi su mu se grčili, ali ništa nije govorio. Onda je odjednom uzeo svoj
stranački znak sa svojega sivoga sakoa i zakvačio ga na njezin rever. Za to je trebalo vremena, jer
prsti su mu se tresli. Ona je prasnula u plač. Nikad prije nitko nije vidio da Magda plače. Nisam
mislila da može. Dakle, nosila je znak. Mislim da su ona i Goebbles sami otišli u dvorište, jer
moglo se dogoditi da ne bi tko imao odnijeti njihova tijela. S Hitlerovom smrću disciplina je
oslabila, sve je bilo raspuštenije. Ljudi su pušili, kao što sam ti rekla.
"Nije bila luda, kažeš? Samo luda za Fuhrerom? I sposobna za žaljenje?"
"Postoji li pakao, onda je zbunjujuće žaljenje jedino što je dostatno za nju.
Nema potrebe za bolnom vatrom. Sama savjest će sve napraviti. Nadam se da postoji i da
je ona u njemu."
"A što s Fegeleinom, Edith? Bi li tko trebao žaliti Fegeleina, što misliš?" "Moram
pogledati večeru", rekla je. "Onda se moramo presvući."

ŠEST
Imala je tri dugačke, stare, staromodne haljine i niti jednu nije nosila barem zadnje tri
godine. Vjerojatnije zadnjih pet, pomislila je prisjećajući se nevoljko nazočnosti na zadnjem
lovačkom plesu. Svojem zadnjem groznom, glasnom, agresivnom događaju s pop glazbom i
pijanim mladim ljudima. U dobrohotnijim trenucima bila je spremna prihvatiti da su mladi uvijek
bili isti. Prisjetila bi se pijanki na kraju u Berlinu, kad se približavao Armagedon i budućnost koju
nitko nije mogao zamisliti. Jedna je zabava posebice bila u rimskom stilu, kad se raspala prijašnja
rimska disciplina obrambenog garnizona što je dovelo do prepuštanja seksu, a tome se lovački
ples, nasreću, nije približio. Ali čak i to očajničko prepuštanje imalo je više stila nego neotesano
te-turanje i šlatanje na lovačkome balu.
I na jednom i drugom radilo se o uniformama, naravno, ali nacisti - premda nitko ništa
dobroga ne bi trebao misliti o nacistima - bili su svjetska klasa kad se radilo o uniformama. I
automobili, svi ti prekrasni crni Mercedesi. Međutim, ljudi su onda mogli plesati, možda je u
tome bila razlika; plesali su po glazbi, ne samo kad bi svirala, a i onda je glazba imala melodiju i
ritam. Čovjek bi mijenjao ples u skladu s glazbom i, povrh svega, plesao je s nekim. Nije
shvaćala modernu sklonost za majmunastim previjanjem, kako je to plesanje osobno nazivala, za
koje nije bio potreban partner. U stvari, činili su to sami jer ta je glasna glazba bila veoma
osamljujuća.
U svakom je slučaju bilo bolje s nekim plesati, čak i ako ste za ples imali samo jednu
ploču, što ju je Eva bila pronašla medu fotografijama, i koju je neprestano puštala. "Krvavo
crvene ruže pričat će ti o sreći", govorio je pripjev. Da, crvena je krv tekla ulicama Berlina te
noći. Bio je Hitlerov zadnji rođendan, deset dana prije kraja. Britanci i Amerikanci bombardirali
su grad neprestano dvadeset i četiri sata - bio je to rođendanski poklon od saveznika. Možda je
pokolj na ulicama u njima još više potaknuo da plešu u onome što je ostalo od Fuhrerova stana u
zgradi vlade. U zidovima su bile rupe, bljeskalo se, dio krova bio je srušen, a eksplozije su
potresale zgradu. A oni su ipak plesali kao da je to bio zadnji ples na svijetu. Razaranje koje je
prijetilo da ih proguta, pojačalo je njihovo prepuštanje požudi.
Sve je to bilo Evino djelo, njezina ideja, njezina energija i organizacija; ona je bila ta koja
je okupila sve one oficire SS-a, pronašla sav onaj šampanjac, ona je bila ta koja je prekidala ples
da ponovno pusti ploču. Prekidanje plesa koji je u njezinu slučaju značio Fegele-inov zagrljaj.
Prizor je u Edith još uvijek bio živopisan: visoki, zgodni, mladi oficir - nije li on to znao - držao
je Evu svojim snažnim rukama, gledali su jedno drugo dok ju je on polako, veoma polako,
spuštao cijelom dužinom uz svoje tijelo, prsa uz prsa, međunožje uz međunožje, snažno vezanih
pogleda. Događalo se to dok je Gretl, njegova žena, Evina sestra, trudna, usamljena i nesvjesna
toga, u Berghofu čekala vijesti. Fuhrer, dakako, nikad nije plesao. Nije u tome vidio smisao.
Njegova potjera za moći bila je previše čista, gotovo previše estetična da bi podržavao
takve lakoumnosti. Nije dobro plesao. Čovjek je instinktivno to znao; možda i jest. Bi li ikad
postao Fuhrer da je bio plesač? Je li Mussolini plesao, Staljin? Nije znala. Napoleon nije, rekao
joj je netko.
Hitler nije bio nazočan na zabavi. Ostao je mnogo katova niže u dubokome bunkeru: siv
je, prepušten crnim mislima, drhti, rečenice mu se raspadaju, riječi postaju nejasne kad bombe
padnu blizu. Nije mogao podnositi to iznad površine zemlje u porušenoj zgradi vlade gdje, i kad
se nije tresla, prašina je padala sa zidova i stropova. Ali plesači su to primjećivali samo u
neugodnim sekundama koje su Evi trebale, kad bi se brzo sagnula, da ponovno pusti ploču.
Nosila je novu haljinu - još jednu novu haljinu, čak i tad - od srebrnopla-vog brokata.
Podigla se do kuda su joj sezale visoke čarape dok ju je Fegelein spuštao po cijeloj dužini
svojega tijela. Nije za to marila onako pripijena uz njegova uniformirana ramena — pogledi bili
su im vezani.
Slika je bila toliko živopisna da je Edith trebalo nekoliko trenutaka da se povrati u
stvarnost — svojoj poznatoj, ali ne više i dobrodošloj slici u samostojećem zrcalu u njezinoj
spavaćoj sobi. Vrata ormara bila su otvorena, a na krevetu ležale su odbačene haljine, no još
uvijek bila je neodlučna glede ove koju je nosila. Dugačkih rukava i visokog ovratnika, no barem
bila je topla. Također je bila od brokata, crnog s bijelim manžetama i kragnom. Izgledala je
veoma staromodno, čak i u njezinim staromodnim očima, gotovo vikto-rijanski. Nije se mogla
prisjetiti zašto ju je kupila — vjerojatno baš zato. Mora da je onda mislila kako je moderna, bez
obzira kad je to bilo. Nije moglo biti jako davno, možda u zadnjih deset godina, jer da je bilo
ranije, onda bi se sjećala. Često je zaboravljala stvari, jer nisu se dogodile dosta davno. Haljina
joj se sad nije dopadala, no bila je udobna i topla i više je skrivala nego otkrivala, i već ju je imala
na sebi. Nije se htjela gnjaviti s ponovnim presvlačenjem i, uostalom, nije se pokazivala u
javnosti. Dobro što je tog dana ranije oprala kosu. U toj haljini ništa joj nije trebalo oko vrata, ali
trebale su naušnice.
Iz ladice je izvadila kutiju s nakitom i stala prebirati po njoj ponovno želeći da joj ruke ne
izgledaju kao u stare babe. Bogu hvala što je ostatak tijela bio skriven. Njezin će nakit, već je
davno odlučila, naslijediti njezina snaha. Već joj je dala nekoliko ljepših stvari no ona, koliko je
znala, nikad ih nije nosila. Vjerojatno su bile prestare da budu moderne, ali opet ne toliko stare da
budu vrijedne. Poput starih ljudi. Većina ljudi umre dok je još uvijek u dobrom stanju, dovoljno
su stari da budu korisni, ali ne i dovoljno stari da ponovno budu zanimljivi.
Njezini su prsti oklijevali iznad malene naušnice s safirom u profinjenom filigranski
dotjeranom zlatu. Bio je napadno plav, izgledalo je da se miče sa svjetlom, kao da su oči bile u
njemu zarobljene. Najprije je pomislila da je ne može nositi jer nema para. Davno se izgubio u
berlinskom tunelu. Također je pomislila kako je ne može nositi — bila bi to previše očita gesta.
Ali Hans, muškarac, i ne bi primijetio da druga nedostaje. Čak i kad bi primijetio, ne bi shvatio
značenje, osim kad bi mu ona rekla. Ali ako neće sad, kad će? Otada je nikad nije nosila. Ili će
biti nikad ili sad. Uzela ju je iz kutije i pažljivo je stavila u svoje desno uho.
Hans je nosio smoking sa širokom kragnom i nezgrapno za kopčanu leptir-mašni. Sigurno
je u svojemu automobilu imao odijelo; premda je sve to bilo pomalo izgužvano, on je i sad
predstavljao respektabilnoga muškarca. Odijela uvijek popravljaju muškarce, pomislila je, gotovo
kao i uniforma. Natočio si je još jedno piće i, dok je stajao pokraj kamina u dnevnoj sobi, dovršio
uređivanje. Izgledao je malo previše zadovoljno sa sobom, skoro kao da se pravi važan.
 "Kao što rekoh, Edith, još uvijek si prekrasna", reče prije nego je ona uspjela otvoriti usta.
"Pozvat ću te kao večera bude na stolu."
Nasmijao se. "N;, ali jesi, ne lijepa kao u mladosti, naravno, nego drukčije lijepa. Nemoj
pokušavati podvaljivati. Ja mislim tako."
Ostala je iako tu nije htjela. "Nikad nisam bila lijepa, Hans. Možda privlačna jer ?ila sam
mlada. Mladost je sama po sebi privlačna. Ali nisam bik lijepa. Eva je bila lijepa, ja ne."
"Eva?" Podigao e ruke i namrgodio obrve poput pantomimičara. Mala fotografovi
pomoćnica iz Munchena? "Kao što sam prije rekao, zgodna da, dobro odjevena to ti priznajem —
dok je ona ili partija ili njemački narod mogao dozvoliti da se to plaća. Koketna? Dakako. Ali
lijepa? Ne. Nedostajale su joj unutrašnje kvalitete koje prava ženska ljepota uvijek nosi sa sobom,
nešto nedostižno što čovjeka tjera da ide i ide pokušavajući to doseći, pokušavajući to
posjedovati. Možda se na kraju radi o moralnoj kvaliteti."
"Znači da su sve lijepe žene moralne?"
"Sva ljepota je moralna. Eva nije imala ljepotu i Eva nije bila moralna."
"Nisam znala da si bio takav romantičar, Hans?" "Bio sam, i jesam. U svemu sam
romantičan, ponad svega glede prošlosti."
"To je razlog što si ovdje?"
Nasmijao se samo pomaknuvši usne. "Možda."
Postavila je večeru, upalila svijeće u blagovaonici, četiri ih sta-vivši na dugački stol. Sjela
je na jedan kraj, Hans na drugi. Udaljenost bila je apsurdna, ali prikladna formalnosti njihova
okružja i njihove odjeće.
"Nemaš njemačkoga vina?" pitao ju je pogledavši francusko stolno vino koje je donijela.
"Imamo. Negdje je u Willimaovu podrumu, ali nisam pomislila da ga donesem. Žao mi
je."
"Nema veze. Ja ću biti vinski konobar pa će boca biti kod mene. Bilo bi smiješno da stoji
između nas na mjestu gdje je ni ti ni ja ne možemo dosegnuti." Natočio joj je i vratio se na svoj
kraj stola.
Podigli su čaše. Šutjeli su.
"Kako se zove ta pita?" pitao je. "Pastirska."
Pažljivo je i polako žvakao hranu. Kad bi gutao, njegova izbočena Adamova jabučica
dizala bi se i spuštala savršenom mehaničkom preciznošću. Ponovno se zapitala koliko je
primjetljivo bilo njezino gutanje.
"Bi li ti rekla", nastavio je, "da je Eva Braun bila moralna žena?"
Slegnula je ramenima. "Ne bih rekla da je bila ništa više moralna ili nemoralna od drugih
ljudi. A to će reći da nije bila presavjesno moralna niti dramatično nemoralna. Imala je moralni
osjećaj i bila je sposobna za moralno razlučivanje, nezavisno od vlastitih želja. Zbile su se jedna
ili dvije situacije kad je u osnovi zbog moralnih razloga poduzela akcije koje su mogle naštetiti
njezinoj poziciji. No, inače je zatvarala oči i pokrivala uši na ono što ju je trebalo razbuditi
odabirući guranje u stranu svojega moralnog osjećaja kako bi sačuvala ono što je htjela imati.
Bila je sebična, često plitka, kadikad jednostavno blesava. No prihvatila je posljedice svojih
odluka - čitavog niza odluka od tih godina -hrabro, čak dostojanstveno." "Ti si očito mnogo
razmišljala o njoj." "Jedva do ovoga trenutka. Rijetko mislila sam na nju. Ili na bilo što iz tog
vremena. Odgovorila sam zato jer si me pitao. Na glas razmišljam; ne znam kakve su mi misli
dok ih ne izgovorim."
"Kriviš li je?"
"Čovjek to mora."
Podigao je obrve. "Protiv volje?" "S nekim rezervama."
 "Kojim?"
"Djeca. Uvijek se je veoma trudila s tuđom djecom, igrala se s njima, pamtila je njihove
rođendane, vodila ih na izlete, provodila s njima vrijeme koje nisu njihovi roditelji, čak i kad je
bila riječ o djeci Martina Bormanna, njezina najveća neprijatelja i suparnika u privlačenju
Hitlerove pažnje, čovjeka koji bi je bio ubio da je mogao. Mrzili su se, ali i znali ne požaliti se
Fuhreru, jer oboje su ga poznavali bolje nego itko drugi. Obično bi bila Bormanna uhvatila pod
ruku kad bi išli na večeru u Berghofu, a on bi joj kroz smiješak govorio prljave stvari znajući da
će ih morati progutati i uzvratiti mu osmijeh. I njegove su ruke bile te koje su njezino tijelo nosile
uz bunkerske stube, barem jedan dio puta. Ti to moraš znati."
"Nisam bio u bunkeru kad se to dogodilo."
"Zar ti nitko od tvojih svjedoka to nije rekao?"
"Mojih svjedoka?" Nasmijao se. "Jesu, rekli su mi."
"I tebi mora da je Bormann bio odvratan, zar ne? Morao si raditi za njega?" "On je bio
visoko gore, a ja nisko dolje. Razmak između naših pozicija bio je prevelik da bi ga osobne
karakteristike mogle predočiti. Bile su nevažne." "Ipak je Eva njegovu djecu vodila na piknike,
na plivanje, pomagala kad je njegova žena bila zauzeta daljnjim rađanjem, a bila je uvijek, i kad
je on bio okupiran sa svojim metresama, a bio je uvijek. Htjela je imati vlastitu djecu, rekla je, ali
Fuhrer o tome nije želio razgovarati. Jednako bilo je s brakom.
Oženjen je za Njemačku, govorio bi. Njegov mu posao ne bi dozvoljavao da se prema
svojoj ženi ponaša kako bi to morao oženjeni čovjek. Znao je reći: 'Ne bih bio dobra glava
obitelji. Držao bih sebe neodgovornim da začnem obitelj znajući da se u dovoljnoj mjeri ne bih
mogao posvetiti supruzi. Usto, ne želim imati djece. Shvatio sam da djeca genijalaca imaju
problema u životu. Ljudi od njih očekuju veličinu slavnog pretka i ne opraštaju im njihovu
prosječnost. Usto, uglavnom su kreteni?'
Sumnjičavo ju je gledao. "Rekao je to?"
"Tako je govorio", odgovorila je naglašeno.
"U to je vjerovao. Poznavao si ga. Morao si čuti što govori o toj temi."
"Na taj način nije razgovarao s vojnicima. S tajnicama je mogao biti povjerljiv,
pretpostavljam, ali ne i s vojnicima."
"Poenta je u tome da je Eva na svoj način bila dobra prema djeci, svoj djeci. Mislim da joj
to ide u prilog.
Gutnuo je vina i zavrtio glavom. "Darwinska nužnost, prirodni instinkt, žudnja i trajni
osjećaj većine žena. Možda daje blagotvorne i moralne rezultate, može biti dobro samo po sebi,
no u biti djelovala je u skladu s prirodom, kojoj je namjera očuvanje preživljavanja sljedeće
generacije. Imati takve osjećaje za djecu i ponašati se prema njima tako da se ti osjećaji izraze,
nije moralni čin. Nije si mogla pomoći."
"Mogla je ne brinuti za njih, za nikoga osim sebe. Mogla je biti okrutna i ravnodušna."
"Bila je ravnodušna, ravnodušna prema stotinama tisuća djece čije je umorstvo naredio
čovjek kojeg je voljela. Ravnodušnost je zasigurno najdublja i najpostojanija okrutnost.
"Ne vjerujem da je znala za sve to, barem ne u detaljima. Nitko od nas nije znao."
"Bila je u poziciji da zna. Jednostavno nije htjela. Mogla je znati, mogla je slušati manje
selektivno. Nije trebala postavljati previše pitanja. Jednostavno je zatvorila oči i poklopila se po
ušima, kao što si rekla."
"Nismo li svi? Nismo li svi sebi dopuštali da budemo očarani dok je bio živ?"
Nekoliko ju je sekundi promatrao prije nego je odgovorio. "U mjeri kojoj smo to htjeli
biti."
Spustila je vilicu. "Pa onda smo svi ratni zločinci? Tada je bilo toliko toga o njemu u
novinama i na televiziji. Što smo dalje išli i što je bilo manje preživjelih, bilo je više galame.
Možda smo svi mi koji smo bili tamo trebali biti uhićeni, jer nismo to sve pokušali zaustaviti na
vrijeme. To si mislio?" Ponovno je napravio pauzu. "Ne podržavam taj moderni entuzijazam za
retrospektivno zakonodavstvo. Opasno je i nepošteno."
"Čak da je Eva i otvorila oči i otklopila uši, što je mogla napraviti? Što razumno se moglo
očekivati da napravi? Uzmimo u obzir da je na početku veze s njim on jednostavno bio Herr
Hitler, bavarski političar..."
"Nije li se onda volio nazivati Herr Wolf7" "Ako ti tako veliš."
"I nije li ona njega zavela?"
Edih je bila podigla viljušku, ali sad ju je ponovno spustila. "Imala je sedamnaest godina.
Radila je za minhenskoga fotografa Hoffmanna, Hitlerova prijatelja. Hitler je navratio u radnju
kad je ona bila na ljestvama i nešto uzimala s police. Znala je da joj može zaviriti pod suknju i
vidjeti joj noge sve do bokova. Dopustila mu je to. Vjerojatno joj je laskalo što nekoga može
privući na toliko lak način. Nije bila u opasnosti, nije znala tko je on. Nije ona prva mlada
djevojka koja je tako postupila. Onda ju je Hoffmann poslao van da donese kobasice i pivo pa su
zajedno jeli premda, naravno, Hitler nije jeo meso. Ispripovijedala je smiješnu priču kako joj je
kutija filmova s visoke police pala na mačku što je bježala kroz vrata baš kad je momak s kruhom
dolazio iz pekare. Spotaknuo se je o nju i pao naglavce na izložene tronošce, koji su se zarušili na
njega dok se kruh kotrljao po cijeloj radnji. Također su razgovarali o kazališnim predstavama,
glazbi i američkim filmovima. Kasnije, kad joj je Hoffmann rekao tko je to bio s njima, ona i
dalje nije znala o kome je riječ. Bio je to samo još jedan stariji čovjek s naherenim šeširom,
malenim brkovima i tri centimetra širokom kragnom oko vrata, pa je izgledao kao kornjača koja
glavom proviruje iz svojega oklopa. Međutim, bila je očarana njegovim očima. Bile su toliko
plave i izražajne. A zainteresirala se za njega kad je shvatila da je bio pomalo poznat. Voljela je
poznate." Obrana Eve nije bilo nešto što je Edith inače činila, čak je ni sebi nije branila, ali Hans
ju je razdražio.
Osjetila je to kao neugodu, ali nužnost, pa ju je njezin nemir učinio još upornijom nego u
normalnim okolnostima. "Znam sve to jer mi je sama ispričala. Razgovarala je sa mnom,
posebice kad smo bile same a Berghofu. Nije imala nikog drugog da mu se povjeri i
pretpostavljam da nije bila bliska čak ni sa svojim sestrama. Dakle, nije bila prva ni zadnja
djevojka koja voli slavne ljude. Ako se radi o mani, onda je veoma raširena." "I onda ga je ona
zavela?"
"Izlazili su na predstave, katkad i mjuzikle, a katkad su i večerali zajedno.
Hoffmann je bio predani spajatelj srdaca i u svojoj je radnji činio sve da ih spoji. Ubrzo se
zainteresirala za Herr Hitlera, a tome je možda samo još pridonijelo protivljenje njezina oca koji
je rekao da je riječ o luđaku i fanatika. S njim je uvijek razgovarala samo o nevažnim stvarima -
glazbi i filmu, stvarima koje je volio, nikad o politici, pa se s njom osjećao ugodno, opušteno.
Čak i da je htjela, nije mogla samo tako nasrnuti i zavesti ga. Bila je dovoljno mudra da ne
pokušava jer bi on pobjegao. Uzgred, bilo je drugih žena u njegovu životu, prvenstveno Geli, s
kojom je živio. Ili s kojom je dijelio svoj stan — kad je u pitanju Hitler te stvari nikad nisu bile
jasne. A i druge žene - moćne, bogate, zainteresirane za politiku. Voljele su s njim razgovarati o
politici, da se osjete dio nje, ali Eva je osjetila da on to ne voli. Jednostavno je prihvaćao njihovu
pomoć. Zbilja nije volio žene u politici. Želio ih je u kuhinji, da izgledaju kao austrijske
domaćice kakvih se sjećao iz djetinjstva. A kasnije se pojavila ona luda Engleskinja koja je bila
zaljubljena u njega, aristokratkinja kojoj je laskao i iskorištavao je da mu pripovijeda o
Churchillovim planovima prije rata. I ona se, također, zbog njega pokušala ubiti. Kao i Eva,
sjećaš se, kad je bio prezaposlen i ignorirao je, a ona je osjećala da su ljudi oko njega protiv nje.
Neki su bili. Njegov pobočnik, Bruckner, nazivao ju je 'mučaljiva, glupa krava'. Ali ona nije bila
glupa, samo nije bila naročito obrazovana i nedostajalo joj je intelektualne znatiželje, kao i većini
ljudi. Bila je dovoljno pametna da šuti, a to je Hitler sve više cijenio kako je bivao zaposleniji.
Jednom sam ga čula kako govori, ne meni: 'Ona moj um odvraća od drugih stvari, što za mene
katkad predstavlja odmor.' Odijevala se za njega, u spavaćoj sobi činila je sve što je želio,
darivala mu je pažnju, činila je da mu bude lako biti s njom. A kako su stvari postajale sve teže,
on je to sve više cijenio. Govorio je kako su Eva i njegov pas Blondi jedina bića kojima može u
potpunosti vjerovati. Znala je kako doći do muškarca i kako ga zadržati. Bila je bistra glupača."
"Ipak ga je izdala."

SEDAM
Edith je osluškivala kišu. Premda se nije čula na prozorima blagovaonice kao na onima u
dnevnom boravku, sad je bila snažnija, jednakomjerna i neumorno bučila je u pozadini. "Uporna
kiša", nazivao bi je William. Za razliku od blage kiše. Imao je riječ za svaku vrstu kiše. "Ona
dobro natapa", dodao bi uvijek. Jedna svijeća na stolu zaprijetila je da će se ugasiti. Ustala je i
uzela je, a onda je okrenula naopako iznad svijećnjaka dok vosak nije iscurio, pa je zamijenila.
Svjetlo svijeća odgovaralo je drvom obloženoj sobi. Prikrivalo je mnoge nedostatke i činilo je
toplijom nego je bila.
"Znam o čemu razmišljaš, Edith", nastavio je Hans. "Razmišljaš kako je izdaja presnažna
riječ da bih je ja koristio."
Kad je ponovno sjela, ogrnula je noge svojom dugačkom haljinom jer vukao je propuh.
"Ta mi je misao proletjela glavom."
"Ali izdala ga je, zar ne?"
"Ovisi što podrazumijevaš pod izdajom", bio bi prirodan odgovor, ali on bi ga mogao
protegnuti na sebe, a ona nije mu htjela dopustiti da se tako lako izvuče. No sasvim pošteno
mogla ga je to pitati: međutim, to što izdaja znači izdanom samo može ići u prilog izdajnikove
samoobrane. Ili je možda onda to bilo neizbježno, nezaobilazno, nešto glede čega nije imao
izbora. Ili je možda bila riječ o veoma snažnoj reakciji, zbog koje mu je sad žao, jer bio je tada
previše slab, previše umoran i previše bojažljiv da bi joj se odupro. Ona sama dobro je znala
koliko paralizirajući, koliko doslovno psihički paralizirajući, strah može biti. Stajala je u hodniku
s dva ruska vojnika i željela pobjeći, vidjela je i priliku za bijeg, nije paničarila nego je
promišljala i zaključivala, preračunavala svoje izglede, htjela je od sebe da iskoristi trenutak, ali
nije mogla pomaknuti noge. Nisu bile slabe, nisu drhtale, čak nisu bile ukočene, nego
jednostavno nisu odgovarale na poruke koje im je slala. Nije bila riječ o odustajanju, jer sve u
njoj željelo je bijeg, no jednostavno kao da nisu bile njezine. Možda je tako bilo i Hansu kad je
pokušao uključiti svoju moralnu dimenziju; ako je pokušao. "Ne znam", rekao je, "je li ga stvarno
izdala."
"Ostali koji su bili ondje misle da jest. Mi u straži tako smo mislili. Radi se o činjenici
koja je svjedočila izdaji, činu, ne misli."
"Ma da?" Je li se to pripremao da bude grub prema sebi, ohrabrujući i nju da prema njemu
bude gruba ne bi li se mogao osjećati manje krivim? E, na to će morati pričekati. "Ovisi o tome
koje činjenice odabireš?"
"Mislim na činjenicu njezine veze s Fegeleinom." "Je li veza činjenica?"
"Nesreća, izjava, ubojstvo nečijeg djeteta mogu biti činjenice, no što čini vezu? Mnoštvo
činjenica, naravno, i slojevita tumačenja, nakana, želja, simpatija i općenita maštovitost. Nije
jednostavno riječ o seksu, premda je odlazak s nekim u krevet neporeciva činjenica. No to je bio
događaj, ne veza. Čak da se i ponovilo i pretvorilo u niz događaja, nekima bi to izgledalo kao
veza, ali za druge to bi ostao samo niz događaja. Veza, naravno, zahtijeva da je obje strane vide
kao takvu, ali ostatak svijeta opet je ne mora vidjeti takvom. Napokon, nije nužno otići u krevet
da bi se imalo vezu, ljubavnu vezu, intelektualnu vezu, snažne emotivne i intelektualne simpatije
koje mogu privlačiti dvoje ljudi koliko nitko drugi, ali što za vanjski svijet ne čini vezu.
Nazivati vezom Evin odnos s Fegeleinom, mladim pješačkim oficirom SS-a, istovremeno
bilo je pretjerivanje i pojednostavljivanje. Prisjetila se je njegova dolaska u Berghof. Sve su se
djevojke toga sjećale, jer odjednom to nije bio sredovječni, prekaljeni general s bitkama u glavi i
argumentima da ih dobije ili umišljeni partijski funkcionar koji nije imao vremena za trice i
galantnost. Bio je to visok, zgodan, plavokosi šarmer što je imao prestižnu, ali ne pre-zahtjevnu,
ulogu oficira za vezu između Hitlera i Himmlera, koji je jako rijetko bio ondje.
Fegelein tako nije bio zatrpan poslom, ali ni uvijek prisutan, pa nije bilo vremena da se od
njega umore. Odlikovan na ruskom frontu, nadareni jahač i plesač, miljenik svojega nadređenog
Himmlera, s reputacijom hrabroga i surovoga čovjeka, nasrtljiva humora i spremna osmijeha,
mogao je biti kao stvoren za neudatu ženu, ili udatu. Bio je svjestan toga, u tome ležao je
problem. Njegovo dobro mišljenje o sebi samome bilo je toliko očigledno koliko i njegova
dotjerana crna uniforma. Čovjek bi to čuo i vidio u njegovom nediskriminirajućem, povjerljivom
ponašanju kako se, pretpostavljajući prihvaćenost, obično i držao.
Posebice je bio takav prema Evi i jadnoj Gretl, njezinoj sestri guski, kako ju je sam
Fegelein isprava nazvao. Ali ne i prema Edith. Isprva ju je mučilo, sjetila se, zašto je tome tako.
Gledajući sve te ostale žene kako ih je privlačio, zabrinulo ju je da s njom nešto nije u redu. Bio
je zgodan, nije poricala, ali nije joj bio privlačan. Nije bila riječ samo o njegovoj samodopadnosti
ni nasilnoj aroganciji, koju je pokazivao prema nižem osoblju, niti laskanju nadređenima. Prije se
radilo o utisku nepouzdanosti, pogotovu u tim uskim nemirnim plavim očima koje bi se umirile
jedino kad bi se zaustavile na nekome koga je želio impresionirati. Bilo je to očito, neprekidno
traganje za probitkom. Biste li s njime razgovarali prilikom društvenog događaja, neprestano bi
pogledavao preko vašega ramena ne bi li pronašao nekoga boljeg. Biste li vi bili ta osoba gledao
bi vas gladnom pažnjom za koju ne biste mogli povjerovati da je zaslužujete, osim ako ne biste
bili poput njega, osim ako ne biste bili Eva Braun. Osobno, od svih ljudi, Edith ga je smatrala
oprekom Hansu, časnom, povjerljivom Hansu.
Međutim, za bijednu Evu Fegeleinova pažnja nadošla je poput vode osušenoj biljci. Hitler
je već bio počeo tonuti u preokupiranu, samoživu melankoliju, koja ga je tijekom njegovih
zadnjih dana u potpunosti preuzela. Njegov pogrbljen i nesiguran hod pogoršavao se. Zadah iz
usta nije bio toliko izražajan, ali čak i onda bilo je teško zamisliti njegovu živahnu mladu metresu
da s njim želi voditi ljubav. No kako je propadao i kako se u njemu svijet rušio, bila mu je sve
odanija. Jednom, kad je stajao u velikoj sali u Berghofu, umanjenoj velikim satom s brončanim
orlom, natjerala ga je da se ispravi.
"Bolje je za tebe da budem pogrbljen", rekao je. "Onda sam nizak kao i ti."
"Ja nisam niska", protestirajući će ona samo napola u šali. "Ja sam visoka 163, isto koliko
je bio visok i Napoleon."
"Napoleon je bio viši. Bio je visok skoro poput mene." "Nije, dokazat ću ti to."
Za tren oboje su bili zauzeti traženjem knjige koja će otkriti Napoleonovu visinu. Eva je
poslala Edith neka pretraži Berghof, zanemarujući pisma za koja je Eva inače inzistirala da se na
njih odgovori u roku jednog dana od primanja. No u Berghofu je bilo malo knjiga, a nijedna koja
bi govorila o Napoleonovoj visini. Projekt je napušten i Hitler je ponovno zapao u sumorne
dubine rata, generala, partije, svijeta sada, svijeta koji će doći i svojeg vlastitog osjećaja propasti.
Eva je ostavljena da čavrlja, zabavlja, da olakšava stvari i čini ih ugodnim, a sve je to ona činila
srčanom, pokornom odlučnošću — Hitler nikad nije za to bio zahvalan. Edith se tome divila to
više koliko je njezin napor postajao krhkiji.
No kad bi Fegelein stigao, odmah postalo je očito koliko Eva žudi za pažnjom.
Procvjetala bi u njegovoj nazočnosti, oči bi joj sjajile, koža postala mlađa i mekša, njezin korak
brži, ali i graciozniji, sigurniji. Bila je toliko samosvjesno koketna s njim koliko i on s njom. Kao
i svi drugi, isprva je Edith mislila da se ne radi o ničem drugom nego o obostranom i vragolastom
očijukanju. "On je dobar časnik, što misliš?" jednom je Eva pitala Edith kad su se našle same.
"Svi tako kažu. Reichchancellor Himmler ima veoma visoko mišljenje o njemu."
Eva na to nije ništa rekla. Poslije Bormanna Himmler je bio jedan od ljudi vodstva koje je
možda najmanje voljela. Poput Bormanna, i on je istraživao povijest njezine obitelji kad je
jednom shvatio koliko je bliska s Fuhrerom. Presretao je pisma između nje i njezine starije sestre,
Ilse, te Ilse i njezina ljubavnika, talijanskog mornaričkog časnika. I on je Evu nazivao 'glupa
krava'. Tek ga je s velikim poteškoćama uspjela uvjeriti da njezinoj židovskoj prijateljici, Pearl
Sklar, dopusti napuštanje Njemačke. Nasreću, nije imala više prijateljica Židovki, jer ih je već
bila odbacila.
Ali nije bila riječ o Evinim pitanjima za Fegeleina, ni njihovu smijanju, njihovim
igricama, očitom uživanju u zajedničkom društvu, po čemu je Eva posumnjala da između njih
postoji nešto više. Bio je to Evin iznenadni entuzijazam za ugovaranje veze između njezina
obožavatelja i njezine sestre, a jadna Gretl jednako je tako naglo u Fegeleinovim očima od guske
postala njegova "draga", njegova "ljubav." Oženili su se osam dana nakon zaruka. Eva je
odlučila, a Edith organizirala, da svi ljudi iz najmodernijega salona u Berlinu dođu u Berghof
zašiti vjenčanicu. Fuhrer im je dopustio dolazak u Orlovo gnijezdo, privatno odmorište koje je
bilo više u planinama od Berghofa. Čak je i prisustvovao vjenčanju u salzburškoj katedrali i
poslije je na primanju otvorio ples, premda zbog njega nije ostao. Gretl, osupnutu od sreće,
predala je Eva, a ne njezin otac koji se protivio vjenčanju. U svojemu govoru Eva je rekla:
"Želim da ovaj brak bude prekrasan kao da je moj." Zatim je zaplesala s mladoženjom.

OSAM
Hans je natočio još vina nakon što je svečano i polako odšetao na drugi kraj stola, pa se
vratio. Nasmijao se kad je sjeo.
"Ne, možda vezu ne bi trebalo opisivati kao činjenicu. U jednu ruku, naravno, to je
činjenica koja se jest ili nije dogodila, no u drugu, u pravu si: držati je pukom činjenicom bilo bi
preveliko pojednostavljivanje složenog odnosa. Da ti postavim još jedno pitanje: što ti se glede
nje najviše sviđalo?" "Njezina velikodušnost i hrabrost."
"A što ti se najmanje sviđalo glede nje?"
"Njezina sebičnost i nedostatak moralnih osjećaja." "Čovjek može biti velikodušan i
sebičan?" "Naravno. Jedno može biti pokazivanje drugog."
Povukao se je za usnu resicu. "Edith, što se dogodilo s tvojom drugom naušnicom?"
"Izgubila sam je", rekla je oprezno. "U hodniku."
"Strgnula sam ih obje", mogla je dodati, "i pružila ih dvojici ruskih vojnika.
"Uzmite ih, uzmite ih", ponavljala sam. "Vrijedne su." No nismo govorili istim jezikom,
ni riječi. Udarili su me po ruci. Tako sam izgubila drugu rinčicu." Ali ništa od toga nije rekla.
Njezino spominjanje hodnika bila je aluzija, ako je mario da je shvati, ali naočigled on nije na to
bio spreman. Izraz lica bio mu je ravnodušan.
"Jesu li to naušnice koje ti je Eva dala", pitao je.
"Da, dala mi ih je onoga dana kad je umrla. Većinu nakita stavila je u kutiju i poslala je
svojim roditeljima jednim od zadnjih zrakoplova što su poletjeli iz Berlina. "Nešto da imaju za
preživjeti", rekla je. Ne znam je li to ikad stiglo do njih. Kasnije, kad smo bili u hodniku bunkera,
ona me pozvala u svoju spavaću sobu, koja bila je povezana s Hitlerovim prostorijama. Njegova
je spavaća soba bila na drugoj strani. Ondje je već bila Traudl Junge. Eva joj je dala svoj
prekrasni kaput od krzna srebrne lisice. Traudl je bila na rubu plača, premda ona i Eva nikad nisu
bile previše bliske. Rekla joj je: "Ali poželjet ćete ga, morate ga zadržati." No Eva je inzistirala.
"Uvijek sam oko sebe voljela imati lijepo odjevene dame", rekla je.
A onda se okrenula prema meni, skinula je naušnice, zgrabila moju ruku i stisnula ih u nju
govoreći: "Ovo je za tebe, draga. Čuvaj mi ih. Misli na mene kad ćeš ih nositi. Ako nećeš, kupi
njima svoju slobodu. Veoma su vrijedne. Dobila sam ih u Italiji."
"Pokušavala sam odbiti, vratiti joj ih, odguravala sam joj ruku, no sklopila mi je prste.
Obje smo plakale. Nisam mogla govoriti. Ona je rekla: 'Imam druge koje ću nositi - kad dođe
vrijeme. Ali ove ti moraš nositi za mene, Edith, nosi ih za mene.' Ne sjećam se kako je završilo.
Mislim da je netko došao u sobu." "Dobila ih je u Italiji?"
Edith se nasmijala. "Zašto ti je to važno, Hans? Jesi li ti prikriveni carinik ili porezni
inspektor."
Nasmiješio se. "Rekao sam ti. Imam strast za spoznajom." "Dobila ih je prije rata, prije
nego sam je upoznala. Mnogo sam puta slušala o tome.' Pa ukoliko je želio istraživati glede
crvenih naušnica, bila je za to raspoložena. Odgovaralo joj je da ne bude prisiljena optuživati.
Znao je, i znao je da ona zna; njezin otpor bila je njezina snaga. Optuži li ga, bit će spletena s
njim; čak da su njezine optužbe i bile pravedne, značilo bi to da su spleteni zajedno na planu
lažne moralne jednakosti, a bila je odlučna da mu to ne dopusti.
Zato mu je rekla što je čula o slavnom prijeratnom posjetu Mu-ssoliniju, kad su trebala
četiri posebna vagona da se zadovolji Hitler i njegova svita. Mussolini je od toga napravio veliku
paradu, opernu paradu. Edith je pričala kako se Eva smijala s blještavim suzama u očima kad se
toga prisjećala. Onda bi imitirala — znala je dobro oponašati - pokušaje vodećih nacističkih
supruga da se spuste na koljeno i naklone ispred majušnoga kralja Victora Emmanuela. 'Najmanji
kralj kojega znam", rekao bi Hitler kad god bi se spomenuo Victor Emmanuel. "Znaš li kakve su
to samo nezgrapne krave kad se spuštaju i podižu?" rekla je Eva. "Takve su bile, te žene, sve u
preskupim haljinama oko kojih su tjednima brinule i koje su sve, bez iznimke, bile grozne. Čak se
je i Magda tada naklonila. Nisu imale pojma što odjenuti, što raditi, njihovo nepoznavanje
protokola bilo je potpuno — i njihovo je klanjanje bilo toliko, toliko smiješno. Gotovo sam pukla
pokušavajući suzdržati smijeh."
Edith se nasmijala prisjećajući se toga. Budni Hans nasmijao se s njom. "Eva se znala
lijepo pokloniti", nastavila je. "Po prirodi je bila graciozna i, štoviše, tome su je naučili u našoj
školi u Miinche-nu, kao i sve nas. Njezin smisao za odijevanje bijaše dobar koliko njihov bijaše
loš, a ona je usto bila mlada i privlačnija. Premda nije imala službenu poziciju u Hitlerovoj sviti
— nije imala mjesto u hijerarhiji, objašnjenje zašto se ona tamo nalazi, žena kojoj čak i nije bilo
dozvoljeno da se pojavljuje u javnosti — ona je bila u središtu pozornosti. Šef policije,
nevjerojatno elegantan čovjek, vidjela sam ga na fotografijama, rekao je pri upoznavanju da
nikad za Hitlera ne bi rekao da ima toliko dobar ukus. Eva je voljela Italiju; vratila se s mnogo
kožnih stvari, uključujući vrećicu nakita i torbicu od krokodilske kože. Do zore je plesala s
talijanskim časnicima. Sljedeće noći, kad je Hitler zatražio da se vrati u dolični sat, rekla je:
"Vratit ću se u doličan sat kad ti prestaneš za ruke držati talijanske madone u Grand Hotelu."
"Onda se ona s njim mogla držati za ruke."
"Kasnije, kad je počeo rat, 1940. godine, mislim da je otišla u Rim i Firencu sa svojom
majkom i Gretl, otkuda se vratila sa šest kofera odjeće i trideset sedam pari cipela. Svi su pušili,
pili i plesali koliko su htjeli. Kad su prolazili njemačkom granicom, službenici su se suprotstavili
njezinu pravu da te stvari unese u zemlju. Pokušala im je objasniti, no bijahu krajnje neuviđavni.
Onda je ona nazvala Hitlera i dala ga glavnome službeniku. Nikad nije vidjela da se lice tako
naglo promijenilo, rekla je.'
"Gdje su uzeli novac?"
"Slično se događalo i u Berlinu. U jednom je dućanu pokupovala sve žensko donje rublje.
Drugi je put odabrala torbicu, a prodavač reče kako će biti za nju preskupa. Toliko se razljutila da
je kupila sve što je bilo u izlogu i naredila da joj se dostavi u sjedište vlade s računom koji glasi
na Fuhrerovu glavnu tajnicu. Istog je poslijepodneva sve bilo dostavljeno, sa cvijećem."
"Znači da je bila ekstravagantna. Je li to također bilo pokazivanje njezine
velikodušnosti?"
Njegova snažna ironija ju je iritirala. "Imala je određenu svotu za potrošiti. Ne znam
koliko. Ne znam da li je ona znala. I da li je znala odakle taj novac - od Fuhrera, partije, države,
vlade. Država i vlada bili su, naravno, ista stvar kad su u pitanju nacionalsocijalisti, baš kao i u
komunista koje su mrzili. Partiji je u ranim danima novac stizao od bogatih pokrovitelja, a kasnije
je uziman kao mito, no većina je jednostavno bila ukradena. Jednako kao i slike u Berghofu, te
zlatnina, srebrnina i posuđe. Ponovno stečeno, govorili su oni, no najčešće su ga SS-ovci krali od
židovskoga naroda. Eva uopće nije imala svoj novac, no imala je pristup neizrecivom bogatstvu
dok god se Fuhrer s tim slagao, a on za to i nije bio zainteresiran. Bormann je jednom pokušao
zapriječiti joj pristup novcu. Osim što su bili prirodni neprijatelji, nikad joj nije oprostio
pridruživanje Speeru u nagovaranju Hitlera da Frau Hess ne bude kažnjena, nakon što je njezin
muž odletio u Englesku."
"Škotsku."
"Sjećaš se kako su ona i Bormann bili znani kao Fuhrerv šef i metresa? Možda se i ne
sjećaš?"
"Zaboravljaš da ja baš i nisam bio u tvojim uzvišenim krugovima. Bio sam zadužen za
stražu. Dolazio sam i odlazio. Nismo bili zainteresirani za tu vrstu tračeva."
"Dakle, pred njim uvijek su si morali biti dobri, kao što sam rekla, no u stvarnosti bila je
riječ o borbi do smrti. Prije bi umrla nego mu predala bitku. Kad joj je pokušao zapriječiti pristup
novcu, sve je svoje račune od haljina poslala k njemu, a onda je Fuhreru rekla kako on koristi
partijske fondove da svojoj metresi kupuje haljine. Fuhrer nije odobravao bračne nepodopštine i
zahtijevao je da vidi račune. Bormann mu se nije usudio reći što je Eva napravila, djelomično
zato jer doista kupovao je odjeću za svoju metresu, a djelomično zato što nije mogao riskirati
govoreći Fuhreru nešto protiv Eve. I tako je Evin pristup novcu ostao siguran."
"Ali ipak ga je izdala."
"Ovisi o tome kako ćeš definirati izdaju." "Definirat ću je u Judinom smislu."
Hrabre riječi za njega, pomislila je. Možda je došao do onoga glavnog. Bila je svjesna da
govori mnogo brže i slobodnije nego u mnogo prijašnjih godina, vjerojatno još od njezina davnog
ispitivanja kad je sebe ulovila u želji da priča i priča. No da li je sad to činila stoga jer je, poput
Hansa, izbjegavala bit priče? Ili je došla do nje ona, a ne Hans? Njegova pitanja probudila su joj
sjećanja na ono što se dogodilo u tom hodniku, a to je bilo nešto o čemu obično nije razmišljala,
premda je uvijek bilo tu negdje u donjoj ladici njezina uma. Možda je toliko slobodno
pripovijedala o svemu ostalom samo da o tome ne bi pripovijedala. Jer on je bio taj koji je o tome
trebao govoriti.
Nastavila je pričajući kako je Eva nagovorila Hitlera da ne potopi berlinske tunele što su
tada bili dom tisućama izbjeglica i ranjenika. Rekla mu je kako se Eva urotila s generalom SS-a
Bergerom da osujeti Hitlerovu naredbu pogubljenja 35 000 ratnih zarobljenika ne pristanu li
zapadni saveznici na primirje. Zatvorenici su trebali biti odvedeni u planine sjeverno od
Munchena i smaknuti. Kad je Eva od Bergera saznala da će odbiti zapovijed, uredila je da Hitler
naredbu potpiše samo u prisutnosti njih dvoje; nije bilo Bormanna, kao nijednog drugog
savjesnog službenika, koji bi pratili kako se stvar provodi. Hitler je jednostavno zaboravio pitati
za to kad se rat približio kraju. Također mu je ispripovijedala kako je Eva uredila da u Hitlerovu
omiljenu pitu od jabuka bude dodano vino, kako je iz-bijelila svoju napola plavu kosu da bude
svjetlija, pa je onda obojila da bude tamnija, kako ju je jednom, po ondašnjoj modi, začešljala na
vrh tjemena, ali je i brzo vratila u prijašnje stanje nakon što je Hitler rekao: "Izgledaš stvarno
čudno, potpuno si mi drukčija. Čisto si druga žena."
Bez pauze i ne čekajući da je on upita, opisala je Evin stan u Berghofu. Bio je do
Hitlerova i imala je dnevnu sobu, garderobu, mramornu kupaonicu, koju joj je darovao
Mussolini, i svilene draperije po zidovima spavaće sobe. Na jednom zidu nalazila se slika gole
žene, vjerojatno nje, a na zidu nasuprot bila je Hitlerova fotografija. Hitlerove prostorije, u koje je
Eva ušla samo jednom, bile su veće, ali i ne toliko raskošne; bila su ondje dva stola, fotelja, radni
stol, pokraj njega polica s knjigama te široki krevet sa željeznim okvirom pokriven smeđim
pokrivačem s velikim kukastim križem. Hitler je nosio svileni ogrtač iste boje te pidžamu s crnim
kukastim križem na crvenoj pozadini džepa. Jednom, neposredno nakon Gretlina i Fegeleinova
vjenčanja, zapadni su se saveznici iskrcali i u Europi, pa su Hitlera probudili s tom viješću, a on
je neodjeven izašao iz svoje spavaće sobe. Eva ga je zaustavila da se ne spusti stubama govoreći
mu: "Gle, za najvećeg čovjeka svijeta, na toliko važan dan njegova života, ne bi bilo u redu da ga
ljudi vide u pidžami." Napokon je Edith stala. Hans se i dalje smiješio, ali ništa nije govorio. Više
nije čula kišu, ali čula je slabo otkucavanje visokoga sata u hodniku. Vatru u dnevnoj sobi
ponovno će trebati zapaliti. Hansov je tanjur bio prazan, njegova čaša gotovo prazna. Kao što je,
začudo, bila i njezina. Rekao je da će točiti vino, ali i ona je trebala primijetiti da je završio s
jelom. Morala mu je još ponuditi, no sjedila je nepokretno pod težinom teške inercije. Blago
svjetlo svijeća bilo je uspavljujuće i više joj nije bilo ni do nastavka razgovora, niti do vraćanja u
sjećanja. Njegov je osmijeh govorio kako on i dalje od nje nešto očekuje. Morala se prisiliti da
progovori.
"Želiš li još pastirske pite."
"Misliš li da su Eva i Fuhrer bili ljubavnici?"
"Naravno." Pitanje ju je iznenadilo. Upitno podigao je svoje če-kinjave obrve tako da mu
se čelo naboralo. "Barem sam ja tako uvijek mislila. Ti nisi?" nastavila je. "Držim da na kraju
nisu, uzimajući u obzir okolnosti i njegovu oronulost. Ali ranije, svakako. Napokon, zato su i bili
zajedno - koliko godina? Petnaest, šesnaest, ili više. Stvarno je nevjerojatno da do neke mjere
nisu bili ljubavnici."
Hans je slegnuo ramenima, ustao i objema im natočio vina. "Kad je on u pitanju, moguće
je zamisliti da nisu bili, zar ne? U tom smislu nije moguće zamisliti, recimo, da je Fegelein živio
s mladom ženom i da nije s njom spavao."
"Nemoguće je to zamisliti, istina. No ja i dalje mislim, prije..."
"Možda. Stalno se pojavljuju glasine i priče o njegovoj impotenciji, o njegovoj sklonosti
mazohizmu, ponižavanju, i tako dalje. Moguće je to također zamisliti kao abnormalan seksualan
odnos."
"Zar doista sve u seksu nije normalno, je li? Pa i da isključimo sam seks. Normalno je to
za ljude koji ga zbilja ne žele."
"I on bio je oženjen za Njemačku, kako je uvijek govorio. Njegova misija bila je njegova
mlada. Njegova beskrajna želja za moći mogla je biti kompenzacija za razočaravajuće neuspješan
seksualni život, a njegov apsolutizam i prodornost kompenzacija tajne žudnje za ponižavanjem."
"Možda, moguće, te su teorije uvijek maštovite." Otpio je vina.
"Jednako bi se moglo reći suprotno i bilo bi jednako vjerojatno. Mogli su prije imati
savršeno normalan seksualan odnos, a kasnije je došlo do pogoršanja. To je normalno. Ima li
uostalom kakve veze što je on radio u krevetu? Mnogo je važnije što ljudi rade van svojih
spavaćih soba."
"Ali zanimljivo je, zar ne?"
"Jest?
Preko svijeća gledali su jedno drugo. Pomislila je da može osjetiti kako zagrijani zrak
iznad njih blago, izazovno treperi. Ipak izazov se nije nalazio na površini teme o kojoj su
razgovarali.
"Ovisi o tome što misliš o prošlosti", rekao je. "Je li važna."
"Važna je toliko da je se pokopa. Pokopa i zaboravi da čovjek može dalje
živjeti." Govorila je zaključujući. "No što se tiče mnogo skorije prošlosti, pitam te želiš li
još pastirske pite."
Ponovno se je nasmijao. "Hvala ti, Edith, veoma rado. Ja ću se pobrinuti za vatru dok je ti
ne doneseš.

DEVET
U kuhinji je morala kleknuti da izvadi pitu iz donje pećnice. Zaboljela su je koljena dok je
s naporom ustajala. Uzdahnula je gotovo sve stavivši na njegov tanjur, a sebi ostavljajući tek za
jednu žlicu kako se ne bi osjećao nelagodno. Ništa ne bi više voljela nego dati mu pitu i otići na
spavanje. Bilo je apsurdno osjećati da je s njim u nekoj vrsti natjecanja, da postoji neki problem
koji moraju riješiti. Postojao je problem, naravno, ali nije morao biti riješen. Bilo je to davno.
Napravio je što je napravio, jednako kao i ona. Što je ona rekla ili nije glede toga bila je njezina
briga. Ako on želi objasniti svoje stajalište, ona će mu to dopustiti. Ali neće zahtijevati
objašnjenje niti mu dati zadovoljstvo da ga ona potakne. Prošlost je prošlost i tu se ništa ne može
promijeniti. Ostalo su priče. Kuhinjski je sat pokazivao da je već prošlo devet sati. Kad polazi
zadnji vlak iz Lewesa? Morala bi saznati i reći mu. On bi sigurno shvatio namjeru. Možda je
rezervirao sobu u hotelu Shelley's, osim ako nije bio toliko drzak da je očekivao tu prenoćiti. Nije
trebao, jer ona ničim nije mu nagovijestila da može, no možda će sad to morati. Doista je nešto
prije trebala reći. Barem se gospođa Hoath pobrinula za veliku slobodnu sobu.
Kad se vratila u blagovaonicu, on nije bio tamo, pa je ostavila tanjure na stolu i požurila
gore na kat provjeriti sobu, koliko su joj koljena dopuštala. Vjerovala je, ne baš sasvim, da će
najvjerojatnije na glas uskli-knuti kad je vidi. Gospoda Hoath bila je izvanredna: ne samo da je
krevet bio uredan i svjež, s preklopljenim pokrivačem, nego su i zavjese bile navučene, gorjela je
noćna lampica kao i vatra u kaminu. Njezina pametna pretpostavka bila je nevjerojatna, gotovo
nezgodna.
On je bio u blagovaonici kad se ona vratila — pažljivo je proučavao slabo osvijetljeni
Williamov portret u njegovom odijelu od tvida. "Je li tvoj suprug bio dobar čovjek?"
"Da, bio je veoma doličan čovjek. Dobar. Častan čovjek." Zvučalo je ravnodušno. "To
znači veoma dobar", dodala je na loš način. Kimnuo je. "I dobar otac?"
"Jako dobar. Želio je imati još djece kako bi mogao biti još bolji." "Ali ti..."
"Nije bilo moguće."
Sjeo je i primio čašu ne podižući je. "Ah. Mi nismo imali djece. Nikad ih nisam želio. To
ne znači kako ih ne bih volio da smo ih imali. Mislim da je tako s mnogim ljudima. Mnogima,
svakako." Popio je. "Sigurno se sjećaš Frau von Exner, kuharice u Berghofu? One koja je
Fiihreru kuhala najbolja vegetarijanska jela što ih je ikad probao, ista ona koja je kuhala kosti u
njegovoj povrtnoj juhi, a da on to nije znao. Njezina smrt bila je veoma čudna." "Otkuda ti znaš
za kosti, Hans? To je bila jedna od njezinih tajni?" "Razgovarao sam sa svima s kojima sam
mogao, rekao sam ti.
Traudl Junge pričala mi je o njoj. Frau von Exner bila je veoma ljupka dama, nije li?
Uvijek nasmiješena s onim svojim psima. I privlačna, također. Čovjeka je tjerala na smijeh. I
znala se je prepirati s Hitlerom. Izgledalo je da ga se ne boji. Možda se zato prema njoj dobro
ponašao."
"Veoma sam je voljela. Svi mi. Od nje sam naučila kuhati, više čak i od vlastite majke."
"Nije li se skandalozno s njom postupalo?"
Edith se iznenadila. "Pa dobro se postupalo, iznimno dobro."
"Točno. Ali ovo sam mislio. Priča kaže, ako je se dobro sjećam, da je Bormann prekapao
po njezinoj prošlosti ne bi li utvrdio njezinu rasnu čistoću. Pokazalo se kako je jedna od njezinih
baka bila nahoče, pa se čistoća nije mogla utvrditi i ostala je sumnja kako u njoj ima i druge krvi,
židovske krvi. Zato je morala otići. Hitler ju je pozvao da joj to sam kaže, a to bio je neobičan
kompliment. Rekao joj je da će dobiti nešto novca i da će njezin otac biti siguran na svojemu
sveučilišnom poslu, a njezina obitelj u svojem bečkom stanu. Nitko neće ispaštati zbog te
nesretne sumnje glede njezina porijekla. Pojasnio joj je da to čini s velikim žaljenjem, vjerujem
da bilo je iskreno, ali morala je shvatiti da on ne može stvoriti zakon za njemački narod, a onda
biti viđen da ga sam prezire. Tako je očito rekao. U određenim je stvarima pokazivao
principijelnost, samoza-tajnost, pravičnost, zar ne?
I tako je otišla praćena dobrim željama i suzama, osim Bormanna, naravno, jer se prije
uspješno odupirala njegovim nasrtajima, a to se nijednoj ženi ne oprašta. Kasnije je njezina
najbolja prijateljica, Traudl, od nje dobila pismo u kojemu je stajalo da i nije sve baš dobro, da
novac nije stigao, da je izvršen razgovor s njezinim ocem i da nije mogao ostati na poslu i da
njezin brat možda neće moći nastaviti studij. Onda je stiglo drugo pismo, ovaj put puno bijesa, jer
njezin je otac izgubio posao, brat je izgubio svaku mogućnost da nastavi svoj studij medicine —
bili su izbačeni iz stana i poslani u logor. Je li ih Hitler izdao? Traudl Junge, što joj ide u vječnu
zaslugu, toliko je to uzrujalo, jer posumnjala je na Bormannove prste, da vijesti nije odaslala
putem nadležnih kanala, Bormannovih, naravno, nego je pismo pokazala samome Hitleru. Za to
je trebalo imati hrabrosti, nije li? Fuhrer je pročitao pismo i pobjesnio što se njegove naredbe nisu
izvršile te je Frau Junge poslao van i pozvao Bormanna. Hitlerov gnjev odjekivao je Berghofom.
Nisam bio ondje, ali mogu zamisliti nijemoga i pocrvenjeloga Bormanna. Obitelj Frau von Exner
bila je brzo vraćena u svoj stan, brat nastavio je studij medicine, otac mu se vratio na posao i
stigao im je obećani novac. I tako svi su bili sretni, osim jadnoga Martina Bormanna, no pronašao
je on druge žrtve da nahrani svoju zloću. Ne shvaćaš li, Edith, zašto je to skandal?"
Nije joj dao vremena da odgovori nego nastavio je još energičnije. "Prvo je skandalozno
to što nepoznato bakino porijeklo Frau von Exner nema veze s ničim. O tome nema razgovora.
Ali ne smije se prešutjeti. Mora se o tome govoriti, jer bismo inače zapali u stanje ignorancije kao
da se radi o vremenu koje je pogodno za određeno doba godine. Uvijek i svagda treba govoriti o
tome. Drugo, skandalozno je to što su svi bili sretni kad su Frau von Exner i njezina obitelj bili
spašeni iz čiste fizičke bijede. Nitko nije propitkivao sasvim pogrešno i nepromjenjivo stanje
stvari. Nitko nije pitao zašto bi takva Hitlerova intervencija trebala biti smatrana dobrostivom,
čak i zadivljujućom, kad je u stvari bila riječ o nepotrebnom zločinu protiv čovječnosti. I
konačno, nitko nije uopćavao, nitko nije rekao: "Dobro, ako se ovu obitelj može izbaviti iz
logora, čak i ako su miješane krvi, zašto se onda i druge obitelji ne bi tretirale na isti način? Zašto
je njihova sudbina bila nedvojbena? Bila si tamo. Živjela si, disala, jela s njima. Bila si dio te
šutnje. Što možeš na to reći, Edith?" Njezin umor više nije bila jednostavna želja za snom. Bila je
riječ o dubokom otporu povratku, ponovnom uključivanju. Napor odgovaranja bio bi poput
podizanja krajnje teškog popluna; bilo je najbolje ostati nepokretan. Ponovno joj nije ostavio
vremena.
"Razumijem zašto ne možeš odgovoriti. Bila si jedna od njih, bila si dio toga. Razmišljala
si o tim stvarima, ali nisi se usudila ih reći. To je sasvim razumljivo. Napokon, imala si pred
sobom primjer Henriette von Scirach, privilegirane gošće kuće, kćer fotografa Hoffmana i žene
bečkoga gradonačelnika. Zato je bila živa i zato je jedne večeri preživjela protest Hitleru zbog
odnosa prema Židovima. Vidjela je kako židovske obitelji u Nizozemskoj utovaruju na vlakove i
zapitala se zašto. Postavila je pitanje Hitleru je li svjestan groznog načina na koji se postupa sa
Židovima. Sasvim prirodno pitanje, ali posve glupo. Reakcija? Vjerojatno si te večeri bila tamo,
Edith, pa si mogla to vidjeti i osjetiti. Jesi li bila ondje?"
Kimnula je.
"Onda znaš da je reakcija bila šutnja, apsolutna šutnja, hladna šutnja, zla šutnja, izostanak
bilo kakva znaka, priznanja, općenja, svega. Henrietta i njezin obrukani muž otišli su i vratili se u
Beč, nikad više ne posjetivši Berghof, gdje više nisu bili spominjani. Imala je sreće što je
preživjela. I nikad ništa ne bijaše rečeno, apsolutno ništa. Dobro, ja ne kažem da bih učinio nešto
drugo. Shvaćam zašto ljudi, nakon sličnih ispada, mogu se prestrašiti postavljati takva pitanja.
Takav je strah prirodan, razuman, opravdan.
Ako je i bila riječ o strahu. Jer opravdano je ako se strah i nije previše u to uvukao. A ako
razlog leži u tome što ljudima jednostavno nije palo na pamet postavljati takva pitanja? Što ako
su samo maglovito, polusvjesno mislili da postoji nešto za pitati? Što ako je bilo onako kako si ti
pripisala samo Evi, potpuno zakazivanje moralnih predodžbi. Ili moralne želje da ih se predoči.
Jer Eva se tako ponašala, zar ne, usprkos iznimke koju si joj pripisala? A što je s vama ostalima,
nama? Bili smo nešto bolji?"
Edith se borila da pitanja odvoji od ispitivača. Ono prije imalo je smisla, drugo nije. Koje
je pravo imao da je ispituje, a napravio je ono što je napravio? Bila je istina da on nije često bio u
Berghofu, ali često bio je u bunkeru gdje su takva pitanja imala istu težinu. A napravio je ono što
je napravio. Morao je sebe preispitati. Kad bi najprije to učinio, onda bi imao pravo ispitivati
druge. No njegova su pitanja zasluživala odgovore, premda on sam nije. Duboko je udahnula i
ponovno podigla deku.
"U redu", rekla je s naglim izljevom energije koji je i nju iznenadio, "možda smo svi mi
krivi što nismo pitali, što se nismo usudili, što nismo razmišljali, što nismo pretpostavljali. Radilo
se o strahu, da smo o njemu razmišljali, ali nismo. Svi bili smo začahureni, fizički i mentalno.
Dobro smo jeli, pili, uživali u raskoši i nismo shvaćali koje su posljedice rata, Fuhrer najmanje od
svih. Čak i kad je postalo očito da gubimo, bilo je nemoguće do zadnjega dana to sebi priznati.
Bilo je nemoguće jer to nismo htjeli pustiti među nas, reći jedan drugome. Stvari nam postanu
stvarne kad ih izgovorimo. Da, dotada, bez obzira koliko one u stvarnosti bile činjenične — na
primjer, kuća u plamenu - ako smo nesposobni priznati jedno drugome da kuća gori nastavit
ćemo se ponašati kao da ne gori. Čak da i sami gorimo. A mi nismo mogli govoriti o tome jer
Fuhrer nije dopuštao. Intenzitet njegova uvjerenja, njegove strasti, njegove iluzije da je svijet
onakav kakvim on inzistira da mora biti, sve je to bilo toliko jako da je sputavalo svačije
prosudbe, lomilo stavove, sjeklo pitanja u njihovu korijenu. Kad je čovjek bio pokraj njega, bilo
je nemoguće ne biti dio svijeta koji je on poželio. Čak kad njega i nije bilo, njegov duh je
prevladavalo.
Nikad ovako nije pričala, ni mislila o tome. S druge strane, nije bilo teško.
Nadolazilo je s lakoćom, kao da su riječi same davale smisao mislima koje su izražavale.
Ali ona nije osjećala da je godinama patila zbog nemogućnosti izgovaranja ili da bi joj bilo lakše
zato što je nešto skinula sa srca. Osjećala se slobodnom, čak se nikad nije osjećala nečim
zarobljena. Više nije bila umorna. "Mi ni sami sebe nismo pitali da li ga volimo ili mu se divimo.
Jednostavno prihvaćali smo ga kao Fuhrera, kao vođu. Tko bi dovodio u pitanje prirodni element
ili planet — tako je on izgledao glede normalnih ljudskih reakcija. Pitanja jednostavno nisu bila
prikladna, pa čak ni na kraju kad je postao psihički i fizički bogalj koji je smrdio i tresao se. Ali ti
znaš sve to. I ti si bio tamo, Hans."
"Želio sam to čuti od tebe."
Pojeo je svoju pastirsku pitu, pažljivo nož i vilicu odložio pokraj čistoga tanjura. Ona je
svoj komadić ostavila netaknutim. Neko su vrijeme sjedili bez riječi. Ponovno je začula blago
rominjanje po prozorima dnevnog boravka. Vjetar mora da je oslabio. Preko svijeća pogledao je
u nju, ali i ona njega. Nije osjećala napetost. Bilo joj je svejedno hoće li ili neće nastaviti. Još
uvijek je bila odlučna da mu ne pruži zadovoljstvo požurivanja.
"Ima sira", rekla je napokon. "To je sve."
Nagnuo je glavu. "Posebice volim engleski Cheddar"
I bilo je samo Cheddara, ne puno. Uzela je komad sebi da mu pravi društvo, a njemu je
dala ostatak. Pecivo je bilo suho no on ili to nije primijetio ili bio je previše pristojan da to kaže.
Ona je svoje grickala, a onda je napravila nešto što nije godinama - umočila ga je u vino. Počela
je osjećati hladnoću. Trebali bi se ubrzo preseliti u dnevni boravak.
"A ti Židovi", rekao je. "Osjećaš li krivnju zbog njih."
"Kad kažeš "ti Židovi" onda to zvuči kao da ti ne osjećaš."
"Možda i zvuči kao da me nije briga ili kao da pokušavam reći da smo napravili veliku
galamu oko toga genocida koji je nad njima proveden. Konačno, nisu oni bili prvi kojima se to
dogodilo, jer bilo je i drugih rasa nad kojima proveden je mnogo uspješnije. Koliko je Inka
ostalo?" Nasmijao se i slegnuo ramenima. "Međutim, nije to ono što sam mislio, ne kažem to.
Mislio sam, ima li smisla osjećati krivicu glede grozote u prošlosti koja uopće nije tvoja krivica,
ili u kojoj si mogao imati samo maleni, zanemarivi udio i nad kojom nisi imao apsolutno nikakve
kontrole? Čovjek bi možda mogao odbiti pasivno to prihvaćati ili čak, ako bi bio veoma hrabar i
tvrdoglav, oglasiti svoje neslaganje. No taj bi se poprilično napatio zbog toga, i to ne samo on,
nego i njegova obitelj, a nikakvi suci koji udobno i sigurno sjede u budućnosti nemaju pravo
zahtijevati mučeništvo od sudionika prošlosti i njihove djece. Zato ja priznajem da nema smisla
osjećati osobnu krivicu glede toga, bez obzira koliko grozno bilo. Ali mnogim ljudima ima, ne
zato što su nešto napravili, koliko stoga što su bili ondje. Osjećaju se krivima kao da su zaraženi.
I njih je poprskala krv. Razumno će objasniti da bi cijena uplitanja bila i njihova vlastita krv, pa
nisu ništa napravili, osjećaju se krivima kao da su i oni ubijeni dok su samo stajali i gledali. Zato
ništa i ne govore. Edith, osjećaš li ti tu krivnju?" "Ne."
"Jesi li je ikad osjećala?" "Ne."
"Jer riječ je o prošlosti, a prošlost je voda prošla ispod mosta."
"Jer svi smo u to bili uvučeni, a da nismo u potpunosti shvaćali da se to zbivalo — mi
smo bili žrtve, neki od nas." Zastala je. "I zato što smo znali mnoge koji su također bili žrtve."
On je samo mirno sjedio.
"Mogao bi reći da smo trebali shvatiti što se događa", nastavila je, "i osjećati se krivima
što nismo. Mogla bih se složiti, no ipak se neću istinski osjećati krivom jer sam ljudsko biće,
pogrešivo, slabo, ograničeno, podložno suženoj velikodušnosti. Mogu priznati da sam kriva ne
osjećajući to. Osjećaš li ti kakvu krivnju, Hans?"
"Ne glede toga."
Sad se bio najviše približio priznanju. Pričekala je da vidi hoće li nastaviti, ali nije.
Preselili su se u dnevni boravak gdje je on ponovno presložio cjepanice i raspirio vatru
nepotrebnom temeljito-šću. Njemu je natočila kavu, sebi čaj. "Ne misliš li pronaći hotel u
Lewesu, ili ako nisi već negdje rezervirao, morat ćeš ovdje prenoćiti", rekla je.
 Polako se uspravio sa žaračem u ruci. "Znaš, o tome uopće nisam razmišljao. Savršeno.
Jako ljubazno od tebe." Nasmijao se.
Nije mu vjerovala.
"Fegelein ne bi osjećao krivnju", nastavio je i dalje držeći žarač. "Nije za to bio
sposoban."
"Ne, ali sigurna sam da bi osjećao sram, sramotu, posebice javnu sramotu.
Možda ne osobnu krivnju, jer to nameće odgovornost drugima ili barem nečemu onkraj
sebe sama."
"A na kraju i strah. Molio je za milost."
"Traženje milosti možda je bila najrazumnija stvar za napraviti, posebice kad je to jedina
stvar koja čovjeku preostaje."
"To uopće nisam vidio. Ulazio sam i izlazio iz bunkera, kao što se sjećaš. Reci kako je na
kraju on završio."
"Znaš što se je s njim dogodilo, Hans. Ti jednostavno voliš da ti ljudi pričaju priče, zar
ne? Možda ih voliš. Postoji li netko tko te ne zanima?" "Samo Fuhrer. On nije zanimljiv jer bio je
lud, čak i na osnovu tvoje definicije po kojoj je Magda Goebbels bila normalna. Riječ je, ako sam
shvatio, o nemogućnosti percipiranja stvarnosti?"
Nasmijala se je. "Vjerojatno. Osim što nas je to sve izludjelo, samo u različito vrijeme."
"Da, ali on je neprestano bio takav. Sjećaš se njegova neobična vjenčanja u dva sata
ujutro kad je prestravljeni Herr Wagner morao iz kreveta da bi se ceremonija mogla održati u
bunkeru tijekom bombardiranja i granatiranja? Nekoliko puta Eva mu je morala reći: 'Herr
Wagner, možemo li početi s obredom? Kasno je.' Na kraju te otužne malene zabave, kao za
razbuđivanje, pala je velika bomba i otrgnula žbuku s plafona što se stropoštala na njih poput
konfeta. Konfeti za proklete, za osuđene. Onda je Fuhrer održao govor o umirovljenju i Linzu,
njegovu rodnom mjestu, gdje će živjeti kao 'prosječan građanin. To je nezamislivo. Totalno ludilo
bilo je i na sekundu povjerovati da je moguće da bi on živio takvim životom. Samo netko bez
spoznaja o tome što je napravio i nastavljao raditi, mogao bi reći nešto takvo. To je dokazalo
kako je taj čovjek bio krajnje odvojen od stvarnosti u kojoj je većina nas živjela većinu vremena."
Stajao je ispred nje sa žaračem u ruci. "Ne možeš slijediti ljude u ludilu, Edith."

DESET
U tome trenutku Edith se nije mogla natjerati da ga pogleda u oči. Zurila je u vatru. Bilo
je apsurdno bojati se da bi je mogao udariti žaračem, sasvim apsurdno, ali radije ga nije gledala.
"Ne znaš gdje se luđaci nalaze", nastavio je Hans kao da razmišlja na glas. "Ili kamo
srljaju. Ne znaš što oni vide, čuju, percipiraju. Ludost je drugi svijet, ne prošlost, kako reče tvoj
pisac. Suprotno uvriježenom mišljenju, luđaci su manje zanimljivi od nas, a ne više. Normalni
ljudi su zanimljiviji jer vidimo kako se hvataju ili ne hvataju u koštac s našom stvarnošću. Na
primjer, Fegelein, manjkavi lik, veoma ograničena duha, nije bio lud. Stvari je vidio jednako kao
i mi ostali. To se vidjelo po načinu na koji ih je pokušavao premostiti, okretati ih sebi u korist,
premda očigledno i krajnje neučinkovito. Jesu li doista on i Eva bili ljubavnici? Ma morali su biti,
usprkos tome što ti govoriš o dvosmislenosti veze." Kad je odbacio žarač, koji je zazvonio na
kamenu ognjišta, vratio se na svoju sofu.
Osjetila je opuštanje tijela shvaćajući koliko se je kruto držala -nadala se je da on to nije
primijetio. "Ne vjerujem."
Jedna je klada zapištala. Dok je gledala u nju iskra odletjela je na izblijedio tepih. Bio je
prekrasan i vjerojatno još uvijek vrijedan. Ranijih godina požurila bi se iznijeti ga, no sad se
uhvatila u mislima kako postoje i druge stvari u životu, premda joj ih nije previše ostalo. Nakon
nekoliko trenutaka ispružila je nogu do iskre, ali nije je mogla doseći. Odlučila je da neće ustajati,
a onda se zahvalno nasmijala Hansu, koji ustao je iz sofe u koju maloprije je sjeo, došao do iskre
i zgazio je, iako se do tada već i sama bila ugasila. Crven u licu i s nakrivljenom leptir mašnom
sjeo je natrag u sofu. Malo se zadihao. "Ne sjećam se da si ti bio na vjenčanju", rekla je.
"Pa u stvari i nisam. Bio sam u hodniku, no dobio sam neku vijest, nešto takvo, pa sam
došao na kraj. Kasnije si mi ti ispričala."
"Jesam li? Nije se toga sjećala. Kasniji događaji odvijali su se veoma brzo.
Gutnula je čaj. "Ne slažem se glede Fuhrera. Mislim da nije bio lud i da bio je zanimljiv.
Svi mi imamo eskapističke fantazije poput Linza, ali one ne svjedoče o ludilu. Percipirao je što je
percipirao i samo je ustrajao da se svijet povija njegovoj volji. Držim da to mnogi kriminalci
pokušavaju napraviti. Isprva, kad je imao uspjeha, mora da mu se činilo kako to doista može.
Kasnije, kad je postalo očito da ne može, bjesnio je kao razmaženo dijete i krivio sve osim sebe -
vojsku, mornaricu, zrakoplovstvo, generale, partiju, Židove, Engleze i Amerikance, Ruse,
njemački narod, povijest, sudbinu, samoga Boga, ako je vjerovao u njega. Bio je opsjednut, ali ne
i lud. Ono što je govorio bilo je sasvim razumljivo, njegovi su pogledi i stavovi bili konzistentni i
predvidljivi, mogla se pratiti nit njegove misli, čovjek je znao što može od njega očekivati.
Pripisivati mu ludilo znači postavljati ga u drugu dimenziju, odbijati shvatiti, odbiti prihvatiti da
bio je poput nas, jedan od nas. Zato je bio toliko opasan i zato je toliko opasno ne poznavati ga.
Tako postoje veće šanse da se sve ponovno dogodi."
Podigao je ruke. "U redu, ostavimo se Fuhrera. Nego, reci mi zašto govoriš da Eva i
Fegelein nisu bili ljubavnici?" Uzdahnula je. "Promisli." "Promisli kako je to bilo s nama", mogla
mu je reći. "Pokazao si interes, gotovo mi udvarao, ali nisi me mogao zavesti čak da sam ja to i
htjela, što možda i jesam. Ondje je bilo nemoguće biti sam."
Umjesto toga, ona nastavi: "Kako, kada i gdje su to mogli biti? U Berghofu nisu. Bilo je
mnogo mjesta, svakako, i mali su mnogo vremena, no posvuda bilo je osoblje, a rutina u kući bila
je takva da su svi u svako vrijeme znali gdje se netko nalazi. Toga se moraš sjećati. Naravno da
sam ja uvijek znala gdje se Eva nalazi. To je bilo normalno, morala sam, posao mi je bio da
znam, ona je htjela da znam pa da mogu stvari obavljati umjesto nje. Uvijek me je radi nečega
pozivala, a ako nije mene, onda je svoju frizerku ili Gretl, sluškinju, uvijek nekoga. Imala je
svoju malenu svitu, nije bila usamljeni cvijetak, nije trebala ni tražila privatnost, a kamoli
samoću. Nije mogla biti netko kad bila je sama, jer u njoj ne bijaše ni najmanjeg ja. Ona prava
bila je samo s drugima, u društvenom okružju, a njezinoga ovisilo je o kome je riječ i što se od
nje očekuje.
Jednostavno bi bivala ono što se od nje očekuje. To ju je tvorilo i rastvaralo. Da se rodila
u Engleskoj, divila bi se Churchillu.
A tajnovita veza u bunkeru bila je sasvim neostvariva. Sjećaš se kolika je gužva ondje
bila, da čovjek nikad, baš nikad, nije bio sam. Istina, ona i Fuhrer imali su svoje prostorije, samo
oni, ali moralo se proći kroz zauzetu Fuhrerovu sobu da bi se tamo došlo. Bilo je nemoguće
unutra ili van nekoga prokrijumčariti. A Fegeleinova prostorija, gdje god da bila, nije mogla biti
privatna ništa više nego tvoja. Vjerojatno je bila riječ o ležaju na kat u hodniku."
Ponovno je zavrtio glavom prije nego je ona završila. To joj je išlo na živce. "Pa Eva je
bila u bunkeru samo zadnjih nekoliko dana", rekao je, "a mjesecima ranije Fegelein često je
izbivao, jer putovao je na relaciji Fuhrer — Himmler. Mogli su se sresti u Munchenu kad je ona
posjetila svoje roditelje ili prijatelje -imala je ondje kuću, sjećam se, koju joj je dao Fuhrer - ili na
nekom drugom mjestu gdje su oboje mogli naći razlog da se nađu. Uostalom, kako je ona došla u
bunker? Onda više vlakovi nisu vozili. Tko ju je dovezao? Fegelein?" "Jedan drugi časnik SS-a -
Walter Galen. Bila sam s njom u Miinchenu gdje nas je on pokupio crnim Mercedesom koji joj je
stalno bio na raspolaganju. Obje smo bile u posjeti roditeljima. Munchen je bio u groznom stanju,
toliko razoren, svugdje osjetio se smrad paljevine i kanalizacije, svi su ostali bez domova, bili su
gladni." Ponovno je pomislila na Hansovu mrtvu sestru. "Pa ne trebam ti ja pripovijedati kako je
bilo. Do Berlina se dugo putuje, a onda je to bilo još duže, jer su ceste bile uništene, išli smo
zaobilaznicama, morali smo nabavljati gorivo, sretali smo vojne kolone, prošli svu tu jednoličnu
ratnu muku. Tri puta napali su nas engleski zrakoplovi. Prvi su put sprijeda pogodili vojni teretni
kamion i on se pretvorio u goruću plamenu kuglu što se toliko užarila da smo vrućinu mogli
osjetiti u automobilu, premda nismo bili blizu. Pojavio se i sljedeći zrakoplov, no Galen je
spustio automobil ispod vijadukta i tako nas spasio. Zadnji put kad su nas napali, probušili su
nam jednu gumu, međutim, Galen je nekako skrenuo u šumu gdje smo ostali do tri sata ujutro.
Morao je promijeniti kotač. Dugo je ondje čekao jer nismo bili daleko od Berlina: vidjeli smo da
je pod teškim napadom. Mogli smo čuti mukle eksplozije, vidjeti vatru i njezin crveni odsjaj na
oblacima. Krenusmo dalje kad smo mislili da je napad završio, no dok smo prolazili predgrađem,
ponovno je počeo, pa smo morali u javno sklonište. Bilo je grozno, trenutačni prizor pakla,
smrdjelo je kao u paklu, strašno prenatrpano prestrašenim i očajnim ljudima, uplakanom djecom,
majkama s bebama, bez vode, zahoda, svježega zraka. Izašli smo više nikad to ne spomenuvši.
Vani bilo je gotovo jednako grozno: drveće je ležalo preko putova, a velike jame bile su
ispunjene vodom. No Eva je bila odlučna da dođe do bunkera, jednostavno je bila odlučna." "Jer
Fegelein bio je ondje?"
"Kad smo stigli Fuhrer sjedio je na plavobijeloj prugastoj sofi u svojoj radnoj sobi, istoj
onoj na kojoj je umro. Zabranio joj je da dolazi k njemu u bunker, ali kad ju je vidio, ustao je
drhtavih ruku i rekao: 'Rekao sam ti da odeš u Berghof.
Ovo je.. ali nije mogao završiti. Držali su se za ruke i narednih nekoliko sati sjedili su na
sofi razgovarajući o starim sretnim vremenima, gledali su fotografije i na gramofonu slušali tu
ploču. Izgledali su poput starog sentimentalnog para ili kao da je ona bila ljubljena kći koja je
posjetila oca u staračkom domu. Ne vjerujem da je onamo došla zbog Fegeleina."
"No on je bio ondje, zar ne? Plesali su na onoj zabavi povodom Fuhrerova rođendana.
Nakratko sam bio tamo. I ti. Mislio sam te zamoliti za ples, ali pozvali su me. A plesali su
zajedno i prije, u Berghofu. Očito ju je privlačio. Čovjek ih je samo morao vidjeti zajedno, taj
njihov, kako se danas kaže, govor tijela."
Edith kimne. "Pa da, u nekom drugom svijetu mogla ga je osvojiti, kao i on nju. Mogli su
biti jako dobri jedno prema drugome, ili jako loši. Vjerojatnije loši, jer obično te stvari tako
ispadnu."
"Reci mi kako je završilo."
"Ma ti sve to znaš. Onda smo razgovarali o tome." "Percepcije se razlikuju, sjećanja su
varljiva."
"Fegelein je nestao. Da, jednostavno ga neko vrijeme nije bilo. Ništa neobično, jer je
morao održavati vezu s Himmlerom koji je uvijek bio odsutan. Eva je Fuhrerova razmišljanja
pokušavala držati podalje od depresivnih stvari kao što su, ma mislim da od svega, ali najviše od
njihova sve bližega kraja. Mislim da je i svoje misli pokušavala držati podalje od toga. Hitler nam
je već bio dao tablete kalijeva cijanida za samoubojstvo, a koje su izmislili Himmler i SS-ovci te
ih vjerojatno korjenito isprobali na uobičajen način i na uobičajenim mjestima." "Kakve su to bile
tablete?"
"Ti nisi svoju dobio? Možda ih vojska nije dobivala. Nalazile su se u malenim kutijicama,
kao onima za ruž — malena kapsula sa zlatnom tekućinom. Samo ju je trebalo gurnuti u usta i
pregristi, rekao nam je Hitler kad nam ih je dijelio tijekom večere. Smiješno vrijeme za dijeljenje.
Odmah ćemo umrijeti, rekao je. Znao je to jer jednu je probao na svojem njemačkom ovčaru
Blondiju — odmah ga je ubila. To je bio jedini put da ga je netko vidio kako plače. Međutim,
Eva ga je pokušavala nagovoriti neka joj dopusti da uzme maleni kip što se nalazio u dvorištu
vladine zgrade. Mi dvije hodale smo tamo svakoga dana među rupama od granata i porušenim
drvećem sve dok granatiranje nije postalo previše često. Bila je riječ o kipu djevojke. 'Predivno bi
izgledala pokraj jezerca u mojem vrtu u Miinchenu', rekla mu je. "Molim te, kupi mi je kad ćemo
odlaziti iz Berlina.'
Ali Fuhrer je rekao kako se vjerojatno radi o državnom vlasništvu i da je ne može samo
tako uzeti. Često je bio veoma pošten glede takvih stvari, onima koje nisu imale velike važnosti.
Onda je stavio njezinu ruku na svoju i rekao: Ako pobijediš Ruse i oslobodiš Berlin, napravit
ćemo iznimku.' Nasmijao se, rijetko je to onda činio, što je značilo uspjeh za Evu. Tako ih je
pokretala. Praktički cijelo vrijeme pokušavala je raditi takve stvari. Nije samo tulumarila. A onda
su se zbila dva događaja, ne znam kojim redom i mislim da nikad neću ni znati. No evo poretka
koji znam. Najprije Fegelein nazvao je Evu u bunkeru. Bio je u nekom stanu negdje u Berlinu i
molio ju je neka mu se pridruži. 'Gotova si ostaneš li tamo', rekao je. 'Gotovo je. Ali oboje
možemo pobjeći, mo-žemo se izvući, možemo novi život započeti na Zapadu. Moj šef, mislio je
na Himmlera, 'pregovara s Britancima. Imamo veze. Eva, moraš poći sa mnom.' Ili nekako tako.
Nisam sve čula, dakako, iako sam bila s njom kad ju je nazvao. Kad sam shvatila o kakvom je
razgovoru riječ, ostavila sam je samu. Četiri dana prije nego je nazvao sve je ispitivala gdje je on
i neprestano gaje tražila. I sad je stalno ponavljala u slušalicu: 'Gdje si? Gdje si?' Stoga ti jamčim
da je nečeg bilo među njima, jer stalo joj je toliko do njega, makar je on bio oženjen njezinom
sestrom, jadnom trudnom Gretl. Naravno da Gretl nije nazvao." Hans je dlanovima protrljao
bedra. "Ja i dalje mislim da su mogli biti u vezi. U najmanju ruku, oboje su o njoj razmišljali.
Moraš to priznati. U najmanju ruku. To je dovoljno, zar ne?"
Gledala ga je. "Zašto ti je to toliko važno, Hans?"
"Zato jer precizno ne znam, a želim znati, želim sve precizno znati."
"Pa ima toliko stvari koje ne znaš. Zašto te toliko zanima? Kao da će to negdje nešto
promijeniti."
"Ako bili su u vezi, onda je to dodatni dokaz da su svi do zadnjega bili pokvareni od srži,
da smo svi krivi." "To je ono što želiš, je li?"
Podigao je pogled pa se nasmijao. "Pa jesu, je li tako? Sigurno da jesu."
Ponovno je uzdahnula. "Da su negdje mogli pronaći mjesto za to i da su izgarali jedno za
drugim, pretpostavljam da su mogli. Ne morali. Ali u bunkeru nisu. Uzgred, ne znam kako je
poziv završio, ali onda se zbio drugi događaj, koji se mogao zbiti i kao prvi: Hitler bio je
obaviješten o Himmlerovim pregovorima s Englezima. Priopćeno je na radiju. Hitler je veoma
pobjesnio, jer pomislio je kako ga je Himmler izdao. 'Mem treue Heinrich', ponavljao je, 'Mein
treue Heinrich.' Želio je da odmah dođe Fegelein, pa je jedna patrola SS-a poslana da ga pronađe.
Gunsche nekako je doznao gdje se stan nalazi. Moralo je biti veoma blizu, jer onda je već većina
Berlina bila u ruskim rukama. Našli su ga pijanoga s crvenokosom djevojkom koja je pobjegla
kroz prozor. Pitam se tko je ona bila i što se s njom dogodilo." Zagledala se je u vatru. "Kad su ga
doveli natrag, Hitler je rekao da bi trebao pred ratni sud zbog dezerterstva sa svojega položaja i
da bi mu trebalo skinuti činove i poslati ga među vojnike koji brane Berlin. A onda su pretražili
njegovu aktovku i u njoj pronašli inozemni novac i dokumente o Himmlerovim pregovorima.
Fuhrer se još više razbjesnio. Vikao je kako se radi o izdaji i da Fegeleina treba ubiti. Eva je
zaplakala kad je to čula. Bila je izbezumljena zbog sebe, zbog Gretl, zbog obje, ne znam. Nakon
što je Fegelein osuđen na prijekom sudu, a što se dogodilo negdje u gornjem dijelu bunkera,
dopustili su mu da joj pošalje poruku koja je govorila nešto kao: 'Eva, reci Fuhreru da sam nevin,
zamoli ga za odgodu dok ne dokažem svoju nevinost, molim te.' Otišla je do Fuhrera i zatražila
milost za Fegelei-nov život, ali on se samo naljutio na nju — to je bio jedini put, koliko ja znam,
da se je na nju naljutio. Vikao je: 'Ne možemo dopustiti da obiteljski odnosi ometaju disciplinu.
Fegelein je izdajica jednako kao što je Mussolinijev zet bio izdajica, a ti znaš što se je s njim
dogodilo.' Eva je voljela Mussolinijeva zeta i tražila je da intervenira u njegovu korist, no
Mussolini dao ga je ubiti. Poslala je odgovor Fegeleinu. Za pisanje joj je trebalo mnogo vremena,
premda je jednostavno rekla: 'Ništa ne mogu napraviti.' Nije ga potpisala. Dugo je sjedila i u
njega zurila. Onda ga je dala meni neka ga odnesem. Mislim da nije imala što drugo reći, a da ne
bude banalno, isprazno i opasno. Što ti misliš? Ti bi ga potpisao, izljubio ili napisao: 'S ljubavlju,
Eva?' Čovjek je trebao umrijeti. Rekla mu je jedinu važnu stvar.
Prijeki sud na smrt osudio ga je prije ponoći. Otprilike sat i pol kasnije ubijen je u
dvorištu kod kipa koji je Eva htjela. Otprilike sat i pol nakon što su se Hitler i Eva vjenčali. Dan i
pol prije nego će oboje biti mrtvi."
Edith je do kraja popila svoj mlaki čaj pa ga još natočila. Mehanički je izgovarala te
činjenice, kao da ih je toliko dobro znala da za nju više nisu bile zanimljive, pa ih je iznosila bez
razmišljanja. U stvari, nikad prije nije opisivala te događaje i sad, kad je to činila, u glavi ih je
vidjela u živopisnim, nepravilnim bljeskovima kroz nevažne detalje - svijetloplavi porub Evine
maramice kojom je brisala svoje oči, malene mrlje od hrane na Fuhrerovu sivom sakou kad je
došao u hodnik nakon što se izderao na Evu, blijed i dalje vidljivo ljut, neprestano brujanje
dizelskih generatora, Evin iskren, nježan, odlučan izraz lica bez suza kad je Edith davala svoju
poruku za Fegeleina i rekla: "Molim te, zatraži da to dođe njemu u ruke."
A ipak, kad je pričala, bilo je to drukčije. Mehaničko izgovaranje događaja nikada ne
prenosi osjećaje, mirise, njihove zvukove i asocijacije. To je bilo nevažno za činjeničnost, za
pravilan redoslijed, uzroke i posljedice, sve te nužne odrednice za ispravno razumijevanje
povijesti. Zato su i najtočniji prikazi prošlosti nepotpuni i zato se s povijesti ne vrijedi gnjaviti,
osim da je se zapiše. Čovjek se treba okrenuti stvarima kakve su sad i ne gnjaviti se s onime što je
bilo. S druge strane, najživopisnije od svih njezinih sjećanja bilo je ono na očajničko veselo
plesanje prilikom Hitlerova rođendana, kad je Fegelein podigao Evu iznad glave i spustio je po
cijeloj dužini svojega tijela — suknja joj se neopaženo podigla dok su se gledali u oči.
Desetljećima sjećanje na to nepozvano joj se pojavljuje. Nikad nitko joj to nije bio napravio.
Toliko je željela, tek sad je to sebi priznala, da u tome trenutku ona bila je Eva. I dalje je to htjela,
na svoje veliko iznenađenje.

JEDANAEST
Hans je popio kavu. Izgledao je kao da je još želi. "I dalje ne shvaćam zašto te sve to
toliko zanima" rekla je. "Bio si ondje. Znaš barem pola od onoga što bih ti ja ikada mogla
ispričati. Veliš kako nam proučavanje prošlosti pomaže razumjeti sadašnjost, međutim, ništa od
onoga što sam ti rekla, ili ti mogu reći, ni u čemu ne doprinosi našem razumijevanju sadašnjega
svijeta i nas samih. I zašto si čekao sve do sada kad smo oboje na pragu smrti?" "Nisam čekao do
sada. Rekao sam ti da sam razgovarao sa svima koje sam mogao pronaći. Ti si zadnja."
Nagnula se prema naprijed. "Zašto Hans? Zašto?" "Mogu li dobiti još kave?"
Započeo je svoju borbu da ustane sa sofe, no ona je ustala prva, uzela njegovu šalicu,
napunila je i pružila mu je. Na trenutak pala je u iskušenje da sjedne na sofu pokraj njega, da se
približi svojoj meti, no on bi to mogao pobrkati s prijateljstvom. Sjela je na svoje staro mjesto i
uzela čaj. "To mi je strast", rekao je.
"To nije strast. Više je kao pornografija."
Nasmijao se je. "Starinska pornografija. Da. Ima nešto u tome od pornografske
opsesivnosti, a možda i nešto od njezine ograničenosti. Čovjek ne reagira na to u potpunosti,
samo dijelom sebe. Indirektno. Traži da nešto u sebi probudi kroz oči drugih ljudi. Traži njihovo
iskustvo bez odgovornosti."
"Ma bio si ondje. Ako je postojala odgovornost, i ti imaš udio u njoj."
Njegova je Adamova jabučica energično poskakivala. "Naravno, naravno, ja ne negiram
svoj vlastiti udio u tome. Ali ja sam samo povremeno bio ondje jer, kao što znaš, uglavnom sam
bio u zgradi vlade."
"Što se dogodilo KK-u?" Pogledao ju je. "Tvojem prijatelju, Kurtu Ketleru", nastavila je.
"Nisi ga mogao zaboraviti. Gotovo da ste bili nerazdvojni."
Nasmijao se. "Naravno, naravno, ali godinama nisam čuo da ga netko tako zove. Umro je
u nekom logoru u Rusiji. Nikad nismo bili u istom. Nego, reci mi, što je bilo s tobom, što se s
tobom dogodilo kasnije, mislim, prije nego su te zarobili Britanci?"
Zurila je. "Što se sa mnom dogodilo?"
"Da, tijekom sloma i poslije njega kad smo svi otišli. Sjećaš li se toga još uvijek, možeš li
to opisati?
Iz ognjišta je izletio mlaz iskri, a jedna ponovno padne na tepih. Ponovno se nije na to
obazirala dok iskra nije napravila štetu, pa je tek tada stopalom dosegnula maleno zacrnjeno
mjesto. Više je brinula za svoju haljinu nego za tepih i ovo ju je pitanje pogodilo više od bilo
kojega koje joj je mogao postaviti. "Zašto želiš da to opisujem, Hans?"
Izgledao je zabrinuto i zbunjeno, ali istovremeno uzbuđeno i nervozno. Mogao bi on to,
pomislila je.
"Želim Sve čuti tvojim vlastitim riječima", rekao je oprezno.
To je doista bila pornografija. Pregovarala je sama sa sobom bi li tek iz znatiželje
sudjelovala u tome s tim starcem u fraku, sad samo strancem,. Ali zašto bi se ona prepuštala
njegovoj žudnji za otpacima prošlosti? Ili da mu pomogne da se lakše nosi sa svojom krivicom
tako što će je indirektno podijeliti s drugima? Ako su svi bili krivi, on je sebe mogao uvjeravati
da je njegova krivica manja - je li to on želio postići? Ako pak nitko se ne osjeća krivim, on će
dokazivati da se trebaju tako osjećati. U tom slučaju, zašto bi mu ona prepričavala jednu epizodu
u kojoj krivica bespogovorno bila je njegova, samo njegova?
Nikad o tome nije pripovijedala, nikad, i trudila se da tako ostane. Ipak osjećala se krivom
zbog toga gotovo kao da je napravila ono što on jest. Krivicu je osjećala pri podsjećanju na to,
kao da je zaražena njome. "Kiša je prestala?" upitala je.
Poslušali su. Ništa nije se čulo, osim kucanja sata u hodniku i pucketanja vatre. "Što,
misliš da bismo mogli ponovno prošetati, Edith?" Njegovo ponašanje odjednom postalo je
dopadljivo, gotovo smiješno sugestivno. "Pomislila sam na našu šetnju Berlinom. Onu noćnu
šetnju." Sve je započelo u bunkeru u noći nakon smrti Hitlera i Eve. Njihovo se samoubojstvo
pokazalo zaraznim: nije bila riječ samo o Goebbelsovoj obitelji, nego i dvojici generala i još
drugima, ne samo u Fuhrerovu bunkeru, nego i među ljudima u drugim vladinim bunkerima.
Poput Magde Goebbels i njima je svijet bez nacionalsocijalizma bio beznadan, svijet bez razloga
i značenja. Samo što su, za razliku od Magde, to odlučili napraviti samo sebi, ne i svojoj djeci.
Osim jednoga doktora, doznala je kasnije. Okupio je svoju obitelj, koja nije u ništa
sumnjala, na onome što je trebao biti zadnji objed, a onda je ispod stola aktivirao granatu.
Mislili su da štite svoju djecu, pretpostavljala je, ne samo od života bez Vođe, nego i od
ruskoga silovanja i zlostavljanja. Bog zna koliko je toga bilo. No bilo je neplanirano i
samovoljno. Premda zastrašujuća i nepredvidljiva, samovoljnost znači da većina preživljava.
Imala je razloga biti na tome zahvalna. Ta nacistička djeca vjerojatno bi preživjela u sovjetskim
sirotištima i shvatila da svijet bez nacionalsocijalizma nije toliko neizdrživ koliko su to držali
njihovi roditelji. Sad bi bili djedovi i bake.
 Što se nje ticalo, samoubojstvo nije dolazilo u obzir. Dok je Fuhrer živio, njegova je
nazočnost djelovala zaštitnički, očinski, čak je nekad bila i ugodna. Njegova neumorna strast
obuzdavala je prave emocije i prirodni osjećaj u onima oko njega, upijao ih je u sebe, preuzimao
ih, pretvarao u vlastitu valutu, ništa nikome ne ostavljajući. Zato Magda, majka šestero djece, nije
imala vlastitih osjećaja na koje bi se pozvala, u njoj je bilo samo divljenje za čovjeka koji joj je
dao ono za čim je oduvijek žudila: razlog za život, da za nečim ima strast. I tako, živeći u ljušturi
života koji više i nije bio sasvim njezin, zanijekala je pravo na život i vlastitoj djeci.
U Edith, naprotiv, Hitlerova je smrt potpalila plamen želje za životom, odlučnost da
preživi, mladenački optimizam — probudila joj je osjećaj za sebe samu. Bila je ljuta na njega, jer
osjetila je njegovu smrt kao dezerterstvo, bijeg od odgovornosti. Preživljavanje je postalo
poricanje Hitlera. Za kratko vrijeme uopće više i nije mislila na Evu.
Nije te noći oklijevala u pridruživanju kovanju plana bijega iz bunkera. Mala je
vjerojatnost za uspjeh, rekao je Gunsche, no bilo je bolje da okušaju sreću nego da umru kao
štakori u podrumu. Bez osjećaja napustila je bunker. Čak i prizor njezine odjeće i malo stvari što
su ostale u sobi koju je dijelila s tri druge djevojke, uopće u njoj nije izazivao osjećaje. Bez
obzira što je omogućio svojevrstan život, zasigurno snažno proživljen, bunker bio je samo
odvratno, smrdljivo, bučno mjesto. Bilo je dobro otići. Traudl Junge ostavila je u kutu Evinu
bundu od krzna srebrne lisice, no Edith nosila je Evine naušnice. Također je nosila i tanki zlatni
prsten koji joj je dala majka kad je napustila dom. Takve su se stvari mogle pokazati korisnima za
razmjenu u danima koji su dolazili. Prije odlaska ona i Traudl Junge odšuljale su se u Fuhrerovu
dnevnu sobu gdje je sve svršilo. Vrata su bila otvorena: iznenada nitko nije bio zainteresiran za
ništa povezano s Hitlerom. Ravnodušni prema onome što se s njim dogodilo i što je predstavljao,
već su se brinuli sami za sebe. Edith i Traudl oprezno su koračale, kao da hodaju po razbijenom
staklu, a ne tepihu. Prizor je izgledao onako kako ga je kasnije opisala Williamu, no dok se sad
prisjećala, shvatila je kako je zasigurno primijetila mnogo više detalja nego ih je onda ispričala. S
vrata na jednom su kraju sofe mogle vidjeti krv — krvi bilo je i na zidu iza nje te na podu, gdje
nalazio se i pištolj. Pri drugome kraju sofe, pažljivo na tepihu složene jedna uz drugu, nalazile su
se Evine bijele cipele s plutenim potplatom koje je nosila na svojem vjenčanju. Na niskom stoliću
ispred, nalazio se njezin maleni nikad korišteni pištolj. Do njega je bila njezina ružičasta marama
od sifona. Na podu blistajući pod električnim svjetlom nalazila se mjedena kutijica u kojoj bila je
kapsula s kalijevim cijanidom. Na vješalici bio je obješen Hitlerov sivi sako sa zlatnim
nacionalnim amblemom, njegova kapa, u njoj složene izblijedjele rukavice od jelenje kože te
Blondijeva vezica. Osjećao se snažan, gorki miris badema, što je bila naglasila Williamu. Prizor
Evine marame i njezinih uredno složenih cipela - ona je sjedila na sofi s podvučenim nogama
-neočekivano je natjerao Edith suze na oči, ali ne zadugo. "Želim biti lijep leš", rekla je Eva. Sad
bila je samo pepeo.
Nisu se zadržavale. Premda je bilo toplo, Edith je uzela kaput da ima na čemu noću
spavati, ali prema Gunscheovu savjetu ne i novac nego cigareta koliko god su ih mogle nabaviti i
natrpati u džepove. Otprilike u osam i trideset navečer okupila se prva grupa. Bilo je mnogo
vojnika i četiri djevojke, a vođe bili su zapovjednik bunkerske straže i Gunsche. Napustili su
Fuhrerov bunker uskim zakrčenim hodnicima, što ih Edith nikad prije nije vidjela, a koji bili su
povezani s mrežom skloništa i bunkera ispod zgrade vlade. Kad su se popeli, morali su
četveronoške prolaziti kroz rupe u zidovima, spoticali su se i tijelima strugali po ostacima
razrušenih stuba i onda napokon susreli su se u velikom spremištu ugljena s drugom grupom
bjegunaca, u kojoj bio je i Hans. On je bio taj, prisjećala se, koji je pronašao vojna odijela za
djevojke - hlače, kapute, čizme, čelične kacige.
"Kad izađemo, važno je da ne iskačete", rekao je. "Budite kao i mi, budite anonimne. Mi
ćemo odbaciti činove i znakove pripadnosti. Nosite to, ali koristite samo kad morate." Pružio im
je opasače otezanima pištoljima u futrolama. "Napunjeni su. Nemamo više streljiva, pa čuvajte
metak za sebe." Kad došao je do Edith, nasmijao se je i stišao glas. "Ostani sa mnom. Ja ću paziti
na tebe."
Osjetila je nelagodu pri pomisli da bi je odvojio od Traudl Junge i ostalih, no potvrdno je
kimnula. "Pazit ću na tebe, Edith", ponavljao je. Uvijek ju je prije u društvu zvao Fraulein. »
Vojna odjeća, posebice čizme i kaciga, bili su teški i glomazni. Činilo se kao da se opiru
onome tko ih nosi, bez obzira na osobu, na krhku žensku pojavu i lagane kosti. Kaciga se bolno
trzala naprijed-natrag na njezinoj glavi, a čizme svakim bi korakom udarile o tlo odajući napor
nošenja. Ipak bila je zahvalna na prerušavanju kad su prolazili kroz veliku prizemnu prostoriju,
koja se pretvorila u stvarno kazalište. Nikad prije nije vidjela mrtva tijela, osakaćene, velike
količine krvi, a kamoli toliko nogu, ruku, ostataka udova i ostalih manje prepoznatljivih dijelova.
Nikad nije doživjela ni takav smrad, vrućinu, stenjanje i viku. Hans ih je vodio kao da ide po
smeću. Slijedila je njegova široka ramena, usredotočila se na njih sretna što je kaciga skriva. Nije
mogla shvatiti kako su medicinske sestre mogle to podnositi.
Onda su se nekako našli u podzemnoj željeznici gdje su ponovno gazili preko tijela, samo
ovaj put većinom odjevenima i živima. Smrad je bio drukčiji, ali nimalo podnošljiviji. Tisuće su
se sklonile od granatiranja koje je sad bilo još bliže i glasnije. Pogledi što su ih sad pratili više ne
bijahu patnički ili molećivi, već pasivni, iscrpljeni, tupi, ravnodušni, neki ogorčeni, neki
neprijateljski. Išli su naprijed zaštićeni uniformama i oružjem. Ona je i dalje pazila da ne pogleda
ni lijevo ni desno.
"Ma nema potrebe da ti to sve pričam", rekla je Hansu. "Doslovno sam slijedila tvoje
korake."
"Zaboravio sam bolnicu. Nije li to čudno? Sad kad si to spomenula, sasvim jasno sam se
sjetio, ali da sam morao dati izvještaj, ne bih je spomenuo." Nasmijao se je. "To pokazuje zašto je
za prisjećanje potrebna suradnja." "Jesam li dosad nešto izostavila?"
"Nisi mogla ostati u svojoj opremi. Morala si se negdje presvući. Gdje se to dogodilo?"
"Moraš se sjećati. Bilo je to narednog dana u šupi, nekakvoj radionici, gdje smo proveli
ostatak noći. Izašli smo iz podzemne željeznice, prešli preko ulica, blizu Chausseestrassea,
sjećam se iz nekog razloga, a onda smo se morali sakriti od ruskih tenkova. Neki dijelovi družine
već su se bili odvojili. Jednostavno smo legli na prljavi pod i zaspali. Negdje tijekom sljedećeg
dana sreli smo Jugoslavene s kojima smo cigarete razmijenili za hranu. Oni su nam rekli kako
bismo mi djevojke bile sigurnije da se odjenemo kao obični civili koji sad nemaju što skrivati. Za
muškarce je bilo bolje da ostanu kao vojnici. Rekao si nam da moramo pronaći žensku odjeću."
"Gdje si je našla?"
"Ti si je našao."
"Ja?" Podignutih obrva stavio je prst na grudi. "Sigurna si da sam to bio ja?"
Nasmijala se je. "Hans, sigurno nisi mogao zaboraviti kako si izašao i pronašao opljačkani
dućan ženskoga rublja, pa se vratio s puškom i kacigom okićenom prljavim grudnjacima i
gaćama što si ih zgažene pobrao s poda. Svi su se smijali. Prvi i jedini put."
Izgledao je pomalo zbunjeno radi čega se ona ponovno nasmijala. Izgledao je zbunjeno i
onda kad su se svi smijali.
"Tad si ponovno izašao", nastavila je. "i vratio se sa starim suknjama,
haljinama, puloverima, košuljama, kaputima — blatnom starom odjećom koju su odbacile
žene pljačkašice kad su ukrale boju. Odjenule smo je, bez obzira koliko bila je grozna, samo što
nije bilo dovoljno kaputa ili jakni, pa sam ja ostavila svoj vojnički kaput, jer trebalo mi je još
nešto za prenoćiti, ali kasnije sam ga odbacila kad sam pribavila moderniji kaput širokih ramena
koji mi je, također, bio prevelik. Još uvijek ga imam. Nisam ga smjela zadržati, naravno, ali onda
nismo uvijek djelovali logično, misli nisu nam bile jasne. Držim da bili smo iscrpljeni."
"Pristajala ti je uniforma Wehrmachta"
"Ma što bi mi pristajala. Romantiziraš. I više od toga - fantaziraš. To je još veća
pornografija, Hans. Nije bilo ničeg ni približno romantičnog u Berlinu u ožujku 1945. godine.
Sve je bilo grozno. Sve. Znaš ti to."
Kinmnuo je. "Zato moramo ponovno to proživjeti. Tako ćemo se suočiti s grozotama
prošlosti. Moramo to iznijeti na površinu, priznati, raspraviti, pustiti van. Na taj ćemo način
razvodniti njezin otrov, štetne isparine i neće nas više kočiti ili sputavati, živjet ćemo slobodno.
Potisnute strahote duševno su emotivno kancerogene, okreću se protiv svojega domaćina i
razaraju ga. Uvijek, baš uvijek, moramo ih pustiti da se oslobode i tako se mi njih osloboditi."
"Šuplja fraza."
Oštro je to rekla. Riječi su odzvanjale poput pljeska u tišini koje je uslijedila. Između njih
napetost poraste. Nikoga ona nije trebala, pomislila je, da je podučava kako da se nosi s vlastitom
prošlošću. Hans ponajmanje. Različiti ljudi na različite načine s njom se hvataju u koštac. Za
neke je pričanje o njoj bio način da se s njom suočavaju, i to zbog razloga koje je on naveo. Za
druge, obuzdavanje i potiskivanje, ili barem ne prebivanje u njoj, ne razmišljanje o njoj, bio je
način liječenja rana. Možda je to bilo različito za različite ljude u različita vremena. Govorilo se
često kako je njezina generacija zadnja koja je pokazala slavnu englesku čvrstoću, ali po njezinu
mišljenu to ne bijaše isključivo engleska odlika niti je ta čvrstoća uvijek bila prisutna. Niti je
jednostavno to bilo pitanje generacije. Trebalo se je uhvatiti u koštac sa stvarima, stvarima koje
se ne događaju samo jednom ili nakratko, a onda nikad više, ostavljajući vas manje više
nedirnutima i slobodnima da o njima poslije pripovijedate, pa se tako bolje osjećate. Prije bi se
čovjek morao uhvatiti u koštac sa stvarima koje se neprestano zbivaju, poput nemilosrdna
siromaštva i rata. Ako hoćete preživjeti, morate ih riješiti, morate se s njima hvatati u koštac. Ali
to čovjek ne čini tako da ih zaobilazi nego ih prihvaća. Ako iz zaobilazite, ne trebate se hvatati u
koštac. Vidjela je tu u generaciji svojih roditelja, u muškaraca koji su se vratili iz rovova i žena
koje su doma preživjele gotovo pravo gladovanje. Većinom o tome nisu razgovarali, možda tek s
nekim tko je prošao isto. Vidjela je to ponovno u svojoj generaciji, kod same sebe. Istina, ne treba
se pretvarati da se stvari nikad nisu dogodile, no nije dobro stalno ih servirati za večeru. Svjedoči
to o nezdravom apetitu.
Međutim, nije željela pokazivati svoju ljutnju više nego što već jest. To bi bilo kao da mu
dopušta neka vidi kako je uspio, da je pogodio. Potrudila se izgledati pomirbeno. "Tako ti kažeš,
Hans, ali istina je da i mnogi drugi isto govore. To je suvremena ortodoksija, a ja sumnjam da to
može funkcionirati. To ni sam još nisi isprobao. Ništa ne govoriš o tome što si ti osjećao, što se je
s tobom dogodilo. Ispituješ mene, ispituješ ostale. Ti sam, čini se, prakticiraš ono što ja
zagovaram."
"Voajerizam, ja sam voajer, to mi želiš reći." Nasmijao se nepovjerljivo. "Možda si u
pravu."
Ona je ponovno zašutjela. Takva jednostavna iskrenost bila je suviše proračunata, suviše
podesna, suviše samosvjesna, prelagana. Šutnja joj više nije smetala. Kad je bila mlađa,
užasavala se je šutnje i brzo bi skakala da je ispuni, ispuni bilo čime, ali sad, ako nije imala što
reći, ništa nije govorila. Premda iznenađena snagom svoje ljutnje i nepovjerenja prema njemu,
nije bila dovoljno zainteresirana za njega, ni sebe, da to analizira. Je li važno ako se je pretvarao
ili se prepuštao toj svojoj sumnjičavoj žudnji. Što se dogodilo, dogodilo se i to ništa nije moglo
promijeniti. Kakve bi veze imalo da su oni bili jedina dva ljudska bića što su preživjela tu
prošlost. Da su samo njihove oči vidjele Hitlerov i Evin kraj, da su samo oni znali točnu boju
Evina zvonkog glasa, Hitlerovu privatnu ljubaznost. Njezine ruke, njezine nekad lijepe ruke, sad
možda su bile jedine žive ruke koje su taknule njihove. Njezine usne zasigurno bile su zadnje
živuće usne koje su poljubile Evu. Sad gotovo da ih je osjetila, njihovu nepostojanu mekoću,
dodir, blago doticanje, ali i poruku. Kakvu? Zbogom? Sjeti me se? Hvala? Bojim se - utješi me?
"Ponovno kiši", rekao je.
Ona je shvatila kako to je čula, ali nije opazila. Propuh je zavitlao zastore. Bilo je lako
zamisliti zašto ljudi vjeruju u duhove. Kiša se bez sumnje ponovno probila do poda. Vatra je
oslabjela. Nije se pomaknula da je vidi. I dalje ništa nije govorila.
"Ima li konjaka?" pitao je.
Morala je razmisliti. Ma naravno da je bilo, moralo je biti, ali nitko ga nije pio otkako je
William umro. Ne - Michael za Božić, morao je, sigurno. Morat će ga još nabaviti za naredni
Božić. Voljela je vidjeti Michaela opuštenog, s čašom nečega nakon večere: malo bi se usporio.
Bio je preopterećen poslom, prijetio mu je infarkt, morao je usporiti.
Ustala je praćena šuštanjem haljine, bolovima u koljenima kad je krenula do ormara s
pićem. Šuštanje je također podsjeti na Willia-ma, jer ga je raspaljivalo, kao i šuškanje svile ili
najlona. Svjesna da to raspaljuje njega, raspaljivalo bi i nju. Našla je dvije boce konjaka, obje
dopola pune.
"Staroga ili prastaroga?" pitala je. Bez naočala nije mogla pročitati što piše na etiketama.
"Stariji, ako može."
Natočila je iz boce u kojoj je bilo manje. A onda je napravila ono što nije napravila
godinama - natočila je i sebi. On pomiriše i gutne. "Jako dobar konjak, Edith." "Sad mi je lakše."
Sjela je i popila. Okus i miris snažno je podsjete na Williama, na tvid, na paljenje lule
nakon večere. Trebao je biti pokopan u tvidu. "Kako je to biti mrtav?" sjetila se pitanja što ga je
postavila majci kad bila je mlađa nego su to sad bili njezini unuci. "Kao kad se još nisi rodila",
rekla je njezina majka. Ponovno osluškivali su kišu.
"I što se onda dogodilo?" pitao je. Zurila je. "Znaš ti što se dogodilo." "Volio bih da mi
kažeš"
Nastavila je zuriti. Bivao joj je sve veći stranac. Osjećala je kako u njemu vidi sve manje i
manje staroga Hansa. Nakon svih tih godina to ne iznenađuje, naravno, no zbog njegova pitanja
ona osjeti kako je on nešto više i od stranca, da je gotovo neprijatelj. "Znaš ti veoma dobro što se
dogodilo", polako je ponovila.
"Ali ne znam baš sve."
Barem je to bila istina. Glas mu bijaše laskav, gotovo pa i ljubazan, a lice u sjeni otkako
se u sofi naslonio. Na njegovoj bijeloj košulji bilo je mrlja od pastirske pite. Ponovno se u njoj
probudi znatiželja. Što je želio, zašto je to radio? Zasigurno bila je riječ o nečem jačem od
nesebične strasti za poviješću, želja jednog neuspješnog povjesničara da ispravi događaje u
kojima je sam sudjelovao. Morala je biti riječ o nečem jačem od želje propalog župnika da je
izliječi od, kako je on to shvaćao, njezine potisnute vlastite prošlosti. Zbilja nije vjerovala da je to
zbog nje, zbog prošlosti, zbog onih koji su u njoj sudjelovali. Nije stvar bila u tome da se prošlost
shvati, što god on rekao. Nego bilo je to radi njega, i na neki način niti je to prihvaćala, niti joj se
sviđalo. Ali ukoliko je to zbilja bilo ono što je želio, onda će mu ona to i dati. I vidjeti koliko će
mu se svidjeti.

DVANAEST
"Sjećaš se, ili se možda ne sjećaš, kako je odlučeno da ćemo mi žene veće šanse imati za
bijeg iz Berlina ako budemo kao obični civili izbjeglice, bez muškaraca. Ako nas neće
zlostavljati, bilo je vjerojatnije da će nas Rusi pustiti kroz svoje linije bez društva muškaraca.
Rekla sam linije ali, kao što znaš, nije bilo pravih linija. Sve je bilo u kaosu. Bilo je vojnika,
tenkova, oružja, mrtvaca, izbjeglica, još vojnika, posvuda prašine i krhotina, zvukova pucnjave i
grana-tiranja za koje čovjek nikad nije znao otkuda dolazi, osim ako nije bilo veoma blizu. Sve je
bilo moguće, da si živ ili mrtav, da dobiješ hranu ili šakom u glavu, da naletiš na zemljake
spremne pomoći ili ljubazne Ruse ili okrutne Ruse, ili djecu, ili bespomoćne zemljake, zadrte
SS-ovce što su stajali kod stupova ulične rasvjete i bilo koga mogli proglasiti dezerterom.
Pronalazak vode bila je jedna od rijetkih životnih konstanti, stvar koja se morala napraviti. Sve
ostalo bilo je slučajno i proizvoljno.
Također, bilo je i Hitlerove mladeži. Dječaka. Sjećaš ih se, Hans?" Požalila je što više ne
puši. Cigareta bi bila savršena za taj trenutak. Dugo bi uvlačila a onda polako ispustila dim,
promatrala ga kroz njega, gledala djelovanje svojih riječi poput generala koji gleda kako u daljini
padaju njegove topovske granate. General bi se razočarao.
"Da, naravno, Hitlerova mladež", rekao je Hans kao da se radi o vremenu.
"Bili su toliko mladi." "Još dječaci." "Nije ih bilo mnogo." "U Berlinu sasvim malo." "Na
kraju još i manje."
Kimnuo je gledajući u svoj konjak, pa onda u vatru. Bilo je moguće da se sjećao onih
malenih blijedih četrnaestogodišnjaka, ili koliko su već godina imali, u njihovim prevelikim
uniformama, s kratkim frizurama te izrazima lica koja istovremeno bijahu nezrelo okrutna i
djetinjasto samosvjesna. Nosili su svoje puške i protutenkovske lansere s velikim, očitim
ponosom i krajnje neuvjerljivom ravnodušnošću. Bili su toliko zbunjeni, zatucani, lojalni i
izgubljeni, u svakom smislu izgubljeni, da je ona poželjela istovremeno pobjeći od njih i spasiti
ih. Je li moguće da ih je Hans takvima pamtio? "Svakako, bilo je i staraca", rekao je. "Starci,
djeca i ništa između. Kao i ništa između njih i ruskih tenkova." I dalje gledao je vatru.
"Nisu li bili u krateru od bombe na raskrižju kad smo ih prvi put vidjeli?"
Pričala je zamišljeno, kao da doista poteže dim cigareta između rečenica.
"Trojica, sami, okrenuti u smjeru iz kojeg očekivali su tenkove? Zurili su u nas dok smo
prolazili. Njihova lica bila su toliko mlada, blijeda. Nitko ništa nije govorio. Držim kako smo i mi
buljili u njih, zar ne?"
"Ne sjećam se."
"To je bilo malo prije nego smo se razdvojili, muškarci od žena."
Njegova uporna smirenost učinila ju je još odlučnijom. "Bili su to isti oni, njih trojica,
koje smo kasnije vidjeli. Ti i ja."
Kimnuo je veoma polako. Osjetila je svoj uspjeh. "I tako su žene iz naše grupe odlučile
ostati zajedno", nastavila je žustro. "Otto Gun-sche rekao nam je, kad se izvučemo iz grada, neka
idemo na sjever prema britanskim linijama - izvan Berlina postojale su linije bojišta. "Idite
Britancima, oni će se pobrinuti za vas", rekao je. To je i Speer rekao Magdi Goebbels. Samo, za
mene će se to pokazati istinitim.
Dalje, bila je tu Gerda Christian, Traudl Junge, Constanze Manziarly, kuharica i dvije
djevojke koje nisam vidjela u vladinim uredima. Zahvaljujući tebi, Hans, imale smo civilnu
odjeću, osim te Constanze i mene koje samo i dalje imale naše wehrmachtove kapute. Otto
Gunsche pokušavao nas je uvjeriti da ih odbacimo, a mi rekosmo kako ćemo ih odbaciti čim
pronađemo nešto drugo, jer strašno bojale smo se hladnoće. Bedasto. Onda si ti rekao da ćeš ići s
nama i pomoći nam da nađemo put i izađemo iz grada. To je, naravno, bila čista suprotnost
Gunscheovoj logici, no ti i ostali složili ste se da bude tako. Mislim da onda više nitko nije
pravilno razmišljao. Stajao si blizu i gledao me kad si rekao da ćeš ići s nama. Ispravno ili
pogrešno, protumačila sam to osobno. Mislila sam da ćeš se pobrinuti za mene."
Sad ju je gledao pozorno i staloženo. Je li on to zbilja mogao zaboraviti? Ili njegova strast
za prošlim bijaše toliko silna da su osobna razmišljanja postala nebitna, toliko strana kao da
čovjek svoj život gleda iz zagrobnog života? Nastavila je nakon što je čekala da on nešto kaže.
"Grupa ljudi, uključujući Bormanna, Stumpfeggera, doktora koji je pomogao otrovati
Goebbelsovu djecu, i Kempka, Hitlerov vozač, odlučili su također krenuti van, ali u drugom
smjeru. Isprva s nama sve je bilo u redu. Manje više svi su nas ignorirali i jedva da smo vidjeli
Ruse. Ne sjećam se kuda smo išli. Slabo sam poznavala grad i mislim da smo svi bili mnogo
umorniji nego smo to mislili. Uzevši u obzir porušene zgrade, kratere od bombi na ulicama i
ne-prestano skretanje, teško bi mi to bilo reći čak da sam ga i poznavala. Ti si rekao da idemo u
pravom smjeru, a onda je netko negdje rekao da je iza ugla ruska kontrolna točka i da propuštaju
samo one civile koji imaju papire. Mi smo imali papire koji su pokazivali da smo civili zaposleni
u vladinim uredima, ali nismo znali kako će oni na to reagirati. A ti si, k tome, bio u uniformi.
Tako smo odlučili pokušati pronaći zaobilazni put.
Svi bili smo gladni, žedni i bilo je veoma vruće. Izgledalo je kao da se satima vučemo po
ciglama i betonu, probijamo kroz napola porušene kuće i tražimo tunele koje bismo mogli
iskoristiti. Sjećam se da bilo je veoma vruće i mislim da bilo je podne. Nije li?"
"Mislim da jest."
"Napokon, pronašli smo zaobilazni put i približili se jednom od mostova. Ne sjećam se
kojem. Bilo je to iz zla u gore. Radilo se o mnogo opasnijem području gdje se mnogo pucalo i
vodile su se borbe oko mosta. Ispred nas na cesti nalazio se tenk, njemački, koji je pucao i kretao
se prema mostu. Iza njega trčalo je nekoliko vojnika štiteći se od metaka. Onda smo shvatili da
nije riječ baš o vojnicima nego o jednoj od grupa iz bunkera. Prepoznali smo Bormanna,
Stumpfeggera i Kempku. Nismo potrčali da im se pridružimo, jer izgledalo je veoma opasno, čule
su se strojnice i zujanje metaka po ulici. Planirali smo ih pustiti da oni prvi prođu, a onda možda
mi kasnije kad se situacija malo smiri. A u sljedećem trenutku, dok smo o tome pričali, tenk je
odletio u zrak. Mora da ga je pogodila granata, ili tako nešto, jer dogodio se iznenadan bljesak s
mjesta gdje se kupola spaja s tijelom tenka, a onda treptavo zamračenje posvuda, kao da se zrak
zatresao. Odbacilo ga je i zaustavio se, a iz njega sukljala je vatra. Nisam vidjela da se iz tenka
izvukao koji vojnik. Niti sam vidjela što se dogodilo Stumpfeggeru, no vidjela sam kako je
Bormann odletio i pao na leđa, s rukama u zraku kao da je na pozornici i glumi da je raznesen.
Osjetili smo eksploziju ondje gdje smo stajali — zračni zid oduzeo nam je dah kao da nas je tko
izudarao po želucu. Morao si i ti to osjetiti. Kempka se zakotrljao po zemlji iza tenka, no vidjela
sam kad se podigao i pobjegao. Nikad ponovno nisam vidjela Bormanna ili Stumpfeggera i
mislila sam da su mrtvi. Nisam osjetila trunku žalosti ni za jednoga. Ali mislim da nisu poginuli."
Gutnuo je brendi. "Oboje su poginuli, ali kasnije, isto blizu mosta. Vjerojatno su se ubili
kad su shvatili da ne mogu preko. Tijela su im tek nedavno otkrivena. Kempka je preživio i
dokopao se Amerike. Intervjuirao sam ga prije nego je umro. Bio je uvjeren kako je Bormann
onda poginuo, ali ja mislim da je bio samo ranjen."
"To radiš i sa mnom, Hans, intervjuiraš me."
Nasmijao se. "Imaš izvanredno pamćenje, Edith. Bolje, dosljednije od ostalih." "Želiš li
da nastavim?"
"Molim te."
Ponovno ga je pogledala i ponovno nije bilo naznaka ničeg osim uzdržane,
bezlične znatiželje. Je li bilo moguće da je to izbrisao iz svojega sjećanja, da li se radilo o
krajnjem slučaju potiskivanja koje on uopće nije odobravao? Je li bilo moguće da je on ono što se
dogodilo tumačio sasvim, sasvim drukčije? Jedino nije bilo moguće da ona bude u krivu.
"Zbilja želiš da nastavim, Hans?"
"Naravno, zašto ne?"
 "Onda dobro."
Gutnula je svoj konjak. Nikad ga nije stvarno voljela, nije ni sad, ali bilo je dobro imati
nešto u ruci.
"Ostavili smo to mjesto, most i tenk i počeli lutati, ja ne znam kuda. Ti uvijek bio si malo
iza nas, kako ne bismo zapale u neprilike, rekao si, ali i pripravan da nas izvučeš ako zapadnemo.
Prisjećam se Constanze Manziarly kako te pitala hoćeš li s nama cijelim putem do Britanaca ili
Amerikanaca, a ti si joj odgovorio da vjerojatno hoćeš. Imao si pušku.
Napokon došli smo do širokoga raskrižja pet ili šest cesta i tramvajskih pruga. Dva su
tramvaja stajala na sredini i bilo je mnogo ljudi. Prošli smo ga i došli do malenoga trga na drugoj
strani sa stanovima i garažom, ali i slavinom na otvorenom. Većina je zgrada na trgu bila
porušena bombardiranjem i nikoga nije bilo. Činilo se tiše i sigurnije od raskrižja s tramvajima.
Pili smo, odmorili se i porazgovarali što dalje. Na jednom kraju trga stražario si sa svojom
puškom. Gerda i dvije tajnice iz ureda vlade odlučile su poći u izvidnicu, da vide je li naprijed
sigurnije. Trebale su se vratiti i obavijestiti nas. Traudl je ostala pokraj slavine dok smo ja i
Constanze otišle u stanove potražiti bilo kakve ženske kapute. Ponovno ti kaputi, shvaćaš, ta
apsurdna opsesija s beskorisnim kaputima. Ti si trebao ostati gdje si bio.
Ali nisi. Pratio si nas u jednu od zgrada sa stanovima. Unutra je sve bilo zarušeno tako da
se nismo mogle popeti stubama. Strop se urušio i posvuda bilo je žbuke, greda, uništenoga
namještaja i strahovito je zaudaralo. Izgledalo je kao da bi se svaki čas mogla urušiti. Izašle smo i
zaputile se u drugu zgradu, blizu garaže. Bio je ondje uz garažu neki nadsvođeni prolaz što je
vodio do radionice. Ulaz u tu drugu zgradu izgledao je mnogo bolje pa sam ušla, ali Constanze
nije. Ona je rekla da će pokušati otići u drugu zgradu kako bismo dobile na vremenu. Ušla sam
sama. Constanzu više nikad nismo vidjeli.
Edith je zastala da vidi što će on reći. Isprva nije ništa govorio, o onda tiho reče: "A
kasnije."
Sve se pretvorilo u odmjeravanje snaga. Više nije se pitala zašto — za to će kasnije biti
vremena. Gutnula je i nastavila.
"Ušla sam u stambenu zgradu. Unutra bilo je hladno, ali ne toliko strašno uništeno kao u
drugoj. U hodniku se nalazila prevrnuta svjetiljka i crveni zastor koji bili su na podu punom
razbijena stakla, naravno. Ali nije to bilo ništa. Polupanoga je stakla u Berlinu bilo kud god da si
pošao. Unutra gotovo da je vladala zima, bilo je poprilično mračno, premda je vani bio dan.
Osjećala sam da je sve prazno, sasvim prazno. Tako sam osjećala: potpuni izostanak ljudi, ostale
su samo stvari. Nisam se bojala.
Otvorila sam prva vrata do kojih sam došla, a radilo se o stanu zdesna. Ugledala sam
maleno mračno predsoblje i osjetila miris, nisam znala otkuda, koji mi se nije svidio; nije bila
riječ o nekom jakom smradu, već o neugodnom mirisu. Isprva sam pomislila da je plin, no ipak
nije mirisalo na plin. Pomislila sam da dolazi iz zahoda, ali nije bio baš ni takav. Kako bilo,
odlučila sam da neću uzimati nikakve smrdljive kapute, čak da ih i nađem. Ali krenula sam
unutra iz znatiželje. Na desnoj strani predsoblja ulazilo se u veliku blagovaonicu što gledala je na
trg. Prostorija je imala visoki strop, tipičan za prijelom stoljeća, s veoma tamnim tapetama i
debelim tamnim tepihom. Nalazio se ondje crni stol s jednako crnim stolcima, njih deset ili
dvanaest, koje bijahu oko stola, ali poprilično odmaknute. Na stolu se nalazilo tijelo.
Bila je to starija žena. Kažem starija, vjerojatno u kasnim pedesetim ili ranim šezdesetim
godinama, no nama se to onda činilo starim. Imala je bose noge i bila je odjevena u dugačku
svijetloplavu vunenu kućnu haljinu. Netko je njezine jednako plave papuče pažljivo složio na
podu pokraj stola. Podsjetile su me na Evine cipele u bunkeru kad se ubila, a koje bijahu jednako
pažljivo složene. Kućna joj je haljina bila opasana oko struka, a ruke bile su uredno prekrižene na
prsima. Bijahu sivobijele te veoma mršave s vidljivim venama. Kućna haljina bila joj je navučena
preko grla. Tko god da ju je gore stavio, namučio se, ali nije stavio jastuk ispod njezine glave, pa
je na stolu bila nagnuta unatrag sa širom otvorenim ustima. Sijeda kosa bila joj je obojana u
plavo, nije bila uređena i iza nje padala je po stolu. O kome god da je bila riječ, morao je otići u
žurbi. Jedan stolac kod glave bio je pri stolu. Oči, sivoplave, bijahu joj otvorene, a koža lica
izgledala joj je poput pergamenta koji bi se na dodir smrvio. Stajala sam gledajući nju — to —
neko vrijeme. Prije događaja u bunkeru nikad nisam vidjela mrtvo tijelo. A onda sam ih vidjela
mnoštvo, stotine, ali ovo je bilo po prvi put da ga izravno gledam. Razmišljala sam o njoj - kako
se zove, kako je živjela, je li bila udana. Nije imala prstenje, no netko mogao ih je skinuti. Je li
imala djecu, unuke, kako je umrla. Tko ju je toliko pažljivo položio, a onda je u žurbi napustio.
Kako joj je glas zvučao. Bilo mi je neobično jer po prvi put osjetila sam prazninu smrti. Što god
da je život, nije bio ondje, nije ga bilo ni u tijelu. U toj je sobi miris bio još gori.
Onda si ti došao. Slijedio si me. Pogledao si tijelo, mene i rekao: "Eto, Edith." Rekao si to
veoma značajno, kao da smo oboje o nečemu morali odlučiti." Hansov prednji dio košulje
podizao se i spuštao kako je disao, no njegovo zasjenjeno lice ostalo je nepokretno.

TRINAEST
"Pitala sam se na što misliš", nastavila je Edith. "Znam što ti je bilo na pameti, naravno,
ali što si baš u tome trenutku pomislio? Je li bilo racionalno? Je si li pomislio: 'Sam sam s njom.
Možda se to više nikad neće ponoviti. Možda oboje uskoro poginemo?' Ili si mislio: 'U prisutnosti
smrti ona je osjetljivija i vjerojatno će se manje opirati.' Napokon, smrt može biti erotična. Ne
direktno nego u smislu suprotnosti. Čovjek doživi iznenadnu potrebu za obranom života, daje
sebe za to prije neodložne smrti. Vjerojatno se radi o biološkoj reakciji. Produživanju vrste. Jesi li
tako mislio ili uopće nisi mislio ni na što nego si jednostavno to napravio?"
Ništa nije rekao.
Je li on želio da mu svaki odvratni detalj opiše kao dio njegove osobne povijesne
pornografije? Gotovo pa doslovne pornografije. Hoće li gnjaviti s definicijama i detaljima? U
stvari, ona se ne može sjetiti svakoga detalja. Sjećanja na prošlost su kao sjećanja na san: čovjek
može doći do potpune slike tako da ih opisuje. Ali ona se nije trebala prisjećati svakoga detalja.
Razljućena njegovom reakcijom ustala je ponovno i još jednu kladu stavila na vatru energično je
pretresavši. Sad kad ima žarač, može ga njime ubiti, pomislila je. Bolje nego na neki drugi način,
još manje vjerojatan. Mogla bi zamahnuti prema njemu, zaprijetiti mu, učiniti da izgleda kao da
će to napraviti, ali samo da ga zaplaši. Zaslužio je nešto. Odložila je žarač uz ognjište. "Nisam
bio sam, je li?" rekao je. "Bili smo dvoje."
"Teško." Sjela je i nekoliko puta duboko udahnula kako bi uspostavila kontrolu nad
sobom. "Možda nisi bio šokiran onime što smo našli. Ja sam bila i primijetila sam tvoju, tvoju
ležernost, kako sam to isprva protumačila. Nisam primijetila što se zbiva. Nisam bila dobro
obaviještena, mogao bi reći." Prisjetila se osjećaja kad je legla na debeli tepih s njegovom
težinom na sebi. Kad je okrenula glavu, nadesno, prisjetila se dodira vlakana po obrazu —
ugledala je sa strane, veoma blizu, plave nježne papuče mrtve žene. Ispod stola mogla je vidjeti
završetak ženine sijede kose koji je visio preko ruba. I on nije prestajao, usprkos njezinom
negodovanju. Sjetila se koliko bi mu drage volje, u drukčijim okolnostima, bila dala ono što je
sad uzimao.
"Reci mi točno kako se toga sjećaš", rekla je. "Kako si se osjećao. Što si mislio kako se ja
osjećam, to mi reci? Jesi li mislio da ja to zbilja želim, da nisam mislila reći ne?"
"Zasigurno se toga sjećam slabije od tebe", rekao je sad tiše. "Mislim da sam držao kako
nemaš ništa protiv."
 To je bila svojevrsna otvorenost: implicitno priznanje. Zar je ona to htjela, zapitala se, da
on kaže kako mu je žao, znam da nisi to htjela, nisam to smio napraviti, to sam ti došao reći, zato
sam te ponovno morao vidjeti. Uostalom, bilo je to ono što bi se danas moglo nazvati silovanjem,
ali ne i onda. Smatralo bi se njezinom pogreškom, jer dopustila je da otiđe predaleko. Možda je i
bila njezina pogreška, ako je pogreška biti slab, umoran, rastresen, prestrašen.
Iskoristio ju je, to je sve: možda bila je riječ o prirodnom nagonu, kao što je prirodni
nagon u ženi da rađa i podiže djecu. No, to je bila samo polovica istine; što bi on rekao o drugom
dijelu onoga što je napravio? Znao je da samo ona zna, nitko drugi. Šutjela do sada samo zato,
pretpostavljao je, jer ga je držala mrtvim. Je li došao ovamo da se uvjeri da još uvijek šuti?
Što se nje tiče, ako je htjela ispriku, ili čak priznanje, predstavljalo bi to savršenu
suprotnost svemu onome što je izgovorila o prošlosti. Potvrdila bi da joj je važna, da ima smisla u
povratku u prošlost. Njezin bi zahtjev opravdao sve što je on rekao o potrebi shvaćanja, pomirbi u
nama samima, davanja smisla nama samima. Nije bila sigurna bi li podnijela da on bude u pravu.
No nešto je htjela.
"I onda?" pitao je sad jedva čujnim glasom. "Čega se još sjećaš?"
Znao je što se dalje dogodilo. Duboko je udahnula. "Prva sam, kao što se možda sjećaš,
izašla iz zgrade. Mislim kako si se ponudio da ćeš mi potražiti kaput, a ja nisam više mogla
podnijeti biti ondje. Dolje na trgu oko slavine ugledala sam ruske vojnike, njih pet-šest, gdje
prostače, a neki su se napadno gegali kao da glume pijance. Međutim, bili su pijani. Negdje su
nabavili sanduk šampanjca pa su naginjali boce, a kad bi ih ispraznili, bacali su ih u zrak i
razbijali. Još polupanoga stakla. Na tlu, baš tamo gdje su bacali boce, sjedila su tri zarobljenika.
Nisu bili vezani, jednostavno su ondje sjedili bez kaciga, pokrivajući rukama lice kad god bi se
neka boca smrskala u blizini. Nijemci, naravno. Mogla sam to vidjeti po njihovim uniformama,
no nisu izgledali kako su trebali, nešto s njima nije bilo u redu. Prisjećam se olakšanja što sam ga
osjetila otkrivši da Traudl više nije tamo. Sigurno je otišla misleći kako se nećemo vratiti. Ili je
pobjegla.
Za mene je, naravno, bilo prekasno. Vojnici su me spazili. Pokazivali su rukama i smijali
se, a prišla su dvojica koja su mogla normalno hodati. Nisu se ponašali prijeteći, smijali su se, a
jedan od njih pružio mi je bocu. Nisam znala kuda ću. Došli su do mene i govorili nešto na
ruskom što nisam razumjela. Onda se sjećam kako nam je rečeno: 'Cigarete, dajte im cigarete.'
Imala sam ih nešto u džepovima vojničkoga kaputa. Pretpostavila sam da ću ih se riješiti. Dala
sam im kutiju, a oni su mi zahvalili naklonivši se, pa ih odmah pripalili. Pokušavali su me
nagovoriti da pijem, ali ja sam bocu odgurnula i odmahnula glavom. Bili su to dečki mladi od
mene. Jedan bio je nizak, imao je okruglo lice i glatku kožu. U drugim okolnostima bilo bi to
ugodno lice, jer majku mogao si u njemu nazrijeti, zabrinutu seljanku s rupcem. Cijelo se vrijeme
smijao. Drugi je bio visok i blijed, imao je grozne prišteve i nedostajali su mu prednji zubi.
Mnogo je kimao otvorenih usta. Zbog toga je izgledao kao glupan no, mislila sam onda, možda se
samo sramio.
Poveli su me k ostalima pokazujući prstima moj vojnički kaput i postavljajući pitanja o
njemu. Naravno da sam mogla pretpostavljati što ispituju, no samo sam slijegala ramenima,
smijala se i vrtjela glavom. Plašila sam se i pokušavala to sakriti. Onda su prestali, a niži je počeo
ponavljati na njemačkom: 'Papiri, papiri.' Približili smo se ostalima i sad sam zarobljenike mogla
jasno vidjeti. Bila su to ona trojica iz Hitlerove mladeži koje smo vidjeli kako u rupi na cesti
čekaju tenkove. Samo što sad uopće nisu izgledali opasno ili zadrto. Bili su to samo prestrašeni
dječaci koji su u mene zurili. Ali ruski vojnik nastavio me je bockati i ponavljao je: 'Papiri,
papiri.' Dečkima nisam mogla pomoći, ništa nisam mogla napraviti."
Gutnula je konjak ovaj put ne primjećujući mu okus. "Dok sam pokušavala iz džepa
izvaditi svoju iskaznicu ureda vlade, primili su me za ruke i počeli me voditi prema mračnom
hodniku kod garaže. I dalje su se šalili i smijali. Jedan kod slavine nešto je povikao i onda se svi
počnu smijati. I ja sam se smijala pokušavajući izgledati kao jedna od njih i da se ne bojim, no
bila sam prestravljena. Pokušavala sam izvaditi svoju iskaznicu dok smo se približavali hodniku,
no držali su me za nadlakticu - činilo se da više nisu bili zainteresirani za to tko sam ja. Onda, tik
prije hodnika, osvrnula sam se i vidjela te." Zurila je sad u njega. Bio je krajnje miran - bila je to
mirnoća ekstaze. Sram, nemir, strah, isprika, žaljenje, opovrgavanje, strah ili bilo koju drugu
emociju očekivala je od njega, samo ne tu djetinju zadubljenost. Oči su mu bile bistre. U tome ga
je trenutku mrzila, poželjela da pati. Još su nekoliko sekunda promatrali jedno drugo, prije nego
je ona nastavila toliko sporo i precizno koliko se na to uspijevala natjerati.
"Stajao si na ulazu zgrade u kojoj smo bili i gledao prema meni. Imao si pušku, a nijedan
te vojnik još nije vidio. Povikala sam ti: 'Moji papiri, kažu da žele vidjeti moje papire, ali odvode
me u hodnik.' Vojnici koji su me vodili osvrnuli su se i vidjeli te, ali samo su nastavili, jer nisu se
zabrinuli, čak ih nisi ni zanimao, premda mogao si pucati po njima. Možda su bili previše pijani
da bi ih bilo briga." Zastala je i ponovno gutnula. "Bili smo gotovo u hodniku kad sam se počela
otimati u pokušaju povratka, ali gurali su me naprijed. Ponovno sam ti povikala: 'Hans, hodnik,
vode me u hodnik!'
Ali ti nisi ništa učinio. Gledao si kako me vuku unutra. Samo si ondje stajao - s puškom."
Stala je i pričekala. Tišina se produžila, nije imala pojma koliko dugo. Napokon, rekao je
on potiho: "I onda?"
"Jesi li pročitao engleski roman Lord Jim poljskoga pisca Josep-ha Conrada?" "Poljaka?"
Zavrtio je glavom.
"U njemu čovjek na brodu što tone izgubi živce u trenutku krize. Bio je hrabar i častan do
toga trenutka, no tada, odjednom, jedan jedini put u životu, pretvorio se u kukavicu. Nitko to
poslije nije shvatio, osim njega, no proganjat će ga do kraja života. Vidio si tog poslijepodneva
što rade sa mnom, Hans. Znao si što namjeravaju napraviti, a ipak si samo stajao i gledao. Imao si
pušku i ništa nisi poduzimao. Osim, osim onoga što si tad napravio."
Osjetila se kao da će zaplakati. Bilo je to apsurdno nakon svih tih godina, apsurdno i
ponižavajuće. Ljutila se na sebe. Nije mogla podnijeti misao da pred njim ispadne ponižena. No
raslo je to u njoj poput morske bolesti i gotovo da joj je probilo kroz glas kad je rekla: "A ti nisi
ništa napravio." Gutnula je malo konjaka, pričekala, pa polako nastavila pričati.
"Je li ta epizoda bio tvoj trenutak slabosti, kao u Lorda Jima, Hans? Zato to ne možeš
ostaviti na miru?"
Njegove su oči i dalje bile nepokretne, no lice mu je potonulo i izgubilo boju poput
mrtvaca. Pornografski set, pomislila je. "O tome je riječ?" bila je uporna. "Je li se isto dogodilo i
tebi?"
"Nastavi." Glas mu bijaše slab, sve je teže disao.
"Nekako sam se oslobodila i potrčala prema tebi. Vikala sam ti: 'Hans, pomozi mi', ili
tako nešto. Dva su vojnika trčala za mnom.
Primijetila sam da su u trku i još neki vojnici, no da li su trčali za mnom, to nisam znala.
Sve je bilo kao ubrzani san i sad se prizora teško prisjetiti. Netko je zapucao, više nego jednom,
ili bilo je iz više pušaka. Kad sam ti se približila, vidjela sam da me ne gledaš. Spustio si pušku i
podigao ruke u vis iznad glave okrenut prema vojnicima, a mene ignorirajući. Nisam uspjela doći
do tebe, kao što znaš. Pala sam i ščepali su me, ili su me ščepali pa sam pala. Kako bilo, ponovno
su me zgrabili za ruke i odvukli. Plakala sam i dozivala te." "Jesi li vidjela što se poslije
dogodilo?" Glas mu je i dalje bio slab.
"Ne odmah. Odvukli su me preko trga do hodnika. Ali prije nego sam došla tamo, vidjela
sam što si napravio." Kimnula je gledajući ga u oči. "Da, Hans, vidjela sam što si napravio."
S ostalim vojnicima nalazio se pokraj slavine. Tri uhićena dječaka i dalje su sjedila i
prestrašenom opčinjenošću gledala kako njihovi pijani krvnici gestikuliraju i viču jedni na druge.
Hansu su dali bocu i gledali dok ju je praznio, a šampanjac mu se cijedio iz usta. Čim ju je ispio,
bacio je bocu u zrak. Vojnici su se veselili kad se bezopasno podalje razbila. Sad su još više
gestikulirali i netko pokazao je na zarobljenike. Jedan od vojnika vratio je Hansu njegovu pušku.
Hans je stao u stranu, jednim je brzim pokretom repetirao, podigao u visinu ramena i naciljao u
zarobljenike. Vojnik koji mu ju je dao ljuljao se i smijao. Tri su ga mlada uhićenika gledala, a
onda se sklupčala poput lutaka zbog iznenadne buke iz automatskoga oružja.
"Vidjela sam to", ponovila je.
On se nakašljao i ponovno pogledao je svoju čašu konjaka koju je držao pod opasnim
kutom. "Držim kako bi se to danas nazvalo ratnim zločinom." "Ratni zločini su ratni zločini."
"Ta odrednica onda nije postojala." Progovorio je iznenadnom energičnošćp. "Bio je rat, o
tome se radilo. Samo rat. Rat kao rat. Ti dječaci svejedno bili bi pogubljeni. Rusi su mrzili i
prezirali Hitle-rovu mladež. Ne bi im dopustili da postanu zatvorenici. Započelo je mojim
molbama za njih. Doista, tako je bilo. Jedan od Rusa, onaj koji mi je vratio pušku, znao je nešto
njemačkog. Reče kako je jedini način da oni ne ubiju te dečke, da ih ja ubijem. Da ja to nisam
napravio, smjesta bi on, samo što bi ih on gađao u trbuh, pa bi vjerojatno umirali polako i u
agoniji. Što bi ti napravila, Edith?" Njegovo pona-šanje gotovo da je postalo okrutno.
"Ja ih ne bi ubila. Ne bih to mogla napraviti. Svoju stranu, svoje vlastite ljude. Djecu."
"Oni bi ih ubili, rekao sam ti. Za minutu ionako bili bi mrtvi. Alternativa za tu djecu nije
bila besmrtnost, čak ni starost. Nekoliko minuta kasnije bili bi svejedno mrtvi."
"Mogao si svoju pušku okrenuti na Ruse."
Podigao je ruku i onda pustio neka padne. "Oni su održali svoju riječ, ja svoju." "Znači,
bila je to pogodba. Tvoja sloboda za njihove živote." Nagnuo se prema naprijed, lice mu je izašlo
iz sjene, izbrazda-no, kruto. "Cijeli je život onda bio pogodba, ne samo kad je pao Berlin nego
kroz cijeli nacistički period. Čovjek je postigao pogodbu i preživio ako je imao sreće, ili nije.
Pogodba koju sam ja onda napravio bila je samo dramatičnija verzija onoga što smo mi
neprestano činili u Berlinu. Život je bio kompromis, razmjena, svaki dan, jedan za drugim,
veliko za malo, život za smrt, cigarete za hranu, sve to dolazi na isto. A oni koji sad prosuđuju o
nama u udobnim stolcima u klimatiziranim uredima, a poslije se odvezu doma gdje o tome
pričaju s prijateljima u udobnim, sigurnim kućama pri finim večerama s vinom - ti ljudi nemaju
pravo prosuđivati o našim postupcima koje smo mi napravili u okolnostima o kojima nemaju
pojma, o kojima uopće nemaju pojma. Nitko ne bi sebe trebao osuđivati zbog onoga što je onda
napravio. Ako je osuda potrebna, jedini ljudi koji na nju imaju pravo oni su koji su bili ondje."
"Ja sam bila ondje. Ja te osuđujem."
Nasmiješio se naočigled neiskreno. "A koja je to tvoja osuda, Edith?" "Što misliš?"
I dalje se smiješio, ali sad kao da je samo pokazivao zube. "Da sam hladnokrvni ubojica,
držim."
"Ubojica. Ubio si svoje da bi spasio vlastitu kožu.
Ponovno se naslonio u svojoj stolici. Lice mu opet prekrije sjena, premda se činilo da je
prednji dio njegove košulje drhtao nekoliko sekunda, kao da su ga njezine riječi odbacile i
prikovale za naslon stolca. Bilo joj je drago što imale su takav učinak.
"Onda su stvari bile drukčije", rekao je napokon. "Drukčiji svijet." Nasmiješila se. "Ipak
je prošlost drugi svijet?"
Ponovno se nagnuo naprijed, ali odlučno. "Što god da smo rekli o prošlosti, Edith, samo ti
i ja za to znamo. Ruske vojnike možemo zaboraviti. Oni nisu znali tko sam ja. Pustili su me s
mojim oružjem. Nije im se sa mnom dalo gnjaviti. Bili su pijani, a danas sigurno su mrtvi. Tako
smo ti i ja jedini živući ljudi koji to znaju. Ja i ti, Edith." Zastao je. "Što se poslije s tobom
dogodilo?" Zagledala se u svoju praznu čašu. Zbog trijumfa što ga je postigla, postala je još
sklonija opširnosti, no i dalje se morala psihički pripremati da progovori. Poželjela je da joj čaša
nije prazna. "Odvukli su me u hodnik. Bilo je mračno, zemljani pod bio je pokriven krhotinama.
Posrtala sam pokušavajući pobjeći. Gurnuli su me na zid. Glava mi je udarila po njemu, a oni
počeli su navlačiti moj kaput. Onda sam strgnula naušnicu i ponudila im je. Učinila bih bilo što
samo da ih odvratim ili odgodim im namjere. Nisu bili previše grubi prema meni, nisu me
udarali, samo su me naguravali i natezali mi odjeću. Mislim da i nisu znali što da naprave.
Plakala sam, vrtjela glavom i govorila: 'Molim vas prestanite, sve ću vam dati, ostavite me,
molim vas.' Ali oni su i dalje radili po svom. Još uvijek mogla sam se gibati, i dalje bila sam na
nogama, ali nisam ih mogla zaustaviti da čine to što su činili. Bilo je kao u snu. Kad su me onda
udarili po ruci i kad je naušnica pala na pod, povikala sam i pokazala gdje je pala. To ih je
zbunilo i, vjerovao ti ili ne, prestali su i sagnuli se da je potraže. Samo na trenutak. Tad sam
mogla pobjeći, no noge su odbile poslušnost. Onda sam dobila ideju.
Počela sam se smijati i mahati iz sve snage, kao luđakinja. Pokazivala sam u njih, onda u
sebe, onda sam sklopila ruke i stavila ih pod jedan obraz kao da se radi o jastuku, onda pokazala
sam prema izlazu iz tunela, onda prema prljavoj zemlji, izbuljila se i zavrtjela glavom. Na kraju
sam postavila ruke da me odvuku, jednako kao što su me i dovukli. Znam gdje se nalazi krevet,
pokazivala sam. Dobrovoljno poći ću s vama tamo, ali ovdje ništa, ne na toj prljavoj zemlji.
Razumjeli su, porazgovarali međusobno, kimnuli, i poveli me držeći za ruke. Bili su to još
dječaci, seljačići, baš mladi. I ne neugodni, ne baš. To je bilo najgore.
Naravno da je moja ideja bila prilično nejasna. Služila je samo da nas izvede iz hodnika
tamo gdje bili su ostali ljudi, makar samo vojnici. Nisam znala što će se onda dogoditi. Čim sam
izašla pogledala sam jesi li još ondje, ali naravno, nije te bilo. Pobjegao si. Ruski vojnici bili su
tamo, pijančevali su, svađali se, a tri dječaka ležala su ondje gdje si ih ubio. Onda mi je palo na
pamet da tu svoju dvojicu povedem natrag u stan gdje smo bili nas dvoje, za slučaj da si se ti
unutra sakrio. Bilo je malo vjerojatno, znala sam, ali očajnički sam se nadala da si tamo. I dalje
mislila sam da bi me mogao zaštiti, znaš. Napokon, volio si koristiti svoju pušku, a ja bih mogla
pobjeći. Toliko sam bila očajna. Pokazala sam im ulaz i dečki me odvedu tamo. Kad sam ušla u
predsoblje, pozvala sam te. Oni nisu razumjeli i rekli su mi da zasutim. Onda je jedan širom
otvorio vrata stana u kojem smo bili nas dvoje. Pretpostavljam da su tražili sobu s krevetom, a to
dalo mi je novu ideju. Kimnula sam nadesno i oni povedu me u blagovaonicu gdje je žena ležala
na stolu. Odahnula sam jer još je bila ondje. Makar i nije postojala vjerojatnost da je netko
makne. Zastali su kad su je vidjeli. Šokirali su se. Pustili su mi ruke. Pokazala sam u tijelo, pa u
sebe, otišla i poljubila je u čelo. Bila je hladna kao led i tako izbliza još je gore smrdjela.
Pretvarala sam se da mi je to majka.
I znaš li što su napravili ti dječaci? Zurili su u nju, skinuli svoje vojničke kape, prekrižili
se, kleknuli i pomolili se. Nekoliko sekunda prije bili bi me silovali, sad su se molili za mene i
dušu moje majke klečeći na mjestu gdje smo mi bili. Imali su više poštovanja prema mrtvima od
tebe, Hans.
Onda su otišli. Jednostavno su otišli. Ja sam stajala uz tijelo s rukama na njezinu hladnom
čelu kad su ustali i dalje stišćući kape objema rukama. Naklonili su mi se, ponovno se prekrižili i
otišli. Ja sam ostala. Previše sam se tresla da bih se pomaknula. Dugo sam ostala. Kasnije sam
godinama, gotovo svakoga dana, pitala se tko je ona bila. Da sam joj barem mogla zahvaliti."
Gledao je mrlju od hrane na svojoj košulji. "Morala si se moliti za nju." "Da se molim, bih."
"Ti si ovdje vlastelinka, tik do crkve, a ne ideš u nju?" "Oh da, idem ja u crkvu. Redovito.
Ali ne molim se, uistinu ne." "Svi bismo se trebali moliti, čak ako i ne vjerujemo. To je dobro za
nas."
"Držiš to dobrim, Hans?"
Pogledao ju je sad jasno i ozbiljno. "Da, držim." "Za što se moliš?"
"Za oprost."
"Mislim da u tome i jest stvar." Možda bila je riječ o nekoj vrsti priznanja. Ponovno se
osjetila veoma umornom. "Pa, mislim da smo sve prošli, zar ne? Uhvatili smo sve u mrežu, sve
nepoželjno i nepopravljivo. Ništa drugo nije ostalo. Vrijeme je za spavanje."
"Ne želiš znati što se sa mnom dogodilo, Edith?" Polako je ustala. "Ne Hans, ne zanima
me." "Mogu to razumjeti."
Ovaj odgovor bio je iritantan. Ništa nije rekla. "Možemo li prošetati prije spavanja?"
zapitao je. "Još jednom?"
"Prije spavanja volim prošetati vrtom. Umiruje dušu, pomaže da se zaspi. Čak ako se i ne
može vidjeti vrt, čak ako i pada kiša. Kadikad, posebice kad pada kiša, umiruje čovjeka."
"Možeš, ako hoćeš. Možeš uzeti istu kabanicu i čizme." "Nećeš mi se pridružiti?"
"Večeras me bole koljena. Također ne gnjavi mi se s obuvanjem cipela i svim ostalim." A
u stvari, blago, nježno razgibavanje vjerojatno bi pomoglo njezinim koljenima: predugo je
sjedila. Ta ideja lagane šetnje po vlažnoj travi i slaboj kiši, koja se sad čula, možda nije bila
toliko neprivlačna kao što je isprva pomislila. "Ako hoćeš, ti možeš."
"Molim te, Edith, bilo bi lijepo da idemo zajedno. Mogli bismo završiti naš razgovor."
"Mislila sam da jesmo."
Ostao je sjediti i zuriti u nju. Morala bi ga povesti kroz praonicu posuđa, onda mu
potvrditi da je uzeo ispravne stvari. Radilo se o gnjavaži kao da ide sama. "Hajde onda. Ali ne
dugo."
Polako je ustao, smiješeći se usprkos naporu. "Tako govori ona stara Edith." Ne bih rekla!

ČETRNAEST
U praonici suđa pregorjela je žarulja. "Nešto korisno možeš za mene napraviti. Uz pomoć
stolca iz kuhinje bit ćeš dovoljno visok da je dosegneš. U ladici kredenca mora se nalaziti nova."
Zadihao se od napora istezanja i promjene žarulje. "Moja astma", ponovio je. "Nikad
nisam imao napadaj. Uvijek sa sobom nosim sprej, jer to može biti fatalno. Ostavi posljedice na
srcu. A ja imam slabo srce."
Pronašla je za njega staru kapu na kojoj se nalazila strijela Ministarstva rata, kabanicu za
monsunske kiše, blistavi, crni nepromočivi mornarski šešir pokriven paučinom, a Michaelove
wellingtonke upotpunile su njegovu nepromočivost. Ona je obula svoje kaljače, stavila vrtni
kaput i svoj prastari šešir od tvida širokoga oboda. Znala je da užasno izgleda, kao stara čudna
vreća, kako ju je Michael zvao, ali ionako nije bilo nikoga tko bi je vidio. Hansa nije računala.
Kiša mora da je namočila vrata, jer šarke su postale za nju prekrute da ih pokrene, pa
zamolila je njega neka ih otvori. Kad je to napravio, primijetila je da u ruci nosi teško željezno
strugalo koje je ona držala kraj Age, tog relikta negdašnje pećnice na kruta goriva. Za novo na
naftu nije trebalo, ali usprkos tome dvadeset godina strugaloje stajalo na starome mjestu na podu
sa strane. "Za što će ti to?" pitala ga je.
"Ovo?" Podigao ga je i pogledao kao da je zaboravio na njega pa se sad iznenadio što je u
njegovoj ruci. "Gle, idemo van, u mrak. Kadikad dobro je nositi oružje, za svaki slučaj. Nikad ne
znaš. Nisam više mlad i ne mogu nas obraniti golim rukama."
To nije imalo smisla, kao ni žarač, ali još i manje jer nisu se imali od čega braniti. No ona
nije htjela pokazivati strah i zato je pokušala zvučati oštro i odvratiti ga. "Nemoj biti smiješan.
Nitko ne čeka da nas napadne na travnjaku po ovakvoj kiši. Veća je vjerojatnost da nas tko
napadne u gradu ili u našim krevetima. Kako bi netko mogao znati da ćemo mi u šetnju u ovakvoj
noći? Morali bi misliti da smo ludi."
Nasmiješio se je. "Možda bih ga trebao uzeti i u krevet." "Nikad ovdje nismo imali
provalu."
Slegnuo je ramenima bez namjere da ga ostavi. Htjela je inzisti-rati neka to napravi, no
osjetila je kako blago drhti, pa se zabrinula hoće li je glas izdati. Rekla je sama sebi da je
smiješna, jer naravno da on nije imao namjeru ubiti je. U drugu ruku, samo je ona znala što je već
bio napravio. I zašto bi onda uopće nosio željezno struga-lo?
Ostavili su vrata otvorenima da na travnjaku mogu vidjeti stazu od mokrih cigla. Kiša je
bila nemilosrdnija nego je unutra zvučala i mračna je trava šljapkala ispod njezinih nogu. Uporno
kapanje po njezinoj zaštićenoj glavi i ramenima u nekim drugim okolnostima moglo je biti
umirujuće, kao što je Hans rekao. Žudjela je za samoćom, toplinom i svojim suhim krevetom.
Mrak bijaše neproziran. Osjetila je da su se približili živici sa strane prije nego ju je vidjela. Nije
imalo smisla pokušavati ga se riješiti. Bili su preblizu kuće i on bi našao put da se vrati. "Morali
bismo ići više po sredini", rekla je. "Otišli smo ulijevo."
Stavio je svoju ruku ispod njezine. "U tvojim sam rukama, Edith. Ugodna je ova kiša, zar
ne? Prekrasan zvuk. Samo ga poslušaj. Rekao sam ti. Također je veoma opuštajuće razgovarati
kad ne vidimo jedno drugo, što ti misliš?" Ako je loše vidio, onda je to moglo pružiti neku nadu u
slučaju potjere, premda ona nije mogla zamisliti da je sposobna trčati. Usredotočila se na
izbjegavanje ružinih grmova dok ih je vodila prema prednjoj živici. Miljama iza nje, iza
natopljenih, valovitih kišnih polja i malene močvare pokraj Downsa, nalazilo se more. Za lijepa
vremena čovjek ga je s polja uvijek mogao vidjeti, taj divan tanki horizont, srebrn, plav ili siv, ali
nikad se nije vidjelo po kiši. Međutim, miris mogao se osjetiti. I cna ga je sad osjetila — išla je za
njim bespotrebno dugo. I dalje stišćući alatku u šaci, bockao je njezinu ruku svojim prstnim
zglobovima.
"Sigurno je prekrasno. Stvari su za tebe, Edith, ispale jako dobro."
"Što si poslije napravio", pitala ga je, "nakon što su me zgrabili? Rekao si da su te
uhvatili, zar ne?"
"Da, ne odmah, kasnije, dosta kasnije. Prešao sam po trgu natrag, otkuda smo došli, na
veliko raskrižje s ona dva tramvaja koja si spomenula. Onda više nije bilo toliko ljudi, a ja sam
krenuo potražiti ostatak grupe, ali nisam ih mogao naći. Sad ću ti priznati ono što nikome nikad
nisam: osjećao sam se jadno što te nisam pokušao spasiti. I još uvijek se tako osjećam."
"Ali ne toliko da bi glede toga nešto poduzimao."
"Ne, na svoju sramotu." Njihove su čizme šljapkale po mokroj travi. "Ostale sam tražio
čak i u tramvajima. Jedan je bio pogođen granatom i od njega ostala je samo olupina s tijelima,
no drugi bio je čitav i prazan. Vjerojatno je stao jer mu je put bio zablokiran. Odjednom, osjetio
sam strašan umor, iscrpljenost, pa sam se popeo na gornju razinu i krenuo odspavati na podu.
Spavao sam do mraka."
"Imao si sreće."
"Oboje smo imali sreće. Preživjeli smo."Zaustavili su se pred živicom. "Žao mi je ako
sam te prestrašio, Edith." "Prestrašio?"
Ponovno podigao je alatku. "Zato jer ovo nosim. Nesumnjivo si u pravu da je nepotrebno.
Sad shvaćam. Pa neću ga iskoristiti za poljoprivredu, ali zbilja sam mislio da bi nas mogle napasti
životinje, krave s rogovima. Vjerojatno misliš da sam lud, ali nisam. Barem ne u smislu o kojem
smo pričali. Samo sam šašav." Nakratko je zastao, a onda nastavio prije nego je ona uspjela
domisliti što će reći. "Sad te moram pitati nešto drugo, što možeš, razumljivo je, doživjeti
uznemirujućim. Ali moram te pitati. Moje je pitanje: jesi li mi ispričala cijelu priču o ruskim
vojnicima? Zbilja nisi ništa od sebe trebala dati?"
Nije mogla spriječiti da joj se ruka ne stegne oko njegove, koja ju je ovijala oko mokre
kabanice.
Ponovno ju je prstima potapšao po ruci. "U redu je, Edith. Tvoja šutnja sve govori."
Privukla je ruku nesigurna u moć svojega govora. Njegov je ton bio snishodljiv, ali
gotovo zlurad. Bila je uzrujana, ljuta i još uvijek prestrašena, ali i odlučna da mu ne dopusti
trijumf, kako je on to shvaćao. Nakon dubokog uzdaha i pažljivo spuštenog glasa, rekla je: "Istina
je da me jedan srušio na zemlju u hodniku, onaj niži, onaj miloga lica. Nakon onoga, nakon...",
progutala je knedlu, "nakon što je bio gotov, zbunila sam ih naušnicom i uvjerila da idemo u stan.
Sigurno su mislili da će ondje imati više vremena. Kad smo došli tamo, bilo je kako sam opisala."
Vjetar je ponovno nemilosrdno zapuhao s udaljena mora noseći im kišu u lica. Bilo joj je
ugodno.
"Hvala, Edith, veoma si me obradovala. Sad smo jednaki. Obje znamo nešto važno jedno
o drugome."
Stala je stisnutih usana gledajući u sve gušći mrak dok su joj se na licu suze miješale s
kišom. Poželjela je jauknuti, povikati, baciti se, odgurnuti ga, zgrabiti željeznu kandžu i ubiti ga.
No bila je odlučna ne dati mu zadovoljštinu da nešto primijeti. Ostala je mirna dok je njezina
odlučnost jačala i hladila se. "Mnoge mlade žene, u Njemačkoj u to vrijeme, morale su se naći u
tvojoj poziciji", nastavio je. "Nemaš se čega sramiti. Bilo je normalnije nego mislimo — kao i
moj takozvani ratni zločin. Kako je neobično da nas je prošlost sad oboje stavila u jednaku
poziciju, da ti i ja sad imamo nešto što ne želimo propitkivati. Prošlost ipak nije drugi svijet, ona
je ovdje i sad. Itekako, zar ne?" Govorio je mirno, dolje je gledajući. Njegovo naslađivanje
gotovo da je bilo opipljivo, kao da bila je riječ o pohotnoj namjeri. Gurnula je ruke u džepove
kontrolirajući disanje, lica neprestano okrenuta prema vjetru i kiši. "Što hoćeš?" poželjela je
povikati, no ipak progovorila je samo namjernom blagošću. "Od svega najviše me zbunjuješ ti,
Hans."
"Ja?" nasmijao se je malo previše srdačno. "Zašto te ja zbunjujem? Pa mislim da znaš sve
bitno o meni."
'"Ne želiš li se ti jednostavno ispovjediti glede onoga što si napravio? Želio bi i mene
vidjeti u toj ulozi?"
"Nemam ja što ispovjediti. Stvar koju sam napravio nije zločin. Bilo je to ubojstvo iz
milosrđa. Na to drukčije gledaju samo ljudi koji se nikad nisu našli u sličnim okolnostima."
"Ili želiš", oklijevala je, "uvjeriti se da ja to neću otkriti?"
"Kao što sam ti rekao, mene zanima istraživanje prošlosti. I to je sve." "Prošlost drugih
ljudi?"
"Ona tvori sveukupnu prošlost." Stavio je ruku oko njezina vrata ljubaznošću koja je
odudarala od njegova tona. "Lijepo je da nakon sveg tog vremena imamo toliko toga zajedničkog,
toliko za podijeliti."
Ponadala se da on ne osjeća njezino rame. Okrenula se prema kući, polako, kao da ga ne
želi uzbuniti sa svojim strahom.
Ukorak, hodali su prema domaćem svjetlu, a kiša im je sad udarala o leđa. Pa zar smo mi
doista dvoje zadnjih živih od svih koji su bili u bunkeru?" pitala je. "Mislim da jesmo. Od onih iz
Fuhrerova bunkera. Možda ima ljudi koji su ga posjetili, ali nema nikog više kome je baza bila
unutra, koliko ja znam. Tijekom prošlih dvadeset godina vidio sam gotovo sve preživjele."
"I sad su svi mrtvi."
"Osim nas."
 "Ubio si ih?" poželjela ga je pitati. "U slučaju da su od mene čuli što si napravio? Jesi li
im kroz godine svima ušao u trag, pridobio da razgovaraju o tome, a onda ih potajice ubio?" Ali
ako je to bila istina, onda je bilo mnogo razumnije početi s njom, ne završiti.
"Dosta nas je", morala se je potruditi da naznači to nas, "poživjelo do duboke starosti."
"Da, začudo, posebice nas koji smo bili u ruskim logorima. Ako je čovjek izašao živ i
preživio nekoliko narednih godina, a nisu svi, čini se da logor nije ostavio posljedice glede
dugovječnosti. Bili smo iznenađujuće čvrsta grupa. Bez sumnje Hitler bi to pripisao svojoj teoriji
o nadmoćnoj rasi." "Morao bi ih usporediti s postotkom žrtava u logorima." "To je istina."
Dok su u praonici posuđa skidali svoje pokisle šešire, kapute i čizme, ona je kradomice
promatrala njegovo lice. Prevarilo ju je prije, 1945. godine, kad je ispalo da on nije čovjek kakav
je ona mislila da jest, pa ni sad s njega neće ništa pročitati. Premda izborano i izmučeno poput
pergamenta još uvijek bilo je to dobrostivo lice jednog upornog, starijeg čovjeka. Možda bi on
ubio na dobrostiv način govoreći: 'Moraš to razumjeti, Edith, da u ovome nema ničeg osobnog.
Veoma te volim, uvijek sam te volio. To je baš kao onda prije nego su te Rusi oteli, prije onoga s
ona tri dječaka - nisam imao izbora. Siguran sam da ćeš razumjeti.'
Kad se nagnuo da skine čizme, željeznu je kandžu spustio na pod. Nije mu to bilo lako i
ona je bila brža u skidanju svojih kaljača. Dok je on petljao sa svojim čizmama, ona je uzela
kandžu, odnijela je u kuhinju i gurnula u maleni prorez između štednjaka i zida gdje se nije
mogla vidjeti. Uspravio se, kad se ona vratila u praonicu posuđa, i stao zuriti u nju. Nije mogla
reći je li zaboravio ili je vidio kad ju je uzimala. Neka on samo priča, pomislila je.
"Što smo s pićem za laku noć? Konjak, viski?"
Zavrtio je glavom. "Hvala ti, Edith. Kasno je i dosta sam popio.
Vrijeme je za spavanje. Hoćemo li što spavati u ovim našim godinama to je, naravno,
drugo pitanje, ali vrijeme je za pokušaj. Bila si toliko gostoljubiva prema meni, toliko ljubazna.
Imam samo još jednu molbu: molim te, odvedi me u moju sobu. Nisam siguran da ću je ponovno
pronaći u ovako velikoj kući." Penjali su se stubama dok je ona po navici gasila svjetla kako su
prolazili. Kajala se zbog toga jer bi se s njim osjećala sigurnije da to nije činila. "Uvijek
ostavljam svjetlo na odmorištu", lažno je rekla kad su došli na kat. "Tvoja je glavna gostinjska
soba na kraju hodnika zdesna." Zbog hodanja po stubama on se veoma zadihao, ponovno je
soptao, što bilo je umirujuće. Neće je moći ganjati bude li ona mogla trčati.
"A tvoja?" pitao je kad je prodisao. "Gdje je tvoja soba?"
Pokazala je neodređeno. "Tamo." Pružila je ruku da se s njim rukuje kako nešto ne bi
ostalo nejasno. "Hans, laku noć."
Umjesto da se s njom rukuje, on je primio njezinu ruku, poljubio je i zastarjelom
formalnošću naklonio se udarivši petama. "Ne mogu ti dovoljno zahvaliti, Edith. Naš mi je
razgovor istovremeno bio otkrivenje i pouka. Veoma mi mnogo znači što smo se ponovno
susreli."
Ona se na silu nasmije.
Kad je otišla u svoju sobu, čvrsto je zatvorila vrata, pa ostala stajati pokraj toaletnog
ormarića držeći se za njega. Noge su joj podrhtavale i strahovito željela je sjesti ili leći, no
pribojavala se da neće moći ponovno brzo ustati.
Rekla je sebi da mora porazmisliti. Ne osjetiti nego porazmisliti. Kao onda kad je bila s
ona dva Rusa i stalno mislila što učiniti. Onda je manje-više upalilo. Nije bilo brave na njezinoj
spavaćoj sobi. Mogla je na njih nagurati komad namještaja, kao u filmovima, pa bude li sreće on
će biti preslab da ga odgurne. Mogla se odšuljati dolje do telefona i nazvati policiju. Vjerojatno je
ne bi čuo.
Međutim, policiji bilo bi teško objasniti i on bi sve mogao zanijekati, a oni bi mu mogli
povjerovati te pomisliti kako je ona samo stara ćaknuta vreća kostiju. Gledajući se u ogledalu
toaletnog ormarića kako je oronula, crvenih očiju, raz-barušene kose, bez jedne naušnice, s
rupom u čarapi i mrljom koju je sad uzrujano primijetila na prednjem dijelu svoje haljine - ne bi
ih mogla kriviti. Nakon nekog vremena dobila je ideju: isplatilo se razmisliti, uvijek se isplati.
Uzela je svoju spavaćicu, kućnu haljinu, papuče i potiho otvorila vrata. Nije ga bilo. Jedino čuo
se vjetar i kucanje sata u predsoblju. Svjetlo s odmorišta nije dopiralo do kraja hodnika, no po
svjetlu koje je izlazilo ispod njih ona mogla je vidjeti da su njegova vrata zatvorena. Ugasivši
svjetlo u svojoj spavaćoj sobi i zatvarajući vrata najtiše što je mogla, otišla je hodnikom do
zadnje sobe, koja bila je Michaelova dok bio je dječak, a sad služila je za posjete unuka. Kreveti
nisu bili prozračeni, naravno, ali to nije bilo važno: ionako je sumnjala da će spavati.
Kad je došla unutra, sjela je na rub dječjeg kreveta odlučna da se svuče. No, kako je
vrijeme prolazilo i sve bilo tiho, počela se je osjećati hladno i smiješno. Preodjenula se je u svoju
spavaćicu, hodnikom odšuljala u kupaonicu, pa se vratila u sobu.
Ali ne da bi spavala. Tijelo bilo joj je umorno, no glava bila je puna nemira, straha i
radoznalosti. Bila je naivna što je s njim sudjelovala u prekapanju svoje prošlosti. Ono što se
isprva činilo kao bezazlena, besmislena strast, postalo je nešto veoma zloguko i uznemirujuće. Da
je ništa nije uznemirilo, njezin bi nemir izblijedio, znala je, zagušile bi ga dnevne brige njezina
povučena svakodnevna života. Čak i njezina sjećanja na ruske dječake mogla su biti pogrešna,
usprkos tome što su ih nedavno ekshumirali. Barem je mogla gajiti nadu u to. Ali sad su se
prijetnje i strahovi koje je on izazvao uskovitlali i izokrenuli u utrobi njezina uma te je ostavili da
se koprca u nerazumnoj krivnji, u beskrajnom strahu. Kad je bila riječ o njegovu zločinu, što je
on pokušavao napraviti - pokajati se ili ga pokopati? Radi li se o potonjem, hoće li ustrajati da i
nju pokopa?
Zbog kucanja, udovi joj se grčevito trgnu i skoro je povikala. Zasigurno bila je pospana.
Širom otvorenih očiju ležala je u mraku, krv joj je udarala u ušima, osjećala je žmarce, mišići su
joj se napeli i ukočili. Nije se mogla pomaknuti i znala je, uđe li on sad, da se neće moći
pomaknuti. Osluškivala je, svaki živac u toj tišini bio je napet. Možda je to umislila i sanjala.
Ponovno se začulo kucanje, triput zaredom, blago i odlučno, ali sigurno ne na njezinim
vratima. Mora da je kucao na vratima njezine spavaće sobe. To što se zamarao s kucanjem bio je
možda dobar znak. Zamaraju li se ubojice kucanjem? "Edith? Edith?" pozivao je tiho.
Šutke je ležala. Blijedo je čula njegove korake dok je noge vukao hodnikom. Zvučalo je
kao da je nosio papuče - i to je možda bio dobar znak. Možda je samo nešto želio, možda je
zaboravio gdje se nalazi kupaonica, nešto takvo. Njezini su je udovi sad poslušali. Polako je
ustala iz kreveta, prvo se okrenuvši na bok, u tim godinama nije bilo drugoga načina, a onda je na
prstima otišla do vrata i otvorila ih. Kvaka je zazvonila, no vrata na šarkama nisu cvilila. Zureći
uokolo ugledala je starca kako se vuče po odmorištu. Nosio je izbli-jedjelu žutu kućnu haljinu i
činilo se da pomalo šepa na jednu nogu.
Njegova bijela kosa bijaše razbarušena, pa mu se vidio ćelavi krug na stražnjem dijelu
glave. Izgledao je obećavajuće ranjivo. Vratio se je u svoju sobu i zatvorio vrata.
Nije bila riječ o pokretima možebitnoga ubojice, pomislila je. Bila je riječ o pokretima
starca koji je nešto želio. Ali što? Nagađala je bezuspješno još nekoliko minuta, onda je odjenula
svoju kućnu haljinu i papuče te krenula do njega. Što god da trebao, još uvijek je postojala stvar
koju je ona htjela. Zastala je pred njegovim vratima i osluškivala. Noćna lampica bila je upaljena,
čuli su se neki pokreti, zvukovi opruga u krevetu i uzdah olakšanja. Pokucala je: "Hans?"
"Uđi."
Sjedio je na krevetu s otvorenom bilježnicom ispred sebe i penkalom u ruci. Nosio je
svoje naočale te plavobijelu prugastu pidžamu. Bijele obrve izgledale su mu još više čekinjave.
"Edith, baš sam bio ispred tvoje sobe, no pomislio sam da si zaspala. Iznenadio sam se, jer malo
prije toga čuo sam kako je netko pustio vodu na zahodu — pomislio sam da si budna."
"Čuo sam kako me dozivaš, no bila sam napola u snu i nesigurna da li sanjam", rekla je.
"Što si želio?"
Zatvorio je svoju bilježnicu i nasmijao se. "Nastaviti naš razgovor, to je sve.
Ima toliko zanimljivih stvari. Glava mi je puna toga i ne mogu spavati. Kad sam čuo vodu
na zahodu, pomislio sam da je tako i s tobom."
"Jesi li činio bilješke o onom što sam ti pričala?"
"Jesam. Uvijek to činim. Napravio sam bilješke o svemu što su mi drugi pričali. Imam
mnogo ovakvih bilježnica, gotovo arhiv. Vjerujem da sam najinformiranija živuća osoba o tome
što se zapravo dogodilo u bunkeru i izvan njega."
Složio je svoju odjeću na jedini stolac u sobi. Niti je htjela to dirati, niti mu dati razloga
da se diže s kreveta. Polako smjestila se na samom rubu madraca pri kraju kreveta. "Pišeš li
knjigu?"
"Knjigu? Ja?" Smijao se je i vrtio glavom.
"Onda zašto, Hans, zašto? I dalje do kraja ne razumijem."
"Rekao sam ti zašto. Zato što je za svakoga čovjeka važno da raščisti sa svojom
prošlošću. Osobito je važno za nas Nijemce da raščistimo sa svojom, da je ne ignoriramo, niti
uzvisujemo, niti da se koprcamo u krivnji koja nam je oporučno ostavljena. I zato što je još
važnije za nas, nas što bijasmo najbliži plamenu koji je pokušao progutati svijet, a završio
okrenuvši se protiv sebe, nas koji bijasmo sudionici konačne drame, da raščistimo s time što nam
se dogodilo, što smo onda i ondje napravili."
Bio je poput evanđelista, pomislila je, sa svojim starim licem osvijetljenim iznutra žarom
strastvenog uvjerenja. Vidjela je to u religioznih ljudi svih vjeroispovijesti, političkih entuzijasta
svih uvjerenja, zagovornika kojekakvih ideja, u mladih nacista. Svim pristašama, dobrim ili
lošim, strastvenim i odanim. Ako je odanost ikad bila dovoljna.
"Sad, Edith, moram te pitati još jedno pitanje. Istini za volju, ovo neće biti jedini put da
sam ti postavio zadnje pitanje. Molim te, bi li ponovno opisala svoj ples s Evom na kraju one
pijane zabave. Maglovito si se toga prisjetila, ali ja vjerujem da će se pojaviti još detalja. Sjećaš
se: ona je plesala s Fegeleinom i bila je sva u tome. No razbudila se možda kad je shvatila kako je
ti gledaš. Jedan mi je svjedok rekao da ga je ostavila i tebe zamolila za ples."
Otvorio je svoju bilježnicu i namjestio naočale poput službenika koji će obaviti neku
rutinsku stvar. Ili metodični pornograf, pedantni skupljač snimki. "Možda je tvoja urođena
samozatajnost razlog izostanku tog detalja. Molim te, opiši to, ako možeš. Volio bih provjeriti
jesam li u pravu."
Gledala ga je. Bijaše razvidno kako se u biti radilo o erotskome zahtjevu.
Gotovo nekrofilskom u ovome slučaju. "Da. plesala sam s Evom Braun. Došla je do mene
nakon što se odvojila od Fegelei-na. Bila je zajapurena kao da je žestoko plesala, premda radilo
se o sporome plesu, mislim o valceru. Ne sjećam se melodije, no bila je ona koju sam ti
spomenula i koja se neprestano ponavljala. To bila je jedina ploča."
"Krvavo crvene ruže reći će ti o sreći sve, išao je refren." Nakašljao se.
"Eva je stala ispred mene, pogledala me u oči i rekla: 'Molim te, Edith, molim te, hoćeš li
zaplesati sa mnom?' Činila se raspaljenom ili uznemirenom, ili jedno i drugo. I zaplesale smo.
Tako smo se vukle uokolo u nekom valceru, u stvari, dvokoraku. Uopće nismo se dogovarale
koja će voditi. Nije bilo potrebe, nije bilo nužno, nijedna nije vodila. Zajedno smo to radile.
Njezine su ruke i tijelo bili vrući, veoma vrući. Toplinu sam mogla osjetiti kroz njezinu haljinu.
Čvrsto me je držala, stiskala me uz sebe. Mislim da željela je utjehu. Nismo razgovarale. Naši
trbusi i noge bijahu stisnuti jedni uz drugo. Po njezinom pasu mogla sam osjetiti kamo će krenuti.
Eva bila je dobra plesačica. Većinu je vremena gledala u moje rame, vrat, a ka-dikad pogledala bi
me i u oči. Njezine bile su tužne, toliko prestrašene, ali odlučne. Poželjela sam je utješiti, ali
nisam joj imala što reći. Samo smo se pogledavale u oči. Osjećala sam se kao da plačem."
"Kako je ples završio?"
"Ne sjećam se. Samo se sjećam kad sam otišla sa zabave. Onda je bila razgovarala s
nekim drugim. Sjećam se da je govorila: 'Zašto idemo dalje? Zašto da jednostavno ne stanemo?
Sve to ubijanje toliko je besmisleno?' "Rekla je nešto i o logorima?"
"Koncentracijskim logorima? Eva? Sumnjam da su joj bili i u malom prstu?"
Podbočen svojim jastukom, glave nagnute prema naprijed, on marno zapisivao je u svoju
bilježnicu. Kad je podigao glavu da ponovno progovori, spriječio ga je napad kašlja i soptanje —
morao se boriti da dođe do zraka. "Oprosti", rekao je napokon. "Moja astma — pojavi se i ode.
Vjerojatno sam i alergičan na nešto ovdje." Zastao je sopćući. "Ovo što si mi rekla, Edith, veoma
je uzbudljivo. Hvala ti."
Pričekala je da mu se disanje oporavi. Poblijedio je od napadaja. Nije bio u stanju da joj
zaprijeti.
"Ma zašto?" pitala ga je. "Koji je tvoj pravi razlog tome? Ne vjerujem da je riječ samo o
znatiželji."
Zurio je u nju otvorenih usta dok su mu se ispod pidžame prsa dizala i spuštala. "Bojiš li
se da će te otkriti kao ratnoga zločinca?" nastavila je. "Želiš li biti siguran da ću ja šutjeti? Ili me
želiš ušutkati? Ili tražiš nekakvu kontrolu, kontrolu nad prošlošću?"
Osjećala se savršeno mirnom, kontrolirala se, samo što su joj noge bile hladne, usprkos
papučama. Lice mu se zategnulo i iznenada izgledao je starije. Zurio je kao da bio je zaokupljen
svojim mislima, ne s njom.
"Razlozi nisu ti koje si nabrojila", rekao je konačno. "Ne da bih bio siguran u tvoju šutnju.
U to sam ionako siguran. Ni da bih zaradio, ni da bih tražio osvetu, niti zbog slave. Ne prijetim,
Edith, časna riječ."
"Onda zbog čega?"
"Zato što me zanima."
Sat na hodniku dvaput je udario. Sad je još teže disao i ubrzo nije mogao ni pričati. No
kad je nastavio, progovorio je iznenađujućom energijom i brzinom. "U redu, ako tako kažeš, i
više od toga da me zanima. Provesti dvadeset godina svojega života u pronalaženju ljudi,
razgovarati s njima bez drugoga razloga onkraj znatiželje - riječ je o krajnje neobičnom
ponašanju. Opsesija, opsesivno ponašanje — prihvaćam. Možeš to nazivati opsesijom ako ti
pomaže da sebi objasniš. Ali ja nisam opasno opsesivan, nisam ubojica. Ja sam poput ljudi koji
od djetinjstva skupljaju poštanske marke ili fotografije vlakova ili istražuju svoje korijene. No ja
skupljam nešto sasvim drugo.
Pa zašto baš ovo, mogla bi me pitati. Gledaj, dao sam ti dobre razloge koji bi svakoga
zadovoljili. Znatiželja je dovoljna, zar ne? Znatiželja za onim u čemu je čovjek sam sudjelovao.
Većima ljudi tako osjeća. Naravno, ostali s kojim sam razgovarao nisu znali ovo što ti znaš o tri
dječaka. Ili o onome što se tebi dogodilo. Može za-zvučati čudno, ali meni cijela ta epizoda, taj
jedan sat naših života, samo je detalj, jedan među mnogima. U ovim vremenima brige za ratne
zločine, ljudska prava i inu sličnu raskoš bezbrižna življenja, moglo bi izgledati čudno da takvi
događaji budu samo detalji, ali bili su, tako se dogodilo, slučajno. Što se tebe tiče Edith, ne bojim
se da ćeš nekome nešto reći, s obzirom da sam potvrdio kako imaš tajnu, ne ratni zločin, ali nešto
tebi veoma važno, važnije od ratnih zločina, što još uvijek u tebi živi. Jedna tajna štiti drugu.
Siguran sam da to poštuješ, Edith.
 Uostalom, da si sve htjela objaviti svijetu, sigurno bi to do sad napravila i ne bi čekala
sumrak naših života. Barem si sad mogla poželjeti porazgovarati o tome s optuženikom koji je tu
pred tobom, ali očito nisi htjela. Sve morao sam izvlačiti iz tebe." Pokušao se nasmijati, no
zapriječilo ga je ponovno gušenje. "Morat ću uskoro popiti lijek. Nisam ga mogao ovdje pronaći.
Sigurno je u automobilu. Zasad nema veze. Možda ćeš mi ga ti donijeti za koju minutu. Što se
tiče ostatka mojega ratovanja, nakon što smo se razdvojili, imao sam sreće: ranjen sam na
samome kraju i Rusi su me zarobili. Premda mi je trebalo mnogo godina da zatočenje, a ne smrt,
shvatim pravom srećom.
Kako su godine prolazile nakon mojega puštanja, postao sam sve više zainteresiran za
njegov završetak, kojemu sam djelomično svjedočio, za kraj imperija, pad Reicha. Poželio sam
sve znati, sve o nama svima, posebice o najvažnijima, zlatnim fazanima, kako su ih zvali." Pokraj
sebe potapšao je madrac. "Sjedni pokraj mene, što je? Dođi, sjedni."
Nije se ni pomaknula.
"Dobro, kad smo se razdvojili uletio sam u zadnju berlinsku bitku, u samu žižu. Pravu
žižu. Sam zrak se zgusnuo, bio je trpak, pun dima, čađe i ciglene prašine toliko guste da je čovjek
na zubima osjećao zrnca. Sjećaš se toga? Tih zadnjih dana nikad nije bilo pravoga svjetla.
Pokušavao sam pronaći način da pređem rijeku kad sam se odjednom našao s ostacima neke
pješačke jedinice. Bili su omamljeni od iscrpljenosti, tjednima su se borili izvan grada, s
ovakvom pa onakvom naredbom gdje i kamo, čak kad ih je i nekolicina ostala, kad je bilo sve
više neprijatelja, prvo pod jednim zapovjedništvom, onda pod drugim, onda pod komandom koja
je postojala samo u Fhruerovoj mašti. Bili su heroji, nepoznati heroji. Bilo je tisuće takvih. Ne
sramim se to reći." Oči mu se ponovno zagledaju u daljinu, disanje se oteža. "Postao sam jedan
od njih. Vodstvo je izdalo nas vojnike. Borili smo se i kad su nas svi napustili, kad više nije bilo
nade, kad su zlatni fazani odletjeli. Ono što je i Bog napustio, mi smo branili.
"Zašto, pitaš me? Zato jer smo bili njemački vojnici. Tada je to nešto značilo. Mogli smo
pobijediti, bili bismo pobijedili samo da smo imali jasan cilj. Da to nije bilo za partijske vođe, te
samožive budale s kojima smo bili nas dvoje, pobijedili bismo. Bila je riječ o ponosu, gorkom
ponosu očajanja. Od poraza bilo nam je draže uništenje." Zastao je ponovno je gledajući u oči.
"Sjedni do mene, Edith. Zašto ne sjedneš do mene? Ne bojiš se valjda da ću te zadaviti?"
Uzvratila mu je pogled nepomično sjedeći.
"I tako je bilo. Na kraju, na samome kraju, mi smo držali most i zapadni dio
Kurfurstendamma. Mi znači ja i dva obična vojnika čija imena nikad nisam saznao. Bili smo
preumorni za imena, ali ipak smo još četrdeset osam sati držali most naoružani samo jednom
strojnicom i određenom količinom Panzerfausta -protutenkovskim granatama. Jako su učinkovite,
ako si dovoljno blizu. Nas trojica, dva dana i dvije noći, protiv moćne Crvene armije. Nitko to
nije vidio, osim naših neprijatelja, a većina ih je bila poginula. Nitko nam nije dao odličja, nitko
nam nije zahvalio, nismo imali nikakav cilj, nikakve nade. Borili smo se jer bili smo njemački
vojnici, i zato jer smo znali da smo zadnji od njemačkih vojnika koji će ikad postojati. Onda nas
je pogodila granata, ubila je moja dva druga. Ja sam bio ranjen i pri svijesti, kao što sam ti rekao.
Granate nemaju poštovanja prema junaštvu, oni to nisu shvaćali.
I tako, godinama poslije, kad sam bio pušten u Njemačku i kad prošlo je dovoljno
vremena da postanem znatiželjan glede svega kroz što sam prošao, pročitah sve zapise o bunkeru
koje uspio sam pronaći. Vidio sam ili čuo bezbroj razgovora. No neprocjenjiv je razgovor s
onima koji su bili unutra i zato sam ja veoma davno počeo to raditi. Neki su, naravno, bili voljni
razgovarati sa svakim tko bio je zainteresiran, kao Traudl Junge, Gerda Christian, Otto Gunsche,
drugi baš i ne. Ali ti si najmanje to htjela. S nikim nisi razgovarala, nikad nisi pokušala zaraditi
na svojoj prošlosti, nitko nije znao gdje si i jesi li živa. Sad kad sam te pronašao, potvrdio sam
ono što sam sumnjao. Znam zašto. Imamo mnogo zajedničkog, Edith, i ja sam sretan što su naše
tajne u nama sigurne. Sad ću mirnije spavati. Sjedni do mene. Hajde."
Podigao je ruku da ponovno potapša madrac, no spriječila su ga njegova prsa kad ga je
uhvatio ponovni napadaj kašlja. Svojih zadnjih nekoliko riječi izgovorio je kao da se davi.
Napadaj je bio gori od zadnjeg i poslije je samo hroptao s dlanovima na srcu.
"Da ti donesem malo vode?" pitala je.
Odmahnuo je glavom. "Moj lijek protiv astme iz automobila", prodahtao je.
"Ako možeš biti tako ljubazna. Ne mogu se micati u ovakvu stanju. Ali najprije da ti
kažem", podigao je pogled do njezina zureći neobično tvrdo i dašćući, "da ti velim kako je
razgovor s tobom za mene bio vrjedniji, i uzbudljiviji, od razgovora s bilo kime. Ne samo zato što
se toliko toga sjećaš i jako lijepo opisuješ stvari, kao svoj ples s Evom, nego radi otkrića onoga
što nam je zajedničko. Savršeni", soptao je i hroptao, "savršeni primjer kako je prošlost uvijek s
nama. Volio bih upoznati Michaela. On predstavlja utočište za nas oboje. Da ga zaštitiš, ti nikad
nećeš progovoriti. I ja, znajući to, mogu biti miran. Ja mu, naravno, nikad ništa ne bih rekao. Ali
ipak želio bih s njim popričati. Ne bih potezao pitanje njegova... porijekla." Šaptom je rekao
zadnju riječ kao da govori kakvu tajnu. "Premda si ja ne mogu pomoći, a da ne razmišljam o
tome. Tko mu je otac - William? Nepoznati ruski vojnik? Ja? Možda ti znaš, ili barem imaš svoje
mišljenje o tome, ali danas postoje DNA analize pa se sve može sa sigurnošću utvrditi. Ako
čovjek želi." Kao da je pri pomisli na to zadrhtao i on ponovno se zadiše. "Moj lijek, molim te."
Edithina se unutrašnjost smrzla, svi osjećaji zaledili. Hladnoća koja ju je prožela ne bijaše fizička
nego apsolutna ništica u duši, kompletno utrnuće. Njezina želja da svojega sina zaštiti od njezine
prošlosti bila je izjedajuća, nemilosrdnija i od one želja da preživi u bunkeru. Cijelu ju je ispunila,
bila je prevelika da je vidi. Nije ostalo mjesta za odmak koju je tražila samosvijest, kao ni za
objektivnu procjenu opasnosti. Nije se micala.
Njegova bilježnica i penkala iz ruku skliznuli su mu na pod. Njegove mutne plave oči
zapiljile su se u njezine dok je tonuo nadesno - ostao je napola viriti iz kreveta. Ruke su mu
visjele kao da su odvojene od tijela, lice mu je pomodrilo. "Moj automobil, moj lijek, moj
automobil..."
Edith se nije micala.
Njegove su oči bivale mutnije i pliće, kao u ribe, kad mu se na kraju izgubio izraz lica.
Lice mu je bilo sve tamnije dok je dahtao u velikim deformirajućim grčevima koji su tresli
krevet. Edith ih je osjetila kroz madrac. Njegova bijeloplava prugasta pidžama bez razloga ju je
podsjetila na sofu na kojoj su umrli Hitler i Eva.
Na kraju se prevrnuti lik uopće nije pomicao. Glava mu je bila neugodno nagnuta u
stranu, kao da mu je vrat slomljen: postojala je prijetnja da cijelo tijelo obori s kreveta. Nakon što
je dovoljno dugo čekala da bude sigurna, Edith je ustala i polako otišla do vrata. Najprije će
ujutro pozvati policiju. A zatim, kad odnesu tijelo i naprave sve što moraju, organizirat će ručak s
Michaelom, Sarom i djecom. Pažljivo je za sobom zatvorila vrata. Prošlost je nikad nije
zanimala.
 POGOVOR
Priča je izmišljena: Eva Braun nije imala tajnicu. Svi koji žele znati što se
uistinu dogodilo trebali bi pročitati Hugh Trevor-Ro-perovu knjigu Posljednji dani
Hitlera, prvi i najbolji prikaz jednog čovjeka sa strane o tome što se dogodilo u bunkeru. Također
i Traudl Jungeinu knjigu Do zadnjeg časa, najpotpuniji i najbolji prikaz jednog sudionika
događaja u bunkeru, kao i Život u Berghofu (knjigu na osnovu koje snimljen je film Konačni
pad). Nacionalni arhiv u Kewu posjeduje tadašnje izvještaje MI5 s ispitivanja na temelju kojih je
Trevor-Roper napisao svoju knjigu. Za romansirani, ali činjenično ispravan pogled na život u
Berghofu, pročitajte roman Sibylle Knauss Evina sestrična. Postoje povijesni predlošci za mnoge
od prizora ili događaja koji se u romanu opisuju. Jedna od tajnica u bunkeru (ona Martina
Bormanna) doista se udala za britanskog vojnog istražitelja, kao i Edith, a kuharica Constanze
Manziarly nestala je s dva ruska vojnika, kako se to skoro dogodilo Edith, i nikad je nitko poslije
nije vidio. Scena sa slučajnim lešom koji je spasio Edith temelji se na slučaju spomenutom u
knjizi Berlin Antonyja Beevorina.
KRAJ